Charlie_Higson_-_Mladi_Bond_2_-_Vrela_krv

isklesani kipovi koji su već vidjeh sve što se vidjeti može.
Njihovi muževi ponovno odlaze u borbu; koji će se od

njih vratiti, a koji stradati?
To je sad u Božjim rukama.
Duboko zamišljen, James je ustao i otišao sa slavlja.

Pitao se hoće li se uspjeti vratiti do Victora na vrijeme, i
mislio je na Amy, zarobljenu u ćeliji. Krenu li ovi ljudi u
napad na Uga, ona će se naći u velikoj opasnosti.

Vendetta se našla uz njega i stala ga promatrati tim
svojim svjetlucavim crnim očima.

Nikako ga nije puštala na miru. Podsjetila ga je na
gospodina Coopera-ffrencha, koji ga je posvuda slijedio kao
pas nakon incidenta na kuli. Oboje su nastojali paziti na
njega, svatko na svoj način, ali Jamesu ova djevojčica sada
smeta koliko i mrzovoljni gospodin Cooper-ffrench.

Primila ga je za rukav i rekla nešto, hrapavim i tihim
glasom.

James je odmahnuo glavom. Izgovor joj je bio tako
čudan, narječje tako jako, a govor tako brz, da ni riječi nije
uspio shvatiti.

“Žao mi je, Vendetta”, rekao je. “Ne mogu te shvatiti;
volio bih da mogu.”

Opet je izbrbljala svašta na talijanskom, ovaj put
uživljenije. James je oslobodio ruku iz njezina stiska i s
olakšanjem primijetio da je Stefano izašao da im se
pridruži.

“Možeš li mi pomoći?” upitao ga je James. “Pokušava
mc nešto pitati.”

“Zanima je imaš li curu u Engleskoj”, rekao je Stefano
i nasmijao se.

“Reci joj da nemam”, rekao je James, te brzo dodao: “I
reci joj da je i ne tražim.”

Stefano je to prenio Vendetti, a ona se brecnula na
njega.

“Što je rekla?” upitao je James.
“Kaže da lažeš. Da zgodan dečko poput tebe sigurno
ima curu.”

“Pa, ja nemam.”
“Sada imaš”, rekao je Stefano.
“Ne, ne, ne”, rekao je James i brže-bolje otišao natrag
u pećinu.
Pokušao je leći i zaspati, ali Vendetta je došla, sjela uz
njegovu postelju i počela ga budno motriti.
“Laku noć”, rekao je i sklopio oči.
Vendetta je pokušala oponašati njegove riječi, ali
izgovor joj je bio užasan.
James se pomučio prisjetiti talijanskih riječi, i
napokon su mu pale na pamet.
“Buona notte,” promrmljao je, te dodao, “grazie...”
Zaškiljio je jednim okom. Još uvijek sjedi pokraj
njega.
“Daj idi i ostavi me na miru”, rekao je. “Ne mogu
spavati dok me gledaš.” Prevrnuo se na drugi bok,
okrenuvši joj leña, ali i dalje je bio svjestan da ona zuri u
njega. Naposljetku se okrenuo prema njoj i pridigao u
sjedeći položaj.
“Daj idi”, rekao je. “Bježi. Kidaj. Crta.” Mahnuo je
dlanovima na nju daje otjera, a ona se nasmijala. Zatim ga
je opet poljubila.
“Bilo bi mi drago da prestaneš s tim”, rekao je James.
“Neugodno mi je.”
Nakon još nekoliko minuta vikanja i gestikuliranja
Vendetta se napokon povukla nekoliko koraka i sjela u
mrak obližnje neolitske kolibe; ali nije bilo vajde od toga,
činilo se da će slavlje potrajati cijelu noć, a James zapravo
i nije bio naročito umoran. Previše je spavao u protekla
dva dana.
Pričekao je, nepomično ležeći, dok se nije uvjerio da je
Vendetta zaspala, a onda je ustao, obukao košulju i izašao
iz pećine.
Sa sjevera je puhao prohladan povjetarac, a mjesec je
sjao, lijevajući srebro kroz kržljave krošnje. Ondje gdje
mjesečina nije mogla prodrijeti sterale su se mrlje zagasite
tame, pa je morao na opip proći šumom do litice s

pogledom na prostranu dolinu.
Crne nakupine stabala u dubini bile su prošarane

bijelim stijenama koje kao da su sjale u mraku.
Sardinija je bila vrlo lijepa. Teško se dalo zamisliti da

su se naraštaji ljudi borili i pogibali u ovome gorju, da
njihova prolivena krv natapa ovo tlo. Pod njim leže kosti
Kartažana, Feničana, Talijana i Španjolaca, kao i
nebrojenih Sardinijaca koji su pali u obrani od njih.

Dugo je tu sjedio dok su zvuci slavlja zamirali, a noć
je postajala čudesno tiha. Napokon mu je san počeo padati
na oči.

Zijevnuo je i ustao, i baš tada začuo glasove i sušanj
ljudi u prolazu kroz šumu.

Nisko se sagnuo i oprezno pošao natrag prema pećini.
Vjerojatno je to ophodnja samih bandita - ali najbolje je
dobro provjeriti.

Kad se približio ulazu u pećinu, podigao je pogled i
ugledao trojicu u purpurnim uniformama kako se
prikradaju po stijenama.

Jamesu je srce počelo lupati u grudima.
Ugo je ipak došao.

Tomijevka

James je smetnuo tišinu s uma, istrčao iz zaklona i
odjurio koliko ga noge nose u pećinu, derući se iz petnih
žila. “Čuvajte se! Budite se! Attenzione! Budite se!”

Pozaspali ljudi supijano su se počeli meškoljiti i
žmirkati prema njemu.

Bilo je kao u noćnoj mori. James im nikako nije
uspijevao objasniti što se zbiva. Nije znao prave riječi.

“Ugo!” proderao se James. “Ugo je tu!”
Jedan, ili možda dvojica bandita, oni koji su manje
pili, pospano su posegnuli za oružjem; ostali su se
okrenuli na drugu stranu i opat zaspali, gunñajući, ali
Jamesova je poruka za trenutak postala potpuno jasna.
Odjeknuo je strahovit prasak popraćen bljeskom.
Kroz rupu u svodu ubacili su fosfornu baklju koja je
obasjala pećinu blještavim žutilom. James je začuo povike,
pa pucnjavu, i bacio se na zemlju kad su meci počeli
pljucati po zemlji oko njega.
Skupina uniformiranih ljudi stuštila se niza stube u
dnu pećine, pomamno pucajući u svim smjerovima. Neki
su seljani stradali u zbrci, drugi nisu ni stigli ustati iz
postelja, ali nekolicina je uspjela pronaći zaklon i počela
uzvraćati paljbu, tako da se zrak ubrzo ispunio mecima.
James je čuo kako praskaju i zvižde dok fijuču oko njega.
U zatvorenom prostoru pećine buka je bila
grozomorna. Pucnji vatrenog oružja bili su tako glasni da
su ga ošamutili, a svaki je hitac sabijao zrak, koji ga je
udarao poput malja. Bilo mu je kao da je zarobljenu
čeličnoj bačvi po čijem poklopcu teško tuku.

Brzo je otpuzao u zaklon jedne ruševne kolibe, a
puščano je zrno pogodilo zid tik iznad njegove glave i
zasulo ga prašinom i kamenim krhotinama. Novi su se
meci odbili od tvrdog kamenja i zvučno zabili u zemlju.

Časnik s pištoljem poveo je juriš kroz ulaz iz šume, ali
odjeknuo je plotun pucnjeva. Časnik je pao, a njegovi su
se ljudi povukli. Dok su seljani klicali, Calogero je ustao i
gromko obasuo stražare u bijegu bujicom prkosnih
uvreda, ali odvažnost mu nije potrajala. Napad je poslužio
tek za odvraćanje pažnje, i sad je druga skupina upala na
stražnji ulaz, uključujući čovjeka naoružanog smrtonos-
nim Thompsonovim automatom.

Puška je gromko zabrektala, zasipajući pećinu kišom
metaka.

Calogero je uzvratio paljbu, ponosito stojeći na
otvorenom, s puškom uz rame. Ispalio je šest zrna, jedno
za drugim, i strijeljao je preciznije od čovjeka s
automatom. Zadnjim je hicem pogodio metu, a stražaru je
pri padu ispala tomijevka.

Drugi je čovjek pritrčao da uzme ispušteno oružje, ali
Calogero je bio spreman za njega. Naciljao je puškom i
povukao otponac.

Nije se dogodilo ništa. Ponestalo mu je streljiva.
Opsovao je i bacio pušku u stranu, te isukao nož iz pojasa.

Bacio je nož točno u trenutku kad je stražar naciljao i
okinuo.

Metak kalibra 0,45 ispaljen iz automata marke
Thompson leti brzinom od otprilike 280 metara u sekundi.

Nož bačen snažnom muškom rukom leti brzinom od
otprilike 18 metara u sekundi.

Calogero nije imao izgleda.
James se užasnuo. Trenutak prije ovo je bio čovjek
pun duha i smijeha, a sad je od njega ostalo tek beživotno
klupko na zemlji, koje se više nikad neće smijati.
Njegov je nož, doduše, stršao iz strijelčevih prsa, i
Thompson je ponovno ušutio.
Baklja je dogorjela, i više se nije lako vidjelo što se

zbiva. Jedinu su svjetlost pružale tinjajuća vatra i
proplamsaji puščanih cijevi.

James je dohvatio pušku koja je ispala Calogeru.
Znao je da je prazna, ali godilo mu je držati nešto u
znojnim rukama, ako ništa drugo, onda zato da mu se više
ne tresu. Nikad još nije doživio ovakav hladan strah,
ovakvo žmikanje u želucu. Nije znao kamo bi se okrenuo.
Bilo je kaotično. Posvuda je vladao metež zaglušujućih
prasaka, zasljepljujućih bljesaka, vikanja i vrištanja. Hoće
li netko preživjeti ili poginuti uglavnom je ovisilo o pukoj
sreći.

Treći je stražar sada dohvatio automat, i kad je sve
prisilio da se posakrivaju, raščistio je put ostatku
napadača, omogućivši im da nahrupe u pećinu kroz glavni
ulaz. Na svu sreću, čovjek nije bio vješt s automatom i
puška mu je nestabilno poskakivala u rukama, neprecizno
rasipajući hice. Prijatelji su ga se bojali gotovo jednako
koliko i posakrivani banditi.

Čovjek s Thompsonom polako je krenuo prema
sredini pećine, sada ispaljujući tek povremene rafale, jer
nitko se nije usuñivao izložiti smrtonosnom pogledu
automata.

James je opazio Vendettu gdje čuči u ostacima druge
kolibe u blizini. U ruci je držala svoj nož resolza, isukane
oštrice, i dok ju je gledao, istrčala je prema čovjeku s
automatom.

James je iskočio iz skrovišta i bacio se na nju,
oborivši je na zemlju nespretnim ragbijaškim obaranjem
kad je oluja metaka progrmjela svega pedalj-dva iznad
njihovih glava.

Otkotrljali su se iza obližnjeg zida i James je legao na
nju da je sačuva od pogibije. Vendetta je prestrašeno
gledala razrogačenim očima. Čvrsto se primila za Jamesa,
a on je stekao grozan dojam da će oboje ovdje poginuti.

Osjetio je ruku na leñima i shvatio da nisu jedini koji
se tu kriju. Stefano se takoñer šćućurio iza zida s onim
zdepastim, krivonogim pastirom koji je bio uz Calogera kad

su pritekli Jamesu u spas. Pastir se suludo smješkao,
usprkos tome što se situacija ne razvija dobro za seljane.
Očito je i dalje bio pijan.

Pastir je iznenada skočio na noge i istrčao iz zaklona,
pucajući iz puške. Posmicao je jednog, dvojicu, trojicu
Ugovih ljudi. Zdepasti je pastir pobjedonosno urliknuo, ali
netko mu je smireno prišao odostraga i uperio Luger u
leña.

