Charlie_Higson_-_Mladi_Bond_2_-_Vrela_krv

“Pa, gospodine Bond, ovo nije u redu, zar ne?”
“Nije, gospodine.”
“Stavimo li na stranu činjenicu da si premlad da voziš
auto, u pitanje si doveo i reputaciju škole.”
“Da, gospodine, znam, gospodine, glupo sam se ponio.
Ali auto je blokirao ulicu i...”
“To ti kažeš”, nestrpljivo gaje prekinuo kljun. “A tko je
ovaj drugi učenik s tobom? Kakve on veze ima sa svim
ovim?”
“Zove se Mark Goodenough, gospodine, on je...”
“Goodenough?” Kljun se sav nekako zgranuo, a onda
mu se lice smekšalo i izgledao je kao da dvoji. Otišao je do
automobila i vidio u kakvom je Mark stanju.
“Jesi li dobro, Mark?” rekao je.
“Jesam, hvala, gospodine Haight.”
James je sklopio oči i polako, natenane odahnuo.
Znači, njih dvojica se poznaju. To bi moglo pomoći.
G. Haight nagnuo se preko automobila i stavio ruku
Marku na rame. “Čuo sam za...” Zastao je, tragajući za
pravom riječi. “Nesreću. Moja duboka sućut.”
“Hvala, gospodine. Ali dobro mi je, zaista. Bond mi
pomaže, gospodine... Samo što mi...” Ali Mark nije mogao
nastaviti. Opet se slomio i sav skvrčio na sjedalu.
Gospodinu Haightu bilo je vidno nelagodno. Bacio je
pogled duž ulice u oba smjera, a onda nešto odlučio i
prišao Jamesu, dovoljno daleko da ga Mark ne čuje.
“Slušaj me, Bond. Ne znam što to vas dvojica
smjerate, i možda je i bolje da ne idem to otkrivati, ali
dobro znam da je Marka snašlo nešto vrlo ružno. Prema
tome, budući da nema nikakve štete, ovaj put ću ti
progledati kroz prste.” Haight je zastao i kimnuo glavom
otraga, prema autu. “Kako mu je?” upitao je blago.
“Nije mu dobro, gospodine”, rekao je James. “Mislio
sam da ga ne bi trebalo ostavljati samog.”
“Kako čujem, njegov djed upravo putuje ovamo s
obiteljskog posjeda u Yorkshireu. U meñuvremenu,
pripazit ću na njega. Odvest ću ga u lječilište i ostati tamo

s njim dok mu obitelj ne stigne. Ostavi automobil ovdje,
Bond, i više to nećemo spominjati.”

“Hoću, gospodine, hvala vam, gospodine.”
“I, Bond...” G. Haight pomno je promotrio Jamesove
oči. “Djeluješ mi nekako... nesmotreno. Čuvaj se.” Rekavši
to, g. Haight uputio mu je mrk osmijeh stisnutih usana,
okrenuo se na peti i otišao po Marka.

Grobnice divova

“Dobra večer”, rekao je g. Haight. “Presretan sam što
vidim da ste se odazvali u ovolikom broju. Ali, prije svega,
nadam se da se nećete razočarati kad vam kažem da
večerašnje predavanje, premda nosi naslov ‘U potrazi za
sardinijskim banditima’, zapravo uopće nije posvećeno
banditima.”

Začulo se mjestimično stenjanje i dobacivanje učenika
iz publike.

James je sjedio s Pritpalom i Perryjem u Gornjoj školi,
jednoj od najstarijih školskih zgrada. Klupa na kojoj su se
smjestili bila je tvrda i hladna. James se nadao da će
Haightovo predavanje biti zanimljivo, jer će u suprotnom
ovo biti duga i vrlo nelagodna večer.

Perry ga je nagovorio da doñe ovamo. Kad ga je James
pronašao po povratku u garažu i ispričao mu što se
dogodilo, iz njega je potekla oduševljena govorancija o
tome kako je sjajan svat taj Haight i kako je popularan
meñu učenicima.

“Zovemo ga ‘Love-Haight’”, rekao je Perry i nasmijao
se. “Kod njega slušam povijest. Izvrsno poznaje Rimljane,
stvarno se razumije u njih, zna i predavati, što je
najvažnije, ali zanima ga sve i svašta - likovna umjetnost,
arhitektura, m-muzika - predavanja su mu silno zabavna.
Znaš što, baš bih volio da on zapravo predaje likovnu
umjetnost, obožavam je, pomalo sam zagrijan za nju. Jako
sam volio našu zbirku kod kuće, prije nego što ju je netko
m-maznuo. Ovaj vikend drži predavanje u Arheološkom
društvu, bilo bi dobro da doñeš, sigurno će biti zanimljivo.”

James je isprva odbio, ali bila je nedjelja navečer i nije
imao drugog posla. Pritpal im se prikrpao, premda je do
jutra morao dovršiti mnogo zadaća. I tako su se zatekli tu,
u Gornjoj školi, s hordom drugih učenika. Gospodinu
Haightu ovo je bila tek prva godina u školi, ali bilo je
očigledno da je već privukao brojne i odane sljedbenike.

“Samo, budimo fer,” nastavio je Haight, “koliko bi vas
večeras došlo da sam predavanju dao naslov ‘U potrazi za
pradavnim nuragijskim zdanjima Sardinije’?” Opet su se
začula dobacivanja. “Upravo tako”, rekao je Haight. “Ali, ne
bojte se, bit će i bandita. Banditi su važan dio sardinijske
povijesti. Ipak, uglavnom bih vam htio govoriti o izuzetnim
pretpovijesnim zdanjima kojih je otok prepun. Da. Znajte
da ćete se zaprepastiti kad vam pokažem ruševine dvoraca
i kula sazdanih tisuću godina prije Kristova roñenja, Le
tombe dei Giganti — Grobnice divova! Ali, prije svega toga...
Tko od vas zna išta o Sardiniji?” Prešao je pogledom po
pozornim, ali praznim licima. “Bilo tko...? Ne? Ništa. Znao
sam!” Haight je pljesnuo rukama. “Svi znamo za Korziku,
Napoleonovo rodno mjesto i dom strahovitih bandita. I za
Siciliju, ‘nogometnu loptu’ Italije, s vulkanom i rimskim
ruševinama... i, tako je, strahovitim banditima. Ali što je
sa Sardinijom? Leži ondje, ispod Korzike, na pola puta
izmeñu Europe i Afrike, pa kako to da je tako nepoznata
ostatku svijeta? Jer to je strahovito zanimljivo mjesto, sa
strahovito zanimljivom poviješću i...” zastao je, prelazeći
pogledom po publici, “najstrahovitijim banditima u Europi,
Barbatima...” James je slušao Haightovo pripovijedanje o
krvavoj povijesti invazija i ratovanja, o tome kako su se
Sardinijci morali povući u dubinu otoka, gdje su počeli
živjeti životom duboke zabiti, punim otimačina i zavada.
Govorio je i o zagonetnoj drevnoj civilizaciji koja je na
otoku postojala prije mnogo tisuća godina i za sobom
ostavila jedinstvena kamenita zdanja, poznata pod imenom
nuraghi.

James nije baš znao mirno sjediti, pa je gledao po
predavaonici dok je Haight govorio. Bio je običaj da učenici

ovdje urežu svoja imena pri odlasku iz škole, tako da je
svaki pedalj bio prekriven zapisima. Drveni paneli na
zidovima, sjedalice, uspravne klupe, čak i blok na jednom
kraju koji ravnatelju služi za šibanje učenika, kroz stoljeća
su se ispunili ugrebenim i izrezbarenim slovima. Bile su tu
stotine i stotine imena, a svježije dodane rezbarije
prekrivale su one starije.

James je opazio imena dvojice premijera, Pitta i
Walpolea, pjesnika Shelleyja i, najednom panelu, najmanje
dvadeset osam pripadnika porodice Gosling.

Uz jedan zid, iza reda mramornih bista, sjedili su neki
kljunovi. Držali su se zajedno, kimali glavama i pušili.
James je nehajno bacio pogled prema njima i prepoznao
zajapureno lice Johna Coopera-ffreneha, učitelja iz klasika
kojeg je Charmian zadirkivala Četvrtog lipnja. Na sebi je
imao iznošeni sako od tvida i prugastu kravatu, i sjedio je
ruku prekriženih na prsima.

Jamesa je čudilo to kako netko koga jedanput
upoznaš, a nikad ga prije nisi vidio, odjednom počne
posvuda iskrsavati.

Kad je predavanje završilo, Pritpal je odjurio da dovrši
zadaće, a Haight je prišao Jamesu i Perryju, koji su nešto
pričali.

“Jesi li čuo?” rekao je, potapšavši Perryja po ramenu.
“Dogodila se još jedna provala.”

“Opet su ukrali um-mjetnine?” rekao je Perry.
“Odakle, ovaj put?”

“Iz kuće Tatsmere. Pripada obitelji jednog suhog Pere
koga treniram, Nicholasa Cresswela. Mislim da ga ne
poznaješ. Rekao mi je večeras, dok smo išli ovamo.
Pozamašan plijen, nažalost. Dva Gainsborougha, jedan
Tizian i jedan Canova.”

“M-Mislite li da sve to m-možda izvodi jedna te ista
banda, gospodine?” upitao je Perry. “Banda ubojica koji
kradu umjetnine.”

“Lako moguće”, rekao je Haight. “Premda, na svu
sreću, dosad još nikoga nisu ubili, naravno. Morate reći

svim svojim prijateljima da dobro pripaze. Nijedna od tih
velikih kuća u posjedu vaših obitelji nije naročito sigurna.
Morate biti en garde!” Rekavši to, Haight je zauzeo
dramatičnu pozu sa zamišljenim mačem i uspio se sudariti
s Cooperom-ffrenchom, koji je žurno izlazio iz
predavaonice.

Kad su se njih dvojica sudarila, Cooper-ffrench je pao
s nogu. Haight se brže-bolje ispričao, a Cooper-ffrench je
razdražljivo coknuo jezikom i promrsio nešto o
nespretnosti.

James je opazio bljesak srebra, spustio pogled i
ugledao tanku narukvicu na podu.

“Što je ovo?” rekao je i uzeo je. Okrenuo ju je u ruci.
Iznenañeno se lecnuo kad je na njoj ugledao ugravirana
slova MM.

“Netkome je ispala narukvica”, rekao je Haight,
gledajući oko sebe. “Možda gospodinu Cooperu-ffrenchu”,
rekao je James. Ali Cooper- ffrench je već bio otišao.

‘"‘Pobrinut ću se za nju”, rekao je Haight i uzeo je od
Jamesa. “Da vidim hoće li je itko zatražiti...”

"‘Dvostruko M, gospodine”, izlanuo je James.
"‘Što?”
„Na narukvici su dva slova M. Već sam ih vidio.”
Haight je namršteno pregledao narukvicu.
“A, da”, rekao je. “Shvaćam što hoćeš reći.”
Ali James se suzdržao od daljnjih riječi. Teško da je
mogao ispričati Haightu o potjeri preko krovova i provali u
onu kuću, pa je radije promijenio temu.
“Kako je Mark Goodenough, gospodine?” rekao je.
“Jeste li išta čuli?”
“S djedom je. Drži se, mislim”, odgovorio mu je
Haight. “Ali ne znam hoće li se vratiti ovog semestra. Sve
mu je to podosta teško palo, a tko bi mu to mogao
zamjeriti.” Haightovo se lice načas smrknulo i kao da su ga
ponijele misli, a onda se prenuo i uputio Jamesu osmijeh.
“Bio si mi odnekud poznat”, rekao je. “Ti si onaj auto-
trkač, James Bond.”

“Tako je, gospodine”, rekao je James.
“Reci mi, onda, mladi James Bond,” kazao je Haight,
“zanima li te Sardinija?”
“Mislim da jedan moj roñak tamo ima kuću”, rekao je
James. “Ali sve do večeras nisam ništa naročito znao o
tome mjestu.”
“Upravo to hoću reći.” Haight mu se široko
osmjehnuo. “Nitko ga ne poznaje. Ali namjera mi je otvoriti
vidike nekolicini učenika. Potkraj ljeta onamo vodim
ekspediciju, da pogledamo neka od tih zdanja. Možda bi
nam se volio pridružiti? Da posjetiš Grobnice divova.”
“Možda”, rekao je James. “Nisam još siguran kakvi su mi
planovi za praznike...”
“Pa, ako te bude zanimalo, samo dodaj svoje ime na
popis u Školskom dvorištu. Još uvijek ideš s nama,
Perry?”
“M-mislim da idem, gospodine, ako uspijem nagovoriti
m-mog tatu da m-mi plati, osjeća se strahovito sirom-
mašno nakon provale.” Perry se okrenuo prema Jamesu.
“Nisu samo uzeli slike, već i m-nnogo nakita i srebrnine i
sličnog, ali m-meni se čini da ću otići na Sredozemno m-
rnore i pogledati ta neuralgijska zdanja. Što kažeš, James?
Zašto i ti ne bi pošao?”
Prije nego što je James stigao odgovoriti, netko ga je
cimnuo za rukav, pa se okrenuo i ugledao sitna učenika s
licem nedonoščeta.
“Bolje bi bilo da doñeš”, rekao mu je. “Tvoj prijatelj
Pritpal je u nevolji.”
James je otišao za njim iz zgrade i zatekao razularenu
družinu učenika kako trči niz glavnu ulicu, pjevajući i
skandirajući. Potrčao je za njima, a kako im se približavao,
počinjao je razabirati riječi koje skandiraju.
“Baci Nandru u rijeku! Baci Nandru u rijeku!”
Uspio je privući pažnju jednog od onih na začelju,
mršava dečka lica punog bubuljica.
“Što to radite?” upitao ga je James.
“Bacit ćemo Nandru u rijeku”, doviknuo mu je dečko.

