Charlie_Higson_-_Mladi_Bond_2_-_Vrela_krv

sunčevih odbljesaka s vode. Visoka, elegantna pročelja
stajala su zdesna i slijeva od piazze, dok je straga široko
mramorno stubište vodilo prema zgradi dojmljivijoj od svih
ostalih, s masivnim portikom položenim na visoke stupove,
i kipom Julija Cezara postavljenim na krovu.

To je zacijelo Ugova privatna rezidencija.
Cijelo je mjesto bilo jezovito prazno i izgledalo je
neprirodno čisto nakon prljavštine i oronulosti ostatka
ovog osiromašenog otoka. Djelovalo je nestvarno, poput
komplicirane kulise. Sve je bilo preuredno i prebijelo.
James je morao zakloniti umorne oči od sveg tog
blještavila.
Stražar je poveo dvojicu dječaka preko piazze, pokraj
ekstravagantno oblikovane fontane s Neptunom na leñima
četiriju dupina kojima iz usta kulja voda.
Kad su prišli bliže glavnoj zgradi, James je opazio da
je usañena u obronak. Sobe u pozadini zacijelo su joj
uklesane u stijenu. Stražar ih je odveo stubištem u
golemu, tmurnu mramornu dvoranu, zidova ukrašenih
slikama u ulju.
“Aspettate qui”, rekao je stražar i udaljio se,
ostavljajući Jamesa i Maura same.
“Grof je zacijelo vrlo bogat”, rekao je James, osvrćući
se. “Mnogo novca”, dodao je, trljajući palac o kažiprst.
Mauro je odmahnuo rukom.
“On je Barbati.”
“Iz gorja je?” rekao je James.
“Si. Isti kao ja”, rekao je Mauro. “Iz moje selo. On ne
grof. É un contadino.”
“Contadino?” rekao je James. “Što je to contadino?”
“Pastore”, rekao je Mauro, te zablejao.
“Pastir je, hoćeš reći?” rekao je James, a Mauro je
prstima pokazao rogove na glavi. “Kozar?”
“Si”
James se nasmijao, a onda su sjeli na kamenu klupu.
James je oslonio bolnu glavu na dlanove i za tili čas
zaspao, ali kad mu je glava klonula prema naprijed, trznuo

se i probudio.
Ne smije ovdje zakunjati.
Ustao je i otišao pogledati jednu sliku, ne bi li

rastjerao san.
Prikazivala je krvavi prizor iz religijske predaje. U

pozadini se odvijalo klanje brojnih nenaoružanih ljudi, dok
je u prednjem planu klečao svetac s urednom aureolom,
očiju uzdignutih prema nebesima, sa smiješkom na
usnama. Jedan je barbarin, s jednako spokojnim izrazom
lica, upravo zabijao mač svecu u glavu.

“Izgleda gotovo sretno, zar ne? Budala jedna”, kazao
je netko, a James je osjetio slatkasto-kiseli, mučni zapah
truleži. Okrenuo se i ugledao čovjeka s rukom u udlazi,
ramena umotana u zavoje. Djelovao je kao da ga trese
blaga groznica, a oči su mu imale jedinstvenu nijansu sive,
tako svijetlu da su mu šarenice izgledale gotovo bijelo.

“Gledaj ga”, rekao je čovjek, pokazavši prstom na
sveca. “Misliš da on želi umrijeti?”

James nije znao što bi rekao, pa je ostao šutjeti.
“On bi htio otići u raj i vidjeti svoga Boga”, nastavio je
čovjek glasom s jakim stranim izgovorom. “Bojim se da će
se razočarati. Ova slika je laž. Viñao sam ljude kako ginu,
dobre ljude, jake ljude, hrabre ljude. I na kraju ih uvijek
dočeka isto. Strava. Znaš li što je zadnje na što svaki
čovjek pomisli prije nego što umre? Čak i najprekaljeniji
čovjek?”
“Ne”, rekao je James. “Na Boga, možda.”
“Na Boga?” rekao je čovjek, i nasmijao se. “Ne, pomisli
na svoju majku. Zavapi za njom. ‘Mama...’ Žalosno je to
čuti. Bio sam u mnogim bitkama u ratu. Najgore mi je bilo
saznanje da će i sa mnom biti isto kao sa svima ostalima.
Znao sam da ću jednoga dana sjediti u blatu s utrobom
prosutom u krilo, nastojati je nagurati natrag u sebe,
plakati kao malo dijete i zazivati majku.” Šmrcnuo je i
okrenuo se prema Jamesu. “Najbolje čemu se možeš
nadati je čista i brza smrt”, rekao je. “Jednoga ćeš se dana
možda morati boriti u ratu. Jednoga ćeš dana možda

morati ubiti čovjeka. I morat ćeš imati tvrdo srce. Pogledati
čovjeka u oči i vidjeti da se boji, shvatiti da je on bio dijete
neke majke, teško je to.”

Čovjek je ušutio na neko vrijeme, zadubljen u misli, a
James i dalje nije znao što bi rekao. Napokon se prenuo i
pružio zdravu ruku Jamesu.

“Ja sam Zoltan Mañar, usput”, rekao je. “A tko si ti?”
“Bond, James Bond.”
“Ah. Mladi bratić Victora Delacroixa?”
“Da. Znači, poznajete ga?”
“Sinoć te se spominjalo za večerom”, rekao je Zoltan.
“Ugo je očekivao da ćeš doći s Victorom.”
“Pa... Nisam prije mogao doći.”
“Ali sada si stigao?”
“Nosim vijest Victoru, lošu vijest. Morao bih ga naći.
Čini mi se da ga je stražar otišao potražiti, ali...”
“Nema vajde od Ugovih stražara”, rekao je Zoltan.
“Naći ću ti ja bratića. Vjeruj mi.”
Zoltan se osmjehnuo i udaljio.
James je još jedanput promotrio sliku, pa se vratio i
sjeo. Mauro je ležao na klupi i hrkao, a James mu je
pozavidio.
Sjedio je tako i odupirao se snu, a onda je začuo
štropot koraka i ugledao grofa Uga kako dolazi sa
stražarom. Primijetio je Maura i izraz hladne srdžbe
obuzeo mu je utvarno lice.
“Odakle tu ovaj prljavi seljak?” rekao je.
“Sa mnom je”, rekao je James.
“Ne smiješ ovamo dovoditi slugu”, rekao je Ugo.
“Prljav je. Ma gledaj ga.”
“Nije mi on sluga, nego prijatelj”, rekao je James i
protresao Maura, govoreći mu da se probudi.
Kad je Mauro omamljeno ustao, Ugo mu je počeo
nešto žestoko govoriti na talijanskom.
Mauro je djelovao bunovno i zbunjeno, ne znajući
točno gdje je i što se to zbiva. Napatio se ovih dana, a na
licu je još imao groznu modricu od one tuče.

“Pastore”, promrmljao je Jamesu i zacerekao se.
Ugo se brecnuo na njega, počevši vikati. Mauro mu je
uzvratio jednako ljutito, i James je vidio kako grof beči oči
i širi nozdrve.
Snažno je ošamario Maura. Zatim, prije nego što je
James stigao išta učiniti, dečko je šmrknuo i kratko
pljunuo Ugu pod noge, tako da je ljepljivi ispljuvak ostao
na popločanome podu.
Ugo je ustuknuo i stavio ruku preko usta, grcajući.
“Vidi što je učinio!” vrisnuo je Jamesu. “Kako se
usuñuje pljuvati na moj pod! Seljačina jedna odvratna.
Prebit ću ga zbog ovoga.”
“Ne”, rekao je James. “Niste ga smjeli ošamariti. On
nije vaš sluga. On je sa mnom.”
“Kako ću samo prebiti tog mulca.”
“Ne”, ponovio je James. “Nećete mu ništa učiniti.”
Ugo je prostrijelio Jamesa pogledom, i James je prvi
put ugledao boju u tom licu bijelom poput vapna. Obrazi i
vrat rumeno su mu se zajapurili.
“Kako se usuñuješ meni nareñivati”, tiho je rekao.
Hvala Bogu, Zoltan se vratio u tom trenutku.
“Ma hajde, Ugo”, smireno je rekao. “Nije tako
strašno.” Izvadio je rupčić i brzo obrisao slinu. “Evo”, rekao
je. “Nema je više.”
Ali Ugo nije još bio gotov s Jamesom.
“Ti si kriv za ovo, dečko”, hladno je rekao. “Ne bi smio
trpjeti ovakav neposluh svojih slugu.”
Prije nego što je James stigao išta reći, Zoltan ga je
obgrlio zdravom rukom.
“Stvarno, Ugo”, rekao je. “On je još dječak. I došao je
potražiti bratića. Doñi, James, mislim da znam gdje je.”
Zoltan je sve to rekao na brzinu i na kraju odvukao
Jamesa i Maura iz zgrade.
“Samo hodajte i ne osvrćite se”, rekao je. “Mislim da
nam je najpametnije udaljiti se od grofa Uga što više
možemo.”
“Hvala ti na pomoći”, rekao je James.

“Nema na čemu.” Zoltan mu se osmjehnuo. “Ali
mislim da bi tvoj prijatelj trebao otići podalje odavde. Ugo
zna biti opasan kad se razljuti.”

“Moram pronaći Victora”, rekao je James. “Stvarno
znaš gdje je?”

“Mislim da je na brani”, rekao je Zoltan. “Doñi,
pokazat ću ti.” Druga je uspinjača vodila od stražnje strane
piazze uvis do brane. Ondje su zatekli Poliponija kako
čeka da stigne vagon. Bio je tako obuzet vlastitim bizarnim
svijetom da nije djelovao ni najmanje iznenañeno kad je
ugledao dvojicu dječaka.

“Nije li veličanstveno?” rekao je prije nego što je
James stigao išta izustiti. “Ovaj palazzo! Najčišći iskaz
nadrealizma koji sam u životu vidio. Obožavam ga. Htio
bih zauvijek živjeti ovdje! La Časa Polipo djeluje mi
dosadno naspram njega. Grof Ugo je bog!”

“Dogodila se pljačka”, izravno je rekao James, a
Poliponi je zastao i zgranuto zinuo.

“Što? Ovdje? Što želiš reći?”
“Ne. U vili. Banditi. Sve su odnijeli... Sve vaše slike.
Sve...”
“Moje slike?” Poliponi je sav posivio i izgubio svu svoju
živost. “Ali, sigurno se šališ...”
“Ne.”
Mauro je preuzeo riječ i objasnio na talijanskom što
se dogodilo. Umjetnik je postao vrlo zabrinut i uzrujan, ne
vjerujući sasvim u to što je čuo.
Vagon se uskoro pojavio na vidiku, zaustavio i
ispustio vodu iz spremnika u slivnik. Poliponiju su morali
pomoći da uñe, a onda se srušio na jednu od podstavljenih
klupa, tako smožden da ništa više nije mogao reći.
Kad su krenuli, James je pogledao uvis prema brani,
nadvijenoj nad njih, protegnutoj točno preko nebeskog
svoda.
“Dojmljivo je sve to što je Ugo ovdje izgradio, zar ne?”
rekao je Zoltan.
“Valjda”, rekao je James.

“Samo, je li to palazzo ili tvrñava, pitam se. Sve mora
stići na planinu ili sići s nje putem uspinjače. Drugog
načina nema. Osim kroz rudnike, gdje stražare Ugovi ljudi.
E, da, tu je i njegov ljubljeni Sikorsky, naravno.”

“Baš se nešto pitam o tome”, rekao je James. “Kako
jedan hidroplan može sletjeti visoko u planini?”

Zoltan mu nije odgovorio, jer je, dok je pokušavao
sjesti, udario ozlijeñenom rukom o stijenku vagona, i zatim
glasno opsovao.

James ga je već neko vrijeme htio pitati za tu ozljedu,
a sad se nije mogao suzdržati, premda to možda nije bilo
pristojno.

“Kako si ozlijedio ruku?” upitao gaje.
“Zakvačio sam se s morskom sirenom”, rekao je
Zoltan.
“Nisam znao da su morske sirene tako opasne”, rekao
je James.
“O, itekako”, rekao je Zoltan. “Ljudi ih zamišljaju kao
slatke djevojke s ribljim repovima iz bajki, ali opaka su to
stvorenja, James. Imaju oštre zube. Čuvaj se morskih
sirena.”
“Hoću.” James ništa više nije rekao. Ako Zoltan ne želi
razgovarati o svojoj rani, neće ga siliti.
Vagon je zašao u sjenu i zaustavio se u drvenoj kućici
s vitlom. Kad je James izašao, vidio je da se kabel spojen
na prednji dio vagona obavija oko golemog kolotura i zatim
spušta niz druge tračnice.
“Ovuda”, rekao je Zoltan, i James je izašao za njim iz
kućice s vitlom na dnevnu svjetlost.
Iza brane, potpuno skriveno od izvanjskog svijeta iza
visokih klisura, ležalo je prostrano jezero. Vrstan motorni
čamac bio je tu privezan uz Sikorskog, koji je ležao na vodi
poput divovske, nezgrapne bijele ptice. Tako je James
dobio odgovor na svoje pitanje.
“Eno tvog bratića”, rekao je Zoltan, pokazavši prstom,
a James je primijetio Victora na suprotnom kraju brane
kako dvogledom pregledava klisure.