Bio je to Smiler.
Luger se jedanput oglasio i bitka je završila.
Nije preostalo dovoljno seljana da pruže ikakav otpor.
Malobrojni preživjeli odbacili su oružje i išuljali se iz
skrovišta podignutih ruku.
Smiler, koji je očito zapovijedao napadom, graknuo je
zapovijed i stražari u purpurnom postrojili su se na sredini
pećine.
Smiler je prišao mjestu na kojem su se zaklonili
James i ostali i pištoljem ih pozvao da izañu.
Ustali su pognutih glava i otišli prema vatri, gdje su
ih čekali Ugovi ljudi.
Smiler je primijetio Jamesa i iscerio se, pravim
osmijehom, otkrivajući žućkaste zube, sretnih očiju.
“James Bond!” rekao je. “Opet se susrećemo. Ugo će
se jako obradovati kad mu donesem tvoje uši.” Prešao je
pogledom na Stefana i coknuo jezikom, kao da kori
zločesto dijete. “Stefano,” rekao je, “ponio si se vrlo
budalasto. Pa što ti je došlo, mali?”
Stefano mu nije odgovorio.
Smiler je upro Luger u malu skupinu.
“Mislite li da ćete završiti u raju ili u paklu?” rekao je i
zacerekao se. “Dao bih vam mali blagoslov, ali,” slegnuo je
ramenima, “nisam stigao dovršiti svećeničku naobrazbu.
Dakle. Tko želi biti prvi? A? Znam tko će biti posljednji...
James Bond. Uvijek valja sačuvati šećer za kraj. Dakle,
Stefano, vrijeme ti je za oproštaj, sine.”
Podigao je Luger i uperio ga Stefanu u srce. James je
začuo kako dječak tiho mrmlja molitvu.

“Sačuvaj dah”, rekao je Smiler. “On te ne sluša.” Opet
se nasmijao i čvršće stisnuo pištolj.

Meñutim, nije uspio opaliti.
Prije nego što je Smiler stigao stisnuti otponac,
progunñao je i zakašljao, pa se skljokao na koljena.
Krupan, ružan kitolovački harpun stršao mu je iz prsa.
Zatečeni, njegovi su se ljudi počeli uspaničeno
osvrtati. Na vrhu stubišta ugledali su orijašku priliku Tree-
Trunka, Zoltanova samoanskog pobočnika.
Sekundu potom odjeknuo je rafal, i ljudi su spuznuli
u pećinu kroz otvor u svodu, odmatajući konope kao
golemi crni pauci.
Nova kiša metalca s glavnog ulaza uvjerila je
Smilerove ljude da im je otpor uzaludan. Odbacili su
oružje i podigli ruke u zrak.
Kroz maglu barutnog dima pojavio se čovjek s
Berettom u ruci.
Bio je to Zoltan Mañar. Pogledao je u beživotno tijelo
Skota na zemlji.
“A eto,” rekao je, “barem je umro s osmijehom na
licu.”
Salutirao je Jamesu.
“Uvijek upadaš u nevolje, James”, rekao je. “Što ćemo
mi s tobom?”

Sutradan ujutro James je sjedio na panju pred
pećinom, osjećajući prazninu i tupost. Bitka je bila kratka,
bezumna provala strave koja je iscrpila svaku emociju iz
njega.

Morao je spavati na otvorenom. Nikako nije mogao
ostati u pećini. Prejako je zaudaralo po krvi.

“Evo, James, donio sam ti ovo.” James je podigao
glavu i ugledao Zoltana sa svojim pohabanim koferom u
ruci. Bacio ga je Jamesu pod noge.

“Rekoh, možda će ti trebati odjeća”, rekao je Zoltan.
“Hvala”, rekao je James suho.
“Ostavio si ga u svlačionici na stadionu nakon meča”,

rekao je Zoltan. “Pričuvao sam ti ga.”
“Kako si znao gdje sam?” rekao je James.
“Pratili smo Ugove ljude. Pročulo se da si pobjegao.

Nadao sam se da ću stići do tebe prije njih, ali Smiler nas
je iznenadio. Napao vas je noću, dok smo spavali. Bilo nam
je jasno što se zbiva kad se začula pucnjava. Malo smo
zakasnili, inače bismo i prije prekinuli krvoproliće. Tvoji su
prijatelji izgubili mnogo ljudi. Žao mi je. Sva je sreća da su
ovi ponijeli samo jedan ovakav.”

James je primijetio automat marke Thompson u
Zoltanovoj ruci.

“Ugo je teški širtac”, rekao je pirat. “Dadem mu pun
sanduk ovakvih, a on pošalje svoje ljude na zadatak samo
s jednim, da ih slučajno ne izgube.” Sjeo je i prešao
prstima po crnoj kovini i ulaštenom smeñem drvetu.
“Prekrasan je, zar ne?” rekao je. “Prekrasan, ali zao. Stroj
za ubijanje. I tako je jednostavan. Plin koji se ispušta pri
eksploziji ispaljivanja metka tjera zatvarač unatrag,
izbacuje istrošenu čahuru i ubacuje sljedeću u cijev. Barut
pokreće cijeli mehanizam. Tako jednostavno, a opet tako
smrtonosno.” Ispalio je rafal u obližnje drvo i pogledao
kako kiša rastrganog lišća i grančica pada iz krošnje.

“Izmislio ga je John T. Thompson iz Amerike, u
vrijeme rata. Znaš kako ga je opisao? Prozvao ga je
rovovskom metlom. Za čišćenje vojnika iz rovova. Odvratna
stvar. Draža mi je moja Beretta. Mala je i nema naročitu
moć zaustavljanja, ali sviña mi se. Odgovara mi; brza je i
pouzdana, a i lako je mogu sakriti.”

“Što je bilo s Ugom?” rekao je James, kojemu je bilo
dosta oružja i ubijanja.

“Imao si pravo”, rekao je Zoltan. “Ne mogu se pouzdati
u njega. Nakon što si pobjegao, došao je do mene. Bio je
vrlo ljutit i rekao da je siguran da sam ti pružio pomoć.
Počeli smo se svañati. Optužio sam ga da je budala, a on je
mene optužio da sam izdajnik. Rekao je da mi nikada neće
isplatiti dug. Bilo je opet upravo onako kao nekada. On je
lopov. Sada više nemam ništa. Da moji ljudi nisu bili sa

mnom, mislim da bi me pokušao ubiti.”
James se osjetio podmuklo. Zavadio je njih dvojicu

onom laži koju je kazao Ugu, ali da nije bilo te laži,
vjerojatno bi stradao.

Uostalom, kao što se neprestano mora podsjećati,
Zoltan je ubojica, a ne njegov prijatelj.

Mañar je pripalio cigaretu. Izgledao je umorno i cijelo
mu se tijelo treslo.

“Ne daj da me moji ljudi vide ovakvoga”, rekao je,
gledajući u svoju zdravu ruku i nastojeći joj suzbiti
drhtanje. “Mislit će da sam se prepao. Ne mogu je umiriti,
a svaki me pokret umara.”

“Što ćeš sada učiniti?” rekao je James tupo.
“Ovi ljudi znaju što je osveta. A ja ću se osvetiti Ugu.
Uništit ću ga.”
“Vraćaš se onamo?” rekao je James. “Ali nemaš
dovoljno ljudi.”
“Snage su nam se sinoć poravnale”, rekao je Zoltan.
“Njemu se vojska smanjila. Ja imam svu svoju posadu i
preživjele bandite.”
“Svejedno nećeš imati izgleda”, rekao je James.
“Imam plan”, rekao je Zoltan. “Tvoj mi je bratić dao
ideju. Uzeli smo nešto rudarske opreme iz jednog Ugova
tunela. Srušit ću mu vlastitu kuću na glavu.”
“A što će biti s Amy?”
“Ah, Amy...” Zoltan je pogledao u nebo i uzdahnuo.
“Ona je uzrok svemu ovome. Pokušat ću je izvući prije
kraja, ali ako je ja ne mogu imati, onda je neće imati ni
Ugo.”
“U tome je zapravo stvar, zar ne?” rekao je James. “U
nadmetanju tebe i Uga, da se vidi čije je oružje veće. Borite
se za nagradu kao dva psa za zeca. Ali Amy nije nekakav
trofej. Ona je djevojka, uplašena četrnaestogodišnjakinja.
Pustio bi je da strada, zar ne? Samo da napakostiš Ugu.”
“Ne”, rekao je Zoltan. “Ne bih htio da strada. Zbog
toga mi treba tvoja pomoć, James. Ti si jedini koji zna gdje
se ona nalazi. Taj palazzo je pravi kunićnjak. Ja je nikako

ne bih tamo pronašao na vrijeme.”
James je prstima protrljao sljepoočnice. Nikako ne bi

mogao vratiti Amy u ruke ovog pirata.
“Ne mogu ti pomoći”, rekao je.
“Čini se da je sva trojica želimo”, rekao je Zoltan. “A,

kao što se kod vas kaže — kad se ljudi bore za nešto, to se
obično razbije.” Ustao je i petom nagazio opušak cigarete.
“Razmisli o tome, James. Ja sam jedini koji može pružiti
Amy nadu u spas. Ako mi ti ne budeš htio reći, onda će mi
reći Stefano.”

Zoltan je otišao, ostavljajući Jamesa samoga sa
svojim mislima. Sve se sada promijenilo. Nema više
vremena za povratak Victoru. Treba mu novi plan. Otvorio
je kofer i pogledao u njega.

Unutra su bile nabacane stvari koje je bez
razmišljanja dohvatio i ubacio dok je na brzinu odlazio iz
Case Polipo nakon pljačke. Njegov neseser, čista košulja,
donje rublje, te, strpani na jednom kraju, dihalica, plivaće
naočale i peraje koje mu je poklonio Victor. Protrnuo je
kad se prisjetio svojeg druženja s Maurom na plaži.

S Maurom, kojega nikad više neće vidjeti.
Odjednom ga je preplavila strahovita tuga. Svi osjećaji
koje je susprezao usebi otkako je saznao za Maurovu
pogibiju navrli su na površinu i počeo je šutke plakati.
Nakon nekoliko minuta začuo je korak i ugledao
Stefana kako mu donosi nešto da pojede. Na brzinu je
obrisao lice, otro oči i zadržao pognutu glavu, pretvarajući
se da preslaguje predmete u koferu.
“Razgovarao sam sa Zoltanom”, rekao je Stefano,
dajući Jamesu kruha i sira. “Tražio je da ga odvedem
natrag i pokažem mu gdje je Amy. Ako mu ne kažem, ne
znam što će napraviti. Ovo je loše, James. Mislim da
moraš zaboraviti na djevojku.”
“Ne”, rekao je James. “Obećao sam joj. Ne mogu je
tamo ostaviti.”
“Nema više vremena da idemo do tvog bratića”, rekao
je Stefano.

“Znam”, rekao je James. “Trebao bih se umjesto toga
vratiti u palazzo i pokušati je samostalno izvući.”

“Ne možeš”, rekao je Stefano. “Preopasno je.”
“Ne nužno. Jedna osoba katkad može postići više
nego cijela vojska. Znam gdje se ona nalazi...”
“Ali nema načina da uñeš u palazzo”, rekao je
Stefano. “Osim silaskom s brane, usponom iz doline
uspinjačom, ili kroz rudarske tunele. Ali svi ti prilazi su
pod jakom stražom.”
“A akveduktom?” rekao je James. “Mogao bih prijeći
njime.”
“Vidjeli bi te.”
“Ne bi, ako je mrak, a ja plivam.”
“Svejedno...”
“Ne. Znam put”, rekao je James. “Slušaj me sada.
Zoltan planira nekakav napad. Poñe li mi za rukom stići
onamo prije njega, osloboditi Amy i pripremiti se, možda
uspijemo izaći odande dok svi ostali budu bih obuzeti
borbom.”
Stefano je neko vrijeme šutke razmišljao o tome, ali
napokon je očito donio odluku.
“Zoltan ne zna kuda se ide natrag”, rekao je. “U
planinama se lako izgubiti. Odvest ću ga, ali okolo-
naokolo. Netko drugi će tebe odvesti do akvedukta bržim
putem.”
James se osmjehnuo prijatelju.
“Hvala ti, Stefano”, rekao je. Stefano ga je primio u
naručje i privio uz prsa. “Hrabar si ti dečko, James”, rekao
je. “Bit će mi čast poginuti uz tebe!”
“Nadam se da do toga neće doći”, rekao je James.

***

James je te večeri, dok je namještao mrežu protiv
komaraca pod drvetom, osluškivao mukli žamor glasova iz
pećine, gdje su se ljudi pripremali za odlazak u jutarnji
napad.

