Charlie_Higson_-_Mladi_Bond_2_-_Vrela_krv

Deja vu

Imala je kratku, neurednu kosu, grubo ošišanu u
nejednake busenove, blijedu kožu s pjegicama i velike oči
koje su joj sjale u mraku. Gledala je u Jamesa kao da ne
može vjerovati da je on doista tu, i pružila ruku kroz otvor
pokraj šipke. James ju je primio na trenutak.

“Stvaran si”, rekla je.
“Sve mi se čini”, rekao je James.
“Mislila sam da sanjam”, rekla je djevojka. “Tko si ti?”
“Zovem se Bond, James Bond. Tko si ti?”
“Ja sam Amy Goodenough.”
James se tako iznenadio da je zamalo pao s uskog
izboja na kojem je stajao.
“Markova sestra?” rekao je.
“Znaš tko sam?” rekla je, nasmijavši se od olakšanja.
“Da”, rekao je James. “Ali koga vraga tu radiš?”
Amy mu je na brzinu ispričala sve, od padanja u
zarobljeništvo na moru, do dovoñenja u gorje.
“Zoltan je očito znao za figuricu”, rekao je James.
“Znao je gdje će naći Siren i što može očekivati.”
“Znam”, rekla je Amy. “Rekao mi je to. Ukrao je kipić
za grofa.”
“Ali kako je Ugo to znao?”
“On posvuda ima ljude koji rade za njega”, rekla je
Amy. “Gak i u Engleskoj.”
“Gak i u Etonu”, rekao je James.
“Upravo tako”, rekla je Amy. “Ima jedan čovjek koji se
predstavlja kao učitelj u vašoj školi. On Ugu govori sve što
treba znati.”

“Cooper-ffrench”, rekao je James. “Poznajem ga. Ovdje
je.” Sad je na Jamesa došao red da progovori, pa joj je
ispričao, što je brže mogao, sve što zna.

“Beznadno je”, rekla je Amy kad je završio.
“Nije”, rekao je James i stisnuo joj ruku. “Izbavit ću te
odavde.”
“Sada?” Na licu joj se ukazalo tako ojañeno nadanje
da je James morao odvratiti pogled.
“Možda”, rekao je. “Gore ima nešto alata. Možda, ne
znam, uspijem slomiti ovu šipku. A tu je i jedan dečko koji
ovdje radi; on nam može pomoći.”
“Stefano?” rekla je Amy.
“Da”, rekao je James. “Zato ne gubi nadu.”
Dvije krupne suze navrle su Amy na oči i skotrljale joj
se niz obraze.
“Ne mogu vjerovati da se ovo dogaña”, rekla je. “Molila
sam se da mi netko doñe.”
“Samo hrabro”, rekao je James i ustao. “Vratit ću se.”
Prije svega se trebao vratiti na krov.
Pozvao je Stefana najglasnije što se usudio, ali nije
mu se odazvao. Očito ga ne može čuti. James je protresao
konop. Ništa.
Uzdahnuo je i pljunuo u ruke. Pri silasku mu se
zgulilo nešto kože, ali sada naprosto to mora smetnuti s
uma i popeti se kako zna i umije.
Čvrsto je primio konop, odupro se nogama o zid i
počeo se polako uspinjati, pridižući se ruku po ruku.
Stopala su mu se dvaput okliznula i bolno je tresnuo o zid,
ah uspio se zadržati i dokopati se sigurnosti prvog prozora,
gdje je stao na izboj da doñe sebi. “Stefano”, pozvao gaje.
“Gdje si?”
I dalje ništa.
Upitao se bi li mogao ovdje ući u zgradu i pronaći neki
lakši put do krova. Pozabavio se zaklopcima, umetnuvši
džepni nožić izmeñu njih ne bi li podigao zasun, i napokon
gaje uspio odignuti. Otklopio ih je i uvukao se unutra, i
dalje zavezan za konop.

Soba je bila gola i prazna, a vrata su bila zaključana
sa suprotne strane. Nije se usuñivao silom ih pokušati
otvoriti, zbog buke koju bi to stvorilo, pa se nevoljko popeo
natrag na prozor i ponovno krenuo uspinjati uza zid.

Čistom je ljutitom odlučnošću naposljetku dospio na
vrh, ali kad se uzverao na krov otkrio je da je Stefano
nestao.

Dovraga.
Potpuno mi je pomrsio račune.
Sada je prepušten sam sebi.
Sjeo je i, dok je odvezivao konop, začuo da se netko
uspinje po skeli. Brzo je skinuo konop sa sebe i otišao
pogledati tko je.
Nije to bio Stefano. Stizala su dva Ugova stražara.
Na trenutak mu je došlo da im se preda. Bio je
strašno umoran. Toliko se toga dogodilo u zadnje vrijeme
da nije znao može li više uopće stajati na nogama.
Koješta.
Ne radi se više samo o tebi, nego i o Amy.
Idemo, pokret, mrcino jedna lijena. Miči se odavde.
Potrčao je preko krova i preskočio na susjednu
zgradu.
Kad je doskočio, nastavio je trčati, potpuno
zaboravivši na sav umor.
Nasmijao se. Upravo se u ovakvoj situaciji nalazio one
večeri u Etonu s Vratolomnom družinom.
Samo što ga ovaj put ne čekaju samo batine ako ga
ulove. Ovaj put trči da spasi živu glavu.
Odjurio je do ruba ravnog krova i skočio s njega na
neki zid. Pojma nije imao gdje se nalazi; morao je samo
umaknuti toj dvojici;
Ruku ispruženih u stranu zbog ravnoteže potrčao je
duž vrha zida.
Slijeva mu se nalazilo neosvijetljeno dvorište s
nekoliko kokošinjaca. Zdesna je zjapio vrtoglav ponor
prema dnu doline, stotinama metara niže.
Ne spuštaj pogled...

Na kraju zida raslo je malo stablo. Popeo se po
njegovim granama i uspio s njih prijeći na sljedeći krov. I
ovaj je bio ravan, ali okružen niskim zidom, s natkrivenim
prostorom za sjedenje. Odavde su vodile stube prema
podignutom mostiću za pješake. Držeći se pognuto,
požurio jc stubama na vrhovima prstiju, ali skamenio se
kad je izbio na vrh.

Ona dva stražara jurila su mostićem prema njemu.
Kvragu...
Okrenuo se i nadao u bijeg, hitajući koliko ga noge
nose, i uskoro došao do još jednog stubišta, koje je ovaj
put vodilo prema dolje. Prešao ga je bez razmišljanja
jednim golemim skokom, pri doskoku se prevrnuo, te
skočio natrag na noge i nastavio trčati. Začuo je ljutit
povik iza sebe i zvuk teškog treska nečijeg tijela. To je očito
jedan stražar pokušao izvesti istu fintu i doživio neuspjeh.
James je s tračkom naslade pomislio kako je čovjek
zacijelo zaradio prilično ozbiljne ogrebotine na koljenima.
Ali i dalje su mu bili za petama. A on je potpuno
izgubio pojam o tome gdje je.
Neće ići ovako. Mora se vratiti na krovove gdje će teži i
manje okretni stražari biti u nepovoljnijem položaju, a on
će se moći opet orijentirati. Uočio je priliku i skočio preko
ruba mostića na zgradu ispod njega. Klisnuo je preko
krova, tjerajući se rukama, grabeći što je mogao duljim
koracima. Zatim se zatekao u jarku izmeñu dvije zgrade,
pa izbio na usku, ravnu plohu, te skočio i našao se u
zraku. Sletio je na rub susjednog krova s mučnim udarom
od kojeg su mu krenula rebra, potrbuške, tako da mu je
donja polovica tijela ostala visjeti preko ruba.
Uspentrao se, osovio na sve četiri i duboko udahnuo.
Pluća su ga pakleno boljela. Dapače, cijelo ga je tijelo
pakleno boljelo. Nije bio siguran da može nastaviti.
Samo ne misli na to.
Ništa nisi slomio.
Samo ćeš ujutro moći nabrojiti još poneku modricu.
Podigao se na noge i protresao glavom, ali kad se

osvrnuo ugledao je crne prilike progonitelja tik iza sebe.
Potrčao je dalje.
Odostraga je začuo krik i tup udarac, popraćen

kratkim vriskom.
Osvrnuo se na trenutak.
Sada ga je progonio samo jedan stražar.
Drugi je pogrešno procijenio skok.
Gore, ispred sebe, primijetio je širok procjep izmeñu

ove i sljedeće zgrade. Pojma nije imao koliki je, a nije bilo
vremena da to provjerava; jednostavno će se morati
odvažiti na skok.

Još je više ubrzao, tjerajući svoje tijelo dalje, sileći
svoje noge da ga nose hitrije nego ikad prije.

Dosegao je rub krova i doživio trenutak čiste strave
kad je shvatio da je procjep mnogo širi nego što je mislio.
Mnogo, mnogo širi od svih koje je ikada pokušao preskočiti
u Etonu. Nekako se uspio vratiti u suprotnom smjeru i sad
je izbio do velikog procjepa izmeñu izbočina u stijeni. Na
suprotnoj je strani bilo zgrada, ali stajale su strahovito
daleko.

Samo, bilo je prekasno da se zaustavi. Išao je prebrzo.
Umjesto toga, još je više ubrzao i bacio se u prazninu.

Načas je opazio duboku crnu provaliju ispod sebe kad
je poletio prema krovu na suprotnoj strani.

Ne...
Neće uspjeti preskočiti. Razdaljina je kudikamo
prevelika. Nemoguće je. Počeo je padati podno oboda
krova. Padati u taj bezdani procjep. Ispružio je ruke,
mahnito grabeći po zraku ne bi li se za nešto primio i
zaustavio propadanje. I onda se začulo krckanje. Nekako
se uspio pridržati.
Uhvatio se punom snagom, a na oči su mu od
olakšanja navrle suze.
Stražar mudro nije ni pokušao skočiti.
James je sada visio sa željeznog potpornja koji je
stršao iz zida i pridržavao veliku, ugašenu uličnu
svjetiljku. Ispod svjetiljke nalazio se prozor.

Ma. Da je planirao, nije moglo bolje ispasti. Samo što
je sada laka meta ako preostali stražar odluči zapucati na
njega.

Pustio se laktovima, zanjihao, skočio kroz otvoreni
prozor i upao u sobu.

Začuo se prodoran ciktaj, a za njim graja ustrašenih
talijanskih glasova.

Našao se u spavaonici s četiri uska kreveta.
Vjerojatno u sobi za poslugu.

“Ispričavam se”, rekao je, odmičući se prema vratima.
“Ne obazirite se na mene. Samo vi spavajte.”

Naglo je otvorio vrata i jurnuo hodnikom na suprotnoj
strani. Dok je prolazio, otvarala su se i druga vrata, kroz
koja su počele provirivati pospane Sardinijke. Uskoro je iza
njega nastalo živo blebetanje.

Protrčao je zgradom i stigao do zavojitog stubišta.
Krenuo je njime. Činilo se da mu nema kraja, ali
naposljetku je izbio na vrh, raskrilio vrata i izbio na malu
terasu.

Zastao je na trenutak i naslonio se na zid. Noge su
mu bile kao od olova, a srce mu je tako jako tuklo da mu
se cijelo tijelo treslo.

Ovaj palazzo je pravi labirint. Ima li ikakve nade u
bijeg odavde?

Nekoliko je minuta samo besciljno lutao, osluškujući
povike i zvižduke izdaleka, gdje je stražar počeo dizati
uzbunu. Negdje visoko, na planini, upalio se reflektor i
snopom svjetlosti počeo pročešljavati okolinu.

Zamalo je pronašao Jamesa dok je hitao jednim
otvorenim dvorištem, ali sklonio se iza fontane i odatle
gledao kako prelazi preko obližnjih zgrada.

A onda je obasjao statuu na razini iznad ove.
Čovjeka na konju, ispružene ruke.
Bila je to ona statua Uga kao konjanika.
James je krenuo prema njoj. Odande će barem uspjeti
razabrati gdje se nalazi.
Uskoro se našao pokraj hrama, neosvijetljenog i

napuštenog.
Evo stuba što vode do one uličice. Hoće li uspjeti

pronaći vrata i prisjetiti se Stefanova puta do pruge
uspinjače?