James je krenuo prema njemu, ali odjednom se sav
usplahirio.

Bilo mu je mrsko što je glasnik koji nosi lošu vijest.
Kako će je Victor primiti?

Su Compoidori

“Sve? Sve su odnijeli? Ne mogu vjerovati. Mislio sam
da sam ovdje na sigurnom.”

“Žao mi je”, rekao je James.
“Ne, James”, rekao je Victor. “Nisi mogao više učiniti.
Bio si vrlo hrabar. Nisam te htio povesti ovamo u gorje, da
ne bi bilo nevolje, a vidi što se dogodilo...”
“Što ćeš učiniti?” upitao ga je James.
“Ako su u pitanju ovdašnji ljudi,” rekao je Victor, “ako
su to samo banditi, onda će mi vjerojatno pokušati prodati
slike. Tako to oni rade. Same slike neće za njih imati
nikakvu vrijednost. Što ti samo pokazuje, James, da se od
svijeta ne može sakriti.”
Dok su polako hodali natrag do kućice s vitlom,
James je bacio pogled preko ruba brane. Na njemu je
stajao tek vrlo nizak zid, a provalija je bila strahovito
duboka. Iskušao je sebe, prišavši tik do zidića, da vidi hoće
li ga visina ošamutiti. Laknulo mu je kad je otkrio da ga
ponor ne plaši. Nije mu se zavrtjelo u glavi, niti mu je
došlo da se baci. Skok sa stijena očito ga je izliječio od
vrtoglavice.
Došavši do vagona, Victor je proveo nekoliko minuta u
razgovoru s Maurom i Poliponijem. James i Zoltan ostali
su stajati vani, uz umjetno jezero, i gledati igru svjetla na
vodi. Jamesa je opčinio ples zlatnih odbljesaka i pao je u
trans, zadrijemavši na nogama.
“Sve mi se čini da bi ti dobro došao krevet”, rekao je
Zoltan.
“Duga mi je bila noć”, rekao je James.

Pljusak je poremetio mir. Jedan Ugov stražar iz
dosade je bacao kamenčiće u more. James je gledao kako
se valići kružno šire površinom i gube na mjestu gdje dug,
nadvijen izboj stijene zaklanja desnu strana jezera.

Zvuk truba i bubnjanja dopirao je iz doline.
“Karneval samo što nije počeo”, rekao je Zoltan.
“Hoćete li ostati?”
“Ne znam”, rekao je James. “Odluka je na Victoru.”
“Morat ću se smjesta vratiti”, rekao je Victor dok su
silazili uspinjačom. “Strahovito mi je žao, James. Ovo ti je
upropastilo ljetovanje. Ne znam što ću. Ne znam bi li se ti
trebao vratiti s nama. Možda je još uvijek opasno. Ali što ti
drugo preostaje?” Pogledao je kroz prozor i opalio dlanom
po staklu. “Nisam uopće smio dolaziti ovamo.”
Teško je sjeo na klupu i svalio glavu na dlanove.
James je odlučio pokušati promijeniti temu, ne bi li
odagnao nevolje Victoru iz misli.
“Što si to radio gore na brani?” upitao ga je. “Vidio
sam da gledaš nešto kroz dalekozor.”
“Proučavao sam stijene”, rekao je Victor, podigavši
glavu i prešavši rukom preko lica. “Ugo je lud. Nipošto nije
smio tamo gore sagraditi branu. To bi mu rekao svaki
inženjer. Nije sigurna.”
“Nije sigurna?” priupitao je Zoltan. “Ne sviña mi se
kako to zvuči. Zar ćemo se podaviti na spavanju?”
“Nadam se da nećemo”, rekao je Victor i pokušao se
osmjehnuti. “Ali kameniti izboj duž sjeverne strane jezera
ne djeluje mi stabilno. Ugo je duboko izbušio planinu;
sigurno je oslabio nešto što je već bilo slabo. Ovo gorje je
uglavnom vapnenačko, a to je vrlo meka stijena. Imao je
sreće da nekom eksplozijom nije nešto olabavio. Ne bi
trebalo mnogo da se podrije taj kameniti izboj. Jezerska
voda možda već djeluje na taj način.”
“Ugo stvarno oduvijek visoko puca”, rekao je Zoltan.
“Ali nitko mu ništa ne može dokazati.”
Na piazzi se Zoltan oprostio od njih, a Victor i Poliponi
otišli su u palazzo po svoje stvari. James i Mauro prešli su

u donju uspinjaču, a kad su se odrasli vratili nakon
nekoliko minuta, svi su se zajedno spustili u dolinu.

U Sant’ Ugu vladala je još veća gužva nego prije i s
mukom su se probijali kroz stisku na ulicama. Kad su
stigli do glavnog trga, James se iznenadio ugledavši Petera
Love-Haighta i skupinu učenika s Etona, uključujući
Perryja Mandevillea.

“Gle!” uzbuñeno je rekao Victoru. “To su moji prijatelji
s Etona.” James ih je pozvao i progurao se kroz sporu
svjetinu.

“Odakle vi ovdje?” doviknuo im je, oduševljen što vidi
poznata lica. “Gospodin Cooper-ffrench čuo je za karneval i
rekli smo da bi ga bilo šteta propustiti”, rekao je Haight.
“Svi zajedno boravimo u kampu odmah izvan mjesta s
hrpom sardinijskih školaraca.” Haight je zastao i
namršteno pogledao Jamesa. “Kako si ti?” rekao je. “Jesi li
dobro? Sav si mi smožden.”

James je Haightu predstavio Victora i Poliponija i
kazao mu što se dogodilo.

“Pa to je grozno”, rekao je Haight, odmahujući glavom.
“Kakva strahota. Vas je to sigurno posebno pogodilo,
signor Poliponi.”

“Moje slike su moja djeca”, rekao je Poliponi, koji
nikad nije bio u braku i nije imao prave djece.

“Što ćete sada?” rekao je Haight.
“Vozim se ravno natrag”, rekao je Victor. “Ali ne znam
što ću s Jamesom. U Casi Poliponi neće vladati naročito
sretno ozračje.”
“Zašto ne bi ostao s nama?” rekao je Perry, koji je sve
to pozorno slušao. “M-mi ćemo se pobrinuti za njega.”
Victor se sada okrenuo prema Peteru Haightu s
upitnim izrazom lica.
“To svakako dolazi u obzir”, rekao je Haight. “Sutra
razgledavamo špilje blizu Dorgalija. Tamo je najveći
stalagmit u Europi.”
Victor se opet obratio Jamesu.
“Ima smisla da ostaneš sa svojom školskom

ekskurzijom”, rekao je. “Dok se ne uvjerim da opasnost ne
prijeti i ne dovedem vilu u red. Onda ću ti poslati brzojav,
da provedeš završne dane ljetovanja s nama na Capu
d’Orsu.”

“U redu”, rekao je James. “I molim te - bez brige za
mene. Bit će mi dobro.”

“Imaš li išta kod sebe?”
“Ponio sam torbu. Za svaki slučaj.”
“Uvijek si pripravan, a, James?” osmjehnuo se Victor.
“Pričuvat ćemo vam ga, monsieur Delacroix,” rekao je
Haight, “i pobrinuti se za to da vam se vrati čitav.”
“Hvala, Peter”, rekao je Victor. “Ali ponekad pomislim
da se James može brinuti sam za sebe. Nego, gdje je
Mauro?”
Zatekli su ga gdje leži na klupi i čvrsto spava.
“Siromah”, rekao je Victor. “Iscrpljen je. Ne može
ovakav putovati. Selo mu nije daleko odavde. Trebao bi
otići onamo i odmoriti se sa svojima na nekoliko dana.
Doživio je popriličan šok.” Victor je stavio Jamesu ruku na
rame. “James, idemo mi brzo, dok se nije probudio. Inače
znam da će zahtijevati da me vozi. Kaži mu da sam rekao
da mora otići kući. Hoćeš li mi to učiniti?”
“Naravno.”
James je odveo Victora do Hispano-Suize i uzeo svoju
torbu, ali baš kad su se spremili krenuti, Poliponi se sav
uzrujao i pokušao izaći iz automobila, promrmljavši nešto
o tome da se treba oprostiti s grofom Ugom.
“Ma pusti njega”, rekao je Victor i povukao umjetnika
natrag u auto. “On je budala.”
“Kako to možeš reći?” ljutito je kazao Poliponi. “Kad si
na svoje oči vidio sve što je ostvario.”
“Mogu to reći upravo zato što sam to vidio”, poklopio
ga je Victor. “Vidio sam njegov palazzo i vidio sam njegovu
suludu branu. Sve je ovdje patvoreno. Ništa nije onakvo
kakvim se čini. Njegove krasne zgrade nisu od kamena.
Pročelja su im od gipsa. Raspast će se od prve ozbiljnije
kiše. Ovo je mjesto lažno u svakom pogledu.”

“Samo si ljubomoran”, rekao je Poliponi.
“Na što?” podrugnuo se Victor. “Ugo se želi razmetati.
Ali nema se čime razmetati. Tu nema srebra. Nikad ga nije
ni bilo. Vidio sam mnoge rudnike srebra u životu, Poliponi.
U ovakvim stijenama ne može biti srebrne rudače. On je
glumac koji izigrava cara. Doñi, idemo. Doviñenja, James.”
Kad se Mauro probudio, strašno se razljutio zato što
ga nisu poveli sa sobom i izuzetno se nadurio, ali
naposljetku ga je razvedrila pomisao daće otići kući, majci
i sestri.
“Idi brzo”, rekao je James. “Rapido. Da slučajno ne bi
još naletio na Uga.”
“Ugo!” rekao je Mauro pun prezira i opet pljunuo na
zemlju.
“Upravo tako”, rekao je James. “Idi.” Primijetio je da
ih promatra jedan Ugov stražar, očiju zasjenjenih kapom.
“I Mauro, molim te, ne pljuj više!”
Mauro se osmjehnuo.
“James,” rekao je zagrlivši ga, “ti dobar prijatelj. Moja
sestra, ti bi bio drag na ona. Vidimo se uskoro.” Mahnuo je
i prošetao preko trga. James ga je gledao sve dok ga nije
progutala natisnuta vreva ljudi.
Uto se pojavio gospodin Cooper-ffrench, još rumeniji i
znojniji nego inače. Zaprepastio se kad je ugledao Jamesa,
a još se više zaprepastio kad je čuo njegovu priču.
“Znao sam da se nisi trebao izdvajati”, rekao je.
“Trebao sam te držati na oku. A sad, bolje da uñemo, da
nam sve ne promakne.” James je uzeo svoj pohabani stari
kofer. “Ne daj da ga zaboravim”, rekao je Perryju. “Sigurno
ću ga posijati, ne budem li pazio.”
Kad su polagano prošli kroz ulaz, James je prvi put
ugledao unutrašnjost stadiona. Jedva je povjerovao svojim
očima, iako je zapravo trebao to očekivati. Grof Ugo
podigao je za sebe minijaturnu repliku rimskog Koloseja. U
sredini je stajao širok, ovalan pješčani ring, opasan
visokim zidom, nad kojim se uzdizalo strmo gledalište s
klupama i kipovima rimskih junaka oko cijelog vrha,

pretvorenima u siluete naspram zagasito plavog neba.
“Misliš da će imati utrku kočija?” rekao je James

Perryju. “Ili gladijatore?”
Perryje frknuo od smijeha.
“Da”, rekao je. “A m-možda i točku s bacanjem

kršćana lavovima!”
Mještani su se bučno smještali na klupe, a cure s

pladnjevima šetale su gledalištem, dijeleći voće, kruh i
napitke.

Sve su oči bile uprte u grofa Uga, koji je sa sestrom
Janom sjedio pod baldahinom na podignutom postolju. Na
sebi je imao bijelu halju s mnogo nabora i izgledao kao
pljunuti rimski car. Jana je na sebi imala još više nakita
nego prije, sa zlatnom tijarom povrh svega. Uz bok im je
stajalo nekoliko naoružanih stražara u purpurnim
uniformama, te dva trubača u odorama rimskih legionara.

