Giovanni Giacomo Casanova - Memoari III

mu se u svemu neobiĉno svidio, koliko u postupcima toliko i u draţesnim
dosjetkama koje si mi govorio da me nasmiješ. Veoma sam se bojala kad se
poveo razgovor o njemu, da ne kaţeš nešto što bi moglo povrijediti njegovo
samoljublje, ali na sreću mogao je ĉuti samo laskave rijeĉi. To je, eto, srce
moje, iskrena ispovijest cijele moje izdaje, ali ti ćeš mi je kao razuman
zaljubljenik oprostiti, to više što ti njome nisam nanijela nikakvu uvredu.

»Moj je prijatelj veoma radoznao da sazna tko si. Ali još nešto: one
si noći bio potpuno prirodan i veoma ljubazan, a da li bi to bio da si znao da
te gleda i sluša jedan neznani svjedok? To nije vjerojatno, i da sam ti onda
povjerila stvar, ĉak se moglo desiti da ne pristaneš, i moţda bi imao pravo.
Sad kad se poznajemo i kad više ne sumnjaš, nadam se, u njeţnost moje
ljubavi, hoću da mi savjest bude mirna i stavit ću na kocku sve, pa neka
bude sve ili ništa. Znaj dakle, ljubljeni moj prijatelju, da će posljednjeg
dana ove godine moj prijatelj biti u kazinu i da će otići tek drugog dana
izjutra. Ti ga nećeš vidjeti, ali on će nas vidjeti. Kako će misliti da ti ništa
ne znaš, to uviĊaš i sam koliko ćeš morati u svemu biti prirodan, jer ako to
ne budeš, on bi mogao naslutiti da sam izdala tajnu. Najviše ćeš morati
pripaziti na ono što budeš govorio. Moj prijatelj ima sve vrline osim
bogougodne vrline koju nazivaju vjerom, pa ćeš u tom pogledu imati
slobodno polje. Moći ćeš govoriti o knjiţevnosti, putovanjima, politici,
koliko budeš htio, i nemoj se nimalo sustezati od zgodnih anegdota, jer
moţeš biti siguran da će mu se to svidjeti.

»A sad mi, prijatelju moj, preostaje da te pitam samo jedno: jesi li
voljan da se izloţiš oĉima jednog muškarca u ĉasovima kad se predaješ

najopojnijoj nasladi puti? Ta je neizvjesnost sad moja mora, pa te molim za
milost jednog da ili ne. Moţeš li zamisliti koliko je moj strah muĉan, i kako
sam se teško odvaţila na ovaj korak? Mislim da ove noći neću sklopiti oka,
jer neću imati mira dok ne vidim tvoj odgovor. Budeš li smatrao da se u
prisutnosti nekog trećeg i još k tome nepoznatog lica nećeš moći pokazati
dovoljno njeţan, ja ću se odluĉiti na ono što mi bude savjetovala moja
ljubav. Ipak se nadam da ćeš doći, jer ako i ne budeš majstorski odigrao
ulogu zaljubljenika, neće se ništa dogoditi. Pustit ću ga neka misli da tvoja
ljubav više nije na vrhuncu svoje snage.«

To me je pismo iznenadilo, ali kad sam o svemu razmislio i
ustanovio da je moja uloga ugodnija od one koju je sebi namijenio opatiĉin

prijatelj, stao sam se od sveg srca smijati. Priznajem, ne bih se tako smijao
da nisam znao na kakvo je brdo tkana osoba koju ću imati kao svjedoka.

Znajući da mi je prijateljica zabrinuta i ţeleći je umiriti, odmah joj
odgovorili ovim rijeĉima:

»Provest ću s tobom posljednji dan ove godine i uvjeravam te da
prijatelj kome ćemo prirediti prizor dostojan najvećih ljubavnika neće ni
vidjeti ni ĉuti ništa po ĉemu bi mogao naslutiti da znam njegovu tajnu, i
budi sigurna da ću odigrati svoju ulogu ne kao obiĉni amater, već kao
majstor. Priznat ću ti ipak da si dobro uradila što mi one prve noći nisi
otkrila tajnu, jer ja bih po svoj prilici odbio da ti uĉinim tu ljubaznost, ne
zato što sam te onda manje volio nego danas, već stoga što u ljudskoj

prirodi ima svakakvih, pa i nastranih sklonosti, te sam lako mogao pomisliti
da je glavna potreba tvog prijatelja da uţiva gledajući naslade vatrenih i
neobuzdanih ljubavnika u trenucima najslaĊeg zbliţenja; tada bih sigurno
stekao nelijepi dojam o tebi, pa se lako moglo desiti da negodovanje sasuši
u klici ljubav koju si mi ulila i koja se tek stala raĊati. Danas je, ljupka
moja prijateljice, sasvim drugaĉije, jer ja znam što sve posjedujem, a kako
sam po onom što si mi kazivala dobro upoznao karakter tvog prijatelja,
zavolio sam ga i vjerujem da mi je prijatelj. Ako ti tvoja ĉednost ne prijeĉi
da se pred njegovim oĉima pokaţeš njeţna i strasna sa mnom, kako bih se

ja mogao stidjeti kad se, naprotiv, mogu time samo ponositi. Ja ne moram,
boţice moja, crvenjeti što sam te osvojio niti se stidjeti da se pokaţem u

trenucima kad na djelu dokazujem sve obilje kojim me je priroda nadijelila
obdarivši me takvim oblicima i snagom da mogu oćutjeti najţivlju nasladu
i podijeliti je sa ţenom koju oboţavam. Znam da se većina ljudi, zbog
nekog osjećaja koji nazivaju prirodnim a koji je moţda samo proizvod
uljudbe i posljedica predrasuda usaĊenih u mladosti, gnuša od pomisli da ih

netko u tim trenucima gleda, ali oni koji tu odvratnost nisu u stanju
opravdati valjanim razlozima, imaju, po mom mišljenju, nešto od maĉje
prirode: uostalom moţda imaju i ozbiljnih razloga, ali zato ipak ne smatraju
da ih moraju objelodaniti, osim, razumije se, ţeni koja se dala prevariti. Ja
od sveg srca praštam onima koji znaju da bi kod gledaoca pobudili samo
sućut, ali nas dvoje znamo da nismo od tih koji će izazvati taj tuţni osjećaj.
Po svemu što si mi rekla o svom prijatelju sudim da će sigurno dijeliti naše
uţivanje. Ali znaš li što će se dogoditi? Zar naše vatre zapalit će njegovu i
meni će doista biti ţao tog izvanrednog ĉovjeka, jer on neće moći izdrţati,
nego će doći da mi se baci pred noge i da me zamoli neka mu prepustim
ono što jedino moţe umiriti njegova raspaljena ćutila. I šta da uĉinim ako
se to desi? Da te prepustim? Neću te se odreći laka srca, ali ću otići, jer ne
bih mogao podnijeti da ostanem kao ravnodušni gledalac. < Zbogom dakle,

anĊele moj, sve će biti u redu. Pripremi se za junaĉku borbu koju ćemo
zametnuti i pouzdaj se u biće koje te oboţava.«

Šest dana praznika proveo sam s prijateljima u ridottu,[8] a kako
nisam mogao drţati banku, jer su na to imali pravo jedino patriciji
sudaĉkog staleţa, igrao sam ujutro i naveĉe i stalno gubio, jer kad se igra
protiv onog koji drţi banku, tad se i gubi. Gubitak pet ili šest tisuća cekina
koji su saĉinjavali ĉitavo moje bogatstvo ne samo da nije ohladio moju
ljubav već kao da ju je rasplamsao novim ţarom.

Potkraj 1774. Veliko je vijeće donijelo zakon kojim su se

zabranjivale sve igre u novac, a prva mu je posljedica bila zatvaranje
ridotta. Donošenje tog zakona bilo je pravo ĉudo. Kad su glasovi bili
izvaĊeni iz ţare, senatori su se zaprepašteno zgledali: donijeli su zakon koji
nikako nisu mogli donijeti, jer su tri ĉetvrtine glasaĉa bila protiv, a ipak su
tri ĉetvrtine glasova bile u korist zakona. Govorilo se da je to ĉudo svetog
Marka koje su izmolila tri drţavna inkvizitora i monsinjor Flangini, u ono

vrijeme veliki cenzor, a danas kardinal.

Ugovorenog dana doĊoh na sastanak u uobiĉajeni sat. Nisam morao
ĉekati: moja je prijateljica bila u kabinetu i već se dospjela presvući. Ĉim
me je ĉula, izašla mi je u susret odjevena izvanredno raskošno i rekla mi:

— Moj prijatelj još nije na svom mjestu, ali ĉim doĊe, dat ću ti znak
oĉima.

— Gdje je dakle taj tajanstveni kabinet?

— Ovdje. Promotri paţljivije naslon ove sofe koji dodiruje stijenu.
Svi ovi izdignuti cvjetovi imaju u sredini rupicu kroz koju se moţe gledati
iz kabineta što se nalazi sa druge strane zida. Tamo ćeš naći stol i krevet i
sve što moţe ustrebati nekom tko ţeli provesti noć, zabavljajući se i
gledajući što se ovdje dogaĊa. Pokazat ću ti ga ako budeš htio.

— Je li to tvoj prijatelj dao napraviti?

— Ne, ni govora, jer kako bi mogao predvidjeti da će mu se pruţiti
prilika da se njime posluţi?

— Ja razumijem da mu ovakav prizor moţe priĉiniti veliko
uţivanje, ali što će uraditi ako te ne bude mogao posjedovati u trenutku kad
to priroda od njega neodoljivo zatraţi?

— To je njegova stvar. Uostalom, na volju mu je da ode ako se bude
dosaĊivao ili da spava ako mu se bude drijemalo, ali ako ti budeš prirodno
igrao svoju ulogu, sigurno se neće dosaĊivati.

— Igrat ću posve prirodno, jedino ću biti malo pristojniji.

— Samo to ne, zaklinjem te, jer ako budeš pristojan, onda zbogom

prirodnost. Gdje si, molim te, vidio da dvoje ljubavnika koji su se slijepo
predali mahnitanju razmišljaju kako da zadrţe pristojnost?

— Imaš pravo, srce moje, ali zato ću biti veoma tankoćutan.

— Slaţem se, time se ne moţe ništa pokvariti, ali budi samo onoliko
koliko si i inaĉe. Tvoje me se pismo ugodno dojmilo: prišao si stvari kao
znalac i iskusan ĉovjek.

Rekao sam da je moja draga bila odjevena izvanredno raskošno, ali
sam zaboravio napomenuti da je to bila raskoš kojom se odijevaju gracije, a
koja ne oduzima ništa od ĉara jednostavnosti i udobnosti. Iznenadio sam se

jedino kad sam opazio da je na obraze stavila umjetno crvenilo, ali to mi se
svidjelo, jer ga je stavila na naĉin koji je uobiĉajen kod otmjenih versajskih
gospoĊa. Privlaĉnost takvog liĉenja sastoji se u nemarnosti kojom se
crvenilo nanosi na obraze: gospoĊe ne ţele da ono izgleda prirodno, već ga
stavljaju da ugode oku koje u njem vidi znake opijenosti što obećava
divotna klonuća i ĉarobne pomame. Ona mi reĉe da ga je stavila kako bi
ugodila svom radoznalcu koji to neobiĉno voli.

— Po tom ukusu pogaĊam — odgovorih joj — da je Francuz.

Kod tih rijeĉi ona mi dade znak: prijatelj je stigao na osmatraĉko
mjesto. Komedija je zapoĉela.

— Što te više gledam, anĊelu moj, to sam ljući na tvog boţanskog

supruga.

— Kaţu da je bio ruţan.

— Zato i zasluţuje da bude rogonja. Ĉitave ćemo noći na tom raditi.

— Neću se pokazati neosjetljivom na tvoje ţrtve.

— Poĉeo bih ti ih odmah prinositi, ali da bismo bili sigurniji u
njihov uĉinak, bolje je da najprije veĉeramo; danas sam naime popio samo
šalicu ĉokolade i pojeo salatu od šest bjelanjaka zaĉinjenu uljem i octom od
afrodizijaĉnih trava.

— Kakve li ludosti, prijatelju! Ti mora da si bolestan.

— Sad jesam, ali bit će mi dobro kad ih kap po kap procijedim u
tvoju zaljubljenu dušu.

— Nisam mislila da tebi treba sredstava za podraţivanje.

— A kome bi ih s tobom trebalo? Ali moj strah nije bezrazloţan.
Zamisli što ću ako mi se desi da fitilj izgori prije no što hitac odapne?
Prosvirat ću sebi mozak.

— Slatki moj crnko, to bi doduše bila nesreća, ali ne tako strašna da
bi trebalo oĉajavati.

— Ti dakle misliš da bih onda mogao pokušati iznova?

— Sigurno.

— Što to radiš?

— Skidam ti taj plašt. Daj mi i hlaĉe.

— To će biti već malo teţe. Zakovane su ĉavlom.

— Kakvim ĉavlom?

— Uvuci unutra ruku i opipaj.

— Ah, mangupe jedan! Odakle ti toliki ĉavao? Zar od bjelanjaka?

— Ne, anĊele moj, već od cijele tvoje preslatke pojave. Ja je onda
podigoh, a ona me obgrli oko ramena da mi je bude lakše nositi i zajaha na
ĉavao. Spustivši hlaĉe, šĉepah je za bedra i stadoh tako obilaziti sobu, no
bojeći se preranih posljedica spustih je na sag i sjednuvši posjedoh je na
sebe, a ona svojom lijepom rukom usluţno dovrši djelo i u dlan primi

bjelanjce prvog jajeta.

— Ostaje još pet — reĉe — i pošto oĉisti prebijelu ruku
mješavinom od mirisnih trava prepusti mi je da je obaspem sa stotinu

poljubaca.

Pošto tako malo umirih razdraţena ćutila uzeh joj pripovijedati
šaljive zgode i doskoĉice, a onda sjedosmo za stol. Ona je jela za dvoje, a ja
za ĉetvoro jer su ukusna i soĉna jela draškala nepce i budila tek. Birani
desert bio je posluţen u posudama od ţeţena srebra koje su imale oblik
svijećnjaka, a u svaku bijahu utaknute ĉetiri svijeće. Primijetivši da se
divim lijepoj izradbi, ona reĉe:

— To je poklon koji sam dobila od svog prijatelja.

— Reci mi tko te je nauĉio francuski.

— Stari La Foret. Bila sam mu uĉenica ĉetiri godine. Nauĉio me je i
praviti stihove. Ali ti znaš mnoštvo slatkih rijeĉi koje od njega nikad nisam
ĉula. Od koga si ih nauĉio?

— Od otmjene gospode u Parizu, no ponajviše od ţena. Poslije
punĉa zabavljali smo se jedući ostrige na najsladostrasniji naĉin za dvoje
ljubavnika koji se oboţavaju: srkali smo ih jedno drugom s jezika. Ĉitaoĉe
koji voliš nasladu, okušaj to i ti, pa mi reci nije li to nektar bogova?

Ali šale bijaše dosta i valjalo je misliti na krepkije uţitke. Ja je
njeţno podsjetih da vrijeme prolazi.

— Priĉekaj malo — reći će ona — preodjenut ću se i za ĉasak eto
me tebi.

Ostavši sam i ne znajući što da radim, stadoh pretraţivati po
ladicama njenog pisaćeg stola. Bilo je ondje pisama, ali ih nisam dirao.
MeĊu ostalim našao sam jednu kutiju u kojoj bijahu pohranjene stanovite
zaštitne navlake koje spreĉavaju ono kobno debljanje trbuha. Ispraznih je i
umjesto košuljica stavih stihove:

Djeco prijateljstva, sluge straha,

Ja sam ljubav, dršćite i poštujte tata,

A ti, ţeno boţja, ne boj se materinstva,

Jer ako postaneš majka, bog će biti otac.

Ako pak nju hoćeš zakljuĉati,

Kazuj, na sve sam spreman i dat ću se uškopiti.

Moja se draga ubrzo vrati, odjevena poput nimfe. Haljinicu od
indijskog muslina, izvezena zlatnim ljiljanima, ĉarobno je ocrtavala njene
razbludne oblike, a njena noćna kapica od najtanje ĉipke bijaše dostojna
kraljice.

Bacio sam joj se pred noge, preklinjući je neka više ne odgaĊa
trenutak sreće.

— Obuzdaj svoju ţudnju još koji trenutak — uzvrati ona — oltar je
ovdje i tvoja će ti ţrtva za trenutak pasti u naruĉaj.

I, pristupivši pisaćem stolu, reĉe smijući se:

— Ne ţelim da neprestano strahujem neće li se tvoja kvintesencija
prosuti po sagu.

Nato izvadi onu kutiju, ali umjesto navlaka naĊe moje stihove.
Pošto ih dvaput glasno proĉita, nazva me tatom i obasuvši me kišom
poljubaca stade me molili da joj vratim ukradeno, ali ja se napravih kao da
ništa ne znam.

Onda ona ponovo proĉita moje stihove i pod izlikom da mora
potraţiti bolje pero, iziĊe rekavši:

— Vratit ću ti istom mjerom.

Zaĉas se vrati i napisa ovaj šestorostih:

Kad me anĊeo moj j ... ne hvata me sjeta

Jer suprug moj je tvorac cijelog svijeta

Ali da ovce tući sve riješim ruţne sumnje one

Nek namah ljubav vrati moje mi kutone

Tako svetoj njegvoj volji podloţna do zadnjeg daha

Hrabrim dragog da me j ... bez ikakva straha.

Ja joj vratih ukradeno, iskreno iznenaĊen, jer se takvim stihovima

nisam nadao.

Ponoć bijaše već odzvonila i ja joj pokazah ĉeznutljivog poslenika.
Ona stade raspremati sofu govoreći da je u alkovenu studeno i da ćemo leći
na nju. No pravi razlog takvog smještaja bijaše da se naĊemo u vidokrugu

radoznala ljubavnika.