Vrijedi pokušati.
Umorno se uspeo stubama, a onda se skamenio.
Netko nailazi, a on se nema gdje sakriti.
“Bond?”
Prepoznao je taj glas.
Pripadao je Peteru Love-Haightu.
“Gospodine...” James je iscrpljeno sjeo na stubište
kad je Haight iskoračio na svjetlost.
“James?” rekao je. “Grozno izgledaš. Pa što se
dogodilo s tobom?”
“Dobro mi je, mislim.” James se lecnuo. Nije se
osjećao ni najmanje dobro.
“Za ime svega, što se zbiva?” rekao je Haight. “Odakle
ti ovdje gore? Strahovito smo se zabrinuli za tebe. Netko je
rekao da te vidio kako si otišao ovamo. Razaslali smo ljude
posvuda u potragu za tobom...” Zastao je, a markantno mu
se lice ispunilo brigom. “Jesi li siguran da ti je dobro?”
“Ima jedna djevojka, gospodine”, rekao je James, ne
znajući odakle bi počeo, psihički preumoran da bi jasno
razmišljao.
“Kakva djevojka?”
“Amy Goodenough, gospodine. Markova sestra. Živa
je. Ovdje je. Zaključana u sobi. Grof Ugo drži je u
zarobljeništvu.”
“Amy Goodenough je ovdje?”
“Da. Moramo joj pomoći. Ovdje nije sigurno.”
“Zvučiš delirično, James”, rekao je Haight suosjećajno
i pomogao Jamesu da ustane. “Doñi sa mnom. Vratit ćemo
se dolje.”
Haight gaje poveo uličicom.
“Grof Ugo, gospodine”, rekao je James. “On nije pravi
grof. On je bandit, najveći bandit na otoku. Nada se
jednoga dana postati najveći bandit na svijetu. On je voña

tajne organizacije zvane Millenaria...”
“Sada znam da si u deliriju”, rekao je Haight.
“Morate mi vjerovati”, rekao je James. “Znam da zvuči

suludo.”
“Ne znam što da mislim, James. Samo bih te htio

odvesti dolje u dolinu i sigurno smjestiti u krevet.”
“Ne.” James se zaustavio u mjestu. “Gospodin

Cooper-ffrench, gospodine.”
“Cooper-ffrench?” rekao je Haight, podigavši obrve.

“Što s njim?”
“On radi za Uga”, rekao je James.
Haight se nasmijao. “Ma što sve još neću čuti. On je

pitomi učitelj latinskoga.”
“Vidio sam ga u Etonu, gospodine”, rekao je James.

“U grañevini gdje je Millenaria imala kojekakve stvari. A
Ugov čovjek, Smiler, s ožiljcima na licu, i on je bio tamo. I
zbog toga je Cooper-ffrench došao na Sardiniju, gospodine,
da se nañe s Ugom. Zbog toga smo svi mi ovdje.”

Na Haightovu se licu vidjela sve veća zabrinutost.
“To je vrlo ozbiljna tvrdnja, James”, rekao je.
“Znam”, rekao je James.
“Ipak, bila ona istinita ili ne, ti stvarno ne bi trebao
biti ovdje. Spustit ćemo se u mjesto, pa ćeš mi putem sve
lijepo ispričati.”
“Hvala, gospodine”, rekao je James.
Haight je poveo Jamesa kroz palazzo. Dok su hodali,
James mu je ispripovijedao sve što je mogao, bujicom
zbrkanih rečenica. Rekao mu je sve o onoj prvoj noći s
Vratolomnom družinom, i o Merriotovu pismu, kultu Mitre
i Perryjevoj ukradenoj slici, i upravo mu je počeo pričati o
ponašanju Coopera-ffrencha na ekspediciji kad su stigli do
velikih drvenih vrata.
James nije baš pazio kuda idu dok je brbljao i brbljao
Haightu, a sada je zastao da vidi gdje su.
“Mislim da ovo nije pravo mjesto, gospodine”, rekao je.
“Pošli smo krivim putem.”
Haight je uzdahnuo. “Ti se ovdje snalaziš bolje nego

ja.”
“Samo, sad sam se izgubio”, rekao je James.
“Pokušat ćemo proći ovuda”, rekao je Haight.

“Siguran sam da sam tuda došao.”
Haight je otvorio vrata i poveo Jamesa širokim

hodnikom s redom kipova prema drugim vratima.
“Samo, kako si saznao za Amy?” rekao je. “Tko ti je

rekao daje ona ovdje?”
Prije nego što mu je stigao odgovoriti, James se

spotaknuo jer mu je izdrapana košulja zapela za jedan kip,
a kad ju je povukao, prljavi se komad tkanine otkinuo i
pao na pod.

Haight je coknuo jezikom i sagnuo se.
“Bolje da to ne ostane tu”, rekao je i široko se
osmjehnuo Jamesu. “Znaš kako Ugo mrzi nered.”
Dok je Haight uzimao krpicu, James je spazio bljesak
srebra na njegovu zglavku kad mu je nešto skliznulo na
šaku. Haight je na brzinu to povukao natrag u rukav, ali
ne prije nego što je James stigao vidjeti da on to nosi
srebrnu narukvicu. Istu onu srebrnu narukvicu koju j e
on našao na podu nakon što su se Haight i Cooper-ffrench
sudarili na sastanku Arheološkog društva.
Jamesu se odjednom jezovito zavrtjelo u glavi. Kao da
se cijeli svijet okrenuo naopako, kao da ništa nije onako
kako je mislio.
Osjetio se kao kad je prvi put pogledao podmorje kroz
Victorove naočale, kad se u trenu prebacio na drugačije
mjesto s drugačijim načinom sagledavanja svega.
Potpuno se prevario u svemu, a sad je jasno uvidio
istinu.
Kako je samo glup bio.
Ugov suučesnik nije Cooper-ffrench. Naravno da nije.
To je Haight.

Iz vedra neba u mrkli mrak

“James, nisi mi odgovorio na pitanje”, rekao je Haight
s tračkom ozlojeñenosti u glasu. “Tko ti je rekao da je Amy
ovdje?”

James je pokušavao suzbiti sve jači nalet panike u
sebi.

Odgovor mu je bio pred nosom od samog početka.
Tako blizak i tako očit da ga nije primijetio.

To je Haightu narukvica pala na pod one večeri, a ne
Cooperu- -ffrenchu.

“James?” Haight ga je gledao s upitnim izrazom lica.
Kao kad te nastavnik upita nešto, a ti ga nisi slušao.

Napokon, Haight je nastavnik.
“Ispričavam se, gospodine”, rekao je James. “Što ste
rekli?”
“Pitao sam te kako si saznao za Amy.”
“O.. ."James nije htio izdati Stefana, ali drugu priču
nije priredio, a ništa mu nije padalo na pamet. “Ovaj, eto,
pokušavao sam nekako izaći iz palazza i jednostavno sam
naletio na nju, da tako kažem.”
Haight ga je tako prijekorno pogledao da je znao kako
ga je prozreo.
Obojica znaju istinu, i obojica znaju da je onaj drugi
zna. Pitanje je samo - koliko će još dugo igrati ovu igru?
“Mislim da smo pošli krivim putem, gospodine”, rekao
je James i počeo uzmicati prema vratima kroz koja su ušli.
“James...”
James se okrenuo i šmugnuo. Ali kad je otvorio vrata,
na putu su mu se ispriječila dva Ugova čovjeka. Kad se

okrenuo natrag, otkrio je da se Haight nije ni pomaknuo.
“Ovuda”, rekao je tiho, i James je znao da mu nema

druge nego poći za njim.
Vrata na suprotnom kraju hodnika vodila su u veliku

biblioteku. Bila je puna polica s knjigama u kožnom
uvezu, slika i kipova.

Ugo je sjedio za prostranim pisaćim stolom od
mahagonija, sa Smilerom uza se. Dva uniformirana
pozornika držala su stražu.

“Evo ga”, rekao je Haight i gurnuo Jamesa na sredinu
sobe.

Ugo se pretvarao da čita neke papire. Dugo nije
pogledao u njega. James je vidio kako mu se mišići pod
blijedom kožom lica nabiru od škrgutanja.

James je iskoristio priliku da pošteno razgleda sobu.
Opazio je brončanu figuricu na antiknom pomoćnom
stoliću koja točno odgovara opisu Amyne ukradene Sirene.
Na stalku do nje stajao je, činilo se, jedan od onih
Canaletta iz njegove sobe u La Casi Polipo.

A onda je, iza Uga, ugledao nedovršenu sliku dječaka
koji stoji na praznoj plaži. Doimao se gotovo gmazoliko, s
plivaćim kožicama na nogama i izbuljenim očima. U jednoj
je ruci držao broj sedam, a u drugoj ježinca. Slika je
djelovala nekako snoliko, nelagodno, kao da je taj dječak
mrtvac, kao da je duh.

I James je prepoznao dječaka. Bio je to on sam, s
plivaćim naočalama i perajama. Poliponi ga je zacijelo
naslikao, kako je i rekao.

Ugo je napokon podigao pogled i progovorio.
“Sviña ti se?” rekao je, primijetivši da James gleda u
sliku.
James je slegnuo ramenima.
“Naložio sam da je donesu iz kuće signora Delacroixa,
dok nikog od vas nije tamo trebalo biti”, rekao je Ugo. “Ova
Canalettova djela su izuzetna.” Kimnuo je prema dva
prizora iz Venecije, pa opet pogledao Poliponijevu sliku.
“Ali ovo ovdje mi se ne sviña. Ne cijenim suvremenu

umjetnost. Izopačena je, dekadentna, djelo bolesnog uma.
Umjetnost mora biti čista.”

Rekavši to, uzeo je perorez s pisaćeg stola i triput
presjekao platno po sredini, uništivši ga.

Jamesa je obuzeo nalet srdžbe, kao da mu je to Ugo
zasjekao vlastito tijelo.

Grof mu je prišao.
“Stvorio si nam mnogo nevolja, James Bond”, vrskavo
je rekao, dok mu je srebrni zub svjetlucao.
“Drage volje”, rekao je James. Više ga uopće nije bilo
briga. Sasvim je otupio.
“Tišina, Bond”, rekao je Haight i ćušnuo ga. “Izvoli
pokazati malo više poštovanja.”
James se naglo prenuo, pun gnjevne jare. Sjetio se
Victora, sjetio se Maura i Amy.
“Poštovanja?” rekao je. “Prema njemu?”
“Samo si pogoršavaš situaciju”, rekao je Haight.
“Oduvijek sam mislio da si posve razborit učenik.”
“On je ubojica i kradljivac”, rekao je James.
“Ne znaš ti baš ništa o meni”, rekao je Ugo.
“Znam da nisi pravi grof”, rekao je James. “Nego samo
običan kozar iz Barbagije.”
“Bond!” viknuo je Haight. “Još jedanput odgovori i
naći ćeš se u ozbiljnoj nevolji. Grof Ugo je istinski velikan.”
James je kratko, podsmješljivo frknuo. Ugo je ljutito
buljio u njega, grizući donju usnu kao prgavo dijete.
“Možda sam se rodio u ovom gorju,” rekao je,” ali
promijenio sam se. Učinio sam sebe boljim od ovdašnje
bagre.” Lupio se po prsima. “Jednoga dana cijeli će svijet
saznati za moju veličinu.”
“A, da, tako je”, rekao je James. “Stvorit ćeš carstvo
uz pomoć školskih učitelja, kriminalaca i uparañenih
čobana koji gizdavo marširaju u uniformicama kositrenih
vojnika.”
Haight je sav problijedio od srdžbe.
“Ovo nije prihvatljivo ponašanje, James”, rekao je.
“Da to napišem sto puta, može, gospodine?” rekao je

James. “‘Neću biti bezobrazan prema ubojicama.’”
“Upozoravam te, Bond”, rekao je Haight. “Zažalit ćeš

svaku daljnju drskost.”
“Ovo je gore od škole”, rekao je James, a Haight ga je

snažno ošamario. Jamesu je prokrvarila rana koju je
zadobio kad je pao licem na krov. Stavio je ruku na nju da
zaustavi curenje.

“A nekada ste mi bili baš simpatični, gospodine
Haight”, rekao je.

“Slušaj me sada”, rekao je Haight, ublaživši ton.
“Nema potrebe za ovakvim neugodnostima. Ne moramo te
kazniti. Kad bi nam samo rekao tko ti je večeras pomogao,
sve bismo ovo lijepo mogli zaboraviti. Što kažeš, a?”

“Nitko mi nije pomogao”, rekao je James, a Smiler je
hrapavo prošaptao nešto na latinskom.

James očito nije trebao ništa od toga shvatiti, ali
razumio je jednu riječ —occide, što znači ubiti.

Haight mu je odgovorio, takoñer na latinskom, i njih
su dvojica neko vrijeme raspravljali.

James je protrnuo. Ta je dva glasa čuo one noći u
Etonu, dok je visio s bršljana. Smilera i Haighta. Smilera i
njegov opori, tečni govor, i Haighta i njegov ukočeni
engleski izgovor.

Razgovor se prekinuo kad se umiješao Ugo, namjerno
govoreći engleski kako bi ga James razumio.

“Ne možeš ga još ubiti, Smiler”, rekao je. “Najprije
moramo otkriti tko mu je pomogao i kako je saznao gdje je
djevojka.”

“Već sam vam kazao”, rekao je James umorno. “Nitko
mi nije pomogao.”

“James Bond,” rekao je Ugo, “razuman sam čovjek. Ali
ne volim kad postane... neuredno.”

