Giovanni Giacomo Casanova - Memoari III

svojim jedinim prijateljem i, govoreći mi o tuzi što je osjeća pri pomisli da
me neće vidjeti dok god bude u samostanu, usrdno me je zaklinjala da

ostanem vjeran njenoj dragoj prijateljici.

Kad na veliki petak doĊoh u kazino, zatekoh svoje prijatelje u

velikoj tuzi. Niti su jeli niti govorili. Srce mi se stezalo no pristojnost mi je

branila da ih pitam za razlog. Kad se Marija Magdalena na neko vrijeme
udaljila, poslanik mi reĉe da je s razlogom tuţna jer on petnaest dana
poslije Uskrsa mora krenuti za Beĉ.

— Povjerit ću vam i to — nadodao je — da se moţe desiti da se
više nikad ne vratim, ali to joj ne spominjite jer ćete je još više rastuţiti.

Kad se vratila za stol, primijetih da je plakala. Poslanik joj ovako

prozbori:

— Moj je odlazak neminovan, jer ja nisam svoj gospodar, ali ĉim
završim posao koji me zove na put, vratit ću vam se zasigurno. Kazino vam
ostaje, ali mi prijateljstvo i oprez nalaţu da vas na nešto upozorim. Za mog
izbivanja ne idite onamo, jer kad me više ne bude ovdje neću vam moći
jamĉiti za pouzdanost gondolijera koje sam uzeo u sluţbu, a sumnjam da će
naš prijatelj naći takve koji se ne bi dali podmititi. Reći ću vam i to da s
razlogom vjerujem da su drţavni inkvizitori upućeni u naše odnose i da
samo iz politiĉkih obzira ne poduzimaju nikakve korake, ali ne mogu
jamĉiti da tajna neće biti otkrivena ĉim mene više ne bude, a siguran sam
da će redovnica koja vam omogućuje izlaz iz samostana odmah saznati da
ne izlazite više zbog mene. Jedine osobe za koje mogu odgovarati jesu
vratar i njegova ţena. Prije odlaska naredit ću im da našem zajedniĉkom
prijatelju stoje u svemu na usluzi, a vi ćete se s njima o svemu dogovoriti.
Nadam se da će do mog povratka biti sve u redu, ukoliko se budete oprezno
i razborito ponašali. Pisat ću vam preko vratara, a pisma će vam dostavljati
njegova ţena kao što je radila dosada, a vi ćete mi odgovarati istim putem.
Ja moram otići, mila moja prijateljice, ali moje srce ostaje zauvijek s vama.
Do svog povratka povjeravam vas prijatelju kog sam eto imao sreću
upoznati. On vas voli, u njega ima srca i iskustva, pa vas neće navesti na

nesmotren korak.

Ta vijest tako pogodi Mariju Magdalenu da nas ona zamoli neka je
pustimo da ode jer se od slabosti jedva drţi na nogama. Naredni sastanak
ugovorismo za ĉetvrtak poslije Uskrsa.

Pošto se ona udaljila, poslanik me opet opomenu neka joj ni za što

na svijetu ne otkrijem da on odlazi zauvijek.

— Ja ću raditi — reĉe on — u beĉkom kabinetu na jednom ugovoru
o kojem će uskoro govoriti ĉitava Evropa. Pišite mi o svemu, i ako je
volite, pazite na njenu ĉast, a prije svega imajte toliko snage da se oduprete
svemu što bi vas moglo izloţiti posljedicama koje je lako predvidjeti, a
koje bi za oboje bile više no kobne. Sjetite se samo što se dogodilo s
gospoĊom da Riva iz samostana St. Lorenzo. Uklonili su je ĉim se otkrilo

da je trudna, a gospodin de Frulai, moj prethodnik, poludio je i malo nakon

toga umro. Jean Jacques Rousseau mi je rekao da je bio otrovan, ali to je
jedan zanesenjak koji sve vidi crno. Njega je otrovao jad što nije mogao
pomoći toj bijednici, koju je papa kasnije odriješio zavjeta. Ona se udala i
sad ţivi u Parmi.

Nastojte dakle da prijateljstvo prevagne nad ljubavlju, sastanite se s
njom koji puta u sobi za razgovor, ali ne vodite je u kazino jer će vas
gondolijeri prokazati. Ja odlazim smireniji znajući da nijedna nije trudna,
ali priznajte da ste onomadne bili strašno nesmotreni! Izazivali ste na svoju
i na njihove glave najgoru nesreću! Razmislite o oĉajniĉkom koraku na koji
biste se morali tada odluĉiti, jer ja znam da nijednu ne biste napustili.
Marija Magdalena je mislila da se pomoću nekih napitaka moţe lako
pometnuti, ali ja sam je razuvjerio. Za ime boţje, budite ubuduće oprezniji i
pišite mi o svemu. Moja je duţnost da bdijem nad njezinom sudbinom.

Odvezao me je u Veneciju, a zatim se vratio kući. Proveo sam
tjeskobnu noć i sutradan pohitao u kazino da ucviljenoj pošaljem pismo
kojim sam je pokušao utješiti i natuknuti joj da ćemo odsele morati
postupati s najvećim oprezom.

Odgovor koji sam primio drugog dana bijaše potresan opis boli koja
joj je pritiskala dušu. Putene naravi od prirode koja se u uţivanju
raspojasala, tegobno je podnosila samostanku stegu, i ja sam predviĊao
ţestoke borbe koje ću morati izdrţati i s njom i sa samim sobom.

Vidjeli smo se ponovo u ĉetvrtak poslije Uskrsa. Ja sam je bio
obavijestio da ću doći tek u ponoć, i ona je provela ĉetiri sata sa svojim
prijateljem plaĉući i proklinjući svoju nesmiljenu sudbu. Poslije veĉere on
ode, zamolivši me neka ostanem uza nju, što ja od sveg srca uĉinih, i ne
misleći na one uţitke kojima nema mjesta kad je srce prepuno boli. Ona se
bijaše sva nekako utanjila i izazivala je u meni saţaljenje koje je odagnalo
svaki drugi osjećaj. Dugo sam je drţao u naruĉju, obasipajući joj tuţno lice
poljupcima, zadovoljan što je sve u meni poštovalo njenu bol. Uvrijedio bih
je teško, mislio sam, kad bih je pokušao rastresti ljubavnom omamom kojoj

se njena duša u skladu s mojom ne bi mogla podati. Kad sam odlazio, ona
mi reĉe kako nikad kao ove noći nije tako duboko osjetila da je uistinu

volim i smjerno me zamoli neka uvijek imam na umu da osim mene sad
više nikog nema na svijetu.

Kad se druge sedmice naĊosmo u isto vrijeme, poslanik prije veĉere
pozva vratara i u njegovu prisustvu saĉini spis koji ovaj potpisa. Tom
ispravom prenio je na mene pravo korištenja kazina i svega što je u njem.
Ujedno je naredio vrataru da me u svemu sluša kao što bi poslušao njega.

Posljednji put smo imali zajedno veĉerati za dva dana, ali kad doĊoh
u kazino, zatekoh Mariju Magdalenu samu, bljeĊu od mramorna kipa.

— On je otišao — reĉe — i preporuĉuje tebi svoju Mariju
Magdalenu. O, strašne li sudbine! Prijatelju moj, moţda te nikad više neću

vidjeti, a tek sad kad te gubim znam koliko sam te zavoljela. Dok te nisam

poznavala, ne bijah sretna, ali se ne mogoh nazivati ni nesretnom, a sad

znam da jesam.

Cijelu sam noć proveo s njom, trudeći se da joj olakšam patnju. Te
duge i tuţne noći razotkrila mi se cijela njezina duša, pomamna za
nasladom u sreći, a klonula od boli u nesreći.

Kad sam za dva dana došao u samostansku dvoranu za razgovor u
vrijeme koje bijasmo ugovorili, laknu mi vidjevši da se malo smirila.
Pokazala mi je pisamce koje joj je prijatelj poslao iz Trevisa. Zatim mi reĉe
da joj moram dolaziti dva puta nedjeljno, a ona će silaziti do rešetke uvijek
u pratnji druge redovnice jer je predviĊala da će o mojim posjetama
zabrujati ĉitav samostan ĉim se sazna da sam ja onaj isti koji je uvijek

dolazio na misu u njihovu crkvu. Stoga neka se uvijek najavim,
posavjetovala me je, pod izmišljenim imenom, kako Catterinina tetka ne bi
nešto posumnjala. »Unatoĉ tome«, dodala je, »sići ću sama kad god ti
budem imala reći nešto vaţno. Ali još ću te nešto zamoliti. Obećaj mi,
ljubljeni prijatelju, da ćeš bar jednom nedjeljno veĉerati i spavati u našem
kazinu, i svaki put mi napiši pisamce, a vratarica će se već pobrinuti kako
da mi ga dostavi.« To sam joj laka srca mogao obećati.

Tako protekoše dvije nedjelje u miru dok ju je prošla tuga, a
ljubavni porivi opet osnaţili. U to me je vrijeme na veliko moje olakšanje

obavijestila da je Catterina izvan opasnosti.

Ţeljni još uvijek jedno drugog, jalovo se razdraţivasmo tim
sastancima pred kobnom rešetkom, razapinjući duh da iznaĊemo put do

slobodnih sastanaka.

— Ja se mogu uvijek pouzdati — govorila je Marija Magdalena —
u vrtlaricu kad izlazim i vraćam se, bez straha da će me netko vidjeti, jer se

mala vrata tik do samostana kroz koja izlazim u vrt ne vide ni s jednog
prozora, a osim toga svi misle da su zamandaljena. Nitko me ne moţe
vidjeti ni kad idem vrtom do malog pristaništa koje više nitko ne

upotrebljava. Trebala bi nam samo gondola s jednim veslom, a valjda je
moguće naći brodara ĉiju bi vjernost mogao kupiti novcem.

— Slušaj — rekoh joj — ja ću sam hiti brodar, iskrcat ću se na ţalu,
ući kroz mala vrata, ti ćeš me odvesti u svoju sobu gdje ću ostati s tobom
cijelu noć i slijedeći dan ako me budeš mogla sakriti.

Ona uzdrhta i sledi se na pomisao kakvoj bih se opasnosti time
izloţio, pa će reći:

— Ako dakle umiješ ploviti, doĊi s barkom, no prije mi javi taĉan
sat i ĉas, ako je moguće. Pouzdana ţena pazit će na tvoj dolazak. Priĉekat
ćeš me ĉetiri minute, ja ću se ukrcati u barku, i zajedno ćemo u naš kazino
gdje nas ĉekaju sretni, sati.

Obećah joj da ću se za sve pobrinuti i tako rasprših njene sumnje.

Kupio sam malu barku i, ne obavijestivši je, jedne sam noći oplovio
cijeli otok da istraţim samostanske zidove sa strane lagune. Opazio sam
jedna mala vrata, a to su mogla biti samo ona kroz koja je ona obiĉavala
izlaziti. MeĊutim, da se odande doĊe do kazina trebalo je oploviti pola
otoka, što ne bijaše mala stvar jer se zbog plićaka valjalo drţati puĉine. S
jednim veslom trebalo mi je za taj razmak najmanje 'ĉetvrt sata.

No uvjeren da će sve ići glatko, saopćih Mariji Magdaleni svoj

naum, a ona ga od srca odobri. Sastanak smo urekli za petak poslije
Spasova. Tog sam istog dana otišao maskiran u samostansku sobu za
razgovor gdje sravnismo naše satove, a onda odoh u kazino da naruĉim
veĉeru za dvoje.

Sat poslije sunĉeva zalaska otputih se do crkve San Francesco della
Vigna gdje sam u jednoj cavani[11] što je bijah iznajmio drţao svoju barku.
Pošto je dadoh osušiti i urediti, hitro se preobukoh u gondolijera i popevši
se na krmu udarih ravno prema malom pristaništu. Ĉim se dotakoh ţala,
vrata se otvoriše i propustiše Mariju Magdalenu koja se umotana u ogrtaĉ s
kapuljaĉom ukrca u barku. Vrata se za njom zatvoriše. Za ĉetvrt sata po
mirnom moru doplovih do kazina. Ona se u tren iskrca i utrĉi u kuću, a za
njom i ja, pošto sam svezao barku lancem i lokotom da je osiguram od
noćnih tatova koji će zabave radi ukrasti svaku barku ako je privezana

obiĉnim konopcem. Bio sam sav u znoju, ali to nije sprijeĉilo mog anĊela
da mi se radosno baci u naruĉaj. Zahvalnost kao da se natjecala s ljubavlju,
a ja sam, ponosan na svoj junaĉki podvig, uţivao u njezinoj razdraganosti.
Kako sam zaboravio ponijeti drugu košulju, ona mi obuĉe jednu od svojih,
pošto me je otrla i mirisnim puderom upila znoj s lica. Za veĉeru smo sjeli
tek pošto utolismo ljubavnu glad koja bijaše još silnija no u poĉecima našeg
poznanstva. Ali nisam je poslušao kad me je preklinjala i prevario sam je u
onom opasnom i slatkom ĉasu, imajući sveudilj pred oĉima tjeskobnu sliku
koju su mi u pamćenje urezale rijeĉi našeg prijatelja. Marija Magdalena
bijaše vesela i nestašna i nalazeći u mojoj brodarskoj preobrazbi novog
ĉara, zaĉinjala je naše rvanje golicavim dosjetkama. Ali moj ţar nije trebala
raspirivati jer sam je volio više no sama sebe.

Noći bijahu kratke, pa se ona morala vratiti u samostan već u šest
sati. Kad sjedosmo za veĉeru, otkucavao je ĉetvrti sat. Ali našu radost
pomuti oluja što je nadolazila sa zapada. Od prepasti nam se stade dizati
kosa na glavi. Jedino smo se tješili prirodom tih oluja koje obiĉno ne traju
duţe od sata, usrdno se nadajući da ova neće biti ţestoka i da iza sebe neće
ostaviti odveć jak vjetar kojem se ja uza svu hrabrost ne bih mogao

suprotstaviti jer nisam imao ni iskustva ni snage brodara od zanata.

Za manje od pola sata oluja se prolomi, nebom zaparaše munje i
zatutnjaše gromovi. Onda se izli velika kiša, i nebo se opet razvedri.
Mjeseĉine nije bilo jer je oko Spasova i ne moţe biti. Odzvonilo je tek pet
sati, ali je naišlo ono ĉega sam se bojao. Poslije oluje podigao se jak vjetar
koji mi bijaše protivan. Nisam ništa govorio, ali ne bijaše mi lako pri duši.
Svojoj prijateljici rekoh da zbog opreza valja ţrtvovati sat uţitka jer ako se
vjetar pojaĉa neću biti u stanju prijeći rt. Ona se ne usprotivi, i prije no što
će poći otkljuĉa škrinjicu s novcem da uzme pedeset cekina koji su joj
ustrebali. Vidjevši da ima ĉetiri puta više zlatnika no na kraju korizme, vrlo
se obradova, zahvali mi što joj nisam ništa rekao, uvjeravajući me da joj je
samo do mog srca. Zatim siĊe i ispruţi se na dnu barke da mi ne smeta u
veslanju. Pun odluĉnosti ali i straha uspeh se na krmu i za pet minuta
oplovih oko rta. Ali ondje je snaga vjetra uvelike nadmašivala moju. Da
nisam morao veslati protiv vjetra, trebalo bi mi svega deset minuta. UviĊao
sam da ću bez veslaĉa na provi biti nemoćan protiv vjetra i struje. Veslao
sam iz sve snage, ali s mjesta tako reći nisam odmicao. Poslije pola sata
oĉajniĉkih napora osjetih kako gubim dah, no odmoriti se nisam usudio ni
ĉaska jer bi nas vjetar odmah potisnuo natrag. Marija Magdalena je šutjela

bojeći se da progovori jer je znala da ne bih imao snage odgovoriti. Nade u
spas kao da više nije bilo.

Odjednom ugledah u daljini neku barku koja se brzo pribliţavala. U
srce mi se opet vrati nada. Priĉekah da nas prestigne, jer mi inaĉe zbog
protivna vjetra ne bi mogli ĉuti glas. Ĉim se naĊe u ravnini s nama, svega

dva hvata ulijevo, povikah iza glasa:

— Upomoć za dva cekina!

Barka odmah spusti jedro i na ĉetiri vesla doplovi do nas. Ĉim nas
zakvaĉile, zatraţih da me jedan od veslaĉa odveze dorta nasuprot otoku.
Oni zaiskaše cekin, a ja im ga dadoh obećavši još jedan kad stignemo do
rta. Za manje od deset minuta, veslajući jedan na krmi a drugi na provi,
ugledasmo malo samostansko pristanište, ali tajna bijaše odveć dragocjena
da je dovedem u pitanje. Ĉim stigosmo do rta, platih našem spasiocu i

otpustih ga. Odande se istim putem vratismo natrag, a kako mi vjetar tad
bijaše povoljan, ubrzo stigosmo do malih vrata gdje se Marija Magdalena
iskrca prozborivši samo ove ĉetiri rijeĉi:

— Idi spavati u kazino.

To je bio pametan savjet i ja ga poslušah. Idući natrag, veslao sam
niz vjetar, a da sam promijenio pravac našao bih se u istoj opasnosti.
Poslije krepka sna od osam sati napisao sam joj da mi je dobro i da ćemo se
vidjeti kod rešetke. Zatim odoh do San Francesca i spremivši barku u

cavanu stavih krinku i otputih se na liston.