Za to sam vrijeme uvio kosu u maramu od fine indijske svile koja
mi je ĉetiri puta ovijala glavu dajući mi izgled strašnog azijatskog silnika u
njegovu haremu. Pošto svoju sultaniju bez otpora obnaţih, uradih sa sobom
isto i polegavši je zajahah na nju po svim pravilima uţivajući u njenom
obeznanjrvanju. Pod kriţa sam joj podvukao jastuk, pa je koljena

razmaknutih i savijenih nasuprot naslonu sofe morala skrivenom prijatelju
pruţati najrazbludniji prizor što je moguće zamisliti. Poslije boja koji
potraja ĉitav sat ona skinu zaštitnu navlaku i videći u njoj kvintesenciju,
kako je bijaše nazvala, zadovoljno odahnu. No kako bijaše mokra od
vlastita izluĉivanja, zakljuĉismo da će nas jedno kratko pranje vratiti u

status quo. Kad to obavismo, postavismo se ispred velikog ogledala i
uzesmo se zagrljeni diviti ljepoti svojih odraza. Ţeljni da ih se nauţivamo
zametnusmo boj rvući se stojeći. Poslije posljednje bitke ona pade na
perzijski sag koji je prekrivao pod. Oĉiju zatvorenih, glave klonule,
ispruţena na leĊima, a ruku i nogu raširenih kao da su je skinuli s kriţa sv.

Andrije, izgledala bi kao mrtva da joj grudi nije nadimalo burno kucanje
srca. Posljednji zagrljaj iscrpio je njene snage. Ja je tad stavih u poloţaj
uspravna drveta[9] pridrţavajući je za bokove da pohlepnim ustima
posrĉem kabinet ljubavi do kojeg drugaĉije nisam mogao, pozivajući je da i

ona uĉini isto s oruţjem koje ju je smrtno ranjavalo ne oduzimajući joj
ţivota.

Poslije tog podviga moradoh zaiskati kratko primirje. Postavih je na
noge, ali ona zaĉas zatraţi uzvrat. Sad je na meni bio red da napravim

uspravno drvo a na njoj da me uhvati za bokove i podigne. Dok je tako
stajala raširenih nogu, odjednom se uţasnu videći kako joj se grudi oblivaju
krvlju kojima bijaše prokapala moja ţudnja.

— Što to vidim! — povika ona i spustivši me pade zajedno sa

mnom. Uto odjeknu zvono.

Dozvao sam je ţivotu smijehom i poljupcima.

— Ne boj se, anĊele — rekao sam joj — to je ţumanjce posljednjeg
jajeta koje je ĉesto crveno.

Raspršio sam njenu strepnju svakojakim ludorijama, kojima se od
srca smijala. Zatim joj ruţinom vodicom oprah divne grudi i oĉistih je od
krvi kojom je prvi put u ţivotu bila poprskana. Ona mi reĉe kako se boji da
nije progutala koju kapljicu, ali je ja lako uvjerih da joj, ĉak ako i jest, neće
od toga biti ništa.

Tada ona odjene svoje redovniĉko ruho i ode pošto sam joj se
morao zakleti da ću odmah leći i da ću joj prije povratka u Veneciju pisati
kako se osjećam.

Rijeĉ sam lako odrţao, jer mi je poĉinka i te kako trebalo.
Prespavao sam sve do veĉeri.

Ĉim se probudih, napisah joj da se izvrsno osjećam i da sam opet
spreman zapoĉeti naš slatki bojak. Zamolio sam je da mi javi kako joj je, a

onda se vratih u Veneciju.

PETO POGLAVLJE

Dajem svoj portret Mariji Magdaleni Ť Ona mi uzvraća poklon Ť Idem s

njom u Operu, ona dobiva na kartama i dijeli sa mnom ¦ Filozofski

razgovor s Marijom Magdalenom Pismo Catterine, koja sve zna ¦ Ples u
samostanu i moje zgode u odjeći Pierrota Ť Catterina dolazi u kazino
umjesto Marije Magdalene Glupo provedena noć.

Ljubljena Marija Magdalena bijaše izrazila ţelju da ima moj portret,
poput onog 'koji sam dao Catterini, samo nešto veći, tako da ga uzmogne

nositi u medaljonu. Imao je biti skriven slikom nekog sveca ili svetice i pro
viĊen nevidljivim perom za pomicanje poklopca ispod kojeg će se
pokazivati moj portret. Otišao sam istom onom slikaru koji mi je izradio

prvu minijaturu i u tri sjedenja slika je bila gotova.

Isti mi je slikar izradio jedno Marijino navještenje na kome je anĊeo
Gabriel bio pretvoren u muškarca zagasite puti, a Djevica je bila prikazana
u liku plavokose ţene koja mu pruţa ruke. Slavni slikar Mengs na sliĉan je
naĉin prikazao Marijino navještenje koje je dvanaest godina kasnije

naslikao u Madridu, ali ne znam da li su ga vodili isti razlozi kao i mog
slikara. Ta je alegorija bila iste veliĉine kao i moj portret, a draguljar koji je
izradio medaljon tako ju je vješto namjestio da nitko nije mogao ni naslutiti

da se ispod svete slike krije svjetovni lik.

Dan poslije Nove godine 1754, prije no što sam otišao u kazino,
navratih Lauri da joj predam pismo za Catterinu. Ona mi uruĉi pismo moje
prijateljice kojem sam se od srca nasmijao. Moja opatica bijaše tu mladu
osobu uputila ne samo u Saphine tajne već i u visoku metafiziku, i tako je
Catterina postala bezvjerka. Pisala mi je kako više ne ţeli o svojim
poslovima polagati raĉuna ispovjedniku, pa kako joj se ne mili lagati, više
mu ništa ne govori.

»Rekao mi je«, dodala je, »da mu ništa ne ispovijedam zato što
moţda ne ispitujem dovoljno svoju savjest, a ja sam mu odgovorila da
nemam što reći, ali da ću, ako misli da je to u redu, hotimice poĉiniti koji
grijeh tako da mu imam nešto ispovjediti.«

Taj odgovor, koji bijaše dostojan najuĉenijeg sofista, nasmijao me

do suza.

Istog sam dana primio i pismo od svoje oboţavane koludrice. Evo
što mi je pisala:

»Pišem ti u krevetu, slatki moj crnko, jer se osjećam tako izlomljena
da se ne mogu drţati na nogama. Ali ne uznemiruj se, to će proći

odmaranjem, jer dobro jedem i divno spavam. Ulio si mi melem u krv
javljajući mi da kod tebe nije bilo nikakvih štetnih posljedica, ali znaj da ću
to provjeriti u Veneciji na dan Sv. tri kralja, samo ako budeš htio. Sve je
ureĊeno, a ti mi javi da li pristaješ. Ţeljela bih, srce moje, da idemo zajedno

u Operu. Uostalom, upamti da ti zasvagda zabranjujem salatu od
bjelanjaka, jer mi je draţe tvoje zdravlje no uţitak. Ubuduće kad budeš išao
u kazino u Murano uvijek se raspitaj ima li nekog, pa ako dobiješ potvrdan
odgovor nemoj ulaziti. Moj će prijatelj uraditi isto, pa ćete tako izbjeći
svaku mogućnost da se sluĉajno susretnete. Ali to neće potrajati, jer te je
moj prijatelj ludo zavolio i ţarko ţeli da se s tobom upozna. Rekao mi je
kako ne bi nikad povjerovao da sam to nije vidio, da jedan ĉovjek moţe
izvršiti tolike junaĉke podvige kakve si ti obavio pred njegovim oĉima.
MeĊutim on misli da se takvim naĉinom ljubovanja izlaţeš smrtnoj

opasnosti, jer da ona krv koja ti je potekla zasigurno dolazi iz tvog mozga.
Ali što će tek reći kad ĉuje da zbijaš šalu s time. Smijat ćeš se kad ti kaţem
da sad i on ţeli salatu od bjelanjaka, i ja te moram zamoliti za malo tvog
octa, jer on kaţe da ga u Veneciji ne moţe dobiti. Rekao mi je da je proveo
preugodnu noć unatoĉ strahu od posljedica naše igre, jer on misli da oni
silni napori koje sam izdrţala nisu za moj slabi spol. To je moţda istina,
slatki moj crnko, ali sam ushićena što sam nadmašila samu sebe i što sam u
preslatkom boju kušala svoje slabe snage. Bez tebe, srce moje, ţivjela bih
ne poznajući se, i pitam se ima li na svijetu ţene koja bi u tvom naruĉju
mogla ostati hladna ili bolje reći koja se na tvojim grudima ne bi porodila
na novi ţivot. Ono što osjećam prema tebi više je od njeţnosti, više od
ljubavi, to je pravo oboţavanje. Moje usne, ţudeći da se sretnu s tvojima,
šalju ti tisuće poljubaca koji se gube u zraku. Gorim od ţelje da dobijem
tvoj boţanstveni portret, ne bih li tom slatkom obmanom barem malo
utaţila ţeĊ zaljubljenih usana. Vjerujem da i ti ĉezneš za mojom slikom, jer

bih rekla da nas je priroda stvorila jedno za drugo i zato proklinjem onaj
ĉas kad sam se dragovoljno odrekla svih nada. U pismu ti šaljem kljuĉ svog
pisaćeg stola. Otvori ga i uzmi ono na ĉemu će pisati »Mom anĊelu«. To je
mali poklon kojim moj prijatelj ţeli da ti se zahvalim za divnu noćnu
kapicu što si mi je darovao. Zbogom!«

Kljuĉić što mi ga je poslala u pismu otvarao je škrinjicu za dragulje

koja se nalazila u njenom budoaru. Nestrpljiv da vidim kakav mi je to dar

namijenio njen prijatelj, pohitah da je otvorim i unutra naĊoh omot koji je
sadrţavao jedno pismo i kutiju od safijana. Pismo je glasilo ovako:

»Ovaj će ti poklon, kao što se usrdno nadam, biti drag jer skriva
sliku ţene koja te oboţava. Naš je prijatelj imao dvije ovakve kutije, no u
svojoj plemenitosti odluĉio je da se jedne od njih odrekne u ime
prijateljstva što ga osjeća prema tebi. Kutija ima tajno dno koje sakriva dva
moja portreta; pomiĉući dno u smjeru duţine vidjet ćeš me kao redovnicu,
a kad ga pomakneš u obrnutom smjeru, otvorit će se jedan poklopac na
šarke i ja ću ti se pokazati onakva kakvu me je stvorila priroda. Nikad te
nijedna ţena, ljubljeni prijatelju, nije voljela koliko te ja volim. Naš
prijatelj raspiruje moju strast laskavim i pohvalnim rijeĉima kojima mi

svejednako govori o tebi, pa uistinu ne znam jesam li sretnija u ljubavi ili u

prijateljstvu, jer mislim da vama ni jednom ni drugom nema ravnih.«

U koţnoj kutiji nalazila se zlatna burmutica, a nekoliko vlati
španjolskog duhana što su bile zaostale pokazivalo je da se netko njome
sluţio. Postupivši po uputama iz pisma, vidjeh najprije svoju ljubavnicu

kao koludricu, naslikanu s poluprofila. Drugo tajno dno pokaza mi je
sasvim nagu, ispruţenu na leţaju od crna satena, u poloţaju Coreggiove
Marije Magdalene, kako gleda jednog Amora koji je drţeći tobolac ljupko
sjedio na njenoj redovniĉkoj halji. Bijaše to poklon tako krasan da ga se

nisam smatrao dostojnim.

Napisao sam joj pismo u kojem se s najţivljom zahvalnošću
miješala najstrasnija ljubav. U ladicama škrinjice bijaše pohranjen sav njen
nakit i ĉetiri kese pune cekina. Diveći se njenom povjerenju i plemenitom
postupku, poboţno spremih sve na svoje mjesto i zakljuĉah škrinjicu. Da
sam se znao odrvati kartaškoj strasti, bio bih u svakom pogledu sretan.

Moj portret bijaše uokviren veoma vješto, a kako je bio izraĊen u
obliku privjeska, objesih ga na šest rifova venecijanskog lanca s kopĉama
izraĊenim u Španjolskoj, što je sve zajedno predstavljalo veoma otmjen
poklon. Tajno pero bijaše skriveno u karici na kojoj je medaljon visio tako
da ga je bilo vrlo teško otkriti. Da se naprava stavi u pokret i otkrije moja
slika, trebalo ju je snaţno povući i to na poseban naĉin. Kad bi se poklopac
zatvorio vidjelo se samo Marijino navještenje, a to je onda za jednu opaticu
bio lijep i doliĉan nakit.

Na dan Sv. tri kralja, ponijevši u dţepu medaljon, odoh već zarana
straţariti kod lijepog kipa koji podigoše junaku Colleoniju nakon što su ga
dali otrovati, ukoliko tajna povijest ne laţe. Sit divus, modo non vivus2

mudra je izreka prosvijetljena vladara koja će vrijediti dok god bude

kraljeva.

Taĉno u dva sata ugledah svoju dragu kako izlazi iz gondole,
odjevena u otmjenu ţensku krabulju. Otišli smo u Operu San Samuele, a

poslije drugog baleta uputismo se u ridotto, gdje se ona ugodno zabavljala
promatrajući patricijske gospoĊe koje su jedine uţivale povlasticu da ondje
sjede otkrivena lica. Pošto svuda prošetasmo, prijeĊosmo u igraĉnicu gdje
su sjedili moćni bankari faraona. Ona se zaustavi kraj stola gospodina
Moceniga koji je u to vrijeme slovio kao najljepši od svih patricijskih
igraĉa. Kako onog ĉasa nitko nije igrao, on je nemarno sjedio naginjući se
uhu neke maskirane gospoĊe koju odmah prepoznah: bila je to Marina
Pisani, a spomenuti gospodin ubrajao se u njene vatrene oboţavatelje.

Marija Magdalena me zapita da li ţelim igrati, a kad odgovorih da
neću, ona mi došapnu: »Dijelit ćemo dobitak napola!« i ne ĉekajući
odgovor izvuĉe kesu i stavi na jednu kartu smotuljak zlatnika. Bankar, ne
prekidajući razgovor sa svojom damom, izmiješa karte, podijeli, i moja

prijateljica dobi na svoju kartu dvostruki ulog. Bankar isplati, zatim uze
novi snop karata i nastavi ćaskati sa svojom susjedom, ostajući ravnodušan
na ĉetiri stotine cekina koje je moja ljepotica već bila stavila na istu kartu.
Videći da bankar i dalje ne mari za igru, Marija Magdalena primijeti na

dobrom francuskom:

— Naši ulozi oĉito nisu dovoljno visoki za ovog gospodina.

Hajdemo odavde.

Ona vrati kartu i pokupi zlatnike, koje ja spremih u dţep, ne
odgovarajući gospodinu, koji mi reĉe:

— Vaša je maska zbilja nabusita.

Pridruţih se svojoj lijepoj igraĉici, koja već bijaše okruţena

nekolicinom krabulja. Kasnije se zaustavismo kod banke gospodina Pietra
Marcella, privlaĉnog mladića pored kojeg je sjedila gospoĊa Venier, sestra

patricija Moceniga. Moja ljubavnica stade igrati i uzastopce izgubi
nekoliko smotuljaka zlatnika. Kako više nije imala novaca, zagrabi punim
šakama u moj dţep i u ĉetiri do pet dijeljenja dovede banku do propasti.
Onda ostavi igru, a ljubazni joj se bankar pokloni, ĉestitajući joj na sreći.

Pošto spremih dobivene zlatnike, dadoh joj ruku i mi napustismo
Operu. Primijetivši da nas jedan od radoznalaca prati, uzeh gondolu za
prijevoz s kojom sam mogao pristati gdje god sam htio. Na taj naĉin u
Veneciji ĉovjek najlakše moţe izbjeći ispitivaĉkim pogledima.

Poslije veĉere izbrojih naš dobitak i ustanovih da moj dio iznosi ĉak
tisuću cekina. Pošto ostatak sloţi u smotuljke, moja me prijateljica zamoli
da ih spremim u škrinjicu. Kad to bi ureĊeno, izvukoh iz drugog dţepa
medaljon i objesih joj ga oko vrata. Ona se ţivo obradova i pošto se dugo
uzalud muĉila da otkrije kako se stavlja u pokret naprava, ja joj otkrih
tajnu. Za portret reĉe da je izvanredno vjerno izraĊen.

Pomišljajući da nam preostaje svega tri sata, zamolih je da ih

posvetimo otajstvu ljubavi.

— Pristajem — reĉe ona — samo budi razborit jer moj prijatelj kaţe
da moţeš ostati na mjestu mrtav.

— A zašto misli da se isto ne moţe i tebi desiti kad su tvoji zanosi
ĉešći no moji?

— On kaţe da tekućina koju mi izluĉujemo ne dolazi iz mozga kao
kod vas i da rodni organi kod ţene nisu ni u kakvoj vezi s duševnošću.
Odatle slijedi, kaţe on, da dijete nije ĉedo majke u pogledu mozga, koji je
sjedište razuma, već naprotiv oca, a ĉini se da je to istina. U tom vaţnom
ĉinu ţena ima samo onoliko razuma koliko joj treba, pa joj ne preostaje
ništa da podijeli s bićem koje stvara.

— Tvoj je prijatelj uĉen ĉovjek. Ali znaš li ti da mi je to njegovo
prosuĊivanje na ĉudesan naĉin otvorilo oĉi? Ako je njegova tvrdnja taĉna,
onda ţenama doista valja oprostiti sve ludosti koje poĉinjaju iz ljubavi, dok
za muškarca nema oproštenja, i zato ću biti neizrecivo nesretan alko mi se
dogodi da te uĉinim majkom.

— Ja ću to znati mnogo prije, pa ako se to i dogodi, to bolje. Ja
znam što mi je tada ĉiniti.

— Što ćeš uĉiniti?

— Povjerit ću vama dvojici svoju ĉast i ţivot i sigurna sam da ni
jedan ni drugi nećete dopustiti da se porodim u samostanu.

— To bi bio koban dogaĊaj koji bi odluĉio našim sudbinama. Ja bih
te oteo i odveo u Englesku, gdje bismo se vjenĉali.

— Moj prijatelj misli da bi se moglo potplatiti nekog lijeĉnika koji
bi izmislio nekakvu bolest i koji bi mi propisao lijeĉenje u kupkama. Tamo
bih, toboţe, ozdravila i vratila se u samostan. Samo, više bih voljela da nas
dvoje zauvijek zdruţimo naše sudbine. Reci mi, ljubljeni, da li bi drugdje
mogao ţivjeti u obilju u kojem ovdje ţiviš?