Jamesu je pred oči izašao Mauro kako mu pažljivo
čupa bodlje ježinca iz stopala, i bijes je opet buknuo u
njemu.

“Možeš ti nareñivati ubojstva drugih ljudi,” rekao je
ljutito, “ali možda si zaboravio kako izgleda ljudska krv.”

Trznuo je rukom prema Ugovu stolu. Krv je prsnula
preko radne plohe i poprsja Ugove bijele košulje.

“Krv čovjeka”, rekao je James. “Ne krv bika. O tome se
ovdje radi. O žrtvama.”

Ugo je načas samo ostao ukipljen, dršćući, paraliziran
od gañenja, a onda je strgnuo zaprljani sako sa sebe i
pogledao Haighta. Haight je pocrvenio i pogledao u pod.

“Peter,” rekao je Ugo, bjesomučno trljajući mrlju krvi
na košulji, “ti si za ovo kriv. Trebao si biti oprezniji.”

“Ispričavam se, grofe”, rekao je Haight.
“Isprike nisu dovoljne”, rekao je Ugo. “Pobrini se za to
da više ne griješiš, inače ti se crno piše.”
“Neću više griješiti”, rekao je Haight. “Možete se
pouzdati u mene.”
“Pouzdati?” rekao je Ugo. “Ne govori gluposti. Ni u
koga se ne mogu pouzdati. Kriminalac sam, a kriminalci
su i svi koji za mene rade. Kako bih se mogao iole pouzdati
u bilo koga? Ne govori mi o pouzdanju. U mome svijetu
moć se temelji na strahu. Nastane li problem, riješim ga
hladnim ili vatrenim oružjem. Nadam se da mi ti nećeš
postati problem, Peter. I nadam se da ćeš znati izaći nakraj
s vlastitim problemima.”
Rekavši to, rafalno je izdao nekoliko naloga
stražarima, i oni su odvukli Jamesa iz sobe.

Gospodin Cooper-ffrench bio je umoran, razdražljiv i
nemalo zabrinut. Već je bila prošla ponoć, a on se vozio po
litici u vagonu uspinjače prema brani. Peter Haight još
uvijek se nije vratio iz potrage za Jamesom Bondom, a on
je morao ostaviti učenike dolje u kampu, na brizi njihovu
vodiču, Talijanu Quintinu.

Pospani sardinijski stražar nezainteresirano ga je
promatrao dok je živčano gladio čekinjave brkove i
pogledavao kroz prozor. Vidio je vrlo malo toga osim ruba
brane što presijeca noćno nebo. Pogledao je na sat po
dvadeseti put otkako su ga probudili i dali mu poruku koja
ga je ovako uspaničila.

Vagon je napokon stigao i zaustavio se, bubnuvši o
branike. Stražar je otvorio vrata i Cooper-ffrench je izašao.
Još dva stražara premjerila su ga pogledom, ali činilo se da
ih ne zanima po što je on došao ovamo, jer su se samo
povukli u kućicu s vitlom i vratili kartanju i pušenju
cigareta.

Pogledao je preko crne vode jezera i ugledao masivnu
siluetu plovećeg aviona privezanog na molu.

Ovdje gore zrak je bio mnogo hladniji i svježiji nego u
dolini, što mu je donijelo olakšanje. Teško ga je odijelo
strahovito svrbjelo i nikako nije mogao spriječiti da se
cijelo vrijeme znoji. K tome, na ovoj visini nije bilo
komaraca. Mrzio je te prokletinje koje su mu bez kraja i
konca zagorčavale život.

Krenuo je obodom brane, praćen jedino kuckanjem
svojih cipela po betonu, zvukom koji se odbijao od okolnih
litica.

Vidio je da pred njim netko stoji u sjeni izmeñu dva
reflektora. Zaškiljio je, ali nije uspio razabrati tko je to.

“Ahoj?” oprezno je pozvao, i prilika je istupila na
svjetlost.

Bio je to Peter Haight.
“Peter?” rekao je Cooper-ffrench. “Jesi li ga pronašao?
Je li on ovdje?”
Haight je odmahnuo glavom.
“Nije, nažalost, ali što ti radiš ovdje, za ime svega,
stari moj?”
Cooper-ffrench se nakašljao.
“Jedan Ugov momak svratio je iz palazza, rekao da je
Bond viñen tu gore i da bih trebao požuriti.”
“Uglavnom sam istu poruku i ja dobio”, rekao je
Haight. “Ali žao mi je što ti moram javiti da ovdje nema ni
traga od njega.”
“To me jako zabrinjava”, rekao je Cooper-ffrench.
“Što misliš da bi nam bilo najpametnije?” rekao je
Haight, paleći cigaretu. “Da čekamo?”
“Ne znam”, oprezno je rekao Cooper-ffrench. Nije imao

povjerenja u Haighta. Oduvijek. “Jesi li sve dobro
pregledao?”

“Jesam”, rekao je Haight. “Iako je premračno da se
vidi kako treba. Ali, slušaj, stari moj, trebao bih popričati s
tobom o nečemu.”

“A da?” rekao je Cooper-ffrench.
“Da.” Haight je ispuhnuo puna pluća dima, a onda iz
džepa na prsima izvukao malu plošku. “Jesi li za brendi?
Mogao bi nam pomoći da ostanemo budni.”
“Ne za mene, hvala ti”, rekao je Cooper-ffrench. “Malo
je kasno, a ja patim od žgaravice. Dakle, što si mi želio
reći?”
Haight je otpio gutljaj brendija.
“Pozabavio sam se proučavanjem našega domaćina,
velikog grofa Uga Carnifexa”, rekao je. “I sve mi se čini da
ima opasne namjere.”
“Kako to misliš?” rekao je Cooper-ffrench.
“Znaš li išta o organizaciji koja nosi ime Millenaria?”
rekao je Haight.
Cooper-ffrench je načas oklijevao.
“Čuo sam za nju”, napokon je rekao.
“Pa, koliko sam uspio razabrati, ovo joj je sjedište, a
Carnifex je predvodi”, rekao je Haight. “Ovdje sve vrvi od
baraba.”
Neko vrijeme Cooper-ffrench ništa nije rekao. Možda
se prevario u Haightu, ali svejedno još uvijek nema
povjerenja u njega. “Odakle to znaš?” upitao ga je.
“Razgovarao sam s nekim mještanima”, rekao je
Haight.
“Ništa od toga nisi prije znao?”
“Kako sam mogao znati?” rekao je Haight, namrštivši
se.
“Pa, stvar je samo u tome što...” Cooper-ffrench je
odlučio otkriti karte. “Vidio sam već jednog od tih
momaka.”
“Kako to misliš?” rekao je Haight, gledajući ga
otvoreno i pozorno. “Kao što znaš, predani sam arheolog

amater”, rekao je Cooper- -ffrench.
“Da.”
“Eto, već neko vrijeme pokušavam pronaći oltar

rimskog boga Mitre negdje u Etonu. Spominje ga više
povijesnih zapisa, ali već stoljećima je izgubljen. Držim da
je bio sagrañen na mjestu ranijeg keltskog oltara božice
Tameze, čije ime nosi rijeka Temza.”

“Ne shvaćam kakve to veze ima, John”, rekao je
Haight. “Što želiš reći?”

“Za trenutak ću prijeći na stvar”, rekao je Cooper-
ffrench. “Znaš, oduvijek sam mislio da bi moj mogući
pronalazak tog oltara bio važno otkriće. Istraživanje me
dovelo do jedne grañevine u Etonu koja izgleda
nenastanjeno. Posjetio sam je niz puta, ali nisam uspio ući
u nju. Zatim sam jedno popodne otkrio da su vrata
otvorena i ušao, te unutra zatekao čovjeka prilično
alarmantnog izgleda. Skota s jakim brazgotinama na
obrazima, i sa slovom M istetoviranim na obje šake. M kao
Millenaria.”

“Bože mili!” uskliknuo je Haight. “Vidio sam ga ovdje,
u palazzu. Ti si vidio tog čovjeka u Etonu?”

“Upravo njega”, rekao je Cooper-ffrench. “Čudno je to,
zar ne?”

“Ali zašto mi nikada prije ništa nisi kazao?” rekao je
Haight. Cooper-ffrench je porumenio i zakašljao. “Moram ti
priznati da sam gajio izvjesne sumnje prema tebi, Peter”,
rekao je. “Mislio sam da si i ti možda na neki način
umiješan.”

“Ja?” Haight ga je pogledao u nevjerici, a onda se
nasmijao. “Umiješan u kriminalce i talijanska tajna
društva? Za ime svega, kako si samo došao do tog
zaključka?”

“Pa, sada to djeluje apsurdno”, promrsio je Cooper-
ffrench. “I moram ti reći da mi veliki kamen pada sa srca
od ovog razgovora s tobom. Možda ću ipak popiti malen
gutljaj brendija.”

Haight mu je dodao plošku, pa je kratko otpio.

Zajedno su otišli do ograde i pogledali palazzo i akvedukt u
dubini.

“Jesi li ikome drugom povjerio svoje sumnje?” upitao
gaje Haight, onako usput.

“Ne.” Cooper-ffrench silovito je odmahnuo glavom.
“Hoću reći, što bi bilo da se pokazalo kako su mi
strahovanja neutemeljena? Nisam htio nadići strku i
izložiti školu mogućem skandalu. Ali znao sam da redovito
posjećuješ Sardiniju, i znao sam da Millenaria ovdje ima
svoje sjedište, pa sam mislio da bi bilo najbolje da i ja
doñem i držim te na oku.”

Haight je pogledao Coopera-ffrencha. Znači, zato on
stalno iskrsava kao grom iz vedra neba. Sirota budala.
Pojma nema na što je nabasao.

Stavio je ruku Cooperu-ffrenchu oko ramena.
“Sutra odmah ujutro vodimo učenike odavde”, rekao
je.
“Da”, rekao je Cooper-ffrench. “Ovdje ima nečeg zlog.
Trebali bismo kazati nešto vlastima.”
“Trebali bismo, doista”, rekao je Haight.
“I što je s mladim Jamesom Bondom?” rekao je
Cooper-ffrench. “Gdje je on, dovraga?”
“Nemoj se ti ni oko čega brinuti”, rekao je Haight.
“Pusti da ja sve riješim.” Rekavši to, smjestio je ruku
izmeñu lopatica Coopera-ffrencha i kratko ga, brzo
gurnuo.
Cooper-ffrench samo je stigao vrisnuti:
“Haight!” prije nego što je prešao zid i počeo
propadati.
Haight ga je ispratio pogledom do dna. Činilo mu se
da je potrajalo grozno dugo.
“Iz vedra neba u mrkli mrak”, rekao je i bacio plošku
brendija za njim.

Sadizam prije večere

Jamesa su strpali u praznu alatnicu duboko u
jednom od rudničkih tunela ispod palazza. Čelična su
vrata čvrsto zaključali i ugasili svjetlo izvana. U sobi je bilo
mračno kao u rogu i vonjala je po vlazi.

Pojma nije imao koliko je sati. Možda je sredina noći,
a možda i sunce prži na nebu.

Malo je odspavao; dubokim, malaksalim snom punim
zbunjujućih snova, a kad se probudio, bio je bolno ukočen
kao da su mu slonovi izgazili cijelo tijelo. Povrh modrica na
licu i šakama koje je zaradio u boksačkom meču, imao je i
druge ozljede zadobivene dok su ga progonili po
krovovima, da se i ne spominje kvrga na glavi koja mu je
ostala od napada na Victorovu kuću.

Znao je da ne bi imalo smisla pokušati pobjeći. Mogao
se samo posvetiti smišljanju priče, neke koju bi im mogao
ispričati da Maurov prijatelj Stefano ne doñe u opasnost.
Smatrao se djelomice odgovornim za Maurovu smrt; ne bi
mogao podnijeti da i Stefano dočeka sličnu kob zbog njega.

Glavnu je nadu u spas polagao u Coopera-ffrencha.
Učitelj će sigurno razglasiti uzbunu i doći ga potražiti.

Nije mogao vjerovati da je bio tako glup da se pouzda
u Petera Haighta.

Sve mu je sada djelovalo tako očito.
Upravo je Haight organizirao putovanje na Sardiniju u
najvrelije doba godine kako bi pod krinkom posjeta Ugovu
karnevalu mogao isporučiti ukradene slike. James se
prisjetio smotanih platna u Haightovoj torbi, torbi koju on
nikad ne gubi iz vida. Ima savršen paravan za krijum-

čarenje ukradenih umjetnina iz zemlje - bezopasni školski
nastavnik na ekskurziji s učenicima.