“Zašto?” rekao je James.
“Pojma nemam”, rekao je dečko. “Svidio nam se
prijedlog.”
Svjetina je hrpimice sišla s ulice i spustila se do polja
Fellows’ Eyot pokraj Temze, gdje se zaustavila. James se
probio na čelo i ugledao ustrašeno Pritpalovo lice. Stajao je
pritiješnjen uz obalu rijeke, grčevito držao šešir u rukama i
drhturio.
Primicala su mu se tri najkrupnija učenika.
“Doñi, doñi, zeko mali”, rekao mu je jedan. “U loncu
ćeš završiti!”
“Dosta!” proderao se James, a oni su se okrenuli
prema njemu, cerekajući se.
James je iskoračio iz mnoštva.
“Pa što vi to radite?” rekao je, gledajući od jednoga do
drugoga.
Prepoznao je kolovoñu, krupnog dečka razbarušene
kose. Bio bi vrlo markantan da mu uši i nos nisu tako jako
stršali, a na licu je imao izraz prepotentne nadmoći kakav
uspijevaju iskazati samo istinske budale. Bio je dobro
poznat u školi. Zvao se Tony Fitzpaine i bio je vojvoda od
ovoga, ili eri od onoga.
“Bacit ćemo Nandru u rijeku”, otegnuto je rekao, kao
da se radi o nečemu najočitijem na svijetu.
“Što vam je skrivio?”
“Nije on naš”, podrugnuo se Fitzpaine. “Zavojevač je i
bacit ćemo ga natrag u more, kako to rade Haightovi
sardinijski banditi.”
“Operi ga u Temzi!” viknuo je netko.
James je iskoračio i postavio se izmeñu učenika i
svojeg prijatelja.
“Pustite ga na miru”, rekao je. “Bolji je od svih vas
zajedno.”
“Ha!” frknuo je Fitzpaine. “Znaš li ti tko sam ja, mali
prljavi pučanine?”
“Da”, rekao je James. “I možeš biti i engleski kralj, što
se mene tiče. Pritpal mi je prijatelj i nećete ga baciti u

rijeku.”
“Ako mi se ne makneš s puta,” proderao se Fitzpaine,

“bacit ću tebe u rijeku.” Pogledom se obratio svojim
prijateljima i prasnuo u magareće revanje.

“Ne, nećeš”, rekao je odrješito James, a Fitzpaine se
namrštio na njega.

Njih dvojica su ostali tako stajati i strijeljati se
pogledima. Fitzpaine nije bio naviknut na bilo čije
protivljenje. Otac mu je bio važan, moćan čovjek, tako da
je, unutar Etona, Fitzpaine takoñer bio važan i moćan. Na
trenutak je djelovao zbunjeno, a onda mu se vratio onaj
prepotentni izraz. U njegovoj je glavi svijet znao za odreñen
red, a taj se red sada našao na udaru. Jamesa ne poznaje,
što znači da James nije važan. A s onima koji nisu važni
može se raditi što te volja. Fitzpaine je raširio usne i
iskezio krupne zube, silom namjestivši usta u osmijeh
nadmoći.

“Pa, sam si to tražio”, rekao je i snažno gurnuo
Jamesa unatraške, prema obali rijeke. Ali James je takvo
što i očekivao i odupro mu se. A onda ga je, prije nego što
je stariji dečko shvatio što se zbiva, snažno udario po
ustima.

Fitzpaine je zaglavinjao u mjestu, ošamućen, dok mu
se pogled mutio, noge klatile, a koljena klecala.

Meñu ostalim učenicima zavladao je zaprepašten
tajac.

James je smireno prišao Fitzpaineu i gurnuo ga.
Strovalio se u Temzu i ostao se koprcati u šašu na rubu
rijeke, zgranuto grcajući. Dva njegova prijatelja otišla su ga
izvući.

James se suočio s ostatkom svjetine. Što sad?
Vjerojatno će ga linčovati.

Meñutim, netko se nasmijao.
“Svaka čast!” rekao je netko drugi, i James se nije
stigao ni snaći, a dečki su ga već podigli na ramena i
slavodobitno ponijeli usred silna smijeha i pjesme.
“Što to radite?” upitao ih je James.

“Ma,” rekao je jedan od onih koji su ga nosili, “nismo
baš hajali tko će završiti u rijeci, samo da netko završi.
Fitzpaine nikome nije simpatičan.”

Ponijeli su i Pritpala, i paradno ih odnijeli duž glavne
ulice kao prvake, prije nego što će ih iskrcati u nekom
stražnjem prilazu. Ostali su učenici brzo otišli dalje, dok
im je smijeh odjekivao od zidova.

Pritpal je pokušao zahvaliti Jamesu, ali James nije
tome pridavao važnost.

“Učinio bih to za bilo koga”, rekao je. “Ljudi poput
Fitzpainea misle da mogu raditi što god im padne na
pamet samo zato što im je otac netko i nešto.”

“Moj otac je maharadža,” rekao je Pritpal, “ali ne pada
mi na pamet da idem ljude kratiti za glavu.”

“Pa, možda bi trebao”, rekao je James. “Možda te
onda ljudi počnu malo više poštovati.”

“Ti imaš sreće, James”, rekao je Pritpal. “Ljudi te se
klone. Znaš se brinuti za sebe, ali ako počneš stalno
posezati za šakama, jednoga dana ćeš imati nevolja.”

“Znam”, rekao je James. “Nisam to trebao učiniti. Ali
moraš priznati da je stvarno izgledao smiješno dok je
onako sjedio u rijeci.”

Pritpal se nasmijao.
“Hajde, doñi. Bolje da se vratimo”, rekao je, zabrinuto
pogledavši na sat. “Zakasnit ćemo na zaključavanje.”
“Samo malo”, rekao je James, koji je zastao i zagledao
se u nešto.
“Što je?”
“Ta zgrada.”
“Zgrada?” rekao je Pritpal. “Koja zgrada? Ovdje ima
mnogo zgrada.”
“Iz one noći”, rekao je James. “Gdje su ona dvojica
govorila latinski.”
“Siguran si?” rekao je Pritpal.
“Sasvim siguran. Kad je sad vidim, ovako, noću,
prepoznajem je.”
“Pa, sada nema vremena za istraživanje”, rekao je

Pritpal. “Moramo se vratiti.”
“Idi ti”, rekao je James. “Ja ću na brzinu baciti oko.”
“U redu”, rekao je Pritpal i odbrzao. “Ali, molim te,

požuri!” James je prišao bliže. Grañevina izvana nije ni po
čemu izgledala posebno. Prozori su joj bili zaklopljeni i
djelovala je napušteno. Nije bilo naznaka da itko tu živi.
Izgledala je kao posve obična etonska kuća. Samo što je
James znao da se u podrumu nalazi kapela posvećena
nekom čudnom bogu.

Prišao je jednom prozoru i pritisnuo nos uza nj ne bi
li uspio štogod vidjeti kroz procjep izmeñu dva djelomično
otvorena zaklopca, i iznenadio se kad je otkrio da unutra
nekoga ima. Gorjelo je slabašno svjetlo, ali u tmini je uspio
samo razaznati rame odijela od tvida, prsni dio bijele
košulje i crvenu prugastu kravatu. Odjeća mu se učinila
odnekud poznatom, a onda se čovjek pomaknuo i James je
načas opazio rumeno lice i brkove.

Cooper-ffrench. To je mogao biti samo on.
James se upinjao da bolje vidi kad je odjednom začuo
otvaranje ulaznih vrata.
Smjesta se sagnuo, okrenuo na suprotnu stranu i
počeo pretvarati da vezuje cipelu, ali shvatio je da su mu
nečije oči uprte u zatiljak, pa je ustao. Na pragu je stajao
čovjek u košulji. Imao je rijetku crvenu kosu i dva duga
ožiljka, protegnuta od kutova usana do ušiju. Izgledao je
kao da se smješka, ali gledao je u Jamesa s tako praznim
izrazom u očima da je stvarao dojam prijetnje i
neprijateljstva. Prinio je cigaretu ustima i udahnuo dim
punim plućima, te ga polako ispustio, cijelo vrijeme
netremice gledajući u Jamesa. James je primijetio da mu
je ruka u kojoj drži cigaretu istetovirana. Na nadlanici je
imao grubo oblikovano crveno slovo M. A na drugoj je ruci
nosio istovjetnu tetovažu.
James se prisjetio matricom ispisanih slova na
transportnim sanducima koje je one noći vidio. MM. Htio
je doznati više, ali sada nije bilo vrijeme za postavljanje
pitanja. Pristojno se osmjehnuo i odšetao niz ulicu što je

nehajnije mogao, svjestan kako ga čovjekov pogled prati
sve do kraja ulice.

“Ma, to si se izvanredno sjetio!”
Otada su prošla tri tjedna, i James je bio na dugom
dopustu. Bio je slobodan od petka ujutro do ponedjeljka
navečer. Mnogi drugi učenici otišli su u Lord’s, gdje su
Eton i Harrow igrali godišnju utakmicu kriketa, ali James
je iskoristio priliku da se makne od svega vezanog uz školu
- a pogotovo zagušljive uniforme i cilindra. Otišao je doma,
u kućicu svoje tete u Kentu, gdje će moći sretno provesti
vikend sunčajući se na ladanju, odjeven u udobnu staru
košulju i hlače.
On i Charmian jeli su izletnički ručak vani, pod
krošnjom stare jabuke, a James je upravo spomenuo da bi
ga možda zanimalo priključiti se Haightovoj ekspediciji na
Sardiniju.
“Mogao bi provesti početak praznika ovdje sa mnom,
prije nego što otputujem u Brazil”, rekla je Charmian dok
mu je rezala komad pite od svinjetine. “A onda otploviti s
gospodinom Haightom. Koliko dugo traje to putovanje?”
“Tri tjedna, mislim”, rekao je James. “Samo što nisam
baš siguran da bih htio provesti sve to vrijeme u klipsanju
po prastarim ruševinama.”
“Pa, ostani s ekskurzijom koliko budeš mogao
izdržati, a onda se pokupi svome bratiću Victoru u Capo
d’Orso. Sigurna sam da gospodin Haight neće imati ništa
protiv. Možeš ostati kod Victora do kraja praznika.” Pružila
je Jamesu tanjur hrane. “Evo”, rekla je. “Riješeno je.
Imamo plan. Imat ćeš nemjerljive koristi od odlaska iz
sumorne stare Engleske.”
“Valjda”, rekao je James. “Ne mogu reći da me baš
naročito zanimaju nuragijska zdanja, ali gospodin Haight
je baš zanimljiv, a ide i jedan moj prijatelj. Samo, jesi li
sigurna da će me Victor primiti?”
“Već si jedanput ljetovao kod njega, zar ne?”
“Da”, rekao je James. “Ali to je bilo prije mnogo
godina. U njegovoj staroj kući u Italiji.”

James se nije naročito dobro sjećao svoga bratića, koji
je bio mnogo stariji od njega, tako da ga je James prije
doživljavao kao ujaka.

“Pa,” rekla je Charmian, “kako čujem, pod stare dane
postaje sve ekscentričniji. Ali pisat ću mu, pa da vidimo
što će reći.”

“Okej.” James se osmjehnuo i otpio gutljaj vode. “Teta
Charmian,” rekao je nakon kratke stanke, “ti se donekle
razumiješ u tetovaže, zar ne?”