Trubači su odsvirali pištavu fanfarsku dionicu, i Ugo
je ustao da održi epski govor na sardinijskom.

Dok je govorancija trajala, James je pomno promotrio
ekskluzivne goste u počasnoj loži, šarolik skup od
dvadesetak muškaraca na mjestima uz Uga. Nisu izgledali
kao da su odavde. Nisu pripadali ovamo u gizdavim
odijelima i tamnim naočalama. Odisali su ohološću i
nadmenošću, kao da imaju naviku izdavati naredbe koje
se slušaju. Samo, nisu izgledali kao političari, aristokrati
ili vojni časnici. Bilo je nečega opasnog i tajnovitog u
njima, nečega što je upozoravalo da im se ne treba
približavati. Djelovali su kao da im je govor dosadan koliko
i Jamesu, i samo su sjedili, hladili se lepezama i izbjegavali
meñusobni razgovor.

Dok ih je James gledao, Zoltan Mañar zauzeo je
mjesto meñu njima. Djelovao je kao da mu ovakvo društvo
savršeno odgovara.

Kad je Ugo napokon završio, u publici se prolomio
pljesak uz mjestimično klicanje, a onda su se vrata
stadiona otvorila i ušla je limena glazba, svirajući neku
mučnu skladbu. Ugo je dirigirao glazbom s ozbiljnim

izrazom lica.
Nakon što je svirka završila, gledatelji su opet stali

klicati kad je umarširala povorka mještana u nošnjama,
koji su počeli obilaziti stadion uz pištanje svirala, dreku
truba, tutanj bubnjeva i glasno pjevanje, dok im je kiša
latica padala po glavama.

Činilo se da procesiji nema kraja, i James je
neprestano kunjao dok su mještani obilazili li obilazili ring.
Naposljetku su na teren istrčali neki ljudi s drvenim
maskama u čudnim, kosmatim jarčjim kostimima
okićenim klepetušama. Počeli su posvuda plesati i izvoditi
nekakav obred koji je Jamesa zbunio, ali publiku je očito
živo zanimao. Vladala je razdragana, raskalašena
atmosfera, ali bilo je očito da svi čekaju da počne glavna
točka.

James se pokušavao razbuditi razgovorom s Perryjem,
i ispričao mu je sve što se dogodilo otkako gaje ostavio u
Abbasanti.

“Pa, svakako ti je bilo uzbudljivije nego nama”, bez
daha je izbrbljao Perry. “Kako si otišao, zavladala je teška
dosada. Dosada, dosada, dosada. Samo ruševine i opet
ruševine, pojma nisam imao da je na svijetu toliko
ruševina, polako već m-mislim da je cijeli svijet jedna
velika ruševina. Cagliari nije m-mnogo bolji, porazno jedno
m-mjesto, a spavali smo u najgorem hotelu, m-mislim baš
najgorem, siguran sam da ima štakora. Bilo m-mi je
strahovito teško zaspati. Na svu sreću, dobri stari Love-
Haight ima nekakav lijek. Odurna je okusa, nešto najgorče
na svijetu, kao da piješ m-morsku vodu.”

“Pa, mislim da bih radije da mi je sve prošlo bez
uzbuñenja, zapravo”, rekao je James. “Umjesto da me
banditi napadnu i zamalo ubiju. Bio bih više nego sretan
da mi je nesanica bila jedini problem.”

“Frišku figu!” rekao je Perry. “Znam ja tebe, James.
Voliš ti malo opasnosti. To ti zapapri juhu. Zam-m-isli,
dobio si priliku da voziš Hispano-Suizu, sretniče jedan
šugavi. I još si posjetio i palazzo. M-mi obični sm-m-rtnici

m-možemo ga samo udivljeno gledati odozdo. Kako je
tamo? Čujem da ima svu silu slika i kipova i svega toga.”

James je ispričao Perryju o uspinjači, o Maurovu
pljuvanju na Ugov pod, o susretu sa Zoltanom i čudnom
razgovoru o slici. James je mislio da mu je poanta u
Zoltanu i njegovim ludim stavovima o umiranju, ali Perryja
je nekako više zanimala slika.

“Svetac, kažeš? S m-mačem zabijenim u glavu?”
“Da”, rekao je James. “Djeluješ mi šokirano, Perry.
Nemoj mi reći da se groziš. To je samo slika.”
“Znaš li tko je bio taj svetac?” rekao je Perry.
“Pojma nemam”, rekao je James. “Ne razumijem se u
svece. Zašto te to tako zanima?”
“Je li izgledao nekako sretno?” rekao je Perry.
“Da”, rekao je James, prisjetivši se što je Zoltan rekao
o slici. “Vrlo sretno.”
“Je li na sebi imao zelene i zlatne halje?”
“Mislim da je.”
“A čovjek koji ga je ubijao, nosio je nekakvu šubaru,
što kažeš?”
“Da”, rekao je James. “S velikim šiljkom na vrhu.”
“To je sveti Bonifacije”, rekao je Perry.
“Odakle znaš?” rekao je James.
“Odatle što m-mi to zvuči točno kao jedna od onih
slika ukradenih iz naše kuće.”
“Ma daj, molim te”, rekao je James. “Kako bi to bilo
moguće?”
“Znam da zvuči suludo”, rekao je Perry. “Ali takvu se
sliku ne zaboravlja lako.”
Prije nego što je James stigao išta više reći, zvončari
su otišli i ring se ispunio bubnjarima koji su počeli tako
bučati da je svaki razgovor postao nemoguć.
Vrata su se ponovno otvorila i kroz njih je ugalopirao
konjanik sa srebrnim mačem na konju okićenom cvijećem.
Iz publike su se začuli pokliči: “Su Compoidori!”
Jahač je izgledao čudno i pomalo odbojno. Nosio je
široku bijelu košulju obrubljenu volanima i čipkom,

tijesan kožni pojas i prsluk, kićenu mantillu - španjolski
veo za nevjeste - i preko nje crni cilindar. Ali najčudnije
mu je bilo lice, preko kojeg je nosio masku ženskog lika,
bezizražajnu kao u lutke. Nije izgledao ni kao muško ni
kao žensko, poput živog kipa nekog bizarnog boga iz
starine.

Projahao je oko stadiona, otpozdravljajući publici i
izvodeći razne akrobacije na konju - stoj na sedlu, ravno
ležanje, sjedenje unatraške. A cijelo to vrijeme bubnjari su
svirali neprekidan, ritmičan tuš koji je odjekivao od zidova
i polako stvarao hipnotičan dojam, omamljujući mozak,
tako da James nije mogao ne početi dijeliti opće
oduševljenje.

Kad je konjanik bio spreman, dojahao je na sredinu
ringa i stao. Mačem je salutirao grofu Ugu, te mahnuo da
se vrata opet otvore. Ušla su još dva konjanika, slično
odjevena, ali s jednostavnijim bijelim maskama i pletenim
kapicama umjesto cilindra. Kapice su bojom odgovarale
njihovim prslucima, jedna crna, a druga crvena.

Bubnjevi su i dalje tutnjali i grmjeli i James se počeo
osjećati ošamućeno, gotovo opijeno.

Preko sredine ringa visjelo je uže na kojemu je bila
obješena mala srebrna zvijezda. Dva nova konjanika sad
su počela naizmjence juriti punom brzinom na zvijezdu i
pokušavati je uloviti vrhom ispruženih mačeva.

Kad su bili uspješni, nagrañivala ih je provala
vriskova i pokliča, dok je neuspjehe pratilo razočarano
stenjanje.

Činilo se da se poneki gledatelji klade, i James je prvi
put primijetio da su Ugovi uzvanici živnuli. Vidio je da su
se povele mnoge strastvene rasprave i da novac naveliko
prelazi iz ruke u ruku.

Buka i uzbuñenje osvojili su Jamesa, koji je sasvim
zaboravio na umor, a premda nije imao novca za klañenje,
odlučio je navijati za crvenog konjanika, koji je odnio
pobjedu sa šest prema pet zvjezdica.

Kad je natjecanje završilo, došlo je vrijeme za ručak,

pa su svi zajedno izašli na mjesni trg, gdje se nekoliko
odojaka peklo na ražnju, a na tezgama se služila hrana.

Ulice su bile pune bubnjanja, neumorna, reska
trubljenja i vreve mještana u ćakulanju i smijehu. Činilo
se da sve njih više zanima piće nego jelo. Vina je bilo
posvuda, a ljudi su bivali sve pijaniji i pijaniji.

James je, doduše, premirao od gladi, i shvatio je da od
sinoć ništa nije jeo. Za jednom je tezgom zatekao Maurovog
prijatelja Stefana, pa je odlomio komad hljepčića carasau
koji je jako zavolio otkako je doputovao ovamo, i poslužio
se komadom pečene svinjetine.

U blizini je skupina mještana plesala u velikom krugu
držeći se za ruke, uz pratnju gitara i harmonika, a do njih
se bučna hrpa muškaraca sjatila oko nečega i to
promatrala, derući se iz petnih žila.

James i Perry otišli su vidjeti o čemu se radi i otkrili
da se to odvija natjecanje u sardinijskom hrvanju.

Činilo se da je nadmetanje upriličeno u čast Uga, koji
je sjedio na podiju ispod suncobrana i promatrao ga sa
svojim gostima tvrdih lica. Zoltan je stajao iza Uga i bodrio
hrvače povicima.

Ostali etonski učenici takoñer su bili ovdje, natisnuti
oko ruba podija, i derali se glasno kao i svi ostali.

Pravila su izgledala sasvim jednostavno. Muškarci u
komotnoj pastirskoj odjeći hvatali su se u koštac i
nastojali oboriti onoga drugog na tlo. Koliko je James
uspijevao razabrati, gubio je onaj tko u tri obaranja dvaput
poljubi zemlju.

Na hrvanju se opet kladilo, i činilo se da su Zoltan i
Ugo uložili krupan novac na suparnike. Sve se svelo na
završnu borbu. Dva su hrvača krenula paradirati trgom,
raspirujući uzbuñenje u publici, a Zoltan i Ugo izabrali su
svaki svojeg miljenika.

Pred sam početak borbe, meñutim, James je opazio
da je Ugo nešto došapnuo stražaru, koji je trknuo do
jednog hrvača i tiho porazgovarao s njim. Hrvač je
pogledao prema Ugu i kimnuo glavom.

Čovjek je izgubio borbu, a Ugo je naplatio novac od
razočaranog Zoltana.

“Nisam, baš stručnjak za sardinijsko hrvanje,” rekao
je Perry, “ali rekao bih da je on namjerno izgubio ovaj
susret.”

“Tako je svakako izgledalo”, rekao je James.
Upravo tada Ugo je primijetio Jamesa i pozvao ga da
priñe.
“Moram ti se ispričati za svoj izljev bijesa u palazzu,
James”, rekao je. “Bio sam pomalo napet. Danas mi je
važan dan, i možda sam pomalo prebrzo izgubio živce.
Gdje je sada tvoj sluga?”
“Otputovao je”, rekao je James. “Otišao je kući.”
“Kad ga vidiš, moraš mu reći da mu ne zamjeram”,
rekao je Ugo. “Samo sam se...“, zastao je u nastojanju da
se sjeti prave riječi, “šalio.” Obazreo se i osmjehnuo. “To su
zacijelo ostali etonski učenici”, rekao je. “Kad sam čuo da
su na otoku, znao sam da ih moram pozvati. Eton je dobra
škola. Škola za aristokrate.”
“Poštovanje, drago m-mi je. Perry M-Mandeville”,
rekao je Perry i rukovao se s Ugom prije nego što je ovaj
shvatio što se zbiva. “Baš ste silno dobru predstavu
upriličili. Upravo pričamo o tome koliko smo uživali u
hrvanju.”
“Ah”, rekao je Ugo. “Gorštaci se vole hrvati. ‘Prima
bevono, poi stringono!”
Dječaci su se tupo zgledali, pa im je Zoltan preveo.
“‘Prvo piju, zatim se bore”, rekao je.
“Vi mladi Britanci znameniti ste po svojim igrama”,
rekao je Ugo. “Morate uprizoriti neko nadmetanje. Mi smo
vam pokazali svoje sardinijske sportove. Sad ćete vi nama
pokazati svoje sportove. Hrvate li se?”
“Hrvanje se u Engleskoj ne smatra jednim od
plemenitijih sportova”, rekao je Zoltan. “Ah boks je vrlo
omiljen, čini mi se.”
“Boksate li vi u školi, momci?” rekao je Ugo.
“M-Manje-više”, rekao je Perry.

“Sjajno! Eto, riješeno”, rekao je Ugo. “Imat ćemo
natjecanje u engleskom boksu! Izabrat ću prvaka, a i ti,
Zoltan, izaberi svoga.”