Haight se raspitao kod učenika o zbirkama umjetnina
njihovih obitelji. Točno je znao gdje se nalaze svi predmeti.
Znao je kad im obitelji neće biti kod kuće. Znao je za jahtu
Goodenoughovih i za figuricu sirene koja se nalazi na njoj.
Njegova zabrinutost za Marka nije imala nikakve veze sa
sažaljenjem prema njemu: samo ga je grizla savjest zbog
onoga što se dogodilo. Sve su ostale krañe bile brze i
jednostavne, i nitko nije nastradao. Ova je pošla ukrivo i
bilo je žrtava.

Izvana su upalili svjetlo. James je poskočio, prepavši
se, a premda je žarulja bacala tek slabašan, narančast
sjaj, zatreptao je i zaklonio oči od njezinog blještavila.

Začuo je štropot okretanja ključa u bravi i vrata su se
škriputavo otvorila.

Ušao je grof Ugo sa Smilerom.
Smiler je obrisao malo prašine s poklopca jednog
teretnog sanduka i sjeo.
Ugo je bacio pogled na sav taj nered, podigao nos i
odlučio stajati.
“James Bond,” rekao je, “u svoje sam vrijeme morao
izlaziti nakraj s kojekakvim vojnicima, banditima, piratima
i ubojicama. Puki školarac neće mi stvarati nikakve
probleme. Sad bih htio samo da mi odgovoriš na nekoliko
pitanja, a onda možemo privesti sve ovo kraju.”
“I pustiti me?” rekao je James. “Napokon, ja sam puki
školarac.”
“Zašto da ne?” rekao je Ugo. “Kao što kažeš, ti me ne
zabrinjavaš. Možda imaš nekakvu djetinjastu tlapnju o
dizanju uzbune kod policije i dovoñenju vojske u spas toj
djevojci. Ali to mora ostati tlapnja. Moja je moćna ovom
otoku pozamašna. Svi su ljudi gramzivi. Ne treba mnogo
da se podmiti policajce; ja im dajem novac, a oni me
ostavljaju namiru. S vojskom je jednako. Svi smo mi u
prvom redu Sardinijci, a tek u drugom Talijani. Oni prema
meni osjećaju veću odanost nego prema Mussoliniju. Ja

tim ljudima pružam nadu. Ovo je siromašna zemlja, ali ja
ću joj donijeti bogatstvo.”

“Krañom slika?” rekao je James.
Ugo se nasmijao.
“Kad je car Napoleon pokorio Europu, sva je bogatstva
prisvojio. Ispraznio je muzeje i galerije, i njihove zbirke
izložio u Parizu na diku svojega carstva. Pa, isto to radim i
ja. Moji su sljedbenici posvuda. Svugdje gdje se nekoć
protezalo Rimsko Carstvo. U Španjolskoj, u Francuskoj, u
Sjevernoj Africi, na Bliskom istoku, u Njemačkoj i,
naravno, u Britaniji. I sa svih tih mjesta donose mi blaga.
Većinom ih vraćam vlasnicima za otkupninu, ali talijanske
umjetnine zadržavam. Car se mora držati carski i mora
izgledati carski. Moraju ga okruživati najveće krasote. Ja
ću postati novi Cezar, novi Napoleon. Jednoga ću se dana
pokazati svijetu u svojoj punoj slavi. Zasad, ipak, radim u
podzemlju, rujem ispod površine društva.”
“Kao štakor”, rekao je James. “U kanalizaciji.”
“Ovo je bio gubitak vremena”, rekao je Ugo. “Vrlo sam
zauzet. Kako si saznao za Amy Goodenough? Tko te odveo
do nje? Tko ti je pomogao?”
“Nitko”, rekao je James.
“Možda misliš da će doći netko da te oslobodi”, blago
je rekao Ugo. “Ali nije tako. Signor Delacroix otišao je kući,
a signor Cooper-ffrench stradao je nesretnim slučajem.
Čini se da mu je karnevalski duh došao glave. Sinoć se
napio i pao s moje brane. Vrlo žalosno. Sad, reci mi tko ti
je pomogao.”
James je osjetio hladnu mučninu u dnu želuca.
“Nitko mi nije pomogao”, rekao je. Mora se po svaku
cijenu nastaviti držati te tvrdnje. Mora dobiti što više može
na vremenu, kako bi Stefano stigao pobjeći, inače će i on
završiti jednako kao Cooper-ffrench.
Ugo se osmjehnuo i prešao rukom po oštrim
čekinjama svoje kratke, bijele kose.
“Doći ću do te informacije”, rekao je. “Imam ja načina.
Povest ću te u lov. Voliš li lov?”

James je slegnuo ramenima.
“Nema veze”, rekao je grof. “Nije važno. Jer u ovom
lovu nećeš biti lovac, nego lovina.” Osmjehnuo se. “Samo,
to neće biti vrlo sportski lov, nažalost.”
“Nisam iznenañen”, rekao je James. “Znam kako voliš
varati.”
“Privezat ću te za zemlju”, rekao je Ugo. “Kao mamac.
Ali koja će životinja poći u lov na tebe? A? Znaš li?”
“Ne”, rekao je James natmureno.
“Bit će to najpogubnija životinja na svijetu”, rekao je
Ugo. “Znaš li koja je to? Misliš lil da je možda tigar? Ne.
Nije tigar. Tigrovi svake godine ubiju pokojeg čovjeka, ali
ne baš velik broj; isto je s lavovima. Što je s krokodilima?
Opet, ne: tek šačica žrtava. Zmije, možda? Istina, na
svijetu ima nekoliko istinski smrtonosnih zmija, ali ne i na
Sardiniji. Da to nije neki pauk? Ne. Stvorenja koja će tebe
napasti upravo su najgora. Svake godine ubiju milijune
ljudi.”
Ugo je otišao do vrata i njegov ih je stražar otvorio.
“Razmisli o tome, James, pokušaj se sjetiti koje bi to
stvorenje moglo biti, pa ti se kasnije možda razveže jezik.
Ipak, s jedne strane, nadam se da mi nećeš odmah kazati”,
rekao je. “Jer sladit ću se pogledom na tvoje patnje. Moj
ovdašnji život zna biti dosadan. Malo sadizma prije večere
otvorit će mi tek. Doñi, Smiler.”
Njih dvojica su otišli i James se ponovno našao sam.
Stavio je ruku u džep i nešto napipao. Izvadio je
predmet. Bio je to onaj srebrni prsten koji mu je Jana
poklonila. Pogledao ga je, okrećući ga izubijanim prstima.
Nešto na njemu nije bilo sasvim kako treba, ali prije
nego što je uspio razlučiti što bi to bilo, ugasili su svjetlo, i
ostao je sjediti u mraku, opipavajući prsten, zadubljen u
mračne misli.
Nešto kasnije - možda je prošlo sat vremena, možda
dva sata, James nije mogao znati - u posjet mu je došao
još netko.
Bio je to Zoltan Mañar, koji mu je donio nešto da

pojede.
“James!” rekao je, dobacivši mu malo kruha i komad

hladne svinjetine. “Uvijek upadaš u nevolje. Što ćemo mi s
tobom?”

James mu nije ništa rekao, samo je halapljivo počeo
jesti tu hranu dok gaje Zoltan gledao s tračkom smiješka
na licu. “Ugo ne zna da sam ovdje”, rekao je. “Zato će ovo
ostati naša mala tajna.”

“Što želiš od mene?” rekao je James. “I ne trudi se
lagati. Znam tko si.”

“Mogao bih ti pomoći, James”, rekao je Zoltan.
“Ne treba mi tvoja pomoć.”
“Jak si”, rekao jc Zoltan. “Ali Ugo će te slomiti. Zašto
mi ne bi dopustio da ti pomognem?”
“Zašto bi mi ti htio pomoći?” rekao je James. “Što bi ti
imao od toga?”
“Hoću da mi se Amy vrati”, rekao je Zoltan. “Ti znaš
gdje je ona. Na neki način, obojica želimo isto.”
“Ne, nije tako”, rekao je James. “Ja je želim osloboditi,
a ti je želiš prodati.”
“Ne želim samo to”, rekao je Zoltan.
“Kazala mi je”, rekao je James. “Kazala mi je da
nastojiš dobiti otkupninu za nju. Što bi još mogao željeti
od nje?”
“Dobro pitanje”, rekao je Zoltan. “Upravo se to i sam
pitam od početka. Na neki način, osjećam čudnu sponu
izmeñu nas dvoje. Možda zato što me zamalo ubila.
Sudbine su nam spojene. Mislim da je više i ne želim
prodati. Želim je zadržati uza se.”
“Zbog čega?”
“Kad bih bar znao odgovor na to”, rekao je Zoltan.
“Ona je premlada, a ja prestar za razmišljanje o braku, a
povrh toga me i mrzi. Ubio sam joj oca. To nije dobar put
do djevojačkog srca.”
“Ne”, rekao je James. “Ne razumijem se baš u te
stvari, ali rekao bih da bi buket cvijeća ili bombonijera
naišli na bolju reakciju.”

Zoltan se nasmijao, a onda tiho progovorio.
“Ne bih htio da joj se nešto dogodi, James.”
“Onda, ako opet doñeš do nje, što namjeravaš s
njom?” rekao je James.
“Ne znam”, rekao je Zoltan. “Bila mi je nagrada. Ali
sve dobro što sam ikada imao Ugo mi je odnio. Voli sebe
nazivati novim rimskim carem. Nije on to. On je samo
lopov. Gangster.”
“Poput tebe”, rekao je James.
“Ja barem znam da sam to”, rekao je Zoltan. “I ne
pretvaram se da sam nešto više.”
“Pošteni lopov?” rekao je James. “Nisam znao da
takvo što postoji.”
Zoltan mu se osmjehnuo.
“Nikada ti nisam do kraja ispričao ono o Ugu, zar ne?”
rekao je. “Ono što mu se dogodilo u ratu.”
“Ne”, rekao je James. “Ostavio si ga kako stoji gol pod
tušem, licem u lice s njemačkim vojnikom.”
“Ne njemačkim”, rekao je Zoltan. “Ugarskim.”
“Naravno”, rekao je James. “Baš sam se pitao odakle
znaš toliko o tom danu. To si bio ti, zar ne?”
“Da”, rekao je Zoltan. “To sam bio ja. Tako sam
upoznao Uga.” Zoltan je sjeo i obrisao lice. Bio je sav u
znoju, a blijede su mu oči bile žućkaste i grozničave. Dugo
je, duboko udahnuo, a James je čuo kako mu dah struže u
prsima.
“I što je onda bilo?”
“Prije nego što je itko stigao zapucati”, rekao je Zoltan,
“spazio sam nešto izuzetno. Nekoliko metaka iz našeg
obračuna probilo je rupu u podu. I kroz tu sam rupu
primijetio odbljesak zlata.
Ispod tih tuševa bila su skrivena sva blaga iz palazza.
Vlasnici su tu pohranili sve svoje vrednote kad je izbio rat.
Od uzbuñenja smo zaboravili da smo neprijatelji. Spustili
smo se kroz pod i ugledali pravo bogatstvo. Ugov brat
Guido bio je pobožan čovjek i rekao je da ga ne bismo
smjeli taknuti. Deset minuta nakon toga, Guido je bio

mrtav. S Ugovim nožem zabijenim u leña. Carnifex je ubio
vlastita brata, čovjeka koji mu je spasio život. A zašto?
Zbog zlata. Sve zbog zlata.

Ugo i ja svojski smo se naradili. Odvukli smo blago iz
podruma i zakopali ga u šumi. Zatim smo prisegnuli da
nikad nikome nećemo reći za njega i dogovorili se vratiti
nakon završetka rata. Samo, meni je već bila puna kapa
ratovanja. Probio sam se kroz Albaniju do Grčke, gdje sam
započeo velebnu karijeru pirata i krijumčara.”

“A je li blago i dalje bilo tamo kad si se vratio?” upitao
ga je James. Zoltan se nasmijao.

“Što misliš?” rekao je. “Ugo je sada bogataš, a ja imam
samo svoj brod i odjeću na sebi.”

“Prvi se vratio po blago”, rekao je James.
“Da. Najveći dio je prodao. One komade koje je lako
mogao utopiti, srebrne i zlatne. Druge je komade
velikodušno dao meni da mu ih preprodam. Poznavao sam
mnoge ljude diljem Sredozemlja koji nisu postavljali
pitanja. Zaradu sam dijelio s Ugom, uvijek uz obećanje da
će sljedeći put biti većih, vrednijih predmeta.
Samo, dok sam ja ostao krijumčar i živio od danas do
sutra, trošio novac čim bi mi pao šaka, Ugo je bio bistriji.
Htio je palazzo poput onoga koji smo opljačkali. Zaštedio je
novac i posvetio se rudarstvu.” James je osjetio kako mu
tračak nade prodire kroz tminu potištenosti. Možda još
uvijek ima nekoga tko bi mu mogao pomoći. Nekoga od
koga se to ne bi očekivalo, ali tko je svejedno potencijalni
saveznik. Ovaj ranjeni ugarski pirat.
“Tebe ne zanima to što on planira, zar ne?” rekao je
James. “S društvom Millenaria?”
“Ne”, rekao je Zoltan. “Samo želim doći do svog novca
i otići.”
“Ugo ti još nije platio?” rekao je James.
“Ne. Donio sam mu točno ono što je tražio, ali
odugovlači s plaćanjem.”
James je opazio ogorčenost i mržnju u dnu Zoltanovih
očiju. Sigurno postoji neki način na koji ga može iskoristiti

protiv Uga, ali mora to najprije provjeriti.
“Nikada ti neće platiti”, rekao je, a Zoltan ga je

zgranuto pogledao.
“Što?”
“Opet će te izdati”, rekao je James. “Zašto bi se

pouzdavao u njega?”
Zoltan je zurio u Jamesa.
“Vrlo si mudar za jednog mladog dečka.”
“Jesam li ja mudar, ili si ti glup?” rekao je James.
Zoltan je načas izgledao kao da će ga zadaviti, ali

onda mu se lice smekšalo i počeo se smijati.
“Znao sam već ubiti ljude zbog takvih riječi”, rekao je.