“Tetovaže? Da. Pomalo. Zašto pitaš?”
“Samo zato što sam u Etonu vidio čovjeka koji ih ima,
pa sam znatiželjan. Znaš li možda što bi značila tetovaža
sa slovom M? S dva slova M. S po jednim na svakoj šaci.”
“Ne znam ovako napamet”, odgovorila mu je
Charmian. “Mogli bi biti inicijali praktički bilo čega. Ili pak
broj dvije tisuće.”
“Dvije tisuće?” rekao je James. “Kako to misliš?”
“M je rimska znamenka za tisuću. Dva M - dvije
tisuće.”
“Ali čemu to tetovirati na rukama?”
“O, ljudi se tetoviraju iz kojekakvih razloga”, rekla je
Charmian. “Ali to najčešće označava pripadnost plemenu,
ili bandi. Običaj potječe još iz doba starog Egipta.”
“Kakvi su to ljudi koji se tetoviraju?” upitao ju je
James.
“U Engleskoj? Pa, tetoviranje su ovamo prvi put u
osamnaestom stoljeću donijeli ljudi koji su plovili do
Južnih mora s kapetanom Cookom. Zamisao su pokupili
od tamošnjih domorodaca. Stvorili su popriličnu pomamu.
Jesi li znao da i kralj Juraj ima tetovažu?”
“Stvarno?” rekao je James, koji si to baš nije mogao
predočiti.
“Da”, rekla je Charmian. “I on i njegov brat na
rukama imaju zmajeve. To je zbog njihova oca, staroga
kralja. On si je dao istetovirati Jeruzalemski križ na ruci u
Svetoj Zemlji dok je bio Princ od Walesa. Pa, nakon toga je
svatko u visokom društvu morao imati tetovažu. Nisi bio

nitko i ništa ako je nisi imao. Kralj Eduard si ih je dao
napraviti još nekoliko, a onda je njegove sinove u Japanu
istetovirao slavni majstor Hori Chivo. Ali svemu je tome
došao kraj 1891. godine.”

“Zašto? Što se dogodilo?”
“Čovjek po imenu Samuel O’Riley tada je izumio
mehaničku napravu za tetoviranje i odjednom si je svatko
to mogao priuštiti. Tetovaže su preko noći prestale biti
ures aristokracije i postale obilježje probisvijeta. Ali u
mnogim drugim kulturama diljem svijeta tetoviranje i
nanošenje ritualnih ožiljaka na tijelo i dalje se rabi kao
oznaka stjecanja muževnosti.”
“Što bi značilo da netko ima ožiljak od kuta usana do
ušiju?” rekao je James, pokazujući te poteze na vlastitom
licu. “Bi li i to bilo nešto ritualno?”
“Ne”, rekla je Charmian. “To bi značilo da si bio
potkazivač. Kriminalac koji je policiji dojavio informacije, a
njegova je banda zatim to otkrila. Radi se o kazni iz
zločinačkog podzemlja. Prilično groznoj. Dugi se nož ukoso
gurne čovjeku u usta i zatim se njime prorežu oba obraza.”
Zorno mu je to pokazala potezom ruke i jezovitim
izrazom lica.
“Obilježen je doživotno, shvaćaš?” rekla je. “Svi jasno
vide da je izdao vlastitu stranu. Kriminalci su ti
simpatičan svijet. Kad smo već kod kriminalaca, jutros je
The Times objavio još jedan članak o obitelji tvoga prijatelja
Marka Goodenougha.”
“Ima li kakvih novosti?” upitao je James.
“Nije pisalo naročito više od onoga što si mi već
ispričao. Gotovo su sigurni da su to skrivili pirati. Otkrili
su tijela svih muškaraca, ali još uvijek ne i djevojku i
njezinu tutoricu. Strahuje se da su ih možda odveli za
prodaju u bijelo roblje.”
“Mislio sam da na svijetu više nema pirata”, rekao je
James. “Kad pomislim na pirate, na pamet mi padne
španjolska karipska obala, kapetan Kidd, Crnobradi i Dugi
John Silver...”

“O, pirati postoje otkako ljudi brodovima plove
morem”, rekla je Charmian. “I uvijek će ih biti. Mi imamo
romantičarski pojam o njima, James, ali u stvarnosti su to
obični kriminalci, nimalo različiti od bilo kojeg drugog
provalnika ili lopova, osim što su oni obično nemilosrdniji i
ubilački nastrojeniji. Moraš se samo nadati, James, da se
nikada nećeš naći licem u lice s nekim piratom izvan
stranica zabavnog štiva...”

Mornar koji se bojao mora

Charon se uzdizao na uzburkanoj vodi, a zatim s
treskom propadao u udubinu izmeñu dva vala. More ga je
udaralo o oplatu tako da je podrhtavao kao pas koji se
trese. Na mostu je Tree-Trunk gledao kroz debelo
prozorsko staklo, stišćući cigaru u zubima. Golemi
istetovirani Samoanac nosio je žutu kabanicu od
impregniranog platna sa ženskom šubarom nataknutom
na glavu.

Godinama već nije vidio ovako žestoku oluju na
Sredozemnom moru. Valovi su bili visoki pet do sedam
metara, a kiša je neumorno tukla po površini vode,
kidajući je i bacajući slane kapljice u vjetar. Iz neba je
istekla sva boja; more i nebo bili su iste, ružne sive nijanse
škriljevca. Bilo je četiri popodne, ali vladao je gotovo noćni
mrak. Temperatura se spustila na zimsku razinu.

Sve u svemu, dan je bio gadan.
Podigao se još jedan val i brod je skrenuo u njega,
tako da mu se zidina vode prelila preko pramca.
Običnom bi čovjeku to uskovitlano more djelovalo kao
bezoblična masa, ali Samoanac je u njemu znao iščitavati
oblike. Naučio je veslati kanu već s četiri godine i službeno
se pridružio posadi kitolovca s jedanaest. Slana mu je voda
bila u krvi. Shvaćao je more i znao predvidjeti njegova
mahnita kretanja. Sada je još veći val podigao brod, pa se
pridržao kad mu se Charon zanio pod nogama, na
trenutak naoko zastao u zraku i zatim se sunovratio i
odalamio čvrstu masu vode. Tree-Trunk je blago

pomaknuo upravljački mehanizam i prebacio cigaru u
suprotni kut usta, cijelo vrijeme gledajući ravno preda se.
Naleti vjetra sada su promijenili smjer, i šibanje kiše po
prozorima stvaralo je zvuk sličan čegrtanju šljunka.

Tree-Trunk se počešao ispod ruke i zijevnuo. Može to
brod podnijeti. Charon je sagrañen tako da izdrži sve čime
elementi mogu na njega nasrnuti. Malen je, otporan i s
lakoćom izlazi nakraj s olujom, odlučno brekćući kroz
uskiptjelu vodu. Ali napreduju polako. Tree-Trunk stoji tu
i vodi bitku s olujom već više sati, a čini se da bi tu mogao
ostati i još nekoliko. Koliko puta uspiju prevaliti, toliko ih
udarci vraćaju, i potrošit će svu silu goriva.

Vjetar je zaglušno bučao dok je fijukao svuda oko
broda, lupajući ga po bokovima kao da nastoji prodrijeti u
njega. Ali kroz tu kakofoniju Samoanac je čuo postojano
brundanje brodskog motora iz potpalublja. A taj mu je
zvuk ulijevao veliko pouzdanje. Izvana Charon izgleda kao
stara krntija od parobroda. Ali taj izgled vara. Opremljen je
brzim i moćnim motorom s parnim turbinama i može
doseći brzinu od trideset pet čvorova. Turbina ima
dovoljno snage da pokreće plovilo dvostruko veće od ovoga.
Charon možda izgleda debelo, tromo i masivno, ali u stanju
je preteći praktički bilo koji drugi brod na otvorenoj pučini.

Začuli su se koraci na željeznim stubama iza njega, i
Tree-Trunk se osvrnuo i ugledao kako Davey Day, prvi
časnik, ulazi u kormilarnicu sav blijed i smrznut.

Davey je provirio prema uzavrelome moru i šmrknuo.
“Loše je”, rekao je.
“Odvratno vrijeme”, rekao je Tree-Trunk i pljunuo na
pod.
“Koliko još ima, što misliš?” upitao ga je Davey,
dršćući.
Tree-Trunk je načas bacio pogled na kompas, koji se
nadimao i ljuljao u ugrañenome kućištu.
“Nije dobro”, rekao je. “Ružno će nas vrijeme pratiti
cijelim putem.”
“Hoćemo li do jutra stići u Tunis?” rekao je Davey.

“Ne. A ako se pogorša, morat ćemo pristati na Malti.
Pričekati da se smiri”, odgovorio mu je Tree-Trunk.

“Hoćeš li ti reći šefu, ili da mu ja kažem?” rekao je
Davey.

“Idem ja”, rekao je Tree-Trunk. “Ti stani za kormilo.”
Davey je nevoljko preuzeo upravljanje, a Tree-Trunk
je zveketavo sišao stubama u potpalublje. Bio je gotovo
previsok i preširok da proñe kroz hodnik, pa se kotrljao
njegovom dužinom, odbijao od stijenki i gunñao mračne
kletve sebi u bradu.
Kad je stigao do kapetanovih vrata, pokucao je i
banuo unutra ne čekajući odgovor. Zoltan Mañar sjedio je
za svojim stolom s djevojkom. Kratka plava kosa bila mu je
masna, a čudne, srebrnastosive oči prevučene voden-
kastim slojem, kao da će svaki čas briznuti u plač. Bio je
bolestan. To je bilo očigledno. Krv mu je curila iz ranjenog
ramena i natapala mu košulju.
Zoltan je saslušao Tree-Trunkovo objašnjenje
situacije, ali nije djelovao zabrinuto.
“Nastavljamo dalje”, rekao je. “Pregrmjeli smo i gore
od ovoga.”
Tree-Trunk je kimnuo i otišao, ne rekavši ništa više.
Zoltan si je natočio gusto crno vino, pridržavajući
čašu onemoćalom lijevom rukom.
Kabina mu je bila mala i mračna, osvijetljena
uljanicom stišana plamena koji je posustajao dok se
silovito njihala. Motor se ovdje dolje vrlo glasno čuo. Bilo je
poput boravka u nekoj silnoj zvijeri, tik do njezina srca što
mahnito kuca.
Za stolom je prekoputa Zoltana sjedila Amy
Goodenough. Bila je blijeda i neumivena, a tamne su joj se
oči grozničavo ljeskale u polumraku.
“Sigurno mi se nećeš pridružiti?” rekao je Zoltan i
spustio bocu u stalak. Amy ništa nije rekla; samo je
odmahnula glavom, sitnim, gotovo neprimjetnim
pokretom. Nije htjela prihvatiti ništa od čovjeka koji joj je
ubio oca.

“Kad si u grotlu oluje, jedino valja piti”, rekao je
Zoltan i nazdravio joj. “Bikova krv”, rekao je. “Znaš zašto
se tako zove?”

Amy ga je ošinula uvrijeñenim pogledom, ali nije
progovorila.

“Svejedno ću ti ispričati”, rekao je Zoltan. “Ovakve su
prilike stvorene za priče.” Brod se jako nagnuo i oboje su
pali u stranu. Zoltan se nagonski pokušao pridržati
ozlijeñenom rukom i nijemo je kriknuo od boli. “Prije
mnogo stotina godina bila se velika bitka”, rekao je dok se
uspravljao i podizao čašu. “Izmeñu Mañara i Turaka.
Mañari su bih slabi i potučeni, ali zapovjednik im je dao
vina koje ih je ispunilo bojovničkim duhom. Turci su se
razbježali, uvjereni da su se Mañari napili bikovske krvi,
kad su stekli toliku snagu.” Zoltan se nasmijao i lecnuo,
primivši se za mišicu.

Amyn nož zario mu se ispod lopatice, presjekavši
tetive oko zgloba. U Istanbulu mu je doktor pokušao
zakrpati ranu, ali nedavno se opet otvorila, a sad se činilo
da se inficirala.

To mu je učinila jedna djevojka. Jedna
četrnaestogodišnja djevojka. Imala je prkosno držanje
kojem se divio, unatoč tome što mu je učinila.

Nasmijao se i nespretno pripalio cigaretu.
“Misliš da sam oger, zar ne, Amy?”
Amy i dalje ništa nije rekla.
“Znaš možda odakle potječe vaša riječ ‘oger’?”
Amyje odmahnula glavom.
“Od riječi ‘Ugar’...” Opet se nasmijao i otpio gutljaj
vina. “Mi Ugri potječemo od plemena koja su se obrušila
na Europu s istoka. Najprije Huna, a zatim Mañara.
Posvuda smo sazdali zamkove. I sve smo prestravili na
mrtvo ime. Bili smo ogeri. U bajkama smo narasli do
golemih razmjera i dobili orijaške zube. Jeli smo malu
djecu! Ali ogeri su bili ljudi poput mene. Mañari. I zato, da,
možda ja jesam oger. Ali svejedno sam čovjek.”
“Ha!” glasio je jedini Amyn odgovor na to. Nosila je

vrećastu majicu i hlače, odjeću najsitnijeg člana Zoltanove
posade, i nije se presvukla već tjednima. Smrdjela je na
njoj i loše joj je pristajala, ali bila je tako iscrpljena da je
nije bilo briga. Još od napada na Siren imala je dojam da
hoda kroz nekakav san.

Krijumčarenje, a ne piratstvo, bilo je Zoltanovo glavno
zanimanje, i u proteklih nekoliko tjedana proputovali su
Sredozemlje uzduž i poprijeko; prvo su otišli u Tursku, pa
na Cipar i u Bejrut, pa u Aleksandriju u Egiptu, pa natrag
u Tursku. U svakoj je luci Zoltan iskrcao dio svojeg plijena
i zamijenio ga za drugu robu: opijum, hašiš, vino, rakiju,
oružje. Ali nijedanput nije iskrcao Amy. Kad god bi pristali
u novu luku, bila je zaključana u tajnom odjeljku u
spremišnom prostoru sa svojom tutoricom Grace. Odjeljak
se rabio za krijumčarenu robu i nije bio namijenjen za
udoban boravak živih ljudi. U njemu nije bilo ni svjetala ni
okana.