Sutradan Marija Magdalena siĊe sama do rešetaka da
porazgovorimo o dogaĊajima minule noći, ali umjesto da donesemo jedinu
razboritu odluku, to jest da se više ne izlaţemo sliĉnim opasnostima,
smatrali smo se neobiĉno mudrima što smo odluĉili da ubuduće ne ĉekamo
oluje već da na prvi nagovještaj sve ostavimo. Ta do male obale trebalo
nam je samo ĉetvrt sata. To je bila jedina mjera opreza koju nam je
dopuštala ljubav. Naredni smo sastanak zakazali za treći dan Duhova. Da
nije bilo one barke koja je išla u Torcello, morao bih se vratiti s Marijom
Magdalenom u kazino, i ona bi, jer joj povratka u samostan više ne bi bilo,
ostala sa mnom. Morao bih s njom otići iz Venecije, da se više nikad ne
vratim, i moj bi ţivot bio nepovratno vezan s njenim, pa po svoj prilici ne

bi bilo ni ovog stjecaja okolnosti koji me u dobi od sedamdeset i dvije

godine prikovao u Duxu.

Tako smo se tri mjeseca sastajali jednom nedjeljno, uvijek jednako
zaljubljeni, ne doţivjevši ni najmanju nepriliku. Marija Magdalena se nije

mogla suzdrţati da o svemu ne izvijesti poslanika, a i ja sam mu morao
pisati. Odgovorio nam je da mu je drago što uţivamo, ali da će se iz tog
izroditi teške nevolje ako tako nastavimo.

Gospodin Murrai,[12] engleski rezident, ĉovjek lijep, duhovit i
strasni ljubitelj lijepog spola, Bakha i dobre trpeze, uzdrţavao je slavnu
kurtizanu Ancillu koja me je upoznala s njim. Poslije nekoliko veĉera na
koje me je bio pozvao taj prijazni ĉovjek postade mi prijatelj otprilike u
istom smislu kao gospodin de Bernis, s tom razlikom što je Francuz volio

biti gledalac, a Englezu je bilo milije da bude gledan. Ja nisam nikad bio
suvišan kod njihovih ljubavnih igara u kojima se Englez, moram priznati,
junaĉki drţao, a pohotna je Ancilla uţivala što me ima za svjedoka.
MeĊutim nikad im nisam priuštio zadovoljstvo da se umiješam u njihove
bojeve. Volio sam Mariju Magdalenu, ali to ne bijaše glavni razlog mom
uzdrţavanju. Ancilla, premda lijepa, nije me privlaĉila jer bijaše uvijek
promukla i neprestano se ţalila na jake bolove u ţdrijelu. Premda njen
ljubavnik bijaše dobra zdravlja, ja sam se bojao da nije posrijedi francuska
bolest i dobro sam slutio jer je ona od te strašne boljke u jesen izdahnula.
Nekoliko minuta prije no što je ispustila dušu Murrai joj je preda mnom, na
njeno navaljivanje, prinio posljednju ljubavniĉku ţrtvu usprkos strašnom
raku koji je bijaše unakazio. Za taj je dogaĊaj saznao ĉitav grad jer ga je
sam Murrai razglasio pozivajući se na me kao na svjedoka. Bio je to jedan
od najĉudnijih prizora što sam ih u ţivotu vidio. Pošto joj je uništio grlo,
rak je napao lice izjevši nos i pola obraza te krasne ţene kad se već
smatrala izlijeĉenom poslije ţivinih namaza što joj ih bijaše propisao neki
vidar imenom Lucchesi koji se obvezao da će je izlijeĉiti za sto cekina. Ali
Ancilla saĉini pismeni ugovor prema kojem će platiti lijeĉniku zatraţenu
svotu tek pošto ovaj odigra s njom ulogu njeţna ljubavnika. Poslije
lijeĉenja koje je najsavjesnije obavio, reĉeni Lucchesi ne htjede ispuniti
uvjet i stvar doĊe pred sud. U Engleskoj bi Ancilla dobila parnicu, ali u
Veneciji je izgubi. U odluci suda bijaše reĉeno da neispun javan je neĉasna
uvjeta ne moţe obesnaţiti valjanost ugovora. Mudra presuda, osobito u
spomenutom sluĉaju.

Dva mjeseca prije no što je opaka bolest izgrizla i odvratno

unakazila lijepo Ancillino lice, moj prijatelj gospodin Memmo, kasnije

prokurator sv. Marka, zamolio me da ga predstavim slavnoj kurtizani.
Usred najţivljeg razgovora stiţe jedna gondola, i mi vidjesmo kako iz nje
izlazi grof Rosenberg, poslanik beĉkog dvora. Gospodin Memmo silno se
usplahiri — jer za venecijanskog patricija susret sa stranim poslanikom,

znaĉi veleizdaju — i uteĉe iz Ancilline sobe, a ja za njim. No na stubama
naleti na poslanika koji, videći zbunjena patricija,, prasnu u grohotan

smijeh. Ja se ukrcah u gondolu gospodina Memma i otpratih ga gospodinu
Cavalliju, tajniku drţavnih inkvizitora, koji je stanovao na stotinjak koraka
od Ancilline kuće. Jedini naĉin za mog prijatelja da izbjegne ako ne baš
kazni a ono strogom ukoru bijaše da odmah pohita do tajnika i da mu po
istini ispripovjedi kako se stvar zbila. Bio je sretan što sam ja s njim da
posvjedoĉim njegovu nevinost.

Gospodin Cavalli primi ga sa smiješkom rekavši da je dobro uĉinio
što se, ne gubeći ni ĉasa, došao ispovjediti. ZaĉuĊeni gospodin Memmo

ukratko ispripovjedi o susretu, a sekretar na to ozbiljna lica izjavi da je o
tom već obaviješten i da ne sumnja u istinitost njegova kazivanja jer se u
svemu slaţe s onim što mu je već poznato.

Izašavši uzesmo raspravljati o ĉitavom dogaĊaju i zakljuĉismo da
tajnik nikako nije mogao biti upoznat sa zlosretnim susretom, ali takvo već
bijaše naĉelo drţavnih inkvizitora da se uvijek grade kao da sve znaju.

Poslije Ancilline smrti rezident Murrai ostao je bez stalne
ljubavnice, no idući kao leptir od cvijeta do cvijeta, imao je jednu za
drugom sve najljepše venecijanske milosnice. Dvije godine kasnije taj je
ljubazni epikurejac otišao u Carigrad gdje je ostao dvadeset godina kao

poslanik svoje zemlje. Godine 1778. vratio se u Veneciju u nakani da se
ondje stalno nastani i da provede ostatak ţivota u miru daleko od
drţavniĉkih poslova, no umro je u lazaretu osam dana prije isteka

karantene.

Sreća u kartama i dalje me je pratila, a ţivot mi zaslaĊivahu sastanci
s Marijom Magdalenom. Našu tajnu nitko više nije mogao izdati, a

redovnice koje su je jedine mogle otkriti morale bi je zbog ugleda
samostana ljubomorno ĉuvati. Vodio sam dakle vrlo ugodan ţivot, no

pribojavao sam se dana kad se gospodin de Bernis bude napokon nakanio i
napisao Mariji Magdaleni da se više neće vraćati. Znao sam da će odmah
povući svoje ljude iz Venecije i da više nećemo imati kazina. Osim toga,
ĉim budu nastupila ruţna vremena, znao sam da neću moći ploviti u

Murano, sam u maloj barci.

Prvog ponedjeljka u mjesecu listopadu, a to je dan kad se otvaraju
kazališta i poĉinju krabulje, otišao sam u San Francesco i popevši se na
krmu svoje barke zaveslah prema Muranu, gdje me je ĉekala Marija
Magdalena. Kako su noći postale duţe, poslije veĉere legosmo i

probudismo se na glas budilice, orni za novi megdan. Usred najslaĊeg
ushita zaĉusmo neku buku koja je dolazila s kanala. Sluteći neko zlo,
poletjeh prozoru i ostadoh zaprepašten videći jedan veliki brod kako odvodi

moju barku. Uzalud sam tatovima nudio deset cekina da mi je ostave. Oni
mi odgovoriše gromkim smijehom i ne vjerujući mojim obećanjima
otploviše. Znali su da u to doba ne bih mogao niti koga dozvati niti se dati
za njima u trk po vodi. Taj me nemio dogaĊaj zabrinuo, a Marija
Magdalena stade oĉajavati, ne videći kako bih mogao nesreći doskoĉiti.
Ţurno se obukoh, ne misleći više na ljubav i tješeći se samo nadom da ću u
dva sata što nam još preostajahu nabaviti neku barku, pa stajala me što mu

drago. Ne bih bio u neprilici da sam mogao uzeti gondolu, ali bi gondolijeri
već istog jutra raznijeli cijelim Muranom glas o tom kako su odvezli jednu
redovnicu u taj i taj samostan. Nije mi dakle preostalo drugo već da
pronaĊem jednu barku koja je na prodaju. Stavih u dţep pištolje i uzevši
veslo i rašlje istrĉah iz kazina obećavši Mariji Magdaleni da ću se vratiti s
barkom pa makar morao ukrasti prvu na koju naiĊem. U tu sam svrhu ponio
veslo i rašlje. No lopovi su lanac na mojoj barci prepilili turpijom, a ja

takvog alata nisam imao.

Otputio sam se na glavni most, znajući da ondje uvijek ima brodica,

i doista, bilo ih je napretek, svezanih bilo lancem bilo konopcem, ali na
obali je bilo ljudi. Trĉeći kao mahnit, ugledah na kraju mola jednu otvorenu
krĉmu. UĊoh i zapitah konobara da li meĊu posjetiocima ima koji brodar.

On odgovori da ih ima dvojica, ali da su mrtvo pijani. Ja ih nagovorih
upitavši koji bi me za ĉetiri livre odvezao u Veneciju. Oni se uzeše prepirati
jer su obojica htjeli zaraditi. Ja ih umirih davši pijanijem ĉetrdeset novĉića i
iziĊoh s drugim.

— Odveć si popio — rekoh mu ĉim se naĊosmo na ulici — posudi
mi svoju barku, i ja ću ti je sutra vratiti.

— Ja te ne poznajem.

— Ostavit ću ti deset cekina kao zalog. No tvoj brod ne vrijedi
toliko. Tko će mi jamĉiti da ćeš mi vratiti novac?

On me odvede u istu krĉmu, i konobar izjavi da jamĉi za nj. Na to
me odvede na svoj brod, nataknu obje rašlje i davši mi drugo veslo ode
zadovoljan što me je prevario, a ja zaveslati zadovoljan što sam se dao
prevariti. Na to sam trĉkaranje utrošio jedan dragocjen sat, pa polegnuh
svom snagom na veslo da što prije stignem do kazina gdje me je Marija
Magdalena ĉekala u velikoj strepnji. Ĉim me ugleda, u obraze joj se vrati

rumen radosti. Odvezao sam je u samostan, a onda otišao do San
Francesca. Ĉovjek koji mi je iznajmio cavanu pomisli da mu se rugam kad

mu rekoh da sam svoju brodicu zamijenio ovom. Potom se maskirah i odoh
kući da legnem jer me je ta zbrka silno umorila.

U to vrijeme moj zao usud htjede da sklopim poznanstvo s
patricijem Marcantonijem Zorzijem, ĉovjekom duhovitim koji bijaše na
glasu kao pisac kupleta na venecijanskom jeziku. Zorzi je volio kazalište i
teţio za slavom kazališnog pisca. Bio je napisao jednu komediju koju je
općinstvo izviţdalo. Uobrazivši da mu je komad propao zbog spletaka
veleĉasnog Chiarija, pjesnika u kazalištu Sant' Angelo, objavi nemilosrdni
rat svim komedijama reĉenog veleĉasnog. Ja sam ubrzo postao ĉlan
Zorzijeva društva jer je imao dobrog kuhara i ljepušnu ţenu. Znao je da ne
volim Chiarija kao pisca, a on je plaćao ljude koji su nemilosrdno izviţdali
svaki komad veleĉasnog. Ja sam se pak zabavljao ismijavajući ih u
stihovima u maniri Martellija, lošim stihovima koji onda bijahu u modi.[13]
Ta nelijepa rabota pribavi mi moćna neprijatelja u osobi gospodina
Condulmera, koji me je zamrzio dijelom i zato što je izgledalo da sam u
milosti lijepe gospoĊe Zorzi kojoj je on prije mog dolaska vjerno udvarao.

Taj gospodin Condulmer s pravom me je omrznuo jer mu je kao vlasniku
polovine kazališta Sant' Angelo neuspjeh komada pjesnika Chiarija donosio
velike gubitke. Loţe su morali prodavati budzašto. Imao je šezdeset godina
i volio je ţene, karte i lihvu, ali su ga smatrali svecem jer se svakog jutra
pokazivao na misi kod Sv. Marka gdje bi prokleĉao plaĉući pred raspelom.
Slijedeće godine bi imenovan za savjetnika i kao takav bio je na osam
mjeseci izabran za drţavnog inkvizitora. Na tako moćnu i strašnu mjestu
nije mu bilo teško uvjeriti ostalu dvojicu da me kao rušitelja javnog reda
treba strpati u tamnicu Sotto dei piombi. No o tom će biti govora za devet

mjeseci.

Poĉetkom zime bi objavljena nevjerojatna vijest o savezu
sklopljenom izmeĊu austrijskog dvora i Francuske. Taj neoĉekivani ugovor
u koji do tog ĉasa nije mogla vjerovati nijedna iole pametna glava
promijenio je politiku cijele Evrope. Toj se vijesti najviše obradovala Italija
koja se tako oslobodila velike nevolje da sluţi kao poprište borbi pri
najmanjem sukobu koji bi se zametnuo izmeĊu dviju sila. No najneobiĉnije
bijaše to što se taj slavni ugovor rodio u glavi jednog mladog drţavnika
koji dotad bijaše poznat u politiĉkim krugovima samo po duhovitosti.
Savez koji je zdruţio austrijsku i burbonsku kuću poslije više od dva
stoljeća neprijateljstva skovale su u tajnosti tri osobe: markiza do

Pompadour, grof, kasnije princ von Kaunitz, poslanik beĉkog dvora, i

gospodin de Bernis, za koga se saznalo tek godinu dana kasnije, kad ga je
kralj imenovao za poklisara u Veneciji. Sklopljen 1750, bijaše na snazi
ĉetrdeset godina. Grof von Kaunitz, koji se tada vratio u Beĉ, donio je

carici Mariji Tereziji pismo od markize de Pompadour, a gospodin de
Bernis, još uvijek u svojstvu francuskog poslanika pri mletaĉkoj republici,
priveo je pregovore kraju. Tri godine kasnije,[14] postavši ministar

vanjskih poslova, uspostavio je Parlament, zatim bude izabran za kardinala,

onda pade u nemilost, te bi poslan u Rim, gdje je umro. Mors ultima linea
rerum sit.4

Deset mjeseci poslije svog odlaska gospodin do Bernis saopći
Mariji Magdaleni da je opozvan sa svoje poslaniĉke duţnosti. Premda je
nemilu vijest zaodjenuo u najljubaznije rijeĉi, Mariju Magdalenu bi taj
udarac moţda slomio da je nisam unaprijed oprezno pripremio. Glede svih
uputa gospodin de Bernis se obratio meni. Sve što se nalazilo u kazinu

imalo se prodati, s time da se dobiveni novac preda Mariji Magdaleni, osim

knjiga i gravira, koje mu je vratar imao donijeti u Pariz.

Dok je Marija Magdalena samo lila gorke suze, ja sam radio na
izvršenju svih uputa. Polovinom sijeĉnja 1755. ostadosmo bez kazina.
Marija Magdalena je zadrţala kod sebe dvije tisuće cekina, dragulje i nakit,
s time da ih kasnije unovĉi kako bi osigurala doţivotnu rentu. Meni je
ostavila blagajnu dobivenu na kartama, zahtijevajući da i dalje igram upola
s njom. Ja sam tada imao tri tisuće cekina.

Više se nismo mogli vidjeti osim za rešetkom u samostanskoj sobi
za razgovor. Podgrizana tugom i patnjom, ona pade u tešku boljeticu. Kad
sam je drugog veljaĉe vidio kod rešetke, već je na licu nosila znake skore
smrti. Predala mi je škrinjicu s draguljima, sav svoj novac osim neznatne
svote koju je za svaki sluĉaj zadrţala, zatim sve sablaţnjive knjige i pisma,
rekavši da ću joj sve to vratiti ako se spasi od bolesti koja joj prijeti, a ako
pak umre, sve će pripasti meni. Catterina će se pobrinuti, rekla je, da mi o
svemu piše, a ja neka budem milosrdan i neka je ne ostavljam bez pisama
jer bude li za nju neke utjehe, bit će to samo glas od mene, a ona se usrdno
nada da će ih do posljednjeg ĉasa moći ĉitati. Briznuvši u plaĉ, obećao sam
joj da se neću micati iz Murana dok joj se ne povrati zdravlje. Na rastanku
reĉe mi kako se nada da će joj Catterinina tetka prepustiti svoju nećakinju.

Rastuţen do dna srca prenesoh u gondolu vreću napunjenu
knjigama i pismima. Novac sam stavio u dţepove, a škrinjicu pod ruku i

tako se otputih u Veneciju da povjereno mi blago pohranim na sigurno
mjesto u palaĉi Bragadin. Zatim se vratih u Murano da se raspitam kod
Laure gdje bih mogao naći namještenu sobu u kojoj bih bio posve

nesmetan.

— Znam — rekla mi je — za jedan prikladan stan od dvije sobe i
kuhinje, vrlo jeftin, gdje ćete biti slobodni i mirni. Ako platite mjesec dana
unaprijed, ne morate ĉak kazati ni kako se zovete. Starac kojem stan
pripada stanuje u prizemlju i on će vam dati kljuĉeve, pa ako ţelite, ne
morate se ni s kim viĊati.

Ona mi dade adresu, i ja se smjesta uputih onamo. Zgodnijeg
smještaja nisam mogao poţeljeti, te odmah platih za mjesec dana unaprijed,
i stvar bi ureĊena. Bijaše to skromni kazino, a nalazio se u nekoj slijepoj
ulici koja se završavala kanalom. Potom se vratih Lauri i rekoh joj da bih
trebao sluţavku koja će mi donositi hranu i spremati postelju, a ona obeća
da će mi je sutradan poslati.