“Imaš sreće da si mi simpatičan.”
James je izvadio nešto iz džepa i stavio to Zoltanu u

ruku.
“Što je sad ovo?” rekao je pirat. “Prsten?”
“Što misliš, koliko vrijedi?” rekao je James.
“Ništa”, rekao je Zoltan i bacio mu ga natrag. “Od

kositra je.”
“Ne od srebra?” rekao je James.
“Ne”, rekao je Zoltan.
“Tako sam i mislio”, rekao je James.
“Odakle ti?” upitao ga je Zoltan.
“Dala mi ga je ljupka kontesa Jana”, rekao je James.

“Ugo se ponaša kao bogataš, ali siromašan je kao crkveni
miš. Sav je novac uložio u gradnju svega ovoga. Lažnjak je,
kao i ovaj prsten. Victor mi je kazao da u ovim rudnicima
nikad nije bilo srebra. On tek prodajom ukradenih
umjetnina dolazi do to malo novca kojim raspolaže. Nikada
ti neće platiti, jer nema čime. Zbog toga mu je tako stalo
da svi oni ostali ljudi stanu uz njega, jer su imućni.”

Zoltan je upravo krenuo reći nešto u odgovor kad ih je
prekinulo zveckanje ključeva u vratima, i trenutak potom
ušao je Smiler s neurednim mladim stražarom. Pogledao je
u Zoltana, i James je ovaj put jasno vidio da se nipošto ne
smješka.

Najpogubnija životinja na svijetu

“Što ti tu radiš?” rekao je Škot.
“Ne tiče te se”, rekao je Zoltan, ustajući.
“Pitam te, što ti tu radiš?” ponovio je Smiler s tračkom
prijetnje u glasu.
Zoltan se okrenuo prema Jamesu.
“Smiler je nekada radio za mene, znaš, James”, rekao
je. “Bio je član moje posade. Ali kad je upoznao Uga,
njegovo pohlepno malo srce naložilo mu je da pobjegne s
broda i počne napredovati u svijetu.”
“Ti si gubitnik”, rekao je Smiler. “Samo sam odlučio
navijati za pobjedničkog konja.”
“Kao i uvijek”, rekao je Zoltan i položio zdravu ruku
Jamesu na rame. “Vidiš taj njegov ožiljak?” nastavio je.
“Zaradio ga je od svoje bivše bande iz Glasgowa, kad su
otkrili da ih je jednog po jednog potkazivao policiji. Ali znaš
li što je tu smiješno? Smiler je dobar mladi katolik. Prije
nego što se posvetio zločinu, Smiler se pripremao za
svećenički poziv. Što se dogodilo, Smiler? Zašto sam to ne
bi ispričao dečku?”
“Stvar je bila u Jezuitima”, rekao je Smiler susretljivo,
sretan što može pričati o sebi. “Malo im se previše mililo
bičevati nas sjemeništarce. Jednoga dana mi je dozlogrdilo.
Oteo sam bič iz ruke velečasnog McCanna i razbio mu
njime lubanju. Zatim sam otišao odande i priključio se
mjesnoj bandi. To mi je bilo daleko više po volji.”
“Sve dok ih nisi izdao”, rekao je Zoltan.
“Nikada nisam bio odan nikome osim sebi”, rekao je
Smiler.

“Naravno”, rekao je Zoltan. “Dotad si već bio izdao
svojeg Boga. Izdaja nekolicine običnih ljudi bila ti je puka
sitnica.”

Rekavši to, Zoltan je izašao i James je čuo kako mu se
koraci gube u daljini.

Smiler je rekao nešto stražaru, i James se nije ni
snašao, a već su ga izvukli iz ćelije.

Smiler ga je sproveo dolje, kroz rudnik, dok ga je
mladi stražar tu i tamo udarao nogom da ne zastajkuje.
Nakon nekoliko minuta došli su do stražarnice ugrañene u
zid. Tu su sjedila još dva stražara i čuvala izlaz u vanjski
svijet. Jedan je bacio pogled prema njima i kimnuo glavom
Smileru, koji je grubo otvorio ulazna vrata i čizmom
gurnuo Jamesa kroz njih.

James je isteturao na dnevnu žegu, trepćući pod
oštrim suncem. Kukci su strahovito bučali i James se
odjednom osjetio malaksalo i zbunjeno, ali od udarca
nogom u tur brzo je opet došao sebi.

Nalazili su se nešto niže od palazza. Iznad njih
uzdizale su se strme litice klanca i visoki lukovi
akvedukta. Prešli su otvoreno, kamenito područje i izbili
na stazu koja je vijugala nizbrdo kroz nisku makiju. James
je razmislio o tome bi li pokušao klisnuti i pobjeći. Ali
kamo bi onda otišao? Iscrpio je svu svoju snagu. Pogledao
je samoga sebe i zgranuo se vidjevši koliko je prljav.
Posvuda po poderanoj odjeći skorila mu se krv, a koža mu
je, ondje gdje se vidjela kroz procjepe, bila izubijani preplet
posjeklina i modrica.

Muhe su zujale posvuda po vrelom zraku bez daška
vjetra, a ova dvojica su ih pljeskala i prigovarala jedan
drugome. Nešto niže putem zastali su da popiju vode iz
zajedničke čuturice i Smiler je, nakon kratkog
premišljanja, dao nekoliko gutljaja i Jamesu. On ih je
zahvalno popio i zatim izlio malo vode u ruke i oprao si
lice. Nije to baš bio vrući tuš s ureñivanjem, ali zasad će se
morati time zadovoljiti.

U Etonu mu je služavka svako jutro donosila vodu za

umivanje, a kad mu je odjeća bila prljava, jednostavno ju
je ostavljao njoj. Uzeo bi je nakon nekoliko dana, uredno
presavijenu i izglačanu, s drvene police u dnu stubišta
zvane daska. Uvijek je uzimao takav sustav zdravo za
gotovo, ali nikada više neće.

Nakon nekog vremena stigli su do rijeke, gdje je višak
vode iz brane istjecao u dolinu. Manji, blatnjavi dotok
ulijevao se u nju, pa su pošli za tim potokom do usjeka
strmih litica, punog vode, zaraslog u isprepleteno raslinje.
Morali su pažljivo gledati kuda idu po mekome tlu, koje je
postajalo to gnjecavije što su dalje zalazili.

Raspoloženje njegovih pratitelja pogoršavalo se dok su
prodirali prema srcu baruštine, i bilo je očito da im nije
ništa draže što su ovdje nego Jamesu.

Začuo se zvuk pljuskanja i klokotanja vode. James je
pretpostavio da se zacijelo radi o vodopadu, ali kad su
obišli zavoj ugledao je gdje iz stijene strši kanalizacijska
cijev iz koje istječe prljava smeña voda. Izlijevala se u baru,
i odatle nasumce otjecala u niz ustajalih jezeraca i lokvica.

Zatekli su se u svojevrsnoj prirodnoj udolini u kojoj
raste lug hrasta plutnjaka. James je vidio gdje je kora u
prošlosti bila skidana sa stabala, ali sada su sahnula,
utopljena vodom iz Ugove odvodne cijevi. Druge,
neprepoznatljive, zakržljale biljke crnkastih listova stršale
su iz mračne močvare. Bilo je teško procijeniti koje su žive,
a koje uvele. Sve je teško bazdjelo po trulom kupusu zbog
smrdljivog plina koji se zadržavao u ustajalom zraku i
zapinjao Jamesu u dnu nepca.

Nasred udoline nalazio se svojevrstan otok s nekoliko
boležljivih grmova borovice i jednim osušenim stablom.
Ondje ih je čekao Ugo s Janom i Peterom Haightom.

Jedna je cura držala veliki suncobran iznad grofa, koji
je sjedio u stolici na rasklapanje. Druge ga je cura hladila
lepezom. Nosio je crne čizme do koljena, izuzetno ulaštene,
uz svoje bijelo odijelo, i držao rupčić preko usta i nosa
kako bi se zaštitio barem od najgoreg smrada kužnog
zraka.

“Ah, James”, rekao je. “Tako je lijepo od tebe što si
nam se pridružio.”

Jedna je dvorkinja lopaticom otjerala dosadnu muhu.
Svud oko njih zujali su komarci i James je ulovio
jednoga kako se hrani iz njegove ruke. Pljesnuo ga je i,
pomalo zadovoljno, ugledao crvenu mrlju na mjestu gdje
ga je zgnječio o svoju kožu.
“Zaista su nesnosni, zar ne?” vrskavo je rekao Ugo,
žmigajući srebrnim zubom iz sjene podno suncobrana.
“Dali smo sve od sebe da ih se riješimo, ali otporni su
neprijatelji i nikad ne odustaju. Nego, James, prije nego
što počnemo, ako bi nam izvolio kazati tko ti je to sinoć
pomogao, mogli bismo te odvesti natrag u palazzo i dati ti
čistu odjeću, vruću kupku i topli obrok.”
U tom trenutku to je bila najljepša ponuda koju je
James u životu dobio, ali nije rekao ništa, samo je nastavio
čvrsto gledati Uga.
“Ne?” rekao je Ugo. “Tako valja. Inače bi nam uskratio
zabavu.”
“Meni to ne zvuči kao neka naročita zabava”, rekao je
James. “Privezati me da me nešto pojede.”
“To je krvava zabava”, rekao je Ugo, a Jana se
nasmijala.
“Jesi li već uspio shvatiti što je to?” otegnuto je rekla.
“Najpogubnija životinja na svijetu?”
James je pljesnuo komarca na svome zglavku.
“Jesam”, rekao je. “Znam.” Podigao je okrvavljeni dlan.
“Upravo tako”, rekao je Ugo. “Komarac. Svake godine
ubija milijune ljudi. Bacio je ovaj otok na koljena. Narod
ne može napredovati jer boluje od malarije. Posvuda se
vide ljudi mutnih očiju i žućkaste kože. A ti još imaju
sreće; barem su i dalje na životu. O, vlasti daju sve od sebe
da isuše baruštine u kojima se komarci množe, ali, kao što
vidiš, pred nama je još velik trud.”
Ugo je mahnuo rukom na insekte koji su se počinjali
rojiti svugdje oko njih. Jamesa je već sve počinjalo
nelagodno svrbjeti.

“Možda nisam sasvim fer prema komarcu,” rekao je
Ugo, “jer insekt je sam po sebi prilično bezopasan. Ubija te
ono što nosi u svojoj utrobi. Nametnik po imenu plazmodij,
koji se prenosi slinom zaraženog kukca svaki put kad
uzme novi obrok krvi. Nametnici se zatim namnože u tvojoj
jetri, te vrate u krvotok i počnu razarati crvene stanice.
Tada nastupi užasna groznica, drhtavica, bol u
zglobovima; glava te počne boljeti kao da samo što nije
prsnula. Organi ti se polako uništavaju, kapilare u mozgu
zagušuju. Ne primiš li medicinsku pomoć, umreš.”

James se prepao. Već dva dana nije uzeo dozu kinina,
a na koži mu sigurno više nije preostalo sredstva protiv
insekata. Pogledao je Petera Love-Haighta, koji je brže-
bolje odmaknuo pogled i zapiljio se u zemlju.

“Jesi li znao”, razgovorljivo je rekao Ugo, “da te grize
samo ženka komarca? Kako se ono kaže? Da je ženska
smrtonosnija od muškog? Gledaj! Već nailaze. Otkrivaju
ugljični dioksid koji izdišeš. Zato, ako želiš izbjeći
opasnost, James, predložio bih ti da zadržavaš dah do
jutra.” Ugo se nasmijao kroz nos. “Tada ću se vratiti, pa
ćemo vidjeti jesi li možda voljan progovoriti.”

Graknuo je naredbu i Smiler je odgurao Jamesa
naprijed, tako da se našao točno ispred grofa. Smiler ga je
držao za nadlaktice, ne dajući mu da se pomakne.