“Izabirem Jamesa Bonda”, rekao je Zoltan. “Nije
najkrupniji, a ni najstariji, ali čini mi se da je najžešći.”

Drugi učenici počeli su klicati i laktati Jamesa, koji je
samo nevoljko stajao, ne želeći da se od njega pravi
predstava.

Ugo se smješkao.
“Izabrao sam svojeg prvaka”, rekao je i pokazao na
nekoga u gomili. “Ti tamo, dečko, pristupi.”
James se osvrnuo i prostenjao kad je Tony Fitzpaine
iskoračio i priključio im se, otkrivajući krupne zube u
bahatom cereku.
“Ovaj put me nećeš dobiti na prepad, Bond”, rekao je.
“Bit ću spreman za tebe. Borba će biti poštena, i ti ćeš
izgubiti.”

Gladijatori

Jamesa i Fitzpainea odveli su u izdvojeni prostor iza
stadiona da se prirede. Jedan ih je stražar uveo u
besprijekorno čistu prostoriju s mramornim podovima,
slikama sportaša na zidovima i velikim bazenom u sredini
poda. Dežurni poslužitelj dao im je ručnike i kratke hlače i
James se počeo presvlačiti.

Nakon nekoliko minuta, Zoltan je ušao s Ugom.
Obojica su donijeli boksačke rukavice i svaki je prišao
svojemu miljeniku.

“Misliš da ti to možeš?” rekao je Zoltan dok je navlačio
rukavicu Jamesu na ruku. “Misliš da možeš pobijediti
krupnoga?”

James je progutao knedlu. Htio je obaviti svoju borbu
s Fitzpaineom na otvorenom, da jednom zasvagda stavi
točku na sve to, ali ne baš ovoliko na otvorenom.

Pogledao je prema njemu na suprotnoj strani
prostorije.

“Pokušat ću”, rekao je.
Na Etonu je malo boksao i dosta mu je dobro išlo. Bio
je lagan i brz na nogama, odlučan da nikada ne odustane.
Imao je snažan, čist udarac i mogao je primiti batine. Ali
ovo je nešto drugo. Boksat će vani, na stadionu, pred
tolikim ljudima, po jakoj žezi, protiv dečka koji ga mrzi.
Povrh svega toga, sinoć su ga onesvijestili i jedva da je
otada oka sklopio.
To nisu savršene okolnosti za stupanje u boksački
meč.
“Viši je od tebe,” rekao je Zoltan, “ali ruke su mu

kraće. Zato mislim da ćeš možda imati veći doseg. Iskoristi
ga. Teži je, možda i jači, tako da moraš biti brži. Budi
plesač, a ne borac. Samo se kreći. Drži mu se izvan
dometa sve dok ne ugledaš svoju priliku.”

James je gledao kako Ugov stražar privezuje rukavice
Fitzpaineu. Dečko je složio grimasu i opomenuo ga, ali Ugo
se prignuo i prišapnuo nešto Fitzpaineu. Dječaku su se oči
načas raširile, a onda je kimnuo glavom i osmjehnuo se.

Što li sada Ugo smjera? James se sjetio kako je grof
maloprije platio hrvaču da izgubi borbu. Kako ovaj put
namjerava na prijevaru doći do pobjede?

Ugo i Fitzpaine načas su bacili pogled prema Jamesu,
kao da obojica znaju nešto što on ne zna.

Pa, što god to bilo, oko toga se više ništa ne da učiniti.
“Gledaj ga”, rekao je Zoltan tiho. “Veliki grof Ugo
Carnifex. Reći ću ti jednu tajnu, James: Ugo nije ništa više
grof od mene.”
“Znam”, rekao je James. “On je kozar iz planina.”
Zoltan se zacerekao.
“Izgleda da štošta znaš”, rekao je i bolno se lecnuo.
Nije mu bilo lako vezivati rukavice ozlijeñenom rukom, pa
je morao pozvati poslužitelja da mu pomogne.
“Možda takoñer znaš zašto Ugo tako mrzi
prljavštinu?” nastavio je Zoltan.
“Ne”, rekao je James.
“Onda ću ti ispričati”, rekao je Zoltan. “Odrastao je
ovdje, u Barbagiji, a obitelj mu je bila siromašna kao sve
ostale. Izbijanje rata tako mu je pružilo priliku da
pobjegne. Pristupio je znamenitoj Brigati Sassari i otišao u
boj. Dvije se godine borio protiv vojske Austrougarskog
carstva u gorju na sjeveroistočnoj granici Italije.
U bici pri Trokutastoj šumi ranjen je u glavu, a njegov
mlañi brat Guido, koji se cijelim trajanjem ratovanja borio
rame uz rame s njim, odnio ga je na leñima na sigurno pod
teškom paljbom.
Rana nije bila ozbiljna, ali od šoka je Ugo potpuno
posijedio.

U metežu bitke zatekli su se odsječeni od svojih, iza
neprijateljske bojišnice. Bilo ih je četvorica, a Ugo nije
jedini bio ranjen. Drugi čovjek, Colombo, dobio je metak u
bedro i onemoćao je od gubitka krvi, tako da se svi zajedno
nisu mogli brzo kretati. Izgubljeni, uplašeni i zbunjeni,
pronašli su utočište u jednoj napuštenoj zgradi.

Ali to nije bila bilo kakva zgrada. Bio je to napušteni
palazzo, čiji su vlasnici pobjegli i sa sobom sve odnijeli,
tako da su sobe bile gole i prazne. Svejedno, grañevina je i
dalje bila impozantna, a Ugo nikada dotad nije vidio ništa
slično. Četvorica Sardinijaca tumarali su u čudu iz sobe u
sobu. Bilo je toliko soba da im ubrzo više ni broja nisu
znali. Kako ikome može trebati toliko soba?

A onda su začuli kamione i shvatili da se moraju
sakriti. Pretražili su palazzo i napokon pronašli vratašca u
podu što vode u septičku jamu, gdje su se skupljale
fekalije iz svih zahoda.

Sišli su u nju i ostali stajati do pojasa u smrdljivom
izmetu.

Cijelu su noć ostali tamo, osluškujući glasove u
palazzu iznad sebe i tresući se od straha, čekajući da
vojnici odu.

Tamo dolje je bilo vruće i mračno i zagušljivo. Ljudske
su izmetine nesnosno bazdjele, a kad god bi se
neprijateljski vojnici gore poslužili zahodima, novi se izmet
slijevao na njih.

Četvorica zarobljenih Sardinijaca nisu se usuñivali ni
pisnuti ni šušnuti, da ih slučajno ne otkriju.

Colombu je bilo najgore. Rana mu je stalno krvarila u
vlažni kal. Ali bio je hrabar i nije pustio ni glasa od sebe.

Bila je to najdulja noć u Ugovu životu. Oči su ga pekle
i imao je dojam da mu prljavština prodire u tijelo, u nos, u
grlo, u pore kože. Nastojao je zadržati ruke iznad površine,
držati ih u zraku, ovako.” Zoltan je pokazao pokret, s
izrazom krajnjeg gañenja na licu, uživajući u priči. “Ali bio
je preumoran, napor je bio prevelik, i svako toliko oči bi
mu se sklopile i probudilo bi ga padanje vlastitih ruku u

gustu sluz.”
Zoltan se nasmijao i izveo pokrete otiranja ruku o

tuniku.
“Što je bilo na kraju?” rekao je James.
“Vojnici su otišli, pa su napokon mogli izaći. Ali ne i

Colombo. U nekom trenutku tijekom noći šutke je potonuo
pod smrdljivi sloj izmeta i utopio se.

Ostala su trojica zacijelo izgledali grozomorno,
prekriveni od glave do pete zelenim i žutim gnojem.”

“Kako odvratno”, rekao je James.
“Upravo tako”, rekao je Zoltan, bacivši pogled prema
Ugu. “Skinuli su sve sa sebe i pronašli tuš koji je radio.
Ugo je dovijeka ostao ondje, ribao si je tijelo sve dok ga nije
izgrebao do krvi. Čak i sada, nakon toliko godina, kupa se
barem četiri puta dnevno.”
“Kako stravična priča”, rekao jc James, odjednom se i
sam osjetivši prljavo.
“Ali to nije kraj,” rekao je Zoltan, “jer dok su tako
stajali, goli, upala su dva neprijateljska vojnika. Bilo je
teško reći tko se više iznenadio, i zavladala je ludnica kad
su Sardinijci pohitali zgrabiti svoje oružje.” Zoltan je
uzdahnuo. “U strahu se loše gaña”, rekao je. “Došlo je do
kratke, uspaničene paljbe, nakon koje su još dvojica ležala
mrtva. Jedan neprijatelj i jedan Sardinijac.
Nastupila je pat-pozicija. Ugo nije bio naoružan.
Njegov brat Guido i neprijateljski vojnik stajali su tamo,
držeći jedan drugoga na nišanu.” Zoltan je zastao i
pregledao Jamesove rukavice.
“Spreman si”, rekao je.
“Čekaj”, pobunio se James. “Ne možeš tako prekinuti.
Što je onda bilo?”
“Ispričat ću ti ostatak priče neki drugi dan”, rekao je
Zoltan. “Moraš sad boksati protiv kolege.”
“Ne, ispričaj mi”, rekao je James, ali uto se prostorija
ispunila smradom parfema i ušla je kontesa Jana,
kuckajući potpeticama po ulaštenom podu. Premjerila je
dvojicu dječaka pogledom i obliznula se.

“Kako ste vi samo snažni momci”, rekla je. “Nadam se
da si nećete previše unakaziti ta zgoñušna lica.” Smaknula
je srebrni prsten s prsta.

“Ovaj prsten ide pobjedniku”, rekla je.
Rika svjetine zaglušila je Jamesa kad je iskoračio na
sunce. Već se bio upitao hoće li Ugo uprizoriti
gladijatorsku borbu, ali nije mu bilo ni nakraj pameti da će
on sam biti jedan od gladijatora.
Otišao je do stolice koja je bila postavljena za njega.
Pijesak mu je bio vreo pod bosim stopalima. Zoltan mu je
dao da se napije vode i polio ga još njome po glavi da ga
ohladi.
Jedan Ugov stražar, u ulozi suca, viknuo je nekoliko
riječi gledateljima, a onda zvoncem dao znak za početak
borbe.
Dva su dječaka izašla na sredinu ringa, oprezno
kružeći jedan oko drugoga. Fitzpaine je bio krupan, ali
nezgrapan, i vukao se unaokolo neskladnim koracima.
James je poslušao Zoltanov savjet i hodao na prstima.
Iz publike su se začuli povici. James je podigao pogled
i opazio Uga kako se carski smješka, brade oslonjene na
jedan dlan. Okrenuo se prema contessi, koja je gledala
natkrivenih očiju, i viknuo joj nekoliko riječi na uho.
Pogledala je Jamesa i zubima stisnula dugi, lakirani
nokat.
Fitzpaine je teškim koracima krenuo prema Jamesu,
koji se izmaknuo unatrag, ne dajući dečku da mu se
približi.
“Mirno stani, zeko mali”, rekao je Fitzpaine i nasrnuo
na Jamesa kao bik, lamatajući šakama po zraku. James je
izbjegao udarce i odskočio u stranu, ali Fitzpaine je
nastavio nalet, netočno udarajući i pritom se širom
otvarajući. James je uletio i na brzinu ga bubnuo u bok
nezaštićenog trbuha, a Fitzpaine je opsovao i nasumce
zamahnuo prema Jamesovoj glavi. Rukavica je okrznula
Jamesa po rubu lica. Trebalo je biti prilično bezopasno, ali
Jamesu se cijela glava stresla, a u ustima je osjetio krv.