— Avaj, ne bih, ali zar bih s tobom igdje mogao biti nesretan? No o
tom ćemo govoriti kad bude vrijeme, a sad hajdemo u krevet.

— Hajdemo. Ako dobijem sina, moj će prijatelj kao otac preuzeti
brigu za nj.

— Zar bi on doista mogao vjerovati da mu je otac?

— Obojica ćete se moći time podiĉiti, ali ja ću po nekoj sliĉnosti
već otkriti pravog tvorca.

— Da, ako na primjer bude znao praviti stihove, moći ćeš prosuditi
da je njegov.

— A tko ti kaţe da on zna praviti stihove?

— Priznaj da je on sastavio onih šest stihova koje si mi napisala kao
odgovor mojima.

— Nikad tako nešto neću priznati, jer bili dobri ili loši, oni su moje
djelo i to ću ti odmah dokazati, pa više nećeš sumnjati.

— Oh ne, molim te, vjerujem ti na rijeĉ. Hajdemo radije leći, jer će
inaĉe Amor izazvati na dvoboj boga Parnasa.

— A ne, uzmi olovku i piši: ja sam Apolon, a ti budi Amor:

Prepuštam ti mjesto, neću boja, Venera mi sestra, ali Amor je mog
soja. Stih sloţit ja umijem. Tren izgubljen oprostit će mi Amor ako je
uvjeren.

— Na koljenima te molim za oprošten je, boţanska moja
prijateljice, ali reci, zar sam mogao naslutiti toliko umijeće u jednoj
Venecijanki od dvadeset i dvije godine, i k tome još odgojenoj u
samostanu?

— Nezasitna je moja ţelja da se pokaţem što dostojnija tvoje
ljubavi. Jesam li bila oprezna u igri?

— Tako oprezna da bi i najneustrašiviji bankar zadrhtao pred
tobom.

— Ne igram uvijek takvom snagom. Ali ĉim si mi ti bio
sudionikom, hrabro sam prkosila sreći. Zašto nisi i ti igrao?

— Zato što sam prošle nedjelje izgubio ĉetiri tisuće cekina, pa sam
bio bez novaca. Ali sutra ću opet zaigrati, i sreća će mi biti sklona. A sad
pogledajmo ovu knjiţicu koju sam našao u tvom budoaru. Tu su ljubavni
poloţaji što ih je oslikao Pietro Aretino, pa pokušajmo neki od njih izvesti.

— To je misao dostojna tvoga uma. Samo ima ih neizvedivih i

bljutavih.

— To je istina, no ja sam izabrao ĉetiri veoma zanimljiva. U tim
preugodnim nastojanjima provedosmo ostatak noći, do ĉasa kad je zvonce

objavilo da nam se valja odijeliti.

Odveo sam svoju oboţavanu koludricu do gondole, a onda legao na
poĉinak, ali oka nisam mogao sklopiti. Ustadoh dakle i pohitah da isplatim
sitne dugove kod najnestrpljivijih trgovaca, jer za rastrošnika, po mom
sudu, nema većeg zadovoljstva no platiti takve dugove. Zlato koje je dobila
moja ljubavnica kao da mi je donijelo sreću i za vrijeme cijelog mesopusta
nije prošao nijedan dan a da nisam sretno zaigrao.

Trećeg dana poslije Sv. tri kralja otiĊoh u muranski kazino da
pohranim u škrinjicu dvanaest smotuljaka zlata. Vratarica mi preĊa jedno

pismo, a neposredno prije dolaska, bijah primio pismo i od Catterine.

Moja nova ljubavnica pisala mi je da se dobro osjeća i molila me
neka se kod svog draguljara raspitam da nije sluĉajno kod njega izraĊen
jedan prsten koji u oku ima sliku sv. Katarine. Ona naime misli da svetiĉina
slika skriva portret nekog drugog i veoma je radoznala da dokuĉi tajnu.

»Taj prsten ima«, pisala je, »jedna mlada i lijepa gojenica, moja
prijateljica. Tu mora da postoji neka tajna o kojoj ona ništa ne zna.«

Odgovorih joj da ću sve uraditi po njenoj ţelji. Ali evo Catterininog
pisma, koje bijaše svjeţeg datuma, dok je redovniĉino bilo napisano dva

dana ranije.

»Ah kako sam radosna, ljubljeni muţiću: ti voliš Mariju Magdalenu,

moju predragu prijateljicu. Ona ima medaljon debeo poput prstena, koji je
mogla dobiti samo od tebe. Mogla bih se zakleti da se ispod Navještenja

krije tvoja slika. Prepoznala sam istog majstora koji je naslikao moju
zaštitnicu, a sigurno je i isti draguljar izradio i moj prsten i taj medaljon. Po

tom sudim da je Marija Magdalena taj dar dobila od tebe. Bilo mi je drago
što sam sve pogodila, ali da je ne raţalostim nisam joj htjela reći da sam
otkrila njenu tajnu. MeĊutim, moja prijateljica, jer je iskrenija ili moţda

radoznalija od mene, nije tako postupila. Kazala mi je kako je gotovo

sigurna da je sv. Katarina samo poklopac iza kojeg se skriva slika mog

ljubavnika. Nisam imala kud i moradoh joj priznati da mi je prsten doista
poklonio moj ljubavnik, ali da o portretu ispod svetiĉine slike ništa ne
znam. — 'Ako je tako', rekla je ona, 'i ako ti neće biti krivo, ja ću pokušati
da otkrijem tajnu, a onda ću i ja tebi povjeriti svoju'. Uvjerena da neće ništa

otkriti, dala sam joj prsten, spomenuvši da će mi to otkriće priĉiniti veliku
radost. Kako me je u taj ĉas pozvala moja tetka, ostavila sam joj prsten.
Vratila mi ga je poslije ruĉka, rekavši da nije mogla pronaći tajno pero, ali
da unatoĉ tome ostaje pri svom uvjerenju. Ja ti se kunem, prijatelju moj, da
joj to nikad neću povjeriti, jer kad bi vidjela tvoju sliku, odmah bi sve
pogodila, i ja bih joj tada morala reći tko si ti. Ta me neiskrenost prema
voljenoj prijateljici jako ţalosti, ali mi nije krivo što se vas dvoje ljubite,
samo vas od sveg srca ţalim što su se izmeĊu vas isprijeĉile nemile
samostanske rešetke. Kako bih voljela, srce moje, da ti mogu prepustiti
svoje mjesto! Tako bih odjednom dva predraga mi bića uĉinila sretnima.

Zbogom!«

Odgovorio sam joj da je medaljon njene prijateljice doista poklon

od mene i da je pogodila kad je naslutila da je u njem skriven moj portret.
No preporuĉio sam joj neka svoju tajnu dobro ĉuva.

Uvjeravajući je da moje prijateljstvo prema Mariji Magdaleni ni u
ĉem ne mijenja ljubav koja će me zavazda vezati uz moju ţenicu, priznavao
sam samom sebi da ševrdam, da ne postupam ni iskreno ni odveć pošteno,
no pokušavao sam da obmanem sama sebe, jer ţena, to slabo biće, moţe
ljubavlju kojom nas zatravi postići više no najsnaţniji ĉovjek. Bilo ovako

ili onako, ja nisam imao dovoljno jakosti da prekinem tu ljubavnu spletku
kojoj rasplet, zbog prisna prijateljstva što se bilo zametnulo meĊu
suparnicama, bijaše neminovan.

Laura mi bijaše saopćila da će se jednog od narednih dana odrţati
ples u samostanu, u velikoj dvorani za razgovor, i ja odluĉih da ondje

osvanem maskiran tako da me moje dvije prijateljice ne uzmognu

prepoznati. Stoga sam izabrao masku Pierrota koja najbolje sakriva oblike i
drţanje. Znao sam da će se moje ljupke ljubavnice nalaziti iza rešetke i
unaprijed sam se naslaĊivao pri pomisli da ću ih vidjeti i izbliza usporediti.

U Veneciji je za vrijeme mesopusta dopušteno prireĊivanje takvih
nevinih zabava u ţenskim samostanima. Općinstvo pleše u dvorani za
razgovor, a duvne promatraju zabavu iza glomaznih rešetki. U sumrak ples
prestaje i svi odlaze, a sirote se zatoĉenice još dugo s veseljem spominju
uţitka što su ga osjetile samo oĉima. Ples se imao odrţati istog dana kad je
trebalo da veĉeram s Marijom Magdalenom u kazinu, ali unatoĉ tome
nisam se odrekao zabave, jer sam ĉeznuo da vidim Catterinu.

Rekao sam da odjeća Pierrota najbolje sakriva stas i drţanje, ali ta
maska ima i drugih prednosti. Široka kapa potpuno skriva kosu, a ispod

bijele gaze kojom se prekriva lice ne moţe se prepoznati boja oĉiju i obrva.
No ta maska ima i loših strana. Naime, ako se ĉovjek ţeli slobodno kretati,
ne smije odozdo ništa odjenuti, a tanka platnena navlaka slabo štiti tijelo od

zime.

Ja se dabome nisam na to obazirao, i pošto posrkah juhu, ukrcah se
u gondolu i otplovih prema Muranu. Ogrtaĉ nisam ponio, a u dţepu sam
imao samo maramicu, kesu i kljuĉ od kazina.

Kad uĊoh, dvorana za razgovor bijaše već puna svijeta, no meni
odmah naĉiniše mjesta, jer se krabulja Pierrota u Veneciji veoma rijetko
viĊa. PoĊoh naprijed koraĉajući budalasto, kako zahtijevaše karakter lika

koji predstavljah i stadoh u krug u kome se plesalo.

Pošto promotrih razne Polišinele, Pantalone, Hariekine i Skaramuše,
pribliţili se rešetkama iza kojih bijahu sve redovnice i gojenice, neke
stojeći, neke sjedeći, i ne zaustavljajući pogleda ni na jednoj, vidjeh, jednu
do druge, svoje dvije prijateljice kako paţljivo promatraju ples. Zatim
stadoh obilaziti dvoranu, mjereći od glave do pete svakog tko bi mi prišao u
susret, i praćen radoznalim pogledima svih prisutnih.

Onda saletjeh neku draţesnu Colombinu i budalasto je uhvatih za
ruku pozivajući je na menuet. Svi udariše u smijeh i napraviše nam mjesto.
Colombina je divno plesala kako zahtijevaše njena maska, a ja onako kako

je zahtijevala moja. Dvorana se orila od smijeha.

Poslije menueta ţustro otplesah dvanaest furlana i sav usopljen
spustih se na tlo, gradeći se kao da spavam. Ĉim sam poĉeo hrkati, svi me
pustiše na miru, ne htijući remetiti Pierrotov san. Onda je plesala jedna
ĉetvorka koja je potrajala puni sat i u koju se nisam imao volje umiješati.
Ĉim se završila, eto ti jednog Harlekina koji me bezobraznošću što je
dopuštena njegovoj maski stade ţestoko udarati po straţnjici prakljaĉom.
To je naime Harlekinovo oruţje. Budući da kao Pierrot nisam imao oruţja,
pograbih ga za pojas i stadoh ga, trĉeći, nositi po cijeloj dvorani, a on mene
svejednako prakljaĉom. Na kraju ga spustih i otevši mu prakljaĉu podigoh
hitro na ramena njegovu Colombinu i ţustrim udarcima potjerah ga ispred

sebe usred grohotnog smijeha gledalaca i prestravljene krike Colombine
koja se bojala da ne padnem, pri ĉemu bi cio Skup vidio njezin krsni list.
Nije uzalud vikala, jer eto odnekud nekog budalastog Polišinela koji mi
odostrag podmetnu nogu i ja padoh. Gledaoci ga izviţdaše, a ja se ljutito
digoh i uhvatih se sa zvekanom ukoštac po svim pravilima. Bio je visok

kao i ja, no unatoĉ snazi bijaše nespretan. Brzo ga oborih i stadoh ga
nemilice treskati, od ĉega mu se raspadoše umjetni trbuh i grba.

Dok je sve odjekivalo od smijeha i pljeska opatica, koje sliĉan
prizor nisu nikad vidjele, ugrabih pogodan trenutak i, razmaknuvši gomilu,

izgubih se iz dvorane.

Bio sam sav u znoju, a vrijeme bijaše hladno. Stoga se bacih u
jedinu gondolu i iskrcah u ridottu. Do ĉasa sastanka u Muranu dijelila su
me još dva sata, a jedva sam ĉekao da se nauţijem iznenaĊenja svoje lijepe

redovnice kad preci sobom ugleda Pierrota sa zabave.

Da skratim vrijeme, igrao sam u svim sitnim bankama, sad
dobivajući, sad gubeći, i poĉinjajući tisuće ludorija, jer sam znao da me
nitko neće prepoznato. Uţivao sam u sadašnjosti, prkoseći budućnosti i
podsmjehujući se onima koji troše svu snagu i pamet na to da sprijeĉe
nesreću pred kojom strahuju i tako propuštaju sadašnji uţitak u kom bi se
mogli naslaĊivati.

Oĉekivani ĉas naposljetku otkuca zovući me na nove naslade.
Dţepova punih zlata i srebra odletih u Murano, uĊoh u svetište i ugledah
svoju boţicu oslonjenu na kamin. Bila je u redovniĉkom ruhu. Ja se tiho

prikradoh da je iznenadim i ostadoh kao skamenjen.

Osoba koju sam pred sobom ugledao nije bila Marija Magdalena.

To bijaše Catterina odjevena u opaticu.

Ugledavši me, zapanji se još više od mene i ostade bez daha, bez
rijeĉi i pokreta. Bacih se u jedan naslonjaĉ da se saberem od iznenaĊenja.

Pojava Catterine posve me je porazila. Tijelo mi bijaše kao obamrlo,
a duša se gubila u nerazmrsivom labirintu.

To su prsti Marije Magdalene, govorio sam sam sebi, samo kako je
saznala da sam njen ljubavnik? Zar je Catterina izdala našu tajnu? Ali ako
jest, kako mi se usuĊuje izići na oĉi? Ako me Marija Magdalena voli, kako
se mogla odreći radosti da me vidi, kako je mogla svoje mjesto prepustiti
suparnici? To zacijelo nije iz ljubaznosti, jer dotle ljubaznost ne moţe ići.
Ja u tom ne vidim drugo no prezir i nezasluţenu uvredu.

Utonuo u mraĉno ogorĉenje, osjećao sam se prevaren, izigran i
prezren, i u sumornoj šutnji ne skidah oĉiju s Catterine.

Ne usuĊujući se disati, ona stajaše zbunjena i zaprepaštena, ne
znajući pred kime se nalazi, jer je u meni gledala samo Pierrota kog je

upamtila s plesa.

Kako sam ovamo došao samo zbog Marije Magdalene u koju bijah

vatreno zaljubljen, nisam imao nimalo volje da pristanem na zamjenu,

premda bijah daleko od tog da prezreni Catterinu, koja joj je u svemu bila
ravna. Ja sam je njeţno volio, oboţavao sam je, ali tog ĉasa nisam je ţelio,
jer sam u tom iznenadnom dolasku naslućivao neku podvalu. Mislio sam da
bih se, bacim li se radosno u Catterinino naruĉje, ponizio u vlastitim oĉima.
Govorio sam samom sebi da već zbog svoje ĉasti ne smijem sudjelovati u

toj prijevari. Osim toga bilo mi je donekle drago, premda toga ne bijah
svjestan, što ću Mariji Magdaleni moći predbaciti ravnodušnost koja je
strana ljubavi, pa zato odluĉih postupiti tako da je razuvjerim ako je mislila
da će mi time prirediti veselje. Uz to sam bio uvjeren da se Marija
Magdalena tog ĉasa nalazi u kabinetu, a s njom moţda i njen prijatelj.

No nešto je valjalo uĉiniti, jer nisam mogao provesti ĉitavu noć u
odjeći Pierrota, šuteći kao zaliven. U prvi ĉas pomislih da odem, to prije što

ni Catterina ni njena prijateljica nisu mogle znati da smo Pierrot i ja ista
osoba, ali se s grozom odvratih od tog nauma, pomišljajući na smrtnu bol
koja će raniti ĉistu Catterininu dušu ako jednog dana sazna tko je bio
Pierrot. Ona je to moţda već i naslutila i ja sam patio zamišljajući kakva je
bol razdire. Ta ja sam je zaveo i dao sam joj pravo da me zove muţem.

Ako je Marija Magdalena u kabinetu — rekoh u sebi — pojavit će

se kad bude vrijeme. U toj misli skinuh gazu i otkrih lice. Ljupkoj Catterini

ote se uzdah.

— Sad opet dišem! Srce mi je govorilo da si to ti, da to moţeš biti
samo ti. No priĉinilo mi se da si se iznenadio kad si me vidio. Zar nisi znao
da ću te ĉekati?

— Dabome da nisam.

— Ako se ljutiš na mene, bit ću oĉajna, ali ja uistinu nisam ništa

kriva.

— Predraga moja prijateljice, doĊi u moj zagrljaj i ne pomišljaj da
bih se ja ikad mogao na te razljutiti. Radujem se što te vidim, vjeruj mi, jer
ti uvijek ostaješ draţa polovica mog bića, ali molim te oslobodi me ove
mukotrpne sumnje, jer ovamo si mogla doći samo ako si izdala našu tajnu.

— Zar ja!? Ne bih to nikad uradila, pa makar morala umrijeti!

— Kako si onda ovdje? I kako je tvoja prijateljica uspjela sve
pogoditi? Osim tebe nitko joj nije mogao reći da sam ja tvoj muţ. Ah,
ĉekaj, moţda Laura.

— Ne, Laura je vjerna i pouzdana. Mili moj prijatelju, ja doista ne
mogu dokuĉiti.

— Ali zašto si se dala nagovoriti na ovu maskaradu i zašto si
pristala da doĊeš ovamo? Ti izlaziš iz samostana i to mi tajiš.

— Zar moţeš vjerovati da te ne bih o svem obavijestila da sam
ijednom izišla? Prije dva sata prvi put sam izišla iz samostana, i sve je bilo

tako jednostavno i prirodno.

