Charlie_Higson_-_Mladi_Bond_2_-_Vrela_krv

ugledao čovjeka kako mu prilazi obalom pristaništa.
Smjesta ga je prepoznao prema crvenoj kosi i ožiljcima na
licu; bio je to Smiler.

Prišao mu je i rukovali su se.
“Trebao bi nositi šešir po ovoj vrućini”, rekao je
Zoltan. “Izgorjet će ti ta bijela škotska koža.”
“Znam”, rekao je Smiler i otro znoj s čela šakom s
velikim istetoviranim slovom M. “Ali ne volim ti ja naročito
šešire.”
Zbog dugih, uvis izvijenih ožiljaka s obje strane
usana, koji su su Smileru priskrbili taj nadimak, Zoltan
nikad nije bio siguran smješka li se on to zaista ili ne. Ali
dovoljno ga je dugo poznavao da bi znao kako se vjerojatno
ne smješka.
“Kasnite”, rekao je Smiler.
“Snašla nas je oluja”, rekao je Zoltan. “Odgodila nam
je dolazak u Tunis. Je li sve kako treba?”
“Bolje ne može biti”, rekao je Smiler, izvadio grubu
tursku cigaretu i pripalio je. Zoltan ga je primio za ruku i
proučio tetovažu.
“Ovo je novo”, rekao je.
“Je”, rekao je Smiler.
“Trebaš biti pažljiviji”, rekao je Zoltan. “Millenaria nije
svugdje omiljena.”
“Ach”, rekao je Smiler. “S ovakvim licem nitko mi ne
stvara probleme.”
“Onda, gdje su kamioni?” upitao ga je Zoltan. “Ne bih
da mi sve ovo predugo stoji tu na molu.”
Smiler je pogledao u daljinu i usisao zrak kroza zube.
“A, čuj”, rekao je. “Kamioni... Imamo jedan mali
problem s kamionima.”
“Kakav problem?” rekao je Zoltan. “Jesu li ovdje?”
“Ne još.”
Zoltan je opsovao. “Rekao si da bolje ne može biti. Pa,
meni se čini da može, Smiler.”
“Ovdje je teško nabaviti dijelove”, rekao je Smiler. “Ali
kamioni stižu, budi bez brige. U meñuvremenu, dogovorio

sam ti skladište da imaš gdje sve ovo spremiti.”
“Koliko će to potrajati?”
“Nekoliko dana.”
“Nekoliko dana? Nije mi to prihvatljivo”, rekao je

Zoltan.
“To ti je Sardinija”, rekao je Smiler i slegnuo

ramenima.
Kad je to rekao, iz nosiljke u kojoj je visio jedan

sanduk iskliznuo je konop, a član posade viknuo je u znak
upozorenja kad se mreža mahnito zanjihala nad vodom.

Zoltan je počeo glasno i živopisno psovati, obasipajući
svoje ljude svim pogrdama koje su mu padale na pamet, a
oni su na svu sreću uspjeli smiriti sanduk i oprezno ga
spustiti na mol.

Smiler je to gledao. Je li se smješkao? Bilo je teško to
reći.

Picassa se ne može pojesti

Za Victorovim stolom bila je poslužena najčudnija
hrana koju je James u životu vidio.

Bila je tu figura gole žene sazdane od hrane - tijela
izrañena od sira, kože od šunke, kose od listova salate, a
usana od trešanja. Bile su tu zdjela tjestenine sipinom
tintom obojene u tamnomodro, štruca kruha ispečena u
obliku motornog vozila, dvije preparirane mačke za ukras i
živi gušter koji je polako gmizao stolom. Bilo je tu
jarkocrvenih jastoga i bodljikavih rakova dugih, tankih
nogu. Bio je tu pladanj ribica posluženih s glavama i
repovima, kao i ljušture ježinaca punjenih narančastim
zvjezdicama. Tu se dalo naći jestivog cvijeća, povrća
izrezanog u obliku cvjetova, plodova kaktusa zvanog
indijska smokva, zdjelu zelene želatine u kojoj su plutali
vojnici-igračke i, usred svega toga, na blistavom srebrnom
pladnju, hobotnicu s purpurnim krakovima.

“Dobrodošao, James”, rekao je Victor kad su sjeli.
“Ovo je nadrealistička gozba, djelo velikog Poliponija.”

“To je hrana kao umjetnost, i umjetnost kao hrana”,
rekao je umjetnik, frčući roščiće svoje crne kose.
“Rembrandta se ne može pojesti,” rekao je, “kao ni Picassa.
Ne može se nasititi Michelangelovim kipom! Ali večeras ćeš
se pogostiti pravim Poliponijem.”

Otrgnuo je komad kruha i stavio ga u usta.
“A sad ćemo,” rekao je, “u istinskom duhu
nadrealizma, započeti desertom i završiti juhom.” Uzeo je
punu zaimaču želea i istresao je najamesov tanjur. “Molim
vas, nemojte me smatrati glupim”, rekao je James dok je

vadio vojnika žlicom. “Ali što je to točno ‘nadrealizam’?”
“Najveći umjetnički pokret stoljeća”, rekao je Poliponi.

“Odsad je realizam mrtav. Zašto bih išao slikati vazu
cvijeća, ili zalazak sunca?

Ako želiš sliku stvarnog svijeta, snimi fotografiju.
Moja umjetnost nadilazi stvarnost. Ja slikam svijet snova,
straha, strasti. Svega onog što ti se zbiva u mozgu. Smisao
moje umjetnosti leži u oslobañanju svjesnoga uma i
izražavanju nesvjesnoga. Kako bih pokazao da je svijet u
kojemu živimo APSURDAN!”

Hrana je možda izgledala apsurdno, ali sve je bilo
ukusno. Victor je pokazao Jamesu kako da rastrgne
jastoga i doñe do sočnog mesa u kliještima i repu. A nakon
što je nadvladao sumnjičavost, otkrio je da su ribice
hrskave i vrlo aromatične. Doznao je da su narančaste
zvjezdice u ljušturama ježinaca njihova jajašca. Izvadio ih
je žlicom i kušao. Bila su hrskava i imala okus po moru,
ali ne neugodan. Jedino nije bio siguran u hobotnicu.
Poliponi mu je stavio tri komada kraka na tanjur i rekao
da ih mora pojesti.

“To je polipo”, rekao je s ljubavlju. “Bogovska hrana!”
“Polipo?” rekao je James.
“Da”, rekao je Victor. “Zar nisi znao? Polipo je
talijanska riječ za hobotnicu. Signor Poliponi nadjenuo si
je ime po tom stvorenju.”
“Hobotnica je najčišći primjer nadrealističke
životinje”, rekao je Poliponi. “Što bi moglo biti neljudskije i
apsurdnije od hobotnice?” James je stavio komad kraka u
usta i stao ga žvakati... i žvakati. Nikad nije nešto tako
žilavo i gumenasto stavio u usta, ali ustrajao je.
“Znači, ova kuća,” rekao je, sapravši zadnje komade
mesa čašom vode, “La Časa Polipo, zapravo je ‘Kuća
hobotnice’?”
“Pa naravno”, rekao je Poliponi. “Najdivnija kuća na
svijetu.”
“Nisi je vidio kako treba”, rekao je Victor. “Možeš je u
potpunosti doživjeti tek kada je vidiš odozgo. Ujutro ćemo

se popeti na stijenu, pa ću ti pokazati. A sad, moraš popiti
čašu vina, James.”

“Ne, hvala”, rekao je James. “Mislim da bi bilo bolje
da ne.”

“Koješta. Trebaš naučiti piti. Tako da znaš kako se ne
napiti. Malošto na svijetu izgleda tako žalosno kao pijan
čovjek. Moraš znati gdje ti je granica. Moraš znati kada
početi i kada stati. Dat ću ti najmanju mjericu vina, a ti
slobodno dodaj vode. Hajde. Ovo je Cannonau, ovdašnje
vino, iz okolice Oliene.”

Natočio je Jamesu čašu zagasitocrvenog vina, i James
je malo otpio.

Mauro i kuharica Isabella, glasna, vesela žena,
pokupili su posuñe. Victor je tu držao stalnu tročlanu
poslugu, nastanjenu u vili. Uz Maura i Isabellu, tu je bio i
Horst, onaj mišićavi mladić kojega je James vidio kako diže
utege u unutarnjem dvorištu. Održavao je vrtove i obavljao
sitne poslove po kući, ali činilo se da glavninu vremena
provodi vježbajući i proučavajući se u zrcalu.

Maurovo nadureno držanje nije se promijenilo. Dok je
uzimao Jamesov tanjur, mrko ga je pogledao, kao da želi
reći: “Kako se usuñuješ biti ovdje?”

Victor je Mauru rekao nešto na talijanskom, i dječak
se odvukao na drugu stranu sobe i pustio ploču jazza s
gramofona na navijanje.

“Kako bih volio da znam svirati neko glazbalo”, rekao
je Victor, dirigirajući čašom vina. “Za tim najviše žalim.
Obožavam glazbu, ali cijeli sam život proveo u radu s
čelikom i betonom. Mnogi su nas glazbenici posjetili ovdje
u Casi Polipo. Proljetos je veliki Cole Porter doputovao iz
Amerike, a prošlog ljeta je vaš Noel Coward ostao preko
vikenda. Svirao nam je mnogo pjesama na klaviru. Kako
duhovit čovjek. Mislim da nisam bio roñen za inženjera,
James, ali uvijek je prekasno kad shvatimo da na
raspolaganju imamo samo jedan život.”

“Samo jednom se živi”, rekao je Poliponi. “Ali u
snovima se živi tisuću puta.”

James se ujutro probudio u svojoj maloj, svijetloj
sobi, još uvijek obučen u jučerašnju odjeću i prekriven
ugrizima komaraca. Znao je da ih ne bi smio češati, ali nije
se mogao spriječiti. Izgulio si je kožu noktima, ali nakon
kratka olakšanja svrab mu se vratio gori nego ikad. Na
brzinu je našao bočicu tableta kinina u torbi i progutao
jednu. Sinoć ih je zaboravio uzeti, a premda one neće
spriječiti da ga komarci bodu, barem bi ga trebale sačuvati
od malarije.

Otišao je na počinak vrlo kasno, posve iscrpljen
nakon što je cijeli dan putovao i ostao budan do sitnih sati
zbog gozbe. Svalio se na krevet sa željeznim okvirom a da
se nije skinuo, niti sjetio da razmota mrežu za komarce
obješenu iznad sebe.

Neće opet biti tako nemaran; po cijelim podlakticama
i oko gležnjeva imao je ružne, ispupčene crvene ubode, a
izgrizli su ga čak i po ušima i unutar kose.

Pretražio je sobu u uzaludnoj nadi da bi neki od
njegovih šestonogih mučitelja još mogao biti tu. Napokon
je našao jednoga - krupnu, debelu mrcinu koja je stajala
na zidu pokraj vrata, tako pretila i lijena da joj se nije dalo
odletjeti. Uzeo je cipelu i odalamio iz sve snage po njoj. Od
insekta je ostala široka mrlja razmazane krvi na čistom
bijelom zidu.

James je primijetio sliku pokraj mrlje, ne neko
Poliponijevo groteskno djelo, već jednostavan akvarel
ovdašnjeg pejzaža potpisan s “Delacroix”. Zacijelo ga je
naslikao Victor, ali u blizini su visjela dva prikaza Venecije
koja su djelovala staro i vrijedno.

“Autor im je Canaletto”, rekao je netko, i James se
okrenuo i ugledao Victora na vratima. “Krasni su, zar ne?”
rekao je. “Obavio sam neke poslove za jednog kneza čiji je
palazzo tonuo u lagunu. Uspio sam ga poduprijeti i tako
spasiti grañevinu. Nije imao novca da mi plati, pa mi je dao
ove slike umjseto honorara. Nego, doñi, moramo krenuti
prije nego što postane prevruće.”

Nakon kratkog doručka, još uvijek sav jadan od

svraba, James je krenuo u uspon na Medvjeñu stijenu s
bratićem. Staza je strmo zavijala izmeñu orijaških gromada
kroz poznatu nisku, zakržljalu sredozemnu makiju od
borovice, mirte i ružmarina. Gušteri su se sunčali na
kamenju i bježali u zaklon čim bi im se njih dvojica
približili.

Trebalo im je četrdeset minuta da stignu do vrha,
odakle je pucao veličanstven pogled na cijeli ovaj dio otoka.

Sama je stijena bila golema i nadvijala se nad njih kao
neko bizarno zdanje iz starine. Jamesa je opčinjavao način
na koji ju je vjetar izlokao i istrugao u špilje i lukove.
Doista, vjetar je tu gore bio strahovit, i Jamesu se činilo da
bi ga mogao otpuhati.

“To je mistral”, viknuo je Victor. “Sjeverac. Uvijek tu
puše. U jedrenju smo gotovo bez premca na Sredozemnom
moru. Sviña li ti se vjetar, James? Ja obožavam vjetar.
Tako je čist i bistar. Dok vjetar puše, osjećaš moć prirode;
podsjeća nas na to koliko smo mali.”

James je kimnuo, ne znajući što da kaže. Nikad
zapravo nije razmišljao o tome, a istini za volju, pomalo ga
je bilo strah. Nije još nikada doživio ovako jak vjetar; činilo
se da posjeduje gotovo tjelesnu nazočnost, kao da je to
neka divovska, nevidljiva zvijer što ga gura i udara.