Nastojale su ne očajavati. Skutrene jedna do druge u
zagušljivoj vrućini, uporno su nastojale bodriti jedna
drugu, ali svaki put kad bi ih poslali u potpalublje Grace je
bivala sve potištenija i uplašenija.

U Aleksandriji je bilo najgore. Amy je oduvijek sanjala
o posjetu Egiptu, o obilasku piramida, Sfinge i hrama u
Karnaku, ali nikad nije sanjala da će kad napokon onamo
doñe provesti cijelo vrijeme zaključana u mrklome mraku
krijumčarskog spremišta. Vrućina je bila nesnosna, a dolje
u dnu broda nije se mogao steći pojam ni o vremenu ni o
prostoru. Čak nikakav zvuk nije prodirao kroz zidove
njihove paklenske ćelije. Najgori dio svega bilo je neznanje
o tome što će s njome biti. Imala je grozne crne misli, ali
ništa nije rekla Grace, koja je djelovala kao da samo što
nije digla ruke.

Iz Turske su Egejskim morem prešli do Atene, a onda
otplovili dalje, do staroga, zidinama opasanog grada
Otranta u peti Italije. I tu je Zoltan napokon dopustio Amy
da izañe na obalu.

“Tvoja učiteljica će ostati na brodu”, objasnio joj je

tada. “Tako da znaš da će biti kažnjena ako učiniš bilo
kakvu glupost.”

“Ne u spremištu”, usrdno gaje zamolila Amy. “Ne
možeš je opet strpati u spremište.”

“Pa dobro. Dokle god ostane u potpalublju.”
Zoltan je poveo Amy uzbrdo po zavojitim
srednjovjekovnim ulicama grada da vidi katedralu. Cijeli je
pod u njoj prekrivao izuzetan mozaik s prikazom drveta
života, okruženog čudnovatim životinjama i mitološkim
stvorenjima, ali Zoltan joj je htio pokazati nešto drugo.
Sjedne se strane nalazila mala kapela, zidova urešenih
stotinama žutih lubanja i ljudskih kostiju.
“To su mučenici”, objasnio je. “Grad su napali gusari -
muslimanski pirati. Osamsto preživjelih dobilo je ponudu
da će im život biti spašen ako prijeñu na islam. Odbili su,
pa su im odrubili glave. Postoji mnogo stvari za koje vrijedi
umrijeti, ali Bog nije meñu njima.”
“Zašto si me doveo ovamo?” rekla je Amy. Osjećala se
slabo. U katedrali je mirisalo po tamjanu i zapaljenim
svijećama, i vladala je tmurna, sumorna atmosfera.
“Mislio sam da će ti biti zanimljivo”, rekao je Zoltan.
“Užasno je”, ljutito je rekla Amy. “Zašto si mislio da bi
mi se ovo svidjelo? Užasan si. Što hoćeš od mene?”
“Vrijedna si, Amy”, rekao je Zoltan. “Bit ćeš mi
korisna.”
“Znači, ja sam za tebe isto što i sve te stvari koje
krijumčariš na brodu, jeli?” rekla je Amy. “Predmet koji se
kupuje i prodaje?”
“Javio sam se tvojoj obitelji da dogovorimo
otkupninu”, rekao je Zoltan.
Amy nije znala što da kaže. Nije znala bi li trebala biti
zadovoljna zbog ove vijesti i nade u povratak kući, ili ljuta
zato što će poslužiti kao predmet razmjene.
“Moj djed neće platiti”, rekla je. “Krenut će po tebe.
Ući će ti u trag i ubit će te.”
“Nikada me neće naći”, rekao je Zoltan. “Ne bi on znao
odakle da krene. Trag je vrlo zamršen. Trebat će vremena,

ali doći ću do svoga novca. Prije svega će zatražiti dokaz da
te imam. Što misliš, što bih mu trebao poslati? Prst? Uho?
Vrh tvoga nosa?”

“Odvratan si”, rekla je Amy, a Zoltan je prasnuo u
smijeh. “Samo te vučem za nos, Amy”, rekao je. “Ne bih ja
tebi naudio. Simpatična si mi. Htio bih razgovarati s
tobom. Dosadno mi je u muškom društvu. Ti si civilizirana
osoba. Razgovaraj sa mnom.”

I sve otada, kad god bi se pružila prilika, Zoltan je
dovodio Amy u svoju kabinu, kao danas, i sjedio za stolom
prekoputa nje, pio vino i razgovarao.

“Vjerujem da si mi ti poslana, Amy”, rekao je. “Ti si mi
sudbina. Misliš li da možda ipak umirem? Misliš li da si
me zapravo uspjela ubiti svojim nožem?”

“Nadam se”, rekla je Amy, a Zoltan se osmjehnuo.
“Ne bojim se smrti”, rekao je. “Ne bojim se ničega -
osim mora.”
“Mora?” rekla je Amy. Zainteresirao ju je i preko volje.
“Da. Kad te se sjetim, Amy, predočim te kako izlaziš iz
vode poput sirene. Poput morske utvare poslane da me
odvede. Ti jesi vodeni duh, a ja sam oduvijek znao da će mi
more donijeti smrt.”
“Ali ti si mornar”, rekla je Amy. “Kako se možeš bojati
mora?”
“Mornar se treba bojati mora”, rekao je Zoltan. “Treba
ga poštovati.”
“Ja volim more”, rekla je Amy. “Volim plivati u
njemu.”
“Ja ne znam plivati”, rekao je Zoltan.
“Ne znaš plivati?”
“O... Mnogi mornari ne znaju plivati. Smatra se da to
donosi nesreću. Izaziva sudbinu.”
“Ali to je tako opasno”, rekla je Amy.
“Štos je u tome da ne padneš u vodu”, rekao je Zoltan,
a Amy se prvi put nakon dugo vremena osmjehnula.
“Nikada neću plivati”, nastavio je Zoltan. “Borim se s
morem. Ovladao sam morem. Plovim brodom po njemu, i

neću dati da dospijem u njegovo grotlo. More je za ribe, za
rakove, jastoge i lignje. More nisam niti vidio sve do svoje
šesnaeste godine. Otišao sam sa svoga imanja i priključio
se vojsci Austrougarskog carstva. Cijeli je svijet ratovao.
Poslali su me na talijansku frontu, ali ubrzo sam shvatio
da je to glupo. Naši mladići borili su se protiv talijanskih
mladića, a zašto? Ne bi li preoteli neku zemlju za koju su
Talijani tvrdili daje njihova, a mi da je naša. Nije to imalo
nikakve veze sa mnom. Nisam to mogao svariti. Pobjegao
sam i probio se kroz Albaniju do Grčke. Tamo sam se
umiješao meñu kriminalce, krijumčare, pirate, ubojice i
dezertere. Kaos rata bistrom čovjeku pruža mnogo prilika.
Ubrzo sam stekao vlastiti brod, nakon što je kapetan
žalosnim slučajem pao s palube u more i utopio se.”

“Pao je, ili je bio gurnut?” rekla je Amy.
“Bio je star i slab”, rekao je Zoltan. “Naprosto sam mu
prekratio muke kao bolesnome psu. A jednoga dana, ako i
ja postanem prestar i preslab, siguran sam da će netko iz
moje posade isto to učiniti za mene. Zbog toga idem dalje,
Amy. Zbog toga ne želim leći u krevet i pustiti da me tvoja
rana nadvlada. Moji me ljudi ne smiju vidjeti bolesnoga.”
Zastao je i natočio si još vina. “Samo,” rekao je nakon
nekog vremena, “nadam se da neću dočekati starost na
ovom brodu. Uskoro ću biti dovoljno bogat da ostavim ovaj
život za sobom, kupim si zemlju i dobru kuću i skrasim
se.”
“Misliš da će moj djed platiti toliko za mene?”
podrugnula mu se Amy.
“Ne radi se samo o tebi”, rekao je Zoltan. “Nego i o
svemu što imam tu dolje u spremištu. Bez brige, sve je
isplanirano. Nakon što stignemo na Sardiniju, sve će se
promijeniti.”

Kobna kula

Kula je tu stajala već tri tisuće godina. Sazdana od
masivnih blokova crnog kamena, gdjekad viših od dva
metra. Jamesu nije išlo u glavu kako su ih ljudi u starini
uspjeli dopremiti ovamo i naslagati jedne na druge. Mjesto
je odisalo tajnovitošću koja ga je podsjećala na
Stonehenge.

“Nosi naziv nuragha Sant’ Antine”, rekao je Peter
Love-Haight, pokazavši je dramatičnim zamahom ruke. “Ne
znamo mnogo o narodu Nuraga koji je podigao ove kule,
kao ni, kad smo već kod toga, o razlozima njihove gradnje.
Najočitiji je odgovor da se radilo o svojevrsnim zamkovima,
sagrañenima zbog obrane od niza napadača koji su u to
doba opsjedali ovaj otok. Ali možda su imali religijsko
značenje. Ima ih više od sedam tisuća ovdje na Sardiniji, a
ova se ubraja u najveće i najdojmljivije. Glavna je kula
nekoć bila visoka tri kata, oko sedamdeset stopa, ali
mjesni je gradonačelnik u devetnaestom stoljeću uklonio
sloj s vrha kako bi sagradio fontanu.”

Nalazili su se u Valle dei Nuraghe — Dolini nuragha -
širokoj, vulkanskoj ravnici koja se pržila pod žestokim
suncem. Bila je načičkana stošcima davno ugaslih
vulkana, a kad je James pažljivije pogledao, shvatio je da
još nekoliko tih tajnovitih ruševnih kula strši iz doline
poput slomljenih zuba.

Otišli su iz Dovera prije pet dana, trajektom prešli La
Manche, te otputovali vlakom do Genove na sjeveru Italije,
gdje su se ukrcali na parobrod za Sardiniju.

U luci Terranova dočekao ih je autobus s krupnim,

tamnoputim Sardinijcem po imenu Quintino, koji će im
biti vozač i vodič.

Odvezli su se preko otoka na zapad do Torralbe, kroz
divlji i otvoreni krajolik bez i jedne jedine kuće na vidiku.
Nastavala su ga samo stada ovaca i koza koja su čuvali
krševiti pastiri u gunjevima od ovčje kože bez rukava.

Smjestili su se u mjesnu školu da prenoće na
vojničkim poljskim krevetima pod prašnjavim mrežama za
komarce. Jutros su se odvezli do ovog neolitskog lokaliteta,
za koji se brinuo patuljku sličan čovječuljak u narodnoj
nošnji koja se sastojala od bijele košulje širokih rukava,
crnog prsluka, dugih bijelih hlača čvrsto stisnutih crnim
dokoljenicama pod koljenom, te široka pojasa s kojeg je
visjela svojevrsna kratka crna suknja ili pregača. Na glavi
je nosio crnu, ušiljenu pletenu kapu. Njezin je dugi pregib,
koji bi mu inače padao niz leña, prebacio naprijed preko
čela, da mu zakrije oči od jakoga sunca.

Lokalitetom je dominirala golema središnja kula, ali
oko nje su se stiskale, okružene niskim suhozidom,
ruševine nečega što je izgledalo kao cijelo selo kućica i
kolibica, uglavnom kružnog tlocrta.

Haight je objasnio da će učenici pomagati pri
iskapanju užetom ograñene parcele izvan zida, kopati
zemlju malim mistrijama i prosijavati je sitima. Priručna
platnena streha bila je podignuta meñu čičkovinom i
strnjikom, a pod njom su stajala dva duga stola. Haight im
je pokazao razne artefakte koji su dosad bili iskopani -
komadiće grnčarije i figuricu od bronce.

“Ovi djelići i komadići stoljeća su proveli zakopani pod
zemljom”, rekao je, oprezno obrćući komad slomljenog
lonca u rukama. “Ne očekujem da ćemo iskopati nešto što
bi potreslo svijet, ali htio bih, djeco, da steknete pojam o
samoj suštini arheologije.”

Ozbiljan mlad čovjek iz mjesnog muzeja nadzirao je
radove, izdašno se preznojavajući u tamnom odijelu.
Djelovao je nervozno i pomalo ojañeno, očito sav u brizi da
nespretni učenici nešto ne oštete.

Kad se James sagnuo da bolje pogleda jedan predmet,
netko ga je gurnuo odostraga tako da se prostro po stolu i
srušio figuricu.

Muzejski kustos coknuo je jezikom, a James se ljutito
okrenuo.

Baš kao što je očekivao, ugledao je iscereno lice
Tonyja Fitzpainea.