— Ispriĉaj mi to, mila prijateljice, gorim od radoznalosti.

— Draga mi je ta radoznalost i sve ću ti ispriĉati. Ti znaš koliko se
Marija Magdalena i ja volimo, njeţnijeg prijateljstva valjda nema. I sam si
mogao to prosuditi prema onom što sam ti pisala. Eto, prije dva dana moja

je prijateljica zamolila glavaricu i moju tetku da mi dopuste da spavam u
njenoj sobi mjesto sestre koja je uhvatila ţestoku prehladu i otišla kašlj ati
u bolesniĉku sobu. Dobila sam dozvolu, i ne mogu ti opisati naše

zadovoljstvo kad smo prvi put slobodno legle u istu postelju. Danas,
nekoliko trenutaka pošto si napustio dvoranu gdje si nas toliko nasmijao, a

da ni ja ni Marija Magdalena nismo mogle naslutiti tko se krije iza maske
duhovitog Pierrota, moja se prijateljica povukla, a ja za njom. Ĉim bijasmo
same, ona mi reĉe kako bi ţeljela da joj uĉinim jednu uslugu o kojoj ovisi
njena sreća. Odgovorila sam joj neka samo zapovjedi, a ja ću sve izvršiti.
Onda je otvorila ladicu i na moje veliko iznenaĊenje preodjenula me kako
me sad vidiš. Smijala se, a i ja s njom, ne znajući što smjera s tom šalom.
Kad je moja preobrazba bila dovršena, reĉe mi da će mi povjeriti veliku

tajnu, no da mi je povjerava bez ikakve bojazni. »Znaj, mila moja
prijateljice, da sam veĉeras naumila izići iz samostana i vratiti se tek sutra
ujutro, no sad sam odluĉila da mjesto mene poĊeš ti. Nemaš se ĉega bojati i
ne treba ti nikakvih naputaka, jer sam sigurna da ćeš se i sama znati snaći.
Za jedan sat doći se ovamo jedna sestra, ja ću joj nasamo izdati neke upute,
a onda će ti ona reći da poĊeš s njom. Izaći ćete zajedno kroz mala vrata i
proći kroz vrt do male obale. Ondje ćeš se ukrcati u jednu gondolu i
gondolijeru ćeš kazati samo dvije rijeĉi: u kazino. Tamo ćeš stići za pet
minuta, iskrcat ćeš se i ući u jedan mali stan gdje ćeš naći dobru vatru. Bit
ćeš sama i ĉekat ćeš.« — »Koga?« — upitala sam je. — »Nikoga! To je sve
što ti smijem kazati. Samo budi sigurna da ti se neće dogoditi ništa

neugodna, pouzdaj se u me. Veĉerat ćeš i leći na poĉinak, ako budeš htjela.
Nitko te neće smetati. Ne pitaj me više ništa jer to je sve što ti mogu

kazati.«

— To je, eto, prijatelju moj, ĉista istina. Sad mi kaţi jesam li poslije
tih rijeĉi i poslije obećanja što ga dadoh da ću uĉiniti sve što bude htjela
mogla drugaĉije uraditi? Ne pokazuj se prema meni nepovjerljiv, jer iz
mojih usta moţe izići samo istina. Smijala sam se misleći da me ĉeka neko
ugodno iznenaĊenje i poslušno sam pošla sa sestrom kad je došla po mene.
Ovdje sam se cijeli sat dosaĊivala, kadli se odjednom ukaza Pierrot. Ĉim

sam te ugledala, srce mi je reklo da si to ti, ali kad si onako ustuknuo, bijah
kao gromom osinu ta jer sam jasno vidjela da nisi oĉekivao susresti mene,
već nekog drugog. Tvoja me je mraĉna šutnja plašila i nisam se usuĊivala
da je prva prekinem, to više što sam se unatoĉ porivu svog srca mogla

prevariti. Ispod Pierrotove maske mogao se sakrivati netko drugi, a osim

tebe na ovom bi me pustom mjestu svatko drugi ispunjao grozom. Imaj na
umu da me sudba već mjesecima lišava sreće da te zagrlim, a sad kad si
valjda uvjeren u moju nevinost dopusti da ti ĉestitam što poznaješ ovaj

kazino. Ti si sretan, a to i mene raduje. Marija Magdalena je uza me jedina
ţena dostojna tvoje ljubavi, jedina s kojom te mogu dijeliti. Dosad sam te
ţalila, sad te više ne ţalim, a tvoja je sreća i moja. PriĊi i zagrli me.

Jesam li mogao biti toliki bezobraznik, da ne kaţem barbarin, pa da
ne pritisnem na prsa tog anĊela ljepote i dobrote koji se našao preda mnom,
zahvaljujući ĉudesnom i rijetkom prijateljstvu?

Pošto sam je uvjerio da više ne sumnjam u njenu nevinost, rekoh još
kako mi se postupak njene prijateljice ĉini u najmanju ruku dvosmislen, i
kako ga ni uz najbolju volju ne mogu protumaĉiti kao dobar. Uza svu
radost što je vidim, njezina mi je prijateljica, rekoh, time priredila neslanu
šalu koja me je pogodila i uvrijedila.

— Ja ne mislim kao ti — odgovori Catterina. — Moja draga
prijateljica mora da je nekako saznala da si bio moj ljubavnik prije no što si
je upoznao. Sigurno je vjerovala da me još uvijek voliš, pa je pomislila, jer
ja dobro poznajem njenu dušu, da će nam dati najveći dokaz svoje ljubavi
ako potajice, bez našeg znanja, omogući ono što dvoje ljubavnika koji se
vole najviše priţeljkuju. Htjela nas je usrećiti, a ja joj zbog toga ne mogu

zamjeriti.

— Ti moţeš tako suditi, ali moj je poloţaj sasvim drugaĉiji od
tvoga. Ti nemaš drugog ljubavnika i ne moţeš ga imati, ali ja sam

slobodan, i kako nisam mogao do tebe, pokleknuo sam pred ĉarima Marije
Magdalene i ludo sam se u nju zaljubio. Ona to dobro zna, i s pameću i
duhom kakvi su u nje mogla mi je to uraditi samo u nakani da mi pokaţe
koliko me prezire. Priznajem ti da me to bolno vrijeĊa. Kad bi me ona
voljela kao što ja nju volim, nikad joj ne bi pala na pamet mrska ljubaznost
da na svoje mjesto pošalje tebe.

— Ja se ne slaţem s tobom, ljubljeni moj prijatelju. Njena je duša
plemenita, a srce predobro. I kao što meni nije ţao što se vas dvoje volite i
što umijete uţivati u svojoj ljubavi, a to mi dokazuje ovo mjesto, tako ni
njoj nije ţao što se nas dvoje ljubimo. Ona je naprosto presretna što nam
moţe pokazati koliko je to raduje. Ovim ti je htjela dati na znanje da te voli
samo zbog tebe, da je tvoja sreća i njena i da nije ljubomorna što joj je

najbolja prijateljica ujedno i suparnica. Da te uvjerim kako ti ne smije biti
krivo što je otkrila našu tajnu, ona ti, šaljući me u tvoj naruĉaj, pokazuje da
se veseli što ti svoje srce dijeliš s objema. Ti znaš da me ona voli i da sam
ja ĉesto njena ţenica ili pak njen muţić, pa kako tebi nije krivo što sam ti ja
suparnica i što joj ĉesto utaţujem slatku ţeĊ koliko mi je to moguće, to i
ona tebi hoće dokazati da njena ljubav nije natrunjena mrţnjom, jer takva je
uvijek ljubav koja se raĊa u ljubomornim srcima.

— Ti anĊeoskom dobrotom braniš svoju prijateljicu, ali, slatka moja
ţenice, ti ne vidiš stvar u njenom pravom svjetlu. Tvoj je duh nepokvaren, a
duša ĉista, no ti nemaš mog iskustva. Ljubav Marije Magdalene bijaše tek

puki hir i zabava i ona dobro zna da nisam toliko glup da se dadem
obmanuti njenom toboţnjom velikodušnošću. Nesretan sam, i to je njeno

djelo.

— Onda bih se ja morala na nju poţaliti, jer mi, šaljući me ovamo,
daje na znanje da je ljubavnica mog ljubavnika i da mi ga, pošto ga se
nauţila, laka srca prepušta. Osim toga time mi pokazuje da prezire i ljubav
koju ja za nju osjećam, kad me sama šalje u naruĉaj drugog.

— Oh, srce moje, sad govoriš besmislice, jer su odnosi koji postoje
meĊu vama posve drugaĉije prirode. Vaša je ljubav samo igra, obmana
ćutila. Uţici kojima se zajedno podajete ne iskljuĉuju druge. Vi biste mogle
biti ljubomorne jedna na drugu samo kad bi neka od vas osjećala istu ljubav
prema jednoj drugoj ţeni, pa stoga Magdaleni ne moţe biti ţao što ti imaš
ljubavnika, kao ni tebi što ga ima ona, osim ako to nije isti ĉovjek.

— To je upravo naš sluĉaj, i ja mislim da se ti u svom sudu varaš.
Nama nije ţao što nas obje jednako voliš. Zar ti nisam napisala da bih ti od

sveg srca prepustila svoje mjesto?

— Draga prijateljice, to si mogla ţeljeti kad još nisi znala da sam
sretan s tvojom suparnicom i ja bih rekao da je to bio više poriv
prijateljstva no ljubavi. Zasad mi nije krivo što je u tebi prijateljstvo
nadjaĉalo ljubav, ali ne mogu podnijeti da je tako i s Marijom
Magdalenom. Ja je ljubim, znajući da se nikad neću moći njome oţeniti, da
li me razumiješ, anĊelu? Drugaĉije je s tobom. Ja znam da ćeš mi biti ţena i
siguran sam u našu ljubav koja će se u zajedniĉkom ţivotu nanovo roditi. A
ljubav Marije Magdalene, kad jednom mine, nikad se više neće vratiti. Zar
nije dakle poniţavajuće za me što joj nisam znao uliti drugo no kratkotrajan
i površan osjećaj? Ti je, priznajem, moraš oboţavati. Ona te je uputila u sve
svoje tajne i zato joj duguješ vjeĉno prijateljstvo i zahvalnost.

Bijaše već ponoć, a mi smo i dalje vodili sliĉne razgovore, gubeći
dragocjeno vrijeme. Briţna vratarica nam bez poziva donese biranu veĉeru.
Ja nisam mogao ništa okusiti, jer bijah prepun ljutnje, no moja se ţenica s

tekom prihvatila jela.

Unatoĉ tuzi morao sam se nasmijati videći na stolu salatu od
bjelanjaca, a Catterina, primijetivši da su izvadili ţumanjke, reĉe da je to
valjda neka šala. U svojoj nevinosti nije mogla prozreti namjeru one koja je

izabrala jelovnik.

Dok je veĉerala, moje su se oĉi i nehotice zaustavljale na njoj.
Morao sam priznati da se poljepšala i zaoblila i da se razvila u savršenu

ljepoticu, no ipak ostadoh hladan.

Dva sata prije svanuća sjedosmo opet kod vatre. Videći da sam
ţalostan, Catterina je pokazivala puno obzira i tankoćutno razumijevanje za
moj poloţaj: nijedne zajedljive rijeĉi, nijednog pokreta koji ne bijaše sušta
ĉednost. Iz njenih rijeĉi, njeţnih i proţetih nekom sjetom, nijednom ne izbi
ţalac prijekora, koje bih bio zasluţio zbog svoje hladnoće.

Na kraju našeg dugog razgovora upita me što će reći svojoj

prijateljici kad se vrati u samostan.

— Draga Marija Magdalena oĉekuje da će ime vidjeti radosnu i
punu zahvalnosti zbog velikodušna dara koji mi je, kako ona misli,
poklonila ove noći. Kaţi dakle što da joj reĉem.

— Cijelu istinu. I pazi da joj ne prešutiš nijednu rijeĉ od našeg
razgovora koliko god se budeš mogla prisjetiti, a osobito joj naglasi da me
je za dugo vremena uĉinila nesretnim.

— Ne, time bih joj nanijela odviše boli, jer znam koliko te voli i
kako joj je drag medaljon koji ĉuva tvoju sliku. Naprotiv, uradit ću sve što
budem mogla da vas izmirim, a to će mi brzo poći za rukom, jer moja
prijateljica nije ni u ĉem pogriješila, a ti si samo ozlojeĊen, i to bez pravog
razloga. Poslat ću ti pismo po Lauri, osim ako mi ne obećaš da ćeš doći po

nj.

— Tvoja će mi pisma biti uvijek draga, ali vidjet ćeš da Marija
Magdalena neće htjeti da se nas dvoje objasnimo. Vjerovat će ti u svemu

osim u jednoj stvari.

— Znam, neće vjerovati da smo bili tako postojani i proveli ĉitavu
noć nevino kao brat i sestra. Ako te poznaje kao što te ja poznajem, to će
joj se uĉiniti nemoguće.

— Onda joj, ako hoćeš, kaţi da je bilo obrnuto.

— Tome se ne nadaj. Ja ne volim laţi, a najmanje ovakve. To mi

uistinu ne bi dolikovalo. Ja te zbog toga ne volim manje, prijatelju, premda
me ove noći nisi udostojao nijednog izraza ljubavi.

— Oh, mila moja prijateljice, vjeruj mi da sam bolestan od tuge.
Volim te svom dušom, ali u takvom sam stanju ...

— Ti plaĉeš, prijatelju? Oh, preklinjem te, poštedi moje srce. Ne
mogu preţaliti što sam ti to rekla, ali vjeruj mi kad ti kaţem da mi nije bila
nakana da te muĉim. Sigurna sam da će za kratko vrijeme i Marija

Magdalena plakati.

Uto se oglasi zvonce i kako više nije bilo nade da će se Marija
Magdalena pojaviti i opravdati, poljubih Catterinu i predadoh joj kljuĉ od

kazina, da ga u moje ime vrati svojoj prijateljici. Onda stavih krinku i
iziĊoh, a Catterina se vrati u samostan.

ŠESTO POGLAVLJE

Umalo što ne pogiboh u laguni Ť Bolest Ť Pisma Catterine i Marije

Magdalene Pomirenje ¦ Sastanak u muranskom kazinu ¦ Saznajem ime
prijatelja Marije Magdalene i pozivam ga s našom zajedniĉkom

ljubavnicom u svoj kazino Ť Veĉera utroje u mom kazinu Ť Prihvaćam

prijedlog Marije Magdalene ¦ Catterina mi se iznevjerava

Vrijeme bijaše uţasno. Vjetar je puhao, a hladnoća je neugodno
štipala. Stigavši na ţalo, stadoh pogledom traţiti neku gondolu, dozivajući
gondolijere, ali unatoĉ redarstvenim propisima, ne bijaše ni barke ni
brodara. Što dakle da uĉinim?

Platnena Pierrotova krabulja ne bijaše prikladna za šetnju po takvu
nevremenu. Da nisam vratio kljuĉ, bio bih se vjerojatno sklonio u kazino i

sad sam snosio kaznu za svoj budalasti prkos koji me je nagnao da ga
vratim. Vjetar me je, tako reći, nosio, a nisam mogao ući ni u jednu kuću da

se zaklonim.

U dţepu sam imao sto pedeset cekina koje sam prošle veĉeri dobio

na igri i kesu punu dublona. S tolikim novcem morao sam se bojati
muranskih lopova, opasnih razbojnika i nemilosrdnih ubojica koji uţivaju i
zloupotrebljavaju stanovitu nekaţnjivost jer imaju nekoliko povlastica koje
im je podijelila vlada da ih zadrţi u radionicama ogledala i staklanama

kojima otok obiluje. Iz istih razloga vlada im je podijelila pravo na
venecijansko graĊanstvo. Mogao sam svakog ĉasa naići na koji par tih
sjecikesa koji bi me u najboljem sluĉaju ostavili gola golcata, jer kao za
inat ne bijah ponio noţ koji u mojoj dragoj domovini mora nositi svaki
pošteni ĉovjek da brani vlastiti ţivot. Bio sam u muĉnom i opasnom
poloţaju.

Dok sam neodluĉno razmišljao što da uĉinim, uĉini mi se da kroz
pukotine neke kućice prodire slaba svjetlost. Pribliţih se i lagano pokucah
na kapak. Iznutra netko povika: »Tko je?« i u isti se ĉas kapak otvori. »Što
traţite?« upita me neki ĉovjek ĉudeći se mojoj odjeći. U nekoliko rijeĉi
opisah mu poloţaj u kom sam se našao i spustivši mu u ruku cekin zamolih
ga da me pusti u kuću kako bih se sklonio od nevremena. Svladan više
cekinom no mojim rijeĉima, on mi otvori vrata, i ja uĊoh.

Obećao sam mu još jedan cekin ako mi naĊe gondolu koja će me,
odvesti u Veneciju. On se ţurno odjene zahvaljujući bogu i iziĊe u noć
obećavši da će se ubrzo vratiti s dobrim vijestima.

Ostao sam sam u siromašnoj sobi gdje je cijela obitelj leţala u
jednom širokom i kukavnom krevetu, gledajući me raskolaĉenim oĉima i
ĉudeći se mojoj neobiĉnoj odjeći. Poštenjaĉina se vrati nakon pola sata i
saopći mi da gondolijeri ĉekaju na obali i da ţele biti plaćeni unaprijed.
Nisam imao kud i podloţih se njihovu zahtjevu. Zahvalivši ĉestitom
ĉovjeku, dadoh mu cekin i izaĊoh.

Ugledavši dva snaţna gondolijera, ukrcah se bez straha i mi se
otisnusmo od obale. Ali ĉim proĊosmo otok, vjetar nas zahvati takvom
snagom da se pobojah najgoreg ako poĊemo dalje. Premda sam bio dobar
plivaĉ, nisam bio dovoljno snaţan da se spasim plivanjem, ni da odolim

silini struje. Stoga zapovjedili gondolijerima da pristanu uz otok, ali oni mi
odgovoriše neka budem miran, jer da nemam posla s kukavicama.
Poznajući ćud naših gondolijera, pokorih se i zašutjeli.