Odjednom se osjetio vrlo nesigurno. Obuzela ga je
plahost od visine. Nikada se nije bojao visine prije onog
doživljaja u nuragijskoj kuli, ali sada je drhtao i osjećao
mučninu. Borio se da obuzda svoje osjećaje. Ovo je bilo
atipično za njega.

Oteturao je natrag po ulaštenoj kamenitoj izbočini na
kojoj su stajali do zaklona u stijenama. Victor mu se
pridružio; ovdje je bilo mirnije, a s udaljavanjem od ruba
izbočine povukla se i Jamesova vrtoglavica.

“Dobro ti je?” rekao je Victor.
“Mislim da je”, rekao je James. “Samo da malo doñem
sebi.” Dugo je, duboko udahnuo i opomenuo se da ne bude
tako blesav. Može on izaći nakraj s ovime.
Prisilio se da izañe natrag na izbočinu i pogleda u

dubinu.
Nije htio skočiti. Znao je da neće biti opasnosti dokle

god bude bio oprezan.
Bilo mu je usporilo.
Progutao je.
Tamo, u kuli, nešto se dogodilo s njim. Nešto što još

uvijek nije shvaćao. Krajnje ga je izbezumilo, i sad mora
obuzdavati svoje strahove.

“Bolje?” rekao je Victor, prilazeći mu.
“Da”, rekao je James. “Dobro mi je.”
Victor je pokazao dolje, prema spoju zemlje i mora.
“Što kažeš?” rekao je, a James je prvi put vidio vilu
kako treba. Bila je sagrañena u obliku velike bijele
hobotnice. Velika središnja dnevna soba bila joj je tijelo, a
razni hodnici protegnuti iz nje tvorili su osam krakova.
“Sviña mi se”, rekao je James. “Mislim da bi sve kuće
trebale tako izgledati.”
“Poliponi je htio da je oličim u crveno”, rekao je Victor
i zahihotao. “Borili smo se kao psi oko toga, ali na koncu
sam pobijedio. Na kraju krajeva, plaćena je mojim novcem.
Bijela je bolja, odbija vrućinu.
Ovdje zna biti vrlo vruće. Ne ide mi u glavu što je
došlo vašem engleskom učitelju da organizira ekskurziju
do nuragijskih zdanja u ovo doba godine. Sunčanica će mu
odnijeti polovicu učenika. Zašto nije došao u proljeće ili
jesen, kad većina razboritih ljudi posjećuje otok?”
“Nemam pojma”, rekao je James.
“Onda,” rekao je Victor kad su krenuli natrag nizbrdo,
“da zamolim Maura da te popodne odvede na jedrenje?”
“Ne znam baš da sam mu simpatičan”, rekao je
James.
“Ma, on ti je samo takav”, rekao je Victor. “Jako je
zaštitnički nastrojen prema meni i nepovjerljiv prema
strancima - čak i ako su mi rod. A u srcu je, naravno,
bandit.”
“Zašto to kažeš?”
“Rodom je iz gorja Supramonte”, rekao je Victor. “Iz

predjela Barbagia.”
“A, da”, rekao je James. Čuo sam za ta sela, skrivena

daleko gore u brdima, kako bi se izbjeglo napade s mora.”
“Tako je”, rekao je Victor. “Vidio si kako je otok lijep, a

obala mu je najljepši dio, ali uglavnom je nenastanjena i
stanovnici nisu veliki pomorci, jer pravi Sardinijci žive u
unutrašnjosti. Samo, tamo gore žive vrlo žestoki ljudi. Još
uvijek ima cijelih banditskih sela, neprestano zaraćenih.
Maurov otac poginuo je u krvnoj zavadi s drugom obitelji.”

“Stvarno?” rekao je James.
“Da”, rekao je Victor. “Kad je Mauro dovoljno
odrastao, otišao je od kuće da nañe posao, kako bi mogao
slati novac doma, majci i sestri. Malo sam ga uljudio.
Nastojao sam ga obrazovati i naučiti ga čitati i pisati, ali u
srcu će uvijek biti bandit. Nadam se da ćete se vas dvojica
uspjeti sprijateljiti, jer nije pametno postati njegov
neprijatelj. Horst bi trebao štititi mene i vilu. Krupan je,
mlad čovjek, sav prekriven mišićima, ali u borbi bih radije
da je Mauro uz mene.” Po dolasku u vilu, zatekli su Horsta
kako u kupaćim gaćama vježba na tratini, tijela
svjetlucava od ulja. Zauzeo je nekoliko dramatičnih poza,
napinjući mišiće do zapanjujućih razmjera, prije nego što
je dohvatio ručnik, dotad prebačen preko kipa koji James
nije prethodno primijetio.
Bio je prastar i izlizan, ali nepogrešivo je prikazivao
čovjeka koji zabija mač u vrat bika, upravo kao na slici
koju je vidio u onoj kapeli u Etonu.
“Kakav je to kip?” upitao je.
“Rimski je”, objasnio je Victor. “Iskopali smo ga
prilikom gradnje vile. Čini se da je svojedobno ovdje možda
stajala rimska vila, premda joj nismo uspjeli pronaći
drugih tragova.”
“Tko je taj čovjek?” rekao je James, blago prelazeći
rukom po žutome kamenu.
“Nije čovjek, bog je. Mitra.”
“Mitra? Je li on bio rimski bog?” upitao je James.
“U posljednjim danima republike, Rimljanima su

prijetili pirati”, rekao je Victor. “Otimali su brodove i tražili
otkupninu za bogate muškarce i žene s njih. Slijedili su
primjer Rimljana i organizirali se, udruživši se u podzemni
pokret koji je sijao strah i trepet diljem Sredozemlja. Imali
su kraljeve i nazivali svoje ljude vojnicima, ali djelovali su
u tajnosti, a kao i svako tajno društvo imali su svoje tajne
obrede. Štovali su Mitru, boga poteklog iz Perzije. A onaj
tko je želio pristupiti kultu, morao je podnijeti jamu boli i
iskapiti bikovsku krv.”

“Što se dogodilo s njima?” rekao je James.
“Njihovo je carstvo naposljetku doživjelo propast,”
rekao je Victor, “ali ne i njihov bog. Polako je postao rimski
bog; glavni rimski bog prije nego što je kršćanstvo
prevladalo. Poliponi je oduševljen njime, naročito zato što
smo kip pronašli ovdje. To je shvatio kao znak. Doñi da ti
nešto pokažem.”
Victor je odveo Jamesa u kuću, pa niz jedan od
hodnika u krakovima do male, okrugle sobe s prozorom u
stropu. Sa zida je visjela Poliponijeva slika u ovalnom
okviru. Prikazivala je čovjeka u odjeći sličnoj ruhu
isklesanog Mitre. Iskakao je iz divovskog jajeta s mačem i
zapaljenom bakljom u rukama. Oko okvira nalazilo se
dvanaest znakova zodijaka.
“Ovo je roñenje Mitre”, rekao je Victor. “On izlazi iz
kozmičkog jajeta. Nakon toga prolazi mnoge pustolovine
prije nego što će ubiti praiskonskog bika i predati njegovu
životnu silu čovječanstvu. Tamo gdje je njegova krv pala na
tlo izniklo je sve što je dobro - raslinje i bilje, loza i
životinje. Takoñer je vezan uz zvijezde i astrologiju. Omiljen
je motiv Poliponija, koji obožava magiju i misterije i velik je
sljedbenik zodijaka.”
“Ima li još netko da štuje Mitru?” rekao je James.
“O, gdje god da postoje tajna društva, uvijek imaju
svoje male rituale”, rekao je Victor.
“Nešto se pitam”, rekao je James. “Jesi li ikada čuo za
društvo Millenaria?”
Victor je strogo pogledao Jamesa, i James je prvi put

primijetio da mu se smirena vanjština narušila.
“Slušaj me, James”, rekao je. “Ne pričaj o stvarima

koje ne razumiješ. Došao sam na Sardiniju u mirovinu, da
sjedim na suncu i slikam. Ne želim više imati nikakve veze
sa svijetom ljudi, njihovim sebičnim ratovima i njihovim
uzaludnim borbama za moć.”

“Žao mi je”, rekao je James.
“Ne, ja sam taj koji se mora ispričati”, rekao je Victor,
smekšavši se. “Nisam se htio naljutiti, ali kruže glasine da
je Millenaria ovdje, na otoku, a ja ne želim razmišljati o
takvim stvarima. Život bi trebao biti posvećen
ugodnostima, a ne ratovanju. Nego, uñi u kuću, htio bih ti
nešto pokazati.”

Grof Ugo Carnifex

“Ovo je najnoviji izum. Naručio sam ih iz Cannesa od
samog izumitelja. Američkog zrakoplovca po imenu Guy
Gilpatric.”

“Što je to?” rekao je James.
Victor je pružio Jamesu nešto što je izgledalo kao
letačke naočale.
“Služe za gledanje pod vodom”, rekao je.
“Iznenañujuće su korisne.” James je proučio naočale.
Stakla su im sa svih strana bila zabrtvljena gumom.
“Zadrži ih”, rekao je Victor kad mu ih je James htio
vratiti. “Tvoje su. A, evo, ovo je cijev za disanje, tako da
možeš držati lice pod vodom. Zove se dihalica, kao na
podmornici. A da upotpunim komplet, imam ovo...” Izvadio
je dvije oveće cipele koje su podsjećale na žablje krakove.
“Peraje za plivanje”, rekao je. “Obuju se, da možeš kao
morski pas hitati kroz vodu. Pokušaj ih staviti, da vidiš
pristaju li ti.”
“Jesu li korisne?” upitao je James, navlačeći peraje na
bose noge.
“Jasna stvar”, rekao je Victor. “Vidio sam ih na djelu
u Cannesu. Izumio ih je jedan Francuz, Louis de Corlieu.
Fascinira me sve što je novo i suvremeno. Moraš ih
isprobati. Siñi do plaže i pozdravi ribe.” James je dotad već
navukao peraje i naočale na sebe, te stavio dihalicu u
usta. Victor se nasmijao kad ga je vidio takvog, a oštar je
krik natjerao Jamesa da se okrene. Poliponi je stajao na
vratima s rukom preko usta.
“Ali moram te naslikati ovakvog”, rekao je. “Nisi više

čovjek. Da nisi čovjek-žaba? Pa to je izvanredno.
Izvanredno!”

Dvadeset minuta nakon toga James je stajao do
koljena u čistoj, kristalno bistroj vodi Sredozemnog mora.
Nosio je već peraje i kvačicu na nosu, da ništa ne bi
prodrlo u njega, a sada je zubima obujmio tvrdu gumu
usnika dihalice i navukao plivaće naočale preko glave.
Obuzele su ga neobična klaustrofobija i panika. Naočale su
mu suzile vidno polje i neko je vrijeme morao pripaziti na
disanje kako se ne bi ošamutio kisikom. Kad se malo
opustio, zagazio je nešto dalje i oprezno stavio lice pod
površinu. Pred oči mu je izašao podvodni prizor i zgranuto
je udahnuo. Bilo mu je kao da je odjednom provirio kroz
prozor u neki drugi svijet. Trenutak prije nalazio se u
obasjanom svijetu oštre sunčeve svjetlosti i živih boja, a
sad se zatekao u mirnom, tmurnom, tekućem svijetu
promjenjivih oblika i zagasitih nijansi žute i zelene. Odozgo
se nije dalo razabrati ništa od ovog podvodnog svijeta,
slika je bila raspršena i zamućena; ali sada se našao u
njemu i jasno vidio kako mu jato srebrnih ribica njuška
oko nogu.

Ispružio se tijelom po površini i počeo lijeno mahati
perajama. Tjerale su ga kroz vodu bez bućkanja dok se on
divio novim prizorima.

Glatko je prešao potez golog pijeska i zašao nad šumu
morske trave. Jato prugastih arbuna, s crnim obručima
oko repova, razdvojilo se kad mu je prišao, i načas se
raštrkalo prije nego što će se opet skupiti. Zatim je opazio
krupnije ribe, smeñe hame, i veliku ribu iglu, dugu i
tanku, sličnu otkinutoj vlati morske biljke. Nastavio je
roniti i prošao morsku travu. Pod njim je sada bio tuñinski
krajolik periski, porosta i sluzavih, crnih morskih
krastavaca, koji su prtili duge tragove, vukući se kroz
pijesak. Pošao je prema velikoj stijeni što je stajala poput
planine kojoj samo vrh viri iznad vode. Zvjezdače i ježinci
držali su joj se uz obronke, kao i moruzgve, čiji su se
tanahni ružičasti izboji njihali u vodi. Sićušna rakovica

dugih, krakatih nogu motala se onuda u potrazi za
ostacima hrane.

James je povirio u jednu pukotinu i ugledao dva
velika, mračna oka kako škilje prema njemu. Osmjehnuo
se i udaljio, a kad je otplivao dalje, iza stijene, morsko je
dno odjednom propalo pod njim. Dah mu je zastao u grlu
kad se našao ponad beskraja dubokog plavog mora,
okružen kovitlacima jata riba: crvenih cipala, arbuna i
ljupkih malih morskih grgeča sa žutim prugama na tijelu i
svijetloplavim glavicama.