Fitzpaine je bio onaj nadmeni mladi plemenitaš kojeg
je James gurnuo u rijeku nakon Haightove lekcije u
Arheološkom društvu. Otkriće da i Fitzpaine ide s njima na
putovanje donekle je šokiralo Jamesa, a sve otkako su se
suočili na trajektu na La Mancheu, Fitzpaine je davao sve
od sebe ne bi ii išao Jamesu uz dlaku.

James je prešao preko toga i odlučio ga zanemariti.
Bilo je prevruće da se izlaže riziku uzrujavanja oko bilo
čega.

Haight je kazao učenicima da budu oprezniji i
organizirao ih u tri radne skupine.

James je pomagao idućih par sati, klečeći na zemlji
pokraj Perryja Mandevillea, a dok je radio, misli su mu bile
slobodne za razmišljanje.

Sinoć, dok je raspakiravao kofer, pronašao je pismo.
Charmian mu ga je spremila u džep kad je odlazio iz
njezine kuće, a on ga je od sveg tog uzbuñenja potpuno
smetnuo s uma.

Tada je sjeo na poljski krevet, podrapao omotnicu i
izvadio neuredno presavijen list papira s crtama. Smjesta
je prepoznao rukopis; tanak, nakošen i švrakast, pripadao
je gospodinu Merriotu, njegovu mentoru iz klasika s
Etona.

Dragi James,
Oprosti što ti pišem za vrijeme raspusta, stari moj.
Siguran sam da ti je u ovom trenutku škola zadnja stvar
na pameti, ali mislio sam da bi te ovo moglo zanimati. Neki
dan postavio si mi privatno pitanje o mogućem značenju
rimskih brojki MM. Tom prilikom nisam se mogao ničega
sjetiti, ali sinoć sam bio na večeri sa svojim kolegom,

gospodinom Cooperom- -ffrenchom. Mislim da nije
zaboravio susret s tvojom dojmljivom tetom, usput budi
rečeno!

Razgovor nam je prešao na rimsku povijest, kako to
često biva uz Coopera-ffrencha, i on je spomenuo
talijansko tajno društvo zvano Millenaria.

Ako mi dopustiš kratku lekciju iz povijesti, objasnit
ću ti okolnosti u osnovnim crtama. Dok se kod nas vrlo
temeljito uči o starim Rimljanima, u vašim sirotim
napaćenim tikvama preostaje vrlo malo mjesta za noviju
talijansku povijest. Ali, da ne duljim, prije sto godina
država po imenu Italija nije postojala kao takva. Drugim
riječima, na području koje danas poznajemo kao Italiju
postojale su razne suparničke grado-države, mnoge pod
upravom stranih vladara. Zatim se u prvoj polovici
devetnaestog stoljeća razvio nacionalistički pokret.
Namjera mu je bila ujediniti zemlju u jednu državu i
istjerati sve strance iz nje.

Eto, Talijani su oduvijek bili skloni tajnim društvima,
špijunima i podmuklim rabotama, tako da su nacionalisti,
umjesto da jednostavno osnuju vojsku, radije stvorili veliki
broj podzemnih skupina čiji je zadatak bio razglašavati
ujedinjenje i općenito dizati prašinu. Od toga uglavnom
nije bilo vajde sve dok, uz pomoć velikog vojskovoñe po
imenu Garibaldi, pokret po imenu Risorgimento
naposljetku nije uspio ujediniti cijelu zemlju 1870-ih
godina. Oni su stvorili današnju Italiju, pod vlašću jednog
kralja - Viktora Emanuela sa Sardinije (kamo, držim,
putuješ).

Ali nekim Talijanima to nije bilo dovoljno. Zašto stati
na tome, izjavili su. Rim je nekoć vladao cijelim poznatim
svijetom. Ne može li tako biti opet? Ujedinjenje Italije tek je
početak; konačni bi cilj trebala biti obnova cjelokupnog
Rimskog Carstva.

I tako je osnovano još jedno tajno društvo - Millenaria
— u kojem se počelo smišljati, planirati, spletkariti i
špijunirati.

Hajde, staro puhalo, prijeñi više na stvar, već te čujem
kako vičeš! Kakve to veze ima s onim dvostrukim M? Pa,
tajni simbol društva Millenaria bila su dva M, kao oznaka
dvaju tisućljeća. Nastojao sam ti utuviti u glavu izvjesno
poznavanje latinske i rimske povijesti, pa se možda sjećaš
da je Julije Cezar roñen 100. godine p. n. e. A upravo je
Julije Cezar, naravno, bio prvi rimski car, pa time i
prikladna čelna figura kulta posvećenog podsjećanju
svijeta na slavu starog Rima. MM. Dvije tisuće godina.

Pa, točno dvije tisuće godina nakon Cezarova roñenja,
godine 1900., Millenaria je povela svoju borbu. Tijekom
idućih nekoliko godina bilo je nešto čarki, mnogo dreke i
mahanja rukama, ali nije se zapravo dogodilo bogznašto.
Jedini značajniji incident dogodio se kad jejedan iz
njihovih redova ukrao Mona Lisu iz Louvrea i pokušao je
vratiti u talijanske ruke. Zatim je izbio rat i Italija se uplela
u čudovišna zbivanja iz 1914. godine. Nakon rata,
Millenaria se gotovo zaboravila, a vlast su preuzeli signor
Mussolini i njegovi fašisti. Neki kažu da su mu ostaci
društva Millenaria pomogli da doñe na vlast; dio svojih
zamisli i stila svakako je preuzeo od njih. Meñutim, ako
mu i jesu pomogli, Mussolini ih se ubrzo riješio. Svakako
nije imao želje dijeliti moć s bilo kim drugim.

A sada se Mussolini proglasio svojevrsnim rimskim
carem i bacio je oko na ostatak svijeta!

Mislim da je tvoja teta imala pravo,James. Stari
Rimljani nisu sjajan uzor. Nezdravo su žudjeli za moći,
slavom i krvoprolićem.

Nadam se da će ti ovo biti u izvjesnoj mjeri zanimljivo.
Kao što kažem, molim te da mi oprostiš na lekciji iz
povijesti, ali učinilo mi se da bi to moglo odgovoriti na tvoje
pitanje...

James se osmjehnuo kad je sinoć prvi put pročitao to
pismo. Lijepo od gospodina Merriota što mu je pisao, ali
slabi su izgledi da bijedno opskurno talijansko tajno
društvo koje je izumrlo prije dvadeset godina moglo imati

ikakve veze s onom neupadljivom kućom s dvorištem
obraslim bršljanom i čovjekom s ožiljcima i slovom M
istetoviranim na obje šake.

Ali na poleñini pisma na brzinu je bilo dodano još
nešto:

P. S. Možda će te zanimati da su članovi društva
Millenaria govorili latinski na svim svojim tajnim
sastancima i predlagali ga kao novi svjetski jezik, odakle
potječe zanimanje gospodina Coopera-ffrencha za njih. Kao
što znaš, on bi sve nas natjerao da govorimo latinski!

Sada, dok se pekao pod suncem što je tuklo s
potpuno vedrog neba, James je mozgao o onih nekoliko
djelića slagalice koje je prikupio, da vidi mogu li kako
pristati jedni uz druge. Osjećao se kao arheolog koji
pokušava sastaviti u cjelinu nekakve nasumične komadiće
razbijene grnčarije.

Tu su oni sanduci s matricom ispisanim slovima. Ona
čudna kapela sa zdjelom krvi i glavom pijevca. Ona
narukvica koja je nekome ispala. Onaj čovjek s ožiljcima
koji je razgovarao s gospodinom Cooperom-ffrenchom iza
zaklopaca.

Djelići nisu pristajali. James nije mogao sastaviti
ništa slično zdjeli. Zašto bijedno talijansko tajno društvo
imalo bazu na Etonu? To mu uopće nije imalo smisla.

Kako je dan odmicao, a sunce se uzdizalo sve više na
nebu, James se počeo osjećati ošamućeno i pregrijano.
Tamo gdje su radili nije bilo sjene, a zemlja mu se lijepila
za oznojeno tijelo. Cijelo jutro nije uspio iskopati ništa
zanimljivije od nekoliko oštrih bazaltnih kamenova i jednog
mravinjaka. Naposljetku je ustao, skinuo slamnati šešir
koji su mu dali, otresao mlaz znoja iz kose i bacio mistriju
na tlo.

“Što je bilo?” rekao je Perry. “Ne odgovara ti
zemljoradnja?”

“Nisam mislio da će biti baš ovako”, rekao je James.
Usta su mu bila puna ljepljive sline i shvatio je da od

doručka ništa nije popio. Sjeo je, a sunce mu je odjednom
zamračio neki dečko.

James je zaškiljio uvis i ugledao poznatu siluetu
Tonyja Fitzpainea.

“Ne nadaj se da sam te zaboravio”, podrugljivo je
rekao Fitzpaine. “Samo čekam pravi trenutak. Moram ti
reći da mi je jako drago što si pošao na ovo putovanje,
Bond. Tu ti nema Etona i kljunova, i nemaš se gdje sakriti.
Pripazi na sebe, pučanine.”

“Gubi se, Fitzpaine”, rekao je James. “Ne zanimaš
me.”

“Da mi se nisi obraćao takvim tonom”, rekao je
Fitzpaine, a James se nasmijao.

“Kakvim biste tonom htjeli da vam se obraćam, vaše
veličanstvo?” rekao je.

“Ime ću ti u Etonu baciti u blato”, procijedio je stariji
dečko.

“Ma je li?” rekao je James. “Pa, morat ću živjeti s tim.
Ali, kao što kažeš, sada nismo u Etonu, Fitzpaine.” James
je ustao i postavio se pred drugog učenika. “Nismo čak ni
u Engleskoj. Tvoje ime ovdje ništa ne znači. Mi smo samo
dva dečka nasred vrlo vrućeg otoka na Sredozemlju... Zato
bi možda ti trebao pripaziti na sebe.”

“Ti to meni prijetiš?” rekao je Fitzpaine.
“Da”, rekao je James. “Sve mi se čini da prijetim.”
James se osmjehnuo Fitzpaineu i otišao potražiti neko
piće.
Pod platnenom je strehom pronašao veliku čuturu u
kojoj je na dnu bilo nešto mlake vode. Ulio je malo u usta i
promućkao prije nego što će je progutati.
“Je li ti dovoljno vruće?” Haight je ušetao u sjenu s
jake žege, donijevši svoju torbu s naramenicom.
“Morao sam se maknuti sa sunca”, rekao je James.
“Uskoro ćemo se pokupiti za danas”, rekao je Haight,
brišući lice rupčićem. “Nitko ne može izdržati mnogo više
od nekoliko sati kad je ovako.”
Spustio je torbu na stol. Nosio ju je posvuda i u njoj

držao sve potrebno za put: sve službene dokumente, pribor
za prvu pomoć, zemljovide i tlocrte pojedinih nuragijskih
lokaliteta, te nekoliko smotanih platna za skiciranje.
Otkako su otišli iz Engleske nije tu torbu gubio iz vida.
Izvadio je jednu kartu iz nje i rasklopio je na stolu.

“Ovo je divlji kraj”, rekao je. “Banditski kraj.”
“Stvarno?” rekao je James, gledajući kartu.
“Da”, rekao je Haight. “Vidiš ova sela ovdje?” Pokazao
je Jamesu dva-tri sela na karti, a onda pokazao niz dolinu.
James je razabrao obrise udaljenih kamenitih grañevina
priljubljenih uz obronke okolnoga gorja.
“Do ovih se mjesta vrlo teško stiže i gotovo ih je
nemoguće napasti”, rekao je Haight. “Ljudi koji tamo gore
žive nikada nisu zaista bili pokoreni. Italija je u prošlom
stoljeću ujedinjena, ali srce Sardinije zasebna je zemlja.”
“Zapravo, sinoć sam čitao nešto o tome”, rekao je
James, prisjetivši se Merriotova pisma. “Htio bih vas pitati,
gospodine, jeste li ikada čuli za talijansko tajno društvo po
imenu Millenaria?”
“Tajno društvo, a?” rekao je Haight. “Ne bih baš
mogao reći. Zašto?”
“Ma samo... Sjećate li se one narukvice, gospodine?”
“Koje narukvice?” rekao je Haight, mršteći se.
“Ma znate, bilo je to nakon vašeg predavanja. Našao
sam je na podu. Htjeli ste pitati gospodina Coopera-
ffrencha je li njegova.”
“Riječi mi, zaista dobro pamtiš. Moram ti priznati da
sam potpuno zaboravio na nju.” Haight je potražio po torbi
i izvadio još jednu kartu iz nje. “Zaista, pokazao sam je
Cooperu-ffrenchu,” nastavio je, “a on je rekao da nema
nikakve veze s njom. Stavio sam je u ladicu negdje u
svojem kabinetu. Vjerojatno još uvijek tamo leži. Ne bih
rekao da je vrijedna, James. Ne bih odviše razbijao glavu
time.”
“Ne... Stvar je samo u simbolu na njoj”, rekao je
James. “Dvostrukom M.”
“Tako je. Sjećam se”, rekao je Haight. “Mislio sam da

su to možda nečiji inicijali. Ali nikako se nisam mogao
dosjetiti nekoga tko bi bio MM. Došao sam do zaključka
daje zacijelo ležala ondje na podu već neko vrijeme prije
nego što si je ugledao. Ali, oprosti, ne uspijevam te pratiti.
Kakve to veze ima s tim tvojim tajnim društvom?”

