Giovanni Giacomo Casanova - Memoari III

— Gospodine, mi u Holandiji ne priznajemo prednost pošti, a ako
ste stranac, priznajte da ne moţete imati većih zahtjeva nego ja koji sam
ovdje kod kuće.

Ja na to siĊoh u snijeg koji mi dopiraše do pola ĉizama i golim
maĉem pozvah HolanĊanina da siĊe ili da me propusti. Smijući se odgovori
da nema maĉa i da se uostalom neće tući zbog takva triĉava razloga. Reĉe

mi da se uspnem i propusti me.

U Amsterdam sam stigao oko ponoći i tu sam se ukonaĉio u

Zvijezdi istoka.

Sutradan sretoh na burzi gospodina Pelsa, i ovaj mi kaza da će
misliti na moju stvar. Ĉetvrt sata kasnije naiĊoh na gospodina D.O. koji me

upozna s nekim trgovcem iz Goteborga. Ovaj htjede odmah iskupiti
šesnaest mojih akcija uz 12 posto kamata, no gospodin Pels mi savjetova da
priĉekam, uvjeravajući me da ću dobiti i petnaest posto.

Sutradan sam ruĉao kod gospodina D. O. On bijaše udovac
ĉetrdesetih godina, a njegovoj jedinici Estheri bilo je ĉetrnaest. Bila je
ljepotica po svemu, jedino joj zubi ne bijahu lijepi. Oĉaravala me njena
bijela put, crna kosa poĉešljana bez pudera, njene crne duboke oĉi.
Govorila je veoma dobro francuski, imala je vrlo njeţnu ruku za klavesen i
strastveno je voljela ĉitati.

Poslije jela gospodin D. O. pokaza mi svoju kuću koja je bila
nenastanjena, budući da se poslije smrti svoje ţene povukao u odaje u
prizemlju gdje je lijepo stanovao. Stan što mi ga je pokazao sastojao se od
šest ili sedam prostorija u kojima je bilo dragocjenog starinskog porculana,
a zidove prekrivahu mramorne ploĉice, u svakoj sobi druge boje, pa ĉak i
podovi bijahu njima poploĉani, a zastirahu ih divni turski sagovi tkani
naroĉito za ove sobe.

Velika blagovaonica bila je sva obloţena alabastrom, a stolovi i
ormari bijahu od cedrovine. Mramorne su ploĉice pokrivale ĉitavu kuću i s

vanjske strane.

Jedne sam subote vidio pet sluţavki kako na ljestvama peru i
glaĉaju te divne zidove. Morao sam se nasmijati, jer su te sluţavke, koje su
inaĉe nosile široke suknje, tada bile odjevene u hlaĉe, jer bi inaĉe odviše

izazivale radoznale poglede prolaznika.

Pošto smo razgledali kuću, siĊosmo, a gospodin D. O. ostavi me
sama sa svojom kćerkom u predsoblju gdje je inaĉe radio. Bila je Nova
godina.

GospoĊica O., nakon što je odsvirala na klavesenu jednu sonatu,
upita me da li bih htio ići na koncert. Odgovorih joj da mi ništa drugo ne bi
bilo zabavnije nego poći nekamo s njom.

— Kanite li i vi ići, gospoĊice?

— Ništa mi na svijetu ne bi bilo milije, ali ne mogu ići sama.

— Bio bih sretan kad bih vam mogao u tome pomoći, ali se ne
usuĊujem nadati tolikoj ĉasti.

— Priredili biste mi neizmjernu radost, a sigurna sam da vas otac
neće odbiti ako ga zamolite.

— Sigurni ste?

— Jesam. To bi s njegove strane bilo neuljudno. Ĉudim se da se
toliko bojite. Moj je otac veoma uglaĊen ĉovjek. Vidi se da ne poznajete
obiĉaje u Holandiji. Kod nas djevojke uţivaju sve ĉasne slobode sve dok se
ne udaju. No hajte, poĊite do mog oca!

UĊoh dakle gospodinu D. O., koji je upravo nešto pisao, i upitah ga
da li bi mi dopustio da pratim njegovu kćer na koncert.

— Imate li kola?

— Da, gospodine.

— Dakle, ne treba uprezati. Esther!

— Evo me, oĉe!

— Moţeš se obući. Gospodin Casanova htio bi imati to
zadovoljstvo da te povede na koncert.

— Hvala vam, dobri oĉe!

On je zagrli i ona ode da se odjene. Poslije jednog sata evo je lica
blistava od radosti. Ništa joj ne bih mogao poţeljeti doli malo pudera, ali
Esther bijaše ponosna na boju svoje kose koja je njenu koţu ĉinila još
bjeljom. Crne ĉipke pokrivahu joj ĉvrste, tek propupale grudi.

SiĊosmo, a ja joj pruţih ruku da joj pomognem u kola i .stadoh se
osvrtati ĉekajući da bilo sobarica bilo pratilja poĊe s njom, i zaĉudih se ne
videći nikoga. Izgledalo mi je nevjerojatno. Tako mlada djevojka, pa sama
sa mnom! Pitao sam se da li se moram podsjetiti da sam velik sladostrasnik,

ili je bolje to zaboraviti. Presretna Esther reĉe mi da ćemo slušati jednu
Talijanku koja pjeva poput slavuja, pa vidjevši me tako zateĉena, zapita me
za razlog. Boreći se sam sa sobom rekoh joj napokon kako mi se ĉini da
nisam vrijedan da ĉuvam takvo blago kao što je ona.

— Znam — reĉe mi — da u ostaloj Evropi ne puštaju djevojke da
izlaze same s muškarcima, ali kod nas djevojĉe od malena uĉe ĉednosti, pa
tako znamo da ćemo, ne budemo li ĉedne, same biti krive svojoj nesreći.

— Sretan onaj koji će biti vaš muţ, a još sretniji ako :ste ga već
odabrali.

— Oh, to ne ovisi o meni, već o mom ocu.

— A što ako ne budete voljeli onog kog vam on namijeni?

— Nije dopušteno voljeti nekoga prije nego što znamo da će nam
biti muţ.

— Znaĉi, vi još nikog niste zavoljeli?

— Nikoga, a još nisam osjetila ni potrebe za tim.

— Smijem li vam, dakle, poljubiti ruku?

— Zašto ruku?

Ona povuĉe ruku, pruţi mi usne i poljubi me tako ĉedno 'da me je
zagolicalo oko srca, no ona me ohladi kad mi kaza da bi me isto tako
poljubila u nazoĉnosti svog oca, ako bi mi to priĉinjalo zadovoljstvo.

Došli smo na koncert. Ondje je Esther susrela mnoge gospoĊice,
svoje prijateljice, mahom kćeri bogatih trgovaca, neke ruţne, neke lijepe,
no sve bijahu radoznale da saznaju tko sam ja. Ona im osim mog imena
nije znala drugo reći. S oduševljenjem mi pokaza jednu lijepu plavojku
koja je stajala u blizini, pitajući me da li mi se ĉini ljupkom. Ja joj posve
razumljivo odgovorih da ne volim plavojke.

— Ipak bih voljela da vam je predstavim, jer je moţda vaša
roĊakinja. Zove se jednako kao i vi, a ono joj je otac.

— Gospodine Casanova — reĉe mu ona — predstavljam vam
gospodina Casanovu, prijatelja moga oca.

— Je li moguće? — povika on. — Ţelim da ste i moj prijatelj, no
moţda smo ĉak i roĊaci. Moja je obitelj iz Napulja.

— I jesmo roĊaci, iako veoma daleki, jer moj je otac iz; Parane.
Znate li vaše rodoslovlje?

— Morao bih ga doduše znati, ali pravo da vam kaţem, i ne mislim
na to, jer ovdje vam nitko ne mari za te tašte besmislice.

— Ništa zato. Pozabavit ćemo se time kojih ĉetvrt sata, a onda ćemo
se svemu nasmijati. Imat ću ĉast da vas sutra posjetim i da vam izredam sve
svoje pretke. Nećete se ljutiti ako meĊu njima pronaĊete i svog zaĉetnika?

— Bit će mi naprotiv veoma drago. Gospodine, i ja ću sebi dopustiti
ĉast da vas posjetim. Smijem li vas upitati da li drţite neku trgovaĉku
kuću?

— Ne. Bavim se financijama i sluţim u francuskom ministarstvu.
Uputili su me na gospoĊina Pelsa.

Na to gospodin Casanova dade znak svojoj kćeri, i ona pristupi da
mi se predstavi. Bila je prisna Estherina prijateljica. Sjeo sam izmeĊu njih, i
koncert je zapoĉeo.

Najprije je bila na redu jedna lijepa simfonija, onda violinski
koncert, pa još jedan za obou, a onda se pojavi toliko hvaljena Talijanka, po

imenu Trenti, i stade uz pratioca na klavesenu. Neizrecivo je bilo moje
iznenaĊenje kad sam u toj navodnoj Trentovoj prepoznao Teresu Imer,
ţenu plesaĉa Pompeatija, koje se ĉitalac vjerojatno sjeća. Poznavao sam je
još prije osamnaest godina, onda kad me je stari senator izlupao
trskovaĉom, jer nas je zatekao u djeĉjim igrama. Ponovo sam je vidio u
Veneciji 1753. godine kad smo se, ne više poput djece, već kao pravi
zaljubljenici, ljubili. Onda je otišla u Bayreuth, gdje je bila markgrofova
ljubavnica. Bijah obećao da ću je posjetiti, ali Catterine i koludrica Marija
Magdalena ne dadoše mi za to vremena. Zatim sam dopao tamnice, pa više
ništa nisam o njoj ĉuo. Bio sam zaista zapanjen što je vidim ovdje u
Amsterdamu. Nisam rekao ni rijeĉi dok sam slušao napjev koji je pjevala
anĊeoskim glasom, a kojem je prethodio recitativ što je ovako poĉinjao:

Eccoti giunta al fin, donna infelice28

Odobravanju nikad kraja. Esther mi reĉe da nitko ne zna tko je ona,

da je na glasu zbog stotine pustolovina i da je veoma nesretna u svojim
poslovima, te da ţivi od toga što obilazi sve holandske gradove pjevajući
na javnim koncertima, a za plaću da dobiva samo ono što joj općinstvo

stavlja na tanjur kojim na kraju koncerta obilazi sve redove.

— A da li joj je tanjur ĉesto pun?

— Veoma rijetko, jer svi koji su ovdje već su platili ulaznicu. Ubere
li trideset ili ĉetrdeset franaka, to je već mnogo. Prekosutra će pjevati u

Leidenu, sutra u Haagu, a onda u Ttotterdamu, pa se opet vraća ovamo.
Već šest mjeseci ţivi tako, a općinstvo se nikad ne moţe zasititi divnog joj

pjeva.

— Zar nema ljubavnika?

— Govori se da ima po jednog mladića u svakom gradu, ali umjesto
da oni njoj plaćaju, ona troši na njih. Uvijek je odjevena u crno, ne samo
zato što je udovica, već zbog neke velike tuge koja ju je zadesila. Vidjet
ćete je kad nakon pola sata proĊe našim redom.

Krišom sam odbrojao dvanaest dukata i zamotao ih u papir ĉekajući
uzbuĊena srca, što mi je bilo smiješno, jer za to nije bilo nikakva razloga.

Kad je prolazila kroz red ispred našega, vidjeh kako se iznenaĊeno
trgnula kad me je ugledala, no ja ţurno odvratili pogled od nje i stadoh
razgovarati s Estherom. Kad je došla u naš red, stavih na njen tanjur onaj
zamotak i ne pogledavši je, i ona proĊe. No veoma sam dobro primijetio
malu djevojĉicu od ĉetiri do pet godina koja je išla za njom. Kad je došla

do kraja reda, mala se vrati i poljubi mi ruku. Ostao sam zapanjen kad bolje

zagledah u lice tog djeteta koje je imalo moje vlastite crte. Istina, ja sam se
pretvarao, ali mala me je gledala paţljivo, stojeći nepomiĉno, tako da mi

postade nelagodno.

— Lijepo moje dijete, hoćeš li slatkiša? — rekoh joj. — Evo, uzmi

cijelu kutiju.

Rekavši to, dadoh joj punu kutiju koja je doduše bila od
kornjaĉevine, no ja bih joj bio dao da je Ma i od zlata. Tada ona ode, a
Esther mi kroza smijeh reĉe da je to dijete moja slika i prilika.

— Upravo nevjerojatno — potvrdi gospoĊica Casanova.

— Sliĉnosti su ĉesto puta igra sluĉaja — odgovorio sam.