James je tamo ostao promatrati ribe, pa nakon nekog
vremena odlučio zaći u veću dubinu da vidi ima li ondje
čega većeg. Otplivao je dalje, osjećajući se maleno u ovoj
silnoj plavoj praznini. Ubrzo je izgubio svaki pojam o
vremenu i prostoru, i vratio se u stvarnost tek kada je
začuo muklo brektanje motora.

Pretpostavio je da je to vjerojatno neki ribarski čamac
i shvatio da bi mu tu, na pučini, mogla zaprijetiti
opasnost. Načas je podigao glavu da pogleda oko sebe, ali
ništa nije vidio. Zaprepastio se, ipak, kad je otkrio kako je
daleko otplivao: obala mu je izgledala miljama udaljena.
Morao bi krenuti natrag. Odjednom mu je postalo hladno i
osjetio je umor, a dok je tako plutao u vodi da vrati snagu,
zvuk motora neprestano je bivao sve glasniji. Nešto nailazi
ravno prema njemu. Ali naočale su mu se zamaglile i
gotovo je posve obnevidio.

Gdje je? Gdje je taj čamac?
Počeo se bacakati u vodi, okretati lijevo-desno, ali
ništa nije uspijevao ugledati.
Buka se pojačala do zaglušnog urlikanja i golema se
sjenka pojavila niotkuda i progutala ga. U panici je zaronio
u dubinu i podigao pogled upravo na vrijeme da vidi kako
se nešto slično trupu čamca zariva u vodu svega koji
pedalj iznad njega. Stvorilo je veleban pljusak i prasak
uskovitlanih mjehurića. Osjetio je moćan tutanj i tresak, i
udarni mu je val pogodio tijelo. Počeo se tumbati u dubini,
ne znajući gdje je gore, a gdje dolje, zapetljan u zavrzlami

zapjenjene vode. Punim je plućima udahnuo more dok je
mahnito nastojao dosegnuti površinu. Zatim se voda
napokon smirila i pronašao je način da izbije gore, na
svježi zrak i sunce.

Ostao je tu plutati, plivajući u mjestu, grcajući i
kašljucajući, pitajući se koji se to vrag upravo dogodio.

Strgnuo je naočale s lica i zapanjio se ugledavši veliki
bijeli hidroplan Sikorsky kako plovi valovima i izvodi dug,
lijen okret. Ono što mu se učinilo da je trup čamca bio je
jedan od njegova dva velika plovka, obješena o složenu
šumu potporanja pod krilima. Otklizio je dalje, pokretan
snagom svojih četiriju propelera, i napokon se zaustavio,
polegavši trbuhom na valove.

Sprijeda su se otvorila dvostruka vrata i James je
ugledao čovjeka u vojnoj uniformi kako prireñuje malen
čamac.

James je zaplivao onamo da bolje pogleda, ali čamac
je zaplovio prije nego što je stigao, pa je pošao za njim u
dugo, zamorno plivanje prema obali. Predaleko mu je
odmaknuo da jasno vidi tko je sve u njemu, ali uspio je
nekako razabrati prilike muškarca i žene koje sjede na
krmi.

Ispod La Case Polipo nalazila se mala prirodna luka.
Čamac je ondje pristao; posada gaje privezala, a putnici su
se stubama popeli prema vili.

Jamesa je to zaintrigiralo. Tko je to tako važan da
Victoru doñe hidroplanom s vlastitom vojnom pratnjom?

Otplivao je okolo do plaže, uzeo ručnik i otišao za
pridošlicama do vile.

Victor je dočekao Jamesa na terasi; izgledao je
podsmješljivo i pomalo zbunjeno.

“Imamo posjetitelje”, rekao je Jamesu, koji je stajao
umotan u ručnik, dok je s njega kapala voda po
popločanom podu.

“Znam”, rekao je James. “Vidio sam ih kako stižu
hidroplanom. Zamalo su me utopili. Tko su oni?”

“Njegova ekscelencija grof Ugo Carnifex”, rekao je

Victor s tračkom posprdnosti u glasu. “I njegova sestra,
contessa Jana Carnifex.”

“Zvuči uzvišeno”, rekao je James. “Tko je on?”
“Odavde je. Važna figura rudarske industrije. Ima
palazzo gore u planinama.”
“A pošto je došao ovamo?”
“Izgleda da se samo došao pozdraviti. Baš sam krenuo
potražiti Maura da posluži piće. Jesi li ga negdje vidio?”
“Nisam, nažalost”, rekao je James.
“Nema veze”, rekao je Victor. “Doñi unutra, da
upoznaš čovjeka. Mislim da će ti biti zanimljiv.”
James je ušao u kuću i trebao mu je trenutak da mu
se oči naviknu. Prvo je ugledao par uniformiranih stražara.
S nelagodom su stajali uz prepariranu žirafu i izgledali kao
ovdašnji ljudi, tamnih lica, pospanih očiju i obješenih
crnih brkova. James nije prepoznao njihove uniforme. Nisu
bile policijske. Upitao se nisu li to možda pripadnici
sardinijske vojske. Uniforme su im svakako bile vrlo
ekstravagantne. Hlače i bluze bile su im zagasitopurpurne
boje, s jarkocrvenim i zlatnim uresima. Njihove kape,
nabijene nisko nad čelo, imale su plosnate štitnike za oči.
Obojica su bili oboružana pištoljima u crnim
futrolama na boku, obješenim nad visoke, jako ulaštene
čizme.
Jedan je stražar primijetio Jamesa i odmjerio ga od
glave do pete, a onda se istinski nezainteresirano okrenuo.
“Kako ti se sviñaju njihove uniforme?” rekao je glas iz
mraka u dnu sobe. “Sam sam ih kreirao.”
Vrlo visok čovjek hodao je prema Jamesu. Kad je
izašao na svjetlost, James ga je sav zgranut prepoznao.
Bio je to onaj utvarni čovjek blijede puti sa slike koju
je vidio u podrumu one kuće u Etonu. Čak je sada na isti
način pružao ruku prema njemu.
James se trudio da mu se ništa ne vidi na licu dok se
rukovao s njim.
“Grofe Ugo,” rekao je Victor, “htio bih vam predstaviti
svoga bratića iz Engleske, Jamesa Bonda.”

“Carnifexu je drago, James”, rekao je Ugo, otkrivajući
srebrni zub zbog kojeg je pomalo vrskao pri govoru.

Na sebi je imao posve urednu inačicu bijele nošnje
sardinijskih seljaka, ali njegova sličnost sa seljacima nije
sezala dalje od toga. Prsti su mu bili nakićeni srebrnim
prstenjem; nosio je srebrne lance oko vrata i male srebrne
naušnice. Za razliku od kože dvojice stražara, njegova je
bila bijela, posve mliječna; tako blijeda da je James kroz
nju vidio plavičaste žilice. A kratko podšišana kosa bila mu
je bijela kao i sve ostalo na njemu.

“Dovedi dečka meni...” začuo se glas iz tmine, i James
se trgnuo i ugledao ženu u uspravnom naslonjaču, gdje se
u svakom pogledu držala kao da je na prijestolju.

Ugo joj je prišao i poljubio joj ruku, a onda se opet
obratio Jamesu. “James, upoznaj moju sestru, contessu
Janu Carnifex.”

“Drago mi je”, otegnuto je rekla žena mačje mekim i
maznim glasom.

Dok je njezin brat bio blijed, Jana je bila tamna. Dok
je Ugova koža bila svijetla i blistava, Janina je bila suha i
mrtva. Dok je Ugo izgledao kao da se cijeloga života klonio
sunca, Jana je izgledala kao da nikada ni trenutka nije
provela u sjeni. Smeñe, izborano lice bilo joj je premazano
debelim slojem narančaste, kazališne šminke. Na usnama
je nosila jarki ruž boje koralja, a teške vjeñe očiju ocrtanih
kohlom namazala je u plavo. Imala je složenu frizuru,
naslaganu visoko na tjeme i obavijenu srebrnim lančićima.
Kosa joj je bila tako crna, sjajna i savršeno oblikovana da
je James bio uvjeren kako nosi periku.

Jana je bila odjevena u naramke zlatnog i ružičasog
satena i okićena s više nakita nego što je James ikada
dotad vidio na nekome. Goleme naušnice s privjescima
visjele su joj s rastegnutih ušnih resica kao minijaturni
lusteri. Prsteni s jantarom, zlatom i dijamantima
svjetlucali su joj na kandžama sličnim prstima; oko
koščata je vrata nosila zlatne ogrlice i niske bisera, a imala
je i divovski srebrni broš pun umetaka od žada. Dijamanti

su joj čak bih usañeni u nokte na nožnim prstima, koji su
joj virili iz zlatnih sandala.

“Doñi, dečko”, meko je rekla Jana i pozvala ga prstom
s dugim, svijenim lakiranim nokom. “Poljubi mi ruku.”

James je nevoljko krenuo prema njoj. Kad joj je
prišao, osjetio je parfem koji ju je obavijao kao zao oblak,
zagušljiv kad se sagnuo da joj primi ruku. Gladno ga je
pogledala i prešla purpurnim vrškom jezika preko
ružičastih usana, da ih ovlaži.

“Zgodno ti je lice”, rekla je, gledajući ga duboko u oči.
James nije znao što bi rekao. Osjećao se neugodno i
postiñeno samo u kupaćim gaćama, ali nije mogao pobjeći.
Jana ga je čvrsto držala u svojim kandžama i posesivno
mu se smješkala.
“Slomit ćeš srca mnogih djevojaka,” rekla je, “premda
imaš okrutna usta.”
Kad je to rekla, prešla je suhim prstima preko
njegovih usana, a on je ustuknuo.
“Mislim da bih se ipak trebao obući”, promrmljao je
James i šmugnuo iz sobe, a Janin grleni smijeh ispratio
gaje niz hodnik.
Kad se nakon nekoliko minuta vratio, odjeven u tanke
hlače od pamuka s južnomorskih otoka i košulju kratkih
rukava, Mauro je posluživao pića s poznatim, nadurenim
izrazom lica.
Ugo je uživljeno razgovarao s Victorom.
“Ali morate doći, signor Delacroix”, upravo je govorio.
“Moj palazzo je pravo čudo. Kao inženjer graditeljstva, znat
ćete cijeniti sve što sam postigao.”
“Čini se da znate sve o meni, grofe”, rekao je Victor.
“Stalo mi je do toga da uvijek budem vrlo dobro
obaviješten”, relkao je grof i široko se osmjehnuo,
otkrivajući srebrni zub. “Ali nije u pitanju samo moj
palazzo. Sagradio sam veličanstvenu branu i akvedukt
kakav nije viñen još od doba Rimljana.”
“To je veliko postignuće”, rekao je Victor.
“Svakako”, vrskavo je rekao grof. “Tako je. Brana

zadovoljava sve moje potrebe za vodom i strujom. Ne
ovisim ni o kome.”

“A akvedukt?” rekao je Victor.
“Donosi mi vodu, naravno”, rekao je Ugo. “Objasnit
ću. Branu sam podigao izmeñu dvije planine, preko široka
klanca. Palazzo mi je sagrañen uz obronak jedne planine,
a postrojenja s druge. Voda silazi s brane preko turbina, a
zatim akveduktom prelazi klanac i stiže u moj palazzo.”
“A zar niste mogli jednostavno dovesti vodu ravno s
brane sa svoje strane? Cjevovodom”, rekao je Victor,
upitno se mršteći.
“Gdje bi u tome bila slava?” zgrozio se Ugo. “Moj
akvedukt je spomenik koji se vidi miljama daleko. Vi
razmišljate kao graditelj, signor Delacroix. I ja sam
graditelj, ali sam ujedno i vojnik, pjesnik i sanjar. Ja imam
viziju, Victor.”
'‘To je jasno”, rekao je Victor, a James je osjetio tračak
poruge u njeovu glasu koji grof Ugo na sreću nije čuo.
„A, James”, rekao je Victor, prvi put primijetivši
Jamesa. “Grof Ugo sve nas je ljubazno pozvao u svoj
palazzo na veliki karneval.”
„Graditeljski su radovi upravo završeni”, rekao je Ugo,
“nakon mogo godina. Bit ćete meñu prvima koji će mi doći
u posjet. Ovaj će karneval dati svijetu do znanja da je grof
Ugo Carnifex stigao...” Ugo je odjednom zastao i stavio
ruku preko usta, zagledavši se u nešto na podu.
„Je li vam dobro, grofe?” rekao je Victor zabrinuto.
Ugo je brzo odmahnuo glavom, a James je spustio
pogled. Na mramornom je podu bio mali, mokri, pješčani
otisak stopala koji je ostao za njim nakon prethodnog
dolaska.
“Žao mi je,” rekao je Ugo, “ali ne trpim nikakav nered
ili prljavštinu. Ovaj otok je prljav. Ljudi su prljavi. Gore u
gorju mogu pobjeći od njih. Mogu barem nastojati održati
čistoću u vlastitoj kući. Prljavština je grijeh.”
Victor je brzo dao znak Mauru, koji je nevoljko
kleknuo i krpom obrisao problematični pijesak. Ugo ga je

gledao s izrazom krajnjeg gañenja na licu.
“Biste li htjeli ostati na večeri?” rekao je Victor, ne bi

li razvedrio ozračje. “Kasno je, a još vas čeka dug
povratak.”