Zoltanov plan bio je udariti na palazzo u cik zore. Želi
li stići onamo prije njega, James će morati krenuti već za
par sati, tako da se sada treba odmoriti ako ikako može.

Sumnjao je da će zaspati. U zadnje je vrijeme bio
preblizu smrti, a sutra će vjerojatno opet biti mrtvih.

Bilo mu je muka od toga. Htio je da to već jednom
prestane.

Ali ne može tamo ostaviti Amy.
Obećao joj je.
Želuca stegnuta od napetosti gledao je kako se vedro
plavetnilo neba tamni u boju ciklame, pa u boju ljubice, i
naposljetku mrači. Cvrčanje insekata ispunilo je noć.
Nakon onoga što je doživio u Ugovoj močvari, James je bio
itekako svjestan insekata. Bilo ih je posvuda, u nebrojenim
milijunima.
Ljudi smatraju da su daleko napredniji, daleko
nadmoćniji, ali insekti zapravo vladaju svijetom. Bili su tu
prije čovjeka i bit će tu dugo nakon što njega na svijetu
više ne bude.
James se upitao kako bi jučerašnja bitka izgledala
nekom divu. Ta masa ljutitih ljudi koji se bore i pogibaju
ne bi mu djelovala kao ništa više od dvaju zaraćenih rojeva
mrava.
Gledajući u dio zvjezdanog neba vidljiv kroz krošnje
drveća polako je zapao u nemiran san, pun snova o
puščanoj paljbi i kričavoj krvi što lebdi u zraku poput
rumene izmaglice.
Nešto kasnije osjetio je da ga netko drma i probudio
se, te ugledao poznato Vendettino lice gdje odozgo zuri u
njega. Bila je sva u crnom, s kratkom bluzom preko hlača i
maramom zavezanom oko glave.
Osmjehnula se, pa ga poljubila prije nego što se
stigao izmaknuti. Pozvala ga je tankim, koščatim prstom, i
ukočeno je ustao.
Bio je umoran kao pas i sve bi dao da može još
spavati, ali znao je da to nije moguće. Stefano mu je
prethodno dao naprtnjaču, u koju je spakirao onih

nekoliko stvari koje mu mogu zatrebati. James ju je uzeo,
prebacio je preko ramena i otišao za Vendettom u pećinu,
gdje je pogledom potražio čovjeka koji će ga odvesti u
palazzo.

Unutra nije bilo nikoga. Zoltanovi ljudi i šačica
bandita koja im se pridružila već su otišli svojim putem.

“Tko me vodi?” prošaptao je James. Vendetta nije
ništa rekla, samo je pognuto otrčala uza stube, mačkastija
nego ikad. James je primijetio da sa sobom nosi čuturicu i
malu kožnu torbu, i odjednom shvatio tko će to biti njegov
vodič.

“Ne”, doviknuo joj je. “Ne ti. Pa ne možeš.”

Pred samu zoru uvijek je najmračnije

Vendetta mu je pokazivala niz obronak, ali ma koliko
da se trudio, James ništa nije uspijevao vidjeti. Upitno ju
je pogledao, a ona je opet pokazala prstom, ovaj put
upornije.

“Zoltan”, šapnula je, a James je napokon uspio
razabrati nekoliko tamnih prilika gdje žure kroz drveće
ispod i nešto iza njih.

Znači, plan im se ostvaruje. Odmaknuli su Zoltanu.
Vendetta se osmjehnula s likovanjem i povela Jamesa
dalje.
James je računao da putuju već više od dva sata, a
Vendetta ni trenutka nije usporila tempo. Zacijelo slijede
nekakvu stazu; ona točno zna kuda valja ići, ali netko tko
nije odavde nikada ne bi opazio ni naznaku puta koji valja
slijediti. I još je bosa. James nije mogao ni zamisliti kako
su joj tabani tvrdi. Jamesa je peta još uvijek znala tupo
boljeti kad bi bio umoran. Da ova djevojka nagazi na
ježinca, vjerojatno to ne bi ni primijetila.
James je bio iscrpljen; sve bi dao da može sjesti i
odmoriti se, ali pogled na Zoltana podsjetio ga je da moraju
nastaviti dalje.
Pokušao je raspraviti s djevojkom prije nego što su
otišli. Stavio joj je ruku na rame, ali ona ju je puna
gnušanja odgurnula i nastavila se uspinjati stubama.
“Molim te,” doviknuo joj je James, “previše je
opasno...”
Ali riječi su mu umuknule na usnama. Previše
opasno? Koga on to vuče zanos? Ova ga je djevojka

spasila. Ona je ubila stražara. Ona poznaje ovo gorje bolje
od ikoga. On je tu u opasnosti, a ne ona. Ona se posve
dobro može pobrinuti za sebe.

I tako je slegnuo ramenima i krenuo za njom.
Putovanje je bilo zamorno i uglavnom nezanimljivo.
Monotonija se prekinula samo kad im je preko puta
skokovito pretrčao jedan muflon, a James se prepao i
bacio na zemlju. Vendetta mu se nasmijala, ali nije hajao
za to. Bilo mu je drago što su mu refleksi i dalje dobri.
Živci su mu bili tako napeti da je nevjerojatno brzo i oštro
reagirao. Bolje je biti oprezan i živ, nego brzoplet i mrtav.
Napokon su zastali da se napiju vode, a Vendetta je
izvadila napola pojedeni hljeb.
James nije točno znao koliko je sati; debeli se mjesec
još uvijek kočio na nebu, a na istoku nije bilo ni tračka
svjetlosti, ali znao je da zora ovdje brzo sviće.
Motrila ga je dok je čučao u mraku i jeo, kao majka
što motri svoje dijete, a onda je shvatio da bez kraja i
konca žvače suhi komad kruha, jer ga ne može progutati
pod njezinim znatiželjnim pogledom.
Začuli su šuškanje u niskom raslinju, i nisu se ni
snašli, a već su ih okružile divlje svinje. Prišle su im s
tihim roktanjem i skvičanjem, nimalo zastrašene,
njuškajući zrak radoznalim, vlažnim nosovima.
James se upitao kakvo ga je to nizanje dogañaja,
kakvo bacanje kocke dovelo ovamo, na obronak ove
sardinijske planine usred noći, na zajednički doručak s
ovom čudnom, opasnom djevojkom i krdom divljih svinja.
I upitao se kako će se ta igra završiti.
Pa, dobit će odgovor na to prije izmaka dana.
Vendetta je krenula bez upozorenja. James je dobacio
koricu kruha svinjama, uzdahnuo i ustao, strahovito
bolnih zglobova. Djevojka mu je već poprilično odmaknula.
Pokušao ju je sustići, ali bila je prebrza i očito obdarena
noćnim vidom. On se neprestano spoticao i posrtao.
Žurili su tako sat za satom, i James je upravo počeo
misliti kako ne može dalje kad je primijetio poznati gorski

vrhunac i shvatio da su se primaknuli Ugovu uporištu.
Vendetta je sada usporila i nastavili su opreznije. Napokon
je James ugledao široki zavoj brane, i zaustavili su se.
Našli su se na strmoj litici nešto ispod brane, s palazzom
na suprotnoj strani klanca. Vendetta se sakrila iza jedne
stijene i kimnula glavom prema akveduktu, dvadesetak
metara ispod njih.

Stražari su patrolirali branom, a James je znao da ih
je još nekolicina postavljena u kućicu s vitlom, ali nije
uspijevao primijetiti nikoga tko bi stražario nad
akveduktom.

Sad još treba samo pronaći način silaska onamo.
Vendetta je pružila odgovor na to. Spuznula je preko
ruba litice i počela se spuštati. Jamesu nije bilo druge
negoli krenuti za njom. Osjećao se strahovito izloženo na
strmoj stijeni. Pogleda li neki stražar slučajno preko zidića
brane, s lakoćom će ih primijetiti, tako da su se počeli
spuštati najbrže što su se usuñivali.
Na svu sreću, sigurno su stigli u podnožje litice i
pronašli zaklon u nekom grmlju. Kratko su se odmorili, a
onda otpuzali kroz podnožje žbunja sve do ruba zemljane
staze, odakle je James opazio zgradu od opeke sazidanu uz
brdski obronak, gdje je pospani stražar kunjao u betonskoj
stražarnici.
Što li je ono rekao Ugo za večerom, prije onoliko
dana? Da voda silazi ovom stranom planine, ide preko
turbina, pa u akvedukt, koji prelazi u palazzo. Zgrada od
opeke očito je ulaz u hale s turbinama, gdje se proizvodi
električna struja.
Vendetta je kimnula prema stražaru. James se upitao
namjerava li ona da njih dvoje uñu ovuda i stignu do
akvedukta iznutra. To mu se činilo kao golem rizik; nikako
ne mogu saznati što će unutra zateći, a tu je i problem
prolaska pokraj stražara.
James je pogledom tražio drugi put kad je opazio da je
Vendetta stavila nož u zube i počela odmicati iz grmlja
prema stražaru.

Ščepao ju je i odvukao natrag, a onda odmahnuo
glavom. Neće više biti ubijanja ako se njega pita, a, povrh
toga, nešto je uspio uočiti. Niz planinu prema akveduktu
vodi debela željezna cijev sastavljena od zakovicama
spojenih segmenata.

Pokazao je prema njoj i pošao onamo, prvo uz rub
staze, pa trkom preko nje nakon što se maknuo stražarnici
s vidika.

Vendetta je nevoljko otišla za njim. Nije ovako to
planirala izvesti, ali kad joj je James pokazao kako lako
može spuznuti niz cijev služeći se spojevima izmeñu
pojedinih segmenata kao osloncima za noge, osmjehnula
se i pridružila mu se.

U dnu se voda klokotala i pjenila, izlijevajući se iz
velikog otvora u kanal na vrhu akvedukta.

Njih su dvoje pogledali prema suprotnom kraju.
Akvedukt je cijelom duljinom bio otvoren, ali James je
čvrsto vjerovao da može prijeći njime a da ga ne primijete.

Spustio je naprtnjaču i otvorio je, dok ga je Vendetta
promatrala blistavim tamnim očima. Širom su joj se
razrogačile kad je opazila što je on to ponio sa sobom, a još
se više zaprepastila kad je navukao plivaće naočale i
zagrizao otvor dihalice. Ustuknula je, prepavši se na
trenutak. James se nasmijao i podigao naočale na čelo.

“Idem ja sada”, rekao je. “Čekaj me ovdje.” Pokazao je
objema rukama na zemlju. “Aspetta...”

“No”, rekla je i krenula prema akveduktu. “ Vengo con
voi.”

“Ne možeš ići sa mnom”, rekao je James ljutito. “Ne
mogu odgovarati za tebe, a trebam te ovdje, da nam
pomogneš u bijegu.”

“Vengo con voi”, ponovila je, a James ju je grubo
odgurnuo unatrag.

“Stoj tu”, rekao joj je kao psu, i požalio što ne zna
njezin jezik kako treba. Ponovno je namjestio naočale, uzeo
peraje i krenuo prema kanalu, ali osjetio je kretanje iza
sebe, okrenuo se i vidio da ga ona slijedi.

“Molim te”, rekao joj je zdvojno. “Ne možeš sa mnom.
Ovo je moj problem, ne tvoj.” Opet ju je odgurnuo, ovaj put
nježnije, i okrenuo se od nje, ali ona je iznenada skočila na
njega i oborila ga na zemlju. Sputan naočalama nije jasno
vidio što se zbiva, pa je nespretno pao, udarivši glavom o
tvrdo tlo. Obrnuo se na leña i pokušao ju zbaciti sa sebe,
ali pad mu je izbio dah iz pluća, a ona je bila vižljava i
mišićava. Bilo mu je kao da se nastoji oduprijeti divljoj
životinji. Nije joj htio učiniti nešto nažao, pa je morao
podići ruke da si zaštiti lice kad gaje počela obasipati
kišom žestokih pljusaka.

Zatim je bljesnuo čelik kad je isukala nož i stavila mu
ga pod grlo.

Ostali su nepomično u tom položaju neko vrijeme,
prije nego što je James shvatio da ona plače. Kapnula je
slana suza i pala mu na usne. Skinuo je naočale i podigao
ruku da joj otre obraze.