“Dvostruko M, gospodine; to je znak društva
Millenaria.” Haight je prasnuo u smijeh. “Sad ćeš mi još
reći da misliš kako oni imaju skrovište u Etonu i kako
kuju zavjeru da otmu novog ravnatelja i postave
Mussolinija na njegovo mjesto!”

Sada se i James nasmijao. Doista, cijela ta stvar
djeluje pomalo apsurdno.

“Ne bih uopće hajao za to”, rekao je, “da jednom
prilikom u Etonu nisam vidio čovjeka s istetoviranim
slovom M na obje šake.”

“M znači majka, vjerojatno”, rekao je Haight. “Kako je
izgledao? Je li to bio neki sumnjivi zakukuljeni tip s
atentatorskim bodežom?”

“Nije... Ali bio je vrlo osebujan. Imao je ožiljke na oba
obraza.”

“Vidi, vidi”, rekao je Haight i smotao svoje karte.
“Pojma nisam imao da je Eton tako uzbudljiv.”

James je uzeo čuturicu i prinio je usnama, ali iz nje je
iscurilo tek nekoliko kapljica, pa ju je odložio žedniji nego
prije.

“Evo, popij moje.” Haight je vratio karte u torbu i
potražio malo po njoj, te izvadio bočicu vode.

“Unutra imate baš sve što treba, zar ne?” rekao je
James.

“Svakako imam takav dojam kad je moram posvuda
tegliti”, rekao je Haight.

James je otpio gutljaj. Voda je bila slana i gorka.
“Nemoj se groziti nad okusom”, rekao je Haight sa
smiješkom. “Uvijek se služim tabletama za pročišćavanje
vode. U ovim se krajevima ne može pretjerati s oprezom.”
Uzeo je bocu od Jamesa i vratio čep na nju. “Eto, dakle,
ako ti je dojadilo kopanje, zašto da se ne prošetaš i

razgledaš kulu? U njoj će ti biti ugodno i svježe.”
“Hvala, gospodine”, rekao je James. “To bi mi bilo

drago.”
“Malo su je razbucali Kartažani u petom stoljeću prije

nove ere,” rekao je Haight, “ali mislim da bi cijela njihova
vojska bila potrebna da je se sruši. Zaista je izuzetna.
Znaš, pri zidanju tim kamenovima nisu se služili ni
cementom ni žbukom. Jednostavno su ih isklesali u
potrebnom profilu i složili jedne na druge. Graditelji su,
ipak, zacijelo izvrsno znali što rade, jer kula još uvijek stoji
nakon sveg tog vremena. Dobro pogledaj unutra. A vidik s
vrha je veličanstven. Vidimo se nakon što se vratiš na terru
firmu.”

James je išetao natrag na sunce i otišao na suprotnu
stranu lokaliteta. Kad se približio kuli, opazio je da je
okružuje uzdignuta terasa kojoj kao potpornji služe tri
manje kule u trokutastom rasporedu.

Pronašao je ulaz u masivnom izvanjskom zidu i ušao
u dvorište s urušenim bunarom na sredini. Tu su se
nalazila vrata koja su vodila u pojedine kule. Nasumce se
odlučio za jedna i prošao kroz kružnu odaju u mrak na
suprotnoj strani. Na trenutak je obnevidio dok mu se oči
nisu privikle, ali naposljetku je razaznao da se nalazi u
dugom hodniku izgrañenom od divovskih kamenova čije se
nakošene stijenke susreću na stropu. Polako je krenuo
dalje. Mjesto ga je zbunjivalo, bilo je potpuno različito od
svih koja je ikada dotad posjetio. Činilo mu se da tu
postoje zidovi unutar zidova. Napipavao je put kroz
prohladnu tamu sve dok se nije zatekao u kupolastoj
komori bez prozora, otprilike sedam metara širokoj i
sedam visokoj. To je zacijelo bilo srce zdanja, podnožje
glavne kule. S vrata je sjala četvorina zasljepljujuće bijele
svjetlosti, ali vrlo je malo uspijevalo doprijeti u ovoliku
dubinu. Svejedno, uspio je razabrati da u crnim
vulkanskim kamenovima postoji tračak crvenila, gotovo
sličnog hrñi, i na trenutak je zamislio da je kula sazdana
od željeza, a ne kamena. Vladao je jezovit muk i stekao je

čudan dojam da je otputovao unatrag kroz vrijeme na neko
istinski pretpovijesno mjesto. Prožela ga je nelagoda, kao
da ove drevne kamenove nastavaju duhovi davno umrlih
ljudi koji su tu živjeli. Izvanjski svijet, suvremeni svijet,
činio se silno udaljenim. Oblio ga je val mučnine i odaja se
zavrtjela oko njega. Učinilo mu se da čuje glasove, ali to je
jednako tako moglo biti hujanje krvi u njegovim ušima.
Zažmirio je i naslonio čelo na zid da ga ohladi.

Odjednom mu je pred oči izašao užasan prizor krvi
koja se gruša u zdjeli, i naglo je otvorio oči. Osjećao se
krajnje umorno i onemoćalo, i više od svega želio se vratiti
van, na svježi zrak, ali nije mogao ni zamisliti da bi
iskoračio u onu četvorinu oštre bijele svjetlosti. Glava ga je
boljela već od same te pomisli.

Ovdje su postojala još četiri izlaza u hodnik koji je
obilazio komoru, dok je zavojito stubište vodilo na sljedeći
kat. Popeo se njime i pronašao četiri manje prostorije.
Zatim je nastavio na razinu koja je tu već tvorila vrh kule i
izašao, trepćući, na svjetlo.

Strvinar je kružio zrakom iznad njega, perja na
vrhovima krila sličnih dugim crnim prstima spram neba.
James ga je promatrao kako skreće i jedri u daljinu, prema
prašnim modrim brdima na obzorju.

Duboko je udahnuo, ali to mu nije pomoglo. Zrak mu
je zažario pluća i još uvijek se osjećao ošamućeno.

Začuo je korake i prišao rubu da pogleda. Petnaestak
metara niže nalazilo se ono dvorište s bunarom i James je
odjednom dobio dojam da zuri u bezdanu crnu rupu.
Osjetio je da gubi kontrolu, kao da bi mu se pod mogao
urušiti pod nogama, i dobio je groznu potrebu da se baci u
dubinu. Odupro joj se i omamljeno zaglavinjao, dok su mu
točkice plesale pred očima. Vidno polje mu se zamutilo i
zanijelo, a u ušima mu je zapištalo.

Učinilo mu se da će se onesvijestiti i načas nije imao
pojma gdje se nalazi.

Osjećaj ga je polako prošao, a kad mu se vid ponovno
polako izoštrio, shvatio je da gleda u nekoga ispod sebe.

Taj netko pritom je buljio u njega crvenim, ljutitim,
podlivenim očima, s izrazom krajnjeg gañenja na licu.

James je pomislio da mu se to sigurno privida. Da je
to još jedna iluzija.

Lice je pripadalo Cooperu-ffrenchu; rumena koža i
zlobni brčići bili su nepogrešivo njegovi. Ali to ne može biti
istina...

Nije moguće da je on ovdje.
James je osjećao da ga čovjek hipnotizira, kao da ga
nastoji nagnati da skoči. Došlo mu je na povraćanje i
zateturao je prema naprijed, sve dok se nije našao na
samome rubu kule. Pištanje u njegovim ušima postajalo je
sve reskije, uzdizalo se sve više i više i više...
Sklopio je oči i osjetio neko kretanje iza sebe, neko
hitanje prema sebi.
Cooper-ffrench zazvao je njegovo ime, a zvuk kao da je
prsnuo i razletio se po prostoru, zvučeći kao razlijeganje
vatrometa.
James se nagnuo prema naprijed.
I počeo je propadati, sve niže, niže, niže u taj crni
bezdan...

Bijeg

Kad se James probudio, sunce mu je sjalo u oči, a
Peter Haight mu je otirao lice vlažnim rupčićem, vidno
zabrinut.

“Jesi li dobro, stari moj?” rekao je kad je vidio da je
James došao sebi.

“Mislim da jesam”, oporo je rekao James. Usta i grlo
bili su mu bolno suhi, kao da mu je iz njih iscijeñena sva
tekućina. Pridigao se na laktove. “Žao mi je”, rekao je. “Ne
znam što se dogodilo.”

Pogledao je oko sebe. Još uvijek se nalazio na vrhu
kule, ležao je na kamenitom podu.

“Sva sreća da sam te uhvatio”, rekao je Haight
mračno. “Trebao si pripaziti, a ne stati tako blizu ruba; ove
stare ruševine nipošto nisu bezopasne.”

“Znam. Na trenutak mi nije bilo dobro”, rekao je
James. “Još uvijek se ne osjećam sasvim dobro,
gospodine.”

Haight je stavio ruku Jamesu na čelo.
“Prilično si mi vruć, stari moj.”
James se upravo spremao zamoliti Haighta da mu
dade piti kad mu je kljun prolio ostatak vode iz svoje
bočice po licu.
“To bi te trebalo osvježiti”, rekao je i pomogao Jamesu
da ustane. “Nego, da mi tebe spustimo odavde, a?”
James je bio vrlo nesiguran na nogama i Haight ga je
opet morao pridržati da ne padne. James je protresao
glavom i pustio da ga Haight pridržava dok su silazili

zavojitim stubištem. Na pola puta naišli su na Coopera-
ffrencha, koji se uspinjao. Znojio se još jače nego prije i
izgledao je zajapureno.

“Je li mu dobro?” rekao je.
“Nema ozljeda,” rekao je Haight, “ali htio bih ga
spustiti odavde i odvesti u sjenu. Čini se da ima blagu
sunčanicu.”
Cooper-ffrench izašao je s njima i ispratio ih na drugu
stranu lokaliteta, do platnene strehe. Šačica znatiželjnih
učenika sjatila se oko njih, puna pitanja, ali Haight ih je
rastjerao. James je sjeo. Osjećao se krajnje umorno, a
želudac mu je bio slab i ustreptao. Imao je dojam da bi
svaki čas mogao povratiti.
“Nisi trebao sam ići onamo gore”, rekao je Cooper-
ffrench.
James se prisjetio ljutitog izraza lica Coopera-ffrencha
u dvorištu.
“Zašto ste viknuli?” rekao je. “Pozvali ste me imenom.”
Cooper-ffrench bacio je plah pogled prema Peteru
Haightu.
“Htio sam te upozoriti”, rekao je. “Izgledao si...
izgledao si kao da bi mogao pasti.”
“Da”, rekao je James. “Na trenutak me obuzela
mučnina.”
“Glavno da ti nije ništa, stari”, rekao je Haight. “Ne
bih volio izgubiti jednog od svojih štićenika.”
“Najvažnije je da se to više ne ponovi”, rekao je
Cooper-ffrench otresito.
“Pusti ga na miru, John”, brecnuo se Haight. “Dečko
se jako isprepadao.”
“Da, čuj...” promrsio je Cooper-ffrench i udaljio se,
brišući zatiljak prljavom krpom.
Nakon što su se te večeri vratili u Torralbu, James se
spremao na počinak u školskoj dvorani kad mu je prišao
Haight sa šalicom snažnog čaja.
“Jesi li malo došao sebi, a, James?”
“Da, hvala, gospodine”, rekao je James. “Mnogo mi je

bolje.”
“Jesi li za šalicu?”
“Ne, hvala, gospodine, ne pijem čaj.”
“Mogu li ti donijeti štogod drugo?”
“Ne, stvarno, sasvim mi je dobro, gospodine. Prošlo je.

Ne znam što me tamo spopalo. Mislim da je stvar bila u
tome što sam onako ugledao gospodina Coopera-ffrencha;
jako me prepao.”

“Djeluje on tako na ljude”, rekao je Haight i obojica su
se nasmijali. “I mene je prilično prepao, da ti pravo kažem.
Nisam imao pojma da je već doputovao.”

“Ali, kako to daje on tu?” upitao je James.
“Izgleda da pravila Etona navode da ove ekskurzije
moraju pratiti barem dva nastavnika. Pojma nisam imao.
Još uvijek sam prilično nov u školi, pa se ne razumijem
sasvim u sva pravila.”
“Znam što hoćete reći”, rekao je James.
“Netom prije nego što smo trebali krenuti izjavio je da
će poći s nama”, rekao je Haight. “Ali uspio je nabaviti
kartu tek za kasnije. Ne mogu reći da mi je posve krivo što
je on tu. Mislio sam da ću se samostalno morati brinuti za
sve vas. Uvijek dobro doñe pomoć još jednog para ruku.
Njega najviše zanima rimska povijest, koje na otoku postoji
sva sila. Sardinijci se služe narječjem talijanskog koje je
mnogo bliže rimskom izvorniku od jezika kojim se govori u
ostatku Italije. Riječ za kuću im je domus, primjerice, za
razliku od talijanske casa.”
James se upitao bi li išta više rekao Haightu o
društvu Millenaria, ili bi time samo ispao glupav. Ne
raspolaže naročito čvrstim naznakama, a čak i kad bi g.
Cooper-ffrench zaista imao nekakve veze s tim tajnim
društvom, zar je to doista bitno?
Haight prethodno nije bio naročito zainteresiran, pa je
James odlučio da ubuduće drži jezik za zubima. Doduše, u
jedno je sad bio siguran: pogriješio je što je krenuo na ovo
putovanje. Evo, sad je miljama daleko od Etona, a još
uvijek ga okružuju učitelji i učenici.