Nakon koncerta ostavio sam gospoĊicu Estheru s njenim ocem koji
je došao po nju i otišao u svoje svratiste Zvijezda istoka. Naruĉio sam
ostrige i baš sam se spremao da ih pojedem, kadli u sobi osvanu Teresa s

djetetom.

Ja se, kao što je i red, digoh od stola da je srdaĉno zagrlim, a ona se
odjednom sruši onesvijcštcna na divan. Ne bih znao reći je li to bila prava

ili hinjena nesvjestica, no ja sam bio navikao na takve prizore, pa je
poškropih svjeţom vodom, stavivši joj pod nos mirisnu vodicu.

Kad je došla k sebi, svrnu oĉi na mene i stade me gledati bez rijeĉi.
Upitah je hoće li sa mnom veĉerati, i ona odgovori da hoće. Brzo naruĉih
tri pribora i posluţe nas dobrom veĉerom uz koju ostadosmo do šest sati
izjutra, priĉajući jedno drugom svoje zgode i nezgode.

Ona je znala za većinu mojih posljednjih udesa, no ja nisam ništa
znao o njezinima. Tako je zapravo ona govorila pet ili šest sati bez

prestanka.

Sofija — tako se zvala njezina kćerka — spavala je dubokim snom

u mom krevetu do jutra. Teresa je ostavila za kraj svojih pripovijesti ono
najvaţnije i za mene najzanimljivije. Reĉe mi da je Sofija moja kći i pokaza
mi njezin krsni list s datumom njena roĊenja. Mi smo ljubakali u Beĉu
poĉetkom Spasovskog sajma, a budući da se Sofija rodila na staru godinu u
Bavreuthu, sad joj je taĉno pet godina. Rekoh joj da vjerujem i budući da
sam u stanju da joj pruţim doliĉan odgoj, pripravan sam da se za nju
pobrinem. No Teresa imi odgovori da je ona dragulj njena ţivota i da bih
joj išĉupao srce kad bih joj nju oduzeo. Umjesto nje ponudi mi svoga sina
kojem tada bijaše dvanaest godina, a nije imala sredstava da ga odgoji.

— Gdje je on?

— On je u Rotterdamu, ne bih mogla reći u zavodu, već prije u
zalagaoniei, jer mi ga onaj koji ga je uzeo na odgajanje neće vratiti sve dok
mu ne platim što sam mu duţna.

— Koliko ste mu duţni?

— Osamdeset florina. Vi ste mi danas dali šezdeset i dva, dajte mi,
molim vas, još ĉetiri dukata i moj će sin biti vaš, a ja najsretnija meĊu
majkama. Dovest ću vam ga druge sedmice u Haag, jer ste mi rekli da se

morate ovamo vratiti.

— Dobro, draga moja Tereso. Umjesto ĉetiri uzmite, evo, dvadeset
dukata. Vidjet ćemo se opet u Haagu.

Osjećaj zahvalnosti i radosti koji su joj preplavili dušu dovedoše je
do pretjerana ushita, no tim ne mogaše probuditi moju nekadašnju njeţnost,
ili bolje reći onu ĉasovitu ţudnju što ju je znala potaći u meni, jer ja je
nisam nikada pravo ljubio. Stiskala me je u zagrljaju više od ĉetvrt sata,
udvostruĉivši izraze najţivljih ţelja, ali sve uzalud. Uzvraćao sam joj
milovanja, ali tako da je uskoro razabrala da ne potjeĉu iz istog vrela kojem
Sofija duguje svoje roĊenje.

Na kraju briţnu u plaĉ, zatim uzdahnu, uze svoju kćerkicu i ode
podsjetivši me još jednom na sastanak u Haagu.

Teresa je bila dvije godine starija od mene, lijepa plavojka s mnogo
duha i dara. No njene draţi nisu više bile iste, jer bi me inaĉe bila podsjetila
na nekadašnju svoju moć. Ono što je doţivjela u šest godina od svog
odlaska iz Beĉa u Bayreuth, sigurno bi bilo vrijedno ĉitaoĉeve paţnje, i

rado bih o tome pisao kad bih se mogao sjetiti svih pojedinosti.

Otkrivši njenu nevjeru s nekim gospodinom Montpernisom,
markgrof ju je otjerao. Rastala se od svog muţa Pompeatija i otišla u

Bruxelles s nekim ljubavnikom. Tu se za kratko vrijeme svidi princu Karlu

Lorenskom koji joj je podijelio kao izuzetnu povlasticu upravu svih
priredaba u austrijskoj Nizozemskoj. Koristeći se tom povlasticom, upustila

se u velike pothvate koji su je stajali golemih izdataka, tako da je za manje
od tri godine morala rasprodati sve svoje dragulje, ĉipke, haljine i sve što je
imala i pobjeći u Holandiju da ne bi dospjela u zatvor.

Njezin muţ ubio se u Beĉu zbog uţasnih bolova u utrobi. Rasporio
je trbuh britvom i išĉupao utrobu iz sebe. Tako je umro.

Zbog poslova koji su me ĉekali nisam se mogao predati snu.
Gospodin Casanova doĊe do mene na kavu, te me pozva na ruĉak urekavši

sastanak kod Amsterdamske burze, ustanove zanimljive za svakog stranca
koji ima iole pameti u glavi. Ondje ćeš vidjeti mnogog milijunaša s
izgledom prostaka. Ĉovjeka koji nema više od pet tisuća florina smatraju
tolikim siromahom da se ne usuĊuje poslovati pod svojim imenom.

Gospodin D. O. pozva me sutradan na ruĉak u malu vilu koju je

imao na Amstelu. I gospodin Casanova postupao je veoma prijazno sa
mnom. Proĉitao je moje rodoslovlje koje mi je toliko koristilo u Napulju, a
onda potraţi svoje i ustanovi da su oba rodoslovlja savršeno ista. No ta
ĉinjenica nije u njega izazvala nikakva uzbuĊenja, već samo smijeh. Moj
mi imenjak ljubazno ponudi svoje usluge i svoje iskustvo u trgovaĉkim
poslovima, bude li mi potrebno. Kći mu bijaše ljepušna, no ni njene draţi,
ni njena pamet nisu me se dojmili, jer mi cijelo biće bijaše ispunjeno
ĉeţnjom za Estherom.

Za vrijeme jela ĉesto sam je spominjao, što gospoĊica Casanova
nije mogla otrpjeti, te ljutito reĉe da Esthcr nije lijepa. Djevojka koja zna da
je lijepa likuje kad moţe zatvoriti usta ĉovjeku koji je pun hvale za drugu
koja je ljepotom ne nadmašuje. Pa ipak je mlada Casanova bila prisna

Estherina prijateljica.

Poslije ruĉka gospodin se D. O. ponudi da će otkupiti dionice uz
petnaest posto kamata, pa ću tako uštedjeti izdatke za posrednika i
biljeţnika. Odmah sam pristao i uruĉih mu dionice, zamolivši ga da mi ih
plati ĉekom na ime Tourton i Baur u tourskim livrama, isplativo na moj

nalog.

Pošto je obraĉunao švedski talir po osam livri i deset sua, dade mi
ĉek na pokaz, ravnajući se po hamburškom teĉaju izmjene, i to na iznos od
72 tisuće franaka, dok sam uz pet posto oĉekivao tek 69 tisuća. Taj me je
dobitak visoko uzdigao u oĉima gospoĊe d'Urfe koja se moţda nije nadala
tolikom poštenju.

Predveĉe smo otišli u Zaandam u barci priĉvršćenoj na saonice s

jedrom. To je vozilo zaista izvanredno i veoma zabavno. Klizili smo hitro

tjerani vjetrom koji je dostizao i petnaest engleskih milja na sat. Ne mogu
se zamisliti kola koja bi bila udobnija, ĉvršća i sigurnija. Zacijelo nema
nikoga tko ne bi htio putovati oko svijeta u takvom vozilu preko zaleĊena
mora, ali bi uvijek morao imati vjetar u krmu, jer se drukĉije ne moţe
voziti, budući da kormilo ne bi sluţilo niĉemu. Najviše me se dojmila
brzina i taĉnost kojom su dva mornara spustila jedra u ĉasu kad smo stigli

do otoka i kad su morali zaustaviti barku. To je jedini opasan trenutak, jer
je barka nastavila kliziti kojih stotinu koraĉaja i poslije spuštanja jedara, i

da su ih mornari spustili samo sekundu kasnije, razbili bismo se u
paramparĉad u silnom sudaru s obalom.

Okrijepismo se odliĉnom ribom, no šetati nismo mogli zbog silnog

vjetra.

Na to sam se mjesto još jednom vratio i nije potrebno da bilo što
kaţem, jer svi znaju da je divni Zaandam pravo rasadište bogatih trgovaca
koji će vremenom postati amsterdamski milijunaši.

Vratili smo se saonicama s dva konja koje bijahu vlasništvo
gospodina Pelsa. Ljubazni me bankar zadrţa na veĉeri i rastadosmo se tek
oko ponoći.

Sutradan, dok je snijeg padao u krupnim pahuljama, otiĊoh rano do
gospodina D. O. i zatekoh Estheru izvrsne volje. Pred ocem me poĉe
zadirkivati što sam proveo noć u svratištu s gospoĊom Trenti.

Gospodin D. O. reĉe da se nipošto ne trebam opravdavati jer je
pohvalno voljeti umjetnost, pa me zamoli da mu ispriĉam tko je ta ţena.
Rekoh da je Venecijanka, da joj se muţ nedavno ubio i da sam je vidio
posljednji put prije gotovo šest godina.

— Mora da ste se iznenadili kad ste ugledali svoju kćerku — reĉe

mi Esther.

Odgovorih da ona ne moţe biti moja, jer je pjevaĉica onda još bila
sa svojim muţem. No ona ostade kod svoje tvrdnje, pozivajući se na
neobiĉnu sliĉnost, i stade me peckati što sam sinoć zadrijemao na veĉeri

kod gospodina Pelsa.

— Zavidim onima — primijeti ona — koji znaju tajne blagoga sna,
jer ja od nekog vremena zaspim tek nakon dugog i nevoljnog ĉekanja, i kad
se probudim, umjesto da sam svjeţeg duha, iscrpena sam i satrvena od

umora.

— GospoĊice, pokušajte provesti noć slušajući dugu povijest
nekoga koji vas zanima, ali iz njegovih vlastitih usta, pa ćete drugu noć

slatko usnuti.

— Takav netko ne postoji. Mislim da bi mi trebalo zanimljivih
knjiga koje bi mi preporuĉio netko tko se razumije u štivo. Volim povijest i
putopise, ali voljela bih biti sigurna da u njima ništa nije izmišljeno. Ĉim
posumnjam da je nešto izmišljeno, onog trenutka ostavljam ĉitanje.

Obećah joj da ću joj donijeti ţeljene knjige sutradan prije no što
odem u Haag. Ona se uhvati za moju rijeĉ i ĉestita mi što ću se u Haagu

opet vidjeti s Trentijevom.

Estherina me je neposrednost neugodno dirala, i gospodin D. O.
smijao se od sveg srca zbog optuţbe koju je njegova kći digla protiv mene.

U jedanaest sati sjedasmo u saonice i odosmo do male kućice gdje
ćemo — kako me je upozorila — naći i gospoĊicu Casanova s njenim
zaruĉnikom. Kad joj rekoh da me osim nje nitko drugi ne zanima, lice joj

zasja od radosti.

Oni nam doĊoše u susret pokriveni snijegom. SiĊosmo i uĊosmo u
salon da skinemo bunde, kadli primijetih kako je njen zaruĉnik ĉasak zastao
promatrajući me, a zatim šapnuo nešto svojoj budućoj. Ona prasnu u
smijeh, nešto prošapta Estheri, a ova to prenese svom ocu koji udari u još
glasniji smijeh. Kako su svi gledali u mene, bio sam siguran da je rijeĉ o
meni, no hinio sam ravnodušnost. Ipak im pristupih, jer je već sama

pristojnost to zahtijevala.

— Ĉovjek se moţe i prevariti — reĉe gospodin D. O. — no to prije
treba stvar izvesti naĉistac. Da li vam se na putu iz Haaga u Amsterdam
dogodilo nešto neobiĉno? — upita me.

Ja se onda malo bolje zagledah u zaruĉnika, i sve mi bi odmah

jasno.

— Ništa neobiĉno — odgovorih — doli susreta s jedinom vrlo
lijepom osobom koja je ţeljela da se moja kola prevrnu u jarak, a mislim da

tu osobu vidim ovdje.