“Vrlo ljubazno od vas”, rekao je Ugo. “Moja sestra i ja
drage volje prihvaćamo, signor Delacroix.”

Jamesu je već bilo muka od zvuka Ugova glasa.
Čovjek nije mogao zavezati, a imao je samo jednu temu —
sebe samoga. Za večerom je cijelo vrijeme dosañivao svojim
stavovima o filozofiji, religiji i politici, i o tome kako su
ovdašnji ljudi lijeni i nepouzdani.

Sad je prešao na pitanje novca, ili, točnije, vlastitog
silnog bogatstva.

“Srebro”, rekao je, a Victor je pristojno kimnuo
glavom. “Upravo je srebro to sve platilo. U planini, ispod
moga palazza, leži moj rudnik srebra. Imao sam prethodno
i druge rudnike na otoku - olova, cinka i ugljena - ali nisu
mi bili unosni. Sve sam ih prodao i otišao u Gennargentu.
Nešto sam naslutio.” Potapšao se po nosu. “Njušim srebro.
Svi su rekli da sam sišao s uma. Ali nisam ih slušao.
Eksplozivom sam probio tunel u planini. Srebra nije bilo.
Probijao sam dublje. Srebra i dalje nije bilo... ali onda,
jednog dana - srebro! Dokazao sam im da nisu imali
pravo.”

Nasmijao se, a onda zastao da obriše usne
besprijekorno bijelim ubrusom, koji je smjesta bacio na
pod kao da je to neka odvratna crkotina.

Za stolom je sjedilo petero ljudi. Victor i Poliponi, Ugo
i Jana, koja jedva daje taknula hranu, i James.

Jamesu je nedostajala opuštena neformalnost
njegovih prijašnjih obroka u vili. Victor večeras nije štedio
truda, i stol je bio prekriven blistavom srebrninom, dobrim
porculanom i čistim bijelim lanenim stolnjakom.

“Iščupao sam srce planine”, nastavio je Ugo. “I
iskoristio izvañeni kamen za gradnju svojeg palazza.”
Okrenuo se i brzo nešto rekao Poliponiju na talijanskom.
Umjetnik se osmjehnuo, djelujući zadivljeno.

“Baš kažem signoru Poliponiju koliko umjetnina imam
u svojem palazzu”, rekao je Ugo. “Obožavam umjetnost.
Vrlo sam kulturan čovjek. Volim umjetnost, arhitekturu i
glazbu. Želim živjeti okružen lijepim stvarima. Car
Napoleon krao je umjetnine iz cijele Europe, uključujući
mnoge talijanske umjetnine, najveće umjetnine koje je
svijet ikada vidio. Poput njega, ja svoj dom ispunjavam
umjetničkim djelima.”

“Napoleon je bio velik čovjek”, rekao je Poliponi. “Jak
voña. Shvaćao je da je najvažnije biti slavan. Biti
besmrtan.”

“Upravo tako”, rekao je Ugo. “Ljudsko je tijelo krhko, i
kad napokon onemoća, pretvori se u istu trošnu materiju
kao i sve ostalo. U smrti smo svi kaša. Brzo nas se
zaboravi, osim ako ne uspijemo izvesti nešto strahovito
dobro, ili strahovito loše. Nije važno što od toga dvoga. Ali
uvijek to valja izvesti sa stilom.”

“Baš tako”, rekao je Poliponi. “Ako ubiješ nekoliko
ljudi, samo si najobičniji ubojica, ali ako ubiješ milijune,
onda si veliki vojskovoña kojeg se pamti za sva vremena,
poput Atile, Biča Božjeg, ili Julija Cezara.”

“Kako točno!” rekao je Ugo. “Sama riječ ‘Cezar’
poprimila je značenje veličanstvenog voñe. Ruska riječ
‘car’, njemačka riječ ‘Kaiser’, sve one potječu od riječi
‘Cezar’. Rimljani su sazdali najveće carstvo koje je svijet
vidio. Donijeli su Europi civilizaciju. Njihova su postignuća
bila izuzetna, daleko ispred svih ostalih u ono doba.
Postidjeli su ostatak svijeta. Pa, ja se nadam podsjetiti
svijet na sve to. Moja je brana tek početak.”

Ugo se tako uzbudio da je počeo mahati rukama oko
sebe, pa je trknuo Maura po nadlaktici upravo kad ga je
došao poslužiti. Crveni se umak prolio po grofovu odijelu.

Ugo je skočio od stola, mahnito brišući mrlju i
užasnim, piskutavim glasom obasipajući Maura pogrdama
na talijanskom iz petnih žila. Napokon je ljutito izašao iz
sobe na terasu, vrišteći i dalje, praćen svojom zabrinutom
stražom.

“Izgleda da je večera završila”, rekla je Jana, odlažući
nož i vilicu. “Sada moramo kući. Hvala na gostoprimstvu.”

Ustala je da krene, a Victor je skočio na noge.
“Valjda ga se može udobrostiviti, madam?” rekao je.
“Nije ništa tako strašno.”
“Jedna mu je služavka svojedobno uprljala odjeću
vinom”, rekla ' je Jana. “A Ugo ju je dao baciti s brane.”
Hladno se nasmijala i izašla za bratom u noć.
“Kakav čovjek!” uskliknuo je Poliponi nakon što su
otišli. “Sličan nekom ludom bogu!”
“Ma hajde, šuti”, rekao je Victor. “Naporan je. Mislim
da nećemo otići na njegov karneval.”
“Ali inzistiram”, rekao je Poliponi. “Moramo otići. Jako
bih htio vidjeti njegov palazzo, kao i branu i akvedukt.”
„Ja bih rado vidio gorje”, rekao je James. “Kad sam se
već naslušao onjemu.”
“Ne sumnjam u to”, rekao je Victor. “Ali nećemo otići.
O Ugu Carnifexu kolaju glasine.”
“Kakve glasine?” rekao je James.
“Ne bih ulazio u to”, rekao je Victor. “Nećemo otići.”
“Koja si ti baba, Victor”, rekao je Poliponi. “Bojiš se
duhova i sjena.” Umjetnik si je natočio čašu vina. “Ugo je
samo čovjek koji voli tajnovitost. Ne prima mnogo posjeta;
trebala bi nam biti čast. Ja obožavam karnevale, James”,
dodao je. “Silno su zabavni. Bit će glazbe i plesa i hrvanja.
Baš volim hrvanje. Tako je muževno.”
“Carnifex je pokvarenjak”, rekao je Victor. “I nećemo
otići.”
“O, mnogo je pokvarenjaka u tom dijelu otoka; to je
banditski kraj”, rekao je Poliponi. “Ali Carnifex je drugačiji.
Jak je čovjek, suvremeni August. Mogao bi vratiti veličinu
ovoj zemlji, kao što pokušava i Mussolini.”
“Mussolini je klaun”, rekao je Victor. “Svi su oni
klaunovi. Zašto nas ne bi lijepo pustili na miru i ostavili se
nastojanja da promijene svijet?”
“Svijet treba mijenjati”, rekao je Poliponi. “Dosadan je.
Inzistiram da odemo, Victor, inače ću se naduriti.”

Victor je ustao.
“Razmislit ću o tome”, rekao je i izašao.
“Bez brige”, rekao je Poliponi, lukavo se iscerio i
namignuo. “Otići ćemo, James.”
Izdaleka, James je začuo riku motora Sikorskog i
ugledao svjetla hidroplana kad se vinuo u noćno nebo.

Raspusti kosu, Matovilko

Amy je sjedila na svome prozoru i promatrala sad već
poznati prizor. Sunce je polako zalazilo i svjetlost je
jenjavala, ali još uvijek se, daleko u dubini, vidjela suha
dolina, načičkana žutim, čekinjastim poljima, dok se s
druge strane krševita siva planina uzdizala u sve mračnije
nebo, donjih obronaka prekrivenih drvećem koje je s ove
razdaljine izgledalo poput sićušnih zelenih tufnica.

U drugačijim okolnostima takav bi joj pogled možda
bio lijep, čak i romantičan, ali sad joj je bio samo
sumoran, pust i samotan.

Bila je zatvorena u ovoj sobi.
Nasred prozora kočila joj se debela željezna šipka, ali
čak i da je nije bilo, ne bi se usudila izaći kroz njega. Ispod
prozora zjapio je ponor od nekoliko stotina stopa.
U usporedbi s drugim zatvorima, ova je soba barem
bila udobna, valjda; svakako je bila bolja od spremišta
Charona. Bila je lijepo namještena, s toaletnim stolićem i
stolicom, udobnim krevetom i sagom na podu.
Ali svejedno je bila zatvorena u njoj.
Do njihova dolaska na Sardiniju Amy se već
naviknula na rutinski život na Charonu. Otkako su se
iskrcali, meñutim, situacija se promijenila, i to nagore.
Kada je to bilo? Pokušala je razmisliti. Je li moguće da
je otada prošlo tek tjedan dana? Toliko se toga dogodilo.
Ona i Grace provele su prvih nekoliko dana u
zapuštenom hotelu u zabitom dijelu Terranove, gdje su se
preznojavale u sparini dok je Zoltan čekao da mu stigne
prijevoz. Nisu smjele izaći iz sobe, a pred vratima je

dvadeset četiri sata dnevno stražario po jedan Zoltanov
čovjek.

Isprva su kratile vrijeme kartanjem, vježbanjem
francuskog i borbom s komarcima, ali Grace je polako
postajala sve potištenija, dok napokon nije počela
povazdan sjediti u kutu, grliti koljena i cmizdriti. Amy je
naposljetku prekipjelo i izderala se na Grace, govoreći joj
da moraju biti jake i brinuti se jedna za drugu. Neće im
biti nikakve vajde od samosažaljenja.

Kao da je to pomoglo Grace da se prene. Obrisala je
suze, umila se i prihvatila posla u sobici, spremajući je,
čisteći i nastojeći svoriti izvjestan dojam normalnosti.
Zatim je jedne večeri Zoltan došao u sobu i kazao im da
ujutro odlaze.

“Kamo nas vodiš?” podrugnula mu se Amy. “Na
tržnicu? Da nas prodaš?”

“Ne”, rekao je Zoltan.
“Rekla sam ti da moj djed nikada neće platiti
otkupninu”, rekla je Amy.
“Platit će on”, rekao je Zoltan. “Ali trebat će malo više
vremena.”
“A ja?” jauknula je Grace. “Moji nisu bogati. Ne mogu
platiti za mene.”
“Tišina, Grace”, tiho je rekla Amy. “Bit će sve u redu s
tobom. Neće nas prodati kao stoku.”
“Donio sam vam neku odjeću”, rekao je Zoltan i bacio
nekoliko paketa na krevet. “Ujutro budite čiste i odjevene.
Unutra vam je sve što će vam trebati, uključujući...”
Zastao je i blago porumenio. “Ostalu odjeću. Onu za
ispod.”
“Ne želim je”, rekla je Amy. “Ne želim ništa od tebe.”
“Riješi se te prljave odjeće na sebi i obuci ovu”, rekao
je Zoltan, ljutito rastrgao jedan paket i izvadio žutu haljinu
s volančićima. “Ali najprije ćeš se oprati. Tu ti je sapun.
Posluži se njime. Smrdiš.”
“Neću obući tu haljinu”, rekla je Amy. “Ružna je.”
“Bolju od nje u Terranovi nisam mogao naći.”

“Baš me briga. Neću je obući.”
Zoltan je ščepao Amy i gurnuo je pred zrcalo.
“Pogledaj se”, rekao je. “Već tjednima nosiš jednu te
istu odjeću.”
Amyje pogledala, ali jedva da je prepoznala osobu čiji
je odraz vidjela u zrcalu. Lice joj je bilo blijedo i musavo,
kosa joj je izñikala neuredno i raščupano, a posuñena joj
se odjeća sada pretvorila u sive dronjke.
“Idemo u kuću bogatog čovjeka koji mrzi prljavštinu”,
rekao je Zoltan. “Prodat ću mu dio svojeg blaga, i ne bih ga
nijednim svojim postupkom htio razljutiti.”
“Spadam li i ja u tvoje blago?” rekla je Amy.
“Da”, rekao je Zoltan. “Ti si moje najveće blago. Ali
neću mu tebe prodati. Najbolje ću zadržati za sebe.”
Na kraju je Amy bila preumorna za svañu, i sutradan
su je, u žutoj haljini koja joj je loše pristajala, ukrcali
zajedno s Grace u prtljažni prostor vojnog kamiona s
ceradom. Kamion je bio dio malog konvoja sastavljenog od
još dva kamiona i automobila s otvorenim krovom koji je
polako krenuo iz Terranove obalnim putem prema jugu.
Putovali su puževskom brzinom i često morali zastajati
kad bi se koje vozilo pokvarilo.
Uz njih je jahao Zoltan na velikom bijelom konju, a
njegov pobočnik Samoanac do njega na još većem konju.
Držeći ozlijeñenu ruku u udlazi, Zoltan je djelovao
ozlojeñeno zbog spora napredovanja i često gubio živce i
vikao na ljude iz svoje povorke. Uz članove brodske
posade, pridružilo im se i nešto ovdašnjih ljudi: bandita
prekaljena izgleda s dugim crnim pletenim kapicama na
glavi. Amy je primijetila da oni pogledavaju prema njoj i
Grace, te da se raspituju, bez sumnje u želji da otkriju tko
su one.
Kamion je bio pun teretnih sanduka, a Amy je, prije
svega zato da si nañe nekog posla, pokušala otvoriti jedan,
nastojeći olabaviti čavle nožem iz pribora za jelo koji je
ukrala iz hotela.
Nakon par sati, uspjela je dovoljno otpustiti poklopac

da ga zadigne i poviri unutra.
Pronašla je naslagane slike u ulju i mramornu bistu

koja je izgledala kao da bi mogla biti rimska.
Upravo je pokazivala Grace što se nalazi unutra kad

se kamion naglo zaljuljao na amortizerima, pa se osvrnula
i ugledala jednog od ovdašnjih ljudi kako se penje preko
vrata prtljažnog prostora.