Vrativši se u Veneciju, spremih veliki kovĉeg kao da odlazim na
dugi put. Poslije veĉere oprostih se s gospodinom Bragadinom i njegovim
prijateljima, rekavši da ih zbog jednog vaţnog posla moram napustiti za

nekoliko nedjelja.

Drugog jutra uzeh gondolu i odvezoh se u svoj novi sićušni kazino
gdje na svoje veliko iznenaĊenje zatekoh Toninu, draţesnu Laurinu kćer od
petnaest godina koja, porumenjevši, reĉe s nekom otmjenošću što je od nje
nikad ne bih oĉekivao kako se nada da će me sluţiti s jednakim marom kao
što bi uĉinila i njena majka.

U mojoj prevelikoj tuzi nije bilo mjesta zahvalnosti za taj lijepi dar.
ĉak sam tvrdo odluĉio da stvar ne okrenem onako kako je moţda namislila
Laura i da joj kćer pošaljem kući. Ipak sam joj se prijazno obratio:

— Ne sumnjam u vašu dobru volju, ali najprije moram
porazgovoriti s vašom majkom. Ne bih ţelio da me itko smeta jer ĉitav dan
moram pisati, pa ću jesti tek naveĉe. Vi ćete se pobrinuti da mi veĉera bude

spremna.

Ona na to izaĊe iz sobe, ali se odmah vrati s jednim pismom
ispriĉavši se što mi ga nije odmah predala.

— To više nikad nemojte uraditi — ukorih je — jer da ste još malo
zakasnili s tim pismom, mogli ste prouzroĉiti veliku nesreću.

Ona pocrveni i zamolivši me za oproštenje napusti sobu.

Pismo bijaše od Catterine, koja mi je javljala da je Marija
Magdalena u krevetu s velikom ognjicom. Obećala je da će mi sutradan o
svemu opširno pisati. Dan sam proveo ureĊujući sobu i pišući pisma Mariji
Magdaleni i svojoj jadnoj Catterini. Predveĉe Tonina unese svijećnjake i
reĉe da je veĉera spremna. Vidjevši da je postavila samo jedan pribor,
poslah je da donese još jedan rekavši da uvijek ţelim jesti u njezinu
društvu. Nisam imao nikakva teka iako sve bijaše dobro osim vina. Tonina
obeća da će naći boljeg i ode na poĉinak u moje predsoblje.

Pošto zapeĉatih pisma, odoh da provjerim je li Tonina zakljuĉala
predsoblje i ustanovih da su vrata zatvorena zasunom. Tuţno sam uzdisao
gledajući djevojku koja se bijaše predala dubokom snu ili se samo tako
gradila s nakanom koju nije teško prozreti. Ja meĊutim valjda nikad u
ţivotu ne bijah toliko utuĉen, a najbolji dokaz bijaše potpuna ravnodušnost
kojom sam promatrao usnulo djevojĉe, duboko uvjeren da se ni ona ni ja ne
izlaţemo nikakvoj opasnosti.

Drugog je jutra rano pozvah i ona uĊe doliĉno odjevena. Dadoh joj
pismo za Catterinu, u kojem se nalazilo još jedno za Mariju Magdalenu,
rekavši neka ga odmah odnese majci, a onda neka se vrati da mi pripremi
doruĉak. Ujedno joj kazah da ţelim ruĉati u podne. Ona na to reĉe da mi je
već sinoć spremila jelo, pa ako sam zadovoljan, ona će mi drage volje i
dalje kuhati. Odgovorih joj da će mi to biti drago i dadoh joj još jedan
cekin. Ona se stade ustezati rekavši da joj je preostalo još šesnaest livri od
cekina što joj ga bijah sinoć dao, našto ja odgovorih da joj taj ostatak
poklanjam i da ću tako raditi i ubuduće. Ĉuvši te rijeĉi, ona mi prileti i prije
no što sam je mogao sprijeĉiti obasu mi ruku poljupcima. Dobro sam se
ĉuvao da je ne privinem i svu ne izljubim jer bi me ţelja za slatkom igrom i
odviše brzo savladala, a time bih obešĉastio svoju bol.

I tako dan proteĉe kao i prethodni. Tonina je otišla spavati radosna
što sam bio zadovoljan njenim sluţenjem i što više nisam spominjao
razgovor s njenom majkom. Bojeći se da onako slab i utuĉen ne prespavam
ĉas kad je trebalo odaslati pismo u samostan, pozvah Toninu, ali posve
tiho, da je ne probudim ako je zaspala. Ona me je ipak ĉula te utrĉa u moju
sobu odjevena u košulju preko koje bijaše prebacila samo suknjicu. Od
straha da ne vidim odviše odvrnuh oĉi i ne gledajući je dadoh joj pismo
naslovljeno na njenu majku, naredivši joj da ga odnese rano ujutro prije no
što uĊe u moju sobu.

Ona se vrati u krevet, a mene pri spoznaji vlastite slabosti zaokupi
tuga i gorĉina. Tonina bijaše tako lijepa da bi me i odveć lako mogla
utješiti. Na tu pomisao silno se zastidjeh jer mi moja bol bijaše srcu
prirasla. »Sutra«, rekoh samom sebi, »kazat ću Lauri neka udalji od mene

tu zavodljivu dragocjenost«. S tom odlukom zaspah, ali sutradan ne imah

snage da je provedem. Bojao sam se da dobru djevojku ne ponizim u
onome u ĉemu je svaka ţena najosjetljivija.

OSMO POGLAVLJE

Nastavak preĊašnjeg Ť Marija Magdalena se oporavlja Ť Vraćam se u
Veneciju Ť Tonina me tješi Ť Slabljenje moje ljubavi prema Mariji

Magdaleni Ť Doktor Righalini Ť Neobiĉan razgovor što sam ga s njime vodio
¦ Posljedice tog razgovora koji se ticao Marije Magdalene ¦ G. Murrai lišen

obmane i osvećen

Narednih dana ona bi lijegala tek nakon što bi primila moje pismo, a

ja joj bijah zahvalan jer se u toku narednih petnaest dana bolest Marije
Magdalene toliko pogoršala da sam ujutro i uveĉe oĉekivao da primim

vijest o njenoj smrti. Posljednjeg dana poklada Catterina mi napisa da moja
draga prijateljica nije imala snage da proĉita moje pismo i da će joj
sutradan udijeliti posljednju pomast. Taj dan provedoh pišući i plaĉući, i
Tonina je napustila moje uzglavlje tek u ponoć; ali nisam mogao sklopiti

oka.

Sutradan ujutro Tonina mi uruĉi pismo od Catterine u kome mi ona
kazivaše kako je lijeĉnik predskazao da bi, izmeĊu ţivota i smrti, Marija
Magdalena mogla proţivjeti još petnaest dana. Sve to ţešća groznica
nikako je nije napuštala, bila je krajnje slaba, mogla je jesti samo juhu, a

ispovjednik joj je ubrzavao smrt propovijedima koje su joj dodijavale.
Grcao sam u suzama. Svoju bol mogao sam olakšati samo pisanjem, a
Tonina mi svojim zdravim rasuĊivanjem govoraše da je time još više
pothranjujem, te da ću od toga umrijeti. I sam sam vidio da će me bol,

postelja, malko hrane i neprestano pisanje natjerati u ludilo. Svoju sam tugu
saopćio jadnoj djevojci koja nije više znala što da mi kaţe. Njen se posao

sveo na to da mi otire suze. Smilila mi se.

Osmog ili desetog dana korizme, pošto sam Catterini napisao da
neću nadţivjeti dulje od nekoliko dana ako Marija Magdalena umre,
zamolio sam je neka zatraţi od svoje prijateljice na samrti da pristane da je
otmem ako ozdravi, kako bih i ja sam ostao na ţivotu. Kazao sam joj da
imam ĉetiri tisuće cekina i njene dijamante, koji su vrijedili daljnjih šest
tisuća, što je saĉinjavalo dovoljan kapital s kojim bi se moglo dobro ţivjeti

ma gdje u Evropi.

Catterina mi sutradan napisa da je bolesnica, pošto je paţljivo
saslušala moj plan, bila obuzeta nekim grĉenjima, a kad je to prestalo,
spopala ju je jaka groznica tako da je ĉitava tri sata bulaznila na

francuskom, što bi sablaznilo prisutne opatice da su to razumjele. Taj kobni
uĉinak moga pi- ' srna baci me u oĉaj.

Vidjeh da ću i ja umrijeti ako se ne vratim u Veneciju, jer ona dva
pisma od Catterine koja sam primao uveĉe i ujutro rastuţivahu mi srce

dvaput dnevno. Delirij moje drage Marije Magdalene potraja tri dana.
Ĉetvrtoga dana Catterina mi napisa da je bila u stanju da rasuĊuje, nakon
što je odspavala tri sata, te da joj je rekla neka mi napiše kako je sigurna u
ozdravljenje kad bi se mogla pouzdati u to da ću izvesti onaj plan što sam
joj ga bio predloţio. Odgovorili joj da u to ne treba sumnjati, utoliko više
što i sam moj ţivot ovisi o izvjesnosti da će ona na to pristati. I tako, oboje

zavarani vlastitom nadom, ozdravismo. Svako Catterinino pismo koje mi je
nagoviještalo da njena prijateljica prizdravljuje bilo mi je poput melema za
dušu; vratio mi se tek, te sam sa zadovoljstvom slušao naivno ĉavrljanje
Tonine, koja se navikla da lijeţe tek nakon što bi vidjela da sam zaspao.

Potkraj mjeseca oţujka napisa mi i sama Marija Magdalena kako
vjeruje da je izvan opasnosti i kako se nada da će, uz dobru njegu, nakon
Uskrsa moći izaći iz sobe. Odgovorili joj da ću napustiti Murano tek pošto
je vidim u sobi za posjete, gdje ćemo se bez ţurbe dogovoriti o izvršenju
plana koji treba da nas usreći do smrti. Istog dana pomislih da odem na
ruĉak s gospodinom Bragadinom, koji se zacijelo zabrinuo što već sedam

tjedana ne prima nikakvih vijesti o meni.

Pošto sam Tonini kazao neka me ĉeka samo do ĉetiri sata poslije
zalaza, u Veneciju sam otišao bez kaputa, jer ga nisam ni imao budući da
sam u Murano pošao s maskom. Ostao sam ĉetrdeset osam dana a da
nijednom nisam izašao iz sobe, od ĉega sam ĉetrdeset dana proveo u tuzi,
od ĉega petnaest gotovo bez jela i spavanja. Upravo sam na sebi izveo
pokus koji je uvelike laskao mom samoljublju. Sluţila me veoma zgodna

djevojka, koja je imala sve da bi se svidjela, blaga kao janje, a koju sam,
bez taštine, mogao smatrati ako ne baš zaljubljenom u mene a onda barem
sklonom da mi pruţi svaku ugodu koju bih od nje zatraţio; a unatoĉ svemu
tome umio sam se oduprijeti svoj silini što su je prvih petnaest dana njene
mladenaĉke ĉari vršile na mene. Na kraju, nakon bolesti koja me morila

gotovo tri sedmice, uspio sam se osloboditi straha od nje. Navika da je
viĊam raspršila je ljubavne osjećaje i nadomjestila ih ĉuvstvima i

prijateljstva i zahvalnosti, jer je ona veoma revno vodila brigu o meni.
Ĉitave bi noći provodila u naslonjaĉu pored moje postelje i priticala mi u
pomoć kao da mi je majka.

Istina je da joj nikada nisam dao ni jedan jedini cjelov, da nikad sebi
nisam dozvolio da se svlaĉim u njenu prisustvu i da ni ona sama nije
nikada, osim prvi put, došla u moju sobu drugaĉije negoli doliĉno
odjevena; ali unatoĉ tome znao sam da sam se borio. Osjećao sam se
ponosan što sam odnio pobjedu. Moje je zadovoljstvo pomućivala jedino

misao da ni Catterina ni Marija Magdalena ne bi povjerovale, kad bi
nekako uspjele to saznati, pa i sama Laura, kojoj je kći zacijelo sve kazala,

vjerojatno je samo hinila da u to vjeruje.

U kuću gospodina Bragadina stigoh upravo u ĉasu kad su sluţili
juhu. Primio me s uzvicima radosti, smijući se zato Što je uvijek govorio da
ću ih tako zateći. Osim druge dvojice mojih prijatelja za stolom su bili de la

Haye, Bavois i doktor Righelini.

— Kako, zar bez ogrtaĉa? — obrati mi se gospodin Dandolo.

— Budući da sam otišao s maskom, ostavio sam ga u sobi.

Smijeh se udvostruĉi, a ja sjedoh. Nitko me ne upita gdje bijah tako
dugo, jer, pošteno govoreći, to je trebalo poteći od mene samog. Ali
radoznali de la Haye ne mogaše se suzdrţati a da mi, premda sa smiješkom,
ne dobaci sitnu ţaoku.

— Toliko ste omršavjeli — kaza mi — da će zloban svijet donijeti o

vama zloslutan sud.

— Sta će reći?

— Da ste poklade i gotovo ĉitavu korizmu moţda proveli u kakvoj
toploj sobi kod nekog vještog vidara.

Pošto sam pustio da se društvo ismije, odgovorili de la Hayeu da ću
se vratiti još te iste veĉeri kako bih sprijeĉio tako prenagljeno rasuĊivanje.
Zalud me odgovarao; rekoh mu da njegove rijeĉi uzimam odviše ozbiljno a
da ne bih u skladu s njima i postupio. Videći da govorim ozbiljno, moji

prijatelji mu zbog toga zamjerahu te to prigovaralo ostade nijemo.

Righelini, koji bijaše prisni prijatelj Murraijev, kaza mi kako jedva
ĉeka da mu odnese novost da sam uskrsnuo i da je sve ono što se govorilo
bilo pusto naklapanje. Rekoh mu da ćemo poći k njemu na veĉeru i da ću
ponovo otići nakon veĉere. Kako bih umirio gospodina Bragadina i druge
prijatelje, obećah im da ću s njima ruĉati 25. travnja, na dav sv. Marka.

Kad me Englez Murrai vidje, srdaĉno me zagrli. Predstavi me svojoj
ţeni, lady Olderness, koja me veoma ljubazno pozva na veĉeru. Pošto mi je
ispriĉao podosta priĉa što su nastale na moj raĉun, Murrai me zapita znam

li za jedan mali roman[15] veleĉasnog Chiarija što je objavljen potkraj
poklada, te mi ga pokloni uvjeravajući me da će me zanimati. Bio je u
pravu. Bila je to satira koja se okomila na šurovanja gospodina
Marcantonia Zorzija i u kojoj me Chiari prikazao u veoma lošem svjetlu;
ali proĉitao sam ga tek nešto kasnije. U meĊuvremenu stavih ga u dţep.
Nakon veĉere otišao sam do jednog pristaništa da se ukrcam u gondolu i

vratim u Murano.

Budući da je već odzvonila ponoć i da je bilo oblaĉno, nisam ni
pogledao je li gondola u dobrom stanju. Malko je kišilo, a kad kiša postade
jaĉa, htjedoh se od nje zaštititi i zatvoriti kapke, ali ne naĊoh ni kapke ni
onu grubu, ceradu što obiĉno pokriva krov gondole. Vjetrić što je duvao s
boka svega me nakvasi. Nesreća nije bila velika. Stigoh do svoje kućice,
popeh se pipajući put, pokucah na vrata predsoblja, gdje je Tonina već bila
legla. Ĉekala me je sve do ĉetiri sata, a tada je već minuo jedan sat nakon
ponoći.

Ĉim je Tonina ĉula moj glas, poĊe da mi otvori vrata. Nije imala
svjetla, a ja sam ga trebao; potraţila je kresivo, a budući da sam bio u
njenoj sobi, njeţno i smijući se upozori me da je u košulji. Hrabro joj
odgovorih da to nije ništa samo ako nije prljava. Ona ništa ne odvrati i
upali svijeću. Prasnula je u smijeh videći me mokra i više negoli je
dopušteno.

Rekoh joj da mi je potrebna samo da mi obriše kosu, te ona pohita
po puder i jastuĉić; ali kako joj košulja bijaše veoma kratka a široka pri
ramenima, pokajah se odviše kasno. Razabrah da sam izgubljen, i utoliko
više izgubljen što se ona od srca smijala, a budući da su joj obje ruke bile
zauzete jastuĉićem i kutijom pudera, nije mogla drţati košulju da od mene

sakrije rano dozrele grudi kojih snagu jedino mrtvac ne bi mogao osjetiti.
Šta da uĉinim kako bih odvratio pogled? Upiljih ga na njih tako otvoreno

da jadna Tonina porumeni.

— Evo — rekoh joj — stavi prednji dio košulje u zube pa neću više
ništa vidjeti.

Stavih joj ja sam, ali tada obnaţih polovinu butina, tako da ne
mogoh zatomiti usklik. Ne znajući šta da uĉini kako bi od mog pogleda

sakrila istovremeno i gornji i donji dio, Tonina se spusti i sjedne na kanape,
a ja ostadoh sav uţaren ne mogavši se odluĉiti ni na šta.

— No — kaza mi uzbuĊeno — zar da se poĊem obući kako bih vas

presvukla?

— Ne. DoĊi da sjedneš na me, i prekrij mi oĉi. Zatim ću ja prekriti
tvoje, jer treba da mi pomogneš pri svlaĉenju.

Došla je; ali ja nisam više mogao izdrţati, pa je obujmih rukama i
više nije moglo biti govora o igranju skrivaĉa. Poloţili je na svoju postelju.
Pošto sam je tamo prekrio cjelovima i zakleo joj se da ću do smrti biti
njezin, raširila je ruke tako da sam uvidio da je već odavno priţeljkivala taj
trenutak. Ubrao sam njenu lijepu ruţu nalazeći, kao i uvijek, da je bolja od
svih onih koje sam ubrao u toku ĉetrnaest godina.