Smijeh odjeknu još glasnije, i mi se zagrlismo. Kad je on sam
ispriĉao ĉitavu zgodu sa svim pojedinostima, gospoĊica Casanova ljuto mu
predbaci što se nije pobio. Esther joj se usprotivi rekavši da se njen
zaruĉnik pokazao junaĉnijim poslušavši zdrav razum. Ali jogunasta
gospoĊica ostade tvrdoglavo pri svom, i pošto prosu bujicu uzvišenih rijeĉi,
stade se duriti na svog dragog. Ja je stoga stadoh zadirkivati, što se
neobiĉno svidjelo Estheri.

— A sada dosta — povika Esther veselo, u ţelji da izgladi upadicu.
— Potecimo brţe na Amstel, jer se bojim da će se led otopiti.

Odosmo na Amstel, a kako mi je to umijeće bilo sasvim nepoznato,
ĉitalac moţe zamisliti kako sam se proveo. Pošto sam bar dvadesetak puta
tresnuo na leĊa, pobojah sc da ću na kraju slomiti kriţa, ali ne htjedoh
odustati, jer me je bilo stid. Ostavio sam led tek kad nas pozvaše na ruĉak.

Kad smo se digli od stola, uĉini mi se kao da su mi uzeti svi udovi.
Esther mi dade lonĉić s pomadom, rekavši neka se njome natrljam prije
lijeganja, pa ću sutra biti opet zdrav. Imala je pravo. Svi su se mnogo
smijali, a ja sam ih pustio neka se smiju na moj raĉun, ali im to nisam

zamjerio. Naprotiv. Htio sam da me Esther zavoli, a zar ima boljeg puta do
djevojĉina srca od slijepa potĉinjavanja i usrdne usluţnosti?

Poslijepodne sam proveo u razgovoru s gospodinom D. O., dok su
mladi, bez mene, opet otišli na Amstel, gdje su se zadrţali sve do sumraka.

Govorili smo o mojih dvadeset milijuna, i on me upozori da ću ih
moći unovĉiti samo u suradnji s nekim trgovaĉkim udruţenjem, jer bi mi
ono moglo dati u zamjenu druge papire, ali neka budem pripravan da ću
ĉak i u takvoj operaciji biti na veliku gubitku. Kad mu rekoh da bih rado
poslovao s geteborškom indijskom kompanijom, obeća mi da će govoriti s
jednim posrednikom i da mi gospodin Pels moţe pri tome mnogo pomoći.

Kad sam se sutradan probudio, pomislih da je sa mnom svršeno.
Ĉinilo mi se kao da mi se zadnji kralješnjak, nazvan »os sacrum« raspao u
tisuću komadića, a već sam bio potrošio ĉitav lonĉić pomade što mi ju je
Esther sinoć dala. Ipak nisam zaboravio na obećanje što sam joj ga dao.

Dao sam se odnijeti do knjiţara i kupio sve što sam mislio da bi je
moglo zabaviti. Poslao sam joj knjige zamolivši je da mi vrati one koje je
već proĉitala, što ona i uĉini. Srdaĉno mi je zahvalila, zamolivši me neka je
prije odlaska u Amsterdam doĊem poljubiti ako ţelim dobiti lijepi poklon.

Odoh k njoj u rano jutro, ostavivši poštanska kola pred kućnim
vratima. Odgojiteljica me odvede do njene postelje, gdje je naĊoh
nasmijanu, s licem od ruţe i ljiljana.

— Sigurno ne biste došli — reĉe mi ona — da se nisam bila
posluţila rijeĉju »poljubiti«. Rekavši to, prepusti sve draţi svog lica mojim
pohlepnim ustima. Nazrijeh ruţiĉaste bradavice njenih mladih grudi, no
ĉim je opazila da hoću poseći za njima, stade se opirati. Reĉe mi da uistinu
imam pravo što se idem u Haag zabavljati s gospoĊom koja ima tako dragi
zalog moje njeţnosti. Zakleh joj se da idem u Haag samo zbog poslovna
razgovora s poslanikom i da ću se vratiti za pet-šest dana s
nepromijenjenom ljubavlju. Ona uzvrati kako se nada da ću odrţati rijeĉ i
na rastanku podari mi tako sladak cjelov da sam znao da ću po povratku

dobiti i sve drugo.

Otišao sam ţarko zaljubljen i stigao baš na vrijeme da veĉeram kod

Boaza.

DVADESETO POGLAVLJE

Uspjeh u Holandiji ¦ Povratak u Pariz s mladim Pompeatijem

Boaz se zaĉudio povoljnoj prodaji onih šesnaest dionica geteborške
kompanije, pa mi ponudi da će otkupiti dvadeset milijuna u akcijama
švedske indijske kompanije ako napišem pismo poslaniku kojim ću se
obvezati da ću dati francuske obveznice uz deset posto gubitka, a uzeti
švedsko akcije uz petnaest posto dividendi kao što sam prodao onih
šesnaest. Bio bih pristao, da nije zahtijevao rok od jednog mjeseca i
klauzulu da se moj ugovor neće mijenjati u sluĉaju ako se sklopi mir.

Odmah mi postade jasno da bi najbolje bilo vratiti se u Amsterdam, i ja bih
doista otišao da nisam bio dao rijeĉ Trentijevoj da ću je ĉekati u Haagu.

Sutradan ona doista doputova iz Rotterdama i napisa mi da me ĉeka
na veĉeru. Pisamce sam dobio u kazalištu. Sluga koji mi ga je predao reĉe
da će me poslije predstave odvesti gospoĊi. Otposlavši svog lakaja Boazu,
otiĊoh k njoj.

Zatekao sam tu neobiĉnu ţenu s kćerkom i sinom na ĉetvrtom katu
neke jadne kuće. Usred sobe bijaše jedan stol zastrt crnim stolnjakom, a na
njemu dvije svijeće.

Haag je bio dvorski grad i zato sam ja bio odjeven bogato, a ta je
raskoš tjeskobno odudarala od bijede što me je okruţivala. Ova ţena,

odjevena sva u crninu, sa dvoje djece, doimala se kao Medeja. Nikad nisam
vidio draţesnijih stvorenja od to dvoje mališana. Njeţno sam privio uza se
djeĉaka nazvavši ga svojim sinom. Njegova mu majka reĉe da me odsele
ima smatrati za svog oca. On me je prepoznao, sjetivši se da me je vidio u
Veneciji u mjesecu svibnju 1753. godine kod gospoĊe Manzoni, i to me je
veoma obradovalo. Bio je sitnog rasta, ali po svemu sudeći snaţne tjelesne
graĊe, lijepo oblikovan, i u njegovim se finim crtama nazirao blistav duh.

Bilo mu je trinaest godina.

Sestra mu je stajala nepomiĉno kao da oĉekuje da i na nju doĊe red.
Uzeh je na krilo i nisam je se mogao dosta naljubiti. Iako je šutjela, vidio
sam da uţiva u tome što je volim više od brata. Na sebi je imala samo
laganu suknjicu. Izljubio sam svaki djelić tog malog, njeţnog tijela,
uţivajući u pomisli da sam ja onaj kojemu ovo malo stvorenje duguje svoj

opstanak.

— Draga mamice, zar to nije onaj isti gospodin kojeg smo vidjele u
Amsterdamu i za kog vele da mi je otac, jer sam mu sliĉna? Ali to ne moţe

biti, jer moj tata je mrtav.

— Istina je — rekoh joj — ali mogao bih biti tvoj dobar prijatelj.
Hoćeš li?

— Ah, dragi moj prijatelju! Zagrli me ĉvrsto!

Pošto u smijehu i šali provedosmo neko vrijeme, sjedosmo za stol.
Tereza me posluţi ukusnom veĉerom i odliĉnim vinom, rekavši da tako nije
postupala ni s markgrofom kad ga je pozivala na male veĉere udvoje.

Htijući upoznati znaĉaj njena sina koga sam odluĉio povesti sa
sobom, ĉesto sam mu se obraćao. Ustanovio sam da je neiskren, himben,
uvijek na oprezu, smišljajući uvijek što će odgovoriti, i tako mu odgovori
nikada ne bijahu iskreni ni od srca. A sve je to prikrivao površnom
uglaĊenošću i suzdrţljivošću, misleći valjda da mi se to sviĊa. Blago mu
rekoh da ovakvo njegovo ponašanje moţe biti korisno kad je tome mjesto i
vrijeme, ali da ima trenutaka u kojima se ĉovjek ne moţe osjećati sretnim
ako ne dadne srcu oduška, i da se baš u takvim ĉasovima otkriva njegova

plemenitost, ako je takav po prirodi.

Na to se umiješa njegova majka i stade ga zagovarati rekavši da je
njegova glavna vrlina povuĉenost i šutljivost i da ga je ona uĉila da bude
takav uvijek i prema svakome; pa je zato ne smeta što je i prema njoj

zatvoren kao i prema drugima. Otvoreno joj rekoh da je to odvratno i da ne

mogu zamisliti kako bi ijedan otac mogao voljeti sina koji je uvijek tako

zatvoren u se.

— Kaţite mi — rekoh tad djeĉaku — biste li mi mogli obećati da
ćete u mene imati potpuno povjerenje i da nikad preda mnom nećete imati

tajne?

— Obećavam vam — odgovori mi on — da ću radije umrijeti

negoli vas slagati.

— To mu je u karakteru — uplete se njegova mati. — Usadila sam
u nj odvratnost prema laţi.

— Vrlo dobro — odvratih joj — no mogli ste svog sina drugim
putem povesti sreći. Umjesto da mu slikate rugobu laţi, mogli ste mu

osvijetliti ljepotu istine. Samo tako postajemo dostojni ljubavi, a bez toga
na ovom svijetu nema sreće.

— Ali — primijeti djeĉak uz osmijeh koji se meni nije svidio, dok
je njegovu majku oĉarao — zar ne lagati i kazivati istinu nije isto?

— Ni govora, sinko, jer ne kazati istinu isto je što i lagati. Stoga
valja da mi otvorite svoju dušu, da mi kazujete sve što se dogaĊa u vama i
oko vas, pa ĉak da mi otkrijete ono zbog ĉega biste se morali zastidjeti. A
ja ću vam pomoći da se zastidite, pa se kasnije nećete bojati da mi povjerite
sve svoje ĉine i osjećaje. Kad se budemo bolje upoznali, tad ćemo vidjeti

jesmo li jedan za drugog, jer vas ja nikada ne bih mogao smatrati za sina
nego voleći vas iskreno, i nikad se ne bih mogao sloţiti s time da me
smatrate za oca ako ne bih osjetio da me volite kao što biste voljeli
najboljeg prijatelja. I znajte, za to ću se ja pobrinuti, jer vi nećete moći
nikada sakriti ni jednu svoju misao. A ako vidim da ste to uĉinili, a vi to
nećete moći sprijeĉiti, neću vas više voljeti, i to će biti samo vama na štetu.
Ići ćete sa mnom u Pariz ĉim završim poslove u Amsterdamu, kamo idem
već sutra. A dotle će vas vaša majka, nadam se, poduĉiti drugaĉijem
ponašanju.

Zaĉudio sam se videći kako moja kći nepomiĉna sluša sve što

govorim njemu i kako uzalud nastoji zatomiti suze.

— Zašto plaĉeš? — reĉe joj mati. — To je glupost. Dijete se na to
nasmija i ovjesi joj se oko vrata ljubeći je. No bijaše više no oĉito da je
njezin smijeh bio laţan baš kao što su joj netom suze bile iskrene.

— Hoćeš li i ti sa mnom u Pariz? — upitah je.

— Da, dragi moj prijatelju, ali s mamom, jer ona bi bez: mene

umrla.

— A ako bih ti ja zapovjedila da odeš s njim? — upita majka.

— Poslušala bih, ali kako bih mogla ţivjeti daleko od vas?

Sad je djevojĉica hinila plaĉ kao i onaj smijeh od maloĉas. Bijaše to
tako oĉigledno da je i sama Teresa to osjetila. Zato je pozvah na stranu i
rekoh joj da je — ukoliko je svoju djecu odgajala za glumce — u tome
divno uspjela, ali da su za ostali svijet to dva mala ĉudovišta u zametku.

Prestao sam je prekoravati tek kad je iskreno zaplakala. Preklinjala
me je neka ostanem još jedan dan u Haagu, no ja joj rekoh da ne mogu i
iziĊoh za trenutak napolje. Kad se vratih, nemalo se zaĉudih ĉuvši malu
Sofiju gdje mi kaţe kako ne vjeruje da sam joj prijatelj dok joj to ne
dokaţem.

— A kako, srce moje malo?

— Pa tako da sutra s nama veĉerate.

— Ne mogu, jer sam tvojoj majci odbio istu molbu, pa bi se

uvrijedila ako bih sada pristao.

— O ne, ne bi, jer mi je ona sama rekla da vas za to zamolim.