MeĊutim, udarci vjetra bijahu sve ţešći, zapjenjeni valovi
prelijevahu gondolu, i moja dva veslaĉa, uza svu svoju neustrašivost i
snagu, stadoše gubiti vlast nad brodicom. Bijasmo već na stotinu koraka od
ušća kanala dei Gesuiti, kadli ţestok nalet vjetra zbaci u more gondolijera s

krme, no ovaj se u padu uhvati za gondolu i bez mnogo muke opet se pope.

Pri padu izgubio je veslo, pa odmah uhvati drugo, ali za to se vrijeme
gondola okrenula krmom natraške i vjetar ju je već zanio daleko od pravca.
Poloţaj bijaše pogibeljan i kako nisam ţelio da veĉeram kod Neptuna,
bacih u gondolu pregršt cekina i zapovjedili gondolijerima da bace u more
felzu[10] koja je pokrivala barku. Zvuk novca, a još više strah od pogibije,
nagna laĊare da u tren oka izvrše moju zapovijed. Kako time oduzesmo
vjetru uporište, laĊarima bi lakše, te oni napregoše sve snage i za manje od
pet minuta uĊosmo u kanal de' Mendicanti, odakle se dadoh odvesti do
mola palaĉe Bragadin.

Legao sam odmah u krevet i dobro se pokrio, da vratim tijelu
prirodnu toplinu, ali unatoĉ tome ne mogoh okusiti blagodati sna koji bi me
okrijepio i osnaţio.

Poslije nekoliko sati obiĊoše me gospodin Bragadin i njegovi
nerazdruţivi prijatelji i zatekoše me u ognjici i bunilu. Ipak moj ĉasni
zaštitnik nije mogao zatomiti osmijeh videći na sofi odjeću Pierrota. Pošto

mi ĉestitaše što sam se sretno izvukao iz tako teške neprilike ostaviše me

sama.

Naveĉe sam se tako oznojio da su me morali prenijeti u drugi
krevet. Sutradan se silina groznice udvostruĉila i ja opet padoh u bunilo.
Trećeg dana groznica popusti, ali ja sam se osjećao kao uzet, s uţasnim
probadanjem u kriţima. Znajući da ću bol olakšati samo strogim
mirovanjem, oboruţah se strpljenjem.

U srijedu, kad već jutro bijaše poodmaklo, doĊe Laura, vjerna
glasnica. Rekoh joj da ne mogu ni ĉitati ni pisati, pa neka navrati sutradan.
Ona stavi na stolić do mog kreveta ono što mi je imala predati i ode
dovoljno pouĉena da obavijesti Catterinu o stanju u kom sam se nalazio.

Predveĉe osjetih se bolje, te zapovjedih jednom sluzi da mi zakljuĉa

sobu i otvorih Catterinino pismo.

Prva stvar koju sam ugledao i koja me je uvelike obradovala bijaše
kljuĉ kazina koji mi je vraćala. Ja sam se već bio pokajao što sam joj ga
predao, jer sam poĉeo uviĊati da sam imao krivo. To je bio pravi melem što
osvjeţuje dušu.

Druga stvar, koja me je obradovala koliko i povratak dragocjena
kljuĉa, bijaše pismo Marije Magdalene. Ţurno slomih peĉat i stadoh
pohlepno ĉitati ove retke:

»Pošto ste proĉitali ili budete proĉitali pojedinosti koje sadrţi pismo
moje prijateljice, zaboravit ćete, nadam se, pogrešku koju sam poĉinila
nehotice, misleći da ću vam prirediti veliku radost. Sve sam ĉula i sve
vidjela, i vi ne biste otišli ostavljajući kljuĉ da nesrećom nisam zaspala sat
prije vašeg odlaska. Uzmite opet svoj kljuĉ i vratite se sutra naveĉe u
kazino, kad je nebo bilo toliko milostivo da vas je spasilo od oluje. Vaša
vam ljubav daje pravo da se ţalite, ali ne i da zlostavljate jednu ţenu koja
vam doista nije pruţila nikakav dokaz svog prezira.«

Zatim sam proĉitao pismo drage Catterine, koje navodim u cijelosti

jer mislim da nije nezanimljivo:

»Molim te, ljubljeni prijatelju, ne šalji natrag ovaj kljuĉ, osim ako
nisi postao najokrutniji meĊu ljudima i ako ne uţivaš u muĉenju dviju ţena
koje te ţarko ljube. Poznajući tvoje divno srce, usuĊujem se nadati da ćeš
doći u kazino sutra naveĉe i da ćeš se pomiriti s Marijom Magdalenom koja
veĉeras ne moţe izaći. Uvjerit ćeš se da si imao krivo i da moja draga

prijateljica ne samo da te ne prezire već na ĉitavu svijetu voli samo tebe
jedinog. Ali sigurno će te zanimati što se dogodilo poslije tvog odlaska.

Tek što si ti izišao u onu strašnu oluju koja me je ispunila velikom
strepnjom, baš u ĉasu kad sam se spremala na povratak, nemalo se
iznenadih ugledavši pred sobom svoju dragu prijateljicu koja je na jednom
skrivenom mjestu slušala sve što si mi govorio. Nekoliko je puta dolazila u
iskušenje da se pojavi, ali je uvijek odustajala bojeći se da ne naiĊe u
nezgodan ĉas i da ne pokvari ponovno zbliţenje dvoje ljubavnika koji se
vole. Na nesreću savladao ju je san prije tvog odlaska i probudila se tek na
zvuk zvonca, kad je već bilo prekasno da te zadrţi, jer ti si izjurio kao da
bjeţiš od najveće opasnosti. Ja sam joj odmah predala kljuĉ, o kojem nisam
ništa znala, a na to moja prijateljica duboko uzdahnu rekavši: »Sve ću ti
ispripovijedati kad se naĊemo u samostanu«. Otišle smo po strašnoj
nepogodi dršćući za tebe i ne misleći ni ĉaska na sebe. Ĉim smo se vratile u

samostan, ja sam se preodjenula, a Marija Magdalena je legla. Sjela sam
pokraj njena uzglavlja i evo što mi je rekla:

»Kad si mi onomadne ostavila prsten i otišla razgovarati s tetkom, ja
sam ga pomno pretraţila i primijetila jednu modru taĉku koja mi se uĉinila
sumnjivom. Naslućivala sam da se ondje krije tajna. Uzela sam pribadaĉu,
udjenula je i — pero je odskoĉilo. Ne mogu ti opisati radost koju sam
osjetila otkrivši da volimo istog ĉovjeka. No isti me je ĉas obuzela velika
bol na pomisao da sam dirnula u tvoja prava. Ipak sam bila ushićena tim
otkrićem i smjesta naumih da se njime okoristim na svoju radost i da te
pošaljem na veĉeru s njime. Onda sam zatvorila oko na prstenu i vratila ga,
praveći se da ništa ne znam. U tom sam trenutku bila najsretnija ţena na
svijetu. Poznajući tvoje srce, znajući da si ti već odavno saznala da me tvoj
ljubavnik voli, jer sam ti, ništa ne sluteći, bila pokazala njegovu sliku, i
videći da ti nisi na me ljubomorna, ja bih doista bila svakog prezira
vrijedna kad bih osjećala drugaĉije no ti, to više što su tvoja prava na nj
daleko osnovanija od mojih. Što se pak tiĉe tajne kojom si uvijek obavijala

ime svog ljubavnika, lako sam pogodila da je to bilo samo po njegovoj
zapovijedi, i ta tvoja suzdrţanost bijaše dokazom plemenitosti tvojih
osjećaja i dobrote tvog srca. Koliko ja mogu prosuditi, tvoj se ljubavnik

bojao da nas obje ne izgubi ako otkrijemo da nijedna od nas ne posjeduje
cijelo njegovo srce. Ne moţeš zamisliti kako me je boljela pomisao da se ti,
pošto si vidjela kod mene njegov portret, ipak nisi prema meni promijenila,
premda si mogla slutiti da više nisi jedini predmet njegove ljubavi. U meni
tad nije bilo druge ţelje već da vam oboma pokaţem kako Marija

Magdalena nije nedostojna vaše njeţnosti, vašeg prijateljstva i poštovanja, i
zamišljajući da ćemo sve troje biti sto puta sretniji no dosad osjećala sam
neizrecivo zadovoljstvo, jer tajiti nešto od bića koje ti je drago
nepodnošljiva je muka. Stoga sam nakanila da ti prepustim svoje mjesto i
taj mi se naum ĉinio pravim remek-djelom. Dopustila si mi da te
preodjenem u redovnicu i s krotkošću koja je ravna samo tvom
bezgraniĉnom povjerenju u mene pošla si u kazino, ne znajući kamo ideš.
Ĉim si se iskrcala, gondola se vratila po mene i ja sam se sakrila na jedno
mjesto koje je poznato mom prijatelju, odakle sam mogla pratiti sve vaše
pokrete i ĉuti svaku vašu rijeĉ. Ja sam predstavu zamislila pa je bilo pravo
da joj i prisustvujem, to više što sam vjerovala da ću vidjeti i ĉuti samo
preugodne stvari. Došla sam u kazino ĉetvrt sata poslije tebe. Rijeĉima ti ne
mogu izraziti ushićeno iznenaĊenje što me je proţelo na pojavu dragog

Pierrota koji nas je toliko zabavio na plesu i kog nismo ni srcem um jele
prepoznati. Ali mog ushita brzo nestade. Ĉim sam vidjela kako je ustuknuo
prevaren u svom oĉekivanju, iznenadili se i u meni stade rasti nemir i
tjeskoba. Naš je ljubavnik naopako shvatio stvar i otišao oĉajan; on me još
voli, ali ne misli na drugo već da me zaboravi, a u tom će i odveć uspjeti.
To što mi je vratio kljuĉ već mi kaţe da više neće dolaziti u kazino. O,
kobne li noći! Kako se to sve na zlo okrenulo, a ja sam samo htjela da
usrećim tri bića! Umrijet ću zbog tog, prijateljice, ako ti ne poĊe za rukom
da ga urazumiš, jer znam da mi bez njega nema ţivota. Ti sigurno imaš
mogućnosti da mu pišeš, poznaješ ga, znaš njegovo ime, zaklinjem te,
pošalji mu ovaj kljuĉ zajedno s pismom u ikojem ga pokušaj nagovoriti da
sutra ili prekosutra doĊe u kazino i da samo još jednom porazgovara sa
mnom, i ja se usrdno nadam da ću ga uvjeriti u svoju ljubav i nevinost.
Danas se odmaraj, ali sutra mu napiši cijelu istinu, imaj smilovanja sa
svojom jadnom prijateljicom i oprosti joj što voli tvog dragog. I ja ću mu
napisati nekoliko rijeĉi, koje ćeš priloţiti svom pismu. Ja sam uzrok što te
on više ne ljubi. Morala bi me mrziti, a ti me, predobra, još uvijek voliš.
Vidjela sam njegove suze, vidjela sam koliko njegova duša moţe voljeti i

tek sam ga sad pravo upoznala. Nisam znala da ima ljudi koji mogu tako
ljubiti. Oh, provela sam uţasnu noć. Nemoj misliti, njeţna moja prijateljice,
da se ljutim što si mu priznala da se nas dvije volimo kao dvoje ljubavnika.
To mi nije krivo, a on nam neće zamjeriti, jer mu je duh širok koliko mu je

i srce dobro'.

»Suze su je gušile, a ja sam je pokušala utješiti i od sveg srca sam
joj obećala da ću ti napisati pismo. Ona ĉitavog dana nije sklopila oka, ali

ja sam nekoliko sati spavala najtvrĊim snom. Kad smo ustale, ĉitav je
samostan brujao od tjeskobnih vijesti koje su nas zanimale više nego što je
itko naslućivao. Govorilo se da je sat prije svanuća jedna ribarska barka

propala u laguni, a da su se dvije godnole prevrnule i da su se svi koji su se
u njima nalazili utopili. Moţeš li zamisliti naše strepnje? Nismo se
usuĊivale raspitivati, ali kako su se te nesreće zbile upravo u vrijeme kad si

me ti napustio, bojale smo se najgoreg. Kad smo se uspele u sobu, Marija
Magdalena se onesvijestila. Ja sam se drţala hrabrije i uvjeravala je da si
dobar plivaĉ, ali sve je to nije moglo umiriti, i ona je legla u krevet u
grozniĉavoj drhtavici. U takvu nas stanju zateĉe moja tetka koja, vesela kao
uvijek, banu u našu sobu i smijući se ispripovjedi kako onaj Pierrot što nas
je tako lijepo zabavio umalo što nije zaglavio u oluji. ,Ah, jadni Pierrot!'
rekoh ja, ,baš mi je drago što se spasio. Ali ispriĉajte nam sve, tetko, tko je
on? Da li se to doznalo?' — ,O da', odvrati ona, sve se doznalo, jer su ga
upravo naši gondolijeri odvezli kući. Pramĉani gondolijer jutros nam je
ispripovjodio kako Pierrot, nakon noći provedene na plesu Briati, nije na
prevozilištu mogao naći nijedne gondole za povratak u Veneciju i kako su
naši gondolijeri za jedan cekin pristali da ga prevezu. Gondolijer s krme
bijaše pao u more, ali onda je hrabri Pierrot, prosuvši pregršt cekina po
gondoli, dao baciti u more felzu i pošto je time oslabio otpor vjetra oni
sretno uploviše u kanal de' Mendicanti i stigoše u Veneciju. LaĊari su

veselo podijelili petnaest zlatnika koje su jutros pokupili u gondoli, a
sretnim sluĉajem pronašli su i baĉenu felzu. Pierrot će se sjećati Murana i
plesa Briati. LaĊari kaţu da je to sin gospodina Bragadina, odvjetnikova
brata: oni su ga naime dovezli do palaĉe Bragadin polumrtva od straha i
studeni, jer je bio odjeven samo u platno, a nije imao sa sobom ogrtaĉa'.

»Kad je tetka izišla, mi smo se nekoliko trenutaka nijemo gledale,
osjećajući kako nam se vraća ţivot. Smiješeći se, Marija Magdalena me
zapita je li istina da si ti sin gospodina Bragadina. ,To neki moţda i
vjeruju', odgovorili joj, ,ali prema imenu koje nosi teško da je naš ljubljeni
nezakoniti sin tog gospodina, a još manje zakoniti, jer gospodin Bragadin
nije bio nikada oţenjen'. — ,Bilo bi mi krivo', primijeti ona, ,da je njegov

sin'.

»Nisam joj mogla i dalje tajiti tko si, pa sam joj otkrila tvoje pravo

ime i ispripovjedila joj kako me je gospodin Bragadin u tvoje ime prosio od

moga oca, i kako je moj boravak u samostanu posljedica tog koraka. I tako,
ljubljeni moj, tvoja ţenica više nema tajni za Mariju Magdalenu. Nadam se
da me nećeš prekoriti zbog brbljavosti, jer je bolje da naša draga prijateljica

zna cijelu istinu no poloviĉnu i pomiješanu s laţima. Ono što nam je bilo
najsmješnije, kao što valjda i sam pogaĊaš, sigurno je uvjerenje da si ti
proveo noć na plesu Briati. Kad ljudi ne znaju sve, tad ponešto izmisle, pa
tako ĉesto priĉin zauzme mjesto istine, što katkad nije naodmet. Istina je,
meĊutim, da je ta vijest bila melem bolnoj duši naše prijateljice, koja se sad
opet dobro osjeća. Provela je mirnu noć, a nada da će te vidjeti u kazinu
povratila joj je svu njenu ljepotu. Nekoliko je puta proĉitala ovo pismo i
obasula me cjelovima. Jedva ĉekam da joj predam odgovor koji ćeš joj
napisati. Laura će ĉekati. Moţda ću te opet vidjeti u kazinu, i tad ćeš

sigurno biti bolje volje. Zbogom!«

Nije joj trebalo toliko rijeĉi da me dozove pameti. Kad sam doĉitao
pismo, bijah smjeran štovalac Catterine i vatren oboţavalac Marije
Magdalene. Ali avaj, bio sam sav ukoĉen, premda me groznica više nije
muĉila. Znajući da će Laura doći sutradan rano ujutro, ipak sam svakoj
napisao pismo, kratko, doduše, ali dovoljno da ih uvjeri kako je razum opet
zavladao mojim jadnim mozgom. Catterini sam napisao da je dobro uĉinila
što je svojoj prijateljici rekla tko sam, to prije što više nisam imao nikakva
razloga tajiti svoje ime otkako sam prestao dolaziti na njihovu misu. Što se
ostalog tiĉe, neka bude uvjerena da sam uvidio svoju krivicu i da ću je
najponiznije priznati samoj Mariji Magdaleni ĉim budem u stanju otići u

kazino.