Na kraju drugog boja obrva me san, a kad se probudih, uvidjeh da
sam u Toninu zaljubljen kao što nisam, ĉini se, bio ni u jednu djevojku.
Ustala je a da me nije probudila. Došla je ĉetvrt sata kasnije. Udijelivši joj
stotinu poljubaca, upitah je zašto nije priĉekala da joj zaţelim dobar dan.

Umjesto odgovora, dade mi Catterinino pismo. Zahvalih joj, stavih pismo u

stranu i obujmih je.

— Kojeg li ĉuda! — kaza mi smijući se. — Zar ne hitate da ga
proĉitate? Nepostojani ĉovjeĉe! Zašto nisi htio da te izlijeĉim još prije šest
tjedana? Kako sam sretna! O, draga kiša! Ali ništa ti ne predbacujem. Voli
me kao što si volio onu koja ti piše svakog dana, i ja ću biti zadovoljna.

— Znaš li tko je ona?

— To je jedna samostanska štićenica, lijepa kao anĊeo; ali ona je
unutra, a ja sam ovdje. Ti si moj gospodar, i samo će o tebi ovisiti da to
zauvijek budeš.

Oĉaran što je mogu ostaviti u zabludi, obećah joj vjeĉnu ljubav i
zamolih je da ponovo doĊe u postelju. Ali ona mi odgovori da i ja treba da
ustanem kako bih dobro ruĉao, pa me pozva opisujući mi divan
venecijanski ruĉak. Upitah je tko ga je spremio, a ona mi odvrati da je to
uradila ona sama, da je već jedan sat po podne i da je ustala još pet sati

ranije.

Uĉinilo mi se kao da se Tonina preobrazila. Lice joj likovaše kao od
sretne ljubavi. Nisam shvaćao kako to da nisam razabrao njenu rijetku
vrijednost još onda kad sam je prvi put vidio kod njene majke; ali tada sam
bio odveć zaljubljen u Catterinu; a, uostalom, ona još nije bila oblikovana.
Ustadoh, ispih kavu i zamolih je neka nam ruĉak odgodi za nekoliko sati.

Ustanovili da je pismo od Marije Magdalene posve njeţno, ali ne
onako zanimljivo kao ono sinoćnje. Najprije se latih da napišem odgovor i

iznenadih se kad mi se to sada uĉini kao neki posao. Ipak sam ĉetiri
stranice ispunio priĉom o svom kratkom putu u Veneciju.

Toninino društvo uĉinilo mi je ruĉak ugodnim. Gledajući u njoj
istovremeno ţenu, ljubavnicu i sluţavku, veselio sam se što sam se tako
lako usrećio. Bio je to prvi dan što sam s njom jeo kao ljubavnik, pa je i

ona utvrdila da sam se sav posvetio tome da joj ukazujem najpouzdanije
znakove ljubavi. Ĉitav dan provedosmo za trpezom govoreći o ljubavi; po
svojoj prirodi parnica nikada nije duţa nego kad su i suci i tuţilac ista lica.
Znajući veoma dobro da se ne mogu zaljubiti u nju, jer je druga zauzela
moje srce i dušu, s divnom iskrenošću priznala mi je kako se nadala da će
me zadobiti samo u nekom trenutku iznenaĊenja, i da ga je naslutila kad
sam joj rekao da nije potrebno da se oblaĉi samo zato da zapali svijeću.
Kazala mi je da je do tog ĉasa svojoj majci govorila ĉistu istinu, a da joj
ova nije nikako vjerovala; ali da joj odsad, za kaznu, neće više reći istinu.
Tonina je imala duha, a nije znala ni ĉitati ni pisati. Godilo joj je što je
odjednom postala bogata a da ipak nitko u Muranu nije mogao reći ni
najmanju sitnicu na uštrb njene ĉasti. S tom sam djevojkom proveo
dvadeset dva dana koje danas, kad ih se sjetim, ubrajam meĊu najsretnije u
svom ţivotu. U Veneciju sam se vratio potkraj travnja, tek pošto sam u sobi
za posjete vidio Mariju Magdalenu, koja mi se uĉinila veoma izmijenjena;
ali usprkos tome osjećaj mi je pomogao da se prema njoj ponesem tako da
nije mogla zamijetiti ni to da je više ne volim kao ranije, ni to da sam
napustio onaj plan koji joj je vratio ţivot, a na što je ona još uvijek
raĉunala. Odviše sam strahovao da će ona ponovo oboljeti ako joj
oduzmem tu nadu. I dalje sam zadrţao svoju kućicu koja me stajala svega
tri cekina mjeseĉno, a Mariju Magdalenu sam obilazio dvaput tjedno, pa

bih tih dana tamo spavao s mojom dragom Toninom.

Pošto sam odrţao rijeĉ što je zadah svojim prijateljima te sam s
njima ruĉao na dan sv. Marka, otišao sam s doktorom Righelinijem u
samostan S. Maria delle Virgini povodom sveĉanosti stavljanja vela. Taj
samostan spada pod jurisdikciju mletaĉkog duţda, kojega opatice nazivaju
Prosvijetlim ocem, jer sve su one venecijanske dame iz najodliĉnijih

patricijskih obitelji.

Pošto sam Righeliniju izrazio laskavo mišljenje o majci M. E., koja
je bila prava ljepotica, on mi šapnu da je spreman da mi je za novac
pokaţe, ako me to zanima. Cijena je bila stotinu cekina za nju i deset za
posrednika; uvjeravao me da ju je Murrai imao i da je još moţe imati.
Videći da sam iznenaĊen, kaza da u Veneciji nema ni jedne opatice koja se

ne bi mogla imati za novac, samo ako se naĊe pravi put. Murrai, rekao mi
je, imao je srca da odriješi pet stotina cekina kako bi imao jednu redovnicu
s Murana koja je iznenaĊujuće lijepa. Njen ljubavnik je bio francuski

poslanik.

Iako je moja strast prema Mariji Magdaleni jenjavala, osjetih kao da
mi neka ledena ruka steţe srce. Snagom osjećaja moradoh se oduprijeti
kako bih saĉuvao onu koja mi je bila potrebna da na tu novost pokaţem
ravnodušan izgled. MeĊutim, unatoĉ dubokom uvjerenju da je to
najobiĉnija izmišljotina, bio sam daleko od toga da preko tih rijeĉi prijeĊem
a da ih, ukoliko je moguće, ne izvedem na ĉistac. Righeliniju, koji je imao
duha i bio ĉastan ĉovjek, mirno odgovorili kako je moţda moguće za novac
imati poneku opaticu, ali da je to zacijelo veoma rijetko zbog uobiĉajenih
teškoća u svim samostanima; a što se tiĉe one redovnice sa Murana koja je
ĉuvena po svojoj ljepoti, ako je to Marija Magdalena, kazao sam mu da ne
samo da ne vjerujem da ju je Murrai imao nego dapaĉe ni francuski
ambasador, koji se ne bi onda morao ograniĉavati samo na to da je
posjećuje iza rešetaka, gdje meĊutim ne znam šta se moţe uĉiniti.

Righelini mi hladno odgovori da je engleski izaslanik ĉastan ĉovjek

i da je od njega osobno doznao da ju je on imao.

— Da mi on tu stvar nije povjerio u najvećoj tajnosti, kazao je,
zamolio bih ga da vam sam to kaţe. Molim vas da nipošto ne postupite tako

da on sazna da sam vam to ja kazao.

— To je dovoljno.

Ali, još te iste veĉeri, dok sam s Righelinijem veĉerao u Murraijevu
kazinu, a budući da nas je bilo svega troje, zanosno sam priĉao o ljepoti

majke M. E. koju sam vidio u samostanu S. Maria delle Virgini.

— MeĊu nama reĉeno — kaza mi rezident — moći ćete je imati za
stanovitu svotu, koja nije ĉak ni suviše visoka, ako vam je do toga; ali valja
imati pravi kljuĉ.

— Bit će da ste nekome nasjeli.

— Uvjerili su me. Nije to tako teško kao što mislite.

— Ako su vas uvjerili, ja vam na tome ĉestitam i više ne sumnjam.
Ne vjerujem da se u venecijanskim samostanima moţe naći savršenije

ljepote.

— Varate se. Majka Marija Magdalena iz samostana na Muranu još
je ljepša.

— Ĉuo sam o njoj govoriti, i sam sam je jedanput vidio; ali zar je
moguće i nju imati za novac?

— Vjerujem da jest — reĉe mi nasmiješivši se — a kad ja nešto
vjerujem, onda zato postoje dobri razlozi.

— Ĉudite me. Unatoĉ tome kladio bih se da su vas prevarili.

— Izgubili biste. Budući da ste je samo jednom vidjeli, moţda je
nećete prepoznati prema slici.

— Naravno da hoću jer joj je lice izrazito.

— Priĉekajte.

Ustao je od stola, otišao i vratio se minutu kasnije s nekakvom
kutijom u kojoj je bilo osam ili deset portreta u minijaturi, svi u istom ruhu.
Sve su to bile glave lepršave kose i razgolićenih grudi.

— Evo — rekoh mu — rijetkih ljepotica u kojima ste uţivali.

— Da, i ako koju od njih prepoznate, budite diskretni.

— Budite u to sigurni. Poznajem ove tri. Ova ovdje nalikuje na
Mariju Magdalenu; ali morate se sloţiti da vas je netko mogao i prevariti,
osim ako je niste imali na taj naĉin što ste vi sami ušli u samostan ili ako
ste je vi osobno izveli napolje, jer, napokon, ima ţena koje su meĊusobno
sliĉne.

— Kako da budem prevaren? Ĉitavu jednu noć imao sam je ovdje
odjevenu u redovniĉko ruho. Ta njoj sam osobno dao kesu koja je
sadrţavala pet stotina cekina, a svodniku sam dao još pedeset.

— Pretpostavljam da ste je posjećivali u sobi za posjete i prije kao i
nakon što ste je imali ovdje?

— Ne, nikada, jer ona se bojala da to ne sazna njen sluţbeni
ljubavnik. Vama je poznato da je to bio francuski poslanik.

— Primala ga je u sobi za posjete.

— A njemu je odlazila odjevena u otmjenu damu, kad god je to
htio. Znam to od istog ĉovjeka koji ju je doveo ovamo.

— Jeste li je imali više puta?

— Jednom. I to je dovoljno. Ali mogu je imati za sto cekina kad god
zaţelim.

— Sve je to zacijelo taĉno, ali kladim se u sto pedeset cekina da su
vas prevarili.

— Odgovorit ću vam za tri dana.

Ni u šta nisam vjerovao; ali sam osjećao potrebu da se i sam
uvjerim. Drhtao sam pri pomisli da bi to mogla biti istina. Bio bi to zloĉin
koji ne bi zavrijedio oproštenje i koji bi me uostalom lišio popriliĉno
obaveza. Bio sam siguran da je neduţna; ali bih sa zadovoljstvom izgubio
sto pedeset cekina kad bih morao priznati da je kriva. Konaĉno sam osjećao
potrebu da se i sam u to uvjerim, ali jednom oĉevidnošću višeg stupnja.
Zabrinutost mi je kidala dušu. Ako je Murrai bio prevaren, ĉast Marije
Magdalene neminovno mi je nalagala da naĊem nekakav naĉin da ĉestitog
Engleza lišim iluzija. Evo kako mi je i sreća pomogla.

Tri ili ĉetiri dana kasnije, rezident mi kaza, u Righelinijevu
prisustvu, da je siguran da će onu redovnicu imati za sto cekina i da se ţeli

kladiti samo za tu svotu.

— Ako pobijedim — reĉe mi — imat ću je badava; ako izgubim,
neću joj ništa dati. Moj posrednik mi je kazao da treba priĉekati dan
krabulja. Sada je stvar u tome da znamo kako ćemo uĉiniti da bismo se
uvjerili, jer bez toga ne bismo se ni vi ni ja osjećali primoranima da
isplatimo okladu; a to uvjeravanje mi izgleda teško jer mi ĉast ne dopušta,

ako sa mnom zaista bude Marija Magdalena, da ona sazna da sam razotkrio

njenu tajnu.

— Bila bi to strašna podlost. Ja imam plan koji će nas podjednako
zadovoljiti, jer nakon izvedbe bit ćemo uvjereni da smo veoma pošteno
pobijedili ili izgubili. Ponajprije, kad se vama uĉini da kod sebe imate onu
redovnicu, napustit ćete je uz nekakvu izliku i sastat ćemo se negdje gdje
ćete biti sigurni da vas ja ĉekam. Prvo ćemo zajedno otići u samostan, a ja
ću u sobu za posjete dati pozvati Mariju Magdalenu. Kad je budete vidjeli,
pa ĉak i govorili s njom, hoćete li tada biti uvjereni da ona koju ste ostavili
kod kuće nije drugo do obiĉna drolja?

— Posve uvjeren, i nikada u ţivotu neću s većim zadovoljstvom

isplatiti okladu.

— Ja vam nudim isto toliko. Kad je budem pozvao, ako nam sestra
redarica kaţe da je bolesna ili zauzeta, mi ćemo otići, a vi ćete biti
pobjednik. S njom ćete poći na veĉeru, a ja ću otići kud me bude volja.

— To je krasno. Ali budući da do toga moţe doći samo noću, moţe
se desiti, kad je vi dadete pozvati, da vam kljuĉarica odgovori da u takve
sate neće nikoga najavljivati.

— U tom sam sluĉaju ipak izgubio.

— Dakle sigurni ste da će ona sići ako je u samostanu?

— To je moja stvar. Ponavljam vam, ako ne budete s njom
razgovarali, izjavljujem da sam uvjeren da sam izgubio sto cekina, pa ĉak i
tisuću ako ţelite.

— Dragi moj prijatelju, ne moţe se jasnije govoriti, pa vam stoga

unaprijed zahvaljujem.

— Samo vas molim da budete taĉni i da doĊete u vrijeme koje neće
biti nepriliĉno za samostan.

— Sat nakon zalaska sunca. Je li tako dobro?

— Veoma dobro.

— Osim toga, uredio sam da me maska ĉeka ondje gdje je budem
zadrţao, pa bila to i prava Marija Magdalena.

— Neće dugo ĉekati, ako je uzmognete dovesti u kazino što ga ja
imam u Muranu, gdje bez iĉijeg znanja drţim jednu djevojku u koju sam
zaljubljen. Uredit ću tako da je toga dana ne bude, pa ću vam dati kljuĉ.
Ĉak ću udesiti da vas ondje ĉeka hladna veĉerica.

— To je odviše lijepo. Moram znati gdje se kazino nalazi kako bih o

tome obavijestio mog posrednika.

— Taĉno. Sutra ću vas pozvati na veĉeru; sve će biti u potpunoj
tajnosti izmeĊu nas troje. Gondolom ćemo poći do mog kazina, a nakon
veĉere otići ćemo kroz uliĉna vrata, tako da ćete upoznati pravi put i vodom
i kopnom. Vodiĉu Marije Magdalene treba da pokaţete samo obalu i vrata.
Onog dana kad vam je bude trebao dovesti imat ćete kljuĉ, a tamo će biti
samo jedan starac, što stanuje dolje u sobici, odakle neće vidjeti ni one koji
budu ušli ni one koji budu izlazili. Moja mala neće ništa vidjeti niti će se
pokazivati. Budite sigurni da ću sve to dobro izvesti.

— Poĉinjem vjerovati — kaza mi rezident oĉaran mojim planom —
da sam već izgubio okladu; ali se ipak u to upuštam sa svim veseljem svoje
duše.

Napustih ih pošto im zakazah sastanak za sutradan uveĉe.

Ujutro sam otišao u Murano da obavijestim Toninu da ću doći
veĉerati s njom te da ću dovesti dvojicu prijatelja; osim toga ostavih

nekoliko boca dobrog vina jer je moj dragi Englez rado i mnogo pio.
Tonina, oĉarana što će imati goste za trpezom, nije postavljala drugih

pitanja doli onog da li će moja dva prijatelja otići nakon veĉere; i vidjeh da
je veoma vesela kad sam joj rekao da hoće. Pošto sam u sobi za posjete

proveo jedan sat s Marijom Magdalenom, koja se svakodnevno oporavljala,

vratih se u Veneciju, a u dva sata po podne vratio sam se u Murano,
zajedno s rezidentom i Righelinijem, stigavši do mog kazina vodenim

putem.

Veĉera je bila divna s obzirom na ĉari i drţanje moje drage Tonine.
Koliko li sam uţivao videći Righelinija oĉaranog a rezidenta nijema od
divljenja. Kad bijah zaljubljen, moje ponašanje nije hrabrilo moje prijatelje

da se ulaguju predmetu moje ljubavi, koji je uostalom ostao veoma
ljubazan i onda kad je vrijeme već ohladilo moj ţar.

Nakon ponoći ustadosmo od stola i pošto sam Murraija izveo od
vrata kazina sve do mjesta gdje ću ga ĉekati one noći kad ga budem vodio
do samostana, vratih se u kućicu da Tonini uĉinim sve one komplimente što
ih je zasluţila, koliko svojom finom gospodskom veĉerom koju bijaše
priredila, toliko i svojim lijepim ponašanjem za stolom. Povoljno se izrazila
o mojim prijateljima, veoma se zaĉudivši što je izaslanik otišao svjeţ poput
ruţe mada je ispraznio šest boca. Murrai je nalikovao na kakvog lijepog
Bakha što ga je naslikao Rubens.

Na Duhove doĊe Righelini da mi kaţe kako je rezident sve uredio s

onim navodnim izaslanikom Marije Magdalene, i to za dva dana kasnije.
Dadoh mu oba kljuĉa od kazina i rekoh mu neka mu poruĉi da ću ga u
jedan sat ĉekati pred vratima crkve sv. Marije. Nestrpljenje mi je izazivalo
ĉudnu grozniĉavost, dvije noći provedoh ne mogavši zaspati. Iako sam bio
siguran, i to veoma siguran, da je Marija Magdalena neduţna, ipak bijah

zabrinut. Ali otkuda ta moja zabrinutost? Ona kanda je potjecala samo iz
nestrpljenja da rezidenta vidim lišena obmane. U njegovu duhu Marija
Magdalena je zacijelo bila tek kukavna plaćenica, sve do ĉasa kad bi bio

siguran da je bio nasamaren. Ta mi je pomisao kidala utrobu.