Na te bezazlene rijeĉi iskreno se nasmijah. Njena joj majka reĉe da
je glupa, a brat primijeti da ne bi nikad tako nešto izlanuo. Na licu male
vidjeh tada svu tugu njene duše. Opet sam je stao poduĉavati u moralnim
naĉelima, a ona me je slušala otvorenih usta. Nisam se osvrtao hoće li se to
svidjeti njezinoj majci. Na kraju joj obećah da ću sutra veĉerati s njom, ali
uz uvjet da me posluţi samo jednom bocom burgunca i s tri jela.

— Jer ti nisi bogata — rekoh joj.

— Dragi moj prijatelju, ja to dobro znam, ali mama kaţe da ćete sve

to vi platiti.

I opet sam se morao nasmijati. Nasmijala se i njena majka, unatoĉ
svojoj ljutnji. Jadnica, kako se nisko srozala, smatrala je glupošću Sofijinu
naivnost. No mala je bila najĉišći dijamant, koji je trebalo samo izbrusiti.
Teresa mi je rekla da vino ništa ne stoji, jer je njime snabdijeva sin
roterdamskog gradonaĉelnika, neki mladić imenom V. D. R., i da će on
sutra s nama veĉerati, ako to dopustim. Nasmjehnuh se i odgovorih joj da
će mi biti drago da ga vidim.

Otišao sam izljubivši kćerku uzduţ i poprijeko. Zaista sam ţelio da

mi je njezina majka dade, no znao sam da bi moje molbe bile uzaludne, jer
sam slutio da Teresa u njoj vidi utoĉište u starosti. Tako, na ţalost, misle
sve ţene pustolovke, a Teresa nije bila drugo do pustolovka. Dao sam joj
dvadeset dukata da kupi odjeću mom usvojenom sinu, a Sofija mi, u znak
zahvalnosti, skoĉi oko vrata. Joseph mi je htio poljubiti ruku, ali ja ga
upozorih da mi ubuduće svoju zahvalnost moţe iskazivati samo poljupcem

u lice.

Dok smo silazili niza stube, Teresa me pozva da vidim sobicu u

kojoj spavaju njezina djeca. Prozreo sam njezinu namjeru, no daleko je od
mene bila ţelja za njom. Esther me je svega zanijela.

Sutradan sam kod Terese susreo mladog V. D. R-a. Bijaše to lijep
mladić, oko dvadeset i dvije godine, jednostavno odjeven, ni ljubazan ni
neljubazan, ni blag ni plahovit, bez ikakvih društvenih manira. Ako mu i
bijaše dopušteno da bude Teresin ljubavnik, ipak se prema meni morao

ophoditi kako je zahtijevala pristojnost.

Teresa primijeti da se nameće i da mi to smela, pa se stala prema
njemu odnositi kao prema potĉinjenom. Pošto je pokudio oskudnost trpeze
i pohvalio kakvoću vina koje je on Teresi poslao, ode za vrijeme deserta. Ja
sam otišao oko jedanaest sati, obećavši da ćemo se još jednom vidjeti prije

moga odlaska.

Sutradan primih pismo od gospoĊe d'Urfe, kojem bijaše priloţen
ĉek na Boaza u iznosu od 12 tisuća franaka.

»Budući da su akcije«, velikodušno mi je pisala, »stajale samo
šezdeset tisuća franaka, to ne ţelim zarade na njima.«

Dakako, sa zadovoljstvom sam prihvatio taj poklon od pet stotina
lujdora. Ostatak pisma bijaše pun njenih ludih maštarija. Njen duh otkrio
joj je — pisala je — da ću se vratiti u Pariz s mladim djeĉakom koji se
rodio iz filozofskog snošaja, i ona se nada da ću joj se smilovati.

Ĉudnog li sluĉaja! Unaprijed sam se smijao zamišljajući kako će se
njene smućene duše dojmiti Teresin sin.

Boaz mi je zahvalio što sam pristao da mi ĉek isplati u dukatima.
Naime, zlato je u Holandiji trgovaĉka roba. Isplate su se vršile u papirima
ili u srebru. Upravo u to vrijeme nitko nije htio dukate, jer se aţio[80]

popeo na pet stübera.

Poslije ruĉka kod jedne princese otiĊoh u kavanu da proĉitam
novine, i ondje susretoh V. D. R-a. Upravo je zapoĉinjao partiju bilijara.
On mi prišapnu neka se kladim na nj. Taj mi se dokaz prijateljstva svidio.
Vjerujući u njegovu umješnost, stadoh se kladiti. No kad je izgubio i treću

partiju, okladio sam se protiv njega, a da to on nije ni primijetio. Nakon tri
sata prestade s igrom pošto je izgubio trideset ili ĉetrdeset partija. Misleći
da sam se stalno kladio na njega, izrazi mi svoje sauĉešće. Kako li se
iznenadio ka mu pokazali ĉetrdesetak dukata rekavši da nisam uzalud gubio
dan kladeći se protiv njega. Svi igraĉi udariše u smijeh, a on šalu primi
naopako i ode ljutit. Ĉas kasnije uputih se Teresi kako joj bijah obećao.

Ona je oĉekivala V. D. R-a, ali kad joj ispripovjedih kako i zašto je
bijesan otišao iz kavane, prestade ga ĉekati.

Proveo sam ĉitav sat sa Sofijom u naruĉju, a onda otišao obećavši
da ćemo se vidjeti za tri ili ĉetiri sedmice.

Vraćao sam se sasvim sam k Boazu, s maĉem ispod ruke, kadli me
odjednom napade V. D. R. na jasnoj mjeseĉini. Reĉe da ga zanima da li mi
je maĉ oštar kao i jezik. Uzalud sam ga pokušavao umiriti razumnim

rijeĉima. Nisam ţelio povući maĉ iz toka, iako je on uperio na mene golu
oštricu. Dokazivao sam mu da šalu ne treba tako krivo shvatiti, molio ga za
oproštenje, nudio mu javnu ispriku u kavani, ali sve uzalud. On hoće da me
pošto-poto ubije, i, da bi me izazvao, udari me maĉem pljoštimice. Takav
sam udarac primio samo jedanput u ţivotu. Naposljetku i ja potegoh maĉ i,
u nadi da će se ipak urazumiti, stadoh uzmicati. On pomisli da se bojim, pa
ispruţi maĉ i zada mi udarac od koga mi se kosa na glavi nakostriješila.
Oštrica mi je probila ovratnik i prozujala s lijeve strane vrata promašivši
me za ciglih nekoliko centimetara. Uţasnuh se i odskoĉih u stranu.
Odluĉivši da ga ubijem, ranih ga u prsa, i siguran u pobjedu pozvah ga da
završimo dvoboj. No on odvrati da još nije mrtav i mahnito nasrnu na
mene. Ubo sam ga ĉetiri puta zaredom. Nakon posljednjeg udarca odskoĉi
unazad i reĉe mi da mu je dosta, zamolivši me samo za jednu uslugu — da

odem.

Odahnuo sam kad sam, brišući maĉ, ustanovio da je oštrica krvava

tek na vrhu.

Boaz još nije bio legao. Kad je sve ĉuo, svjetova mi da smjesta
odem u Amsterdam, iako sam ga uvjeravao da mladićeve rane nisu

smrtonosne.

Budući da moja kola nisu bila spremna, otputovao sam Boazovim,
ostavivši nalog svom sluzi da sutradan otputuje za mnom i da mi donese

prtljagu u svratiste Druga biblija u Amsterdamu, gdje sam namjeravao uzeti

konak.

Stigao sam oko podne, a moj sluga pred noć. Nije mi znao reći ništa
nova. Srećom po mene, u Amsterdamu se nije ništa doznalo punih osam
dana. Iako sasvim bezazlena, ta bi mi afera mogla naškoditi, jer kad bih
izašao na glas kao siledţija, to se nikako ne bi sviĊalo poslovnim ljudima s
kojima sam upravo imao zakljuĉiti vaţan posao.

Moj prvi posjet bio je namijenjen gospodinu D. O., ili bolje reći —
njegovoj kćeri, kojoj sam se ţelio pokloniti. Onaj naš rastanak raspirio je

vatru u meni.

Njena oca nije bilo kod kuće. Zatekoh je za stolom zabavljenu
nekim raĉunskim zadatkom. Da bih je zabavio, nacrtah joj dva magiĉna
ĉetvorokuta. To joj se veoma svidjelo. Zauzvrat pokaza mi ona neke
doskoĉice koje sam već odavna poznavao, ali sam se gradio kao da ih prvi
put vidim. Moj dobri duh prišapnu mi da joj pokaţem kabalu. Rekoh joj
dakle neka napiše pitanje o neĉem što ne zna a ţeljela bi znati, uvjeravajući

je da će pomoću stanovite raĉunske operacije dobiti taĉan odgovor. Ona se
nasmije i zapita zašto sam se tako brzo vratio u Amsterdam. Nauĉio sam je
da poreda u piramide brojeve koji se izvode iz rijeĉi, kao i sve ostale

ceremonije s tim u vezi. Zatim joj pomogoh da Ih prevede u francuska
slova, i ona sa zaĉuĊenjem proĉita da me je u Amsterdam vratila — ljubav.

Izvan sebe od ĉuda reĉe da je to ĉudesno, ĉak ako je odgovor
netaĉan, i saleti me neka joj kaţem od kojih se to uĉitelja moţe nauĉiti tako
ĉudesni raĉun. Rekao sam joj da oni koji to poznaju ne mogu nikoga
nauĉiti.

— A kako vi znate?

— Ja sam to sam nauĉio iz jednog rukopisa što mi ga je ostavio moj

otac.

— Prodajte mi taj rukopis.

— Spalio sam ga. To znanje mogu prenijeti samo na jednu jedinu
osobu, ali tek kad budem navršio pedeset godina. Uĉinim li to prije, za
kaznu ga više ni ja neću znati. Elementarni duh koji je povezan s
proroĉištem u tom bi se sluĉaju odijelio od proroĉišta i nestao. Sve sam to

doznao iz onog rukopisa.

— Znaĉi da vi moţete doznati svaku tajnu na svijetu?

— Mogao bih, kad odgovori ne bi bili tako zbrkani i nejasni.

— Budući da postupak ne traje tako dugo, ne biste li bili toliko
ljubazni pa mi omogućili da dobijem odgovor na još jedno pitanje?

Ona postavi pitanje kakva će joj biti sudbina, a proroštvo joj
odgovori da još nije ni zakoraĉila na put sudbine. Sva izvan sebe Esther
dozva svoju odgojiteljicu misleći da će je zapanjiti kad joj pokaţe ta dva
proroĉanska odgovora. Priprosta Švicarka nije vidjela u tome ništa ĉudesna,
pa Esther izgubi strpljenje i nazva je glupaĉom. Onda me stane preklinjati
da joj dopustim još jedno pitanje, a ja je ţivo potakoh. Pitala je tko je u
Amsterdamu najviše voli, i po istom postupku dobi odgovor da je to onaj

kome duguje svoj postanak.

Jadna se Esther, unatoĉ svojoj razumnosti, snuţdi i reĉe da sam je
uĉinio nesretnom, jer će umrijeti od tuge ako ne sazna tajnu tog ĉudesnog
raĉuna. Ništa joj nisam odgovorio, samo sam osjećao duboku tugu.

Onda stade pisati novo pitanje, zaklanjajući papir svojom lijepom

rukom. Ustao sam da joj ne smetam. No dok je ona slagala piramidu, a ja

šetao, bacih pogled na papir i proĉitah njeno pitanje. Kad je uĉinila sve
kako sam je poduĉio, zamoli me da odgonetnem odgovor, ali da ne smijem
proĉitati njeno pitanje. Pristadoh, ali pod uvjetom da to više od mene ne
traţi. Obećala mi je pocrvenjevši. Budući da sam proĉitao njeno pitanje,
znao sam da je zamolila proroĉište za dozvolu da pokaţe svom ocu sva
svoja pitanja, pa sam udesio slijedeći odgovor: da će dotle biti sretna dok
ništa ne bude morala tajiti pred svojim ocem.

Povikala je iz svega glasa, ne nalazeći rijeĉi da mi iskaţe

zahvalnost.

Oprostivši se od nje, otišao sam u Burzu gdje sam s gospodinom

Pelsom dugo razgovarao o onom poslu.

Sutradan izjutra jedan lijep, neobiĉno uglaĊen ĉovjek donese imi
pismo od Terese u kojem me ona upućuje na njega, uvjeravajući me da bi
mi taj ĉovjek mogao biti od koristi u svim mojim poslovnim pothvatima.