Jana mu je prišla i strgnula ostatke košulje s njega.
“Kakva šteta što će tvoja lijepa koža uskoro biti
upropaštena”, rekla je i iz torbe izvadila bočicu tekućine
boje jantara. “Kažu da komarci vole miris parfema. Imaju
tako dobar ukus, ali, s druge strane, imaš ga i ti...
Odnosno, barem ćeš biti ukusan kukcu.” Poprskala je
Jamesa po cijelome tijelu svojim mučnim, teškim
parfemom. Zakašljao je i pogledao uvis ne bi li ga oči
manje pekle.
“Komarci su najgladniji u zoru i u sumrak”, rekao je
Ugo kad je ona obavila svoje. “Premda ih i sada u blizini
ima u izobilju. Takvo je ovo mjesto. Obožavaju ga. A kad te
počnu gristi, samo upamti da će se to pogoršavati... i

pogoršavati, i pogoršavati... Viñao sam kako ljudi ovdje
silaze s uma, prekriveni živim tepihom komaraca, dok im
svaki od njih zabija svoje dugo, prljavo rilo pod kožu.”

Ugo je primio Jamesa za bradu i podigao je,
zagledavši mu se duboko u oči.

“Još uvijek ne želiš progovoriti?” rekao je.
James je spustio pogled prema svome tijelu; već su
mu dva komarca stajala na prsima i hranila se. Zasad ga
je to samo škakljalo, ali znao je da će za neko vrijeme
nastati svrab. A nakon toga? Nose li ova dva smrtonosnog
nametnika u sebi? To se nikako zasad ne može znati.
“U redu”, očajnički je rekao. “U redu. Reći ću vam.”
“Tako treba”, rekao je Haight. “Znao sam da ćeš se
opametiti. Tko je to bio?”
“Bio je to Zoltan”, rekao je James.
Ugo je dugo nakon toga samo šutio i promatrao
Jamesa, razmišljajući o tome, mozgajući svojim kvarnim,
sumnjičavim umom. “To nema nikakvog smisla”, napokon
je rekao.
“Zar?” rekao je James. “On te mrzi. Cijeloga života
varaš ga i ostavljaš na cjedilu. Nisi mu platio. Oduzeo si
mu Amy. On bi je radije vidio na slobodi nego u tvojim
rukama.”
“Ne vjerujem ti”, rekao je Ugo, ali James je znao da je
zasijao sjeme sumnje. Napokon, sam je Ugo dao Jamesu
ideju. Pobrini se za to da se plemena posvade. Natjeraj ih
da meñusobno zarate, a onda se odmakni i požanji korist.
“Ne moraš mi vjerovati”, rekao je James. “Ali to je bio
Zoltan. Tko je drugi znao da je ona uopće tu?”
“Ne”, rekao je Ugo. “Lažeš...”
Ali onda je Smiler prišao Ugu i kazao mu nešto potiho
na uho. Možda je odlučio javiti Ugu da je zatekao Zoltana
u Jamesovoj ćeliji. Ugo je usrknuo zube, sav skiseljen.
“Nema veze”, rekao je Jamesu. “Čak i da govoriš
istinu, ne bi bilo nikakve razlike. Dobio sam svojevrstan
odgovor; možemo sada ići.”
“Ne možeš me tu ostaviti”, rekao je James.

“Da, mogu. Mogu postupiti kako god me volja”, rekao
je Ugo. “Vratit ću se sutra. Volio bih ostati da gledam, ali
postupak će potrajati, a ja ne volim muhe. Do jutra ćeš biti
u deliriju, bit ćeš smekšan; tada ću moći izvući cijelu
istinu iz tebe.”

Kad su Ugo, Jana i Haight krenuh odande, Smiler je
silom spustio Jamesa na zemlju.

“Bio je to Zoltan!” proderao se James. “Dao sam ti što
si tražio, pusti me sada.”

“Ne”, rekao je Ugo. “Arrivederci, James. Ugodna ti
noć.”

U zemlju je bio usañen kvadratni blok gruba betona,
sa zahrñalim željeznim obručem u svakom kutu. Smiler i
stražar polegli su Jamesa na njega i počeli mu čvrsto
vezivati zapešća i gležnjeve kožnim uzicama.

Mladi je stražar imao kvrgavu Adamovu jabučicu i
markantno, oholo lice. Nastojao se dokazati svojom
nesmiljenošću pred Smilerom. Cerekao se dok su vezivali
Jamesa, a kad su dovršili posao, udario ga je nogom u
slabine. Smiler ga je opsovao, pa se stražar odvukao da
sjedne na truli panj, puši cigarete i duri se.

Smiler je još jedanput pogledao Jamesa za kraj, a
onda otišao za Ugom i ostalima iz močvare.

James je protresao glavu kad mu je komarac sletio na
lice. Počeo mu je hodati preko usana, pa ga je James
pokušao otpuhati nosnicama. Drugi mu se insekt šetao po
lijevome zglavku, a trećega je osjetio u uhu. Iskrivio je
glavu i zastrugao njome po betonu, i komarac se na
trenutak vinuo u zrak s reskim zujanjem, prije nego što
mu je nehajno sletio na prsa i počeo trljati rilce dugim
prednjim nogama.

Bilo je beznadno. Nije se mogao nadati u to da će se
kretnjama riješiti svakog pojedinačnog insekta; već je vidio
da su se četiri nova pridružila onome na njegovu zglavku.
Promigoljio je prstima, ali bezuspješno; bili su odlučni
prionuti na obrok, i ništa ih u tome neće moći spriječiti.

James sije mogao predočiti još njih, stotine njih, kako

se okreću prema njemu iz svih krajeva ove odurne
močvare. Kako vijugaju prema njemu, crni i gadni; sada
tanki, ali uskoro pretili od njegove krvi.

Osjećao se potpuno napušteno i nije znao gdje će naći
snagu da izdrži dugu, mračnu noć pred sobom.

Smrtonosnija od muškog

James je znao samo za bol. Strahovito ga je svrbjelo.
Htio se počešati po cijelome tijelu, ali samo se mogao
beskorisno napinjati i koprcati na leñima dok su mu
komarci pili krv. Bili su svud po njemu, i novi su pristizali
iz trenutka u trenutak. Vrvjeli su mu po prsima, po
gležnjevima, po rukama, po vratu, škakljajući ga tankim
nožicama. Kovitlali su mu se u oblaku oko glave; noć je
bila puna njihova neprestanog, piskutavog zujanja.
Ulijetali su mu u uši bučno kao da mu svrdlaju ravno u
mozak.

Kako mrzi ta stvorenja. Kao da je Bog dao sve od sebe
da ih učini odbojnima; izgledaju odurno, imaju odurne
navade, a i zvuče odurno. Nema ničega privlačnog u
komarcu.

Prvi koji su stigli bili su sićušni, ali s nailaskom večeri
pristigli su krupniji, poveliki, debeli, smeñi stvorovi što
lijeno lete zrakom i zabijaju hranilice u njega sve do svojih
ružnih lica.

Što bi dao da ima jednu slobodnu ruku samo na
minutu. Da zatuče te vragove tu gdje plaze po njemu. Da
se nasladi gledajući ih zgnječene i zdrobljene. Ah ne. Nije
se mogao ni mrdnuti. Mogao je samo tu ležati i osjećati
kako mu isisavaju krv.

Danja se svjetlost polagano gubila iz močvare sve dok
nije zavladala tama gotovo jednaka onoj u njegovoj ćeliji, i
u mraku je nekako postalo gore, kad je samo mogao čuti
insekte i osjećati ih kako migolje svud po njemu, i grizu li
grizu.

Isprva je bio svjestan svakog novog svraba kako je
nastajao i širio mu se niz ruke i uz noge, ali sad su mu se
ugrizi svi stopili jedan s drugim, tako da ga je svaki komad
kože žario dok mu se organizam borio protiv klica koje
ubrizgavaju u njega.

Bio je užasno svjestan vlastite krvi koja mu kola po
tijelu i sa sobom nosi njihov otrov. Bilo bi dovoljno da
samo jedan od njih bude prijenosnik nametnika malarije,
pa da ga pretvori u doživotnog bolesnika.

Molio se da mu olakšanje nekako stigne, ali san je bio
nemoguć; tijelo ga je prejako boljelo. Kad bi samo mogao
pasti u nesvijest; bilo što, samo da izbjegne ovu muku.

Mladi je stražar imao bocu i James je nejasno bio
svjestan toga da je sve pijaniji, da se polijeva sredstvom
protiv insekata i da ih proklinje. Dvaput mu je prišao,
rugao se Jamesu na jakom narječju i lupkao ga stopalom.
Drugi put je puhnuo puna pluća dima Jamesu u lice i
glasno se nasmijao. James mu nije zamjerio. Dim je
rastjerao insekte na nekoliko dragocjenih trenutaka, ali
stražar se otada nije vratio, a James neko vrijeme nije
opazio nikakva traga ni od njega ni od žara njegove
cigarete.

Ispljunuo je komarca iz usta i zarežao iz dubine grla,
mahnito tresući glavom lijevo-desno, ali nisu htjeli
prestati; te insekte ništa ne može zaustaviti. Ne boje se,
kao druge životinje. Imaju samo jedan naum i krajnje su
beskrupulozni u njemu. Kad ih se otjera, vrate se za
trenutak. Može se samo pričekati da slete, i zatim ih
sploštiti; ali to je nemoguće s rukama privezanim za
zemlju.

Jamesu su od jada navirale suze na oči. Činilo mu se
da ovoj noći nikad neće biti kraja.

A onda je ugledao snop baterijske svjetlosti kako ide u
cik-cak kroz tamu. Začuo je kratku, prigušenu razmjenu
riječi, a onda je netko prišao i stao nad njega.

Bio je to Peter Haight, omotan mrežama poput
pčelara.

“James Bond”, rekao je afektiranim, sarkastičnim,
učiteljskim glasom. “Mogao bi on i bolje... James je bistar
dječak živahna i ljubopitljiva uma, ali iskazuje buntovan
duh koji valja suzbiti. Dobar je u igrama, premda možda
nije timski igrač. U odnosu prema učiteljima bjelodano su
moguća izrazita poboljšanja. James ima sklonost drsko
odgovarati i mora naučiti da mu valja bespogovorno slušati
sve što mu se kaže.”

“Vrlo dobro”, hrapavo je rekao James. “Uvijek je
smiješno kada učitelj nastoji biti duhovit.”

“Ma daj”, rekao je Haight i čučnuo. “Nekada smo bili
prijatelji.”

James se usiljeno nasmijao, ali grlo mu je bilo tako
suho daje to zvučalo kao kreket neke kužne žabetine.

“Zašto ti to radiš?” rekao je. “Ugo Carnifex je idiot.”
“Zašto itko išta radi?” rekao je Haight. “Zbog novca,
zbog moći, zbog stjecanja položaja u svijetu.”
“Ne”, rekao je James oporo. “Ima ih koji rade to što
rade zbog prijateljstva, ili dobrote, ili zato što misle da tako
treba.”
“Na svijetu će uvijek biti budala”, podrugnuo se
Haight. “Što misliš, kako je meni bilo, James? Siromašnom
učitelju koji iz dana u dan živi okružen najimućnijim,
najprivilegiranijim učenicima u zemlji? Razmaženim
potomstvom aristokrata i admirala, političara i plemstva?
Kako sam ih mrzio. Njihovu nadmenost, samodopadno
vjerovanje da im je mjesto na vrhu ljestvice.
A onda sam jednog dana, na putu po Sardiniji, čuo za
Uga i potražio ga. Obojici nam je bila zajednička strast
prema carevima staroga Rima. Raspravljali smo o svemu
što su oni postigli i načinima na koje su to postigli. Otvorio
mi je oči. Pokazao mi je da ne mora biti ovako. Da mogu
postići nešto za sebe. Kad bih mu dao što on želi, mogao
bih postati bogataš. I tako sam radio sve što je tražio. Prije
svega sam ga obavještavao. Bio sam u savršenom položaju
da uhodim vladajuću elitu Britanije putem njezinih sinova.
A idući je korak bio logičan: uzeti ono što oni imaju i dati

to Ugu u zamjenu za nagradu.”
“Jedini sitni problem”, rekao je James, “leži u tome da

moraš ubiti svakoga tko ti se ispriječi na putu.”
“Slušaj ti mene, stari moj”, rekao je Haight i sagnuo

se u čučnju bliže Jamesu. “Zašto mi ne bi rekao istinu?
Ugo će mi biti dovijeka zahvalan, a ja se mogu pobrinuti za
to da ti ne naude. Ja sam ti jedini prijatelj kojeg ovdje
imaš, James.”

“Koji prijatelj”, rekao je James. “Pokušao si me ubiti,
zar ne? Onog prvog dana na kuli. Sve si isplanirao. Pozvao
si me na Sardiniju kako bi mogao otkriti što sve znam i,
bude li potrebno, prirediti nesreću, daleko od škole, usred
ničega.”