Mora se maknuti od njih.
Posudio je papir za bilješke od Perryja i napisao
kratko pismo svome bratiću Victoru, u kojem ga je pitao
može li se smjestiti kod njega prije dogovorenog vremena.
Nakon četiri dana, kad su stigli u malo mjesto
Abbasanta u posjet nuraghi Losa, još jednoj ruševnoj
kamenitoj kuli, Jamesa je u svratištu gdje su bili smješteni
dočekao odgovor. Rastrgao je omotnicu i zabrinuto
pročitao pismo, ali nije bilo razloga za brigu: dobio je
odgovor kojem se i nadao.
Te večeri je Haight poveo sve učenike u restoran da ih
počasti. Vladalo je razdragano, prazničko ozračje. Haight je
pio jako mjesno vino i uspio nagovoriti čak i uštogljenog
Coopera-ffrencha da popije čašu.
“Ne m-mogu vjerovati da m-misliš dezertirati,
prevarantu jedan.” Perry je sjedio do Jamesa, trpao duge
namote tjestenine u usta i pričao u isti mah.
“Stvar je u Cooperu-ffrenchu”, rekao je James. “Od
onoga dana u Sant’ Antineu prikrpao mi se kao pretjerano
revan pas čuvar. Muka mi je već od samog pogleda na
njega; na njegovo debelo, crveno lice, njegove čekinjaste
brčiće...”
“Na goleme tamne fleke pod njegovim rukama”, dodao
je Perry.
“Upravo tako”, rekao je James.
Nije mogao izbaciti iz glave prizor čovjeka koji je buljio
uvis u njega iz dvorišta u Sant’ Antineu, s onim ubilačkim
izrazom lica.
I dalje je imao dojam da ga je Cooper-ffrench nekako
nastojao primorati da priñe rubu kule. Je li to bilo zbog
toga što ga je James vidio s onim istetoviranim čovjekom u
Etonu?
Ne. James mu nikada nije rekao za to.
Ali bio se obratio g. Merriotu, a g. Merriot je
raspravljao o društvu Millenaria s Cooperom-ffrenchom. I
zacijelo je nedugo nakon toga Cooper-ffrench izjavio da želi
otputovati u Sardiniju.

Pa, koji god da ga je razlog doveo ovamo, James će
vrlo mu brzo umaknuti.

“Ne m-možeš me ostaviti sa strašnim Fitzpaineom”,
potužio se Perry. “Sve je gori iz dana u dan. Taj m-momak
je čudovišan!”

“Samo ga ignoriraj”, rekao je James. “Naučio sam ne
dopuštati da me maltretiraju dečki koji misle da su važniji
nego što zapravo jesu.”

“Lako je tebi reći”, kazao je Perry. “Ti se znaš brinuti
za sebe.” Načas je prestao jesti i podigao glavu od tanjura.
“Što stari Love-Haight kaže na to tvoje dezertiranje?” rekao
je.

“Nisam mu još kazao”, rekao je James. “Čekam pravi
trenutak.”

“Najbolji je trenutak sadašnji trenutak”, rekao je Perry
i, prije nego što ga je James stigao zaustaviti, proderao se
niz cijeli stol: “Znate što, Jamesu Bondu je prekipjelo!
Ostavlja nas na cjedilu.”

Cooper-ffrench je naćulio uši.
“Kako, molim?” rekao je.
“Još uvijek se osjećam pomalo čudno, gospodine”,
slagao je James. “Prije vremena napuštam ekskurziju.
Imam bratića na sjeveru otoka. Proboravit ću ostatak
praznika kod njega.”
“To nije prihvatljivo”, rekao je Cooper-ffrench,
djelujući pomalo uspaničeno.
“Ali otpočetka se podrazumijevalo da neću ostati s
vama cijela tri tjedna”, rekao je James.
Prije nego stoje Cooper-ffrench stigao odgovoriti na to,
umiješao se Haight.
“Takav je bio dogovor”, rekao je.
“Ja o tome ništa nisam znao”, pobunio se Cooper-
ffrench.
“To je odlučeno prije nego što si nam se pridružio”,
rekao je Haight. “Razgovarao sam s Jamesovom tetom prije
našeg odlaska.” Haight se obratio Jamesu. “Ali odlaziš
mnogo ranije nego što sam mislio”, rekao je. “Štošta ćeš

propustiti.” Djelovao je pomalo razočarano.
“Da čujem o tom bratiću”, rekao je Cooper-ffrench.

“Je li to pristojan čovjek?”
“Inženjer je,” rekao je James, “ili je barem nekada bio.

Sada je u mirovini, mislim. Mnogo je stariji od mene. Bavi
se slikanjem.”

“Stvarno?” rekao je Haight. “Je li poznat?”
“Ne bih rekao. Slika samo za vlastito zadovoljstvo.”
“Prilično smo se već odmaknuli od teme”, rekao je
Cooper-ffrench. “Ma daj, John”, rekao je Haight i nasmijao
se. “Samo nastojim saznati ponešto o Bondovu bratiću.”
“Cijela mu je kuća prepuna slika, navodno”, rekao je
James.
“A tamo s njim živi slavni talijanski umjetnik, Poli,
tako nekako...”
“Nije valjda Poliponi?” rekao je Haight.
“Da”, rekao je James. “Jeste li čuli za njega?”
“Nego što. Zanimljiv svat.” Haight je pljesnuo Jamesa
po ramenu. “Sav si pun iznenañenja, Bond. Zamisli, tvoj
bratić poznaje jednog od najslavnijih umjetnika na
svijetu.”
“Vidio sam neke radove dotičnog Poliponija”, rekao je
Cooper-ffrench. “I, ruku na srce, odvratni su. Ali, ako je
tako dogovoreno, ne bih se miješao. Doduše, ipak mi nije
drago što će James samo ovako otperjati kad bi trebao biti
na obrazovnom putovanju.”
“Pa, svejedno nam može napisati sastavak o svemu
tome!” rekao je Haight i nasmijao se.
“Izvrstan prijedlog”, rekao je Cooper-ffrench.
“To je trebala biti šala, zapravo”, tiho je rekao Haight.
“Bond,” rekao je Cooper-ffrench, prečuvši drugog
učitelja, “trebali bi mi svi podaci o tvome bratiću: njegovo
puno ime i adresa, i tako dalje i tomu slično. Napisat ćeš
mi pismo čim stigneš onamo, da znamo da si sigurno
stigao. Zatim ćeš nam poslati sastavak od tisuću riječi s
iscrpnim prikazom tog dijela otoka, vile svoga bratića i
tako dalje. Možeš nam ga poslati u Cagliari. Tako ćemo

znati da nisi dokoličario.”
James i Haight razmijenili su poglede, a Haight je

podigao obrve prije nego što je brže-bolje prikrio svoj izraz
lica kad je Cooper- ffrench pogledao prema njemu.

James se osmjehnuo, sretan što ima saveznika.
Naslonio se i prekrižio noge, podigavši desni gležanj
na lijevo bedro, u stav koji je uvijek zauzimao kad bi se
osjetio potpuno opušteno. Maknut će se od svega ovoga. I
može se prestati zabrinjavati oko Coopera-ffrencha i
njegovih mogućih veza s društvom Millenaria. Od sada će
mu ljetovanje biti prava uživancija.
Jamesov bratić Victor živio je na krajnjem sjeveru
Sardinije, gdje Bonifacijev tjesnac razdvaja otok od
Korzike. Najbliže je mjesto bilo Palau, a na putovanje
onamo vlakom i autobusom otišao mu je najveći dio dana.
James je stigao u Palau s nesnosnom glavoboljom,
skuhan i umoran i željan pranja. Imao je prašine posvuda
po sebi: na odjeći, pod odjećom, u ustima i ušima. Čak je i
u očima osjećao pijesak.
Činilo se da Palau nije mnogo veći od jedne jadne,
prašnjave ulice s prizemnicama oličenima u prljavu
nijansu ružičaste. Tu se nalazila trošna, prljava krčma u
kojoj je skupina mještana jela hobotnicu, a u blizini su još
dva starca spavala na klupama od kamena. Doimalo se
kao kraj svijeta.
Više od sat vremena čekao je u sjeni stabla, i činilo
mu se kao da je vrijeme stalo. Gušter je šmugnuo iz
podnožja jednog kamena i prešao mu preko cipele. Ljudi u
krčmi zurili su u njega. Dva stara seljaka hrkala su na
klupama. Muhe su zujale. Sunce je sjalo.
James je stavio glavu u dlanove i dugo, polagano
izdahnuo, osjećajući kako mu dah vrelo silazi niz poprsje
košulje.
Pričekao je još nekoliko minuta, a onda uzeo kofer i
otpješačio do ruba mjesta. Pogledao je uz cestu. Ništa se
nije vidjelo. Obrisao je znoj s lica. Grlo mu je bilo suho.
Odjeća se lijepila za njega i ojedala mu kožu na mjestima

gdje se trljala. Vrući mu je zrak djelovao poput čvrste mase
što ga tišti odozgo.

Postupno je postao svjestan zvuka, buke motora
odnekud izdaleka, kao da se to približava motorno vozilo.
Nije se usuñivao ponadati i zamisliti da bi to mogao biti
Victor. Ustao je, zaškiljio u žestoko sunce i napokon
ugledao crni obris automobila koji silazi niz obronak.

Osmjehnuo se. To je zacijelo Victor. Činilo se da je
auto velik i skup. Ali snuždio se kad mu se primakao.
Vozio ga je nekakav dečko, ovdašnji dečko, sudeći po
izgledu, maslinaste kože i guste crne kose. Izgledao je kao
da mu je otprilike šesnaest godina i nosio naočale koje su
mu potpuno zakrivale oči.

To nije mogao biti Victor, kojemu je najmanje pedeset
i svijetle je kose.

Auto je bio kabriolet Hispano-Suiza; dug i moćan,
širokih bočnih oslonaca za noge. Bio je zagasite bordo
boje, ali tako pun prašine da je izgledao gotovo bijelo.
Radilo se o bogataškom automobilu koji nikako nije
pristajao uz ovo bijedno mjestašce puno mušjih ispljuvaka.
Kad je došao u Jamesovu razinu zastao je, i dečko se
zagledao u njega očima punim durenja i dosade.

James mu je uzvratio pogled, gledajući ga netremice,
a nakon nekog vremena dečko je okrenuo glavu i pljunuo
na cestu. Zatim je nešto rekao s neproničnim talijanskim
izgovorom.

“Kako, molim?” rekao je James, a dečko je ponovio
ono što je rekao. James je odjednom shvatio da on to
izgovara njegovo ime.

“James Bond? Da”, rekao je James. “Poslao te Victor?
Victor Delacroix?”

Dečko je kimnuo i mahnuo glavom otraga, pokazujući
Jamesu da stavi kofer na sićušno stražnje sjedalo.James
ga je ubacio.

“Kasniš”, rekao je. “Čekam ovdje već više od sat
vremena.”

Dečko je samo slegnuo ramenima, otvorio suvozačka

vrata i odgurnuo ih, ne gledajući prema njima.
James se ukrcao, a dečko je uz struganje mjenjača

okrenuo auto i uputio se cestom natrag uzbrdo.
“Pa, bolje ikad nego nikad, valjda”, rekao je James ne

bi li probio led, ali dečko mu nije odgovorio. “Ispričavam
se”, rekao je James razdražljivo. “Možda ne znaš engleski.”