“Amy”, tiho je rekla, a onda sišla s njega i nadureno
mu okrenula leña.

“Da, Amy”, rekao je James oštro. “O tome se tu radi,
je li? Slušaj. Idem po nju, u redu? Ne zbog toga što mi je
ona djevojka, ni zbog bilo kakve slične besmislice, već zato
što sam joj to obećao. Ne volim je. Ne volim tebe. Ali
trebam te, i trebam te živu. Zato ostani tu.” Ustao je. “ Čuj,
znam da ne razumiješ što ti govorim”, rekao je blažim
tonom. “Ali bit ću ti zahvalan dokle god sam živ. Stvar je
samo u tome da ćeš mi dvostruko otežati posao ako poñeš
sa mnom.”

Uzeo je peraje i dotaknuo je po leñima. “Znaj da ću se
vratiti”, rekao je. “Čekaj me.”

Prešao je četiri koraka, a onda se trkom vratio i čvrsto
je poljubio u usta. Ostavio ju je tako, skamenjenu od
iznenañenja, razjapljenih usta i razrogačenih očiju, i otrčao
nizbrdo do akvedukta prije nego što se stigla snaći.

Izuo se na brzinu i tutnuo cipele u naprtnjaču, koju je
stavio na sebe sprijeda da mu ne strši, nakon čega je
navukao peraje i plivaće naočale i spustio se u kanal.

Voda je bila hladna, ali James to baš i nije primijetio
od uzbuñenja. Zaronio je i počeo plivati niz struju. Pod
mjesečinom je vidio taman dovoljno da se ne zabija u
stijenke kanala i brzo je napredovao, snažno se tjerajući
perajama.

Tko god da bi pogledao u tom smjeru, ne bi ništa
primijetio; vidio se samo uski vrh njegove dihalice kako se
glatko kreće površinom vode.

Nije se usuñivao izložiti riziku dizanja lica nad
površinu da vidi koliko mu je još ostalo, ali već je trajalo
mnogo dulje nego što je očekivao. Imao je dojam da pliva
od pamtivijeka. Upravo je razmišljao načas izviriti iz vode
kad je začuo huku i riku, uz potmulo tutnjanje koje se
postojano pojačavalo. I sad je primijetio da voda pred njim
počinje klokotati u masi uskiptjelih bijelih mjehurića.
Struja je odjednom postala vrlo jaka i počela ga prebrzo,
nekontrolirano vući dalje. Pokušao se primiti za stijenke,
ali prije nego što je to uspio, tresnuo je o metalnu rešetku.
Zapeo je na njoj, prikovan silinom vodene struje, a dihalica
mu se ispunila vodom. Othrvao se panici, uhvatio za
rešetku i počeo se bočno povlačiti preko nje sve dok nije
stigao do ruba.

Morao je podići glavu da udahne i pritom je s
olakšanjem otkrio da se nalazi ispod nekakva stjenovitog
nadboja. Izvukao se iz vodene bujice i odmorio na neravnoj
betonskoj površini.

Skinuo je smočenu naprtnjaču, izvukao iz nje cipele i
dva namota konopa, te na njihovo mjesto stavio peraje i
masku. Zatim je sakrio naprtnjaču u tamni kutak, obuo
cipele i omotao konop ukoso preko ramena.

Oprezno se iskrao iz zaklona nadboja i pogledao oko
sebe. Iznad njega se nalazio vagon uspinjače, zaustavljen
pri piazzi. Nije bilo ni traga stražarima. Po svoj prilici se
kartaju u svojoj kućici.

Otpuzao je sve do iza vagona i još jednom provjerio da
nikoga nema u blizini.

Zasad je sve kako treba.

Pogledao je niz željezničku prugu. Pod sjajnom
mjesečevom svjetlošću vidjelo se da su tunel i veliki izboj
stijene daleko; na svu sreću, ipak, zidovi palazza bacali su
široku sjenu preko tračnica.

Morat će se izložiti riziku.
Odjurio je preko pruge u sjenu i krenuo njome.
Sjećao se još od one noći kako je sporo i nespretno
silaziti strmim obronkom i počeo se brinuti da će
zakasniti. Pogledao je u nebo. Još uvijek nije bilo ni traga
zori, ali znao je da nema još dugo.
Kad je stigao do tunela, odjeća mu je već bila suha od
vrućine tijela i toplog noćnog zraka, ali bio je umoran.
Umorniji nego ikad prije.
Nema mu druge. Mora nastaviti, samo tjerati svoje
iscrpljeno tijelo dalje. Mora stići do Amy prije nego što
bude prekasno.
Uzverao se oko stijene sve do podnožja zida palazza,
odakle se drvenom skelom popeo na krov nedovršene
grañevine. Bilo je malo drugačije nego prije: većina alatki
još je bila na broju, ali, kao što je i očekivao, konop su
uklonili.
Nema veze. Donio je svoj. Razmotao je jedan namot i
privezao mu pijuk na kraj. Drugi je konop čvrsto zavezao
za isti stup kao i Stefano, a onda privezao oba konopa sebi
oko struka, duboko udahnuo i spustio se preko ruba, dok
se pijuk klatio ispod njega i zveckao o zid. Zastao je na
prvom prozoru, odvezao pijuk i oprezno ga spustio na pod
prazne sobe.
Minutu nakon toga smjestio se na prozorskom izboju
pred Amynom ćelijom i tiho je pozvao imenom.
“James?”Bila je to Amy. I njezino se blijedo lice
pojavilo na prozoru.
“Rekao sam ti da ću se vratiti po tebe”, rekao je
James.
“Hvala Bogu”, rekla je, a glas joj je zapeo u grlu. “Tko
je s tobom?”
James je oklijevao s odgovorom. “Nitko - sam sam.”

“O...” Amyje pokušala prikriti razočaranje.
“Bez brige”, brzo je rekao James. “Imam plan. Slušaj
me. Ovdje samo što nije provalio pravi pakao. Čim se to
dogodi, skloni se uz rub svoje ćelije i pričekaj me. Ako ti
itko doñe na vrata, viči.”
“Okej.”
“Vjeruj mi”, rekao je James. Popeo se na prozor kat
više, uvukao se kroz njega i odvezao konop.
Primio je pijuk u ruke.
Bio je pripravan. Sad je samo još mogao čekati zoru.
Sjeo je uz prozor i počeo motriti nebo, pazeći na prve
treptaje svjetlosti.
Osjećao je da je strahovito daleko od kuće.
Žudio je za povratkom u Englesku. Bilo mu je dosta
stalnog strahovanja. Ali ispod tog straha, žilama mu je
kolala električna struja ushita. Tako blizu smrti osjećao se
istinski živim.
Na kraju krajeva, ipak je on član Vratolomne družine.
Upitao se što sada rade Pritpal i Tommy Chong, i
osmjehnuo se kad ih se sjetio. Ali onda mu je na pamet
pao Mark Goodenough. Prisjetio se kako je on izgledao
onomad u autu, sav sluñen od boli i žalovanja.
James se podsjetio i na krivce koji su mu nanijeli tu
bol — Uga i Zoltana i Petera Haighta.
Kazao je tada Marku da će mu pomoći da se ta
nepravda ispravi ako ikako bude mogao.
Pa, sad je dobio priliku.

I Stefano je motrio nebo, nastojeći odgoditi dnevnu
svjetlost kako bi Jamesu dao što više vremena za ulazak u
palazzo. Nadao se da je James već na svome mjestu; on
sam ništa više ne može učiniti da zadrži Zoltanove ljude.

Sišli su s planine starom kozjom stazom i pregazili
plitku rijeku. Sad su čekali pod nekim drvećem blizu ulaza
u rudnike. Ljudi su tiho razgovarali, provjeravali oružje i
prireñivali fitilje u ručnim bombama.

Prije sat vremena ostavili su Zoltana gore na brani s

Tree-Trunkom, a on ih je proveo kroz svoj plan napada.
Čim je sunce prešlo vrh gorja, prvi časnik Charona

Davey Day treba povesti napad na rudnike. Uz pomoć
granata i tomijevke valja im zauzeti stražarnicu, a onda se
borbom probiti do palazza kroz tunele.

Trebaju stvoriti što više buke i zbrke.
“Znaš što trebaš učiniti kada doprete do palazza, zar
ne, Davey?” tada mu je rekao Zoltan.
“Uzet ću dvojicu i otići po djevojku. Kad je
pronañemo, izvest ćemo je putem kojim smo ušli.”
“Tako treba. Kada sve ovo završi, svatko od vas smije
kući odnijeti plijena koliko god uzmogne ponijeti.”
Stefano je zadrhtao. Strepio je od povratka u palazzo.
Izgledi da se iz njega vrati živ bili su mu više nego slabi.
Poskočio je kad mu je netko stavio ruku na rame. Ali
to je bio samo Davey Day, blijeda lica siva pod
mjesečinom.
“Obavio si svoje”, rekao mu je. “Imamo tvoju kartu.
Znamo kamo idemo. Ne trebaš ići dalje. Unutra će postati
prilično gusto.”
“Hvala vam”, rekao je Stefano, a na oči su mu od
olakšanja navrle suze. Došlo mu je da zagrli čovjeka.
“Sretno”, rekao je.
“Trebat će nam sreća”, rekao je Davey.
Stefano ih je ostavio i otrčao natrag preko rijeke
prema kozjoj stazi.
Vratit će se u planinu i pokušati pronaći Vendettu.
Ipak neće poginuti.
Ponadao se da će Jamesu biti jednako lako.
Zastao je i osvrnuo se prema palazzu, daleko iznad
njega na gorskom obronku. Zatim je sklopio oči i bezglasno
se pomolio za Jamesov sigurni povratak.

Kad pakao provali

Osvit je bio prekrasan. Blijedi je sjaj rastjerao tamu s
istoka, i uskoro je cijelo nebo postalo maglovit zaslon zlata
i plavetnila. Motreći s prozora, James je vidio kako se
sjena u obliku gorja stvara na dnu doline dok je krajolik
mijenjao boju iz sive u blijedozelenu. Napokon se otkrio i
rub sunca, a ptice su počele pjevati u krošnjama.

Svanuo je dan.
Zavladao je osjećaj mira i spokoja. Zrak je mirisao
čisto. Na ovakav se dan mogu dogoditi samo dobre stvari.
Zatim je odjeknuo potmuo tutanj, i jato bijelih grlica
prhnulo je u nebo poput razbacanih papirića.
Za tutnjem su se začuli daleki pucnji i uspaničeni
povici.
Počelo je.
James je brzo prionuo na posao. Podigao je pijuk i
udario njime iz sve snage po sredini poda. Zastao je,
osluškujući hoće li ga Amy upozoriti povikom, ali čuo je
jedino sve glasnije zvukove zbrke i puškaranja iz palazza.
Opet je udario i pojavila se pukotina. Udario je još jednom
i još jednom, sve dok komad betona nije popustio i propao
u sobu kat niže. S još dva udarca razvalio je poveliku
rupu. Ugledao je Amy kako odozdo gleda u njega, kose
pune prašine.
“Jesi li dobro?” rekao je.
“Mislim da jesam.”
“Ima li kakva znaka od tvojih stražara?”
“Ne.”
“Dobro je. Odmakni se i ostani što bliže zidu.”

James je zamahnuo pijukom i nastavio udarati.
Za nekoliko je minuta stvorio dovoljno široku rupu da
kroz nju može proći. Onda se odjednom pola poda urušilo
sa silovitim treskom. Spustio je konop do Amy.
“Primi se za ovo”, doviknuo joj je i odupro se nogama.
Amy se počela uspinjati, a on povlačiti, i napokon se
uspjela uvući kroz rupu u sobu. Bila je sva prekrivena
prašinom, sličnom zdrobljenoj kredi, a oči su joj se caklile
od straha. Čvrsto je zagrlila Jamesa, a njemu je bilo drago
zbog živog ljudskog dodira.
“Moramo odavde”, rekao je. “Znaš plivati?”
“Da.”
“Doñi, onda, idemo.”
James se spremao izaći kroz prozor kad je začuo
struganje ključa u bravi. U hipu se domislivši, pružio je
jedan kraj konopa Amy i pokazao joj na drugu stranu
vrata. Na svu sreću, očito je shvatila što joj želi reći, pa su
zauzeli položaj, priljubljeni uza zid.
Vrata su se silovito otvorila i utrčao je stražar. Naglo
su zategnuli uže i on se spotaknuo i strovalio naglavce u
rupu, odalamivši se glavom po rubu pri padu.
“Idemo odavde”, rekao je James, a Amy nije imala
ništa protiv.
Protrčali su kroz vrata koja je stražar otključao i
zatekli se u mračnom, zavojitom hodniku koji je napokon
izbio na sunčani trg.
Posvuda su vladale panika i zbunjenost. Ljudi su
trčali kojekuda, vičući. Sluge su pokušavale pobjeći, a
stražari su nastojali stići do mjesta gdje se vodi borba,
premda nisu djelovali sasvim sigurni u to iz kojeg ih se
smjera napada. James i Amy neopaženi su prošli kroz sav
taj kaos, probijajući se uvis kroz palazzo prema
akveduktu.
Nakon par slijepih ulica James je opazio onu statuu
konjanika.
“Ovuda”, rekao je i potrčao mostićem.
Pucnjava se čula sve jače.