“Položaj mi je u Etonu bio vrlo sklizak”, rekao je
Haight. “Pogibijom Sira Cathala Goodenougha sve se
promijenilo. To više nije bila igra. Nisam se mogao izložiti
riziku razotkrivanja. A kad sam porazgovarao s tobom,
shvatio sam da već znaš više nego što sam strahovao.”

“Zato si mi dao drogiranu vodu,” rekao je James, “u
kojoj je bio nekakav napitak za spavanje. Zbog toga je
imala gorak, slan okus, a ne zbog tablete za pročišćavanje
vode. Drogirao si me i rekao mi da se popnem na kulu..

“Trebalo je biti sasvim jednostavno”, rekao je Haight.
“Učenik dobio sunčanicu, pao i poginuo.”

“Ali nisi računao na pojavu gospodina Coopera-
ffrencha, zar ne?” rekao je James. “Vidio te i pokušao me
upozoriti. Zato si me ulovio, umjesto da me gurneš, i
gradio se kao da si spriječio da padnem. On mi je spasio
život. Ali bio si voljan pokušati opet, je li tako? Samo što si
saznao za Victora i njegove slike. Nadjačala te vlastita
pohlepa.”

“Znaš,” rekao je Haight, “pronicavost i radoznalost
nisu poželjne osobine jednog učenika. Ne bi smio
postavljati previše pitanja.”

“Kako ćeš me kazniti, gospodine?”, rekao je James.
“Dat ćeš mi ukor?”

Haight je stavio stopalo Jamesu na grlo.

“Trebao bih te čvršće stisnuti nogom”, rekao je, “i
usmrtio bih te u roku od dvije minute. Mogao bih to
učiniti. Bilo bi mi jednako lako kao zgaziti bubu.”
Odmaknuo je stopalo, a James je bolno zakašljao. Zaškiljio
je u Haighta.

“Nisi oduvijek bio ovakav”, rekao je. “Vidio sam te s
Markom Goodenoughom onaj dan. Sažalio si se nad njim.
Htio si mu pomoći. Kako si se mogao tako brzo
promijeniti?”

“Morao sam”, žestoko je rekao Haight. “Morao sam
biti sličniji svojim junacima. Stari Rimljani bih su krajnje
nemilosrdni. Nije ih nimalo bilo briga za neprijatelje. Kad
su porazili Kartagu, pobili su sve muškarce, žene i djecu, i
sve njihove životinje, čak i pse, a onda su izorali grad i
posuli ga solju da ondje više nikad ništa ne izraste. Bilo im
je stalo isključivo do moći i slave.”

“Baš je prilično slavno”, rekao je James, “ubijati
učitelje i mučiti djecu. Siguran sam da ćeš dospjeti u sve
udžbenike povijesti.”

“Vidjet ćemo, James”, rekao je Haight hladno. “Vidjet
ćemo koliko ćeš ujutro biti pun sebe.”

“Samo odlazi,” rekao je James, te dodao, najotrovnije
što je mogao, “gospodine...”

Haight je progunñao i uspravio se. Zatim se oprostio
sa stražarem i James ga je čuo kako šljapkavo odlazi
pokraj umirućih hrastovih stabala.

Ljutnja je Jamesu načas odvratila misli od agonije, ali
sad kad je Haight otišao, počelo ga je opet svrbjeti i peći,
još gore nego prije. Počeo je potezati uzice, škrgućući
zubima, a bol zasijecanja kože u zapešća došao mu je
gotovo kao olakšanje.

Sav je bio prekriven tim mrskim insektima; tražili su
najmekšu kožu da se na njoj hrane, kapke, oko nosnica,
pod pazusima...

“Odlazite!” vrisnuo je. “Gubite se! Ostavite me na
miru. Molim vas, ostavite me na miru...”

Ali nije bilo vajde od toga.

Komarci su samo stizali i stizali.
Polako je počeo zapadati u nesvjesticu. Stalno je
zamišljao da je negdje drugdje, dok mu je svijest nastojala
pružiti olakšanje.
Leži na plaži na Capu d’Orsu s Maurom. Zlatno je
popodne. Sunce sja na ažurnom nebu, ali vruće je -
prevruće - prži s visine, i koža mu postaje sve punija
plikova, počinje se guliti...
Protresao je glavu i prisilio svijest da se vrati u
stvarnost.
Ali nije se vratio u stvarnost; našao se u svome
krevetu u kućici tete Charmian u Pett Bottomu, na mekom
i sigurnom. Ona mu donosi jutarnju šalicu kave, da ga
razbudi, ali prolijeva joj se i razlijeva po posteljini, kroz
koju se promoči i opeče ga.
Ne.
Ne to.
Nema mu bijega; svaki put kojim pokušava poći vodi
ravno natrag do ove smrdljive močvare i ovih krvožednih
nemani.
Popustio je. Predao se.
Neka stižu.
Neka daju sve od sebe.
Kad im ništa ne može.
Otvorio je oči, pogledao u površinu malčice bljeñe
tame iznad sebe koja je zacijelo nebo, i prihvatio bol. Ako
ga čeka ovakva smrt, neka tako onda i bude. Neće trošiti
svoje posljednje trenutke na opiranje.
Sada postoje dva Bonda. Jedan ima tijelo po kojemu
vrve komarci, tijelo koje svrbi, boli i krvari. Drugi je samo
duh, i lebdi iznad tijela, promatra ga, odvojen od bola,
zaseban. Svijest mu polako trne, kao plamen što se gasi u
fenjeru. Naposljetku je zacijelo zaspao, jer nešto je bilo
drugačije kada se probudio. One površine neba više nije
bilo. Osjećao je da se netko nadvija nad njega. Vjerojatno
stražar, došao se zlurado naslañivati.
James je opsovao, ali onda je shvatio da to ne može

biti stražar. Prilika je premala, kreće se prebrzo, previše
kradomice. Možda nekakva divlja životinja. Napeo je oči i
pokušao razbistriti zamućenu svijest, i kad mu se pogled
izoštrio, zaprepastio se, jer razabrao je lice mlade djevojke.

Imala je tamnu kožu i crne, svjetlucave oči, uokvirene
gustom, raščupanom kosom. Upravo je namjeravao nešto
reći kad mu je stavila prst na usta i mrko ga pogledala
žestokim, usrdnim izrazom životinje.

Odšutio je.
U smeñoj je ruci držala rasklopivi nožić. Imao je
petopalčanu oštricu u obliku dugog, uskog lista koji se
sužava u opak vršak. Mauro mu je već pokazao jedan
takav nožić; to je resolza, pastirski nož, smrtonosan.
Brzo i stručno presjekla je uzice i pomogla mu da
ustane. Bilo mu je nesnosno, ali uspio je ne kriknuti. Sav
je bio ukočen, a koža ga je strahovito boljela kad bi se
pomaknuo.
Opet mu je dala znak da bude tiho, pa ga rukom
pozvala da poñe za njom. Bila je malena i vižljava i kretala
se kao mačka, cijelo se vrijeme obazirući, napeta i pozorna
cijelim tijelom. Požurila je preko otočića, pa u vodu,
sigurnim, bosim stopalima, ne stvarajući ni šušnja.
James se odjednom ukočio. Ugledao je sjenovitu
siluetu mladog stražara gdje ih čeka u močvari, sjedeći
posve nepomično. Htio je dozvati djevojku, ali ona je brzo
prošla ravno pokraj čovjeka, nimalo ne hajući za njega, a
James je sad shvatio zašto se on ne miče.
Stražar je sjedio u vodi, otromboljen uz sluzavi
kamen, zabačene glave, očiju izbuljenih i obrubljenih
bjelinom, usta otvorenih u nijemom vrisku strave.
Ispod brade kao da su mu druga usta bila usječena u
grlo.
Djevojka, ga je glatko preklala nožem.
Jamesu je utroba navrla u grlo i užasnuto je
ustuknuo.
Potražio je pogledom djevojku i jedva ju je uočio na
suprotnoj strani baruštine kako nestaje u procjepu,

prignuta, hitajući dalje.
James je oteturao za njom i sustigao je. Osvrnula se i

uputila mu osmijeh, otkrivajući dva reda blistavobijelih
zuba koji su bljesnuli u mraku.

Zatim je opet krenula, a James je pošao odmah za
njom, ne hajući za granje što ga šiba po golim prsima i
licu. Svaki je doživljaj bolji od osjećaja komaraca svud po
sebi.

Djevojka gaje izvela iz močvarnog područja, pa niz
rijeku i na drugu stranu, gazeći preko skliskih kamenova.
Na suprotnoj su se obali popeli uskom kamenitom stazom
usječenom u obronak. James je teško održavao korak.
Jedva da je vidio tri stope pred sobom, a ne bude li išao tik
iza djevojke, neće znati gdje može sigurno stati, ali ona je
sva u crnom i vrlo se teško vidi.

James se neumjereno preznojavao i drhtao u isti mah.
Pogled mu se ljuljao i prekrivao maglicom. Htio je kazati
djevojci da stane ih da barem uspori, ali bojao se onoga što
bi se u tom slučaju moglo dogoditi.

Napokon je posrnuo i pao na ruke, i shvatio da nije u
stanju opet ustati.

“Molim te”, dozvao ju je. “čekaj...”
Čuo je kako djevojka zastaje i vraća se. Čučnula je i
promotrila ga, poljubila ga jedanput, načas, pa otrčala
dalje.
James je samo ležao i dahtao, glave oslonjene o
hladnu stijenu. Možda je ovo samo san, još jedna
maštarija o bijegu. Možda ta čudna, smrtonosna djevojka
zapravo ne postoji.
Počivao je ondje neko vrijeme, dok su se stijene
usijecale u njega, preslab da se pokrene, a onda je začuo
muške glasove.
Jesu li to Ugovi stražari? Što se zbiva? Osjeća se tako
slabašno i bespomoćno.
Prisilio se da ustane, spreman sakriti se bude li
nužno, ali onda je opet ugledao djevojku, a ona mu se
onako živo, vedro osmjehnula.

S njom su bila dvojica jakih, prekaljenih muškaraca u
kosmatim pastirskim gunjevima, koji su netremice gledali
Jamesa očima crnim poput ugljena. Jedan je bio nizak,
zbijen i krivonog, a drugi visok, izbočenih prsa, s golemim,
obješenim brčinama.

“Molim vas...” rekao je James i svalio se obeznanjeno
na trbuh.

Čovjek izbočenih prsa poduhvatio ga je i podigao lako
kao da je lane. Zatim ga je prebacio preko pleća i krenuo
postojanim, laganim kasom dalje.

James je nejasno bio svjestan smirenog trčanja i
poskakivanja po planinama. Gunj u kojem mu je počivalo
lice snažno je vonjao po ovcama, ali to mu nije smetalo;
prvi put u protekla dva dana osjećao je da je na sigurnom.

Činilo mu se da putovanje grozno dugo traje.
Uspinjali su se po grebenima gdje je puhao studen vjetar;
spuštali su se strmim obroncima i probijali uskim
prolazima. U nekom su trenutku tiho promakli gustom
šumom. A onda je, u praskozorje, James otvorio oči i vidio
da se kreću stazom po gorskoj litici, uz provaliju od koje
zastaje dah, s koje puca pogled na široku dolinu.

Stigli su u selo koje mu je djelovalo kao dio same
planine, sazdano od trošnih, četvrtastih kamenitih
grañevina natisnutih na okup i privijenih uz gorski
obronak poput Ugova palazza.

Starice u jarkocrvenim haljinama i maramama na
glavama izlazile su na vrata dok su prolazili. Gledale su
Jamesa suzdržanim, otvrdnulim licima. Na malome su
trgu na stubama sjedila i pušila dva starca sa sijedim
bradama, vodenastih, malaričnih očiju.

James je smjesta razabrao da su ljudi koji tu žive vrlo
siromašni. Svi izgledaju iscrpljeno i krševito, poput
granitnih stijena na kojima žive. Na licu im se očituje
umor, kao da im je sve teško. Znao je kako naporno mora
biti nastojanje da se nekako preživi na ovom jalovom tlu.

Pastiri su zastali i razmijenili nekoliko riječi s
mještanima. Jamesu su dali vodu i kruh, a onda ga je

krupni čovjek ponovno podigao i otišli su iz sela, penjući
se dalje u planinu.

James je na neko vrijeme zakunjao i nešto potom
shvatio da se nalazi negdje u mraku i da ga se nježno
spušta na meku postelju od životinjskih koža. Posljednje
što je upamtio prije nego što će utonuti u tvrd san bez
snova bilo je smeñe, životinjsko lice te djevojke, koja bdije
nad njim.