Murrai bijaše jednako nestrpljiv kao i ja, ali s tom razlikom što se
on smijao, nalazeći da je ta priĉa veoma šaljiva, dok sam ja, nalazeći da je
tragiĉna, drhtao.

U utorak ujutro poĊoh dakle u svoj kazino u Muranu da naloţim
Tonini da u mojoj sobi postavi hladnu veĉeru za dvije osobe, boce i sve što
je potrebno, te da se nakon toga povuĉe u sobu starog kućedomaćina,
odakle ne smije izlaziti sve dok gosti ne odu. Uvjerila me da će me u svemu

poslušati i nije postavila nikakvo pitanje. Nakon toga odoh u sobu za

posjete da pozovem Mariju Magdalenu.

Ne nadajući se mojoj posjeti, upitala me zašto nisam otišao ispratiti
duţdev sveĉani brod koji je toga dana trebao isploviti, jer je vrijeme bilo
lijepo. Nakon nekoliko rijeĉi koje sam slabo pratio, što je ona zamijetila,
naposljetku dotaknuli ono vaţno.

— Moram — kazah joj — zatraţiti od tebe jednu uslugu, a spokoj
moje duše zahtijeva da mi je uĉiniš, i to slijepo, te da ne pitaš koji je tome

razlog.

— NareĊuj, srce, ništa ti neću odbiti, samo ako to bude ovisilo o

meni.

— Veĉeras ću doći u jedan sat nakon mraka, dat ću te pozvati na
ove rešetke, i ti ćeš doći. Sa mnom ćeš ostati svega jedan ĉasak. Bit ću s
jednom osobom. Iz uĉtivosti ćeš joj reći dvije-tri rijeĉi, zatim ćeš otići.
Potraţimo sada nekakvu izliku da se opravda nezgodno vrijeme.

— Uĉinit ću što traţiš od mene. Ali ti ne moţeš ni zamisliti kako je
u ovom samostanu nezgodno kad noću treba sići u sobu za posjete, jer u
šest sati uveĉe sobe za posjete već su zatvorene, a kljuĉevi su kod
nadstojnice. Ali budući da se radi o pet minuta, kazat ću nadstojnici da
oĉekujem pismo od brata, koje mi se moţe uruĉiti tek te veĉeri, kako bih
mogla smjesta odgovoriti. Predat ćeš mi dakle jedno pismo, a to će vidjeti i

redovnica koja bude sa mnom.

— Zar nećeš doći sama?

— Neću. Ne bih se ĉak ni usudila da to zatraţim.

— Veoma dobro. To je svejedno. Samo nastoj da doĊeš s nekom

starom koja ima slab vid.

— Ostavit ću buktinju otraga.

— Nipošto, anĊele. Naprotiv, treba da je staviš u visinu naslona
rešetke, jer je neophodno da maskirana osoba koja bude sa mnom vidi tvoje

lice.

— To je neobiĉno. Ali obećala sam ti slijepu poslušnost. Sići ću s
dvije buktinje. Mogu li se nadati da ćeš mi tu zagonetku razjasniti prvi put

kad se ponovo budemo vidjeli?

— Dajem ti ĉasnu rijeĉ da ću te posve taĉno o tome izvijestiti

najkasnije sutra.

— Baš sam radoznala.

Nakon toga dogovora, ĉitalac će pomisliti da sam smirio srce.
Nipošto. U Veneciju se vratih moren bojazni da će Murrai uveĉe doći pred
vrata Crkve sv. Marije da mi kaţe kako ga je njegov izaslanik došao
obavijestiti da je ona redovnica sprijeĉena da doĊe. Ako se to desi,
zasigurno neću povjerovati da je Marija Magdalena kriva; ali bi tada
rezident bio u pravu da vjeruje kako sam ja uzrok tome što ga je redovnica
iznevjerila. U tom sluĉaju zacijelo ga ne bih vodio u sobu za posjete.
Veoma snuţden, otišao bih onamo sam.

Dan mi se priĉini veoma dug. U dţep stavih zapeĉaćeno laţno
pismo i u dogovoreni sat poĊoh te stadoh na vrata crkve. Murrai nije
dopustio da ga dugo ĉekam. Vidjeh ga, ĉetvrt sata kasnije, s maskom kao
što sam bio i ja, kako dugim koracima grabi prema crkvi.

— Da li je kod vas ona redovnica? — upitah ga.

— Jest, prijatelju. PoĊimo, ako hoćete, u sobu za posjete, ali vidjet
ćete da će vam kazati da je bolesna ili zauzeta. Ako ţelite, raskinimo

okladu.

— Hajdemo, hajdemo. Neću raskinuti.

PoĊoh do vrata, dadoh pozvati Mariju Magdalenu, a kljuĉarica mi
povrati dušu rekavši mi da me ĉeka te neka samo uĊem u sobu za posjete.
UĊoh zajedno s prijateljem i ugledah je u svjetlosti ĉetiriju buktinja. Mogu
li se ikako sjetiti tih trenutaka a da mi ţivot ne omili? Tada nisam
prepoznao neduţnost velikodušne i plemenite Marije Magdalene već
pronicavost njenog boţanskog duha. Ozbiljni Murrai nije se više smijao.
Marija Magdalena, sva blistava, uĊe s jednom obraćenicom, a obje su imale
u ruci po jedan mali svijećnjak. Na veoma dobrom francuskom uĉini mi
laskav kompliment. Predadoh joj pismo; ona pogleda adresu i peĉat, zatim
ga stavi u dţep. Pošto mi je zahvalila, kaza mi da će odmah odgovoriti.
Tada pogleda rezidenta i kaza mu da je ona moţda razlog što je propustio
prvi ĉin opere.

— Ĉast što vas vidim, gospo, vrijedi više negoli sve opere svijeta.

— Ĉini mi se da je gospodin Englez.

— Jest, gospo.

— Engleski narod danas je prvi u svijetu. Gospodo, ponizno vam
stojim na sluţbi.

Nikada je nisam vidio tako lijepu kao tog trenutka. Izašao sam iz
sobe za posjete uţaren ljubavlju, i s nekim posve novim zadovoljstvom.
Uputio sam se prema kazinu ne obazirući se na rezidenta, koji nije više
hitao, već je išao za mnom sporim koracima. Priĉekah ga pred vratima.

— No — rekoh mu — jeste li sada uvjereni da su vas prevarili?

— Šutite. Imat ćemo vremena da razgovaramo. Popnimo se.

— Zar da se popnem?

— Molim vas. Šta da sam radim ĉetiri sata s onom droljom što je
gore? Osmudit ćemo je.

— Radije je izbacimo.

— Ne, jer dva sata nakon ponoći njen podvoĊaĉ treba da doĊe po
nju. Otišla bi da ga obavijesti pa bi izbjegao mojoj osveti. Izbacit ćemo ih
oboje kroz prozor.

— Smirite se. Ĉast Marije Magdalene zahtijeva da nitko ne sazna za
ovaj sluĉaj. PoĊimo. Popnimo se. Nasmijat ćemo se. Radoznao sam da
vidim tu nevaljalku.

Murrai uĊe prvi. Ĉim me je ugledala, pred lice stavi maramu a
rezidentu kaza da je postupio podlo. Murrai joj ne odgovori.

Stajala je, nije bila tako visoka kao Marija Magdalena,, a obratila
mu se na lošem francuskom. Veo, ogrtaĉ i maska bili su joj na krevetu; ali
ipak je bila odjevena kao redovnica. Ţudio sam da joj vidim lice. Blago je
zamolih neka mi uĉini to zadovoljstvo.

— Tko ste vi? — upita me.

— Vi se nalazite u mojoj kući a ne znate tko sam?

— Nalazim se ovdje zato što su me izdali. Nisam vjerovala da imam
posla s prostakom.

Tada joj Murrai zapovjedi da šuti nazvavši je imenom njenog
ĉasnog zanata, te nevaljalka ustade ne bi li uzela svoj ogrtaĉ rekavši da ţeli
otići; ali on je odgurnu kazavši joj da treba da priĉeka svog podvoĊaĉa i
neka ne nadiţe galame ako ne ţeli smjesta u zatvor.

— Zar ja u zatvor!

Izrekavši te rijeĉi, ruku je prinijela otvoru svoje halje; ali je ja zaĉas
zgrabih, a rezident joj šĉepa drugu ruku. Gurnusmo je na sjedalicu i
oduzesmo joj pištolje što ih je imala u dţepovima. Murrai joj razdera

prednji dio posvećene vunene halje, a ja joj uzeh bodeţ od osam palaca.
Nevaljalka je plakala kao kiša.

— Hoćeš li ovdje biti mirna sve do Capsucefalova[16] dolaska —
kaza joj rezident — ili ţeliš u zatvor?

— A kad doĊe Capsucefalo?

— Obećavam ti da ću te pustiti.

— S njim?

— Moţda.

— No dobro, bit ću mirna.

— Imaš li još oruţja?

Na to pitanje, nevaljalka skine halju i podsuknju, a daje mi nismo
sprijeĉili, bila bi se posve svukla, nadajući se da će od grubosti dobiti ono
što nije mogla oĉekivati od našeg razuma.

Tih trenutaka veoma me ĉudilo to što sam u nje nalazio tek nekakav
laţni izgled Marije Magdalene. Rekoh to rezidentu i on se sloţi sa mnom;
ali sudeći da sam ĉovjek od duha, uvjerio me da bi, uz takve mjere opreza, i
mnogi drugi lako nasjeli.

DEVETO POGLAVLJE

Afera s laţnom opaticom završava na zabavan naĉin Ť Marija Magdalena

zna da imam ljubavnicu ¦ Osveta nad podlim Capsucefalom ¦ Upropastio

sam se u igri; podstican od Marije Magdalene malo-pomalo prodajem sve
njene dijamante kako bih ponovo okušao sreću koja mi je i dalje nesklona Ť

Toninu prepuštam Murraiju koji joj osigurava budućnost Ť Zamjenjuje je

njena sestra Barberina

— Prije šest mjeseci — otpoĉe on — sa Schmitom, našim
konzulom, našao sam se pred vratima samostana; ne sjećam se više po
kakvu poslu. Kad sam izmeĊu deset ili dvanaest opatica vidio dotiĉnu
redovnicu, kazah Schmitu da ni ĉaska ne bih oklijevao da dam pet stotina
cekina kako bih je imao uza se dva-tri sata. Ĉuo me grof Capsucefalo i
ništa nije rekao. Schmit mi reĉe da je mogu, kao i francuski poslanik, koji
je ĉesto posjećuje, dobiti samo iza rešetki. Capsucefalo doĊe sutradan te me
upita jesam li ozbiljno govorio, i ako jesam da je siguran da moţe urediti da
provedem noć s onom redovnicom na bilo kojem mjestu koje mi se bude
svidjelo, samo ako joj zajamĉim da tajna neće biti otkrivena. Rekao mi je

da je upravo s njom razgovarao, a kad joj je spomenuo mene, odgovorila
mu je da me je vidjela sa Schmitom i da bi rado sa mnom veĉerala, više iz

naklonosti negoli zbog onih petsto cekina. Kazao mi je da je on jedini u

koga se ona uzda i da ju je on osobno vodio u Veneciju do kazina
francuskog poslanika kad mu je god ona to nareĊivala. Na kraju mi je rekao
da se ne moram bojati prijevare jer ću njoj osobno dati onu svotu kad bude
sa mnom; a nakon svega toga iz dţepa izvadi onaj portret koji ste vidjeli.
Kupio sam ga upravo od njega dva dana nakon što sam spavao navodno s
njom. To se zbilo petnaest dana poslije našeg dogovora. Iako pod maskom,
došla je u redovniĉkom ruhu, no ljuti me što nisam barem posumnjao
videći onu njenu dugu kosu, jer sam znao da je redovnice reţu. Kazala mi
je da svaka redovnica moţe zadrţati dugaĉku kosu ako je umije dobro

sakriti ispod pokrivala, a ja sam joj glupo vjerovao.«

Što se toga tiĉe ta je nevaljalka imala pravo, no trenutak ne bijaše
pogodan da to objasnim rezidentu. IznenaĊeno i paţljivo promatrao sam
crte njena lica, drţeći u ruci portret koji joj je pokazivao gole grudi.
Primijetih da slikari ĉesto poljepšavaju grudi svog predloška, a bestidnica
to iskoristi da mi pokaţe kako je kopija vjerna originalu. Okrenuo sam joj
leĊa. Te sam se noći nasmijao aksiomu Quae sunt aequalia uni tertio sunt

aequalia inter se5 jer je taj portret liĉio na Mariju Magdalenu, a liĉio je i
onoj djevojĉuri, a ova nije bila nalik na Mariju Magdalenu. Murrai se sloţio
sa mnom, i tako smo jedan sat proveli u filozofskim mudrovanjima. Budući
da je neprestano tvrdila da je neduţna, postadosmo na kraju radoznali da
saznamo kako ju je onaj lupeţ pridobio za tu maskaradu, i evo njene priĉe u

kojoj nazresmo zrno istine:

»Grofa Capsucefala poznajem već dvije godine, a poznanstvo s njim
bilo mi je od koristi. Iako mi on nijo davao novaca, omogućio mi je da
lijepo zaraĊujem na osobama s kojima me je upoznavao. Jednog dana,
potkraj prošle jeseni, doĊe k meni rekavši da ću dobiti sto cekina ako
pristanom da se prerušim u opaticu i ako ulogu ĉasne majke odglumim s
jednim Englezom. Odjeću će mi on donijeti. Uvjeravao me da se nemam
ĉega bojati, da će me on sam odvesti do kazina gdje će me ĉekati ţrtva
ĉeznući da kao sretan ljubavnik provede noć sa mnom nasamo, te da će
pred zoru doći po mene da me toboţe odvede u samostan.

Ta me je spletka unaprijed zabavljala, pa mu rekoh da sam spremna.
Osim toga, pitam ja vas, moţe li se ţena mog zanata oduprijeti ţelji da
zaradi stotinu cekina? Veseleći se pustolovini, još sam ga moljakala i
uvjeravala da ću savršeno odigrati svoju ulogu. Tako je i bilo. Nije mi
trebalo drugih uputa osim onih što su se odnosile na razgovor. Kazao mi je
da će Englez po svoj prilici razgovarati sa mnom o mom samostanu, a
moţda usput i o ljubavnicima koje imam, a ja te njegove rijeĉi moram
smjesta prekinuti i u smijehu odgovoriti da ne znam o ĉemu govori i da mu
moram dapaĉe kazati, poigravajući se duhovitošću, da sam samo prerušena
redovnica, i kako bih ga uvjerila, morat ću mu pokazati svoju kosu. ,Unatoĉ
tome', rekao mi je, ,on će i dalje tvrdo vjerovati da si ti redovnica koju on
voli i neće mu pasti ni na kraj pameti da ti moţeš biti neka druga'. Shvativši

smisao tog lukavog lopovluka, nije me bilo briga da saznam niti kako se

zove redovnica koju sam trebala odglumiti, niti iz kojeg je samostana.

Zanimali su me jedino oni cekini koje sam za to imala dobiti. To vam je
kod nas uvijek tako. Unatoĉ ĉinjenici što sam s vama spavala i ustanovila
da ste neobiĉno mio ĉovjek, i da bi bilo praviĉnije da se plati vama negoli

da vi platite, ipak se nisam trudila da saznam tko ste vi. To mi nije poznato

ni sada dok vam ovo govorim. Dobro vam je poznato kako smo proveli
noć. Uĉinila mi se divna, i sam bog zna s kakvim sam veseljem danas
oĉekivala da se spusti mrak. Dali ste mi pet stotina cekina, ali morala sam
se zadovoljiti samo stotinom, jer je tako zahtijevao Capsucefalo. I sinoć mi
je rekao da ćete mi noćas dati stotinu koju ću morati s njim podijeliti. Vi ste

sve otkrili, ali ja se niĉega ne bojim, jer svak se moţe maskirati kako mu

drago, a onima koji sa mnom spavaju ne mogu braniti da u meni vide
sveticu ako ih to zabavlja. Našli ste kod mene oruţje, ali zbog toga me se
neće moći okriviti, jer sam ga ponijela samo zato da obranim svoj ţivot u
sluĉaju da tkogod zaţeli da nada mnom izvrši kakvo nasilje. Smatram da
nisam ni zbog ĉega kriva.

— Da li me poznaješ? — upitah je.

— Ne. MeĊutim ĉesto vas viĊam kad prolazite ispod mojih prozora.
Stanujem pokraj crkve sv. Roka, u prvoj kući lijevo, odmah kad se prijeĊe

most.

Prema toj priĉi zakljuĉismo da Capsucefalo stoput zasluţuje stup
sramote i galije; ali ţena nam se, u svom poslu drolje, uĉini neduţnom. Bila
je barem deset godina starija od Marije Magdalene, ljepušna još i
plavokosa, a moja draga prijateljica bijaše svijetlosmeĊa i najmanje tri
palca viša od nje.

Nakon ponoći sjedosmo za stol i s odliĉnim tekom pojedosmo ono
što nam je Tonina spremila. Smogosmo snage da onu jadnu Ċavolicu
ostavimo ondje ne ponudivši joj ni jedne jedine ĉaše vina. Uĉinilo nam se
da tako valja postupiti. Za vrijeme naših razgovora za trpezom rezident mi
uputi prijateljske i duhovite primjedbe o trudu što sam ga uloţio kako bih

ga uvjerio da nije imao Mariju Magdalenu. Kazao mi je da nije prirodno da
radim sve ono što sam uĉinio kad ne bih bio u nju zaljubljen. Odgovorih
mu da me valja ţaliti jer sam osuĊen samo na sobu za posjete, a on mi
odvrati da bi rado plaćao i stotinu gvineja mjeseĉno samo za povlasticu da
je moţe obilaziti, makar iza rešetki. Rekavši to, dade mi onih sto cekina što
mi ih je dugovao, a ja ih bez krzmanja stavih u dţep.