Dovraga.
Fitzpaine udara jače nego što se čini.
James je otplesao unatraške, protresao glavom da je
razbistri, i opazio da se Fitzpaine likujući smješka. To je
Jamesu dalo novu snagu, pa je navalio izravnim udarcem
ljevicom, koji je Fitzpaine uspio blokirati podignutim
rukavicama. Obrana mu nije bila elegantna, ali uspjela je,
a Jamesu je bilo kao da je opalio po zidu od opeke. Ruka
ga je jako zapekla, čak i zaštićena rukavicom.
Ovo nema nikakve veze s jačinom Fitzpaineova
udarca.
Dečko je jednostavno podigao ruku. Zašto ga je tako
zaboljelo?
Kako je Jamesu načas od zbunjenosti popustila
pažnja, Fitzpaine je uspio prići i uputiti mu dobar udarac.
James ga je opazio djelić sekunde prekasno. Samo je uspio
izvinuti tijelo i trzajem izmaknuti glavu, pa ga je udarac,
koji bi ga inače pogodio ravno u bradu, potkvačio
postrance po vratu.
Opet mu je bilo kao da ga je odalamio malj.
Prostenjao je i načas ošamućeno pao na koljena. Fitzpaine
je uočio priliku i nasrnuo na njega, ali James se prebacio
na pete i odskočio uvis i unatraške, izbjegavši time udarac.
Kako mu je to pošlo za rukom? Kako je Fitzpaine
uputio tako ubitačan udarac?
James se sjetio onog sašaptavanja s Ugom -
Fitzpaineova pogleda u svoje rukavice.
Ima nešto u njima, nekakve utege. Pješčane, možda
čak metalne.
Ugo očito ne voli ništa prepustiti slučaju.
Vrag da ga nosi.
To je sve promijenilo. James će se paklenski namučiti
samo da ne padne u nesvijest. Trknuo je podalje od
Fitzpainea i bacio upitan pogled prema Zoltanu, koji je
djelovao zabrinuto.
Neprekidnim kretanjem i izmicanjem Fitzpaineovim
udarcima James se uspio izvući u ostatku runde, ali

dobrano se načekao na zvuk zvona.
Otišao je do Zoltana i svalio se na stolicu.
“Što je bilo?” rekao je Zoltan.
“Ima utege u rukavicama”, rekao je James. “Kao da

me pogodio motornim vozilom.”
“To sam i mislio”, rekao je Zoltan i obasuo Uga

živopisnim kolopletom uvreda. “Ali, bez brige. Postupaš
kako treba, James. Moraš mu se kloniti s puta. Ne daj da
te dohvati udarcima. Te će mu rukavice biti teške, a sa
svakim zamahom bit će još teže. Sve će ih teže uspijevati
držati uspravno, a kako se bude zamarao, u udarce će
moći unositi sve manje snage. Primijetiš li priliku u bilo
kojem trenutku, brzo uskoči, udari ga i povuci se prije
nego što ti stigne uzvratiti. Možda ga nekako uspiješ
izmoriti.”

“Ne znam”, rekao je James. “Naprosto ne znam jesam
li u stanju.”

Već je bio iscrpljen. Neprestana napetost i potreba da
se stalno kreće odnijeli su mu snagu, ali najviše su ga
izmorili uzastopni udarci. Pa, morat će se usredotočiti na
primanje tog lupanja po rukavicama, umjesto po licu ili
tijelu.

Sudac je zvonom označio početak druge runde, a
James je otpio zadnji gutljaj vode prije nego što će oprezno
izaći na sredinu arene, ni na trenutak ne skidajući pogled
s Fitzpainea. Dan je bio usijano vreo, a ovalni zidovi
stadiona zagradili su užareni zrak. Pržio je Jamesu pluća i
tjerao iz njega znoj koji ga je oblijevao od glave do pete.
Pijesak mu se lijepio po mokrim nogama.

Ali radovala ga je jedna pomisao.
Fitzpaine se pati jednako kao i on.
James mu je sada razaznavao napor u licu. Ako je
mislio da će lako odnijeti ovu pobjedu, morat će sada opet
razmisliti.
Fitzpaine je očito htio privesti stvar kraju što prije.
Prostenjao je i nasrnuo na Jamesa. James je odbio njegov
nalet, zadržavši rukavice visoko i okrenuvši tijelo tako da

nadlakticama primi udarce. Odmaknuo se i pogledao se:
već ima jake modrice.

Čekao je svoj trenutak. Nije htio tratiti snagu. Tu i
tamo lagano bi lupio Fitzpainea da ga smekša i da mu
strah ne popusti, ali nikada tako silovito da mu pruži
najmanji pojam o tome kako ga jako zapravo može udariti.

Fitzpaine ga je opet napao, ali ovaj put sporije, otežući
noge.

Zamahnuo je na njega tako neobuzdanim udarcem da
je James lako čučnuo i izbjegao ga. Meñutim, Fitzpaineova
se teška rukavica nastavila kretati od inercije zamaha,
tako da je potpuno izgubio ravnotežu i sasvim otvorio
obrambeni gard.

James je uočio svoju priliku; silovito se, punom
snagom nogu, podigao iz čučnja i čvrsto zabio šaku u
Fitzpaineovu bradu. Savršeno ga je potkvačila i trzajem
odbacila dečku glavu unatrag.

Tad je publika počela mahnito navijati, a Fitzpaine je
zateturao unatraške, lamatajući rukama da se uravnoteži.
Prešao je tri sve nezgrapnija koraka prije nego što se
spotaknuo i teško svalio na tur.

Ipak, nije bio u nokautu. Ustao je, ispljunuo krv iz
usta i protresao glavom.

Čvrst je, znači, i nema staklenu čeljust. James je
osjetio tračak poštovanja prema njemu.

Prije nego što se išta više stiglo dogoditi, sudac je
zazvonio. James je bio siguran da runda nije istekla
sasvim do kraja, ali bio je zahvalan na prilici za odmor.

Otišao je do Zoltana, koji mu je opet dao vode.
“Ono ti je bio dobar udarac”, rekao je Zoltan s
poštovanjem. “Mislio sam da će ga sigurno oboriti. Ali sada
ga imaš. Ono ga je svakako zaboljelo. Bit će mu teško
nastaviti, ali moraš se i dalje kloniti njegovih rukavica,
inače će te srediti.”
“Ne moraš mi to govoriti”, rekao je James i ugledao
Perryjevo lice u publici. Licem mu se protezao širok
osmijeh. Pokazao je Jamesu palcem prema gore, što mu je

ulilo novu snagu.
Oglasilo se zvono, i izašao je na teren osjećajući se

svježe i spremno.
Na Fitzpaineu se sada već dobrano vidio napor. Sav

obliven znojem, teško je disao na usta.
“Hajde”, rekao je James. “Da privedemo ovo kraju.”
Fitzpaine je ponovno prvi krenuo u napad, zasipajući

udarcima Jamesa koji se uspio zadržati na dovoljnom
razmaku da ih primi bez naročitih posljedica. Zatim je
neko vrijeme samo skakutao oko njega, što je zamorilo i
ozlojedilo Fitzpainea. James je znao da stariji dečko griješi
kad se ljuti.

A tada je Fitzpaine pogriješio; pustio je da mu od
nemoćnog bijesa obje ruke padnu uz bok. James je silovito
krenuo u protunapad, lemajući Fitzpainea bolnim
udarcima u rebra brzom kombinacijom lijeva, desna,
lijeva, i dovršio nasrtaj desnim krošeom koji je dečka
pogodio u obraz tako da mu je pljuvačka prsnula u zrak.
Ali Fitzpaine je uzvratio brzo, prebrzo za Jamesa, i
posrećilo mu se da mu zada udarac u pleksus.

James je zinuo kad mu je zrak izletio iz pluća i učinilo
mu se da će povratiti. Na trenutak mu se sasvim smračilo i
crne su mu mrlje zaplesale pred očima. Počeo se boriti za
dah, dok mu se u glavi vrtjelo, i morao se nekako othrvati
napadu panike.

Načas je istupio iz svojeg tijela i naredio mu da se
ponaša kako treba. Prisilio ga je da radi ono što očito ne
želi.

Noge su ga nekako odvele od Fitzpainea prije nego što
ga je stigao opet udariti, ali bilo je tijesno; da mu je
Fitzpaine uspio zadati još jedan pošteni udarac, bio bi
gotov.

James je duboko udahnuo i odskočio unatrag kad je
Fitzpaine naletio. Zatim se počeo odmicati bočno oko njega
dok su Fitzpaineove krupne, teške rukavice bezopasno
fijukale zrakom. Zamasi su mu sada bili slabašni i padali
su sve niže. Fitzpaine je jedva uspijevao podići rukavice do

visine Jamesove glave.
Ali ne budi opet pretjerano samouvjeren, James.
Čekaj pravi trenutak. Ne žuri. Strpi se do prave prilike.
Evo je!
Još jedan promašeni udarac natjerao je Fitzpainea da

se zanese prema naprijed i nesigurno stane. Spustio je
gard. Pažnja mu je popustila. Jamesu su obje ruke već bile
skvrčene unatrag i spremne na udarac, i sad ih je ispalio,
sijevnuvši desnicom prema naprijed kao klipom u motoru,
unijevši svoju punu težinu u nju. Odalamila je Fitzpainea
u lice i dečku je glava pala unatrag kao u krpene lutke.
Koljena su mu klecnula, spustio se u nizak čučanj, a prije
nego što je stigao učiniti išta više da doñe sebi James ga je
opalio i ljevicom, tvrdo pogodivši Fitzpainea u sljepoočnicu.
Taj drugi udarac sravnio ga je sa zemljom, strovalio na
pijesak, gdje je ostao nepomično ležati.

Bilo je gotovo.
James je pustio da mu ruke padnu uz bok i ostao
stajati nad suparnikom, osjećajući se prazno, jedva
svjestan klicanja i dovikivanja iz gledališta.
Pritrčali su Zoltan i sudac i prevrnuli Fitzpainea na
leña. Još uvijek je bio pri svijesti, ali nos mu je jako
krvario. S mukom je nastojao usredotočiti pogled i James
se ponadao da neće imati posljedica.
Zoltan ga je nekoliko puta pljusnuo i polio mu lice
vodom. Napokon je prostenjao i uspravno sjeo. Sudac je
brže-bolje odvezao Fitzpaineove rukavice i protrljao mu
zapešća.
James je bacio pogled uvis, prema Ugu. Grofove su
oči bile pune prezira. Ovo nije bilo predviñeno.
James se sagnuo i uzeo jednu od Fitzpaineovih
odbačenih rukavica. Bila mu je teška u ruci. Zamahnuo je
rukom iz ramena i posljednjom snagom bacio rukavicu
gore, na podij, gdje je tresnula Ugu pod noge.
Janino oronulo lice iskrivilo se u osmijeh i dobacila je
neki predmet odozgo Jamesu.
Ulovio ga je.

Bio je to srebrni prsten.
Dok je publika klicala, Ugo je ustao i izgubio se u
sjenama u pozadini svojega podija.
Fitzpaine je sada stajao, uz Zoltanovu potporu.
Pogledao je Jamesa i pokušao se osmjehnuti.
“Svaka čast”, rekao je. “Dobro si se borio. I...” Oči su
mu se na trenutak spustile od stida. “Oprosti.”
“Oprosti ti meni na zadnjem udarcu”, rekao je James.
“Znao sam da te desnica dokrajčila. Bilo je okrutno što
sam je popratio ljevicom... Ali valjda sam samo htio biti
siguran.”
“Uvijek je najpametnije biti siguran”, rekao je
Fitzpaine i pružio mu ruku.
James se rukovao s njim.
“Ne zamjeraš mi, a?” Fitzpaine se opet pokušao
osmjehnuti, iako mu je osmijeh izgledao grozno i izobličeno
na oteklu licu.
“Ne zamjeram”, rekao je James.
Samo se nadao da grof Ugo Carnifex dijeli takav stav.
Nekako je sumnjao u to.

Braća po krvi

Mauro je hodao cijelo popodne, ali to mu nije smetalo.
Udaljavao se od one noćne more u La Casi Polipo, odmicao
se od grofa Uga, ali najbolje je bilo to što ide kući. Nije bio
doma od Uskrsa i jedva čeka vidjeti majku i mlañu sestru.

Godio mu je život na Capu d’Orsu. Volio je raditi za
Victora i volio se u slobodno vrijeme odmarati na plaži, ali
svejedno ne smatra Času Poliponi svojim domom. Nikada i
neće. Selo mu je dom, a Victor i Poliponi nikad mu neće
zamijeniti obitelj.

Narod Barbagije je prekaljen i žestoko odan svojim
porodicama. Rasprave se obično rješavaju vatrenim
oružjem. Ima krvnih zavada koje traju već pokoljenjima,
dok su se prvotni razlozi za svañu odavno zaboravili. Otac
samoga Maura poginuo je u upravo takvoj zavadi kad je
Mauru bilo svega tri godine, a majka je nosila njegovu
mlañu sestru. Hrabro se obratila drugoj porodici s
usrdnom molbom da okončaju zavadu, jer nije htjela
izgubiti jedinog sina. Druga porodica, kojoj je takoñer više
bilo muka od prolijevanja krvi, zahvalno je pristala.

Ali na zavadu se nije potpuno zaboravilo, i Maurova je
sestra krštena imenom Vendetta. Vendetta Maria Grazia
Benetutti.

Sad je trinaestogodišnjakinja, sitna i tamna, mačjih
očiju i naravi divlje zvjerčice. Brzo odrasta, a Mauro se nje
jako uželio.