“Malo”, progunñao je dečko.
“A imaš li ime? Ime...? Kako — ti - je - ime?”
“Mauro.”
“Pa, Mauro, drago mi je... valjda.”
Mauro je nešto promrsio, ali oči su mu ostale uprte u
cestu pred njima dok je vozio s jednom rukom na
upravljaču. Drugu je ruku nonšalantno držao prebačenu
preko boka automobila.
Izašli su iz mjesta i skrenuli s ceste na izlokani
zemljani put koji je vodio oko litica uz obalu prema istoku.
Ovdašnji je krajolik bio divlji, s izbočinama izobličenog
granita boje meda koje je vjetar erozijom isklesao u
dramatične oblike. James je čekao da ugleda znamenitost
po kojoj je ovaj predio dobio ime. Nakon deset minuta
neugodnog drndanja i drmanja, uočio je na uzvisini, na
vrhu jednog rta, vjetrom oblikovanu stijenu o kojoj je
sigurno bila riječ.
“Je li ono Medvjeña stijena?” viknuo je zbog buke
motora, ali Mauro mu nije odgovorio. “Orso”, rekao je
James. “Medvjed.”
“Si”, rekao je Mauro ne pogledavši uvis. James je
zaškiljio prema stijeni i otkrio da ga, uz malo mašte, doista
podsjeća na golema medvjeda koji stoji na sve četiri i gleda
prema moru.
Ovo je, dakle, Capo d’Orso, Medvjeñi rt.
Mauro je skrenuo u Hispano-Suizi sa zemljanog puta
na još primitivniju stazu, koja je zavijala preko stijena i
kamenja kroza zakržljalo raslinje niz obronak brijega
prema moru. Auto se divlje njihao lijevo-desno, a James je
od trešnje padao sa sjedala. Počeo se pitati hoće li uopće
uspjeti stići igdje, ali Mauro je zacijelo ovuda vozio već

mnogo puta i nije djelovao kao da ga to i najmanje dira,
premda je James primijetio da sada drži obje ruke na
upravljaču.

Kad su napokon stigli, James je imao dojam da su se
vozili satima. Bio je sav ukočen, pun modrica i skorene
prašine, a zatiljak ga je bolio kao da je opečen.

Mauro je parkirao auto u sjeni nekoliko japanskih
pršljenki, ugasio motor i izašao. Zatim je dohvatio Jamesov
kofer i udaljio se bez riječi. James je protresao glavom i
sišao za njim zavojitim stubištem uklesanim u stijenu.
Zašavši za ugao, stigli su pred velika vrata bez vratnica u
kratkom bijelom zidu. James nije dobro vidio ostatak
zgrade, skrovito ugniježñene meñu stijenama. Ipak, vidio je
dovoljno da bi znao kako ona ne slijedi oblik obične kuće,
već djeluje gotovo kao da je izrasla iz krajolika.

S vrata je vodio dug, vijugav hodnik, skrećući i
zavijajući u dubinu vile.

Izašli su u neočekivano veliku prostoriju s valovitim
nadsvoñenim krovom i širokim potezom prozora od poda
do stropa koji su vodili van, na terasu.

Prostorija nije bila ni četvrtasta ni kružna; kao i
ostatak grañevine, bila je organski dizajnirana, s čudnim
zakucima i otvorima svih oblika i veličina usječenim u
zidove, od kojih su neki vodili van, a drugi u sobe unutar
same vile.

Ako je sama prostorija bila neobična, ono u njoj bilo
je izuzetno. Bila je puna slika, kipova i čudnih,
neuskladivih predmeta. Slike su bile nelagodne poput
noćnih mora. Jedno je divovsko platno zauzimalo gotovo
cijeli zid — prikazivalo je hobotnicu što lebdi u zraku i
kracima drobi razne stvari, zatim gole žene, životinju koja
izgleda kao bezdlaka krava i automobil koji nekako djeluje
mesnato i živo. Zatim se tu nalazio brončani kip koji nije
prikazivao ništa više od donje polovice čovjeka, u hlačama,
a do njega je stajala preparirana žirafa čiji je vrat virio kroz
rupu u stropu. Druga je slika prikazivala ženu bez lica
kako zabija raspelo u hrušta veličine čovjeka. U najvećem

akvariju koji je James u životu vidio plivale su raznovrsne
egzotične ribe, promičući kroz hrpu životinjskih lubanja.

James je odjednom shvatio da mu je s vidika nestao
Mauro, koji je otišao s njegovim koferom niz neki od većeg
broja hodnika koji su se zrakasto širili iz sobe. Krenuo je
jednim od njih, ali otkrio je da vodi u malo unutarnje
dvorište, gdje je polugoli mladić obrijane glave pozirao pred
zrcalom. James isprva nije bio siguran je li to stvarno, i
upitao se nije li to tek još jedna od čudnih umjetnina kojih
ovdje ima posvuda. Ali onda se mladić pomaknuo. Uzeo je
željeznu šipku s utezima na oba kraja. Šutke je gledao
Jamesa dok je podizao utege nad glavu, napinjući jasno
ocrtane mišiće.

“Ispričavam se”, promrmljao je James i ustuknuo. Ne
znajući kamo bi i osjećajući se pomalo obeshrabreno,
otišao je van, na terasu.

Odatle je pucao zapanjujući pogled. Preko uglačanih
granitnih stijena, punih izboja indijske smokve, vidio je
svjetlucavo tirkizno more i skupinu obližnjih otoka.

“Zdravo.”
James je začuo tihi glas i okrenuo se. Tu je stajao
muškarac u dugoj, komotnoj marokanskoj halji i svijenim,
ušiljenim zlatnim papučama. Bio je nizak i sitan, kože
potamnjele do zagasite nijanse oraha, a nosio je zavojite
brkove i ušiljenu bradu. Nauljena mu je kosa bila izvučena
u dva pramena slična roščićima s obje strane glave, tako
da je sličio svojevrsnom ñavlu.
To nije bio njegov bratić Victor.

la Casa Polipo

Čovjek je napeto promatrao Jamesa blistavim smeñim
očima.

“James Bond...?” rekao je s jakim talijanskim
izgovorom.

“Da”, rekao je James, a čovjek mu je prišao i upro
pogled u njega, gledajući mu duboko u oči.

„James Bond. Kako englesko ime. Kako dosadno ime.
Mutno, tupo ime. Poput kamena. Ali ti,” rekao je, “ti se
kriješ iza svog imena. Ti nisi dosadan. Ti si zanimljiv.”
Zastao je, a onda brzo rekao: “Zamisli jedan broj, James
Bond.”

“Ispričavam se, kako to mislite?”
“Zažmiri i ne misli ni o čemu drugome”, rekao je sitni
čovjek. “Samo o broju. Ne većem od deset. Nemoj mi reći
koji je. Zadrži ga u svijesti, duboko u svijesti. To je tvoj
posebni broj. Imaš li ga?”
“Da”, rekao je James.
“Znam ga”, rekao je čovjek i raširio oči.
“Okej”, rekao je James. “Koji je?”
“Sedam.”
James se osmjehnuo.
“Tako je. Kako ste pogodili?”
“Nisam pogodio... Poznajem te. Sedam je tvoj broj; bit
će ti to vrlo važan broj u životu. Sedam je najsretniji broj.
Postoji sedam smrtnih grijeha. Sedam svjetskih čuda.
Sedam arkanñela...”
“Sedam patuljaka”, rekao je James.
“Što?”

“U bajci. Snjeguljica i sedam patuljaka. Ili autobus
broj sedam. U Kentu, gdje živim.”

“Ah...” Čovjek je porazmislio, proučavajući Jamesa
nelagodno čvrstim pogledom. Napokon je progovorio.
“Fascinantan si mi, James Bond. Na sebi nosiš biljeg
smrti.”

“Molim vas lijepo.”
“Vidim ga. Sedam je i broj Smrti. Vidim tebe i vidim
broj sedam i lik Smrti. Smrt će cijeloga tvoga života ići
ukorak s tobom.”
“Ako vi tako kažete.” James se pristojno osmjehnuo,
pitajući se kako da se riješi ovog čudnovatog čovječuljka.
“Da, tako kažem”, promrmljao je čovjek. “Ali ima još...
Smrt te prati. Netko te želi ubiti; želi da stradaš. Vidim
kulu. Vidim—”
“Prekini, Poliponi!”
Povik je dopro iz kuće, i James se okrenuo i ugledao
svog bratića Victora kako izlazi. I on je nosio marokansku
halju, koja mu nikako nije pristajala uz pohabani stari
slamnati šešir nataknut na glavu. Pušio je dugu, žutu
cigaretu, puti gotovo jednako tamne kao u sotonskog
umjetnika. Pustio je da mu kosa izraste, i nosio ju je
zavezanu iza leña, gdje mu je visjela kao raskuštrana
griva, plavih uvojaka prošaranih sjedinama.
“Dobrodošao, James!” viknuo je i zagrlio ga, što ga je
zapanjilo. “Oprosti mi. Jako mi je žao što te nisam mogao
osobno dočekati u Palauu.” Victor je izvrsno govorio
engleski, s tek tračkom švicarskog izgovora. “Uvjeren sam
da se Mauro pobrinuo za tebe kako treba.”
“Da”, rekao je James. “Malo je zakasnio, ali nema
veze.”
“Imali smo odreñenih problema s autom. Nije
predviñen za ove teške uvjete. Stvarno bih trebao nabaviti
neki drugi, ili se opet početi služiti magarcem!” Osmjehnuo
se. “Odgovara li ti soba?”
“Ne znam”, rekao je James. “Mauro mi se izgubio.
Djelovao mi je zlovoljno.”

“Mauro je uvijek zlovoljan”, rekao je Victor. “Takav ti
je on. Bandit je. Iz Barbaglije.”

Prije nego što je James stigao upitati Victora na što
pod time misli, bratić ga je odveo do dugog drvenog stola u
sjeni brajde vinove loze.

“Doñi”, rekao je. “Popij nešto.”
Victor je natočio voćni koktel s ledom iz bokala u dvije
čaše.
“Ne daj da te Poliponi zabrinjava”, rekao je, dodajući
čašu Jamesu. “Voli biti zagonetan, ali to je sve samo igra.
Mora održati reputaciju. Velikog nadrealista. Slikara
snova. Čitatelja tvojih intimnih fantazija. Vjerojatno ti je
već prodao svoj trik s brojevima, po svoj prilici?”
“Da”, rekao je James.
“Sedam”, rekao je Victor.
James se iscerio.
“Kako si znao?”
“Uvijek kaže sedam. Većina ljudi, kad ih se zatraži da
smisle neki broj izmeñu jedan i deset, pomisli na sedam.
Ako kažu neki drugi broj, zamaže im oči nekakvim
mudrijašenjem.”
Obojica su se nasmijali, a James je otpio dugi gutljaj
svježega pića. Nije baš mogao vjerovati da je stigao ovamo.
“On mi je projektirao ovu kuću”, rekao je Victor. “La
Casa Polipo. A ovo su i njegove slike na zidovima. Lako je
moguće da je genij, ali to mu nikad ne bih otvoreno rekao.
Udarilo bi mu u ionako napuhanu glavu. Dakle. Priredili
smo gozbu u čast tvoga dolaska, ali prije toga — bi li htio
otići u svoju sobu da se umiješ i odmoriš, ili na plažu na
kupanje?”
“Na kupanje, svakako”, rekao je James. “Cijeli dan
gledam more, a ne mogu u njega, što me već tjera u
ludilo.”
Uto se pojavio Mauro, u kupaćim gaćama i s
ručnikom u ruci. Victor mu je nešto kazao na talijanskom i
James je vidio kako dečko koluta očima prema nebesima.
“Dobro je”, rekao je Victor. “Mauro će te odvesti u

tvoju sobu. Presvući se u kupaći kostim, a onda će te
odvesti na plažu.”

Jamesu bi bilo draže da je mogao otići sam. Ovom
ćudljivom mladom Talijanu on očito nije bio po volji, ali
neće dopustiti da mu išta pokvari ljetovanje.

Dvadeset milja južnije, u pristaništu Terranova,
glavnoj luci Sardinije, vladala je gužva. Zrak je smrdio po
ribi, jer su ribarski brodovi istovarivali ulov. Ljudi s
kolicama žurili su se u svim smjerovima, vičući. Veliki
stošci soli stajali su posvuda, spremni za izvoz. Iz Sardinije
je potjecala većina soli za potrebe Italije, ubirana iz slanih
baruština načičkanih po otoku.

Zoltan Mañar stajao je na molu i nadzirao istovar
koloturom nekoliko velikih drvenih sanduka iz spremišta
Charona, njegova broda. Nosio je šešir široka oboda, a
ozlijeñena mu je ruka visjela u udlazi, punoj žutih i
smeñih mrlja tamo gdje su mu krv i gnoj curili iz ranjenog
ramena. Ozlojeñeno je kašljao i tjerao muhe što su se rojile
oko njega. Grlo mu se upalilo, a infekcija mu se sada
spuštala na pluća. Bilo mu je kao da mu kiselina teče
žilama, a trnci svraba žarili su ga s unutarnje strane
bubnjića u uhu.

Noću, dok je ležao u krevetu, nije mogao zaspati, jer
mu je dolazila potreba da si rastrgne obraz i iščupa te
zaražene cjevčice iz glave.

Nije mu bilo drago što mora stajati tu vani, gdje nema
sjene, ali ovako dragocjen teret nije mogao prepustiti
nikome drugom.

Opsovao je kad ga je nešto ugrizlo za vrat i napokon
potpuno izgubio živce zbog roja muha, divljački vičući i
mašući zdravom rukom. Dva člana posade na palubi
prekinula su posao i zagledala se u njega.

Da je li on to njima neke znakove?
“Što to radite, kreteni lijeni?” vrisnuo je Zoltan.
“Idemo, na posao. Ne da mi se biti tu ni trenutka dulje
nego što je neophodno!”
Začuo se povik, i kroz ustreptali, vreli zrak Zoltan je