Držao je bocu vina u ruci i djelovao pijano.
“Buon giorno!” rekao je i klimavo im se naklonio.
Osmjehnuo se Grace. “Come si chiama?” rekao je, a Grace
je slegnula ramenima.
“Što hoće?” rekla je, obrativši se Amy.
“Ne znam”, rekla je Amy. “Mislim da te možda pita
kako se zoveš.”
“Ja sam Grace Wainwright, iz Engleske”, rekla je
Grace. “I ovdje sam protiv svoje volje.”
Čovjek se nasmijao, oponašajući njezin tanki,
uplašeni glas, a onda se potapšao po prsima. “Mi chiamo
Salvatore”, rekao je, a onda ju je ponudio svojim vinom i
gotovo se srušio kad je kamion skrenuo u zavoj.
“Ne, hvala”, rekla je Grace i odgurnula bocu.
Salvatore se opet nasmijao, ponavljajući njezine riječi.
“Molim vas”, rekla je Grace. “Molim vas, otiñite.”
Kamion je iznenada zakočio i svi su poletjeli prema
naprijed. Salvatore se strovalio na pod, cerekajući se kao
luñak. Grace se pokušala sakriti iza teretnih sanduka.
Sardinijac se nesigurno osovio na noge, prolijevajući
vino po sebi. Obrisao je usta i raširio ruke kao da je poziva
da mu padne u zagrljaj. Amy je nato prekipjelo. Brzo je
prišla Salvatoreu i gurnula ga. Spotaknuo se o prtljažna
vrata i sa zaprepaštenim povikom ispao na cestu.
Kamion iza njihova morao je oštro zakočiti i skrenuti
na rub ceste kako ga ne bi pregazio.
Začuli su se ljutiti povici i vozač je iskočio iz kabine u
oblaku prašine, mahnito gestikulirajući.
Cijeli se konvoj zaustavio, a Zoltan je dogalopirao
onamo na bijelome konju.

Salvatore je nepomično ležao nauznak na putu,
raskrečenih nogu. Jedan prijatelj mu je prišao i ošamario
ga ne bi li ga osvijestio. Zatim mu je izlio vodu iz čuturice
po licu, a Salvatore se zagrcnuo i ošamućeno pridigao
glavu, a onda naglo došao sebi i ustao, izvikujući
kojekakve uvrede na Amy, koja je gledala iz prtljažnog
prostora kamiona.

“Tišina!” rekao je Zoltan, i zavladao je tajac. “Dakle,
hoće li mi netko, molim vas, reći što se tu dogodilo?”

Bujica uzbuñenih sardinijskih riječi opet je pokuljala
iz Salvatorea, a jedan ih je njegov prijatelj preveo.

“Kaže da ga cura gurne iz kamion. Kaže da je on
ubije.”

“Da ne bi”, prekinuo ga je Zoltan. “Ja ovdje
zapovijedam.” Ljutito se obratio Amy. “Je li to točno? To
što ovaj čovjek kaže?”

“Potpuno je točno”, rekla je Amy smireno. “Taj čovjek
je pijan.” Uzela je njegovu bocu i bacila je na zemlju.
Salvatore se sav razočarao kad se tamno vino prolilo po
putu.

Zoltan je zažmirio i počeo se silom smirivati. Na
trenutak je izgledao vrlo umorno, a onda je obrisao lice,
otvorio oči i prišao na konju Salvatoreu, tako da se nadvio
nad njega. Kad je napokon progovorio, učinio je to vrlo
tiho. “Naredio sam da nitko ne dira moje zarobljenice.”

Salvatore se pokušao umiješati, a Zoltan se proderao
na njega. “Nisi se smio oglušiti o moju naredbu!”

“Nisi mi ti gazda”, rekao je Salvatore s prizvukom
prezira u glasu. “Dokle god putuješ s nama,” rekao je
Zoltan, “poštovat ćeš moj autoritet. Rispetto. Razumiješ
me? Ako ikad više makar i priñeš ženama, dat ću da te
izbatinaju.”

Salvatore je prkosno podigao bradu, izveo vulgarnu
gestu i promrsio kletvu. Jedan se njegov prijatelj nasmijao,
a Zoltan je odjednom nogom udario Salvatorea u lice,
oborivši ga na zemlju.

Zoltan je hitro skočio sa sedla, a kad se Salvatore

uspio podići na noge, Mañar je već stajao pred njim.
“Razumiješ li me?” rekao je.
Salvatore je opsovao i zamahnuo rukom na Zoltana.

Mañar je lako izbjegao udarac i nadlanicom iz sve snage
odalamio Salvatorea. Po treći je put Salvatore završio
ispružen na cesti. Lice mu je bilo izubijano i poprskano
krvlju, ali Zoltan je stajao smireno i opušteno. Podigao je
Talijana na noge i pogledao ga.

“Razumiješ me sada?” upitao gaje.
U Salvatoreovim se očima još slabašno žario prkos.
Nemoćno je podigao šaku i Zoltan ga je opet opalio. Udarac
je bio tako silovit da je Salvatoreu glava odletjela unatrag
kad se zavrtio i pao u naručje jednog svog prijatelja.
“Podigni ga na noge”, rekao je Zoltan.
“Prekini”, proderala se Amy iz prtljažnog prostora
kamiona. “Prekini. Zar ne vidiš da mu je dosta?”
Zoltan se okrenuo prema njoj, a u tom trenutku
Salvatoreov je prijatelj izvadio nož iz pojasa.
Zoltan je primijetio Amynu reakciju, opet se okrenuo i
zavukao ruku u tuniku. Kad je stao sučelice Sardinijcu,
Beretta mu je već bila u ruci, uperena čovjeku u glavu.
“Samo izvoli”, rekao je. “Pokušaj. Nastrijelit ću te
triput meñu oči prije nego što ti tijelo padne na zemlju.”
Sardinijca je prošla volja za borbom i ispustio je nož.
Zoltan je pogledao Salvatorea. Bio je jedva pri svijesti.
“Strpajte tu vreću konjske balege u neko vozilo i
idemo dalje”, rekao je Zoltan i bacio pogled na Amy prije
nego što će skočiti na konja i odjahati natrag na čelo
konvoja.
Ostatak putovanja prošao je bez incidenata. Amy je
sjedila otraga u kamionu i gledala van, u cestu koja je
zavijala za njima, tako otupjela da više nije znala što da
misli.
Obala je ostala za njima dok su se uspinjali u srce
otoka, prošavši mjesto Nuoro prije skretanja na jug prema
gorju Gennargentu.
Stigli su na odredište kad se već smrkavalo: u veliku,

iskopanu pećinu u podnožju jedne planine. Obasjavale su
je oštre, žute svjetiljke, a u zraku se osjećala nafta. Tu je
bilo parkirano još kamiona, uz razna glomazna i zahrñala
industrijska vozila.

Zoltanova je ekipa pretovarila sanduke na vagonete
koji su izgledali kao da pripadaju nekoj minijaturnoj
željeznici, a Amy je vidjela da njihove uske tračnice nestaju
u tunelu usječenom u kamenitu stijenu.

Nakon što su sigurno utovarili teret, Zoltan je
pomogao Amy i Grace da se ukrcaju, a zatim sjeo pokraj
njih s Tree-Trunkom i par svojih ljudi.

“Ovo je rudarski vagon”, objasnio je Zoltan. “Za
iznošenje rudače iz planine.”

Trznuli su se, a onda je vagonet krenuo u mrak.
Tunel je vijugao kroz unutrašnjost planine, tu i tamo
osvijetljen treperavim žaruljama. U redovitim su
razmacima prolazili pokraj drugih tunela koji su vodili u
sjene s obje strane, a posvuda su ležale hrpe naizgled
napuštenog alata i opreme.
Kad se već činilo da se strahovito dugo voze, vagonet
je izbio u veliku odaju osvijetljenu jakim svjetlima.
Izgledala je kao središte aktivnosti u rudniku. Ljudi u
purpurnim uniformama čekali su da istovare teretne
sanduke, i brzo su ih počeli premještati u razne pokrajnje
komore, već dopola pune sličnih kutija.
Njihov je rad nadgledao vrlo visok čovjek, sav obučen
u bijelo, kože svijetle poput odjeće na sebi. Zaustavio je
skupinu ljudi koji su se mučili s naročito teškim
sandukom, pa su ga odložili. Nešto im je rekao i krenuli su
otvoriti poklopac.
Zoltan je izašao iz vagoneta.
“Ugo”, doviknuo mu je. “Zar nisi zadovoljan mnome?”
“Salve amice”, rekao je Ugo i osmjehnuo se, a u
ustima mu je bljesnuo srebrni zub. “Itekako sam
zadovoljan. Zaista si se iskazao, Zoltan.”
Rekavši to, visoki je čovjek posegnuo u otvoreni
sanduk i izvadio oružje. Podsjećalo je na kratku pušku na

koju je odozdo pričvršćen okrugli bubanj. Amy ga je
prepoznala iz američkih gangsterskih filmova. Radilo se o
automatu marke Thompson - o pušci tomijevki.

“Iskazao si se, Mañaru”, rekao je Ugo, milujući oružje.
“Donio si mi lijepih stvari.” Kratko se naklonio. “Odviše si
velikodušan.”

Zoltan se nasmijao.
“Vrlo dobro znaš da ovo nisu darovi”, rekao je.
“Nadam se da imaš novac za mene.”
“Ma naravno”, rekao je Ugo. “Ne bih ja tebe iznevjerio.
Napokon, ti si mi najstariji prijatelj.”
“To je samo zato što su ti svi ostali prijatelji mrtvi”,
rekao je Zoltan.
Ugo se iscerio.
“Čim sve pregledam,” rekao je, “platit ću ti. Ali,
ostaješ na karnevalu, nadam se? Bit će ti to prva prilika da
upoznaš moje ostale kolege.”
“Ostajem”, rekao je Zoltan.
“Dobro.” Ugo je predao pušku jednom svojem čovjeku,
koji mu je dao krpu. “Ali mislim da nisi bio sasvim pošten
prema meni, Zoltan”, rekao je, obrisavši ruke krpom koju
je zatim bacio na pod. “Nisi mi dao sve svoje blago.”
“Jesam”, rekao je Zoltan. “Nema ničega više. Dao sam
ti sve za što smo se dogovorili.”
“Ne.” Ugo se osmjehnuo i prišao Amy i Grace. Podigao
je ruku kao da želi dotaknuti Amynu kosu, a onda
ustuknuo s blagim izrazom gañenja.
“Kosa ti nije čista”, prosiktao je.
“Ona nije na prodaju”, rekao je Zoltan oprezno.
“Zašto?” rekao je Ugo. “Dat ću ti dobru cijenu. Njezina
ti obitelj možda nikad neće platiti.”
“Ona ne spada u našu pogodbu.”
“Baš me briga”, rekao je Ugo. “Želim je.”
“Zbog čega?” Zoltan je ljutito prišao i postavio se
izmeñu Amy i Uga.
“Pretukao si jednog mojeg čovjeka”, rekao je Ugo. “Nisi
imao prava na to. Sada mi je beskoristan. Leži u bolnici.

Duguješ mi nešto zauzvrat. Kažu mi da si privržen
djevojci.”

“Ne možeš je uzeti”, rekao je Zoltan, unoseći se Ugu u
lice. “Ona je moja.”

Ugo se odmaknuo od njega.
“Ne približavaj mi se”, rekao je, užasnuto buljeći u
Ugrovu krvavu tuniku. “Odvratan si. Zagañuješ zrak.
Doñeš mi ovakav, s tom prljavom ženskadijom, i onda bi
mi još nareñivao što smijem a što ne smijem. Ja sam capo,
Zoltan. Sada si u mojem svijetu.”
Ugo je dao znak i dva su njegova stražara primila Amy
pod ruke. Treći je uperio automat u Zoltana.
“Dogodi li mi se išta, moji će te ljudi ubiti”, rekao je
Zoltan.
“Zadržat ću djevojku koliko god budem smatrao da
treba”, rekao je Ugo. “Da zajamčim tvoje dobro ponašanje
u mome domu. Zatim ćemo vidjeti. Možda ću ti je vratiti.
Možda ću sam iznuditi otkupninu za nju. Ili ću je možda
ostaviti sebi kao sluškinju.”
Dva su stražara počela vući Amy uz nekoliko stuba
prema velikim željeznim vratima.
“Zašto to radiš, Ugo?” rekao je Zoltan.
“Zato što mogu, Zoltan. Što će mi moć ako je ne mogu
iskoristiti?”
Amy je gledala sa stubišta kako Grace priskače do
Uga i odjednom ga prima.
“Molim vas”, rekla je. “Ovo nema nikakve veze sa
mnom. Zar me ne biste pustili?”
Ugo je podigao ruke u zrak, da slučajno ne bi
dotaknuo Grace.
“Miči ruke s mene!” vrisnuo je i jedan je stražar
odvukao Grace od njega.
“Kumim vas”, rekla je Grace. “Ja vam ništa ne
vrijedim. Nisam iz bogate obitelji. Zar me ne možete
jednostavno pustiti? Molim vas...”
“U pravu je”, rekao je Zoltan. “Ona nema udjela u
ovome.”