A evo pisma koje sam napisao svojoj oboţavanoj koludrici:

»Ostavio sam Catterini kljuĉ tvog kazina da ti ga vrati, draţesna
prijateljice, zato što sam se smatrao izigranim i prevarenim od bića koje
oboţavam. U toj zabludi mišljah da sam nedostojan da ti izaĊem na oĉi i
unatoĉ svoj ljubavi pri toj bih pomisli zadrhtao od groze. Tako je strašno
djelovao na me taj ĉin koji bih inaĉe smatrao divnim samo da mi
samoljublje nije zaslijepilo oĉi, ili bolje reći pomutilo razum. Ali za to bih

morao imati duh ravan tvome, a dokazao sam da nije tako. Ja u svemu
zaostajem za tobom, osim u strasti, a u to ću te uvjeriti na prvom sastanku
kad te na koljenima budem zamolio da mi velikodušno oprostiš. Vjeruj,
oboţavana ţeno, da ţivo ţelim ozdravljenje samo zato da ti udvostruĉenom
ljubavlju pokaţem kako se stidim zbog svog nepravednog sumnjiĉenja. I
samo zbog ove boli u kriţima nisam već juĉer odgovorio na tvoje 'kratko
pismo i izrazio ti svoje kajanje i ljubav koju je tvoja neuzvraćena
plemenitost još silnije rasplamsala. Znaj da sam usred laguna, u ĉasu kad
sam smrti gledao u oĉi, ţalio samo za tobom i da nisam osjećao ništa osim
kajanja što sam te uvrijedio. Ali u toj nesreći koja mi je prijetila vidio sam,

divna ţeno, samo pravednu kaznu za svoju zabludu. Da ti nisam onako
nemilosrdno vratio kljuĉ, sigurno bih se sklonio u kazino i tako bih

izbjegao kazni za svoju krivicu i bolima koje sad trpim kao pokoru za
uvredu što ti je nanesoh. Hvala ti tisuću puta što si me vratila samom sebi i
budi sigurna da ću ubuduće biti razumniji: ništa ime više neće nagnati da
posumnjam u tvoju njeţnost. Ali, ljubljena prijateljice, što kaţeš o
Catterini? Zar to nije anĊeo u ljudskome liku, koji se moţe samo s tobom
usporediti? Ti nas oboje voliš, tebi smo oboje jednako dragi. Od nas troje
jedini sam ja slab i nesavršen, i pred vama crvenim od stida nad samim
sobom. Ipak znam da bih bez oklijevanja dao ţivot za nju, baš kao i za tebe.
Radoznao sam na nešto što se ne usuĊujem povjeriti papiru, ali ti ćeš toj
radoznalosti udovoljiti kad se prvi put budemo vidjeli. Bit će dobro ako već
za osam dana budem u stanju doći u kazino, koji će se tada pretvoriti u
hram pokore. Obavijestit ću te dva dana unaprijed. A dotle, misli malo na

me i vjeruj u moju ljubav. Zbogom!«

Sutradan me Laura zateĉe gdje već sjedim u krevetu, što je
obećavalo skoro ozdravljenje. Zamolih je neka kaţe Catterini da se osjećam
mnogo bolje, i pošto joj dadoh pismo što sam ga prošlog dana napisao, ona
ode uruĉivši mi pismo moje ţenice u kojem naĊoh i jedno od Marije
Magdalene. Oba su mi govorila samo o njihovoj njeţnosti, strahovanju za
moje zdravlje i ţarkim ţeljama da se što prije oporavim.

Nakon šest dana osjetih se bolje i otiĊoh do kazina u Murano gdje

mi vratarica preda jedno pismo od Marije Magdalene. Pisala mi je kako

umire od nestrpljenja da sazna jesam li se vratio u njen kazino, kojim mogu

uvijek po volji raspolagati.

»Javi mi«, zaklinjala me je, »kad misliš da ćemo se moći vidjeti u
Muranu, u Veneciji ili gdje budeš htio. I budi siguran da ćemo svagdje biti

bez svjedoka.«

Odmah sam joj odgovorio da ćemo se vidjeti za dva dana na mjestu
odakle joj pišem, jer ljubavno odrješenje od grijeha mogu primiti samo

ondje gdje sam je uvrijedio.

Gorio sam od ţelje da je vidim, jer sam se stidio što sam bio
nepravedan prema njoj i jedva sam ĉekao da okajem svoj grijeh.
Razmišljajući u miru, doĊoh do zakljuĉka da ono što je uĉinila doista nije
bio znak prezira, već naprotiv znak istanĉane ljubavi kojoj sam ja bio jedini
predmet. Zar je — kad je otkrila da sam ljubavnik njezine mlade prijateljice
— mogla vjerovati da samo nju volim? Kao što nju ljubav prema meni nije

spreĉavala da bude popustljiva prema poslaniku, tako je mislila da ću i ja
moći biti prema Catterini. Pri tom je zaboravljala na razliĉito ustrojstvo
dvaju spolova i na prednosti koje je priroda udijelila ţenama.

Danas, kad su godine pobijelile moju kosu, ohladile ţar ćutila i
smirile maštu, sudim o tom drugaĉije i dobro uviĊam da se moja lijepa
redovnica teško ogriješila protiv stida i ĉednosti, a to su najljepše vrline
ljepše polovice ljudskog roda, ali ako je ta jedinstvena ili u najmanju ruku
rijetka ţena i imala taj porok koji sam ja onda nazivao vrlinom, barem je
bila lišena strašnog otrova koji se zove ljubomora, a to je kobna strast što
proţdire nesretno biće koje joj se podloţi t podgriza ljubav u biću na kojem

se iskaljuje.

Ĉetvrtog dana mjeseca veljaĉe 1754. naĊoh se napokon sa svojim
anĊelom. Kako smo iz prevelike ljubavi oboje jednako skrivili, bacismo se
u isti ĉas na koljena jedno pred drugim. Oboje bijasmo uvrijedili ljubav,
ona ponašajući se kao dijete, a ja kao jansenist.

Umjesto rijeĉima, koje nismo umjeli naći, molili smo jedno drugo
za oproštenje strasnom bujicom cjelova što ih uzajamno davasmo i
uzvraćasmo raspirujući plam u zaljubljenim dušama koje bijahu ushićene
što im u tom ĉasu ne treba drugog jezika da izraze svoju ĉeţnju i radost.

Kad njeţna opijenost dosegnu vrhunac u nestrpljenju da se što prije
uzajamno uvjerimo u iskrenost pomirenja i damo oduška vatri koja nas je
proţimala, mi ustadosmo i ne odrješujući zagrljaja bacismo se na sofu gdje

ostadosmo spojeni sve dok nam se ne ote duboki uzdah koji, da smo mogli,
ne bismo nikad ispustili, makar znali da ćemo umrijeti. Takva eto bijaše
slika našeg pomirenja koju naslika, otjelovi i dovrši najveći slikar: mudra
priroda, koja, nadahnuta ljubavlju, nije valjda nikad stvorila ljepše i

zanimljivije slike.

U smirenju koje donosi duši zadovoljenje i sigurnost oboje se
stadosmo smijati primijetivši da sam još uvijek u ogrtaĉu i krabulji.

— Jesi li sigurna — rekoh, svlaĉeći se — da naše pomirenje nije

imalo svjedoka?

Ona tad uze svijećnjak i odvede me u sobu gdje se nalazio jedan
velik ormar za koji sam već odavno naslućivao da krije tajnu. Ona ga
otvori, pomakne jednu dasku na unutrašnjoj stijeni i tad se ukazaše vrata
kroz koja uĊosmo u jedan kabinet gdje ugledah sve što je potrebno da
ĉovjek ondje udobno provede i više sati. Bijaše tu jedna sofa koja se po
volji mogla pretvoriti u postelju, zatim stol, naslonjaĉ, sekreter, nekoliko'

svijećnjaka s utaknutim svijećama, ukratko sve što je trebalo sladostrasnom

radoznalcu kojem je najmilija naslada da nepoznat, tajom, promatra
uţivanje drugih. Pokraj sofe primijetili pomiĉnu dasku; Marija Magdalena
je povuĉe i ja ugledah dvadesetak rupa izbušenih u stanovitom razmaku
kroz koje se lijepo mogla vidjeti ĉitava soba gdje su se na uţitak nepoznatu
gledaocu odigravali prizori koje je upriliĉila priroda f u kojima doista nije

mogao biti nezadovoljan glumcima.

— A sad ću ti odgovoriti — reĉe Marija Magdalena — i na ono što
si mi natuknuo u pismu i što se s pravom nisi usudio povjeriti papiru.

— Ali kako moţeš znati...?

— Šuti, ljubav je boţanska i sveznajuća. Priznaj da si htio znati da li
je naš prijatelj bio ondje one kobne noći koja me je stajala toliko suza.

— Priznajem.

— Dakle, bio je, i ti se nećeš ljutiti ako ti kaţem da si ga tad dokraja
oĉarao i zadobio sve njegovo prijateljstvo. On se divio tvom karakteru,
tvojoj ljubavi, tvojim osjećajima i poštenju, i sloţio se sa mnom da si

vrijedan ove velike strasti kojom sam planula za tobom. On me je onog
jutra tješio, govoreći kako ćeš mi se sigurno vratiti ĉim budeš doznao da

sam ono uradila iz plemenitih i dobronamjernih pobuda.

— Ali vi ste morali dobar dio noći prospavati, jer je bez ţivog
zanimanja nemoguće provesti osam sati u šutnji i tami.

— Zanimanje je bilo neobiĉno ţivo, koliko s moje toliko i s njegove

strane. Uostalom, u mraku smo bili samo dok ste vi sjedili na sofi, odakle

ste mogli primijetiti zrake svjetlosti koje bi prodirale kroz ove rupe.
Povukli smo zavjesu i sjeli za veĉeru ne propuštajući nijednu vašu rijeĉ.
Moj je prijatelj paţljivo pratio sve što se zbivalo. Rekao mi je da je tek sad

pravo upoznao ljudsko srce i da ti valjda nikad nisi toliko propatio kao te
noći, pa se iskreno saţalio na tebe. No najviše ga je iznenadila Catterina.
Nije mogao vjerovati da djevojka od petnaest godina moţe rasuĊivati kao
što je ona rasuĊivala u plemenitoj ţelji da me opravda, ne sluţeći se drugim
oruĊem do istinom i iskrenošću, kao da je u njoj duša anĊela. Ako se oţeniš
njome, imat ćeš divnu ţenu. Kad je izgubim, bit ću nesretna, no utješit ću
se znajući da si ti sretan. Ne razumijem kako si se, voleći nju, mogao
zaljubiti u mene, a još manje razumijem kako to da me ona ne mrzi, a zna
da sam joj ukrala tvoje srce. Catterina ima uistinu nebesku dušu. Kazala mi
je kako ti je priznala svoje jalove uţitke sa mnom, ne bi li olakšala savjest

ispovijedajući grijeh što ga je, kako ona misli, poĉinila protiv njeţnosti

koju duguje tebi.

Kad smo sjeli za stol, Marija Magdalena primijeti da sam smršavio.
Sa smijehom smo se podsjećali minulih opasnosti, Pierrota i plesa Briati
gdje je, kako joj rekoše, bio još jedan Pierrot. Rekla mi je kako bolje maske
nisam mogao odabrati i kako nikad u Pierrotu sa samostanskog plesa ne bi
mogla prepoznati svog ljubljenog, jer joj se uĉinio mršavijim i manjim od
mene. Da nisam sluĉajno uzeo samostansku gondolu, raspredala je dalje, i
da se nisam prerušio u Pierrota, ne bi znala tko sam jer se redovnice ne bi
onako ţivo zanimale za moju sudbinu.

— Bila sam presretna — nadovezala je — kad sam saznala da nisi
patricij kako sam se bojala, jer bi nas prije ili kasnije snašle velike neprilike
zbog kojih bih bila oĉajna.

Iako sam pogaĊao ĉega se bojala, odvratih toboţe zaĉuĊeno:

— Ne razumijem ĉega bi se morala bojati da sam patricij.

— Prijatelju moj predragi, razlog je tomu takav da ti ga ne mogu
otkriti dok mi ne zadaš ĉasnu rijeĉ da ćeš mi uĉiniti zadovoljstvo za koje ću

te sad zamoliti.

— Zar bih ti mogao odbiti ijedno veselje ako ono ovisi o meni i ako
ne ugroţava moju ĉast, sada kad izmeĊu nas nema više tajni. Govori,
prijateljice, otkrij mi sve i osloni se na moju ljubav i usrdnu pripravnost u
svemu što ti moţe priĉiniti zadovoljstvo.

— Hvala ti. Evo što traţim: pozovi me na veĉeru u svoj kazino
zajedno s mojim prijateljem, koji umire od ţelje da te upozna.

— I poslije veĉere ćeš otići s njime?

— Tako mora da bude, ti to znaš.

— Tvoj prijatelj zna dakle tko sam.

— Smatrala sam da mu to moram reći. Inaĉe se ne bi usudio doći k
tebi na veĉeru.

— Sad shvaćam. Tvoj je prijatelj poslanik jedne strane zemlje.

— Pogodio si.

— Ali ako mi iskaţe ĉast i doĊe na veĉeru, nadam se da neće i dalje
ĉuvati svoj inkognito.

— To bi bilo ĉudovišno. Ja ću ti ga predstaviti s njegovim punim

imenom i naslovom.

— I ti si mislila da ću se skanjivati da ti uĉinim to zadovoljstvo?
Reci, zar bi većeg zadovoljstva mogao i ja poţeljeti? Odredi sama dan i
budi sigurna da ću te nestrpljivo ĉekati.

— Ja ne bih sumnjala u tvoju susretljivost da me nisi na to navikao.

— Zasluţio sam taj prijekor.

— Ne uzimaj to srcu, molim te. Sad sam mirna: onaj koji bude
veĉerao kod tebe, to je gospodin de Bernis, francuski poslanik. On će doći
maskiran, i ja ću ti ga predstaviti ĉim skine krinku. Imaj na umu jedno: tebi
je poznato da je on moj ljubavnik, ali ništa ne znaš o tom da on sakriven
prisustvuje našim ljubavnim sastancima.

— Ja znam, mila moja prijateljice, što mi nalaţe duţnost i ĉast. Ta
me veĉera neizrecivo raduje. Ti si se s pravom pribojavala da nisam moţda
patricij, jer bi se u tom sluĉaju u stvar umiješali drţavni inkvizitori, a kad
pomislim što bi iz tog proisteklo, dršćem od groze: ja u tamnici, ti
obešĉašćena, glavarica i samostan osramoćeni, pravedni boţe! Da, imala si

pravo. Ali da si mi povjerila svoju bojazan, ja bih ti odmah rekao tko sam.
Moja je suzdrţanost i onako proizlazila samo iz bojazni da me ne

prepoznaju, jer bi tad dragu Catterinu otac premjestio u drugi samostan. No
moţeš li mi reći dan kad ste naumili doći k meni? Gorim od nestrpljenja da
to bude što prije.

— Danas je ĉetvrti, mogli bismo dakle uglaviti da ta veĉera bude
osmog. Doći ćemo k tebi poslije drugog baleta opere. Samo mi reci taĉno

gdje je tvoj kazino, kako ne bismo morali putem zapitkivati.

Dao sam joj pismene upute kako će najlakše naći vrata mog kazkia
bilo da dolaze vodom ili kopnom. Radujući se unaprijed tom zanimljivom
sastanku koji za mene bijaše velika poĉast, spomenuh svog anĊela da nam
je vrijeme ići u postelju. No kako još bijah slab od bolesti, upozorih je da bi
mi se poslije ovako dobre veĉere moglo desiti da prvu ţrtvu ne prinesem
ljubavi, već Morfeju. Ona stoga namjesti budilicu na deset sati i mi
legosmo u alkoven, gdje se od deset do dvanaest, jer su noći postajale
kraće, predadosmo ljubavnim slastima.

Zaspali smo zagrljeni, usnom na usni, kad nam se i protiv volje oteo
posljednji uzdah naslade. Zbog tog poloţaja nismo prokleli budilicu koja
nam je poslije šest sati objavila da nam valja svršavati trku koju smo samo

na kratko prekinuli. Marija Magdalena bijaše poput izvora svjetlosti. U
njenim obrazima ozarenim svjetlošću nazirao sam blistave ruţe koje su
najavljivale Venerin dolazak. Kad joj to rekoh, ona mi, ţeljna milovanja,
pokaza svoje divne grudi koje su se ĉudesno uzbibale kao da pozivaju moje
usne da ih oslobode ljubavnih demona koji su ih kinjili. Pošto isisah sve što
sam mogao, usne mi poletješe do njenih, koje su otvorene ĉekale da mi
podare cjelov slatke predaje kojoj se pridruţi sve moje biće.

Morfej bi nas moţda opet savladao da nas zvono nije upozorilo da

nam je vrijeme isteklo.

Ona se vrati u samostan, podsjetivši me još jednom na sastanak koji

bijasmo urekli za osmoga. Ja sam prespavao do podneva, a onda se vratih u
Veneciju gdje svom kuharu odmah izdadoh sve upute za veĉeru koju sam
oĉekivao s nestrpljenjem i zadovoljstvom.

Svatko će pomisliti da sam u tako lijepim okolnostima morao biti
sretan, ali ja se baš nisam tako osjećao. Volio sam igru, a kako nisam
mogao drţati banku, odlazio sam pontirati u ridotto i gubio jutrom i
veĉerom. Zbog toga sam se silno jadio i bio nesretan. Ali zašto sam onda
igrao? upitat će se netko. To mi nije trebalo jer sam imao dovoljno novaca
da udovoljim svakoj svojoj ţelji. Zašto sam dakle igrao, kad sam znao
koliko me pogaĊa svaki gubitak? Na to me je tjerala moja ĉudnovata
škrtost. Volio sam trošiti, a srce mi se kidalo kad to nisam mogao raditi s
novcem dobivenim na kartama. U ĉetiri dana proigrao sam sve zlato što
sam ga dobio igrajući s Marijom Magdalenom.

U noći osmog veljaĉe naĊoh se u svom kazinu, i u odreĊeni sat
osvanu Marija Magdalena sa svojim ĉasnim kavalirom kog mi predstavi
njegovim pravim imenom i naslovom ĉim je ovaj skinuo krinku. On mi
kaza kako je jedva ĉekao da obnovi poznanstvo sa mnom jer je od gospoĊe

saznao da smo se jednom susreli u Parizu. Za to vrijeme gledao me je
paţljivo trudeći se uzalud da se prisjeti moje fizionomije. Zalio se na svoje
slabo pamćenje, no ja ga umirih rekavši mu da tom prilikom nismo
razgovarali pa nije ni ĉudo što mu se moje lice nije urezalo u pamćenje.

— Onog dana — podsjetih ga — kad sam imao ĉast ruĉati s Vašom
jasnosti kod gospodina Moceniga, lord maršal, pruski poklisar, nije
prestajao razgovarati s vama. Vi ste za ĉetiri dana imali otputovati za
Veneciju. Oprostili ste se odmah poslije ruĉka.

On se tad sjeti da je nekog zapitao jesam li ja tajnik poslanstva.

— Ali — nadovezao je — od današnjeg dana zaboravu više neće
biti mjesta jer nas veţu takve tajne da ćemo ostati zauvijek zdruţeni
najtješnjim prijateljstvom.

Pošto neobiĉni par skinu ogrtaĉe, sjedosmo za stol, a mene, kao što
je i bio red, zapade uloga domaćina. Poslanik, kao znalac i sladokusac,
pohvali kakvoću vina koje posluţih poslije ostriga iz arsenala i oduševi se

kad mu rekoh da sam ga nabavio kod grofa Algarottija.