“Nipošto se ne smijemo uplesti u borbu”, doviknuo joj
je. “Jer tada bismo sigurno nadrljali.”

Amyno je lice smrknuto otvrdnulo, usana bijelih od
stiskanja. Brzo je kimnula, previše ustrašena da bi išta
rekla. James ju je primio za ruku i poveo uz jedno
stubište. Na vrhu su gotovo naletjeli ravno na Janu
Carnifex, koja je s malom svitom išla u suprotnom smjeru.

Izgledala je tako iznenañeno što vidi njih dvoje da nije
stigla reagirati, a prije nego što je uspjela išta reći ili
učiniti, James i Amy već su odmaglili. James je osjetio
zapah njezina parfema u zraku bez daška vjetra.

Bio je uvjeren da nikada neće uspjeti zaboraviti taj
smrad.

Na terasi ispred hrama nije bilo nikoga izuzev jednog
Ugova čovjeka, ispruženog na zemlji. Izgledao je kao da
samo tu leži i odmara se, i ni po čemu se nije dalo vidjeti
kako je poginuo. Bio je to mlad čovjek, priprosta, otvorena
lica složena u pomalo zbunjen izraz.

Jamesu ga je očajnički bilo žao. Ova borba nema
nikakve veze s njim. Pomislio je na sve ostale vojnike koji
su poginuli u nebrojenim ratovima a da nikada zapravo
nisu znali zašto.

Dok je tako stajao i gledao mrtvaca, osjetio je kako
mu nešto cima rukav djelić sekunde prije nego što je začuo
puščani hitac. Zrno mu je proparalo košulju, ali samo mu
je okrznulo kožu, ne nanijevši mu ozljedu. Pojma nije imao
iz kojeg je smjera stiglo ili tko gaje ispalio, niti je čekao da
to otkrije. Zgrabio je Amy i potrčao u zaklon prije nego što
novi hitac stigne pronaći cilj.

Šutke su pojurili mrežom uličica, stubišta i dvorišta
na putu uvis prema glavnoj piazzi. Kad su stigli onamo,
otkrili su da se izmeñu njih i akvedukta na suprotnoj
strani nalaze Zoltanovi ljudi, usred žestoka vatrena
obračuna sa stražarima iz palazza.

James je u tren oka razabro da su premoćno
nadjačani i da im se uskoro crno piše.

“Doñi sa mnom”, rekao je James. “I ne uspravljaj se.”

Ne dajući Amy priliku da prigovori, James ju je
odvukao na piazzu.

Odjurili su preko kamenih ploča i bacili se u fontanu,
gdje su se nastavili odmicati unatraške sve dok im leña
nisu dotaknula središnji potporanj, skriven iza zavjese
vode.

“Pričekat ćemo dok ne bude sigurno otići do
akvedukta”, rekao je James.

“Molim te”, rekla je Amy. “Moraš mi reći što se to
zbiva.”

“Zoltan napada Uga.”
“Ali zašto?” rekla je Amy. “Nema nikakvih izgleda. Što
time želi postići?”
“Kazao mi je da ima plan za uništenje palazza. Rekao
je da mu je moj bratić Victor dao ideju.”
“Kakav plan?” rekla je Amy. “{to je tvoj bratić rekao?”
“Ne znam”, rekao je James. “Pokušavam se domisliti.
Svi smo se zajedno spustili s brane u jednom vagonu
uspinjače.”
“I o čemu ste razgovarali?”
“O brani”, rekao je James, i grozna mu je spoznaja
pala na pamet. “Pokušat će probiti branu.”
“Ne bi on to mogao”, rekla je Amy. “Svi ti ljudi..
“Zašto bi njega bilo briga za njih?” rekao je James.
“Ne bi on to mogao”, ponovila je Amy tiho.
“Moramo ga spriječiti”, rekao je James.
Pokraj njih je protrčao jedan Zoltanov čovjek. Začuo
se prasak i on se svalio u fontanu. Krv mu je brzo obojila
bazen i za nekoliko trenutaka zavjesa vodene kaskade
poprimila je ružičastu nijansu. James i Amy ustuknuli su
uz središnji potporanj. Sada su oboje htjeli pobjeći odavde
što brže mogu.
“{to da radimo?” rekla je Amy.
“Možemo pokušati otići gore do brane uspinjačom”,
rekao je James.
“Da se usudimo?” rekla je Amy, kojoj se hrabrost očito
vratila.

Vatreni se obračun udaljio od njih. Posljednji Zoltanov
čovjek pobjegao je u palazzo, s Ugovim stražarima za
petama.

“Pa, ne možemo ovdje ostati cijeli dan”, rekao je
James. “Doñi!”

Izjurili su iz zaklona fontane i trkom prešli piazzu,
skližući se mokrim stopalima po ulaštenome mramoru.
Jamesu se pri trčanju napelo cijelo tijelo, jer je čekao da ga
pogodi metak, ali stigli su neozlijeñeni i na brzinu se
osvrnuo. Nikoga nije bilo u blizini.

Popeli su se u vagon i čvrsto zatvorili vrata za sobom.
Neko su vrijeme samo ostali iscrpljeno ležati na podu u
lokvi vode koja se polako širila. Onda je James ustao u
sjedeći položaj i ugledao prestravljenog stražara
šćućurenog u sjenama na suprotnoj strani. U rukama je
držao tomijevku, ali od drhtanja mu se upirala kamo god i
očito je nije imao namjeru upotrijebiti.

James se proderao na njega.
“Izlazi van! Samo idi.”
Stražar nije zastao da razmisli. Poskočio je i klisnuo
kao preplašeni zec, ostavljajući za sobom pušku.
James je počeo proučavati upravljački mehanizam, ali
nije mu išao u glavu.
“Kako to radi?” rekla je Amy.
“Na načelu protuteže”, rekao je James. “Dva su
vagona povezana kabelom obavijenim oko velikog bubnja
gore pri brani. Vagon na vrhu puni se vodom sve dok ne
postane teži od onoga na dnu. Tada se počne spuštati niz
obronak i podizati onaj drugi vagon. Nakon što stigne do
dna, isprazni mu se spremnik i postupak krene u
suprotnom smjeru.”
“Kako se onda prazni ta voda?”
“Jednom od ovih poluga”, rekao je James i počeo
potezati i obrtati sve što mu je palo pod ruku. Amy mu se
pridružila i napokon su začuli zvuk puštanja vode kad se
spremnik ispod njih ispraznio u slivnik.
Tu je bila jedna velika poluga koja je sigurno

upravljala kočnicom. James ju je povukao, ali ništa se nije
dogodilo.

“Pakao”, rekao je.
“U čemu je stvar?” rekla je Amy. “Zašto ne krećemo?”
“Očito i gornji vagon mora imati vozača”, rekao je
James. “Da ga napuni vodom i otpusti kočnicu. Ne idemo
nikamo, bojim se.”
Ali onda se, bez upozorenja, vagon s trzajem
pokrenuo i počeli su putovati uzbrdicom.
Amy se nasmijala od olakšanja.
“Kako ti je to uspjelo?” rekla je.
“Ne znam”, rekao je James. “To je čudo.”
Na pola uspona dobili su objašnjenje “čuda” kad je
pokraj njih prošao drugi vagon u silasku.
Bio je pun zbunjenih i prestrašenih stražara s brane
koji su se preko volje krenuli pridružiti borbi. Iznenañeni
izraz njihovih lica pri pogledu na dvoje djece koja spokojno
tandrču uzbrdo izgledao je gotovo komično, i proteklo je
nekoliko trenutaka prije nego što su shvatili što se zbiva i
počeli pucati na njih.
Začulo se iznenadno, zaglušno praskanje kad su meci
počeli pogañati vagon. James i Amy bacili su se na pod,
gdje ih je uskoro okružio gust tepih raskomadanog drveta i
razbijenog stakla. Ipak, vagoni su se brzo razmaknuli
toliko da stražari više nisu mogli precizno gañati, i nijedno
od njih dvoje nije zadobilo ozljedu. Kad je opet postalo
sigurno, oprezno su ustali i obrisali krhotine s odjeće.
Ostatak putovanja prošao je bez nezgoda, ali potpuno
su smetnuli s uma prikočiti kad su stigli do kućice s
vitlom, i vagon se zabio u odbojnike, ponovno ih bacivši na
pod. James je svud po sebi dobio sitne ogrebotine, ali ništa
nije osjetio. Tijelo mu je bilo preplavljeno adrenalinom.
Nikakav signal bolova nije mu mogao doći do mozga.
S mukom su se opet osovili na noge i pogledali van.
Nigdje nije bilo nikoga. James je uzeo tomijevku. Bila je
teška i zaudarala je po ulju.
Skočio je iz vagona i otišao do kabela koji je

pridržavao vagon.
Usmjerio je automat i povukao otponac, uopće ne

očekujući da će se išta dogoditi. Ali puška mu je oživjela u
rukama i stala mahnito poskakivati, odbacujući ga
unatrag. Strahovito je bučala. Uspio ju je ipak zadržati
razmjerno točno uperenu, i za nekoliko je trenutaka
raskomadani kabel popustio s glasnim žičanim praskom i
vagon se počeo kotrljati niz obronak, dobivajući putem na
brzini.

“Sad više nitko ne može doći za nama ovamo gore”,
rekao je James.

“Da,” rekla je Amy, “ali kako ćemo mi sići?”
“Kasnije ćemo se brinuti o tome.”
Buka puškaranja u dubini zvučala je sitno i daleko,
kao da to ne puca ništa jače od vatrometa. Ovdje, uz
jezero, sve je bilo mirno i spokojno. Sunce se ljeskalo na
vodi. Planinski su se vrhovi kočili u boji meda spram
savršeno vedrog plavetnila neba. Ali James je znao da se
negdje tu gore nalazi ubojica koji je odlučio ovaj idilični
prizor s razglednice pretvoriti u viziju pakla.
“Je li on tu?” rekla je Amy.
“Ne znam”, rekao je James. “Možda sam se prevario.”
Prešao je pogledom preko jezera. Uz lijevu je obalu
ležao mah potez niskih zgrada. Zoltan nema razloga otići
onamo, ali gdje li je onda?
“{to je točno kazao tvoj bratić?” rekla je Amy.
“Smatrao je da je ona duga nadvijena stijena tamo
nestabilna”, rekao je.
“Znači, sva je prilika da je otišao do nje”, rekla je Amy.
“Valjda”, rekao je James. “Idemo pogledati.”
Ugov motorni čamac bio je privezan uz veliki,
nezgrapni hidroplan na molu. James je otrčao onamo i
uskočio u njega.
“Znaš li upravljati nečim ovakvim?” upitao ju je.
“Da”, uzbuñeno je rekla Amy kad se ukrcala i
odvezala konop. “Pola sam života provela na barkama.”
Pozabavila se motorom, zahvalna što ima posla koji će

joj odvratiti misli od opasnosti u kojoj se nalaze i
strahovita nasilja kojemu su posvjedočili.

Uskoro je motorni čamac hitao površinom vode,
mreškajući joj staklenu površinu i remeteći krhki mir. Amy
je kormilarila, a James ju je navodio prema desnoj strani
jezera. Kad su prišli nadvijenom kamenitom izboju,
usporili su i nastavili se kretati polako, očiju uprtih u
obalu ne bi li ugledali išta što bi im moglo pomoći da
otkriju gdje se nalazi Zoltan.