Dva sata nakon ponoći zaĉusmo lagano kucanje na uliĉnim vratima.

— Evo našeg prijana — rekoh mu — budite lukavi i vidjet ćete da
će sve priznati.

Ušao je i opazio Murraija i onu ljepoticu. Primijetio je da je tu i
netko treći tek kad je ĉuo kako se zakljuĉavaju vrata predsoblja. Osvrnuo se
i ugledao mene. Poznavao me je. No nije se smeo, već je kazao:

— Ah! To ste vi. Pa ništa zato. Jasno vam je da je potrebna najveća

tajnost.

Murrai se nasmije i ponudi mu da sjedne. Drţeći u rukama pištolje
one nevaljalke, upita ga kamo će je odvesti kad se razdani, a on mu
odgovori da će je odvesti njenoj kući.

— Moglo bi vam se desiti — kaza mu rezident — da oboje

dospijete u zatvor.

— Ne bi — odvratio je — jer bi ta stvar nadigla preveliku buku pa
bi vam se svijet rugao. Hajdemo — obrati se djevojci — obucite se i
poĊimo.

Rezident mu naspe ĉašu vina te je podvoĊaĉ ispije u njegovo
zdravlje. Murrai pohvali lijepe dijamante koje je imao na prstu i, gradeći se
radoznao skine mu ih. Nalazeći da su savršeni, zapita ga koliko su ga

stajali.

— Stoje — smeteno kaza Capsucefalo — ĉetiri stotine cekina.

— Zadrţat ću ih za tu cijenu — odgovori mu rezident. Capsucefalo

pognu glavu. Ta velika skromnost natjera Murraija u smijeh. Rekao je onoj
ţeni neka se obuĉe i neka ode sa svojim prijateljem. To bi zaĉas uĉinjeno.
Odoše pošto su nam se duboko poklonili.

Tada zagrlih Murraija, ĉestitajući mu i zahvalivši mu što je sve to
tako mirno dokrajĉio, jer bi bruka naškodila trima neduţnim osobama.
Odgovorio mi je da će krivci biti kaţnjeni a da nikada nitko neće saznati

koji je tome razlog. Zatim dozvah Toninu, koju Englez pozva da pije, ali
ona se ispriĉa. Promatraše je uţarenim oĉima. Otišao je pošto mi je
najiskrenije zahvalio. Poslije njegova odlaska Tonina se u mom naruĉju
uvjeri da joj nisam bio ni najmanje nevjeran. Pošto sam odspavao šest sati i
s njom ruĉao, odoh u sobu za posjete da plemenitoj Mariji Magdaleni
podnesem izvještaj o ĉitavoj zgodi.

Sve sam joj ispripovjedio, ne zaboravljajući ni najmanju pojedinost,
ne izostavljajući ni opis svojih strepnji, a ona je slušala i ne trepnuvši
okom, dok joj je lice odraţavalo osjećaje što joj prolaţahu lijepom dušom.
Strah, srdţba, zadovoljstvo zbog mog postupka kojim sam htio raspršiti
sumnje što mi se već stadoše uvlaĉiti u dušu, radost što je po tome
razabrala da je još uvijek ljubim, sve se to ogledalo u njenim oĉima, u
promjenljivoj igri lica, u bljedilu ili rumenilu što joj naizmjence pokrivahu
ĉelo i obraze. Bila je zadovoljna saznavši da je ona maska koja me je

pratila engleski rezident, no kad joj rekoh da bi on rado dao stotinu gvineja
mjeseĉno da je moţe posjećivati kod samostanske rešetke, pokaza
dostojanstveni prezir i negodovanje. Zamjerila mu je što je mogao i

pomisliti da bi mu se ona tek olako predala i što je tvrdio da je portret one

bijednice nalik na nju, dok po njenu sudu nema ni spomena o nekoj
sliĉnosti. Naposljetku mi s finim osmijehom kaza kako je uvjerena da laţnu
redovnicu nisam pokazao svojoj sluţavĉici.

— Zar ti znaš da imam mladu sluţavku?

— Da, a znam i to da je lijepa. To je Laurina kći, i ako je uistinu
voliš, ni meni ni dragoj Catterini neće biti krivo. Nadam se da ćeš mi je
jednom pokazati. Catterina je već poznaje.

Videći da je i predobro obaviještena, ne imadoh kud već joj iskreno
ispovjedih povijest te nove ljubavi. Dok smo se opraštali, ona mi kaza kako
joj duţnost nalaţe da dade ubiti Capsucefala jer ju je ta hulja obešĉastila.
Zakleh joj se da ću ga vlastitim rukama zadaviti ako nas u roku od osam

dana rezident ne osveti.

Odvjetnik Bragadin, stariji brat mog dobrog zaštitnika, umro je
upravo tih dana. Tom smrću moj se zaštitnik znatno obogatio. Ali budući
da je obitelj gasnula, jednu ţenu, koja jebila nekad njegova ljubavnica i
koja mu je na svijet donijela sina, spopade ţelja da postane njegovom

suprugom. Tim brakom taj bi sin postao zakonit, i obitelj ne bi izumrla. Uz
pomoć zbora Kolegija[17] ona bi dobila pravo graĊanstva, i sve bi bilo u
najboljem redu. Napisala mi je pisamce zamolivši me da je posjetim.

Nismo se poznavali. U trenutku kad sam izlazio da odem onamo, dade me
pozvati gospodin Bragadin. Zamoli me neka zapitam proroĉanstvo da li u
toj stvari treba slijediti de la Hayev savjet, za koji mu je bio dao obećanje
da mi ga neće saopćiti, ali što je proroĉanstvu zacijelo dobro poznato.
Proroĉanstvo mu odgovori da se ne treba povoditi za drugim savjetom osim
za onim što mu ga daje vlastiti razum. Obavivši to, odoh do one dame.

Ona me sa svime upozna, predstavi mi svog sina i kaza mi, ako
doĊe do tog vjenĉanja, da bi se pred biljeţnikom za me saĉinio jedan

dokument kojim bih nakon smrti gospodina Bragadina ja postao gospodar
jednog sela koje godišnje donosi tisuću škuda.

Razabravši da je to onaj isti posao što ga de la Haye bijaše predloţio

gospodinu Bragadinu, bez oklijevanja odgovorih da se ne bih htio u to
miješati, budući da je već gospodin de la Haye o tome govorio gospodinu

Bragadinu. Nakon tog kratkog odgovora, duboko im se naklonih i odoh.

Neobiĉan mi se uĉini taj de la Haye koji je, boz mog znanja,
spletkario ne bi li oţenio moje prijatelje. Još prije dvije godine, da se nisam
tome usprotivio, bio bi oţenio i gospodina Dándola. Nije mi bilo stalo do

izumiranja obitelji Bragadin, ali mi ţivot i mir predragog zaštitnika i odviše
leţaše na srcu. Njega bi već samo to vjenĉanje otjeralo u grob. Bile su mu
već šezdeset tri godine, a patio je od napada apopleksije.

Otišao sam na veĉeru s milady Murrai. Engleskinje, kćeri lordova,
zadrţavaju svoj plemićki naslov. Poslije veĉere rezident mi kaza da je
ĉitavu onu zgodu s laţnom redovnicom saopćio gospodinu Cavalliju,
tajniku drţavnih inkvizitora, te da mu je ovaj prošle veĉeri rekao da je sve
uĉinjeno kako bi se kaznila uvreda nanesena poštovanoj liĉnosti stranog
izaslanika. On je meĊutim saznao u kavani da je grof Capsucefalo bio
poslan u svoj zaviĉaj Cefaloniju s nalogom da se više ne vraća u Veneciju.
Ona je kurtizana netragom išĉezla.

U ovakim šturim postupcima suda lijepo je to što nitko ne zna pravi
razlog. Nepovrediva tajnost saĉinjava dušu tog strašnog suda koji je
neophodan za odrţanje drţave, iako je neustavan.

Kad sam Mariju Magdalenu izvijestio o toku dogaĊaja, ona bijaše
oduševljena.

U to sam vrijeme, igrajući, srljao u gotovu propast. Povećavajući

neprestano ulog, gubio sam goleme svote. Podstican od same Marije
Magdalene, prodao sam sve njene dragulje, ostavivši joj samo pet stotina
cekina. O bijegu iz samostana više nije bilo spomena. Izgubivši sve, opet
sam igrao, ali na sitno, po mraĉnim krĉmama, protiv siromašnih protivnika.
Tako sam ĉekao da mi se vrati sreća.

Nakon što me pozvao u svoj kazino na veĉeru sa ĉuvenom Fanni
Murrai,[18] rezident me zamoli za uzvratnu veĉeru u mom malom kazinu u
Muranu koji sam još zadrţao samo zbog Tonine. Uĉinio sam mu tu
ljubaznost, ali se nisam poveo za njegovom velikodušnošću. Moju malu
Toninu našao je nasmijanu i prijaznu, ali u granicama koje nipošto ne

odgovarahu njegovu ukusu. Sutradan mi napisa pisamce, a evo i prijepisa:

»Neizmjerno sam zaljubljen u vašu Toninu. Ako mi je ţelite
ustupiti, evo kakvu sam joj budućnost spreman osigurati. Uzet ću jedan
kazino koji ću unajmiti na njeno ime, i namjestit ću ga poklonivši joj
odmah i pokućstvo, pod uvjetom da je imam pravo posjećivati kad god me
bude volja, te da s njom koristim sva prava što ih uţiva sretan ljubavnik.
Dat ću joj sobaricu i kuharicu, i još trideset cekina mjeseĉno za trpezu za
dvije osobe, ne raĉunajući vina koja ću sam dobavljati. Osim toga dat ću joj
doţivotnu rentu od dvjesta škuda godišnje, kojom će ona raspolagati poslije

godine dana zajedniĉkog ţivota. Za odgovor vam dajem rok od osam

dana.«

Napisah mu da su mi potrebna svega tri, da Tonina ima majku koju
poštuje i da, sudeći prema njenom izgledu, mislim da je trudna.

UviĊao sam da ću djevojci upropastiti sreću ako ne pristanem na taj
prijedlog. Još istog dana odoh u Murano i sve joj ispriĉah.

— Ti me dakle ţeliš napustiti? — reĉe ona plaĉući — Po tom se
vidi da me više ne voliš.

— Volim te iz sveg srca, a u to te mora uvjeriti upravo sve ovo što ti
predlaţem.

— Ne, ne, ja ne mogu pripadati dvojici.

— Pripadat ćeš samo svom novom ljubavniku. Pomisli da postaješ
gospodarica miraza koji ti moţe pomoći da se udomiš, a i sama znaš da ti ja
nisam u stanju pruţiti toliko bogatstvo.

— DoĊi sutra k meni na veĉeru.

Sutradan mi je rekla da je Englez ugodan ĉovjek, da je nasmijava

dok govori venecijanski, i da bi ga ona mogla voljeti ako joj majka na to

pristane.

— Ako nam se ćudi ne bi slagale — kazala je — razići ćemo se
nakon godinu dana, a ja ću zaraditi dvjesta škuda rente. Razmislila sam i

pristajem. Razgovaraj s mojom majkom.

Laura, koju nisam vidio otkako mi je dala svoju kćerku, nije ni
zatraţila vremena da o tome razmisli. Kazala je da će Tanina na taj naĉin
biti u stanju da je izdrţava i da će napustiti Murano, gdje se već zasitila
sluţenja. Pokazala mi je sto trideset cekina što ih Tonina bijaše zaradila u
mojoj sluţbi a koje je dala njoj na ĉuvanje. Njena kći Barbcrina, koja bijaše
godinu mlaĊa od Tonine, priĊe da me poljubi u ruku. Uĉini mi se veoma
privlaĉnom, pa joj dadoh sav srebrni novac što sam ga imao uza se, a Lauri
kazah da je ĉekam kod kćeri.

Ta dobra majka dade Tonini svoj materinski blagoslov, rekavši joj
da će od nje traţiti samo tri livre na dan kako bi s obitelji otišla ţivjeti u
Veneciju, a Tonina joj to i obeća. Imala je jednog djeĉaka kojega je htjela
školovati za svećenika, i Barberinu, koja je trebala postati krojaĉica za
odliĉne dame. Najstarija kći bila je već udata. Pošto sam obavio taj vaţan
posao, otišao sam u sobu za posjete gdje mi Marija Magdalena uĉini

dragocjeni poklon došavši sa Catterinom. Osjetih pravo zadovoljstvo videći
da je uvijek sve ljepša, mada ţalosna i u koroti zbog smrti svoje majke. Sa
mnom je mogla ostati svega ĉetvrt sata strahujući da je tkogod ne vidi i da
ne bude ukorena, jer joj je još uvijek bilo zabranjeno da ide u sobu za
posjete. Mariji Magdaleni ispripovjedih ĉitavu Tonininu priĉu kao i to da će
otići u Veneciju gdje će ţivjeti s rezidentom, ali primijetili da ju je ta vijest
oneraspoloţila. Reĉe mi da je bila sigurna da će me ĉesto viĊati sve dok
budem imao Toninu, a kad nje više ne bude, da će to zacijelo biti mnogo
rjeĊe. Ali pribliţavalo se vrijeme našeg vjeĉnog rastanka.

Još iste veĉeri prenesoh novost Murraiju. Kazao mi je da za dva
dana mogu s njom doći na veĉeru u kazino koji mi imenova, da mu je

zauvijek ostavim, a ja shodno tome i postupih.

Velikodušni Englez u mom prisustvu preda Tonini u ruke ugovor o
doţivotnoj renti od dvije stotine venecijanskih dukata isplativoj kod
pekarskog ceha. To je ravno svoti od dvjesta ĉetrdeset florina. Jednim
drugim spisom poklanjao joj je, osim posuĊa, sve što se nalazilo u kazinu,
pošto s njim proţivi jednu godinu. Kazao joj je da će imati cekin dnevno za
trpezu i poslugu, a ako je trudna, da će se pobrinuti da se sretno porodi te
da će mi dati dijete. Uz to mi kaza da će me ona moći primati, i dapaĉe
ukazivati mi ljubav sve do konca babinja, te da moţe primati svoju majku i
da je ĉak moţe posjećivati prema svom nahoĊenju. Tonina ga poljubi,
pokazujući najdublju zahvalnost, i uvjeravajući ga da od toga ĉasa voli
samo njega a da prema meni gaji samo osjećaje prijateljstva. U ĉitavom
tom prizoru ona je umjela suzdrţati suze; ali ja ne mogoh. Murrai ju je
usrećio, ali ja nisam bio dugo svjedokom te sreće. Razlog će biti uskoro

poznat.

Tri dana kasnije doĊe k meni Laura i, pošto mi reĉe da se već
nastanila u Veneciji, zamoli me da je odvedem do kćeri. Odmah joj
udovoljih, te bijah presretan ĉuvši je gdje zahvaljuje ĉas bogu ĉas meni, ni
sama ne znajući kome više duguje. Tonina mi izreĉe ĉitav hvalospjev o
svom novom ljubavniku, ne ţaleći se što je nisam posjetio, na ĉemu joj

bijah zahvalan. Toninin kazino nalazio se na Canal regiu, a majka joj
stanovaše u ĉetvrti Castello. Kad sam je otpratio kući, zamolila me je da
iziĊem iz gondole Ikako bih vidio njen maleni dom gdje je imala i vrt.
Uĉinih joj to zadovoljstvo i ne sjetivši se da ću tamo zateći Barberinu.

Ta djevojka, lijepa kao i sestra, iako na drugi naĉin, poĉe golicati
moju radoznalost. Radoznalost ĉini nepostojanim muškarca naviknuta na

porok. Kad bi sve ţene imale isto lice i isti karakter duha, ne samo da
muškarac nikada ne bi bio nepostojan već se ne bi ĉak ni zaljubio.

Instinktivno bi uzeo jednu i njome bi se zadovoljio sve do smrti. No tad bi
gospodarstvo našeg svijeta bilo posve drugaĉije. Novina je tiranin naše
duše: iako dobro znamo da je ono što još nismo vidjeli nalik onome što smo
već vidjeli, radoznalost nas goni, i da bismo se uvjerili i udovoljili ţelji,
bacamo se u nerazumne troškove kao da je ono što traţimo neusporediva i

jedinstvena dragocjenost.

Mladu Barberinu, koja je u meni gledala starog znanca, majka bijaše
navikla da me ljubi u ruku. To se primamljivo djevojĉe više puta u mojoj
nazoĉnosti skinulo u samu košulju, i ne sluteći što bi time moglo u meni
zagolicati. Znala je da sam usrećio njenu sestru i cijelu joj obitelj, i moţda
je s razlogom vjerovala da je ljepša jer je bila bjelje puti i imala tamnije oĉi.
No naslućivala je da me moţe osvojiti samo na prepad. Budući da nikad
nisam dolazio k njoj, zdrav joj je razum govorio da se neću u nju zaljubiti
osim ako ne pokaţe da će sa mnom biti ljubazna kad god je poţelim, i da
me to neće stajati nikakve muke. Takvo rasuĊivanje bijaše joj u naravi: ta
majka joj nije pruţila nikakva obrazovanja.

Pošto razgledah njihove dvije sobe i malenu kuhinju te pohvalih
ĉistoću kućanstva, Barberina me upita da li bih htio vidjeti vrt. Majka joj

kaza neka mi dadne zelenih smokava ako su dozrele.