Veĉera bijaše odliĉna, a ja sam se prema svojim gostima ponašao
poput podanika kome kralj i njegova ljubavnica iskazuju najveću od svih
ĉasti. Primijetio sam da je Marija Magdalena ushićena mojim ponašanjem i
govorom koji je poslanik slušao s najvećom paţnjom i zanimanjem. No
ozbiljnost prvog susreta nije iskljuĉivala duhovitu i profinjenu šalu jer se

gospodin de Bernis u tom pogledu odlikovao pravim francuskim duhom.

Usred duhovita ćaskanja Marija Magdalena vješto svrnu razgovor
na neobiĉne okolnosti u kojima me je upoznala. Govoreći o mojoj strasti
prema Catterini, ona stade ţivo opisivati djevojĉin lik i znaĉaj, a poslanik je
slušao hineći najţivlje zanimanje, kao da sluša o osobi koju nije nikad
vidio. Tu je ulogu morao igrati jer nije ni naslućivao da je meni poznato
kako je one noći iz tajnog skrovišta prisustvovao mom glupom sastanku s
Catterinom. Kad je Marija Magdalena završila, reĉe joj kako je šteta što je
nije povela sa sobom na veĉeru jer bi to za mene bio nesumnjivo najljepši
dar. Ona mu odvrati da bi se time izloţila odveć velikoj opasnosti.

— Ali — nadovezala je ona obrativši mi se dostojanstvena i
susretljiva izraza — ako bi vam to priĉinilo zadovoljstvo, mogli biste s
njom veĉerati kod mene jer mi spavamo u istoj sobi.

Ta me ponuda zateĉe i iznenadi, ali tad ne bijaše ni mjesto ni
vrijeme da pokaţem svoje iznenaĊenje.

— Sreći koju ĉovjek osjeća, gospoĊo, kad je s vama ne moţe se
ništa dodati, ali unatoĉ tome priznajem da prema toj milosti koju mi
velikodušno ţelite podijeliti ne bih bio ravnodušan.

— Kad je tako, gledat ću to urediti.

— Ali —umiješa se poslanik — ĉini mi se da biste, ukoliko i ja
budem prisutan, morali upozoriti svoju prijateljicu da će na veĉeri osim
njena zaruĉnika biti i jedan od vaših znanaca.

— To neće biti potrebno — rekoh ja — jer ću joj napisati neka
slijepo izvrši sve što gospoĊa bude zahtijevala od nje. To ću uĉiniti već

sutra.

— Onda bismo — primijeti Marija Magdalena — veĉeru mogli

ugovoriti za prekosutra.

Zamolio sam poslanika da bude strpljiv i dobrohotan prema tom
petnaestogodišnjem djevojćetu koje nema nikakva iskustva u društvenom
ophoĊenju.

Zatim mu ispriĉah sve pojedinosti oko zgode s lijepom O' Morphi.
Ta mu se priĉa neobiĉno svidjela. Zamolio me neka mu pokaţem njezin
portret, spomenuvši kako je ona još uvijek u Parku jelena, gdje uveseljava
ţivot kralju, kojem je već podarila sina.

Moji uzvanici odoše u osam sati veoma zadovoljni, i ja ostadoh sam

u kazinu.

Ne zaboravljajući na obećanje koje sam dao Mariji Magdaleni,
drugog jutra napisah pismo Catterini ne spominjući da će na veĉeri zateći
nekoga koga ne poznaje. Pošto pismo uruĉih Lauri, odoh u kazino gdje mi

vratarica preda jedno pismo od Marije Magdalene koje je glasilo ovako:

»Deset je sati odzvonilo, i ja se spremam na poĉinak, no ako bih da

se nadam snu, moram najprije umiriti savjest glede jedne bojazni koja mi
tišti dušu. Bojim se naime da si pristao na veĉeru s našom mladom

prijateljicom iz puke pristojnosti. Reci mi istinu, prijatelju predragi, pa ako
je tako kako pretpostavljam, ja ću već nešto smisliti da do sastanka ne
doĊe, ne dovodeći tebe ni u kakvu nepriliku, u to moţeš biti siguran. No
ako te sastanak uĉetvoro veseli, ona će doći. Znaj da tvoju dušu volim ĉak
više no sama tebe.«

Njena bojazan bijaše i te kako opravdana, ali mene je bilo odveć
stid da opovrgnem vlastite rijeĉi, a Marija Magdalena je to i predobro

znala. Evo mog odgovora:

»Bi li povjerovala kad bih ti rekao da sam oĉekivao tvoje pismo?
Da, oĉekivao sam ga jer poznajem tvoj duh i znam kakav si sud morala
stvoriti o mojem otkad sam se, uslijed izopaĉenih mudrovanja, pokazao kao
slabić i prznica. Ja ispaštam svoj grijeh, mila moja prijateljice, i najveća mi
je pokora pomisao da sam posijao u tebi sjeme sumnje koje će podgrizati
tvoju ljubav. Zato te molim, zaboravi moje tlapnje i vjeruj da će odsad
moja duša biti odraz tvoje. Ugovorena veĉera bit će za me prava radost.

Pristao sam više iz zahvalnosti nego iz uljudnosti. Vjeruj mi da je tako.
Catterina je neiskusna, i meni je uistinu drago što već jednom poĉinje uĉiti
kako će se istaknuti u društvu. Stavljam je pod tvoje okrilje, budi joj dobra
koliko god moţeš. Umirem od straha da je ne nagovoriš da se zaredi, ali
ako se to desi, znaj da se neću nikad utješiti. Tvoj je prijatelj ĉovjek da mu
nema premca meĊu kraljevima.«

Pošto tako presjekoh svaku mogućnost uzmaka, dadoh se u
razmišljanje koje mi se kao dobrom poznavaocu svijeta i ljudskog srca

samo nametalo. Bilo mi je jasno da se poslanik zagledao u Catterinu i da je
to povjerio Mariji Magdaleni, a ona pak, znajući da mu u svemu mora bez

pogovora ugoditi, svesrdno se prihvatila da ga i u tome zadovolji. No to
nije mogla postići bez mog pristanka, a sama mi se nije usuĊivala
predloţiti. Stoga se oni dogovoriše kako će me vještim razgovorom dovesti
u poloţaj da i sam iz uljudnosti a moţda ĉak i iz ljubavi odobrim njihov
naum. Poslanik, koji je već po zanatu morao biti majstor u voĊenju intriga,
uspio je i u ovoj i lukavo me naveo na tanak led. Ali natrag se više nije

moglo, i ja se dragovoljno priklanih svemu ponajprije zato da ne ispadnem
budala a i zato da se ne pokaţem neharan prema ĉovjeku koji me je
poĉastio neĉuvenim povlasticama. Ali lako se moglo dogoditi da se uslijed

svega toga ohladim prema objema.

Marija Magdalena je to pronicavo naslutila i brzo smislila kako će
tome doskoĉiti i sebe opravdati, pa mi je zato napisala da će otkazati
zanimljivi domjenak ne izlaţući mene nikakvim neugodnostima. Znala je
da na to neću pristati. Jer onom koji ţeli da ga drugi smatraju za ĉovjeka od
duha, samoljublje, a ono je jaĉe od ljubomore, ne dopušta da se pokaţe
ljubomoran, osobito pred nekim tko se istiĉe širokogrudnošću i nad kojim
ta ruţna strast nema nikakve vlasti.

Kad sutradan doĊoh u kazino nešto ranije no obiĉno, zatekoh samo
poslanika, koji me najsrdaĉnije doĉeka. U razgovoru on mi reĉe kako je
šteta što se nismo bolje upoznali u Parizu jer bi me on uveo na dvor gdje
bih sigurno postigao uspjeh i sreću. Moţda i bih — kaţem ja samom sebi
kad danas pomišljam na to — samo kud bi me odvela ta sreća? Pao bih
ţrtvom Revolucije kao što bi se dogodilo i s poslanikom da ga njegovo

zvanje nije odvelo u Rim, gdje je umro 1794. godine. Umro je nesretan,
premda je ostao bogat, ukoliko prije smrti nije promijenio mišljenje, u što

duboko sumnjam.

Upitao sam ga sviĊa li mu se u Veneciji, a on mi u smijehu odvrati
da ljepšeg boravka ne moţe zamisliti jer je eto odliĉna zdravlja, a novcem
moţe lakše no igdje priuštiti sebi sva ţivotna zadovoljstva. »Ali ne
vjerujem«, dodao je, »da ću još dugo ostati pri ovom poslanstvu. No o tom
ne govorite pred Marijom Magdalenom jer bi je to raţalostilo.«

Ona uskoro doĊe zajedno s Catterinom, koja se iznenaĊeno trgnu
kad me ugleda u društvu nepoznata ĉovjeka. Nastojao sam je ohrabriti
njeţnim doĉekom, a gospodin de Bernis pokaza najveće oduševljenje kad
mu je uzvratila pozdrav na njegovom jeziku. Obojica ĉestitasmo ljupkoj
uĉiteljici koja ju je tako dobro nauĉila francuski.

Gledajući na Catterinu kao na nešto što je nerazdvojni dio mog
vlastitog bića, poţeljeh samo da se istakne i zablista, pa odagnah podli
osjećaj ljubomore koji mi se stao uvlaĉiti u srce. Poticao sam je prijaznim i
veselim rijeĉima navodeći razgovor na stvari o kojima se umjela ljupko
izraţavati. Obasipana laskanjem i ĉestitanjem, ozarena zadovoljstvom koje
se zrcalilo u mojim oĉima, Catterina se gospodinu de Bernisu uĉinila kao
ĉudo ljepote i ljupkosti, a ja sam — o vjeĉna zagonetko ljudskog srca! —
uţivao i strepio da se ne zaljubi u nju. Kakvog li protivuTJeĉja! Vlastitim

sam rukama radio na tom nemilom djelu, a ubio bih svakoga koji bi se
samo drznuo da to pokuša.

Za vrijeme veĉere poslanik je iskazivao Catterini najusrdniju
paţnju. Duhovitost i veselje predsjedavahu našem domjenku, a razgovor je
tekao neprisiljeno, zaĉinjen šaljivim doskoĉicama koje nikad ne bijahu

dvosmislene.

Pronicav promatraĉ koji nas ne bi poznavao moţda bi nazreo da je
posrijedi ljubav, ali nikad ne bi mogao razabrati koga je od nas ĉetvoro

vezala. Marija Magdalena se s poslanikom ophodila kao dobra prijateljica,
ovaj se prema meni ponašao s poštovanjem, a prema Catterini s njeţnom
dobrohotnošću. Premda je i dalje iskazivao Mariji Magdaleni smjernu
paţnju proţetu zahvalnošću, nije se ni naĉas odvraćao od Catterine. Isticao
je ljupkost svake njene rijeĉi, pozivajući se uvijek na mene s izrazom
savršena razumijevanja. Od nas ĉetvoro Catterina je najbolje igrala svoju

ulogu. Jedino ona nije imala skrivenih nakana, pa se povodila samo za
svojom prostodušnom prirodom, a to je za poĉetnika najsigurniji put
uspjehu, ukoliko je naime priroda lijepa, jer ako nije, gledaoci će mlaĊahna
glumca izviţdati.

I tako smo u zadovoljstvu proveli pet sati, no najzadovoljniji je

izgledao poslanik. Marija Magdalena je imala izgled poslenika zadovoljna

svojim djelom, a s mog lica nije silazio izraz odobravanja. Catterina je
izgledala ponosna što se svima svidjela, a moţda se bijaše malo uzoholila
što se otmjeni stranac toliko njome bavio. Pogledavala me smiješeći se, i ja
sam savršeno razumio što mi kazuje nijemi govor njene duše: htjela mi je
reći kolika je razlika izmeĊu ovog društva i onog kad joj je njen brat

pokazao gnusan primjer pokvarenosti ovog svijeta.

Oko osmog sata stade se govoriti o odlasku. Zahvaljujući Mariji
Magdaleni u ime sviju, poslanik reĉe da nikad u ţivotu nije proveo
ugodnije veĉe, što ljubaznu domaćicu ponuka da upriliĉi još jednu takvu
veĉeru koju odmah uglaviše za prekosutra. Iz pristojnosti zapitala me je da
li bih im se i ja s istim zadovoljstvom pridruţio. Zar je uopće mogla

sumnjati u moj pristanak? Mislim da nije. S tim se dogovorom rastadosmo.

Razmišljajući sutradan o toj jedinstvenoj veĉeri jasno sam nazreo
kako će se stvar svršiti. Poslanik je na putu do svog uspjeha imao štošta
zahvaliti lijepom spolu zato što je bio pravi vještak u tetošenju ljubavi.
Kako po prirodi bijaše pohotan, trud mu ne bijaše uzalud jer je svojim
profinjenim majstorstvom umio razbuditi ţelje, bez kojih, s pravom, nije
bilo uţitka. Bijaše oĉigledno da se ludo zaljubio u Catterinu, a on nije bio
jedan od onih plahih koji će se zadovoljiti uţivajući u lijepim oĉima
ljubljene. Bio sam uvjeren da već ima gotov naum koji će Marija
Magdalena, unatoĉ svoj svojoj iskrenosti, provesti u djelo, a ona će se toga
latiti tako vješto i obzirno da ću ja ostati slijep kod zdravih oĉiju. Premda
ne bijah sklon da u popustljivosti odem predaleko, ipak sam naslućivao da
ću na kraju biti nasamaren i da će se drugi osladiti mojom Catterinom. Na
to nisam mislio pristati, ali se nisam kanio ni opirati. Znajući da moja
ţenica nije kadra poĉiniti neku nepodopštinu koja bi me ozlovoljila,
uspavljivao sam se laţnom sigurnošću, uvjeravajući se da je neće lako

zavesti. Od te spletke bijah kao u nekoj groznici, strepio sam od posljedica
a u isto sam vrijeme gorio od nestrpljenja da vidim kakav će joj biti kraj.
Dobro sam znao da obnavljanje veĉere ne znaĉi da će se odigrati isti
komad, već da će naprotiv biti bitnih promjena.

Ĉast mi je nalagala da se ponašam kao i dosad, ali kako je sve ipak
zavisilo o meni, uzeh smišljati kako da im pomrsim konce. No poslije svih
tih jalovih razmišljanja ponovo me obuze strepnja. Ta Catterina bijaše, uza
sve što je u posljednje vrijeme nauĉila, još neiskusno i bezazleno dijete.
Mogli bi zloupotrijebiti njenu poslušnost, iskoristiti njenu pristojnost. Ali tu

bojazan rasprši pomisao na plemenitu dušu Marije Magdalene, koju sam
dobro poznavao. Ona je vidjela kako sam se prema toj djevojci ponašao
one noći, znala je da se kanim njome oţeniti, pa zar bi nakon toga bila
kadra poĉiniti tako podlu izdaju? Sva ta razmišljanja koja ne bijahu drugo
no tlapnje ljubomornog i posramljenog slabića ostadoše jalova.

Kad sam u dogovoreno vrijeme došao u kazino, zatekoh svoje

prijateljice kraj vatre.

— Dobro veĉe, anĊeli moji? Gdje je naš Francuz?

— Još nije stigao — odgovori Marija Magdalena — ali valjda će

uskoro.

Skinuh krinku, sjedoh meĊu njih i stadoh ih pokrivati cjelovima,
pazeći dobro da nijednu ne oštetim. Premda sam znao, a to su znale i one,
da na obje imam neosporno pravo, drţao sam se u granicama pristojne
suzdrţljivosti. Pohvalio sam ih zbog njeţnosti kojom su se uzajamno
ljubile, a one bijahu ushićene što ne moraju zbog toga crvenjeti. I tako
proteĉe ĉitav sat, a ja i ne pomišljah da se prihvatim posla, ne znajući kojoj

da se priklonim. U srcu mi je prevladavala Marija Magdalena, no bojao
sam se da ću, stegnem li je u naruĉje, teško uvrijediti Catterinu.

Već bijaše odzvonio treći sat, a prijaznom Francuzu još uvijek ni

traga. Marija Magdalena se zabrinu, ali uto joj vratarica donese pismo

njenog prijatelja koje je glasilo ovako:

»Dolazak skoroteĉe koji je stigao prije dva sata sprijeĉio me je da
noćas budem sretan. Moram hitno odgovoriti na pisma koja sam primio.
Vjerujem da ćete mi ne samo oprostiti već da ćete me i poţaliti. Mogu li se
nadati da ću u petak uţivati u sreći koju mi zla sudba danas uskraćuje.
Nastojte mi sutra javiti. Ţelio bih da vas naĊem u istom društvu.«

— Što moţemo — reĉe Marija Magdalena — to nije njegova
krivnja. Veĉerat ćemo dakle utro je. Hoćete li doći u petak?

— Sa zadovoljstvom. Ali što je tebi? — obratih se Catterini. —
Rekao bih da te je ova vijest rastuţila.

— Nije, samo mi je ţao zbog tebe i predrage mi prijateljice, jer još
nikad nisam vidjela tako uglaĊena i prijazna ĉovjeka.

— Imaš pravo, lijepa moja prijateljice, drago mi je što te je tako
oduševio.

— A tko bi mogao ostati ravnodušan pred tolikim vrlinama?

— Sve bolje i bolje. Slaţem se s tobom, ljubljeno moje dijete. Sad
mi još samo reci da li ga voliš.

— Pa da ga i volim, što zato? Neću mu valjda to i priznati. I onako
znam da je zaljubljen u moju ţenicu.

Rekavši to, ustade i sjede na koljena Marije Magdalene pa se te
dvije prije uzeše strasno milovati, ĉemu sam se iz poĉetka od srca smijao, a
onda ih stadoh sve jaĉe poticati, da se napasem razbludna prizora koji sam
već odavna poznavao.

Marija Magdalena uze sa stola Mersiusove crteţe, gdje je bilo i
lijepih ljubavnih bojeva izmeĊu ţena, i zirnuvši lukavo na mene, upita me
hoću li da se naloţi vatra u sobi s alkovenom. Prozrevši njenu namjeru,
odgovorih da bi mi to priĉinilo zadovoljstvo jer je ondje postelja dovoljno
široka pa se moţemo sve troje udobno smjestiti. Bojala se da ne bih moţda
posumnjao da se u tajnom skrovištu nalazi neţeljeni svjedok. Postaviše

dakle stol pred alkovenom, i ja sjedoh umiren glede sumnje da bi nas netko
nezvan mogao gledati. Posluţiše nas, i mi se s odliĉnim tekom latismo
veĉere. Dok je Marija Magdalena uĉila Catterinu kako se pravi punĉ, ja
sam se divio propupalim oblicima svoje ţenice.