“Si”, rekao je Ugo. “U pravu je. Ona mi ništa ne
vrijedi. Ne želim je. Slobodna je.”

“Hvala vam”, rekla je Grace. “Hvala vam, gospodine.”
Grace je pogledala uvis, prema Amy, i ohrabrila je
smiješkom, ali Amy je uto užasnuto ugledala kako joj Ugo
prilazi odostraga i opet uzima automat iz ruku stražara.
Njegov dugi, tanki, bijeli prst obujmio je okidač.
Amy je pokušala vrisnuti i upozoriti Grace, ali povukli
su je uza stube, a kad su se metalna vrata čvrsto zalupila
za njom začula je kratak, prigušen brektaj oružja s druge
strane.
I dalje je mogla čuti taj užasni zvuk. Kad bi noću
sklopila oči, proganjao ju je u mraku. A čula ga je i sada,
dok je iz svoga zatvora gledala van, prema dolini.
Poklopila je uši dlanovima i pričekala da zvuk mine.
Kad ih je odmaknula, namjesto buke paljbe začula je
daleku zvonjavu kravljih klepetuša i gugutanje grlice,
negdje gore na krovu; jedan te isti nesnosni zvuk koji se
ponavlja i ponavlja...
Zazveckali su ključevi i vrata su se otvorila.
Amy se osmjehnula. Bio je to Stefano, dečko iz
kuhinje koji joj je donosio hranu. Stefanovi posjeti bili su
jedini dijelovi dana kojima se radovala.
Stavio je pladanj na njezin toaletni stolić, položio na
njega tanjur kuhanog mesa i povrća, te pokupio njezino
prljavo posuñe od ručka.
Kao i obično, jedva da je i dotaknula hranu, a Stefano
je kao i obično coknuo jezikom.
“Moraš jesti, Amy”, tiho je rekao. “Razboljet ćeš se.”
“Baš me briga”, rekla je.
Stefano se osvrnuo prema vratima da se uvjeri da su
zatvorena i obratio joj se ispod glasa.
“Donio sam ti čokolade”, rekao je. “Iz Ugove osobne
zalihe. Ne daj da te stražar vidi kako ju jedeš.” Brzo joj je
uručio grudicu nečega tvrdog, umotanog u voštani papir.
“Hvala ti”, rekla je Amy, puna očajničke zahvalnosti, i
stisnula Stefanovu ruku. Dečko joj je donosio svakojake

otuñene slastice, ali najviše mu je bila zahvalna na živom
ljudskom dodiru i na tome što je jednostavno netko s kime
može razgovarati.

Stefano je znao engleski, jer ga je naučio dok je radio
u kuhinji jedne engleske obitelji nastanjene u Cagliariju.

“Žalostiš me, Amy”, rekao je. “Nije mi to drago. Ne bi
smjela biti ovdje.”

“Zar ništa ne možeš učiniti?” rekla je Amy.
“Ne”, rekao je. “Kad bi Ugo saznao već samo to da
razgovaram s tobom, dao bi me izbičevati. Kad bih ti
pomogao da pobjegneš, objesio bi me. Ovdje sam zarobljen
jednako kao i ti”, dodao je. “Sada moram dalje. Vidimo se
ujutro.”
Kad je Stefano izašao s pladnjem, ušao je grof Ugo.
Nije došao posjetiti Amy otkako ju je zatvorio u ovu
sobu, a Amy nije mogla reći da joj je drago što ga vidi.
“Ispričavam se ako te prekidam u obroku”, rekao je
kad je Amy brže-bolje sakrila čokoladu. “Ali neću dugo.”
Sjeo je na Amynu stolicu s visokim naslonom i neko
vrijeme samo gledao u nju.
“Što hoćeš?” rekla je.
“Samo sam htio provjeriti da si dobro zbrinuta i da
imaš sve što ti treba”, rekao je. “Nisam ja neman, znaš. Ja
sam civiliziran čovjek.”
“Kaži to Grace”, rekla je Amy.
“Ti si jaka mlada žena”, rekao je Ugo. “To mi se sviña.
Žene staroga Rima bile su jake. Morale su biti, da rañaju
jaku djecu. Žene careva bile su najjače meñu njima.”
“Kako čujem, dobar broj njih otrovao je svoje muževe”,
rekla je Amy.
“Slabići zaslužuju stradati”, rekao je Ugo, ustao i
polako joj prišao.
Amy je osjećala gañenje prema njemu. Prema toj
bjelini. Prema tom srebrnom zubu zbog kojega vrška.
Prema plavim žilicama ispod njegove prozirne kože.
“Raspitao sam se o tvojoj porodici”, rekao je dok je
uzmicala od njega. “Goodenoughovi su dobra engleska

loza. Aristokratska.”
Ugo ju je premjerio pogledom.
“Treba mi supruga aristokratskog roda.”
Amy je položila dlan na svoje bedro. Kroz haljinu je

napipala nož koji je ukrala iz hotela, gdje ga je zataknula u
porub čarape. Nabrusila ga je na kamenoj prozorskoj dasci
i sad se upitala bi li ga izvukla i pokušala ubosti grofa.
Samo, izgledao joj je snažno, a ne ubode li ga kako treba,
on će je bez sumnje ubiti.

“Ali ljudi mi govore da se i dalje odbijaš okupati”,
rekao je Ugo, okrenuvši se od nje. “Što je šteta. Moraš
stalno biti čista. A ta tvoja kosa, moraš je oprati. Kažu mi
da si, kad te je Zoltan zarobio, nosila kratku kosu,
dječačku. To nije u redu. Drago mi je što je puštaš. Duga ti
kosa bolje pristaje. Možda ti uspije izrasti duga, kao u
Matovilke, pa da je možeš pustiti kroz prozor. Tko zna,
možda se neki naočiti princ popne po njoj i spasi te.”

Rekavši to, Ugo se nasmijao i izašao iz sobe.
Amy je sjela na krevet.
Nema naočitog princa. Nitko neće dojahati da je spasi.
Izgubljena je i sama.
Sada je znala što će učiniti s nožem.
Donijela je odluku.
Dići će ga na sebe.
Izvukla ga je iz vrha svoje čarape i opipala britku
oštricu.
Zatim je primila busen kose i počela je piliti nožem,
ne mareći za bol dok joj je čupao tjeme.

Crne bodlje pune otrova

James je stajao na uskom kamenitom izboju i gledao
prema moru deset metara ispod sebe. Nožnim se prstima
pridržavao za rub stijene, kvrčeći ih oko nje. S mukom je
progutao slinu. Ponor je bio daleko veći nego što je
djelovao odozdo. Nije li se ozbiljno preračunao?

Daleko u Bonifacijevu tjesnacu jedan se veliki
parobrod oglasio sirenom, kao da ga izaziva da skoči, i
James je bučno izdahnuo.

Sunce ga je žestoko tuklo po leñima. Zasljepljujuća se
svjetlost odražavala od vode i svijetlih stijena, tako da je
morao zaškiljiti. Vidio je dvojicu dječaka kako ga
bezizražajno promatraju, leškareći na pijesku, ne želeći mu
ništa odati, držeći se nehajno, kao da je to što se James
sprema učiniti nešto što vide svaki dan.

Ali hoće li on to učiniti? Je li voda uopće dovoljno
duboka? Koliko će utonuti ako skoči odavde? Kako bilo da
bilo, morat će pričekati da naiñe nekakav dubinski val i
podigne razinu mora; no ipak, ako to ne izvede kako treba,
zabit će se glavom u morsko dno. U najboljem će slučaju
slomiti vrat, u najgorem se ubiti. Možda bi mu bilo najbolje
da se povuče i skoči s niže stijene, odakle skaču dečki.

Ne. Ne može to učiniti. Osramotio bi se. Ismijali bi ga i
nikad ga više ne bi prihvatili. Znao je da se pravi važan
odlaskom do ove visine, kad je mogao jednostavno skočiti s
nižeg mjesta, ali nešto u njemu tražilo je ushit vratolomije.

Ovo je opet kao u Vratolomnoj družini.
Ovo mu je takoñer prilika da nadvlada strah od visine
koji ga je obuzeo u Sant’ Antineu. Uspije li u ovome,

dokazat će sebi da se ne boji, da je incident na kuli bio
izdvojen slučaj, da ne pati od vrtoglavice.

Pokazat će Mauru da on nije nekakav kilavi engleski
mekušac. Otkako je doputovao, Maurovo se držanje prema
njemu nije popravilo, dapače, bilo je sve neljubaznije i
osornije. Činilo se da mu dužnosti Victorova kućnog
pomoćnika ostavljaju mnogo slobodnog vremena, pa je
dolazio i odlazio kako ga je bilo volja. James ga se
uglavnom klonio, ali jedanput ili dvaput kad su se obojica
našli na plaži u isti mah sjeli su što su dalje mogli jedan
od drugoga, gradeći se da se ne vide. A otkako je Victor
jučer otišao, Mauro je postao još gori.

Baš kao što je predvidio, Poliponi je uspio nagovoriti
Victora da posjete karneval grofa Uga u gorju. Umjetnik je
kumio i durio se i zadirkivao Victora sve dok ovaj nije
popustio. Ipak, neumoljivo je odbio povesti Jamesa sa
sobom.

“Kad bi tvoja teta Charmian saznala da si se družio s
ljudima poput Uga Carnifexa,” rekao je tada, “nikad mi ne
bi oprostila.” Zbog toga je Poliponi opet prekorio Victora.
“Treba nam više ljudi poput Uga Carnifexa”, rekao je.
“Europa se raspada. Ne možeš se dovijeka skrivati od
svijeta, Victor. Znam da se vi Švicarci ponosite svojom
neutralnošću. Ne želite se uplitati u naše ratove, ali
svejedno morate živjeti u našem svijetu.”

“Došao sam na Sardiniju da pobjegnem”, rekao je
Victor. “Da živim u miru na moru.”

“Teško da je jedan mali karneval u gorju kraj svijeta!”
Prvotna je namjera bila da ih Mauro odveze onamo,
ali Ugo je poslao svoj hidroplan po njih, pa je Poliponi
otputovao u njemu kao preuzbuñeno dijete.
Sad se Mauro držao kao da je ovdje gazda, a James je
čvrsto odlučio da mu više neće dopuštati da ga tlači.
Mislio je da će danas popodne imati cijelu plažu za
sebe, ali doplovila je mala jedrilica s trokutastim latinskim
jedrom, kojom je upravljao Maurov prijatelj po imenu
Luigi. Mauro je došao iz vile da dočeka dečka, pa su sjeli i

počeli pričati, pušeći cigarete. Svako toliko jedan od njih
pogledao bi prema Jamesu i nešto rekao, a drugi bi
prasnuo u smijeh.

James je nastojao izgledati nezainteresirano dok su se
neko vrijeme brčkali u tirkiznoj vodi, ali onda su počeli
skakati sa stuba koje su se uspinjale obronkom prirodne
lučice. Počeli su prilično nisko, ali sa svakim su
pokušajem bivali sve odvažniji, sve dok nisu skočili s
izboja na visini od otprilike pet metara.

James ih je promatrao sve dok to više nije mogao
trpjeti. Neće on samo tu sjediti do kraja ljetovanja i puštati
da ga ovaj mah uobraženi Talijan zanemaruje. Prošetao je
onamo da im se pridruži, ali čim su primijetili da stiže,
dvojica su dječaka prestala skakati i legla na stijene da se
osuše.

Vrag da ih nosi.
James je otplivao do stuba, jako pazeći na to gdje će
nagaziti, jer su cijelo područje prekrivali crni ježinci, tako
da se kamen jedva vidio ispod njih. Stavljanje noge na
krivo mjesto značilo bi ubod tisuću crnih bodlji punih
otrova.
Stigao je do izboja odakle su skakali drugi dječaci i
smjesta se odlučio okušati s malo veće visine. A sad se
popeo najviše što je mogao i, evo, našao se ovdje, blesavo
izazivajući smrt ne bi li ostavio dojam na ove dječake.
Parobrod je prošao tjesnacem, a James je gledao kako
trag njegove brazde prilazi obali.
Bilo je sad ili nikad. Valovi koje je brod izazvao mogli
bi taman biti dovoljni da stvore dubinu vode koja mu treba
da izbjegne slamanje vrata.
Gledao je kako prvi nalet ulazi u zaton i razbija se o
stijene, podižući razinu vode za dobrih pedalj-dva.
Okej. Nema vremena za razmišljanje; brazda će proći
za svega nekoliko trenutaka, a onda će propustiti priliku.
Pritom će morati precizno tempirati skok; pad u vodu
izmeñu valova bio bi poguban.
Usisao je zrak punim plućima, napeo se i bacio nad

vodu.
Sve se zbilo tako brzo da je jedva stigao išta shvatiti.