Zvao se Rigerboos. Pisala mi je nadalje da su V.D.R.-ove rane neopasne i
da se ne moram bojati, jer nitko o tome ništa ne zna, te da se mogu vratiti u
Haag ako me zovu poslovi. Sofija da govori o meni od jutra do veĉeri, a
kad se vratim, bit ću mnogo zadovoljniji s njenim sinom.

Zamolio sam gospodina Rigerboosa da mi da svoju adresu, kazavši
da ću se u sluĉaju potrebe s potpunim povjerenjem pouzdati u njegovu
ĉestitost.

Tek što je otišao, stiţe Estherino pisamce u kojem me u oĉevo ime
poziva da provedem s njom ĉitav dan ukoliko nemam neodgodiva posla.
Odgovorio sam joj da osim posla za koji zna i njen otac ništa drugo na
svijetu nije za mene vaţnije od toga da pokušam osvojiti njezino srce.

Došao sam k njoj u vrijeme ruĉka. Ona i njen otac bijahu zabavljeni
ispitivanjem proraĉuna pomoću kog se iz piramide dobivaju smisleni
odgovori. Gospodin D. O. me zagrli, dok mu je plemenito lice sjalo radošću
što ima takvu kćer koja je umjela privući moju paţnju. A kad mu rekoh da
je oboţavam, ponovo me zagrli, pa Esther radosno uskliknu i poleti mi u

zagrljaj.

— Za danas sam sve obavio — reĉe mi gospodin D. O. — tako da
sam slobodan ĉitav dan. Dragi prijatelju, još iz djetinjstva znam da postoje
tajne znanosti kao što je vaša, a poznavao sam jednog Ţidova koji je,
sluţeći se njima, stekao velik imutak. I on je tvrdio, kao i vi, da ih moţe
povjeriti samo jednoj jedinoj osobi. U protivnom sluĉaju bile bi za njega

nepovratno izgubljene. No on je toliko zatezao da je napokon umro

nemajući više ni snage ni vremena da ih preda drugome. Dopustite da vam
kaţem, ako ne znate izvući koristi iz svog dara, onda ne znate što

posjedujete. To je pravo blago.

— Gospodine, moja su proroĉanstva ĉesto veoma nejasna.

— Ali odgovori koje mi je kći pokazala veoma su jasni.

— Ona je vjerojatno sretna već zbog samog pitanja, budući da o

njemu ovisi odgovor.

— Vidjet ćemo poslije ruĉka hoću li i ja biti tako sretne ruke,
ukoliko budete tako ljubazni da mi posvetite nešto od svog vremena.

Za stolom smo govorili o posve drugim stvarima, jer su bili prisutni
i neki od njegovih ĉinovnika, meĊu ostalima njegov glavni pomoćnik,
ĉovjek ruţan i podebeo koji je, kako mi se ĉinilo, gajio osobito veliku nadu

u odnosu na Estheru.

Nakon ruĉka ostali se povukoše i osta jedino Esther, pa onda
gospodin D. O. izvadi iz dţepa dva veoma dugaĉka pitanja. U prvom je
traţio odgovor na koji bi naĉin postigao da se skupština staleţa izjasni u
prilog nekog posla koji ga je veoma zanimao, iznoseći ga u pojedinostima.
Odgovorio sam na to pitanje veoma brzo, ali i vrlo nejasno, prepustivši
Estheri da brojke prevede u rijeĉi, ali što se drugog pitanja tiĉe, spopade me
luda ţelja da odgovorim jasno. Pitao je kakva je sudbina jednog broda ĉije
je ime i naveo i za koji se znalo ĉak i dan kad je otplovio iz Istoĉne Indije,
ali mu se potom izgubio trag. Morao je stići još prije dva mjeseca. Htio je
saznati da li još postoji, ili se pak unesrećio, i ako jest — gdje i kako. Nitko
dosad nije primio nikakve vijesti o njemu. Društvo kojem je brod pripadao
zadovoljilo bi se osigurninom od deset posto, ali nitko nije htio ući u tako
nesiguran pothvat. Opće mišljenje da je brod izgubljen potkrijepilo je

pismo jednog engleskog kapetana koji je tvrdio da je vidio kako je taj brod
potonuo na puĉini.

Smisao mog odgovora što sam ga tako lakoumno dao, ne
predviĊajući što će se iz toga izroditi, bijaše u tome da je brod još uvijek
ĉitav i neoštećen, i da će za osam dana stići pouzdane vijesti o njemu. I
tako sam svoja proroĉanstva, u ţelji da ih uzdignem do nebesa, izloţio

opasnosti da ih posve obezvrijedim.

Sigurno ne bih tako nešto uĉinio da sam mogao naslutiti što će
gospodin D. O. poduzeti pouzdavajući se u proroštvo. Problijedio je od
radosti. Reĉe da nikom o tome ne govorim, jer da je nakanio osigurati brod

uz najmanju svotu. Sav blijed od prepasti rekoh mu da ne odgovaram za
istinitost proroštva i da ću umrijeti od tuge budem li uzrokom da on izgubi
veliku svotu novaca. Onda me on upita je li me proroštvo ikada prevarilo, a
ja mu odgovorih da nije, ali da me je ĉesto navodilo na pogrešne zakljuĉke

zbog svoje dvosmislenosti.

Esther primijeti moju uznemirenost i zamoli oca da se u to ne
upušta. Gospodin D. O. ostane neko vrijeme zamišljen, a onda stade
neupućeno raspravljati o toboţnjoj moći brojaka i zamoli kćer da mu
proĉita sva pitanja koja je postavila.

Bilo ih je šest ili sedam, sva kratka, a bijahu takva da su odgovori
mogli biti ili jasni, ili dvosmisleni, ili pak šaljivi. Esther je sama sastavljala
piramide i blistala od sreće što je uz moju pomoć uspijevala izvoditi
odgovore. Kad je njen otac vidio kako je spretna, silno se oduševio, jer je
povjerovao da će mu kći uspjeti sasvim savladati ovu nauku, a i sama se
Esther moţda u duši tome nadala.

Proveli »u šest sati raspravljajući o tim odgovorima koji su izgledali
boţanski, pa onda sjedosmo na veĉeru. Sutradan je bila nedjelja, pa me
gospodin D. O. zamoli da ruĉam u njegovoj kući na Amstelu koju sam već

poznavao. Sa zadovoljstvom sam prihvatio.

Na povratku do svratišta prošao sam kraj neke kuće u kojoj se
plesalo, i kako sam vidio gdje ljudi neprestano ulaze i izlaze, podiĊe me
ţelja da vidim što je to. Bio je to takozvani musicau[81]. Mraĉno orgijanje,
prava kloaka poroka i najodvratnijeg razvrata. Ĉak i zvuĉi malobrojnih
instrumenata od kojih se sastojao orkestar ispunjali su dušu tugom.
Dvorana bijaše puna smrada prostog duhana, zadaha bijelog luka što je
izlazio iz usta i onih što su plesali i onih što su sjedili, drţeći bocu vina ili
vrĉ piva u jednoj ruci, a grleći drugom odvratne djevojĉure — eto slike što
mi je pred oĉima pruţaše bijeda ţivota, pokazujući kako se duboko moţe
srozati pojam uţitka. Skup koji se surovo zabavljao na tom mjestu sastojao

se mahom od mornara ili drugih ljudi iz puka za koje je to mjesto
predstavljalo pravi raj u kojem nalaze naknadu za sve ono što su prepatili
za vrijeme dugih i muĉnih plovidbi. Ni s jednom od prisutnih djevojaka ne

bih se mogao zabaviti ni za trenutak.

Neki ĉovjek zla lica i prostaĉkog govora, vjerojatno kotlar, upita me
u lošoj talijanštini hoću li plesati za jedan sou. Pokaza mi jednu
Venecijanku koja je sjedila u blizini i reĉe mi da je mogu pozvati gore u
jednu od soba i da mogu piti s njom. Pribliţih joj se i uĉini mi se poznata,

ali uz tmurno svjetlo ĉetiriju svijeća nisam joj mogao razabrati crte lica.
Potaknut radoznalošću sjedoh do nje i zapitah je li zaista Venecijanka i je li
već odavna otišla iz domovine. Odgovorila mi je da tome ima već oko
osamnaest godina. Donesu bocu vina, i ja je zapitah hoće li piti, a ona
odgovori da hoće i da se mogu s njom popeti gore. Odgovorih joj da
nemam vremena, dadoh krĉmaru dukat, a ostatak gurnuh onoj nesretnici u

ruku.

Pruţi mi usta na cjelov, a ja ustuknuh.

— Volite li više Amsterdam od Venecije? — zapitah je.

— Tamo u domovini nisam se bavila tim prokletim zanatom. Imala
sam ĉetrnaest godina i ţivjela sam s ocem i majkom.

— A tko vas je upropastio?

— Jedan gadni ţenskar.

— U kojoj ste venecijanskoj ĉetvrti stanovali?

— Nismo ţivjeli baš u samoj Veneciji, već nedaleko, na jednom

posjedu u Furlandiji.

Posjed u Furlandiji! Osamnaest godina! Obuze me strašno
uzbuĊenje, pogledah je bolje i prepoznah Luciju iz Pasiana. Jedva sam
hinio ravnodušnost. Lice i one divne draţi bijahu joj uveli više zbog
razvrata no zbog godina. Luciju koju sam toliko volio i koju sam štedio
zbog osjećaja, u takvu stanju, ruţnu, odvratnu, nalazim u amsterdamskom
bordelu! Pila je ne gledajući u mene, ne pitajući tko sam.

Nisam bio radoznao da doznam tuţnu priĉu njena ţivota, jer sam je
i odveć dobro naslućivao. Reĉe mi da stanuje u musicau i da će mi pribaviti

lijepih cura ako je posjetim.

Na poĉinak sam otišao duboko potresen i rastuţen. Bijaše to za me
koban dan, ako još tome dodam i gospodina D. O., koji će zbog moje laţne
kabale moţda izgubiti tri stotine tisuća florina. Zbog toga sam mrzio sama
sebe, i to je kao mraz oparilo njeţne osjećaje koje je Esther u meni budila.

Strepio sam da se ne dogodi ono zbog ĉega će mi i ona postati
smrtnim neprijateljem, isto tako kao i njen otac. Ne moţe se ljubiti bez
nade da će nam ljubav biti uzvraćena. Lucijina slika progonila me je cijelu
noć u muĉnim snovima. Optuţivao sam sebe kao uzroĉnika njene nesreće.
Tek su joj bile trideset i dvije godine, i s grozom sam predviĊao kakva će

joj biti starost.

Ustadoh zlovoljan i neispavan i naruĉih koĉiju. Nakon nekih posjeta
otpustih koĉiju i lakaja, naredivši im da budu u jedanaest sati kod

gospodina D. O. na Amstelu.

Uputih se onamo pješke, a kako sam bio raskošno odjeven,
holandska mi se fukara rugala i zviţdala za mnom. Ugledavši me s prozora
na prvom katu, Esther potegnu uzicu, vrata se otvoriše, i ja se stadoh
uspinjati drvenim stubama, ali negdje na pola puta spotaknuh se o nešto što
se pomaknu. Pogledah bolje i vidjevši jednu zelenu novĉarku sagoh se da je

podignem, ali ona mi iskliznu iz ruke i propade kroz otvor na dnu stuba
koji su po svoj prilici probili da bi osvijetlili donje stubište. Nisam se
zaustavio već nastavih da se uspinjem stubama.

Primili su me srdaĉno kao i uvijek, no meni se uĉini da su oboje
utuĉeni. Uto uĊe Estherina odgojiteljica i reĉe joj nešto na holandskom, a
Esther se na to veoma raţalosti i prišavši ocu stade ga njeţno milovati.

— Vidim — rekoh mu — da vas je zadesila neka nesreća, pa ako
vas moja nazoĉnost smeta, ja ću se odmah povući.

— Izgubio sam — reĉe mi on — lisnicu s novcima i papirima velike
vrijednosti. Da sam bio pametan, bio bih je ostavio kod kuće, jer mi nije

trebala do sutra. Mora da sam je izgubio na ulici, ni sam ne znam kako. U
njoj ima ĉekova na visoke iznose kojih isplatu mogu obustaviti, no ima i
ĉekova Engleske banke koji se isplaćuju donosiocu. Esther, draga moja,
zahvalimo bogu na svemu, molimo ga da nas saĉuva u zdravlju i da nas
zaštiti od većih nesreća. U svom sam ţivotu pretrpio i teţih udaraca, pa sam
izdrţao. Ne govorimo više o toj nezgodi, koju ću uzeti kao jedan od

neznatnih bankrota.