U malenu vrtiću od šest kvadratnih hvati bilo je samo salate i jedno

smokvino drvo. Nisam vidio smokava, ali mi Barberina kaza da ih ima na
vrhu i da će ih nabrati ako joj pridrţim ljestve. Popela se i, da bi dohvatila
nekoliko plodova koji bijahu malo podalje, ispruţi ruku, a tijelom se nagnu
naprijed, drţeći se jednom rukom za ljestve.

— Ah, lijepa moja Barberino, kad bi znala što vidim!

— Ono što ste zacijelo ĉesto viĊali u moje sestre.

— To je istina. Ali ti si ljepša.

Ne hajući da mi odgovori i praveći se da ne moţe dohvatiti smokve,
stavi nogu na jednu visoku granu i pruţi mi sliku koju ni najveće iskustvo
ne bi moglo zamisliti zamamnijom. Vidjevši da sam ushićen, nije se ţurila,
a ja joj na tome bijah zahvalan. Pomaţući joj da siĊe, upitah je dali je
smokva koju sam napipao bila već brana, a ona dozvoli da se sam uvjerim,
ostavši sa smiješkom u mom naruĉju, a mene nekakva divna milina zaĉas
baci u njene okove. Dadoh joj ljubavni poljubac koji ona uzvrati s radošću
duše što joj se caklila u lijepim oĉima. Upitah je hoće li mi dopustiti da je

uberem, a ona mi odvrati da joj sutradan majka mora ići u Murano gdje će
ostati ĉitav dan, pa ću je zateći samu i tad mi neće ništa uskratiti.

Takav odgovor usrećuje muškarca kad izlazi iz poĉetniĉkih usta, jer
ţelje su prave muke i veliki jadi, a uţivanje se voli samo zato što se u
njemu tih muka oslobaĊamo. Iz toga jasno proizlazi da onima koji više vole
malko otpora negoli veliku lakoću nedostaje zdravog razuma.

Vratio sam se u kuću pomlaĊena srca i zagrlih je pred majkom, koja
se nasmija kad joj kazah da joj je kći neprocjenjivi dragulj. Dobrom djetetu
dadoh deset cekina i odoh likujući, a u isto vrijeme ţaleći se na zlu sreću
što me muĉi i ne da mi da Barberini odmah stvorim jednako bogatstvo kao i

njenoj sestri.

Moja draga Tonina bijaše mi rekla kako bi bilo lijepo da doĊem k
njoj na veĉeru, a ako doĊem još iste veĉeri, da ću ondje zateći Righelinija.

Za vrijeme te veĉere zabavljala me je savršena sloga što je vladala
izmeĊu Tonine i rezidenta. Ĉestitao sam mu što je izgubio jednu od svojih

sklonosti. Odgovorio mi je da bi mu bilo krivo kad bi izgubio neku od

svojih sklonosti.

— Voljeli ste, rekoh mu, izvoditi ljubav ne prikrivajući njene tajne.

— Bila je to Ancillina a ne moja sklonost.

Taj me odgovor razveseli jer ne bih, bez patnje, mogao biti
svjedokom izljeva njeţnosti što bi ih on davao Tonini. Budući da je bilo
rijeĉi o tome da više nemam kazina, Righelini mi kaza da bih za jeftin

novac mogao imati dvije sobe na Fondamente nuove. To je velika
venecijanska ĉetvrt izloţena sjeveru, jednako ugodna ljeti kao što je
neugodna zimi. Nalazi se suĉelice Muranu, a ja sam onamo morao ići bar

dvaput tjedno. Righeliniju dakle rekoh da bih sa zadovoljstvom pogledao te

dvije sobe.

U ponoć se oprostih od bogatog i sretnog rezidenta i odoh na
spavanje kako bih sutradan mogao rano izjutra poći u Castello, gdje sam

trebao provesti dan s Barfoerinom.

— Sigurna sam — reĉe mi ĉim se pojavih — da će se majka vratiti
tek naveĉer, a brat ruĉa u školi. Evo hladne kokoške, šunke, sira i dvije
boce skopolskog vina. Kad zaţelite, ruĉat ćemo po vojniĉki.

— Kako si nabavila tako ukusan ruĉak?

— Majka je sve to priredila.

— Zar si joj rekla šta ćemo ĉiniti?

— Nisam joj kazala ništa osim da ste mi vi rekli da ćete me posjetiti

i dala sam joj onih deset cekina. Odgovorila mi je da nije nikakvo zlo ako
vi postanete moj ljubavnik, budući da moja sestra više ne ţivi s vama.
Zašto ste napustili moju sestru?

— Nismo se mi napustili, jer sam sinoć s njom veĉerao, samo više
ne ţivimo zajedno. Ustupio sam je jednom prijatelju koji ju je obogatio.

— Vrlo dobro. Molim vas da joj kaţete da sam je ja zamijenila, i da
ste me našli takvu da se moţete zakleti da nikad nisam nikoga voljela.

— A ako joj ta vijest zada bol?

— To bolje. Hoćete li mi uĉiniti to zadovoljstvo? To je prvo što od
vas traţim.

— Obećavam ti da ću joj sve reći.

Nakon tog uvoda doruĉkovasmo, zatim u najsavršenijoj slozi
odosmo u postelju, što je više nalikovalo na vjenĉanje negoli na ljubav.

Budući da je taj pir Barberini bio nov, njeni zanosi, njene nedozrele
misli, koje mi je saopćavala s najvećom naivnošću, i njene ljubaznosti,
zaĉinjene draţima neiskustva, ne bi me iznenadili kad se i ja sam ne bih
osjećao nekako nov. Ĉinilo mi se da uţivam u nekom voću ĉiju slast u
protekla vremena nikada nisam tako dobro okušao. Barberina se sramila da
mi prizna da sam je povrijedio, a taj isti osjećaj potaknuo ju je da uĉini sve
samo da bi me uvjerila kako je uţitak što ga osjeća veći od onoga što ga je
doista osjećala. Ona još nije bila odrasla djevojka; ruţe njenih mladenaĉkih
grudi nisu se još rascvale; potpuni pubertet postojao je samo u njenom

mladom duhu.

Ustadosmo da ruĉamo, zatim ponovo odosmo u postelju gdje
ostadosmo sve do veĉeri. Kad se vratila, Laura nas zateĉe obuĉene i
zadovoljne. Pošto sam tom lijepom djetetu poklonio dvadeset cekina, odoh
uvjeravajući je u vjeĉnu ljubav, i zasigurno bez namjere da je prevarim; ali
ono što mi je spremala sudbina nije se moglo uskladiti s mojim planovima.

Sutradan sam s doktorom Righelinijem otišao pogledati one dvije
sobe; svidješe mi se i odmah ih uzeh plativši tri mjeseca unaprijed.
Kućedomaćica, udovica, imaše kćerku kojoj su ĉesto puštali krv. Bila je to
bolesnica kojom se Righelini bavio već devet mjeseci, i koju nije mogao
izlijeĉiti. UĊoh s njim u njenu sobu i uĉini mi se da vidim nekakav voštani

kip. Rekoh joj da je lijepa ali da joj je kipar trebao dati i boje, a taj sablasni

kip se tada nasmiješi. Righelini mi kaza da me njeno bljedilo ne treba
ĉuditi, jer joj je upravo po sto i ĉetvrti put pustio krv. Bilo joj je osamnaest
godina, a budući da nikada nije imala mjeseĉnog pranja, tri-ĉetiri puta
tjedno osjećala se kao da će umrijeti, a zacijelo bi i umrla, kazao mi je, kad
joj ne bi odmah pustili krv iz ţile. Mislio je da je dade odvesti na selo,
oĉekujući mnogo od promjene zraka. Pošto gospoĊi rekoh da ću još iste
noći spavati kod nje, odoh s lijeĉnikom. Govoreći mi o bolesti te djevojke,
kazao mi je da bi kakav snaţni ljubavnik bio pravi lijek koji bi je izlijeĉio.

— U svojstvu njenog lijeĉnika — odgovorili mu — mogli biste biti

i njen apotekar.

— Upleo bih se u odviše veliku igru, jer ne bih mogao podnijeti da
budem prisiljen na ţenidbu, koje se bojim više od same smrti.

DESETO POGLAVLJE

Lijepa bolesnica Ť Lijeĉim je Ť Spletka skovana da me uništi Ť DogaĊaj kod
mlade grofice Bonafede Ť Erberia Ť Kućni posjet Ť Moj razgovor s

gospodinovi Bragadinom Ť Uhapšen sam po nalogu drţavnih inkvizitora i

zatvoren u tamnicu »Pod olovnim krovovima«

Pošto sam dakle zarana veĉerao s gospodinom Bragadinom, poĊoh
u svoj novi dom da na balkonu spavaće sobe uţivam u svjeţini. Ušavši,
zaĉudih se videći da je zauzet. Jedna gospoĊica, divna stasa, ustade i
zamoli me za oproštenje zbog takve slobode.

— Ja sam ona — kaza mi — koja vam se jutros uĉinila kao voštani

kip. Zbog komaraca ne palimo svjetlo sve dok su prozori otvoreni; ali
zatvorit ćemo ih kad zaţelite poći na spavanje, a mi ćemo otići. Ovo je
moja mlaĊa sestra, a majka je u postelji.

Odgovorih joj neka joj balkon bude na usluzi, da je još rano, i samo
je zamolih da mi dopusti da obuĉem kućnu haljinu te da ostanem u njenu
društvu. Dva sata me zabavljala podjednako razboritim i ugodnim
razgovorom, a otišla je u ponoć. Njena mlada sestra upali mi svijeću, zatim
ode poţeljevši mi laku noć.

Spremajući se u postelju i misleći na onu djevojku, uĉini mi se
nemoguće da je bolesna. Govorila je razumno, bila je vesela, naobraţena i
puna duha. Nisam shvaćao kakvom je to sluĉajnošću, ako je njena bolest
ovisila o lijeku koji je Righelini nazivao jedinim, mogla ostati neizlijeĉena
u gradu kao što je Venecija, jer, unatoĉ onoj njenoj boji, uĉinila mi se zaista

dostojnom da ima vatrena ljubavnika, a mislio sam i da ima dovoljno
zdravog razuma kako bi se na ovaj ili onaj naĉin odluĉila da primi lijek od
kojeg nema ništa slaĊe.

Sutradan, kad je bilo vrijeme da ustanem, pozvonih, i uĊe ona
mlaĊa; u kući ne bijaše posluge, a ja nisam ništa bolje ni traţio. Zamolih je

tople vode da se obrijem, upitah je kako je sestri, a ona mi odgovori da nije
bolesna, da njeno bljedilo ne potjeĉe od bolesti, osim što svaki puta kad joj

ponestane daha mora dati da joj puste krv.

— To je ne spreĉava — rekla mi je — da dobro jede i još bolje

spava.

Dok mi je djevojĉica tako govorila, zaĉuh zvuk violine.

— To moja sestra — kaza mi — uĉi plesati menuet. Brzo se obukoh
pa odoh da je vidim, i ugledah jednu predraţesnu gospoĊicu koja plesaše uz
svirku nekog starog uĉitelja koji joj je dopuštao da stopala drţi okrenuta
prema unutra. Toj djevojci je nedostajala samo boja ţive duše. Njena
bjeloća odviše je nalikovala na snijeg, nedostajalo joj je rumenila.

Uĉitelj plesa pozove me da s njegovom uĉenicom otplešem menuet;

ja rado pristadoh, ali ga zamolih neka ga odsvira larghissimo. On mi
odvrati da bi odviše zamorio gospoĊicu, ali ona mu kaza da se ne osjeća
slabom. Nakon tog menueta morala je otpoĉinuti u naslonjaĉu, s traĉkom
rumenila na obrazima. Ali je ipak onom plesaĉkom majstoru kazala da
ubuduće ţeli samo tako plesati. Kad ostadosmo sami, rekoh joj da je
poduka koju joj taj ĉovjek daje odviše kratka te da joj ne ispravlja greške.
Nauĉio sam je da stopala drţi okrenuta prema van, da graciozno pruţa

ruku, da u taktu prigiba koljena, a kad nakon jednog sata opazih da je

malko umorna, zamolih je za izvinjenje i odoh u Murano posjetiti Mariju

Magdalenu.

NaĊoh je veoma tuţnu. Budući da je Catterinin otac umro, odveli su

joj prijateljicu iz samostana da bi je udali za nekog advokata.[19] Ostavila
joj je za mene jedno pismo u kome mi kazivaše da će me ĉekati, u ĉvrstoj
odluci da nijednom proscu ne da svoju ruku, samo ako joj opet obećam
ţenidbu kad to budem smatrao za zgodno. Bez okolišanja joj odgovorili da
nemam nikakva poloţaja i da nema izgleda da mu se uskoro mogu
ponadati, te joj ostavih slobodu, pa sam joj ĉak i savjetovao neka ne odbije
nekog prosca za kojega vjeruje da bi je mogao usrećiti. Unatoĉ takvom
razrješenju, Catterina se udala tek nakon mog bjekstva iz tamnice, kad se
više nitko nije nadao da ću se ponovo obreti u Veneciji. Ponovo sam je
vidio tek devetnaest godina kasnije. Već deset je godina udovica i nesretna.
Da se sada nalazim u Veneciji, ne bih se njome oţenio, jer u mojim

godinama brak je tek lakrdija, ali je sigurno da bih njenu sudbu povezao sa

svojom.

Smijem se kad ĉujem kako neke ţene nazivaju podlima muškarce
koje optuţuju da su nepostojani. Bile bi u pravu kad bi mogle dokazati da

imamo namjeru da ih iznevjerimo dok im se zaklinjemo na vjernost. Avaj!
Volimo ne savjetujući se s razumom, a on se u to ne miješa ni onda kad

prestajemo voljeti.

' U to vrijeme primio sam pismo od poslanika koji je napisao još

jedno pismo u istom stilu i Mariji Magdaleni. Kazivao mi je da bih morao

napregnuti sav svoj duh da Mariju Magdalenu privedem zdravom razumu.
Rekao mi je da ništa ne bi bilo s moje strane nesmotrenije od otmice kako
bih je odveo u Pariz, gdje unatoĉ svoj njegovoj zaštiti ona ne bi bila
sigurna. Ta divna nesretnica saopći mi svoju tugu.

Jedan sitni dogaĊaj nagna nas na razmišljanje.

— Upravo su sahranili — kaza mi — jednu redovnicu koja je
prekjuĉer umrla od sušice, poput svetice, u dvadeset i osmoj godini. Zvala

se Maria Concetta. Poznavala te, pa je tvoje ime kazala Catterini dok si za
blagdana dolazio ovamo na misu. Catterina se nije mogla suzdrţati a da je
ne zamoli neka bude obazriva. Redovnica joj kaza da si ti opasan ĉovjek
kojeg se djevojka mora ĉuvati. Catterina mi je sve to rekla pošto si bio

otkriven u onoj maskaradi.

— Kako se zvala u svjetovnom ţivotu?

— Marta S.

— Sada mi je sve jasno.

Tada ispriĉah Mariji Magdaleni ĉitavu priĉu o svojoj ljubavi s
Nanettom i Martom, završivši s pismom što mi ga bijaše napisala, gdje mi
je rekla da mi, iako posredno, duguje svoje vjeĉno spasenje.

Za osam do deset dana razgovori što sam ih s gazdariĉinom
kćerkom vodio na balkonu sve do ponoći i poduka što sam joj je davao
svakoga jutra proizvedoše dvije posve prirodne posljedice. Prva, da joj više

nije ponestajalo daha, druga, da se zaljubih u nju. Nije dobila pranje, ali
nije bilo potrebno zvati lijeĉnika. Righelini ju je obilazio i, videći da joj je
bolje, proricao je da će do jeseni nastupiti ono dobroĉinstvo prirode bez
kojega se tek ljudskom umješnošću odrţava na ţivotu. Njena majka u meni
gledaše anĊela što joj ga bog bijaše poslao da joj izlijeĉi kćerku, a ova pak
bijaše obuzeta zahvalnošću koja se u ţena tek za malo razlikuje od ljubavi.
Naveo sam je da otpusti svog uĉitelja plesa.

Ali nakon tih desetak ili dvanaestak dana povjerovah da će
izdahnuti upravo u trenutku kad sam se spremao da joj odrţim poduku.

Ponestade joj daha; bilo je to mnogo gore od astme. Kao mrtva pade mi u
naruĉaj. Njena majka, naviknuta da je viĊa u takvu stanju, smjesta dade
pozvati vidara, a mlaĊa sestra poĉe joj driješiti haljinu i podsuknju.

Iznenadi me jedrina njenih grudi, kojima nije ni trebalo boje pa da zaista
budu neusporedive. Pokrio sam ih, rekavši da vidaru neće poći za rukom da
joj pusti krv ako ih ugleda, kadli ona, pogledavši me samrtniĉkim oĉima,

veoma blago odgurnu moju ruku ĉim je primijetila da je s uţitkom drţim na

njima.

DoĊe vidar, brzo joj pusti krv iz ruke, i zaĉas vidjeh kako iz smrti
prelazi u ţivot. Odmah joj je stavio oblog, i sve bijaše gotovo. Budući da
joj je pustio jedva ĉetiri unce krvi, a od njene matere sam saznao da nikada
nije bilo potrebno da se pušta više, uvidjeh da ĉudo nije onako veliko kao
što ga je prikazivao Righelini. Puštajući joj na taj naĉin krv dvaput tjedno,
mjeseĉno je iz nje izvlaĉio tri livre krvi: to je ono što bi trebala izgubiti
mjeseĉnim pranjem. Budući da su na toj strani sudovi bili zaĉepljeni,
priroda, koja uvijek vodi raĉuna o svom odrţanju, prijetila joj je smrću ako
se ne oslobodi viška koji joj je sputavao slobodu kretanja.

Tek što je vidar otišao, ona me malko zaĉudi rekavši mi da će doći
plesati ako je koji ĉasak priĉekam u dvorani; i zaista je došla, ĉila kao da
niĉega nije bilo.