Načas je osjetio kako propada i kako mu zrak bučno huji u
ušima, što mu je oduzelo dah, a onda ga je more udarilo
kao čvrst predmet, odalamivši ga po tjemenu. Uzdigao se u
izron najoštrije što je mogao, ali svejedno mu je morska
trava prekrila lice, a prsa su mu očešala dno. Zatim je
ostao plutati u mreži srebrnih mjehurića, živ i neozlijeñen.

Nehajno je otplivao natrag do obale i stao na noge.
Voda je tu bila taman dovoljno duboka da mu prikrije
drhtanje nogu i klecanje koljena. Znao je da ništa ne smije
otkriti, ali bio je sav izvan sebe od radosti; ushit je bio
silovit.

Mauro je načas blenuo u njega, a onda se nasmijao i
skočio na noge. “Sei pazzo”, rekao je, vrteći glavom.

Luigi je pogledao uvis prema stijeni i zazviždao.
“Quella era una cosa pazzesca da fare”, rekao je.

“Pazzo”, ponovio je Mauro i kucnuo se kažiprstom po
sljepoočnici. “Lud.”

James je slegnuo ramenima. Bio je siguran da će od
ovog trenutka on i Mauro biti prijatelji. Laknulo mu je zbog
toga, jer je znao da bi se previše bojao ikad više ponoviti
takvu vratolomiju.

Krenuo je kroz vodu prema dvojici dječaka, sretno se
smješkajući, ali odjednom je urliknuo i pao postrance u
vodu. Imao je dojam da mu je netko zabio čavao u taban.

Mauro i Luigi brzo su prišli Jamesu, podigli ga i
izvukli na obalu. Pogledali su mu stopalo. Nekoliko
odlomljenih crnih bodlji virilo mu je iz pete.

Stao je na ježinca.
Strahovito ga je peklo dok mu je otrov, koji je još
uvijek istjecao iz odlomljenih bodlji, natapao meso.
Dva sardinijska dečka počela su uzbuñeno vikati na
talijanskom i natiskivati se oko njega. Luigi je ispružio
ruku da pipne bodlje, ali Mauro ga je ljutito odgurnuo i
počeli su se prepirati. Naposljetku je Mauro pokazao
prijatelju da stane u stranu, te pogledao Jamesa.

“Okej?” rekao je.
“Nije okej”, rekao je James i ugrizao se za usnu.
Grozno ga je boljelo. U cijelome mu je stopalu nabijalo, a
otrov mu se već širio uvis iz pete prema gležnju.
Mauro mu je pažljivo pregledao stopalo prije nego što
je oprezno iščupao jednu po jednu bodlju. Ali bile su tako
krhke da su kukičasti vršci zapeli i ostali unutra, a kako
ih je pomicao, iz vrećica otrova na njihovim vršcima
istjecalo je još više nesnosnog sadržaja.
James se trzao i pokušavao ne pustiti ni glasa, ali to
mu nije lako išlo od ruke. Mauro je napokon završio.
Pogledao je Jamesa, sav zabrinut.
“Doñi”, rekao je i pomogao Jamesu da ustane.
James je stavio ruke dečkima preko ramena, a oni su
ga krenuli tegliti uza stube prema vili. Stigavši onamo,
Mauro je ostavio Jamesa na terasi i otišao nešto prirediti u
kuhinji prije nego što se vratio s dvije zdjele i spužvom.
Pažljivo je oprao Jamesovo stopalo octom iz jedne zdjele, a
onda ga je uronio u drugu, punu vrlo vruće vode. Bol se
polagano stišao i otupio, sve dok od nje nije ostao tek
osjećaj nabijanja, i Jamesu je laknulo što je najgore prošlo.
Mauro je pregledao Jamesovu petu. U njoj su i dalje
bili slomljeni vršci bodlji.
“Okej?” rekao je Mauro.
“Okej”, rekao je James.
Mauro je ponovno porazgovarao s Luigijem, koji je
izgledao sumnjičavo, i ubrzo je izbila još jedna prepirka, ali
Mauro je opet odnio prevagu.
“Je okej”, rekao je, a onda je uzeo velik, gladak
kamen. “Okej”, ponovio je, što je navelo Jamesa na
zaključak da zapravo uopće nije okej.
Mauro se kucnuo kamenom po prsima i kimnuo.
“Znam”, rekao je. “Je okej.”
“Pojma nemam što sad misliš učiniti, Mauro”, rekao je
James, dobro znajući da dečko neće shvatiti ni pola
njegovih riječi. “Ali zasad sve radiš kako treba. Hajde,
samo daj.”

Ne rekavši ništa više, Mauro je primio Jamesovo
stopalo i počeo ga kamenom lupati po peti. James je
zaurlao i pokušao se oteti.

“Je okej”, ponovio je Mauro i nastavio ga obrañivati
kamenom, i imao je pravo, bol je počela još više jenjavati.

Pojavio se Horst i prišao im da vidi što se zbiva. Bio je
gol do pojasa i nosio ručnik oko vrata. Izbliza su njegovi
nabrekli mišići izgledali ružno i neprirodno. Kratko je
porazgovarao s Maurom i Luigijem na talijanskom.

“Postupio je kako treba”, rekao je Jamesu nakon
nekog vremena. “Udaranje kamenom po bodljama
razgrañuje otrov i drobi vrške u prah, tako da tvoje tijelo
lako može izaći nakraj s njima. Ostanu li bodlje unutra,
mogu biti crni vrag.” Sagnuo se da bolje pogleda.

“Imaš sreće što nije dopustio Luigiju da ti pokuša
pomoći na svoj način”, rekao je, uspravljajući se.

“A koji je to bio način?” rekao je James.
“Htio ti se pomokriti na nogu”, rekao je Horst i glasno
se nasmijao, a onda pljesnuo Jamesa po leñima i udaljio
se.
James nije znao što da misli o Horstu. Kad je pisao
opis vile za gospodina Coopera-ffrencha, naveo je mnogo
toga o njemu i njegovu apsurdnom bodybuildingu.
Nastojao je zvučati što duhovitije, u nadi da bi Cooper-
ffrench mogao pročitati pismo ostalim učenicima. Doduše,
nije bio sasvim siguran da Cooper-ffrench ima smisla za
humor.
Te večeri James je objedovao za velikim drvenim
stolom u kuhinji s Maurom, Horstom i kuharicom
Isabellom. Mauro je uživljeno pripovijedao Isabelli o
Jamesovu ludom skoku i incidentu s ježincem. Isabella je
coktala i uzdisala i neprestano rafalima talijanskih riječi
obasipala Jamesa, koji ništa od toga nije razumio, ali svi
su zajedno nekako uspjeli skrpati svojevrstan razgovor.
Vladalo je sretno ozračje, s puno smijeha, i James je
shvatio koliko se opuštenije osjeća sad kad je pridobio
Maura na svoju stranu. Objed je bio upravo onakav kakav

je najviše volio, s dobrom, jednostavnom hranom, svježim
kruhom i prijateljskim čavrljanjem. Bilo mu je nemjerljivo
ugodnije nego dok je sjedio na onoj groznoj formalnoj
večeri s grofom Ugom i njegovom osebujnom sestrom.

Isabella je upravo ustala da ode do štednjaka i posluži
repete kad je James začuo nešto iz susjedne prostorije.

“Što je to bilo?” rekao je.
“Što?” rekao je Horst.
“Učinilo mi se da sam čuo glasove”, rekao je James.
“Možda se to Victor već vratio”, rekao je Horst, ali kad
je ustao da krene vidjeti što je, četiri naoružana čovjeka
banula su u kuhinju i ozračje se naglo promijenilo.
Sve se odvilo vrlo brzo, tako brzo da se James nije
stigao prestrašiti. Zavladao je kaotičan, bučan metež
jurcanja tijela, razbijanja namještaja i glasnog urlikanja.
Horst je vrisnuo i počeo trčati po kuhinji kao
obezglavljena kokoš, ciktavo zapomažući iz stisnuta grla
da su došli banditi.
Isabella je bila hrabrija. Bacila je pun lonac kipućeg
umaka od rajčice na jednog napadača, koji je urliknuo i
stao trgati odjeću sa sebe. Ali dvojica njegovih prijatelja
ščepala su ju prije nego što je stigla ikome više nauditi.
James je dohvatio stolicu, njome udario jednoga i
odbacio ga od Isabelle, krajičkom oka opazivši kako Horst
bježi na stražnja vrata. Mauro je za to vrijeme dohvatio
veliki kuhinjski nož i počeo se truditi da odbije četvrtog
napadača. Jako ga je zasjekao po podlaktici, ali pojavila su
se još dvojica. Jedan je odalamio Maura močugom i oborio
ga na pod. James je pritrčao do njega i iz sve snage
zamahnuo stolicom na čovjeka, tako da mu se razbila o
leña, a iverje se razletjelo po cijeloj kuhinji.
Pomogao je Mauru da ustane i pokušali su umaknuti
na stražnja vrata, ali James je odjednom shvatio da mu je
netko gurnuo pištolj pred nos. Na trenutak je ugledao
maskirano lice i crveno istetovirano slovo M čovjeku na
nadlanici. James je trgnuo glavom u stranu, odjeknuo je
strahovit prasak i pred očima mu je sijevnula

zasljepljujuća bjelina, a nakon nje, mrak i muk.
Sve se to odigralo za manje od trideset sekundi.
James se probudio usred noći, ležeći na kuhinjskom

podu usred krša razbijenih tanjura i pokućstva, s groznom
zvonjavom u ušima.

Prešao je prstima preko lica. Prva mu je pomisao bila
olakšanje zbog toga što ga nisu nastrijelili. Ipak, na
tjemenu je imao poveliku, bolnu kvrgu. Pri padu je zacijelo
udario o pod i onesvijestio se. Napadači su ga vjerojatno
ostavili tako, uvjereni da je poginuo. S mukom je ustao i
ugledao Maura. Izgledao je kao da nije bio te sreće. Ležao
je pod stolom u lokvi ljepljive crvene tekućine.

“Ne”, propentao je James i prišao mu. Maurovo je lice
bilo poprskano krvavocrvenom tvari. Silom zadržavajući
suze, James je rukom počeo brisati te mrske mrlje.

Osjetio je miris rajčice. Liznuo je prste. To uopće nije
krv; to je Isabellin umak od rajčice. Nasmijao se i otišao do
sudopera da donese hladne vode. Kad je stigao onamo,
ugledao je svoj odraz u prozoru. I sam je sav bio pun
skorenog umaka. Ali kad se krenuo umiti, zgranuto je
shvatio da je tvar koja mu curi iz kose zapravo krv.

Sad nema vremena da razbija glavu time. Mora vratiti
Maura u život i pokušati saznati što se zbilo. Poprskao ga
je s malo vode, a dok ga je umivao, primijetio mu je ružnu
ljubičastu modricu na čelu, koja mu je zacijelo ostala od
udarca močuge.

Mauro je napokon otvorio oči, ali čim je došao sebi
počeo je silovito povraćati. James ga je ostavio u kuhinji
da se uredi i otišao vidjeti kakva je šteta učinjena i
pokušati naći neku naznaku razloga dolaska tih ljudi.

Uskoro ju je otkrio.
Cijela je vila bila opelješena do gola. Sve su slike
nestale. I sve ostalo. Sva Poliponijeva djela, sva Victorova
djela i sve ostale umjetnine koje je tijekom godina skupio.
Nisu odnijeli jedino onu prepariranu žirafu.
James je znao kako će to teško pogoditi Victora.
Horstu nigdje nije bilo ni traga, ali u jednoj je

spavaćoj sobi otkrio Isabellu, svezanu i začepljenih usta,
ali ipak živu.

Mauro, koji je sad polako dolazio sebi, pomogao mu je
da odveže Isabellu, a onda su isprekidanim riječima,
punim zastajkivanja, počeli planirati što će i kako će dalje.

Prije svega su obavili temeljitiju pretragu vile i
okućnice, a nakon što su se uvjerili da ne prijeti opasnost,
izveli su Hispano-Suizu iz garaže i odvezli Isabellu njezinoj
sestri u Palau.

“Reci joj da obavijesti policiju”, rekao je James.
“Polizia.”

“Si, si”, rekao je Mauro i užurbano porazgovarao s
prestrašenom kuharicom.

Na otoku su telefoni bili rijetki, pa bi Victora mogli
obavijestiti o tome što se zbilo jedino tako da odu u Ugov
palazzo i to mu osobno kažu. James je shvatio koliko je
Mauro odan svome poslodavcu. Bio je potpuno spreman,
čak i sada, nakon strašnoga napada pri kojem su ga
onesvijestili, voziti cijelu noć da mu prenese lošu vijest.
Svatko drugi možda bi došao u napast da samo nekamo
ode i sakrije se, kao što je po svoj prilici učinio Horst.

Ali James mu nije htio dati da ode sam, i uskoro su
počeli tovariti automobil za vožnju do gorja Gennargentu.
Na svu sreću, Mauro je poznavao put; odrastao je u tim
planinama. Barbagia mu je dom. Pokazao je Jamesu na
starom vojnom zemljovidu kuda valja ići, iscrtavši trasu
debelom crvenom bojicom, a onda su pošli.