Ples krvi

James se probudio u agoniji svraba. Načas nije znao
gdje je; znao je samo da ga sve boli. Nijedan dio njega nije
bio lišen boli; cijelo mu je tijelo bridjelo od iziritiranosti.
Znao je da se ne može ni pomaknuti. Osjećao je kako mu
kožne uzice još zasijecaju zapešća i gležnjeve. Prisjetio se
onog sna u kojem je bio nošen kroz noć i onda shvatio da
se češe. Ruka mu se nekako oslobodila. Svud po prsima
osjećao je upaljene crvene kvržice. Zagrebao ih je
izlomljenim noktima, a onda ga je netko ščepao za ruku i
zaustavio ga. Otvorio je oči i ugledao djevojku nadvijenu
nad sebe, crne kose koja joj pada preko lica, ozbiljnih i
napetih očiju.

“No”, rekla je, i odmahnula glavom.
Znači, to nije bio san. Polako se počeo prisjećati
pojedinosti o prethodnoj noći. Dolaska djevojke, mladog
stražara s presječenim grkljanom, nastojanja da slijedi
djevojku kroz močvaru, padanja i pastira koji ga je ponio,
prvo u selo i napokon ovamo.
Pridigao se na laktove i pogledao oko sebe.
Ležao je na prostirci od slame i životinjskih koža u
golemoj pećini kupolasta svoda. U dnu je red prastarih,
izlizanih stuba vodio do okomite pukotine u stijeni i sjajne
pruge sunčeve svjetlosti. Četiri lastavice proletjele su kroz
pukotinu, zamičući i zavijajući, ali uvijek držeći poredak.
James ih je ispratio pogledom do izlijetanja kroz nepravilni
obli otvor u svodu. Svjetlo je iz otvora padalo na ostatke
nuragijskog sela koje se prostiralo pećinom. James je
uspio razaznati niske kamene zidove pedesetak ili

šezdesetak koliba, i pomislio da je ovo svojedobno zacijelo
bilo povelika naseobina.

Tu se utaborila skupina Sardinijaca. Zapalili su vatru
pod rupom u svodu da rastjeraju insekte i sad sjede oko
nje i tiho čavrljaju. Na sebi imaju crno-bijele seljačke
nošnje s odrpanim prslucima od ovčje kože i crnim
pletenim kapicama.

Pokraj svakoga od njih leži puška.
James je iskrivio glavu i pogledao u suprotnom
smjeru. Tu je zid pećine dijelom otvoren prema
izvanjskome svijetu, i kroz nizak, širok procjep vidi se
gusto raslinje kako se peče i treperi na dnevnoj vrelini.
Osjetio je nešto hladno na koži, pa se okrenuo i
pogledao djevojku. Sjedila je na niskom drvenom stolcu sa
zdjelom u krilu i mazala ga gustom, zelenkastosivom
kremom. Počela ju je blago utrljavati snažnim, koščatim
prstima.
James je legao natrag i pokušao ostati miran. Bilo mu
je jako teško. Strahovito se želio počešati, ali kad god bi
pomaknuo ruku, ona ga je pljesnula po njoj i strogo ga
pogledala.
Djevojka je imala svoju vatricu na kojoj je gorjelo
aromatično lišće s grančicama, stvarajući mirisan dim.
Nad njom je s tronošca visio lončić. Djevojka je prekinula
trljanje i bacila pogled na njega. Zatim je izdrobila listiće
pelina, koru i bobice na plosnatom kamenu i sasula ih
unutra. Neko je vrijeme miješala smjesu, a onda je odlila
malo u limenu šalicu i dala Jamesu da popije.
Smrdjela je, ali nije htio razljutiti djevojku, pa ju je
srknuo. Bilo je odvratno - gorko i zrnato. Suspregnuo je
potrebu da povrati i ulovio pogled djevojke. Očito je htjela
da popije sve. Prisilio se na još par gutljaja, a onda joj
vratio šalicu i odmahnuo glavom.
Srdito ga je pogledala i vratila se krajnje uživljenom
utrljavanju kreme u njegove ubode. Krema ih je hladila i
smirivala, ali nije baš uspijevala ublažiti grozni svrab.
Nakon nekog vremena, djevojci je dojadilo njegovo

vrpoljenje, pa je otišla.
James je iskoristio priliku da se počeše po cijelom

tijelu, premda je znao da ne bi smio.
Ruke su mu bile najgore izgrizene i grebao je po njima

sve dok nisu prokrvarile.
Djevojka se iznenada vratila i izderala na njega. S

njom je bio onaj krupni čovjek izbočenih prsa koji je sinoć
nosio Jamesa. Zagladio je duge crne brčine, osmjehnuo se
Jamesu i zatim mu privezao ruke uz bokove tankim
konopima, da ne može više pomaknuti šake. Čovjek mu je
uputio prijateljski pogled u znak isprike, te otišao natrag
do vatre.

Premda je James znao da je tako najbolje, osjetio se
poniženo i bespomoćno.

Nekako se pridigao u sjedeći položaj, a djevojka mu je
dala vode iz šalice kao bebi. Popio je malo, ali uglavnom se
sav zalio.

Prasnula je u smijeh i odjednom izgledala godinama
mlaña. Postala je vedro, sretno dijete, za razliku od one
smrknute atentatorice koja ga je sinoć spasila.

Nakon par minuta s druge je strane pećine dopro
povik i Stefano se spustio stubama. Jamesu je tako
laknulo što vidi poznato lice da se gotovo rasplakao.

“Što je sve ovo?” rekao je kad mu je Stefano brže-bolje
prišao. “Tko su ovi ljudi?”

“Djevojka je Maurova sestra Vendetta”, rekao je
Stefano. “Luda je, ali brinut će se za tebe. Od majke je
naučila o bilju i liječenju. Ljudi su odasvuda, iz Orsogola i
Oliene i Fonnija. Onaj je visoki, koji te donio, Calogero,
glavar moga sela. Veliki je ratnik. Doveo te amo jer tu je
sigurno. Naš narod uvijek doñe u ovu pećinu kad mu
zaprijeti opasnost. Još od prije rimskog doba.” Stefano je
zastao i uozbiljio se. “Oprosti mi, James”, rekao je.
“Pobjegao sam i ostavio te.”

“U redu je”, rekao je James.
“Ne. Čuo sam da stižu stražari i prepao se. Nisam
smio bježati.”

“Pa, da nisi, ne bih sada bio ovdje”, rekao je James.
“Bio si hrabar”, rekao je Stefano. “Čim sam čuo da su
te zarobili, počeo sam planirati kako da te izvučem iz
palazza.”
“Ništa nisam kazao Ugu”, rekao je James.
“Znam”, rekao je Stefano. “Dugujem ti život.”
“Ne”, rekao je James. “Rekao bih da smo sada kvit. Ali
ovi drugi ljudi mi ništa ne duguju.”
“Svi oni mrze Uga”, rekao je Stefano. “Mnogi su radili
za njega na gradnji palazza. Ništa im nije platio. Bio je
naš, James, ali više nije. Ubio je Maura, zato nam je sada
neprijatelj. Mauro nije imao ni braće ni oca, samo
Vendettu, pa se ovi ljudi žele osvetiti.”
“Ali što oni mogu?” rekao je James. “Ne mogu napasti
palazzo. Predobro je čuvan. Ugo tamo ima pravu malu
vojsku.”
“Vendetta se želi ušuljati i preklati Uga”, rekao je
Stefano.
“Ne bi mu mogla prići ni blizu”, rekao je James.
“Znam,” rekao je Stefano, “ali neće zato odustati.
Ipak, možda nećemo morati ići do njih u borbu. Možda Ugo
dovede borbu nama. Tražit će te, James, tražit će i mene, a
tražit će i ljude koji su ti pomogli da pobjegneš.”
“Trebao bih otići”, rekao je James. “Ne bih da zbog
mene ovdje bude ikakvih nevolja.”
“Ne”, rekao je Stefano. “Nisi ti ovo započeo. Nego Ugo,
kad je ubio Maura. A on će svakako stići i ako ostaneš i
ako pobjegneš. On mrzi sav narod Barbagije, jer tu se zna
tko je on zapravo.”
“Moram se vratiti Victoru”, rekao je James, nastojeći
se uspraviti. “On će znati kako dalje.”
“Prvo se bolje odmori”, rekao je Stefano i vratio ga na
životinjske kože. “Dugo nisi spavao, a od Vendettina će ti
lijeka biti zlo.” Stefano je imao pravo. James je uskoro
dobio ubitačnu glavobolju i grčeve u želucu. Zatim je sav
smalaksao i počelo ga je peći pod kožom. Mogao je samo
ležati u postelji i stenjati, spavajući na mahove i buncajući

o Victoru, Amy i Ugu.
Vendetta je dva dana skrbila za njega, donosila mu

hranu i vodu i mazala ga sivom kremom, i ugrizi su mu
postupno zarasli. Pazila je na znakove groznice, ali na svu
sreću nisu se pojavili. Izgleda da je uspio izbjeći malariju.
Je li to bilo pukom srećom ih zbog Vendettina liječenja, to
nikad neće znati, ali zasvagda će joj biti zahvalan.

Vendetta ga je napokon mogla ostaviti neprivezanog, i
osjetio se dovoljno snažno da izañe iz pećine. Laknulo mu
je kad se našao na suncu i svježem zraku, lišen paske te
čudne, šutljive djevojke i klaustrofobične ovojnice pećine.

Skinuli su mu onu izdrapanu odjeću i spalili je, a
Stefano mu je donio vlastite stare odjevne predmete,
komotnu bijelu košulju i vrećaste hlače. U njima se
osjećao svježe i udobno.

Umor ga je prošao. Gorski je zrak bio čist, a na ovoj
visini insekti ga nisu naročito gnjavili. Istražio je okolinu,
punu niske makije i oštrih stijena. Osjećao je kako mu
izubijano tijelo opet jača, ali bio je zabrinut i sav napet.
Morao je otići odavde.

Vratio se u pećinu potražiti Stefana i otkrio
novopridošlice. Meñu njima je bilo žena koje su donijele
zavežljaje hrane, i novih muškaraca s oružjem, u
kačketima i teškim, tamnim odijelima.

Jamesa su podsjetili na Ugove uzvanike na karnevalu.
Ti ljudi krševitih lica odisali su poznatim ozračjem
okorjelosti i opasnosti. James je pomislio kako bi mu lako,
u drugačijim okolnostima, oni mogli biti neprijatelji, a ne
prijatelji.

“Pripremaju se za rat”, objasnio mu je Stefano kad ga
je James pronašao. “To su banditi.”

“Moram otići”, rekao je James. “Moram pomoći Amy.
Odmah ujutro moram do Victora na Capo d’Orso. Možeš
me odvesti?”

“Si”, rekao je Stefano. “Ah neće biti lako. Nemamo
vozila. Možda nañem magarca, ali put će potrajati tri-četiri
dana.”

Kad je pala noć, zaklali su dva janjca i stavili ih na
ražanj, i uskoro je počelo razuzdano slavlje. Bilo je glazbe,
pjesme i hrvanja, a skupina bandita zaigrala je
neshvatljivu kockarsku igru u kojoj su se nadvikivali
brojevima i pokazivali ispružene prste.

Popilo se mnogo vina, a James se prisjetio Ugova
komentara o hrvanju na njegovu karnevalu.

“Prima bevono, poi stringono.”
Prvo piju, zatim se bore.
Prešao je pogledom po okupljenim borcima. Sad ih je
tu bilo tridesetak, u rasponu od momaka Stefanove dobi
do izboranih staraca čiji se kvrgavi prsti obavijaju oko
kundaka poput prastarog korijenja ovdašnjih stabala.
Njih trojica su izvana donijeli balvan i osovili ga uza
zid. Na njemu su grubo naslikali čovječji lik i ispod
namaljali slova “UGO”. Banditi su zatim naizmjence počeli
bacati noževe u balvan, da vide tko ga može najpreciznije
pogoditi. Pobijedio je Calogero, zabivši veliki lovački nož
točno u oko naslikanog lika. Nasmijao se i počeo
pobjedonosno mahati šakama poput školarca koji je
postigao zgoditak u nogometu.
Prijatelji su ga ispljeskali po leñima i dali mu da
popije još vina, a onda je zaplesao s vrlo ozbiljnim izrazom
lica. Ples je bio osebujan, nekako sjetan, i James je shvatio
da svjedoči obredu koji se u ovim krajevima izvodi već
tisućama godina.
“Ovo je Danza di sangue”, rekao je Stefano.
“Ples krvi?” rekao je James.
“Si”
James je gledao obruč ljudi oko Calogera, zajapurenih
od pića i vrućine vatre. Vikali su grubim glasovima i
pljeskali. Djelovali su sretno, ispunjeni iskrom života. Žive
u svijetu muke i neimaštine, borba im pruža jedini
odušak.
U sjenama iza obruča supijanih muškaraca sjedile su
žene, lica povremeno obasjanih proplamsajima vatre.
Djelovale su prazno i pomireno sa svime, kao pradavni