Ja sam šutio, a grudi mi se nadimahu od radosti. Bio sam siguran da

je to ona ista lisnica koju sam ispustio kroz otvor, pa prema tome nije bila
izgubljena, i odmah mi sinu u pameti da im otkrijem gdje se nalazi pomoću
kabalistiĉkih raĉuna. Prilika bijaše i odviše primamljiva a da je ne
iskoristim i tako svojim gostoprimcima pruţim neoboriv dokaz o
nepogrešivosti svog proroštva.

Taj me naum raspoloţi, pa se stadoh šaliti s Estherom i
ispripovjedih joj mnoštvo smiješnih anegdota na raĉun Francuza, koje ona

nije trpjela.

Ruĉali smo veoma ukusna jela, a pili najbiranija vina. Poslije kave

rekoh im da bismo mogli igrati karata, ako vole takve igre, no Esther
odvrati da bi bilo šteta na to gubiti vrijeme.

— Ja bih se bavila samo piramidama — nadoveza ona. — Mogu li
pitati tko je našao oĉevu lisnicu?

— Zašto ne ? — rekoh joj. — To je barem jednostavno pitanje.

Ona sloţi veoma kratko pitanje, a i odgovor koji je na nj dobila
bijaše kratak: lisnicu nije nitko našao!

Ona poleti da zagrli oca koji povjerova odgovoru i ponada se da će
se lisnica vratiti u njegove ruke. Ostala je ĉasak zateĉena, a onda se nasmija
kad sam joj rekao neka se ne nada da ću nastaviti rad na pitanjima ako i

meni ne podari onoliko cjelova koliko ih je dala ocu. Ona me tad nebrojeno

puta poljubi, a zatim sastavi piramidu od ovog pitanja: gdje se nalazi

lisnica? Podesio sam da ispadne ovakav odgovor:

Lisnica je pala kroz otvor pete stepenice stubišta.

D. O. i njegova kći digoše se u isti mah, zadovoljni i iznenaĊeni.
Odmah potekoše na stubište, a ja za njima.

Gospodin D. O. sam pokaţe otvor kroz koji je lisnica morala pasti.
Onda upali svijeću, siĊe niz podrumske stube i vlastitim rukama podigne
lisnicu koja je leţala u vodi taĉno ispod onog otvora.

Vratili smo se u sobu i ĉitav sat raspravljali o boţanskoj prirodi
proroštva i o neizmjernoj sreći onih smrtnika koji posjeduju njegovu tajnu.
Kad je gospodin D. O. otvorio lisnicu, pokaza nam ĉetrdeset ĉekova od
tisuću livri sterlinga, od kojih dva pokloni kćeri, a druga dva meni. Ja ih
uzeh jednom rukom, a drugom dadoh lijepoj Estheri, rekavši neka mi ih
ĉuva. Pristala je tek onda kad sam joj se zaprijetio da neću više s njom

raditi kabalu. Gospodinu D. O. kazah da mi je stalo samo do njegova
prijateljstva, a on me zagrli i reĉe da će mi ostati prijatelj do posljednjeg
ĉasa svog ţivota.

Uĉinivši Estheru ĉuvaricom svojih dvadeset i dvije tisuće florina,
povjerovah da sam je još ĉvršće vezao uza se. U oĉima te djevojke bijaše
ĉarobna moć koja me je svega zatravila. Njenom sam ocu rekao da mi onaj
posao od dvadeset milijuna veoma leţi na srcu. On mi odgovori kako se
nada da će stvar privesti kraju na moje zadovoljstvo, no budući da će me
pri tom ĉešće trebati, bilo bi najbolje, reĉe, da se nastanim kod njih.
Njegovim molbama Esther pridruţi svoje, i ja pristadoh, pa zahvalih kako
je zahtijevala pristojnost, zatomljujući silinu radosti koja me bijaše obuzela.

Otac ode u svoju radnu sobu, pa ostavši sam s Estherom rekoh joj
da sam u stanju uĉiniti za nju sve što je u mojoj moći ako mi obeća da će

mi pokloniti svoje srce. Ona odgovori da ću je moći zaprositi u njena oca
onda kad se nastanim kod njih. Obećao sam joj da ću to već sutradan
uĉiniti.

Vrativši se iz kabineta, gospodin D. O. nam saopći da ćemo
sutradan saznati veliku novost sa burze. Reĉe da će na svoj raĉun preuzeti
brod za koji se misli da je izgubljen i da će platiti tri stotine tisuća florina,

pa neka misle da je lud.

— Bio bih lud — doda — kad bih se bojao pošto sam se sam
uvjerio u boţansku narav proroštva. Zaradit ću tri milijuna, pa ako i
izgubim, taj me gubitak neće upropastiti.

Zaslijepljena pronalaskom lisnice, Esther saleti oca neka ne poţuri, i
ja više nisam mogao natrag. Videći me snuţdena, gospodin D. O. me
zagrli, govoreći da će mi ostati prijatelj sve ako se proroštvo pokaţe
laţnim. Ja ga zamolih da još jednom pokušamo ispitati proroštvo prije no
što se izloţi tolikom gubitku, i oni oboje pristadoše ushićeni tolikom
privrţenošću koju sam pokazivao prema njihovoj kući.

No, evo još jedne ĉinjenice u koju ĉitalac moţda neće povjerovati ili
će me, ako povjeruje, osuditi kao ĉovjeka nerazumna i opasna. Ja sam sam
postavio pitanje i sve ostalo ne dopuštajući Estheri da se umiješa. Bio sam
presretan što ću na vrijeme sprijeĉiti to nedjelo.

Dvosmislen odgovor, a smisao odgovora je i tako zavisio o meni,
zacijelo bi oboje obeshrabrio, pa smislivši ga već u glavi, mislio sam da
sam ga savršeno taĉno izrazio brojevima na papiru koji je leţao preda
mnom na stolu. Esther je već znala naĉin prenošenja brojaka u slova, te
brzo prevede i proĉita odgovor koji me je zaprepastio:

Kada se radi o ĉinu kao što je ovaj, ne treba se niĉega bojati. Jako
ćete se kajati.

Više im nije trebalo. Otac i kći polete mi u zagrljaj, a gospodin D.
O. izjavi da ću, kad se brod bude pojavio, dobiti desetinu njegova dobitka.
Od prepasti bijah zanijemio, pa ne naĊoh rijeĉi da mu izrazim zahvalnost.
Bio sam naime siguran da sam napisao rijeĉ »vjerovati«, a ne »bojati se«.

Više nije bilo uzmaka.

Sutradan sam se doselio u njihovu kuću, gdje mi dadoše lijep stan, a

prekosutra sam poveo Estheru na koncert, i ona me je ljupko zadirkivala
zbog toga što Trentijeva više ne dolazi. Bio sam sav u njenoj vlasti, no

kako je ona svagda uzmicala pred onim glavnim ĉemu su teţila moja
milovanja, venuo sam od ĉeţnje.

Nakon nekoliko dana gospodin D. O. saopći mi ishod sastanka koji
je odrţao s gospodinom Pelsom i šefovima šest drugih banaka o onih mojih

dvadeset milijuna. Oni nude deset milijuna u gotovu, a sedam u papirima
koji će donositi pet-šest posto, no uz rabat od jedan posto na ime
posredovanja. Osim toga oni se odriĉu dvije stotine tisuća florina koje je

Francuska indijska kompanija dugovala holandskoj. Prijepis ovog

sporazuma poslao sam gospodinu de Boulogneu i gospodinu d'Affriju,
zahtijevajući da mi smjesta odgovore.

Odgovor sam dobio tek nakon osam dana od gospodina de Courteila
koji mi je po nalogu gospodina de Boulognea saopćio da takvo unovĉenje
ne dolazi u obzir i da se mogu vratiti u Pariz ako ne mogu postići ništa

povoljnije, uz napomenu da je sklapanje mira tek pitanje dana. Bio bih
otišao da nije bilo jedne okolnosti u koju nisam mogao vjerovati. U Burzu

je naime stigla sigurna vijest da se brod, za koji su svi mislili da je potonuo,
nalazi u Madeiri. Prije ĉetiri dana gospodin D. O. kupio ga je s cjelokupnim
tovarom za trista tisuća florina. Kakvog li zadovoljstva, kakve li sreće za

nas oboje kad smo ga ugledali kako ulazi u sobu ozarena lica da nam
potvrdi novost! Reĉe da ga je osigurao za putovanje od Madeire do Texela,

i to za neku malenkost, i da mogu raspolagati desetinom dobitka. No ono
što me je najvećma iznenadilo bijahu rijeĉi 'kojima je završio svoj govor:

— Sada ste dovoljno bogati da ostanete kod nas i moţete biti sigurni
da ćete se za malo godina neizmjerno obogatiti, a da se ne morate niĉim
drugim baviti osim kabalom. Ja ću biti vaš posrednik. Uortaĉimo se, i ako
volite moju kćer, ja vam je dajem, ukoliko ona pristaje.

Radost zablista u Estherinim oĉima, no u mojima se zrcalilo samo
neizmjerno ĉuĊenje, koje mi je oduzelo moć govora.

Nakon duge šutnje upustih se u raspredanje o osjećajima, završivši
time da se, iako oboţavam Estheru, moram vratiti u Pariz prije no što
donesem konaĉnu odluku. A kad se vratim u Amsterdam, bit ću sasvim
sigurno u stanju da odluĉim svojom sudbinom.

Taj im se odgovor svidi, pa smo ostatak dana proveli u veselju.

Sutradan gospodin D. O. priredi sjajan ruĉak za svoje prijatelje koji,
smijući se od sveg srca, nisu govorili o drugom doli o tome kako je on prije
svih saznao da je onaj brod uplovio u Madeiru, iako nitko ne moţe

razumjeti kako mu je to uspjelo.

Osam dana nakon tog sretnog dogaĊaja, gospodin D. O. mi po
posljednji put predloţi rješenje za onih dvadeset milijuna: Francuska će

izgubiti samo devet posto prodajom tih milijuna pod uvjetom da se

kupcima osigura pravo na minimalni rabat. Hitno sam poslao vjerne
prijepise tog prijedloga gospodinu d'Affriju, zaklinjući ga da ih o mom
trošku pošalje vrhovnom kontroloru s mojim pismom u kojem sam mu
izloţio da će posao propasti bude li samo još jedan dan oklijevao da
gospodinu d'Affriju dade puno ovlaštenje kako bi mi mogao izdati
punomoć bez koje posao nisam mogao zakljuĉiti. U istom smislu pisao sam
de Courteilu i gospodinu vojvodi, upozorivši obojicu da pri toj transakciji
ja ne dobivam ništa, ali da ću ipak zakljuĉiti taj posao, jer sam uvjeren da
će mi nadoknaditi sve troškove i da u Versaillesu neće odbiti da mi isplate
ono što mi kao posredniku pripada.

Budući da je bilo vrijeme poklada, gospodin D. O. mislio je da je
prilika da priredi ples, pa pozva sve što je bilo u gradu odliĉnije. Ĉitaocu ću
reći tek toliko da su i ples i veĉera bili sjajni i raskošni.

Esther je sve ĉetvorke plesala sa mnom, plešući s neizrecivom draţi
i lakoćom. Blistala je u vatrenom sjaju nakita svoje majke. Proveli smo
ĉitav dan zajedno, zaljubljeni i nesretni, jer nas je neprestano uzdrţavanje
silno draţilo.

Esther bi mi dopuštala po koju sitnu kraĊu jedino kad bismo
zajedno doruĉkovali. Velikodušna bijaše samo u darivanju poljubaca, a oni
umjesto da me smire samo su me još većma raspaljivali. Govorila mi je kao
i sve takozvane ĉestite djevojke kako je sigurna da se ne bih htio oţeniti
njome kad bi se predala onako kako ja traţim. Vjerovala je da nisam
oţenjen, jer sam to i preĉesto ponavljao, ali je ipak naslućivala da u Parizu
imam neku ljubav. To sam joj priznao, zaklinjući se da ću tu ljubav razvrći
kako bih se do smrti zdruţio s njome najsretnijom vezom.

Avaj, to bijaše laţ, jer se Esther ne bi nikada mogla odijeliti od
svoga oca kome je bilo tek ĉetrdeset godina, a ja nisam mogao ni zamisliti
da se zauvijek skrasim u zemlji kao što je Holandija.

Desetog ili dvanaestog dana pošto sam poslao svoj ultimatum,
primih pismo gospodina de Boulognea, u kojem mi saopćava da je poslanik
dobio sve upute i punomoćja koja su mi potrebna za zakljuĉenje posla. Isto
mi je potvrdio i poslanik, upozorivši me neka poduzmem sve mjere opreza,
jer će mi kraljevske obveznice predati tek kad primi osamnaest milijuna i
dvije stotine tisuća franaka u gotovu novcu.