Njene grudi, o kojima povoljan sud mogahu dati dva od mojih
osjetila, bijahu mi zaokupile dušu; toliko me je zatravila da sam se vratio
već u smiraj dana. NaĊoh je u njenoj sobi sa sestrom. Kazala mi je da će
dva sata nakon mraka doći na moj balkon uţivati u svjeţini veĉeri, jer sada
oĉekuje svog kuma koji, budući da je bio prisni prijatelj njena oca, već
osam godina svake veĉeri dolazi da s njom provede sat i po.

— Koliko je star?

— IzmeĊu pedesete i šezdesete. Oţenjen je. To je grof Securo.
Njeţno mi je privrţen, ali kao otac. Danas me voli jednako kao i u
najranijem djetinjstvu. Ponekad me ĉak posjećuje i njegova ţena, pa me
poziva i na ruĉak. Naredne jeseni poći ću s njom na selo. On zna da ste vi
kod nas i ne nalazi tome nikakva prigovora. Ne poznaje vas, ali, ako ţelite,
veĉeras ćete se upoznati.

Taj me razgovor, koji mi je sve objasnio, tako da nije bilo potrebe

da postavljam radoznala pitanja, obradova. Prijateljstvo tog nitkova moglo
je da bude samo ĉulno. Bio je to muţ grofice s kojom sam prvi put išao
Mariji Magdaleni, još prije dvije godine.

Grof bijaše veoma uĉtiv. Preuzevši oĉinski ton, zahvali mi na
prijateljstvu što ga gajim prema njegovu kumĉetu i zamoli me da sutradan
doĊem s njom k njemu na ruĉak, te će tako imati zadovoljstvo da me
predstavi svojoj ţeni. Prihvatih sa zadovoljstvom. Uvijek sam volio
kazališne prizore, a moj susret sa groficom trebao je da bude jedan od njih,
i to priliĉno zanimljiv. Postupio je kao svjetski ĉovjek, i vidjeh da je

gospoĊica oĉarana kad ja, nakon njegova odlaska, pohvalih takav njegov
postupak. Ona mi reĉe da on ima u svojim rukama sve dokumente koji su
potrebni da se iz banke Persico povuĉe cjelokupno nasljedstvo njene
obitelji koje se sastoji od ĉetrdeset tisuća škuda, od ĉega jedna ĉetvrtina
pripada njoj, pored majĉinog miraza koji će ona prenijeti na svoje kćeri,
tako da će donijeti u miraz petnaest tisuća dukata onome tko se bude njome
oţenio, a isto toliko i njena sestra.

Ta je gospoĊica ţeljela da me obrlati, a moju je vjernost htjela sebi
osigurati na taj naĉin što je škrtarila svojim milostima, jer kad god bih
pokušavao da ih zadobijem, ona bi se branila primjedbama na koje se
nisam usuĊivao odgovarati, ali ja sam se spremao da prema njoj primijenim

novu taktiku.

Sutradan je odvedoh grofu ne upozorivši je da poznajem groficu.
Vjerovao sam da će se ona praviti kao da me ne poznaje, ali desi se
suprotno. Doĉeka me tako lijepo kao što je uobiĉajeno meĊu starim
znancima. Kad je njen muţ, malko iznenaĊen, upita odakle se poznajemo,
ona mu reĉe da smo se još prije dvije godine susreli u Miri. Taj dan

provedosmo veoma veselo.

Predveĉe u gondoli, vraćajući se kući s gospoĊicom, pokušah

isprositi poneku milost, no umjesto toga dobio sam samo prijekore koji me
se toliko kosnuše da sam, pošto je dovedoh kući, otišao Tonini na veĉeru
gdje sam proveo gotovo ĉitavu noć jer je rezident došao veoma kasno.
Sutradan sam dakle spavao sve do podneva tako da joj nisam odrţao
poduku z plesa. Kad sam je zamolio za oproštenje, ona mi kaza neka se
zbog toga ne uznemiravam. Te veĉeri nije došla na balkon, što me je
povrijedilo. Sutradan sam rano izišao, i sat plesa opet nije bio odrţan, a
naveĉe, na balkonu, hinio sam ravnodušnost govoreći o najobiĉnijim
stvarima. Ujutro me probudi velika buka. Izletjeh iz sobe da vidim što se to
zbiva, a domaćica mi kaza da joj kći više ne moţe disati. Brzo po vidara.

Ušao sam k njoj i srce mi proplaka videći da je na umoru. Bijaše to
na poĉetku mjeseca srpnja, pa je leţala u postelji pokrivena samo plahtom.
Govoriti je mogla još samo oĉima. Upitah je kako joj kuca srce, pa stavih
ruku na pravo mjesto, poljubih sredinu, a ona ne imaše snage da se obrani.
Poljubih njene usne hladne poput leda, a ruka mi brzo poĊe stopu i po niţe i
dohvati ono na što naiĊe. Ona je nemoćno odgurnu, ali u oĉima joj bijaše
još dovoljno snage da mi kaţe koliko je time ponizujem. U tom trenutku
stiţe vidar, pusti joj ţilu, i ona smjesta poĉe lakše disati. Htjede ustati, ali

joj ja savjetovah neka ostane u postelji i dobih njen pristanak kad joj kazah
da ću poslati po ruĉak te da ću jesti kraj nje. Majka joj reĉe da će joj

postelja samo koristiti. Obukla je steznik i rekla sestri neka prebaci lagani
pokrivaĉ preko plahte jer se vidjela kao da je potpuno naga.

Izgarajući od ljubavi uslijed onog što sam uĉinio i odluĉan da bez
krzmanja ugrabim trenutak sreće ako do njeg doĊe, zamolih domaćicu neka
poruĉi u kuhinju gospodina Bragadina da mi se pošalje štogod za ruĉak, te
sjedoh pored uzglavlja lijepe bolesnice, uvjeravajući je da će ozdraviti ako

uzmogne zavoljeti.

— Sigurna sam da ću ozdraviti, ali koga da volim, kad ne znam da li
ću biti voljena?

Te rijeĉi bijahu popraćene znaĉajnim uzdahom, te ja kliznuh rukom
na njeno bedro koje bijaše s moje strane, moleći je neka je tamo ostavi, ali
sveudilj moleći, kliznuh prema gore i doprijeh onamo gdje joj, vjerujem,
golicanjem proizvedoh vrlo ugodan osjećaj. Ali ona se izmaknu, rekavši da
je moţda upravo to što se spremam da joj uĉinim uzrokom njene bolesti.
Odgovorih joj da je moţda tako, a po tom priznanju prosudih da je ĉas
sreće kucnuo i srce mi se ispuni nadom da ću je izlijeĉiti, ako je istina ono
što su svi govorili. Imao sam obzira prema njenoj stidljivosti, poštedjevši je
radoznalih pitanja, no otvoreno joj izjavih da sam zaljubljen u nju, zariĉući
se da ću od nje zahtijevati samo ono što će mi ona sama podariti da utaţi
moju glad. S dobrim tekom pojela je polovicu mog ruĉka. Ustala je dok
sam se ja oblaĉio za izlazak. Vrativši se dva sata nakon zalaza sunca, naĊoh

je kako sjedi na mom balkonu.

Dok sam sjedio suĉelice njoj mameći je ljubavnim jezikom pogleda,
rijeĉi i uzdaha, ona dopusti mojim oĉima da se napasu svih draţi, koje u
noćnoj svjetlosti bijahu još zamamnije, a onda pusti da joj ih prekrijem
poljupcima. U uzbuĊenju što ga je njena raspaljena strast probudila u njenoj
duši, ĉvrsto priljubljena o moje grudi i prepustivši se nagonu koji je
protivan svakoj izvještaĉenosti, usrećila me je takvim ţarom da sam jasno

spoznao kako ona vjeruje da ja njoj iskazujem milost, a ne ona meni. Prinio
sam ţrtvu ne okrvavivši oltara.

Uskoro doĊe njena sestra i rekavši da je već kasno pozva je da poĊe
leći. Ĉim ostadosmo sami, bez oklijevanja legosmo zajedno u krevet. Tako
provedosmo ĉitavu noć, ja potaknut ljubavlju i ţeljom da je izlijeĉim, a ona
zahvalnošću i najĉudesnijim sladostrašćem. Pred zoru je otišla u svoju

sobu, a ja ostadoh umoran ali nimalo iscrpljen. Bojazan da sa mnom ne

zatrudni spreĉavala me je da umrem, iako još nisam prestajao ţivjeti. Tako
je tri sedmice svake noći spavala sa mnom, i nikada joj nije ponestalo daha,
a nastupilo je i mjeseĉno pranje. Bio bih se oţenio njome da me potkraj tog
istog mjeseca nije snašla nesreća koju ćemo još imati prilike upoznati.

Ĉitalac će se moţda sjetiti da sam se s pravom razljutio na opata
Chiarija zbog nekog njegovog satiriĉnog romana što mi ga je dao na ĉitanje
Murrai. Mjesec dana prije ovih doţivljaja na jednom sam mjestu natuknuo

da spremam Chiariju osvetu, pa je on bio na oprezu. Nekako u isto vrijeme

primih jedno nepotpisano pismo u kome je stajalo da bi bilo bolje da
mislim na sebe, budući da mi neposredno prijeti velika nevolja, umjesto da
razmišljam kako ću napakostiti Chiariju. Prezira su vrijedni svi oni koji
pišu takva pisma, jer ne mogu biti drugo doli izdajnici ili glupani, no savjet
nikada ne valja prezreti. Ja sam tako uĉinio i pogriješio sam.

U to isto vrijeme neki Manuzzi, po svom prvotnom zanimanju
mešetar a tada uhoda drţavnih inkvizitora, meni nepoznat, sklopi sa mnom
poznanstvo ponudivši se da će mi urediti da na veresiju dobijem dragulje. I

tako sam ga jednom pozvao u svoj novi stan da uglavimo pojedinosti posla.
Razgledavajući neke knjige koje su se nalazile razbacane u sobi, zastade pri
rukopisima u kojima bijaše rijeĉi o magiji. Uţivajući u njegovoj
preneraţenosti, pokazah mu i one u kojima se nauĉava kako se upoznaju

elementarni duhovi.[20]

Ĉitalac moţe i sam zakljuĉiti da sam takve knjige prezirao, ali ipak
sam ih imao. Pet ili šest dana kasnije, taj izdajnik opet doĊe k meni i reĉe
mi da je jedna radoznala osoba, koju ne moţe imenovati, spremna da mi
dade tisuću cekina za mojih pet knjiga, ali da bi ih ponajprije ţeljela vidjeti
kako bi se uvjerila jesu li prave. Obećao mi je da će mi ih vratiti za
dvadeset i ĉetiri sata, a kako mi, pravo govoreći, nije do njih bilo nimalo
stalo, to mu ih drage volje povjerih. Sutradan ih je doista vratio, rekavši

kako je ona osoba utvrdila da su krivotvorene, ali ja sam nekoliko godina
kasnije saznao da ih je odnio tajniku drţavnih inkvizitora, koji su na taj
naĉin bili obaviješteni da sam ja opasni i vrlo ugledni ĉarobnjak.

Tog istog kobnog mjeseca gospoĊa Memmo, majka gospode
Andrea, Bernarda i Lorenza, utuvivši sebi u glavu da ja njenu djecu uĉim
bezboţništvu, povjeri se starom vitezu Antoniju Mocenigu, ujaku
gospodina Bragadina, koji bijaše kivan na mene tvrdeći da sam mu svojom
kabalom zaveo nećaka. To je spadalo u nadleštvo Svetog Oficija, ali budući
da me ne bi lako mogli strpati u tamnice crkvene inkvizicije, odluĉiše da

tuţbu upute drţavnim inkvizitorima, koji preuzeše na sebe zadatak da
ispitaju moje vladanje. To je bilo dovoljno da me uništi.

Gospodin Antonio Condulmer, prijatelj opata Chiarija, a time i moj
neprijatelj, i još k tome crveni drţavni inkvizitor,[21] iskoristi priliku da me
prikaţe kao narušitelja javnog reda. Nekoliko godina kasnije, jedan mi je
tajnik poslanstva rekao da me je neki doušnik, koji je imao dvojicu
svjedoka, optuţio da vjerujem samo u Ċavla. Oni su tvrdili da me nikada
nitko nije ĉuo da hulim nekog drugog osim Ċavla dok sam kockajući gubio
novac, dakle u trenutku kad svi pravi vjernici psuju boga. Bio sam optuţen

da svakog dana jedem mrsno, da idem samo na pjevane mise, a bilo je i
pouzdanih znakova po kojima zakljuĉiše da sam slobodni zidar. Tome su
dodali okolnost da sam se druţio sa stranim poslanicima, a budući da
stanujem s trojicom patricija, sigurno je da znam sve što se radi u Senatu, te

da to odajem za velike svote novca koje sam gubio u igri.

Sve te optuţbe navedoše svemoćni sud da sa mnom postupi kao s

neprijateljem domovine, urotnikom i zlikovcem prvog reda. Nekoliko
tjedana prije strašnog dogaĊaja više mi je dobronamjernih osoba, kojima

sam morao vjerovati, govorilo neka odem na put u inozemstvo jer se sud
bavi mojim sluĉajem. Time kao da su mi sve rekli, jer u Veneciji sretno
ţivjeti mogu samo oni o ĉijem postojanju nema pojma taj strašni sud. No ja
sam na sva upozorenja bezbriţno odmahivao rukom. Da sam ih uzeo srcu,

ona bi me onespokojila, a ja sam bio neprijatelj svakog nespokojstva.

Govorio sam da ne mogu biti kriv, jer mi je savjest mirna, a ako nisam kriv,
nemam se ĉega bojati. Baš sam bio glupan! Umovao sam kao slobodan
ĉovjek. Uostalom, nisam ni imao vremena razmišljati o nekakvim
maglovitim nevoljama, kad je nevolja koja me je morila od jutra do veĉeri

bila i te kako stvarna. Svakodnevno sam gubio, posvuda sam imao dugova,
zaloţio sam sve svoje dragulje, pa ĉak i kutiju s portretima,[22] koje sam
ipak izvadio i predao ih u ruke gospoĊe Manzoni, kod koje sam
pohranjivao sve vaţnije spise i ljubavna pisma. Uskoro sam poĉeo
primjećivati da me znanci izbjegavaju. Jedan mi stari senator reĉe kako je

sudu poznato da je mlada grofica Bonafede poludjela zbog droga i
ljubavnih napitaka koje sam joj ja davao. Još je uvijek bila u bolnici i u
svojim je mahnitim napadajima uvijek grdila mene optuţujući me s
najgorih gadosti. Moram ĉitaocu ispripovjediti tu kratku priĉu.

Ta mlada grofica, kojoj bijah dao nekoliko cekina baš nekako kad
sam se vratio u Veneciju, bijaše uobrazila da će me moći privoljeti da je i
dalje posjećujem, što joj je moglo biti od velike koristi u svakom pogledu.

DosaĊivala mi je ĉestim pisanjem, pa sam je nekoliko puta posjetio i uvijek
sam joj ostavio nešto novca. Osim ono prvi put, nikad joj nisam pokazao
nikakva znaka njeţnosti. Poslije godinu dana ponijela se prema meni kao
prava zloĉinka, što doduše nisam mogao dokazati, ali sam imao dobrih

razloga da je smatram krivom.

Napisala mi je jedno pismo u kojem mo uspjela nagovoriti da je
doĊem posjetiti u odreĊen sat zbog nekakva veoma vaţna posla.
Radoznalost me nagna onamo u navedeni sat. Smjesta mi je skoĉila oko
vrata rekavši mi da je ljubav onaj vaţan posao. Ja se tome nasmijah. NaĊoh
da je zgodnija nego obiĉno, pa i ĉišća. Priĉala mi je o tvrĊi Sant' Andrea i
toliko mi dodijala da sam već bio spreman da je zadovoljim. Skinuh ogrtaĉ
i upitah je da li joj je otac kod kuće; ona mi odvrati da je izišao. Budući da
sam morao poći u garderobu, iziĊoh i, htijući se vratiti u njenu sobu,
zabunih se i uĊoh u susjednu, gdje se iznenadili videći grofa s dvojicom

ljudi sumnjiva izgleda.

— Dragi moj grofe — rekoh mu — grofica, vaša kći upravo mi je
kazala da niste kod kuće.

— Ja sam joj dao taj nalog, zato što sam s ovim ljudima imao jedan
posao koji ću obaviti drugom zgodom.

Htjedoh otići, ali me on zaustavi. Otpusti onu dvojicu ljudi, a meni
reĉe da je oĉaran što me vidi. Ispriĉa mi dugu pripovijest o svojim
nedaćama. Drţavni inkvizitori bijahu mu obustavili penziju, i bio je suoĉen
s time da ga s ĉitavom obitelji izbace na ulicu te da bude natjeran da prosi
milostinju. Stanovao je u toj kući a parniĉenjem je postigao da već tri
godine nije platio stanarinu; ali sada više nije imao kuda, bio je pred
izbacivanjem. Kazao mi je da bi se noću odselio i otišao u neku drugu
kuću, samo kad bi imao ĉime platiti najamninu za prva tri mjeseca. Budući
da se radilo o svega dvadeset dukata, izvukoh ih dţepa šest cekina i dadoh
mu ih. On me zagrli, zaplaĉe od radosti, pozva svoju kćer, kaza joj neka mi
pravi društvo, uze svoj ogrtaĉ i ode.

Pogledah vrata što su iz te sobe vodila u onu gdje sam se nalazio s
njegovom kćerkom, i vidjeh da su odškrinuta.

— Vaš bi me otac — rekoh joj — zatekao na djelu, i nije teško
pogoditi što bi uĉinio s onom dvojicom ţbira koji su bili s njime. Spletka je
oĉigledna, no sam bog me je izbavio.

Ona stade poricati, plakati, baci se na koljena, ali je ja ne pogledah,
već navukoh ogrtaĉ i pobjegoh glavom bez obzira. Više nisam odgovarao