Stigao je blizu kući. Gorje Gennargentu sada je bilo
iza njega i hodao je po Supramonteu, sjeverno odatle. Ove

su planine upečatljive i dramatične, sa silnim, strmim
zidinama nazubljenih sivih stijena strše nad krošnjama
kao da su odozdo istisnute kroz njih. Vrhovi su im goli i
suhi, mjestimice prošarani zagasitim nijansama
narančaste.

Mauro je dobro poznavao ovaj kraj. Odrastao je tu,
igrajući se meñu stijenama i stablima. Osjećao je miomiris
divlje majčine dušice i ružmarina.

Prešao je jedan greben i prepao krupnog muflona,
vrstu gorske ovce sa svijenim ovnujskim rogovima.
Životinja je odskakutala po stijenama, raštrkavajući
kamenje za sobom.

Odavde se Mauru pružio prvi pogled na njegovo selo.
Zemlja se strmo uzdizala iza male šumovite doline i jasno
je ugledao malu nakupinu bijelih grañevina priljubljenih
uz obronak planine sa suprotne strane.

Uskoro je koračao šumom pjevušeći, onako za sebe,
smiješnu pjesmicu koju je volio pjevati s majkom dok je
bio mali. Čuo je šum neke krupne životinje u drveću, ali
nije hajao za to. Vjerojatno je to samo još jedan muflon, ili
možda vepar što traži žireve.

U svakom slučaju, nije ništa opasno. Na otoku nema
ni vukova ni medvjeda.

Meñutim, kako je odmicao, shvatio je da ga životinja
prati. Nijedna divlja životinja ne bi se tako ponijela; sve
one odviše strahuju od ljudi.

Nastavio je hodati, a životinja se postupno
približavala. Jasno je razabirao zvukove teških koraka po
tlu i krckanja grančica.

Prevelika je da bi bila ljudsko biće. Štoje onda to?
Mauro je stao, zaustavivši se nasred puta.
“Chini sesi?” doviknuo je. Tko je? Ali nije dobio
odgovor. “Faidi biri!” Pokaži se.
Koraci su zastali. Sada su se samo još čuli zvukovi
šume, vjetar što šušuri lišće svrh krošanja česmine,
potočić što žubori po kamenitu koritu, ptica što cvrkuće,
pčele što zuje u obližnjem grmu planike.

Mauro je povirio u šumu, prema strani odakle mu se
učinilo da dopire zvuk, ali ništa nije uspio vidjeti.

Možda mu se samo učinilo.
Okrenuo se da nastavi, a kako je to učinio, iz drveća
ispred njega izašao je konj s jahačem.
Mauro se namrštio i dobio iznenadnu potrebu da
prasne u smijeh.
Jahač je nosio odoru Su Compoidorija s festivala. Sve,
i mladenkin veo, i crni šešir, i masku našminkanog
ženskog lica.
Za ime svega, odakle on ovdje? Izgleda potpuno
neprimjereno.
“Ita oli de mei?” doviknuo mu je Mauro. Što hoćete od
mene?
Jahač mu nije odgovorio. Maska ništa nije otkrivala.
Samo ga je motrila svojim mirnim, bezosjećajnim
pogledom.
Jahač je sad isukao mač i načas ga okrenuo prema
nebu prije nego što će ga uperiti u Maura.
Pa neće valjda nasrnuti na njega kao da je on srebrna
zvijezda.
To je baš nestvarno. Ta karnevalska figura ovdje, u
šumi, usred ničega.
Jahač je podbo konja, koji je poskočio i jurnuo u
galop stazom prema Mauru, ne odmičući tanku oštricu
mača u stranu.
Nasrnut će na njega.
Mauro je viknuo, a onda se okrenuo i pobjegao meñu
drveće.
Ali jahač je dobro izabrao mjesto. Tu je izmeñu
stabala bilo prostora da konj s lakoćom proñe, a zemlja je
bila ravna i čvrsta.
Mauro je hitao izmeñu česmina, mahnito vijugajući,
ali konj je bio prebrz za njega. Topot kopita sve se glasnije
čuo iza njega.
Prokleo je.
Ovo je suludo.

Načas se osvrnuo i opazio da ga je jahač gotovo
sustigao. Bacio se na tlo i oštrica mu je okrznula rame,
razderavši mu košulju.

Užurbano je ustao i jurnuo natrag u suprotnom
smjeru. Mora pokušati poći prema selu. Jedina mu nada
leži u tome da u blizini ima nekoga tko bi mu mogao
pomoći.

Počeo je zvati upomoć: “Agiudai! Agiudaimi po
presceri!” ali drveće mu je progutalo glas.

Jahač je okrenuo konja i sad mu se opet brzo
približavao, i dalje s istim onim spokojnim izrazom na
maski.

Staza se proširila i izbila na čistinu, a kad je Mauro
istrčao na zasljepljujuće sunce, poplašio je roj skrletnih
leptira koji su poletjeli oko njega u uskomešanome
mnoštvu.

Prokleo je. Ovdje je previše izložen. Konj će moći
prijeći u neometan galop. Na brzinu se obazreo; s jedne
strane raste gusto žbunje, zamršen trnjak pun kupina s
niskim stablom božikovine. To će zaustaviti konja.

Samo, može li onamo stići prije konja?
Mora pokušati. Nema mu druge.
Ubrzao je, hitajući brže nego što je ikada mislio da
može, dok mu je kamenito tlo zamućeno promicalo podno
nogu.
Trnjak mu je sve bliži, bliži; opaža već kako se kupine
ljeskaju. Stići će, evo, još samo nekoliko metara...
Da je tkogod gledao iz sela, vidio bi oblak crvenih
leptira kako se zavojito uzdiže u nebo, a da je pritom i
osluškivao, možda bi izdaleka začuo slabašan krik.
“Mamai—”
Bilo je osam sati navečer i u Sant’ Ugu još se naveliko
slavilo. James i Perry odvojili su se od drugih učenika i
sada promatrali mušku klapu koja je pjevala na maloj
pozornici ispod zidova stadiona.
Popodne je bila ludnica. Na ulicama se palio vatromet.
Glazba i buka posvuda. Neki su mještani čak uprizorili

konjsku utrku na glavnom trgu.
Sada se sve smirilo i James je uživao u milozvučnom

napjevu klape. Padao je u san i budio se dok su mu muški
glasovi bez pratnje glazbala prožimali snove. Klapa je bila
četveročlana, odjevena u mjesnu crnu i bijelu nošnju s
pletenim kapicama, a glazba se razlikovala od svake koju
je u životu čuo. Zvučala je neljudski, poput pištanja gajdi.
Bilo je nečega prastarog i primitivnog u njoj, i James je
stalno zamišljao da se opet nalazi u kuli u Sant’ Antineu.

Engleska i njezino sivo nebo kao da su bili milijun
milja daleko.

Njih su dvojica sjedili za stolom sa skupinom
supijanih pastira, James izvaljen preko njega, glave
oslonjene na podlaktice. Pastiri su jedan drugome dodavali
bocu vina i pili ravno iz grlića, ne trudeći se točiti ga u
čaše.

Kad je jedan od njih bučno spustio bocu na stol,
James se prenuo i pogledao je. Vino se zvalo Mithras, a na
etiketi je bio naslikan bog Mitra kako ubija bika. Upravo ju
je namjeravao uzeti i pobliže promotriti kad ju je netko
dohvatio.

James je oštro udahnuo kroz skupljene usne.
Na nadlanici ruke s bocom nalazila se tetovaža.
Tetovaža slova M.
Podigao je pogled.
Pokraj stola je stajao i ispijao bocu onaj čovjek s
ožiljcima na obrazima kojeg je James vidio kako razgovara
s Cooperom-ffrenchom u Etonu.
I te oči.
Jesu li to iste one oči koje je sinoć vidio iznad crne
krabulje u Victorovoj kuhinji?
James se brzo okrenuo u stranu, nadajući se da ga
čovjek nije primijetio, i zadržao spušteno lice.
Čovjek je bacio iskapljenu bocu u stranu i ona se
razbila o zid. Pastiri su veselo podviknuli. Čovjek se
nasmijao i otišao dalje.
“Pričekaj me ovdje”, rekao je James i ustao od stola.

“Kamo ćeš?” rekao je Perry.
“Odmah se vraćam”, rekao je James.
Prije nego što je Perry stigao išta više upitati, James je
požurio za prilikom čovjeka s ožiljcima koja se brzo
udaljavala. Jamesu ga je bilo lakše pratiti zbog gužve. Da
su tu bila samo njih dvojica, sami na noćnim ulicama,
čovjek bi smjesta shvatio da ga netko slijedi. Ovako pojma
nije imao. James se držao dovoljno podalje da ga čovjek ne
zapazi ako se neočekivano okrene.
Osjećao se omamljeno i iscrpljeno. Bilo mu je naporno
već i stavljati nogu pred nogu. Znao je za svaku posjeklinu
na svome izubijanom i premlaćenom tijelu, ali obuzeo ga je
ushit potjere i naglo je postajao sve življi.
Čovjek je prošao mjestom sve do početka uspinjače.
Jutrošnjeg lijenog i pospanog stražara zamijenila je
skupina upadljivo ozbiljnijih ljudi, koji su jasno davali do
znanja da nitko ne može gore u palazzo bez njihova
dopuštenja.
James se sklonio u obližnji kućni ulaz i odatle gledao
kako čovjek s ožiljcima zastaje da popriča sa stražarima,
koji ga očito poznaju. Jedan mu je dao cigaretu i pripalio
je. Dok su razgovarali, prišla su im još dva čovjeka. Ovi su
izgledali kao da su zacijelo bili meñu Ugovim posebnim
uzvanicima na stadionu, odjeveni u crna odijela, nadmena
držanja. Pokazali su pozivnice straži i prošetali se do
vagona.
James je morao otkriti tko je taj čovjek s ožiljcima i
što smjera. Na brzinu je donio odluku. Nekako će otići za
njim gore u palazzo.
Vagon je stajao u drvenom stajalištu, djelomično
otvorenom duž jedne strane kako bi se putnici mogli
iskrcavati i ukrcavati. Kad bi uspio ući u stajalište, možda
bi se mogao i neopaženo popeti na krov vagona.
Opazio je betonski jarak gdje izlazi iz otvora u dnu
stajališta i vodi niz padinu do kanalizacije. Otprije se
sjećao da se spremnik vode iz podnožja vagona prazni pri
zaustavljanju. Jarak štiti samo žičana ograda. Možda bi se

tuda moglo ući.
Krećući se u niskom čučnju, i držeći kućicu stajališta

izmeñu sebe i stražara, James je otišao prema ogradi. Čim
je stigao, zalegao je i otkrio daje taman dovoljno tanak da
se potrbuške provuče, a onda je brzo otpuzao po zemlji i
prevalio se u jarak.

Pričekao je trenutak da otkrije jesu li ga primijetili.
Nisu.
Odgmizao je jarkom prema stajalištu. Za trenutak je
prošao kroz otvor u dnu kućice i ušao u stajalište.
Pred njim je stajao vagon uspinjače, iz čijeg je
podnožja kapala voda. Odmigoljio je još nekoliko stopa
prema njemu.
Odjednom je začuo tresak metala i glasno hučanje.
Spremnik se počeo prazniti.
Kad je vodena zidina udarila u njega i otplavila ga niz
jarak, spazio je željeznu šipku iznad svoje glave i uspio se
primiti za nju. Držao se da sačuva živu glavu dok ga je
uskovitlana poplava udarala i povlačila, nastojeći ga
otkinuti.
Voda ga je razbudila, ali morao je smoći svu preostalu
snagu i odlučnost da se ne pusti.
Jednako brzo kako je naišla, bujica je prestala, i
odvukao se iz jarka na pod stajališta, mokar do kože i
gotovo udavljen.
Ali nije se mogao odmoriti.
Ako su ispraznili spremnik, to znači da će vagon
uskoro krenuti.
Ustao je. Zaboravio je na sve svoje bolove. Vidio je
ljude u vagonu kako pričaju i puše, ali bilo je premračno
da oni vide njega. Na brzinu je naslagao hrpu teretnih
sanduka u kutu i uspio dosegnuti jednu od poprečnih
greda koje pridržavaju krov. Popeo se na nju i,
pridržavajući se za drugu gredu, otrčao njome sve dok se
nije našao točno iznad vagona.
Odozdo su se čuli povici.
“Hajde više, Smiler, požuri.”