Bijaše, dakle, nadošao bolni ĉas rastanka. Nismo se stidjeli suza.
Esther mi vrati dvije tisuće livri sterlinga koje sam joj dao onoga dana kad
je pronaĊena lisnica, a njen otac — prema mojoj ţelji — ispostavi mi

naputnicu od 100.000 forinti na Tourtona i Baura i na Monmartela u Parizu.
Napisao je i namiru u visini od 200.000 florina koja me ovlašćivala da u
njegovo ime podiţem novac sve dotle dok svota ne bude iscrpljena.

U ĉasu odlaska Esther mi pokloni pedeset košulja od najfinijeg

platna i pedeset maramica od mazulipatana.

Nisam odlazio iz Holandije zbog ljubavi prema Manoni Balletti, već
me na to natjerala neka glupa hvalisavost, ţelja da se iskaţem u Parizu.
Petnaest mjeseci što sam ih proveo pod olovnim krovovima venecijanske
tamnice nisu bili dovoljni da izlijeĉe bolest mog duha, jer ima bolesti
duševnih i tjelesnih koje ništa ne moţe izlijeĉiti. Sudbina je prazna rijeĉ,
tek joj mi svojim ĉinima dajemo smisao.

Zakleo sam se Estheri da ćemo se opet vidjeti prije kraja godine i
otiĊoh s jednim povjerenikom kompanije koja je kupila francuske

vrijednosne papire.

Stigavši u Haag, obiĊoh Boaza, koji me primi s mješavinom ĉuĊenja
i udivljenja. Reĉe mi da sam izveo pravo ĉudo i da se moram poţuriti u
Pariz, ako ni zbog ĉega a ono da uţivam u tamjanu hvale i slave.

Idućeg sam dana uredio poslove s poslanikom, te se povjerenik vrati

u Amsterdam.

Otišao sam na veĉeru s Teresom i ona mi ponosno pokaza kako su
joj djeca pristojno odjevena. Rekao sam joj da me drugog dana ĉeka u

Rotterdamu kako bi mi pismeno povjerila svoga sina, jer ga bez toga nisam
htio povesti zbog moţebitnih glasina zlih jezika.

Kod jednog od Boazovih sinova kupio sam dijamantne naušnice i
nekoliko dragulja u vrijednosti od 40.000 florina. Morao sam mu obećati da
ću na povratku u Haag svratiti do njega, ali rijeĉ nisam odrţao.

U Rotterdamu Teresa mi otvoreno reĉe kako sasvim pouzdano zna
da sam u Amsterdamu zaradio pola milijuna i kako bi za nju bila sreća kad
bi mogla otići iz Holandije da ţivi u Londonu. Ĉak je naputila nevinu
Sofiju da mi kaţe kako su moja sreća i bogatstvo posljedica njenih molitava
bogu. Sve mi je to bilo smiješno. Dao sam joj stotinu dukata, obećavši da
ću joj poslati još stotinu kad mi se javi iz Londona. Na njoj se jasno vidjelo
da tu svotu smatra odviše skromnom, no ipak joj nisam htio dati više.

Ĉekala je da se uspnem u koĉiju, pa me onda zamoli za još stotinu
dukata, a ja joj prišapnuh da ću joj dati i tisuću ako mi prepusti Sofiju.
Malo je razmišljala i rekla da neće. Prije polaska dadoh svojoj kćeri sat na

poklon.

U Pariz sam stigao 10. veljaĉe, te unajmih stan u Ulici grofice

d'Artois pokraj Ulice Montorgueil.

BILJEŠKE
1. UtvrĊeno je da je rijeĉ o kapeli samostana San Giacomo di
Galizia u Muranu.

2. ... jedan kazino. — Kazina (tal. casino) bijahu posebni stanovi
koje su osim svojih kuća i palaĉa posjedovali bogati Venecijanci i
Venecijanke. Bila su to raskošna ljubavna gnijezda i skrovita mjesta za
nesputane zabave i ljubavne sastanke.

3. Marija Magdalena bilo je redovniĉko ime Marije Lorenze Pasini,
roĊene 1731. godine, koja je bila jedna od šesnaest redovnica koliko ih je
tada bilo u samostanu San Giacomo. Umrla je godine 1788. kao glavarica
samostana.

4. trimo (franc, trumeau), visoko ogledalo izmeĊu dva prozora ili
nad kaminom.

5. Antinoj, mladi Grk, ĉuven sa svoje velike ljepote, ljubimac cara
Hadrijana. Umro je 130. godine.

6. U Veneciji se nije smjelo ići gradom pod maskom od 16. do 24.
prosinca.

7. Karluzijanski vratar, opscena knjiga francuskog pisca J. Ch.
Gervaise de Latochea, koja je u ono vrijeme bila mnogo ĉitana.

8. Ridotto, salon u kojem se igralo u novac. Svi igraĉi osim patricija
morali su nositi krinke.

9. Jedan od 35 ljubavnih poloţaja što ih je opisao Pietro Aretino
(1492 — 1556) u svojim Sonetti lussuriosi.

10. Felza, platneni krov na gondoli koji tvori neku vrst kabine.

11. Cavana, u Veneciji ponajĉešće natkriveni bazen gdje su vlasnici
uz naplatu ostavljali svoje barke.

12. John Murray bio je engleski rezident u Veneciji od 9. oktobra
1754. do 11. maja 1766. Opisana epizoda nije se dakle mogla dogoditi u
srpnju ili kolovozu 1754, već kasnije.

13. ... stihovima u maniri Martellija. — Bili su to stihovi od
ĉetrnaest slogova, sroĉeni po ugledu na aleksandrince. Prvi je u toj maniri
pisao stihove Jacopo Martelli (1666—1727), a kasnije Goldoni i Chiari.

14. De Bernis je postao ministar vanjskih poslova 26. svibnja 1757.

15. To je Chiarijev roman La Commediante in Fortuna, objavljen u

Veneciji 1755. godine.

16. Rijeĉ je o grofu Francescu Capsucefalo de Zora, nekoć
guverneru Zante, svodniku naroĉito dobro poznatom u patricijskim
krugovima. 29. oţujka 1775. bio je osuĊen na tri godine tamnice na Krfu i
na doţivotno zatoĉenje na jonskim otocima zbog špijunaţe i odnosa s

jednim stranim ambasadorom (vjerojatno Murrayj em).

17. Kolegij. — Kolegij mudraca (Pien Collegio), sastavljen od
dvadesetšest patricija: duţda, njegovih šest savjetnika, trojice poglavara
kriminalistiĉkog redarstva, šestorice Velikih mudraca, petorice mudraca sa

Terra ferma (tj. sa kopnenog dijelu Republike) i petorice mudraca degli

ordini.

18. Fauni Murray... Koliko je poznato, ĉuvena englesku kurtizanu
Fanny Murray nikada nije napuštala svoju domovinu.

19. Prema nekim istraţivanjima bio je to advokat Sebastiano
Marsigli, koji je umro negdje oko 1783. godine. MeĊutim, nije utvrĊeno
kada se vjenĉao s Catterinom Capretta.

20. Elementarni duhovi, duhovi koji odreĊuju ĉetiri osnovna

elementa.

21. Crveni drţavni inkvizitor, onaj od trojice drţavnih inkvizitoru
koji je ujedno i ĉlan duţdevog vijeća; »crveni« zbog boje svoga plašta.

22. ... kutiju s portretima. — U toku 17. i 18. stoljeću bile su u

velikoj modi tabakere s portretom, a portret im se nalazio na poklopcu.
Postojale su i razne kutije s portretima drugaĉije namjene. Ovdje je bez
sumnje rijeĉ o portretima što ih je Casanova dao poskidati s tabakera koje

je dobio na poklon.

23. Garzón, aĊutant u španjolskoj tjelesnoj straţi.

24. Messer grande (ili: capitan grande), šef policije, koji je uţivao
više povlastica, meĊu ostalima i tu da nosi crveni plašt. Od 1750. bio je to

Mattio Varutti.

25. ... osam mjeseci; toliko je naime trajao mandat drţavnog
inkvizitora koji se birao meĊu ĉlanovima Vijeća (jednako kao i »crvenog«

inkvizitora).

26. Salomonoua kljuĉna kost, naslov jedne magijske knjige koju se
laţno pripisivala kralju Salomonu. — Zecorben (Ţohar). poznat i kao

midraš rabi Šimuna ben Johaja, pseudoepigrafsko djelo u kome su navodno
sadrţana boţanska otkrića što ih je rabi Ben Johaj saopćio svojim
uĉenicima. Prvi ga je objavio kabalistiĉki pisac Moses de Leon u
Španjolskoj u 13. stoljeću. Na latinski je prevedeno 1677, a bilo je veoma
rašireno meĊu pristalicama kabale. — Picatrix, tajanstveni rukopis koji je
bez sumnje sluţio za prizivanje Ċavola. (Spominje ga Rabelais u svom
Pantagruelu, III, 23.) — Uputstvo o planetarnim satima, jedna od

mnogobrojnih planetarnih knjiga onoga doba. U tim se knjigama govorilo o
mogućnosti predskazivanja pojedinih stvari i prizivanja duhova prema
konstelaciji planeta. — Vojni filozof, rukopis što ga je kasnije preradio
Jacques - André Naigeon i objavio pod naslovom: Vojni filozof ili teškoće
o religiji što ih jedan bivši oficir predlaţe veleĉasnom Malebrancheu

(London, 1768).

27. Povijest moga bijega iz tamnica Mletaĉke Republike što ih zovu
Piombi, napisana u Duxu u Ĉeĉkoj 1787. godine izišla je »u Leipzigu kod
plemenitog von Schonfelda« 1788. godine, a samo je štampana u Pragu.
Casanova je u rukopisu precrtao »ĉetiri godine« i zamijenio sa »šest
godina«, što je dokaz da je taj dio Povijesti svoga ţivota napisao 1792. a
proširio 1794. godine.

28. ... na glas zvona Terze. — La campana di Terza, jedno od zvona

na zvoniku crkve sv. Marka, koje je pozivalo na okup gradske oce; vrijeme
koje je odbijalo mijenjalo se prema godišnjem dobu, od 12 do 17 sati po

talijanskom vremenu.

29. Pod olovo. — Piombi, tamnice smještene pod krovom Duţdeve
palaĉe koji je pokriven olovnim ploĉama, uspostavljene su 1561. godine.
Oko 1850. godine još su se mogli vidjeti njihovi ostaci.

30. Circospetto, kurtoazni naziv za tajnike Senata i Vijeća

desetorice. Ostalim tajnicima davan je naslov fedelissimo. Circospetti su
imali pravo da nose crni patricijski plašt iako su bili cittadini, tj. obiĉni
graĊani, a ne patriciji.

31. U Veneciji se, kao što smo već napomenuli, vrijeme raĉunalo od

zalaska sunca. To treba imati na umu uvijek kad se spominju sati.

32. Mistiĉni grad sestre Marije od Isusa zvane d'Agrada, to je
mistiĉni napis La mistica ciudad de Dios redovnice Marije de Agreda,

poznate pod svjetovnim imenom Maria Coronel (umrla 1729). U toku 17. i
18. stoljeća ta je knjiga mnogo napadana, pa je ĉak do 1748. bila i na
indeksu. — ... jezuita kome sam zaboravio ime: na margini rukopisa sam je

Casanova napisao da je to Caravita. MeĊutim, meĊu Caravitinim djelima
nema nijednoga na koje bi se moglo odnositi ovo što Casanova o njemu
kaţe. Neki misle da je zapravo rijeĉ o knjizi jezuita Jeana Croiseta (1656—
1738) Privrţenost presvetom srcu (prvo izdanje 1689).

33. Ţivot svete Ane (La vida de gloriosa santa Ana), mistiĉno djelo
isusovca Gabriela Malagride, napisano u zatvoru (1759—1761), nikada nije
štampano. Stavljeno je na indeks. Malagrida je zadavljen, a tijelo mu je
spaljeno na lomaĉi po nalogu inkvizicije godine 1761. navodno zato što je
napisao to djelo. MeĊutim, pravi je razlog optuţbe bio da je savjetovao da
se izvrši atentat na portugalskog kralja (1758) i da je prorokovao kraljevu

smrt.

34. Isusovaĉki red ukinuo je godine 1773. Klement XIV, a ponovo

ga je uspostavio Pio VIII godine 1814.

35. Leidensce novine — »Neobiĉne novosti iz raznih krajeva«,

nazvane Leidenske novine, prema imenu holandskog grada gdje su
štampane još od 1680. godine.