— Za devet mjeseci tvoje će grudi — rekoh joj — nabubriti do
savršenstva.

— Već su sada kao moje — umiješa se Marija Magdalena. —
Hoćeš li da se uvjeriš?

Na to prekine spremanje punĉa da otkopĉa haljinu moje slatke
ţenice, koja joj se krotko prepuštala, a onda se i sama raskopĉa kako bih
mogao pravedno presuditi. Opijen ţeljom da usporedim ĉetiri divna
takmaca i da što pravednije presudim, dohvatih Akademiju gospoĊa i
pokazah Mariji Magdaleni jedan poloţaj koji sam ţelio vidjeti u prirodi.
Ona zapita Catterinu bi li mi ga htjela pokazati, a ova reĉe da bi se onda
morale razodjenuti i leći u postelju. Ja ih zamolih da mi uĉine to

zadovoljstvo.

Pošto se od srca nasmijah onom što će mi pokazati, namjestili

budilicu na osmi sat i za tren oka sve troje osvanusmo onako kako nas je
bog stvorio, goreći od ţudnje i ljubavi. One se uhvatiše u ljubavni koštac

poput dviju tigrica koje bi da rastrgaju jadna drugu.

Gledajući te dvije krasote što se rvahu pred mojim oĉima, planuh
ţudnjom, ali se skanjivah ne znajući kojom da poĉnem. U slavu osjećaja

morao bih dati prednost Catterini, no bojao sam se podsmijeha Marije
Magdalene, koja bi likovala nad mojom nevjerom. Catterina bijaše vitkija
od Marije Magdalene, ali bokovi i bedra bijahu joj unatoĉ tome puniji no u
njene prijateljice. Jedna je imala smeĊe runo, druga zlatno, a obje bijahu
jednako vješte ljubavnoj borbi u kojoj se iscrpljivahu bez pravog uţitka.

Ne mogavši dulje odolijevati, bacih se na njih i ţeleći ih toboţ
rastaviti povuĉem pod sebe Mariju Magdalenu, ali ona se izmaknu gurnuvši

me na Catterinu, koja me primi raskriljenih ruku i za nepunu minutu isisa
mi ţivot spojivši moje klonuće sa svojim u potpunom predavanju.

Prenuvši se iz opojnosti, oborismo se oboje na Mariju Magdalenu,
Catterina potaknuta zahvalnošću a ja da joj se osvetim što me je prijevarom
natjerala na nevjeru. Drţao sam je pod sobom ĉitav sat, dok nas je Catterina
gledala kao da se ponosi što je svojoj prijateljici pribavila dostojna

ljubavnika.

Moje junakinje popustiše mojim molbama, i sve troje predadosmo
se snu dok se ne oglasi zvono koje će nas pozvati da na uţitak i veselje
upotrijebimo ona dva sata što će nas dijeliti od rastanka.

Kad se osvjeţeni probudismo, nagi kao što nas stvori priroda,
osjetismo priliv nove snage. Catterina se ljupko poţalila što sam joj
udahnuo tek dašak ljubavi, našto me Marija Magdalena saleti da joj se
dostojno oduţim, a ja se nisam dugo nećkao. Poslije bitke koju uljepšasmo
obostranom odlukom da ćemo je ovjeĉati Himenejem ako bude posljedica
kojima smo neustrašivo prkosili, Marija Magdalena htjede okusiti ĉar iste
opasnosti i predati se dokraja ljubavi. Prkoseći svemu što bi je moglo
zadesiti, zapovjedi mi da je ne štedim, i ja joj udovoljili.

Opijeni poţudom, u neprekidnoj ognjici pomame, pustošili smo sve
što je priroda stvorila vidljiva i opipljiva i pohlepno grabili sve što smo
vidjeli, ispreplevši se u nerazmrsivom grĉu gdje sve troje bijasmo istog

spola. Pola sata prije zore odijelismo se, iscrpljeni, klonuli, umorni,
zasićeni i postiĊeni što nas je priroda svladala, no još uvijek ţeljni jedno

drugog.

Razmišljajući sutradan o toj preburnoj noći, u kojoj je poţuda kao i
uvijek nadvladala razum, osjetio sam griţnju savjesti. Marija Magdalena mi
je htjela dokazati da me voli unoseći u svoju ljubav sve one vrline koje su
resile moju: ĉast, poštenje i iskrenost. MeĊutim njena ju je neobuzdana
priroda, kojoj je robovao njen duh, vukla u razvrat, i ona je smišljeno sve

pripremala da mu se oda, vrebajući priliku da me uĉini svojim
sauĉesnikom.

Ni trenutka nisam sumnjao da poslanikov izostanak nije bio
hotimiĉan i unaprijed dogovoren. NagaĊao sam i više od toga: ono dvoje
urotnika pronicavo je predvidjelo da ću ja razabrati lukavštinu i da se,
podboden osjećajem ĉasti, ma koliko me to ţalosti stajalo, neću htjeti
pokazati manje velikodušnim od njih.

Budući da mi je poslanik prvi prepustio ţarku ljubavnu noć, kako
bih mogao da mu ne uzvratim na isti naĉin? Moji su prijatelji sve to dobro
smislili, jer premda se moj duh protivio i borio, jasno sam uviĊao da im

moram prepustiti pobjedu. Catterina ih nije zabrinjavala, bili su sigurni da
će im pasti plijenom ĉim mene uklone jer im moja nazoĉnost bijaše glavna
smetnja. To će biti zadatak Marije Magdalene, koja tako umije gospodariti
njenim duhom i koja će je postidjeti bude li se ustruĉavala da se povede za
njenim primjerom. Jadna Catterina! Srljala je u opaĉinu, a to bijaše moje
djelo. Avaj! Nisam ih poštedio ni jednu ni drugu za naše noćne orgije. Što
ću ako su zatrudnjele? Obje ću ih imati na savjesti. U toj jalovoj borbi
izmeĊu razuma i predrasuda, prirode i osjećaja, nisam se mogao odluĉiti ni
da odem na onu veĉeru ni da izostanem. Ako odem, noć će proteći u
savršenoj pristojnosti, no ja ću ispasti smiješan, ljubomoran, nezahvalan,
ĉak i neuljudan. Ako pak ne odem, Catterina je izgubljena, barem za mene.
Znao sam da je poslije toga više neću voljeti, a onda zbogom snovi o
vjenĉanju!

U toj muĉnoj neizvjesnosti u kojoj se borio moj duh osjetih potrebu
da se uhvatim za nešto ĉvršće od pukih nagaĊanja. Stoga se maskirah i
odoh ravno u palaĉu francuskog poslanika. Švicarcu koji bijaše na straţi
rekoh da imam jedno pismo za Versailles i zamolih da ga uruĉi skoroteĉi
koji će se vratiti na dvor ĉim preuzme pisma od Njegove jasnosti.

— Ali, gospodine — odgovori Švicarac — već dva mjeseca nismo
imali izvanrednog skoroteĉe.

— Kako? Zar juĉer nije stigao jedan skoroteĉa?

— Juĉer je Njegova jasnost veĉerala kod španjolskog poslanika.

Moja su se nagaĊanja pokazala kao taĉna. UviĊao sam da moram
progutati gorku pilulu i prepustiti Catterinu njenoj sudbini. Ako napišem
djevojci da ne ide, postupit ću kao posljednja kukavica.

Predveĉe otiĊoh u kazino i ostavih za Mariju Magdalenu jedno
pisamce u kojem sam je zamolio da me ispriĉa što zbog nekog hitnog posla
moram provesti cijelu noć s gospodinom Bragadinom. Kad to obavih,
vratih se u Veneciju, zlovoljan i sumoran, i odoh da provedem noć u ridottu
gdje sam uzastopce gubio priliĉne svote.

Za dva dana opet odoh u kazino nadajući se pismu od Marije
Magdalene. Vratarica mi ga doista uruĉi, i kad ga otvorih, naĊoh i jedno
pismo od Catterine. One su sve zajedniĉki radile. Evo što je stajalo u

Catterininu pismu:

»Dragi muţiću, da znaš kako smo se rastuţile kad smo saznale da
nećeš doći na veĉeru. I prijatelju moje predobre Marije Magdalene, koji je
došao ĉetvrt sata kasnije, bilo je veoma ţao. Mislili smo da će nam veĉera
proći u sumornu raspoloţenju, ali nije bilo tako. Duhovite dosjetke tog
gospodina ubrzo su nas razvedrile i nasmijale. Ne moţeš zamisliti, mili
prijatelju, kako smo postale lude poslije punĉa sa šampanjcem. Ali ni on
nije bio ništa manje lud. Naš trio nije bio onako zamoran, ali je zato bilo
mnogo smijeha i veselja. To je, vjeruj mi, divan ĉovjek, stvoren da bude
voljen, ali ipak u svemu zaostaje za tobom. Budi siguran da ću ja uvijek
voljeti samo tebe i da ćeš ti uvijek biti gospodar mog srca.«

Unatoĉ ljutom ogorĉenju morao sam se smijati ĉitajući to pismo. Ali
redovniĉino bijaše još zanimljivije:

»Mogla bih se zakleti, anĊele, da si lagao iz uljudne susretljivosti,
no znaj da sam se tome nadala. Bijaše to divan dar kojim si ţelio uzvratiti
mom prijatelju što je dopustio da ti njegova Marija Magdalena pokloni
svoje srce. Ti ga uistinu i posjeduješ i posjedovat ćeš ga uvijek, ali tako je
slatko zaĉiniti ljubav draţima prijateljstva. Bilo mi je ţao što nisi došao, no
poslije sam uvidjela da nam noć ne bi prošla u onoliku smijehu, jer moj
prijatelj ima nekih uroĊenih predrasuda. Catterinin duh sada je slobodan
kao i naš, a na tom ima meni zahvaliti. Mogu se mirne duše ponositi što
sam je tako oblikovala. Ţao mi je što nisi bio sakriven u osmatraĉnici jer bi
se nauţio krasnih prizora. U srijedu ću doći sama u tvoj kazino i bit ću sva
tvoja. Javi mi hoćeš li me u uobiĉajen sat ĉekati kraj kipa. Ako ne moţeš,

izaberi neki drugi dan.«

Morao sam im objema odgovoriti. Premda bijah pun ţuĉi, morao
sam se pokazati slaĊim od meda. Ali Tu Vas voulu, Georges Bandin.3
Nikad nisam mogao pravo razabrati da li stid koji sam tada osjećao izvire iz
uvrijeĊene vrline ili ranjene taštine. Predaleko bi me odvelo da sam

naĉinjem to pitanje. U pismu Catterini imao sam ĉak obraza da joj ĉestitam,
potiĉući je da se u svemu povodi za Marijom Magdalenom kao uzorom
savršenstva.

Svojoj koludrici napisan da ću je kao i uvijek poslušno ĉekati kraj
kipa. MeĊu slatkorjeĉive i laţne pohvale kojih pismo bijaše puno uvukla se
tek jedna dvosmislena istina. »Zahvaljujem ti na mjestu u osmatraĉnici gdje
si htjela da budem sakriven. Ne bih mogao ondje izdrţati.«

U srijedu sam je ĉekao na ugovorenom mjestu. Ona osvanu
preodjevena u muško. Nije htjela ni u operu ni u komediju.

— Hajdemo — rekla je — u ridotto. Ili ćemo naš novac proigrati ili
udvostruĉiti.

Ona je imala šesto cekina, a ja nešto oko stotinu. Sreća nam ne
bijaše sklona. Pošto smo sve proigrali, ona ode na neko mjesto gdje je znala
da se nalazi njen dobri prijatelj i zatraţi novaca. Vratila se s kesom u kojoj
bijaše trista cekina.

Onda opet zaigra protiv banke i povrati velik dio novca, no umjesto
da odustane, ponovo sve izgubi. Kako bijaše već prošla ponoć, otiĊosmo
veĉerati. Premda sam hinio veselo raspoloţenje, primijetila je da sam
ţalostan. Ona pak bijaše vesela, razdragana, zaljubljena i lijepa kao uvijek.

U ţelji da me rastrese, uze mi potanko opisivati kako su ona i
Catterina provele noć s njenim prijateljem. A upravo to nije smjela uraditi;
no svi mi ĉesto griješimo kad mislimo da je u drugih duh isto tako slobodan
i lišen predrasuda kao naš. Jedva sam ĉekao da odemo u krevet ne bih li
tako dokrajĉio tu priĉu punu razbludnih pojedinosti koje su na mene
utjecale drugaĉije no što je to oĉekivala moja ljepotica. Bojao sam se da u

krevetu kukavno ne zatajim, a za mlada su ljubavnika takve strepnje
pogubne jer mu se lako moţe desiti da pripuca u prazno.

Poslije veĉere legosmo u alkovenu, a ljepota, milovanja i ţarka duša
te zanosne ţene ubrzo odagnaše svu moju zlovolju. Kako su noći postajale
sve kraće, nismo imali vremena za spavanje. Pošto naša dva sata
provedosmo u ljubavnim poslima, njeţno se rastadosmo. Ona me bijaše

upornim molbama nagovorila da uzmem iz kazina sav njen novac i da
igramo popola udvostruĉujući kod svakog pontiranja ulog, a sreća me
posluţila i do kraja mesopusta svaki sam dan po nekoliko puta dobivao.
Nikad nisam izgubio šestu kartu, a da mi se to desilo, proigrao bih cijelu
našu zalihu, koja je iznosila dvije tisuće cekina. Tako sam povećao malo

bogatstvo Marije Magdalene koja mi je napisala da pristojnost zahtijeva da
sve ĉetvoro zajedno veĉeramo posljednjeg ponedjeljka mesopusta.

To bijaše moja posljednja veĉera s Catterinom. Ona bijaše vesela i
razdragana, ali ja ostadoh hladan i posvetih svu paţnju Mariji Magdaleni.
Ona se povede za mojim primjerom i bez ikakva ustruĉavanja uze tetošiti

svog novog ljubavnika.

Poslije veĉere poslanik stade govoriti o faraonu, koji naše ljepotice
nisu poznavale, i, da im pokaţe kako se to igra, on poloţi na stol banku od
stotinu dvostrukih lujdora i podijeli karte tako da je Catterina dobila ĉitav
ulog. Ne znajući što će s tolikim novcem, ona zamoli svoju dragu

prijateljicu da ga pohrani do njene udaje.

Poslije igre Marija Magdalena izjavi da ju je zaboljela glava i da će
prileći u alkovenu, zamolivši me neka je doĊem uspavati. I tako našu
poĉetnicu ostavismo samu s poslanikom. Kad nam zvono poslije šest sati
objavi da je našoj orgiji kraj, zatekosmo ih usnule u ĉvrstom zagrljaju. Ja
sam pak proveo .s Marijom Magdalenom lijepu ljubavnu noć ne misleći ni

trenutka na Catterinu.

SEDMO POGLAVLJE

Gospodin de Bernis odlazi ostavljajući mi pravo da se sluţim njegovim

kazinom ¦ Mudri savjeti koje mi je dao ¦ Smrtna pogibao u kojoj se nalazim

zajedno s Marijom Magdalenom ¦ Gospodin Murrai, engleski poslanik ¦
Više nemamo kazina i naši sastanci prestaju Ť Teška bolest Marije

Magdalene Zorzi ¦ Condulmer ¦ Tonina

Prvog korizmenog petka naĊoh u muranskom kazinu pismo od
Marije Magdalene kojim mi je javljala dvije ţalosne vijesti. Prva bijaše
vijest o nenadanoj smrti Catterinine majke, što je djevojku oĉajno
raţalostilo, a druga nevolja bijaše to što se sestra laikinja, pošto je ozdravila

od prehlade, opet nastanila u njenoj sobi, dok je Catterinina tetka, koja
takoĊer bijaše redovnica, po naroĉitoj milosti glavarice dobila dopuštenje
da spava sa svojom nećakinjom. Poslanik se dakle više nije mogao nadati
zabavnim veĉerama u Catterininu društvu. No sve te nesreće ne bijahu ništa
prema onoj koje sam se najviše bojao. Catterina je mogla one noći lako
zatrudnjeti. Premda više za nju nisam osjećao one velike ljubavi, ipak smo

bili toliko povezani da je ne bih mogao prepustiti nemiloj sudbini. Marija
Magdalena me drugog ponedjeljka bijaše pozvala na veĉeru sa svojim
prijateljem. Kad sam došao, oboje me doĉekaše ţalosni. On što je izgubio
Catterinu, a ona što je više nema uza se i što je ne moţe tješiti u nesreći

koja ju je zadesila gubitkom majke.

Oko ponoći poslanik nas ostavi, primijetivši s tugom kako se boji da
će zbog vaţna posla morati na nekoliko mjeseci u Beĉ. Ujedno se
dogovorismo da ćemo svakog petka zajedno veĉerati.

Kad smo ostali sami, ona mi reĉe kako bi mi poslanik bio zahvalan
kad bih ubuduće dolazio dva sata kasnije. Taj ĉovjek instanĉana duha nije
se mogao podavati ljubavnoj nasladi u prisustvu treće osobe. Od te veĉeri
pa do odlaska u Beĉ uvijek nas je ostavljao u ponoć. Više nije bilo govora o
skrivanju u osmatraĉnici jer smo mi uvijek lijegali u alkovenu, a njemu
uostalom više nije bilo do toga, jer je prije mog dolaska uvijek imao
vremena da obavi ljubavniĉki posao. Marija Magdalena je vazda u meni
nalazila zaljubljena poslenika, ĉak i vatrenija no inaĉe, jer sam, budući da
smo se viĊali samo jednom nedjeljno, s grozniĉavom nestrpljivošću ĉekao

petak. Catterinina pisma koja mi je donosila dirala su me do suza. Otkad je

izgubila majku nije se mogla osloniti ni na koga od obitelji. Nazivala me