A onda je James ugledao crno špiljsko grotlo.
“Onamo”, rekao je, i Amy je prišla špilji čamcem.
Primijetili su da joj je ulaz proširen i dozidan oko rubova
zbog sigurnijeg pristupa.
Amy je usmjerila čamac u grotlo i zatekli su se u
kratkom tunelu obasjanom nanizanim žaruljama u stropu.
Zašli su za svjetiljkama oko zavoja u malu, tmurnu
pećinu. Unutra je bilo hladno, zraka punog hladne vlage.
Voda je curila niz zidove i kapala s krova, a sve je
prekrivala zelena sluz.
James je na brzinu uočio pojedinosti. Tu je bilo malo
pristanište za brodice, te natrula drvena platforma
sagrañena na betonskim stupovima, s koje željezno
stubište vodi uvis kroz pukotinu u stijeni. Na platformi su
stajale naslagane, zapuštene bačve, a kad je James
privezao čamac, iza njih je iskoračio Zoltan. Lice mu je
prekrivao sloj znoja, a oči su mu bile mahnite od groznice i
jaro su se krijesile.
“James”, promuklo je prošaptao. “Bistar si ti dečko.
Pronašao si me. Svaka čast. Doveo si mi Amy. Hvala ti.”
Amy se oštro okrenula prema Jamesu, odjednom
ljutita. Zar ju je on to izdao? Zar ju je na prijevaru doveo
ovamo?
James ju je primio za ruku i stisnuo je da je smiri,
usrdno se nadajući da će mu pokloniti svoje povjerenje.
Spustio je pogled prema automatu, odloženom na dno
čamca. Primijetio ga je i Zoltan. “Pokušaš li se time
poslužiti, bojim se da ću te morati ubiti”, rekao je i izvukao

Berettu iz tunike. Trznuo je pištoljem u stranu, pokazujući
da oboje trebaju izaći iz čamca i pridružiti mu se.

Možda to uvjeri Amy da je on na njezinoj strani.
Dok su išli preko platforme, James je primijetio
preplet žica što se gube u rupi u stijenama. Tree-Trunk je
čučao u sjeni i odmotavao još žice s velikog kabelskog
namota.
“{to to radiš?” rekao je James glasom koji je odjeknuo
pećinom. “Molim te. Ne pokušavaj me spriječiti”, rekao je
Zoltan. “Moram to učiniti.”
“Dići ćeš stijenu u zrak?”
“Zbrisat ću Carnifexa i cijelo njegovo bijedno carstvo s
lica kugle zemaljske”, rekao je Zoltan.
“Ne smiješ”, rekao je James. “Ne možeš. Pomisli na
sve ljude koji će poginuti. Nevine ljude.”
“Nevine? Tko to? Svi su oni psi i svinje. Svi su oni
ološ. Napravit ću uslugu svijetu.”
“Ali što je s tvojim vlastitim ljudima koji su tamo
dolje?”
“Svi su oni već vjerojatno mrtvi”, rekao je Zoltan i
slegnuo ramenima. “Bili su nadjačani. Poslužili su
naprosto za odvraćanje pažnje. Lako ću naći nove ljude.”
James se pokušao pobuniti, ali krupni ga je
Samoanac podigao u zrak jednom snažnom rukom.
Drugom je rukom podigao Amy i oboje ih primio čvrsto kao
da su okovani željezom.
“Povedi ih s nama”, rekao je Zoltan.
“Ne!” viknuo je James. “Molim te, nemoj to učiniti.”
“Prekasno je”, rekao je tiho Zoltan. “Već je učinjeno.”
Zoltan je uzeo namot kabela i počeo ga odmotavati za
njima kad su svi zajedno zvonkim koracima krenuli po
stubama. James se otimao laganom stisku Tree-Trunka,
ali bez ikakve vajde.
Izbili su na sunce iznad jezera i popeli se još više u
planinu, sve dok nisu došli do betonskog vidikovca na
kojemu je već bio postavljen detonator.
Zoltan je s mukom sjeo. Ovaj ga je mali napor iscrpio

i sad je teško disao. Drhtavim je rukama pričvrstio rubove
žica na dvije mjedene spojke na vrhu detonatora,
proklinjući svoju nespretnost. Očito mu je sada već bilo
vrlo loše, i morao je zastati da obriše znoj koji mu je curio
niz lice i oduzimao vid.

James i Amy sa zgroženom su ga opčinjenošću gledali
kako vrti ručicu na boku kutije da stvori naboj u
akumulatoru, a onda stavlja ruku na prekidač.

“Carnifex me nije smio preveslati”, rekao je. “Sad
ćemo vidjeti je li Victor Delacroix imao pravo.” Mahnuo je
prema brani i salutirao. “Zbogom, care moj.”

Prebacio je prekidač i Jamesu se smučilo kad je
odozdo začuo potmuo prasak. Došlo mu je da se rasplače.
Ovo se nikako ne bi smjelo dogoditi. Ovo je njegov
neuspjeh.

Nekoliko gromada i manjih kamenova palo je s
nadvijene stijene u jezero, slabašno pljusnuvši, i onda
ništa.

Muk je zavladao gorjem.
James se razvedrio. Pogledao je u Amy. U očima joj je
zasjao tračak nade.
Zoltan se luñački nasmijao.
“Nije bio u pravu”, kriknuo je. “Victor nije bio u pravu.
Carnifex je ipak bolji inženjer. Izgleda da će njegov san
ostati stajati.” Opet se nasmijao i prokleo jezero na
mañarskom.
U tom je trenutku James osjetio kako mu se tlo miče
pod nogama, kao da stoji na leñima neke goleme zvijeri
koja se budi iz duboka sna. Duboko u unutrašnjosti
planine začulo se pucanje, kao kad se lomi santa leda, a
zrak kao da se raskolio oko njih kad je njime prostrujao
udarni val. Udario je Jamesa u prsa, i u cijelom je tijelu
osjetio njegov prolazak.
Začulo se još jedno otegnuto pucanje, pa još jedno i
još jedno, poput prolomljene grmljavine. Zvučalo je moćno,
to kidanje i trganje u orijaškim, nepojmljivim razmjerima.
Tlo se još jednom raspomamljeno propelo, a James je

primijetio kako njime doslovce prolazi mreškanje.
Zatim je opet zavladao muk.
Vrijeme kao da je stalo. Svijet je čekao. Cijelo je

područje potpuno utihnulo. Ni kukac ni ptica nisu se
usuñivali ni pisnuti.

James je shvatio da je zadržao dah.

Mañarova osveta

Ispod njih, u palazzu, Ugo je začuo taj zvuk i osjetio
drhtaj u planini. Pogledao je uvis, prema brani, visoko
nadvijenoj i bijeloj na suncu. Veliko mu se blijedo čelo
naboralo.

“Ita fua cussu?” rekao je. Što je sad to bilo?
Pitanje nije bilo upućeno nikome posebno, i nitko mu
nije odgovorio. Namrštio se i šmrknuo. Vjerojatno nije
ništa.
Valja još obaviti mnogo toga. Njegova je straža privela
posljednje Zoltanove ljude i prikupila ih na piazzi pokraj
upropaštene uspinjače.
Obratio se satniku koji je zapovijedao streljačkim
vodom.
“Kada završite,” rekao je, “riješite se trupala i operite
kamenove. Očistite cijeli palazzo. Nepodnošljiva mi je ova
prljavština.” Iskoračio je i podigao ruku. “A sad, oružje u
stav spremno”, rekao je. “Kad spustim ruku, pali.”

Stefano i Vendetta takoñer su čuli eksploziju, i neki
im je instinkt kazao da se dadu u bijeg.

“Aio caida!” proderao se Stefano. Doñi. Počeo je vući
djevojku uzbrdo što je brže mogao, što dalje od klanca.

Perry Mandeville i drugi etonski učenici igrali su
nogomet kad su začuli prasak. Nalazili su se na poljima
pokraj Ugova stadiona i sad su zastali, zaklonili oči od
sunčeva sjaja i pokušali opaziti što se to zbiva.

Peter Haight i gospodin Cooper-ffrench nekamo su se
izgubili, pa ih je nadzirao njihov vodič, Talijan Quintino.
Prepušteni samima sebi, postupili su kao svi dječaci diljem
svijeta i počeli napucavati loptu. Cijelog su jutra slušali
čudnu buku odozgo iz palazza i pretpostavljali da je sve to
dio karnevala, ali ovaj najnoviji moćni tutanj zvučao je
drugačije.

“Baš me zanima što se zbiva tamo gore”, rekao je Tony
Fitzpaine, zvučeći prigušeno i nazalno zbog jakih zavoja na
nosu.

“Pa oni su m-munjeni, ti Talijani”, rekao je Perry.
“Stvarno m-munjeni...”

James je i dalje zadržavao dah. Osjećao je nesnosnu
napetost. Zoltan je stajao i zurio u jezero, čvrsto stišćući
desnu šaku.

“Hajde”, šaptao je. “Hajde, vrag da te nosi.”
Zatim je James opazio kako se sasvim malen oblačić
prašine uzdiže s tla; do njega je drugi oblačić zavijorio
nebom, a onda je i treća perjanica sijevnula duž stijene,
poput prašine koju nadiže životinja u trku, dok se duga
crna pukotina otvarala na vrhu nadvijene stijene.
“O, Bože”, prošaptao je Zoltan. “Srušit će se.”
Imao je pravo. Cijeli se izboj počeo rušiti, isprva
polako, a onda u silovitom naletu, kad se pola obronka
odlomilo.
Prizor je bio strahovit, stotinu tisuća tona stijene što
se obrušava u padu kao golema, urličuća masa.
Kad se svalila u jezero, odjeknuo je zaglušan tresak i
voda se u oblaku pare vinula u nebo, tako visoko da je
načas zakrila sunce. Trenutak prije bio je miran, sunčan
dan, a trenutak poslije James se našao usred orkanskog
pljuska igličastih kapljica vode, tako gustih da ni prst pred
nosom nije vidio. Kad se zrak raščistio, ugledao je nešto u
što je jedva mogao povjerovati: ogroman, sedmometarski
val putovao je cijelom dužinom jezera.
Nalet vode ostrugao je rubove bazena, čupajući stabla

u korijenu i rušeći mali potez niskih zgrada na suprotnoj
strani. Zatim je podigao veliki bijeli hidroplan kao dječju
igračku i bacio ga preko ruba brane.

James je gledao kako zrakoplov nekoliko trenutaka
jedri nad dolinom, prije nego što mu se nos oborio i poveo
ga u propadanje.

***

Ugo je stajao na piazzi, opčinjen, ruke podignute u
zrak da dade signal svojim ljudima, gledajući uvis,
nesposoban shvatiti što se to zbiva, dok je njegov ljubljeni
Sikorsky prelijetao branu i počinjao ponirati prema njemu.

Iza aviona, nebo se ispunilo čvrstom vodenom
masom.

“Ne!” rekao je i ispružio ruku još dalje, kao da ga želi
zadržati. “Ne!”

Ali nikako ga nije mogao zadržati. Zrakoplov ga je
spljeskao kao muhu, a trenutak potom voda se strovalila
na palazzo i saprala sve ostale s piazze.

Val je potpuno preplavio branu, tako da su zidovi
popucali, ali kad se plimni val prelio James je primijetio da
ona i dalje stoji.

Samo, nije još bilo gotovo.
Kad je nadvijena stijena pala u vodu, odaslala je
masivne podvodne udarne valove, nevidljive Jamesu i
ostalima, koji su fatalno oštetili konstrukciju brane. Sada
bi već i praktički beznačajna sila mogla izvaliti branu iz
mjesta i osloboditi strahovit pritisak vode iza nje.
A nešto je nailazilo, nešto krupno.
Drugi je val bio otišao u suprotnom smjeru uz jezero,
udario o stijene na onome kraju i, poput vode koja pljuska
po kadi i nema se kamo odliti, krenuo natrag.
Bio je manji od prvoga vala, ali svejedno snažan, a
kad je udario o branu, zid je napokon popustio.
Masivna sila dvadeset milijuna galona vode razvalila
je rastrgani beton pred sobom u bezumnoj žurbi da

pobjegne. Čep se time izvukao iz kade. Jezero se počelo
odlijevati i ništa ga više nije moglo zaustaviti.