“Krećemo. Ukrcavanje!”
James je vidio kako čovjek s ožiljcima prilazi vagonu i
baca cigaretu u stranu prije nego što će ući.
Smiler. Znači, tako se zove. Pa, to ima smisla.
Vagon je krenuo s trzajem, a James je skočio na
njegov krov što je brže i nečujnije mogao. Spustio se na sve
četiri, a zatim legao i ispružio se na trbuhu svega koji
trenutak prije nego što je vagon prošao ispod niskog svoda
na vrhu stajališta.
James je zadržao dah. Usrdno se molio da se ne nañe
stražarima na vidiku.
Polagano, nesnosno polagano, počeli su se vući
uzbrdo.
Nije bilo povika. Ni pucnja upozorenja. Ni naglog
kočenja.
Napokon su počeli dobivati na brzini i uskoro su se
hitro uspinjali planinom kroz noć.
James je ostao na mjestu, cijedeći se po oličenom
drvenom krovu vagona. Polako je ispustio dah.
Koga on to vraga radi?
Ima nečega nesmotrenog u njegovoj prirodi i jednog
dana će ga to dovesti u veliku nepriliku.
Nakon nekog vremena pokraj njih je prošao drugi
vagon u suprotnom smjeru, a zatim su prešli most i zašli u
tunel. Unutra je vladao mrkli mrak i James se pobojao da
u njega ne udari neka niska izbočina stijene. Na svu sreću,
izašao je neozlijeñen iz tunela i izdaleka začuo glasove,
kuckanje čaša, glazbu i smijeh. Pogledao je uvis. Bijeli
zidovi palazza sjali su na mjesečini, a mjestimice je na
ponekom nižem prozoru gorjelo svjetlo.
Približavaju se odredištu.
Stigao je dovde. Hoće li ga sreća pratiti i dalje?
Priljubio se što je plošnije mogao uz krov kad su
usporili i polagano se zaustavili na jarko osvijetljenoj
piazzi. Pričekao je da se putnici iskrcaju i pogledom
ispratio Smilera dok je išao preko trga do nadsvoñenog
prolaza na jednoj strani. Kad se James uvjerio da mu više

ne prijeti opasnost, spuznuo je vanjskom stranom vagona
na tračnice. Protrljao si je kosu prstima, da je osuši koliko
se dade, i ižmikao prednjicu svoje smočene košulje.

Dva su stražara bila na smjeni, ali nakon što su
provjerili vjerodajnice muškaraca koji su pristigli
uspinjačom, vratili su se u stražarnicu i nastavili kartati.

Čim se usudio, James je šmugnuo iz zaklona iza
vagona na opustjelu piazzu. Potrčao je uz rub, držeći se tik
uz grañevine, prema onom nadsvoñenom prolazu.

Na suprotnoj se strani nalazila kratka uličica, iz koje
je nekoliko zavojitih stuba vodilo na nižu razinu.

Stubište je izbilo na dvorište. Obasjavale su ga svijeće
i rasplamsane baklje, a na sredini se nalazilo ukrasno
jezerce. Uokolo su bili postavljeni stolovi s pićem i jelom, a
muškarci u odijelima sjedili su u grupicama, pili i čavrljali.

Uz njih su bile dvije-tri ovdašnje cure, nimalo
opuštene u skupim haljinama i pretjeranoj šminki. Smijale
su se preglasno i djelovale su pomalo usplahireno.

James je opazio Smilera. Zastao je da popriča s
nekim, ali uskoro je krenuo dalje. Ljudi su iskapili čaše i
počeli sami ili u parovima ići za njim. James je shvatio da
će morati izaći na vidjelo ako želi održati korak sa
Smilerom.

Uzeo je pladanj s praznim čašama s jednog stola i
žurnim se korakom uputio preko dvorišta, nadajući se da
će, ako ga netko i ugleda, pomisliti da je on tek jedan od
Ugovih sluga.

Upravo se spremao čestitati samome sebi na uspjehu
kad ga je zaustavio čovjek s volujskom vratinom i
slomljenim nosom.

“Je te connais”, rekao je, a James je odmahnuo
glavom.

“Oui. Je te connais”, ponovio je čovjek. Odložio je
Jamesov pladanj na stranu, primio ga za ramena i škiljavo
ga promotrio, dašćući mu alkoholna isparenja u lice.
Zatim se glasno nasmijao. “Tu es le gargon du stade”,
rekao je i fingirano boksački udario Jamesa. “Beau combal.

Tu l’as massacre!”
Opet se nasmijao i rukovao s Jamesom.
James je nešto promrmljao i udaljio se u smjeru

kojim je otišao Smiler.
Pomislio je da ga je izgubio, ali nakon što je prošao još

jednom uličicom i novim stubištem ugledao ga je kako
korača terasom prema zdanju koje je izgledalo kao
polukružni hram, napola isklesan u stijeni.

Činilo se da se Ugovi uzvanici ondje skupljaju.
Pristizali su iz svih smjerova.

James je gledao kako se skupina ljudi uspinje
stubištem pred hramom, prolazi izmeñu stupova i ulazi u
sjajno rasvijetljenu unutrašnjost.

Pitanja su mu se rojila u glavi.
Što Smiler radi tu, u Ugovu palazzu?Je li on taj
maskirani čovjek koji je predvodio napad na Victorovu
kuću? I kakva je njegova veza s Cooperom-ffrenchom? Tu
je onda i slika svetog Bonifacija. Je li ona zaista ukradena
od Perryjeve obitelji? I još Ugova slika u onom podrumu u
Etonu. Zašto se ondje nalazila?
Ima tu previše koincidencija da bi se radilo o pukim
koincidencijama. Postoji tu neka zajednička nit, nešto što
povezuje sve to, ali James je nije mogao dokučiti. Bila je
odviše istančana, odviše koprenasta.
Moći će je otkriti samo na jedan način.
Mora vidjeti što se zbiva u unutrašnjosti hrama.
James je proučio zdanje. Zidovi su mu bili prazni, bez
prozora, ali imalo je kupolast krov osovljen na kipove
postavljene na izbočeni vijenac. Svjetlost je sjala s poleñine
kipova. Možda ondje ima prozora.
Posljednji zaostali pridošlice ušli su u hram i vani više
nije bilo nikoga.
James je otišao preko terase prema hramu.
Ondje je u kutu stajala velika statua grofa Uga na
konju, pa se poslužio njome kao ljestvama, brzo se popevši
preko konja i konjanika. Napokon je stao na Ugovu glavu i
dospio taman dovoljno visoko da može skočiti na vijenac.

Dobro je doskočio, prestrašivši nekoliko grlica koje su
se razletjele s bučnim lepetom. Odšuljao se vijencem sve
dok nije naišao na procjep izmeñu dva kipa polugolih žena,
kuda se mogao provući. Iza njih je postojao uzak prostor,
prekriven ptičjim izmetom i prožet smradom amonijaka.

Otišao je pognut u čučanj sve do malog četvrtastog
otvora prekrivenog metalnom rešetkom, koji je gledao
dolje, u unutrašnjost hrama.

Ugledao je pod prekriven mozaikom sa znakovima
zodijaka i veliki, kružni stol od mramora.

Za stolom je sjedilo tridesetak muškaraca. James je
prepoznao onog Francuza volujske vratine koji ga je
presreo, onu dvojicu iz uspinjače, a primijetio je i Zoltana,
sveg žutog i grozničavog, tunike umrljane krvlju iz ramena.

Po strani od njih sjedio je Smiler. Izdaleka je njegov
ožiljak još više podsjećao na naslikani smiješak, tako da je,
onako riñe kose i blijede puti, izgledao kao neki stravični
klaun.

Ugo je stajao do njega s peharom u ruci, držeći
zdravicu.

“Salve, amice”, svečano je rekao. “Iterum tibi occurrere
mihi placet.”

“Ma poštedi nas”, rekao je Zoltan. “Zvučiš apsurdno,
Ugo. Slobodno izigravaj rimskog cara do mile volje, ali ne
možeš očekivati da ti se mi u tome pridružimo.”

“Zaboravio sam”, rekao je Ugo svisoka. “Ti ne govoriš
latinski. Uvijek si bio gluplji, Zoltan.”

“Govorim nekoliko jezika, Ugo”, rekao je Zoltan.
“Korisnih jezika. Latinski je mrtav jezik za mrtve ljude.
Tvoj tajni kult, tvoje razmetanje jezicima, ništa od toga nije
ozbiljno. Ako ti je stalo do stvarne moći, moraš naučiti da
ti za to nije dovoljno samo obući neke seljake u gizdave
uniforme, govoriti latinski i pretvarati se da si Julije
Cezar.”

“Stvarne moći, Zoltan?” rekao je Ugo. “Što ti znaš o
stvarnoj moći?”

Otišao je do jednog stražara i uzeo mu pušku iz ruku.

James ju je prepoznao. Bio je to automat marke
Thompson.

“Ovo je stvarna moć”, rekao je Ugo, milujući oružje.
“A bez mene je ne bi imao”, rekao je Zoltan. “Ne
zaboravi to. Ništa bez mene ne bi imao.”
“Priznat ću”, rekao je Ugo i vratio oružje svome
stražaru, “da si mi tijekom godina bio od pomoći, Zoltan.
Ali nisi bio jedini. Svi su mi ovi ljudi bili od pomoći. Braća
Pasulo sa Sicilije, Armando Lippe iz Lisabona, herr
Groman i doktor Morell iz Njemačke, Henri Boucher iz
Francuske... Kad pogledam oko ovog stola, vidim poznata
lica iz Španjolske, iz Turske, iz Armenije, iz Grčke. Kojim
bih jezikom trebao govoriti, Zoltan?”
“Znam koji je tvoj san”, rekao je Zoltan. “Imati
meñunarodni zločinački jezik. Ali mi ne razumijemo
latinski i ne da nam ga se učiti. Što nije u redu s
engleskim?”
Oko stola se začulo potvrdno mrmljanje.
“Pa dobro”, rekao je Ugo, premda nije djelovao
naročito sretno zbog toga. “Sad, prije nego što počnemo,
moramo nazdraviti.” Smiler je obišao stol, točeći gustu
crvenu tekućinu u pehare. Ljudi su pogledavali prema njoj
i sumnjičavo je njuškali.
Ugo je podigao svoj pehar.
“To je krv bika”, rekao je, a nekoliko se uzvanika
glasno zgrozilo. “Popit ćemo je, i ona će nas ujediniti pod
zaštitom Mitre. Postat ćemo tako moćno bratstvo da nam
se nitko neće moći suprotstaviti.”
“Je li ova crna magija doista neophodna?” rekao je
netko.
“Ona pokazuje da nismo obični ljudi”, rekao je Ugo.
“Ova krv predstavlja krv običnog naroda. Naroda Europe.
Njegova će nam krv podariti snagu. Pokažite mi sada svoju
muškost i popijte zdravicu... za društvo Millenaria!”
Ugo je iskapio sadržaj svoga pehara i zatim ga
okrenuo naopako, pokazavši da je prazan. Ostali su
nevoljko slijedili njegov primjer. Ćulo se stenjanje, a jedan

ili dvojica počeli su grcati i pljucati.
“Štos je u tome da se krv brzo popije”, vrskavo je

rekao Ugo, mokro se osmjehnuvši. “Inače se zgruša u
grlu...”

Lice na prozoru

UCMM. Slova naslikana na okviru Ugova portreta u
Etonu.

Ugo Carnifex i simbol društva Millenaria.
To je bilo tako očigledno. Zašto to prije nije razabro?
Uzvanici za stolom spustili su pehare i začuo se
prigušen žamor razgovora. Ugo je morao podići glas da bi
ga svi mogli čuti.
“Već imam mrežu špijuna, kriminalaca,
revolucionara, ljudi koji mogu širiti laži i sijati strah, ali s
vama uza sebe mogu stvoriti nešto istinski izuzetno. Samo
tražim da svatko od vas uloži izvjestan iznos novca, kako
bi pokazao svoju predanost i pomogao u stvaranju ratne
riznice kojom možemo sazdati svoje carstvo.”
“Prijedlog je svakako zanimljiv”, rekao je čovjek s
jakim prizvukom njemačkog u glasu. “Ali nemam baš
dojam da raspolažete ljudstvom koje bi se moglo
suprotstaviti pravoj vojsci i ratovati.”
“Nemam potrebe za ratovanjem”, rekao je Ugo.
“Prepustit ću to drugima za svoj račun. Napokon, kako su
stari Rimljani porazili vas Germane?”
“Kakve to sad ima veze?”
“Kako je Cezar pokorio Galiju?” nastavio je Ugo,
prečuvši Nijemca. “Reći ću vam. Pobrinuo se za to da se
različita plemena tako zaokupe meñusobnim ratovanjem
da mu se ne budu u stanju oduprijeti. Pa, u Europi se u
protekle dvije tisuće godina ništa nije promijenilo. Plemena
su samo postala veća. Englezi mrze Nijemce, Nijemci mrze

Ruse, Rusi mrze Talijane, Talijani mrze Francuze, a
Francuzi mrze sve i svakoga.”