U početku su dobro napredovali, krenuvši putem po
unutrašnjosti kroz Galluru i Logudoro, jer su tamošnje
ceste bile donekle bolje od onih uz istočnu obalu. Nakon
par sati James je primijetio da prolaze kroz Valle dei
Nuraghi i prepoznao zbijenu crnu siluetu kule Sant’ Antine
njima slijeva. Nakon toga je cesta neprestano bivala sve
gora kad su se počeli uspinjati u gorje, sve dok se nije
prometnula u vijugavu, blatnjavu stazu, izlokanu i
kamenitu. Napredovali su nesnosno polako, nemajući
pojma o tome što ih čeka iza svake okuke.

Sad im je lica već prekrivao sloj prašine i prljavštine.
Jamesa su pekle oči od napetog gledanja u krug svjetlosti
koji su pred njima bacali farovi. Znao je da je Mauru
sigurno gore, jer njemu pozornost ne smije popustiti ni na
trenutak, da ne bi naletjeli na neki kamen ili odletjeli u
grmlje. James se osvrnuo prema njemu. Obuzimala ga je
nemoć. Nije se naspavao kako treba, a primio je težak
udarac u glavu. Vjeñe su mu se spuštale i s naporom je
držao otvorene oči. James je shvatio da mora povesti
razgovor s njim kako bi ga održao budnim.

“Okej?” upitao ga je.
“Si”, rekao je Mauro. “Ti bori dobro, James. Ti okej.
Oprosti ja loš prema ti. Sada prijatelji.”
“Prijatelji”, rekao je James.
“Le montagne sono belle”, rekao je Mauro.
“Planine?” rekao je James.
“Si”, rekao je Mauro. “Buone. Dobre. Tebi svide. Moj
dom.”
“Pričaj mi o svome domu”, rekao je James, pa mu je
Mauro počeo pripovijedati svoju priču.
Nikad nije želio otići iz svoga sela, ali život je bio
težak, a narod siromašan. Bilo bi mu drago da je mogao
ostati tamo i dočekati starost meñu svojima, ali njegova se
sestra mogla brinuti za domaće životinje i praviti sir s
majkom, dok za njega nije bilo pravog posla. I tako se,
poput tolikih dječaka prije sebe, odselio u potragu za
poslom na kojem bi mogao zarañivati dovoljno da svaki
mjesec može poslati nešto novca kući.
Isprva je radio u solanama po baruštinama oko
Cagliarija, ali posao je bio težak a plaća mala, pa je na
kraju našao lakše radno mjesto u jednom baru u
Sassariju, gdje je upoznao Victora.
Victor je netom bio sagradio svoju vilu i trebalo mu je
osoblje.
Mauro je volio raditi za Victora. Bio je blag, a život je
bio lagodan. Katkad je znao povesti Maura sa sobom na
svoja putovanja, u Švicarsku, Italiju ili Francusku; znao ga

je i ostavljati u vili, puštajući mu da radi što ga je volja.
“Ja pliva”, rekao je Mauro i zijevnuo. “Ja plovi u

čamac. Ja dobro jede.”
Kad su prešli jedan gorski hrbat, Mauro je morao

naglo zakočiti da ne naleti na tri izborana starca na žilavim
konjićima, obučena u crne gunjeve sa šiljatim crnim
kukuljicama na glavama. Auto je zakašljao i stao nasred
puta. Starci su ih polako jašući zaobišli i produžili dalje.
Nije im se žurilo. Život je ovdje nepromijenjeno tekao već
stoljećima. James je pomislio da je mogao vidjeti ljude u
ovakvu ruhu kako jašu konjiće po ovim putovima i prije
petsto godina, možda i prije tisuću.

Osvrnuo se prema Mauru. Glava mu se svalila na
upravljač i zaspao je.

“Hajde, doñi”, rekao je James i protresao ga.
“Premjesti se. Mogu ja voziti.”

Mauro je pokušao prigovoriti, ali bio je preumoran, a
kad ga je James uspio prebaciti na suvozačko sjedalo, opet
je već čvrsto spavao.

James je sjeo za upravljač i pregledao vozački
mehanizam. Hispano-Suiza nije se naročito razlikovala od
njegova dvosjeda koji je ostao u Etonu, pa ju je nakon
malo početnog štucanja ubrzo počeo voziti s dosta
samopouzdanja.

Rañalo se sunce, što će im olakšati situaciju, ali
svejedno je pred njima bio još popriličan put. Nema veze.
James se osjećao živo, sva su mu osjetila bila potpuno
budna. Hispano-Suiza je imala velik, moćan motor, ali
držao ju je pod kontrolom. Bila je puna žustrog,
razdraganog poleta.

Znao je da nikada neće zaboraviti ovu noć.

Zadnje što proñe kroz svijest umirućega

Cijeloga jutra u mjestašce Sant’ Ugo slijevali su se
ljudi, uglavnom siromašni seljaci i pastiri, ali našla se tu i
pokoja bogatija obitelj, uz nekoliko namjernika i turista.

Mjesto prvotno nije bilo mnogo više od nakupine
pastirskih koliba, ali grof Ugo povećao ga je kako bi u
njemu mogao nastaniti svoje radnike. Sad je preraslo u
ružan, mutan skup na brzinu sagrañenih i u pojedinim
slučajevima tek napola dovršenih betonskih zgrada
oličenih u kričavu ružičastu nijansu lososova mesa,
položenih u formalni mrežasti tlocrt sa širokim ulicama.
Iole je zanimljiv bio jedino sportski stadion na kraju
mjesta, prema kojemu je svjetina odmicala.

James je pokušavao progurati krupnu Hispano-Suizu
kroz gužvu glavne ceste, nastojeći nikoga ne pregaziti. Ovo
ga je podsjećalo na Četvrti lipnja u Etonu. Pretjerano
uzbuñeni ljudi, meñu kojima su mnogi već djelovali pijano,
silazili su s pločnika i zabasavali na kolnike ne gledajući
kuda idu.

Bilo je vruće, bučno i zbunjujuće, naročito za Jamesa,
koji je cijele noći vozio po pustim seoskim putovima.
Upitao se kako li on i Mauro sigurno izgledaju — dva
prljava dječaka koja voze veliku, prašnjavu Hispano-Suizu
— ali nitko za njih nije pretjerano mario. Tu i tamo pokoja
bi skupina raskalašenih mladića opkolila auto, pjevajući,
vičući i lupajući po poklopcu motora, ali svi su ih ovdje
očito smatrah samo još jednim parom svečara koji su došli
uživati u proslavi.

James se osjećao potpuno iscrpljeno; vrat mu je bio

ukočen, oči su ga boljele, a prašina ga je strugala po
cijelim ustima. Sunce je peklo s vedrog, plavog neba, i
činilo se da će i danas vladati jaka žega.

“Ne ide ovako”, rekao je Mauru. “Bolje da ostavimo
auto i nastavimo pješice. Da hodamo? Si?”

“Si”, složio se Mauro, koji je djelovao pomalo otupjelo i
ošamućeno.

Skrenuli su s glavne ceste, riješili se auta u pokrajnjoj
ulici i izašli.

Sant’ Ugo bio je podignut u suhoj, kamenitoj dolini
izmeñu dvije planine; dok su prilazili, nisu imali priliku za
dobar pogled, ali tamo negdje gore nalaze se Ugov palazzo i
Victor Delacroix.

Dva umorna dječaka gurala su se kroz vrevu
karnevala sve do suprotne strane mjesta, a kad su izbili
kroz zgrade na otvoreno, Jamesu se pružio prvi pošteni
pogled na planine-blizance.

Prizor je bio upravo onakav kakvim ga je Ugo opisao;
gore u visini stajala je brana, protegnuta preko procjepa
izmeñu dva gorska vrhunca, a odmah ispod nje akvedukt
je na nepojmljivo visokim lukovima prelazio dolinu. Desno
od akvedukta, pripojeno uz obronak jedne planine, ležalo
je nešto slično maketi. Nešto tako čudno i savršeno
svakako nije moglo biti stvarno.

Bio je to blistavo bijeli starorimski grad iz mašte, u
kojem je bilo svega, i hramova, i vila, i kolonada, a činilo se
da čak ima i mali amfiteatar.

Bio je sagrañen na nekoliko razina, jednoj povrh
druge, tako da je terasa pred jednom grañevinom tvorila
krov one podno nje, i djelovao je gotovo kao da lebdi u
zraku visoko nad dolinom. Nije uspio suspregnuti
smiješak. Izgledao je kao igračka. Imao je dojam da bi
mogao naprosto ispružiti ruku i postaviti na njega figuricu
rimskog vojnika.

Mauro mu je nešto pokazao, i James je ugledao strmu
prugu uspinjače položenu uz obronak planine. Krenuli su
prema njoj, ostavljajući za sobom trag prašine.

U podnožju uspinjače zatekli su prizor grozničave
užurbanosti. Družina mladića iskrcavala je košare hrane iz
vagona parkiranog u stajalištu. Vrvjeli su onuda,
dobacujući košare jedan drugome, puni vike, rasprave i
smijeha, dok je stražar koji se vidno dosañivao bezvoljno
nastojao nadzirati kaos, trudeći se ostati budan i teško
zijevajući.

James je požurio do stražara, otirući prašinu s odjeće.
Krenuo je pokušati da mu objasni što hoće svojim
oskudnim poznavanjem talijanskog, ali stražar je samo
blenuo u njega s istom onom dosadom i zijevnuo mu u
lice. Mauro mu se pridružio u objašnjavanju, ali bilo je
očito da im nema nikakve vajde od toga. Stražara to ne
zanima.

Jamesu je u glavi tako nabijalo da je bio uvjeren kako
će mu prsnuti ne makne li se uskoro sa sunca. Upravo se
upitao što će sada kad im je od vagona prišao jedan dečko.

“Mauro!” doviknuo je.
“Stefano! Che cosa fai qui?”
Mauro se iscerio od uha do uha i njih su dvojica
zapodjenuli uzbuñen, brz razgovor, izmiješan s mnogo
talijanskog grljenja i pljeskanja po ramenima.
Pokazalo se da je Stefano rodom iz Maurova sela i da
radi ovdje u Ugovoj kuhinji. Činilo se da poznaje stražara i
postupno ga je uspio uvjeriti da njegovi prijatelji moraju
dostaviti važnu poruku Victoru Delacroixu gore u palazzu.
Stražar se odvukao u svoju kućicu i nakon nekog
vremena izašao sa snopom gusto otipkanih papira. Uzeo ih
je listati, nesnosno sporo okrećući stranicu za stranicom,
ali oči su mu naposljetku mutno zasjale.
“Victor Delacroix?” rekao je, a James je kimnuo
glavom.
“Bene.”
Nehajno je mahnuo Jamesu i Mauru da se ukrcaju u
vagon i objasnio kako stoje stvari drugom stražaru koji je
sjedio unutra, kako bi se zaklonio od sunca.
Kad se ukrcao, James je proučio vagon. Bio je

prikvačen na debeli željezni kabel i montiran na nakošeno,
klinasto postolje, kako bi ostao vodoravan dok se uspinje
uz vrtoglavo strm nagib pruge.

Stražar je povukao nekoliko poluga i James je odozdo
začuo nekakvo šuštanje i klokotanje. Pogledao je van i
opazio da se voda iz spremnika u postolju vagona izlijeva u
betonski kanal. Pretpostavio je da uspinjaču pokreće neki
sustav temeljen na protuteži.

Pokrenuli su se s trzajem i počeli uspinjati uz
obronak planine.

James je sjeo do Maura na meko, baršunasto sjedalo.
Upitao se nije li ova nakićena uspinjača prethodno bila dio
Ugove rudničke mehanizacije. Samo, sada svakako ne
izgleda kao rudnički vagon: sjedala su joj bila presvučena
baršunom, a zidovi prekriveni drvenim rezbarijama i
pozlatom.

Na pola puta do vrha pokraj njih je u suprotnom
smjeru prošao drugi vagon, s novom pošiljkom košara i
radnika iz palazza, a zatim su prešli most nadvijen nad
duboku, crnu provaliju u zemlji. Na suprotnoj strani
mosta ušli su u tunel prosječen kroz silan, stršeći izboj
stijene, a kad su izašli natrag na sunce stigli su do prvih
zgrada palazza. James je pogledao uvis, u visoke, strme
zidove načičkane prozorčićima, i uspio letimice opažati što
se nalazi unutra dok su se uspinjali pokraj njih. Što su
više odmicali, to su zgrade postajale kvalitetnije, i James je
vidio kule stražare, velike kipove i podignute pješačke
platoe. Napokon, gotovo deset minuta nakon polaska,
zaustavili su se na vrhu palazza, gdje je bila sagrañena
široka, dopadljiva piazza.

James je opet pogledao uvis. Silna siva planina
uzdizala se dalje nad palazzo, a pri vrhu joj se nalazila ta
brana, lučno svijena preko klanca sve do planine na
suprotnoj strani.

Piazza je djelovala kao srce Ugova kompleksa. Jedna
joj je strana bila otvorena i gledala je na dolinu i akvedukt,
spojen na palazzo odmah ispod ovog mjesta, kanala punog