Akvedukt je nestao, uništen u tren oka, a zidine i
isklesani kamenovi sručili su se raskomadani prema
dolini. Ni palazzo nije imao izgleda; nezamisliva bujica
vode, betona i kamena nahrupila je na njega. Pred sobom
je odnijela stupove i potpornje kao grančice. Cijele je
zgrade istrgnula iz temelja i bacila niz gorsku padinu.
Ogradice i mostići, dvorišta i svi krasni trgovi i fontane
netragom su nestali.

Ljudi koji su ostali unutra nisu imali izgleda. Nisu
imali kamo pobjeći, sve i da su imali vremena ili
pravodobna upozorenja. Nemilosrdna voda pronašla je put
u svaku rupu i skrovište; ništa nije bilo pošteñeno. Urušilo
se onih nekoliko preostalih krovova, a posljednji su zidovi
popustili i raspali se. Tapiserije i slike, kipovi i vrijedan
namještaj, srebrni ukrasi i lusteri, sve se to potpuno
porazbijalo i rastrgalo i nestalo u naletu.

Nakon vode stiglo je blato - lavina mulja s dna jezera i
zemlje s gorskog obronka, zla bujica tamnog, smrdljivog
kala. Probila se kroz ono što je preostalo od prozora i
ispunila sve prostorije, tako da se uskoro od Ugova
palazza ništa više nije vidjelo, i bilo je kao da ondje nikad
ništa nije stajalo.

“Što si to učinio?” rekao je James Zoltanu, koji je
zurio u jezero što se u hipu pretvorilo u brzu gorsku
rijeku.

“Utopio sam ga”, rekao je Zoltan. “Uvijek se uzrujavao
zbog prljavštine u svome dičnom palazzu, a sad će trebati
tisuću godina da se sve to počisti.”

Grofica Jana Carnifex stajala je u dolini i gledala uvis
u ružnu mrlju crnog blata što je gmizala niz planinu poput
izljeva hladne lave. Znala je da je sve nestalo. Njezin dom,
njezina prekrasna odjeća, njezin zlatni i srebrni nakit, sve.

Bila je roñena bez ičega, i sada je opet ostala bez
ičega. Bez ičega izuzev hladne, mračne žudnje za osvetom.

Rodom je iz Barbagije. Još od malih nogu u potpunosti
poznaje kodeks vendete. Nije ju više briga hoće li preživjeti
ili poginuti, samo da uspije uništiti sve koji su odgovorni
za ovo što se dogodilo.

Kad je puškaranje započelo nalazila se u ambulanti
palazza. Svaki je tjedan odlazila doktoru na pregled. Imala
je slabo srce, za koje joj je on davao tablete i injekcije. Ali
upravo kad je on podigao štrcaljku i kucnuo po njoj da
izbaci mjehuriće iz preparata, začuli su pucnjavu i povike.

Doktor je bacio pogled kroz prozor, a onda se opet
okrenuo prema Jani, zabrinuto namršten. Jana ga je tada
odgurnula u stranu i sama pogledala što se zbiva.

U palazzu je vladala zbrka, ljudi su trčali i vikali,
posluga je vrištala. U blizini je odjeknula eksplozija,
šokantno glasna, i doktor je rekao da bi trebali otići.
Probili su se na otvoreno i potrčali prema rudnicima.

A onda je ugledala onog malog Engleza Jamesa Bonda
i onu djevojku Amy.

Mislila je o njemu sve vrijeme silaska, kad se
pridružila bujici slugu u bijegu od bitke kroz rudničke
tunele.

Kad je izbila na svjetlost u podnožju, odozgo je začula
eksplozije i zagledala se uvis taman na vrijeme da vidi
kako se brana ruši, a s njom pada i pola planine.

Većina stanovnika doline stigla se dokopati uzvisina i
izbjeći gromoglasni nalet kad je poplava pogodila Sant’
Ugo. Već su se počeli udruživati s preživjelima iz rudničkih
tunela i organizirati u spasiteljske skupine. Jana je
prepoznala one učenike iz Etona, iz škole Jamesa Bonda, i
hladno joj je srce opet počelo brže tući.

Neće oka sklopiti dok se ne osveti, a zna odakle će
početi.

Od Jamesa Bonda, i cijele njegove obitelji.

Iza maske

Svi su psi u dolini lajali. Osjetili su da se dogodilo
nešto užasno. Stefano i Vendetta čuli su ih čak i odavde,
smješteni na stijeni odakle su gledali u dubinu, gdje je
voda izlokala veliki polukrug u tlu doline.

Vendetta je pogledala prema ruševinama Ugova
palazza.

“James Bond”, rekla je.
“Mortu est”, rekao je Stefano. Mrtav je. “Nikad ga više
nećeš vidjeti.”
Vendetta nije zaplakala. Nije plakala otkako je bila
beba. Nije imala suza u sebi. Osvetila je Maurovu pogibiju.
Uga više nema, a njegov je palazzo uništen. Sada će se
vratiti svome životu u planinama. Oduvijek je imala tvrdo
srce; sad će joj biti još tvrñe.
Okrenula se od prizora pogibije tolikih.
Nije mogla dobiti Jamesa. Sada je znala da to nije bilo
suñeno. Bog je njemu namijenio drugu sudbinu, ali njoj
još preostaje Stefano...

James, Zoltan, Tree-Trunk i Amy objahali su vrh
planine i sada se na konjima spuštali niz suprotnu stranu
prema Zaljevu Orosei. Konje su pronašli u staji smještenoj
nešto dalje od ruba brane. Kako vozila ne mogu doprijeti
ovamo gore, oni su Ugovim ljudima bili jedino prijevozno
sredstvo.

Jamesa su posjeli iza tjelesine istetoviranog
Samoanca, dok se Amy čvrsto držala za Zoltana,
pridržavajući na konju njega koliko i sebe samu.

Zoltan je izgledao vrlo nemoćno i bolesno, kao da je
učinio sve što je trebao i sada diže ruke od svega. Zanosio
se u sedlu, a glava mu se klatila.

James nije znao jesu li on i Amy zarobljenici, ili su svi
zajedno u bijegu. Bio je siguran jedino u to da mora
nekako sići s ove proklete planine i spustiti se natrag u
sigurnost i civilizaciju.

Osjećao se prazno i otupjelo i nije mogao podnijeti
pogled na Amy, kojoj su oči bile sasvim crvene od
plakanja.

Dok su odlazili s ruševina brane, skupina Ugovih ljudi
bezvoljno je izdaleka zapucala na njih. Zoltan je uzvratio
paljbu da ih prestraši i rastjera, a nakon što je ispraznio
svoju Berettu, više ih nije bilo.

Nakon toga nisu vidjeli više nikoga.
Bilo je jako vruće, a James nije imao čime zakloniti
glavu. Samo je sjedio, zurio u složene tetovaže na leñima
Tree-Trunka i slušao neprekidno klipa-klapa konjskih
kopita po kamenitom tlu. Taj zvuk mu je izuzetno išao na
živce, a čak i nakon što su se konji zaustavili nastavio mu
se ponavljati u glavi, klipa-klapa-klipa-klapa...
Nakon otprilike sat vremena stigli su do malog potoka
i sjahali. Amy je otišla popiti vode i protegnuti bolne noge.
James je prišao Zoltanu, koji je sjedio u sjeni drveta i
bavio se svojom Berettom.
“Što sad namjeravaš?” rekao je.
“Vratit ću se na svoj brod, gdje mije i mjesto”, rekao je
Zoltan.
“A što će biti s nama?” upitao ga je James.
Zoltan je pogledao u njega zamućenim očima.
“Sve što se zbilo, zbilo se zbog te djevojke”, tiho je
rekao.
“Onda nas pusti”, rekao je James.
“Ne mogu. Ona mi je sada sve što imam.”
“Onda proklet bio!” viknuo je James.
Pogled pun srdžbe sijevnuo je u Zoltanovim očima, ali
ubrzo je jenjao. Uzdahnuo je i odložio pištolj.

“Proklet već jesam”, rekao je. “Nadao sam se da će me
Amy spasiti. Ona mi je bila nešto dobro u životu.”

“Pa, ti u njezinu nisi bio ništa iole dobro”, rekao je
James.

“U pravu si”, rekao je Zoltan. “Kao i obično.” Zastao je
i zagledao se u svoju beskorisnu lijevu ruku. Napokon je
pljunuo, a James je primijetio da mu je slina gusta i žuta.

“Vjeruješ li u oprost?” rekao je Zoltan tiho.
“Ne znam”, rekao je James.
“Mnogo sam ružnoga učinio”, rekao je Zoltan. “Barem
jedanput, učinit ću nešto dobro.” Slabašno se pridigao na
noge i otišao do svojega konja. “Sada znam da moram otići
daleko od nje, inače će me koštati glave. Evo, uzmi ovo.”
Dobacio je vreću punu kovanica Jamesu. “Idi ravno na
istok, sve dok ne stigneš do obale, a tamo unajmi barku i
vrati se kući. Čuvaj mi Amy.”
“Što? Čekaj... Ne...”
Ali Zoltan se nije dao zaustaviti. Promrmljao je nešto
Tree-Trunku na mañarskom, pa su obojica sjeli u sedla i
odgalopirali.
Amy je pritrčala Jamesu.
“Kamo idu?” rekla je.
“Sada smo prepušteni sami sebi”, rekao je James.
“Slobodni smo?”
“Čini se da je tako. Slobodni da crknemo kao psi tu
pod suncem.”
Odjednom su se osjetili vrlo maleni i izgubljeni i
osamljeni.
“Što da radimo?” rekla je Amy.
“Idemo pješice.”
Nakon pola sata posrtanja kroz mirisnu makiju, punu
tvrdog raslinja koje im je kidalo ionako odrpanu odjeću,
James i Amy izbili su na zemljani put i krenuli njime
nizbrdo prema obali.
Koračali su šutke, preumorni da išta kažu, zureći
samo u gaženje svojih stopala po prašini.
Tu i tamo Jamesu bi se učinilo da i dalje čuje konje,

ono klipa-klapa njihova hoda. Pomislio je da možda zapada
u bunilo od sunčanice.

Sunce je Jamesu nesmiljeno pržilo zatiljak. I Amy je
patila, znoj joj je kapao s nosa i brade. Na kraju je
otrgnula nekoliko komada tkanine sa svoje mrske žute
haljine, pa su ih povezali oko glave. Bilo je i to bolje nego
ništa, i pružilo im je izvjesnu zaštitu od vrelih sunčevih
zraka.

Prošli su uzak klanac i izbili na široku, suhu,
kamenitu ravnicu. Sjedne strane rastao je lug hrasta
plutnjaka, a s druge su se uzdizale visoke litice.

James nije mogao zamisliti sumornije i izloženije
mjesto.

“Ovo je glupo”, rekao je Amy. “Trebali bismo naći neki
zaklon i prićekati da žega popusti. Tu ćemo se živi ispeći.”

Amy je kimnula, pa su sišli s puta i krenuli prema
drveću.

Šumica je ležala dalje nego što se činilo, a ravnici kao
da nije bilo kraja. Hodali su i hodali, ali tamni, treperavi
potez drveća nikako im nije bivao ništa bliži.

Amy je sjela.
“Ne mogu dalje”, rekla je. “Zar ne možemo samo ovdje
pričekati?”
“Ne”, rekao je James. “Treba nam zaklon.”
“Čuješ li to?” rekla je Amy.
“Što?”
“Zvučalo je kao konjska kopita. Možda se Zoltan
vraća.”
James je naćulio uši. Ipak mu se taj zvuk maloprije
nije samo učinio. Počeo se obazirati ne bi li opazio što ga
stvara.
Zatim je Amy ustala i primila ga za podlakticu.
“James, gledaj”, rekla je.
Kroz treperavu vrućinu ugledao je valovitu priliku
konja s jahačem kako im se približava polaganim
korakom.
Zaškiljio je. Sada je znao da je dobio sunčanicu.

Jahač je izgledao kao da na sebi ima ono ceremonijalno
ruho s karnevala, s mrtvački bijelom ženskom maskom.