Začuo se mjestimičan smijeh oko stola.
“A do čega su dovele sve te mržnje i suparništva?”
rekao je Ugo. “Do Velikog rata. Do stradavanja milijuna
mladih ljudi, raskomadanih granatama u blatu.” Polako je
obišao stol, gledajući svakog čovjeka ponaosob u lice. “U
tom su se razdoblju pružale nemjerljive prilike za
kriminalne djelatnosti”, rekao je. “Mnogi poput nas
obogatili su se dok su vlasti gledale u nešto drugo, obuzete
ratovanjem. Naš će prvi cilj uvijek biti guranje Europe u
nove ratove, okretanje jedne zemlje protiv druge. Jer tamo
gdje postoji kaos nama se pruža prilika za napredovanje—”
“Ako je to što kažete točno,” upao mu je u riječ Turčin
sa suprotnog kraja stola, “zbog čega onda mislite da sve
nas možete ujediniti? Napokon, dolazimo iz mnogo
različitih zemalja.”
“Ne”, rekao je Ugo. “Svi smo mi isti. Kriminalci smo.
Nas ne zanimaju granice, razgraničenja i nacionalnosti.
Kriminal nas je već ujedinio. Djelovat ćemo zajedno,
iznutra, na podrivanju društva, čak i na svrgavanju
državnih vlasti, ako tako poželimo. Možemo postati
najmoćnija sila u Europi, tajno podzemno carstvo
kriminalaca.”
Dok je James gledao Uga kako hoda po prostoriji,
opazio je nešto što nije prije primijetio. Kip Mitre, ali ne
bilo koji kip — upravo onaj koji je bio ukraden iz vrta u
Casi Polipo. Dok se pitao kako li je dospio ovamo, polako je
počeo shvaćati nešto užasno.
Našao se u izuzetno pogibeljnom položaju.
Naslijepo je zabasao ovamo gdje, ni dvadeset stopa
podno njega, sjedi zbirka najopasnijih pojedinaca Europe.
Dovoljno je vidio. Mora se pokupiti odavde, mora se
pokupiti što prije, dok su Ugo i ti ljudi i dalje u
unutrašnjosti hrama.
Ako ga ulove...
Pa, već i sama pomisao na to bila mu je nesnosna.

Okrenuo se i počeo napipavati put natrag izmeñu
kipova na vijencu, gdje je na trenutak zastao da udahne
svježi zrak. Uspravio se, otrčao po obodu do kraja i skočio
s njega na statuu konjanika, uspjevši se jedva jedvice
uloviti za Ugovu ispruženu ruku. Zatim se spustio na
zemlju i trkom krenuo natrag prema stubištu.

Uspije li se samo vratiti do uspinjače, možda mu poñe
za rukom pješice se vratiti po tračnicama u dolinu. Uz
malo sreće, možda se čak uspije opet prevesti na krovu
vagona.

Uz malo sreće...
James, koji si ti idiot.
Nisi mogao izvesti goru glupost.
Ne razmišljaj sad o tome, samo idi dalje.
Ušao je u jednu mračnu uličicu, dok mu je srce tuklo.
Odjednom mu se glava cimnula unatrag i prostenjao
je kad ga je netko odostraga uvukao u kućni ulaz i stavio
mu ruku na usta.
Opalio ga je laktom i stisak je popustio. Okrenuo se
na peti i podigao šake, spreman boriti se za svoj život.
Bio je to jedan dječak. A James ga je prepoznao. Bio je
to Maurov prijatelj Stefano. Seoski dečko koji radi u Ugovoj
kuhinji. Stavio je prst pred usta i uvukao Jamesa dublje u
sjenu ulaza s uspaničenim pogledom u očima.
Dva Ugova stražara promaširala su pokraj njih,
kuckajući crnim čizmama po potaracanoj zemlji.
“Hvala ti”, prišapnuo mu je James kad su stražari
prošli. “Grazie.”
“Vidio sam te prije. Pratio sam te”, rekao je Stefano.
“Doñi ti sad sa mnom.”
“Okej”, rekao je James, zahvalan na pomoći.
Upravo kad se našao u najvećem beznañu, upomoć
mu je pritekao ovaj neočekivani spasitelj. Oblilo ga je
olakšanje.
Stefano ga je poveo kroz neke dveri, pa niz dugi,
zavojiti, nerasvijetljeni prolaz. Na kraju je stajalo
zapušteno dvorište u kojem je raslo krupno, napola

uvenulo grmlje. Skrivena u mraku iza grmlja nalazila se
mala rupa u zidu.

“Doñi”, rekao je Stefano i izgubio se kroz rupu. James
je prošao za njim i zatekao se na krovu zgrade na idućoj,
nižoj razini.

“Kamo idemo?” upitao ga je James, ali sardinijski
dečko samo se šutke udaljio krovom i preskočio na iduću
zgradu. James nije imao druge doli da ode za njim.

Stefano je vodio Jamesa s jednoga krova na drugi, sve
dok nisu stigli do ruba palazza, odmah poviše pruge
uspinjače, a onda je spuznuo niz kanalizacijsku cijev i
mahnuo Jamesu da postupi isto tako.

Stefanu ovo očito nije bilo prvi put.
Nakon što su obojica sigurno sišli na prugu, Stefano
je pogledao u oba smjera da se uvjeri kako ne nailazi
nijedan vagon, a onda i prislonio uho na tračnicu da bi bio
potpuno siguran.
“Je okej”, rekao je, i osmjehnuo se, premda je bilo
dovoljno mjesečine da James vidi kako izgleda vrlo napeto.
Držeći se blizu stijena s lijeve strane, počeli su se
spuštati prugom. Nije im išlo lako. Tračnice su stajale pod
nagibom od gotovo četrdeset pet stupnjeva i nisu bile
predviñene za hodanje.
Nakon nekoliko dugih minuta stigli su do tunela koji
je prolazio kroz veliku izbočenu stijenu. James se upravo
spremao ući u njega kad ga je Stefano primio za rukav.
“Ne”, rekao je. “Ovuda.”
“Ti si šef”, rekao je James i počeo gledati kako se
Stefano vere oko stijene, udaljavajući se od pruge i tunela.
James je ponovno krenuo za njim, ali iznenadio se
otkrivši da se Stefano penje, umjesto da se spušta.
“Čekaj”, doviknuo mu je najglasnije što se usuñivao.
“Kamo idemo?”
“Pokazat ću ti”, rekao je Stefano.
James je odlučio ne gledati dolje dok se verao
stijenom. Uspon je bio lak, a mjesec dovoljno sjajan da mu
otkrije gdje se može primiti i gdje osloniti noge, ali i dalje je

itekako bio svjestan toga da je podnožje planine stotinama
metara u dubini pod njim.

Nešto iznad litica se izravnala i stigli su do nekakve
drvene skele podignute uza zidine što opasuju palazzo.
Stefano nije čekao; uzverao se na skele majmunski
spretno, a James se popeo odmah za njim.

Na vrhu skele iskoračili su na grubi betonski krov.
Našli su se u nedovršenom dijelu palazza smještenom na
vrhu izbočene stijene. Grañevinski alat ležao je posvuda
meñu neurednim vrećama vapna i pijeska, pijucima,
maljevima, trnokopima i zidarskim lopaticama.

I što sad?
Ovo Jamesu ne izgleda kao put prema izlazu.
Stefano ga je odveo do suprotnog ruba krova i
pogledali su preko njega.
Ispod njih je stajao zid s dva prozora postavljena
jedan iznad drugog, a iza njih zjapila je duga, vrtoglava
provalija u mrak.
“Nije mi jasno”, rekao je James. “Što ti hoćeš od
mene? Zašto si me doveo ovamo?”
“Slušaj”, rekao je Stefano.
“Slušam te”, rekao je James.
“Nešto se dogodilo”, rekao je Stefano. “Nešto ružno.”
“Što?” rekao je James, nastojeći zamisliti kamo ovo
vodi.
“Ja tu radim”, rekao je Stefano. “Ugo me plaća. Ja
ništa ne govorim o onom što znam. Treba mi novac. Ali
danas sam čuo što ljudi govore. Oni misle da mi ne
slušamo jer smo samo sluge, ali mi sve znamo.”
“Još uvijek mi nije jasno”, rekao je James. “Što se
dogodilo?”
“Mauro je mrtav”, rekao je Stefano jednostavno.
“Što?” Stefanove riječi pogodile su Jamesa poput
fizičkog udarca. Ošamutile su ga. “Kako se to dogodilo?”
“Jedan Ugov čovjek”, ojañeno je rekao Stefano. “Ugo
nije mogao oprostiti Mauru to što je pljunuo na pod. Ali
takoñer ni ono što je Mauro kazao Ugu.”

“Kako to misliš?” rekao je James. “Ti to hoćeš reći da
je Ugo dao da ga ubiju?”

“Si. Oni su ga ubili. Mauro mi je kazao da si mu ti
prijatelj. Ti moraš osvetiti njegovu smrt. Ja ne mogu. Ja
nisam jak. Ja se bojim. Ali ti si jak. Ti si se danas borio s
dečkom. Mauro mi je kazao da si hrabar. Vidio sam te kad
si došao tu gore u palazzo...”

“Ovo je glupo.” James mu je upao u riječ, dok mu se
u glavi vrtjelo. “Ne mogu se boriti protiv Uga.”

“Ne. Ne možeš se boriti. Ali ti ga možeš povrijediti. Ima
jedna djevojka.” S tim riječima, Stefano je dohvatio
odbačeni konop i privezao jedan kraj oko napola dovršenog
kamenitog stupa.

“Kako to misliš?” rekao je James. “Kakva djevojka?”
“Čovjek po imenu Zoltan nju je doveo amo”, rekao je
Stefano i počeo vezivati drugi kraj konopa Jamesu oko
struka. “Ugo je drži. Djevojka je engleska.”
Odveo je Jamesa natrag do ruba krova. “Spusti se”,
rekao je. “Siñi na drugi prozor. Tu ćeš naći djevojku. Ja ću
te čekati.”
“Ovo nema nikakvog smisla”, rekao je James. “Tko je
ta djevojka?” “Ona je zarobljena”, rekao je Stefano.
“Razgovaraj s njom. Kaži nekome.”
“Molim te”, rekao je James. “Ovo je suludo...”
“Idi brzo”, rekao je Stefano. “Tu nije sigurno. Idi.”
James je bio zbunjen i pribojavao se, ali Stefano je bio
tako uporan da je znao da mora postupiti kako on traži.
Napokon, Stefano mu je jedina nada u bijeg odavde.
Bacio je namot konopa preko ruba, čvrsto ga
zategnuo, te legao potrbuške i stao se spuštati unatraške
preko ruba sve dok nije uspio osloniti noge o zid i početi
hodati niz njega. Prsti su mu bili puni modrica, bolni od
još od borbe, a konop gaje pekao dok je proklizavao kroz
njih, ali nastojao je zanemariti bol.
Stigao je do prvog prozora. Bio je mračan, a zaklopci
su mu bili zatvoreni. Stao je na izboj i odmorio se,
pogledavši uvis. Spustio se svoja četiri metra; sljedeći je

prozor bio otprilike još toliko niži.
Odjednom je shvatio daje silaženje razmjerno lako. Bit

će daleko napornije popeti se natrag na krov.
Najbolje bi bilo da ne razmišljaš o tome.
Nastavio je dalje, polagano ispuštajući konop i

napipavajući stopalima put prema dolje.
Minutu kasnije stigao je do drugog prozora.
Smjestio se na izboju, odvezao čvor na struku,

prikratio konop i ponovno ga privezao, da ne bude labav
iznad njega.

U sobi nije gorjelo svjetlo, ali zaklopci su bili otvoreni.
Nije se, ipak, mogao prebaciti u nju, jer je nasred uskog
okna stajala jedna okomita šipka. Povirio je pokraj nje.
Bilo je odviše mračno da išta vidi, ali osjetio je neko
kretanje.

“Ahoj?” rekao je, osjećajući se vrlo glupavo. “Ahoj?
Ima li koga?” Ništa. Samo cvrčanje čvrčaka na planinskoj
padini.

“Ahoj...?”
I dalje ništa.
Upravo se spremao odustati kad je začuo neki sušanj.
“Ahoj?” ponovio je, a nakon nekog vremena odgovorio
mu je jedan glas, tih i nesiguran.
“Ahoj?” Bio je to engleski glas. Ženski glas. “Gdje si?”
“Na prozoru sam”, rekao je James, i trenutak potom
ugledao lice djevojke kako se pomalja iz mraka.