I uz bok je držao srebrni mač.
Konj je prešao u kas, pa u laki galop, a onda
zagalopirao punom brzinom, i James je shvatio da ide
ravno na njih.
Jahač je podigao mač, uperivši vršak ravno u
Jamesovo srce. James je ustuknuo. Nije imao kamo
pobjeći tu na otvorenome, nije se imao gdje sakriti.
Ostao je u mjestu, pogleda uprta u mač. Oči jahača
bile su skrivene iza maske. Kopita konja toptala su po
tvrdom tlu. Zrak je bio vreo, bez daška vjetra. James je
pričekao da mu se konj sasvim približi, a onda se bacio u
stranu. Vršak oštrice bezopasno je fijuknuo pokraj njega i
James je osjetio kako pokraj njega zamućeno sijevaju
kopita.
Prevrnuo se, ustao i ugledao konja kako naglo skreće
za uzvratni napad, ali nije odmaknuo dovoljno da stigne
razviti naročitu brzinu, pa kad je opet naišao, James se
izmaknuo pred njim i našao se na strani suprotnoj od one
na kojoj je jahač držao mač.
Ali onda se jahač okrenuo i prešao u napad na Amy.
Ona je samo stajala, ne znajući točno što da učini kad se
konj okomio na nju. Meñutim, u zadnji je čas zgrabila
šaku praškaste zemlje i bacila je u zrak, što je prepalo
konja i nagnalo ga da uzmakne.
James je znao da neće moći još dugo ovako.
Jahač je odgalopirao i smirio konja, a onda počeo
kružiti oko njih, planirajući svoj idući potez.
“Razdvojimo se”, rekao je James. “Pokušat ću ga
navesti da krene za mnom. Ti vidi možeš li stići do šume.”
“Ne”, rekla je Amy. “Zajedno smo u ovome.”
James je primijetio kretanje sa strane i pogledao
onamo u čudu kad su još dva konja izletjela iz drveća.
Bili su to Zoltan i Tree-Trunk, s velikim Samoancem
na čelu, harpuna podignuta poput koplja, debele cigare
utisnute u zube.

Jahač s maskom zabio je pete u sape konja i krenuo
u juriš na njih.

Tree-Trunk je dobrano isprednjačio pred Zoltanom,
usmjeren ravno na suparničkog konjanika.

Prilazili su sve bliže jedan drugome, sve dok u
posljednjem trenutku Samoanac nije bacio svoj harpun.

Maskirani se jahač prignuo, harpun je bezopasno
preletio preko njega, a on je zadigao mač i zabio ga u Tree-
Trunka brzom, spretnom kretnjom. Trenutak potom konji
su im se sudarili i Tree-Trunk se srušio, a životinja se
prevalila preko njega.

Konj je ustao, ali Tree-Trunk nije.
Maskirani je jahač ostao u sedlu, ali morao se
pomučiti da obuzda konja, koji je nervozno poskakivao i
propinjao se.
Zoltan je stigao i odgalopirao pokraj Jamesa i Amy.
James mu je na trenutak ugledao lice. Bilo je
iskrivljeno u bolnu grimasu.
“Ne”, viknuo mu je James. “Vrati se.”
Od Zoltanova pištolja nije bilo koristi. Istrošio je sve
metke dok je pucao u stražare blizu brane. Dok je
maskirani jahač bio obuzet smirivanjem konja, galopom je
prošao pokraj njega, sagnuo se u sedlu i iščupao harpun
Tree-Trunka iz zemlje, a onda zaustavio konja i okrenuo
ga.
Čovjek s maskom načas je pogledao u Jamesa, a onda
opet u Zoltana, smišljajući što će sada.
Zoltan je odlučio umjesto njega.
Smjestio je harpun u pregib desne ruke, urliknuo,
podbo konja u trk i jurnuo na njega poput srednjo-
vjekovnog viteza s kopljem.
Maskirani je čovjek ispružio ruku i usmjerio mač u
Zoltana. Zatim je, s povikom, zagalopirao prema Mañaru.
James je čvrsto privio Amy uza se dok su njih dvojica
tutnjali jedan prema drugome, nadižući oblake prašine iza
sebe, konja zapjenjenih od znoja. Kako su se približavali,
postajalo je sve jasnije da nijedan nije spreman ustuknuti.

Doći će do sraza mača i harpuna, a Jamesu je bilo mrsko i
pomisliti na to tko bi mogao odnijeti pobjedu. Zoltan ima
dalji doseg s harpunom, ali bolestan je i slab, i vršak se
njiše pred njim. Maskirani čovjek savršeno ravno i čvrsto u
ruci drži mač, s čije se okrutne, tanke oštrice ljeska
svjetlost.

“Ne mogu to gledati”, rekla je Amy i prekrila lice
rukama.

Napokon su se susreli.
Odjeknuo je prasak popraćen struganjem, i obojica su
odletjeli iz sedla. Teško su se svalili na zemlju, a njihovi su
konji usporili i prešli u polagano šetanje, brsteći travu kao
da se ništa nije dogodilo.
Maskirani je jahač ostao proboden harpunom u
sjedećem položaju, nagnut i naslonjen na držak, grebući
zemlju prstima jedne ruke, dok mu je druga ruka i dalje
čvrsto stiskala mač, kojemu se vršak odlomio.
Ukočio se i smirio.
James mu je prišao i skinuo masku.
Bio je to Peter Haight, markantna lica prazna poput
maske koju je do maloprije nosio.
Već je bio mrtav.
“James, pomozi!”
Amy je čučala nad Zoltanom, držeći ruku preko rane
na njegovim prsima. “Ranjen je”, rekla je.
James je strgnuo košulju sa sebe.
Odlomljeni vršak Haightova mača duboko mu se
usadio meñu rebra. Krv mu je pri disanju klokotavo
navirala oko krhotine.
“Da ga izvadimo?” rekla je Amy.
“Ne.” Zoltan je otvorio oči, bjeloočnica jarkocrvenih
poput krvi koja mu je curila iz prsa. “Ostavi.”
Pogledao je Jamesa.
“Uvijek upadaš u nevolje, James...”
“Ne pokušavaj govoriti”, rekao je James, trgajući
rukav svoje košulje da napravi zavoj. Zoltan ga je ščepao
za mišicu.

“Molim te,” rekao je, “ne želim ovdje umrijeti. Odvedi
me natrag na moj brod. Molim te, daj da umrem na
moru...”

Samo dječak

Sunce je pržilo maleni čamac koji je sjekao tirkiznu
površinu Sredozemnog mora. James je držao ruku na
kormilu, pogleda čvrsto uprta u obzorje dok se čamac
klackao gore-dolje. Grlo mu je bilo suho, a usne ispucane i
spaljene. Amy je bila u gorem stanju; blijeda joj je koža, još
mekša nakon mnogih dana zatočeništva u tamnoj ćeliji,
sada gorjela i gulila se. Vjetar ih je služio, ali čamac je
sporo napredovao.

Zoltan je ležao na dnu i drhtao. Tanak potez krvi
tekao mu je s usana niz bradu, a oči su mu se mutile. Iz
pluća mu se čuo užasan zvuk klokotanja krvi. Promrmljao
je nešto na mañarskom i Amy se prignula da ga bolje čuje.

“Što si rekao?”
Zoltan je trepnuo.
“Učinilo mi se da si ti moja anyam”, rekao je. “Moja
majka.”
“Ne”, rekla je Amy. “Nisam.”
“Učinilo mi se da sam doma”, rekao je Zoltan, vrlo
slabašno, kao da mu glas dopire izdaleka. “More... Bilo je
to more trave. Svidio bi ti se moj dom, Amy. Velika ravnica
stere se unedogled. Zimi je zaleñena, a ljeti se prži. Imali
smo imanje, usred ničega. S dugorogom stokom na
poljima, guskama u dvorištu i nekoliko dudovih stabala
oko kuće. I to je bilo sve. Kamo god da bi ti pogled pao,
nije se vidjelo ništa drugo, samo stoka i trava. To je bio
moj svijet. To je bio cijeli svijet. Trebao sam ostati doma.”
“Možeš opet otići doma”, rekla je Amy.

“Ne. Ne mogu. Utapam se”, rekao je Zoltan s izvjesnim
naporom. “Utapam se u vlastitoj krvi.” Zdravom je rukom
zgrabio Amynu košulju. “Oduvijek sam znao da ćeš me ti
utopiti”, rekao je. “Trebao sam te ostaviti tamo gdje sam te
našao.”

“Bit će tebi dobro”, rekla je Amy, a Zoltan se
nasmijao, pa zagrcnuo i ispljunuo oveću gvalju zgrušane
krvi na palubu.

“Neće mi biti dobro”, rekao je i zajecao. “Da sam
barem doma. Da me barem majka može zagrliti...” Ušutio
je, i James je primijetio da plače.

Amy ga je primila u naručje.
“Bit će tebi dobro”, opet je rekla, a James se upitao
tko od njih dvoje grli onoga drugoga.
“Barem sam na moru”, rekao je Zoltan. “Čak i ako
nisam na vlastitome brodu...”
Nakon što su kamenovima prekrili tijela Tree-Trunka i
Petera Haighta, nekako su uspjeli stići do obale, sa
Zoltanom privezanim za sedlo svojega konja.
Nakon nekog vremena uspjeli su pronaći jedno
ribarsko seoce. Nijedan stanovnik nije posjedovao vozilo,
ali prastari im je ribar prodao jednako prastari ribarski
čamac za daleko više novca nego što je vrijedio. Isplovili su
na pučinu i zaputili se na sjever. Meñutim, što su dalje
odmicali, to se Zoltanu stanje sve više pogoršavalo.
“Neću se izvući”, rekao je, gledajući u nebo
obnevidjelim očima. “Ne želim se utopiti u vlastitoj krvi.”
“Ne dam da itko više umre”, rekao je James zažareno.
“Nije to u tvojoj moći”, rekao je Zoltan. “Nisi ti Bog. Ti
si samo dječak - izuzetan dječak - ali samo dječak. Nemaš
moć nad životom i smrti.”
“Samo se ti drži”, rekao je James ljutito. “Ne smiješ
umrijeti.”
Zoltan je progovorio tiho, dok ga je svaka riječ boljela.
“Cijelog tvog života umirat će ljudi koje ćeš voljeti”,
rekao je. “I ti tu ništa nećeš moći. Neće ti biti nikakve vajde
od ljutnje. Svijet ti je takav. Rañamo se, stradavamo i

umiremo. Ali, Bože, ne želim umrijeti ovako. Stavite me u
vodu.”

“Ne znaš plivati”, rekla je Amy.
“Ne želim plivati”, rekao je Zoltan. “Želim umrijeti...
Želim umrijeti u miru.”
“Neću to učiniti”, rekao je James. “Dovest ću te na
tvoj brod. Naći će se netko da ti pomogne. Uklonit ćemo
oštricu, zašiti te...”
“Ne vjeruješ mi”, rekao je Zoltan. “Ali hvala ti,
svejedno. A sad, baci me preko palube; previše me boli.”
“Ne!” James je stisnuo zube i pogledao pod svoje noge.
Na dnu čamca bilo je palac vode, ružičaste boje od
Zoltanove krvi. Čovjek je grozomorno zaudarao, kao da je
već mrtav i truo. James više nije mogao podnositi pogled
na njega. Pustio je da mu glava padne, na trenutak
zažmirio i slobodnom rukom pritisnuo oči.
“Anyam”, začuo je Zoltanov uzdah. “Edesanyam.
Zagrli me. Bojim se...”
Začuo se malen pljusak, a kad je James podigao
pogled, Zoltana više nije bilo, a Amy je tiho plakala.
Nikad je poslije toga nije upitao je li to ona prebacila
umirućeg Mañara preko palube, ili je on smogao završni
napor i sam to učinio.
Nikad ga više nije spomenula.
Obrisala je oči.
“Što ćemo sada?” rekla je.
“Idemo kući”, rekao je James. “U vilu moga bratića...
možemo otploviti ravno do nje.”
Amy je otpuzala do Jamesa i obgrlila ga, i tako su
dugo ostali šutke sjediti.
Otplovili su pokraj Terranove i nastavili na
sjeverozapad, držeći otok uvijek sebi slijeva. Bilo je kasno
popodne kad im se na vidiku pojavilo otočje Maddalena, i
James je pokazao prstom prema velikoj kamenitoj izbočini
Capa d’Orso i stijeni koju je vjetar isklesao u obliku
medvjeda koji čuči.
Kako mu je samo smirujuće i poznato djelovao ovaj