36. ... doje vam Boecija; bez sumnje traktat Dc c.omolatione
philosophiae što ga je Boecije (480—524) i sam napisao u zatvoru.

37. ... da mi objavi presudu. — Zapravo je Casanova već bio zbog
ateizma osuĊen na pet godina tamnice. Presuda je potpisana 12. rujna 1755.

38. Katastrofalni potres zadesio je Lisabon 1. studenog 1755.

39. ...zovem se Maggiorin. — Ovdje ili je zatajilo Casanovino
sjećanje ili on nastoji prikriti prava imena: njegov prvi drug u tamnici

(zatvoren 21. travnja 1755), sobar kod grofa Giorgia Marchesinija iz
Vicenze, zvao se Lorenzo Mazzetta, a ona djevojka nije bila grofova kći
jedinica već njegova nećakinja, gospoĊica Pagiello, takoĊer iz Vicenze.

40. Zatvorska zgrada. Izgradio ju je Antonio da Ponte godine 1580.
S Duţdevom palaĉom bila je povezana Mostom uzdisaja.

41. ... poslan na Cerigo. — Mazzeta je u sijeĉnju 1762. umakao iz
tamnice Sotto dei piombi, ali se ne zna je li kasnije ponovo uhvaćen.

Nigdje ne postoji nikakav trag o njegovu progonstvu na Cerigo.

42. ... petorica mudraca. — Cinque savii alla Mercanzia, neka vrst
ministarstva trgovine (od 1506). U 17. stoljeću ta je institucija pretvorena u

sud koji je sudio Turcima, Zidovima i Armencima, turskim podanicima koji
su ţivjeli u Veneciji.

43. Ataraksija, »potpuni spokoj duše«, etiĉki ideal, prema uĉenju
Epikura i Pirona Elejskog, osnivaĉa stare skeptiĉke škole (360—271 pr. n.

e.).

44. Pozzi, tamnice koje su tajnim stubištem bile izravno povezane
sa prostorijama inkvizitora i poglavara Vijeća desetorice. Neki misle da ih
je bilo osamnaest, devet na malo povišenom katu, a devet pod zemljom;
prema drugima, postojalo je deset mraĉnih tamnica (camerotti), a devet su

bile pozzi na donjem katu, ali nisu bile pod vodom.

45. Rationarium temporum, knjiga jezuita Denisa Pétaua zvanog
Petavius (1583—1652), francuskog kroniĉara, filologa i teologa, objavljena

u Parizu 1633. godine.

46. ... prvi svezak Wolffa. — Budući da nikada nije štampano neko
izdanje Wolffovih sabranih djela, nije moguće znati o kojoj je knjizi ovdje
rijeĉ. Vjerojatno se radi o tada najnovijem djelu: Philosophia moralis sive
etilica meth. scientif. per tract., 5 svezaka, Haag, 1750—1753.

47. Sedam općina, enklava talijanskog jezika na visoravni Asiago
izmeĊu rijeke Astico i Brenta. Oni »plemići« bijahu braća Berardo i
Domenico Marcolongo, a biljeţnici Giovanni i Pietro Zuccoli.

48. Vulgata, prijevod Biblije na latinski, koji je bio u sluţbenoj
upotrebi u katoliĉkoj crkvi. Preveo ju je sveti Jeronim. — Septuaginta,
grĉki prijevod Starog zavjeta. Dobio je ime po tome što ga je s hebrejskog

prevelo sedamdeset egipatskih Zidova po nalogu Ptolomeja Filadelfa (282.

ili 283. god. pr. n. e.).

49. tj. slike preĉiste Djevice Marije.

50. Sluţba presvete djevice (Officium parvum), knjiga molitava u
slavu Bogorodice koju su poĉev od 11. stoljeća naroĉito upotrebljavale
bratovštine i poboţni laici.

51. Soradaci, koji je uhapšen 1. rujna te je moţda bio zatvoren
negdje drugdje do 18. listopada, otpušten je 31. prosinca 1756. Prema
zapisnicima s tog procesa, razlozi njegova hapšenja razlikuju se od onih

koje mu Casanova pripisuje.

52. Sortes virgilianae; vergilijevske sudbine, vrst proricanja što se
izvodilo tako da se nasumce otvaralo neko Vergilijevo djelo i tumaĉio

odlomak na kojem bi se pogled prvo zaustavio.

53. Sv. Apolonija, gradska ĉetvrt koja je dobila ime po Bratovštini
Linaroli, koja bijaše posvećena sv. Apoloniji, ĉije je ime uostalom i nosila
poĉev od 15. stoljeća.

54. La Canonica, predio odmah do Crkve sv. Marka; nazvan je tako
zbog kuća koje su pripadale kanonicima.

55. Atentat na Ljudevita XIV. izvršio je Robert Francois Damiens 5.
sijeĉnja 1757; muĉen je i pogubljen iste godine.

56. ... gospoĊi markizi, tj. gospoĊi de Pompadour.

57. ... postavite se kod malih stanova. Takozvani »mali stanovi«
(petits appartements) zapremali su dva krila Versajskog dvorca: u lijevom
krilu stanovala je u prvom katu Marija Antoinetta, a u prizemlju
prijestolonasljednik; u desnom krilu stanovao je Ljudevit XV, a njegove su
odaje bile malim stepenicama povezane s odajama gospoĊe Pompadour.

58. GospoĊica M-re, koja nije identificirana, bila je jedna od
Casanovinih prolaznih ljubavi u Parizu.

59. To je vjerojatno aluzija na zakonske propise u Kataloniji koji su
bili veoma strogi.

60. Vojni povjerenik (commissaire de guerre); to je bio naziv
funkcionara kojima bijaše duţnost da nadgledaju ĉete i vojnu sluţbu uopće;
vršili su smotre, provjeravali brojno stanje vojske, njenu opremu, nastambe
itd.

61. Princesa d'Anhalt došla je u Pariz u srpnju 1758. i stanovala je u
Ulici Enfer. MeĊutim, kako se radnja ove epizode dogaĊa ranije, oĉito je da
je Casanova pobrkao imena. Na margini rukopisa gdje spominje princezu
d'Anhalt napisao je: To je bila majka ruske carice Katarine.

62. Arme de Lascaris d'Urfé, markiz de Bage, groí od Lyona
(1555—1621), francuski pjesnik. Moţda ga Casanova zamjenjuje s
njegovim mnogo ĉuvenijim mlaĊim bratom Honoreom d'Urféom,
pjesnikom pastirske igre Astrée u kojoj glavno lice postizava neku vrst
besmrtnosti. Svi d'Urfeovi bili su pomalo ekscentriĉni, s izrazitom
sklonošću za okultne znanosti.

63. Veliko cijelo, sinonim za kamen mudrac, koji je navodno
pretvarao obiĉne kovine (olovo, ţeljezo, itd.) u zlato.

64. Univerzalni lijek, tzv. panacija (prema Eskulapovoj kćeri
Panakciji) ili aurum votabile (pitko zlato), koje je prema mišljenju
alkemiĉara pomlaĊivalo, produţavalo ţivot i lijeĉilo od svih bolesti.

65. Steganografija, sinonim za kriptografiju, tajno pismo koje se
sastojalo od šifara i dogovorenih znakova.

66. Neka vrst metalne »biljke«, umjetno stvorene, koja se dobivala
mješavinom dvaju metala pomoću rastvaraĉa, npr. dušiĉne kiseline. Prema
metalu (srebro, olovo ili ţeljezo) nazivali su je Dijanino, Saturnovo ili

Marsovo drvo.

67. ... izum ĉuvenog Taliameda. Misli se zapravo Benoit de Maillet
(1656—1738), autor knjige Taliamed ili Razgovor indijskog filozofa s

jednim misionarom.

68. Geber, evropeizirano ime slavnog arapskog lijeĉnika 1
alkemiĉara Gabira ibn Haijana (8. ili 9. stoljeća). Njegova su se djela u

srednjem vijeku smatrala fundamentalnim djelima alkomije.

69. Kraljevska vodica, mješavina dušiĉne i klorovodiĉne kiseline.

70. Stanor, nekada ĉuvena peć u laboratorijima: bila je to velika
zemljana ili ciglena peć. Na gornjoj strani imala je kulu u koju se sipao
ugljen, a sa strane više otvora, što je omogućavalo vršenje više operacija

istodobno.

71. ... sa šestoro gubavaca: u alkemiji su tako zvali šest manje
vrijednih kovina, tj. srebro, ţivu, olovo, bakar, ţeljezo i kositar. One su se
pomoću kamena mudraca navodno mogle pretvarati u zlato.

72. ... oni isti duhovi koje spominje Agrippa. — Cornelius Heinrich
Agrippa von Nettesheim (1468—1525), njemaĉki lijeĉnik, filozof i
kabalistiĉar. — Duhovi ili geniji planeta bili su: Ara tron (Satura), Bethor

(Jupiter), Phal (Mars), Och (Sunce), Hagith (Venera), Ophiel (Merkur),

Phul (Mjesec), nera), Ophiel (Merkur), Phul (Mjesec).

73. Hypnerotomachia Polyphili, simboliĉni roman dominikanca
Francesca Colonna (1432—1527), napisan 1467. Prvo izdanje ovog djela
(Venecija, 1499) smatralo se za najljepšu knjigu Renesanse. Njime su se
mnogo sluţili i francuski alkemiĉari.

74. Svaki je sat imao svoj kabalistiĉki naziv, a njime je upravljao
jedan od dnevnih anĊela i jedan od planeta.

75. Anael, anĊeo srijede, pod utjecajem Venere, kojom upravlja duh

Hagith.

76. Artefius, ţidovski ili arapski filozof (oko 1130), pisac traktata o
kamenu mudraca. — Sandivoy, zapravo: Sandivonius, njemaĉki lijeĉnik iz
17. stoljeća, manje se bavio alkemijom, a više fiziologijom.

77. Electrum, smjesa od tri dijela zlata i jednog dijela srebra.

78. Saint-Germain, pustolov ĉije je porijeklo nepoznato. Maršal de
Saxe predstavio ga je Ljudevitu XV i gospoĊi Pompadour, te je ţivio na
dvoru od 1750. do 1760, zapanjujući sve svojom izvanrednom memorijom i
sposobnošću konverzacije, kao i izvanrednom sigurnošću s kojom je
dokazivao da je ţivio u vrijeme koncila u Tridentu, tj. prije dva stoljeća.
Tvrdio je da je stvorio eliksir duga ţivota. Na vrhuncu svoje slave,

odjednom je, iz nepoznatih razloga, protjeran sa dvora, te se sklonio u

Englesku. Iza 1762. pojavio se u Rusiji, a umro je u Schleswigu 1784.

godine.

79. Paracelsus (Theophrastus Bombastus von Hohenheim), roĊen u
Einsiedelnu 1494, umro u Salzburgu 1541. Njemaĉki lijeĉnik i filozof. Bez
stalna boravišta, Paracelsus putuje ĉitavom Evropom, a boravio je i u našim
krajevima. Negirajući opće priznate medicinske dogme onoga vremena,
Paracelsus piše vlastita opaţanja, temeljena na »iskustvu prirode«, o

profesionalnim bolestima, kugi, sifilisu, neurozama i psihozama. Paracelsus
se temperamentno obarao na vladajuće lijeĉniĉko umijeće koje poĉiva na
»laţnoj filozofiji«, i smatra da njegovi protivnici, »farizeji« i »volovi«
samo svojom vanjskom pojavom, ponašanjem, nakitom i sjajem te

nerazumljivim jezikom obmanjuju i zasljepljuju neuki narod.

80. Aţio, (tal. aggio), višak teĉajne vrijednosti nad nominalnom kod

novca, zlata i deviza.

81. ... takozvani muzikau; pravi naziv tih lokala bijaše speel house;
bile su to taverne u kojima se plesalo i slušala muzika.

Izadavaĉi:
»EPOHA« izdavaĉko grafiĉko poduzeće

Zagreb, Bogovićeva 3

Za izdavaĉa Ljubo Grubor

NAKLADNI ZAVOD MATICE HRVATSKE
Zagreb, Matiĉina 2

Za izdavaĉa Pero Budak

»PROSVJETA«, izdavaĉko poduzeće
Zagreb, Berislavićeva 10

Za izdavaĉa Branislav Ćelap

Tisak »Vjesnik« - Zagreb

1 Budi volja tvoja.
2 Neka je i bog, glavno je da umre.
3 To si htio, Georges Dandin; Moliere, Georges Dandin, I., 9. Zapravo: Što

si htio, to si dobio.
4 Smrt je posljednji redak u knjizi ţivota; Horacije, Epistolae, I, 16, 79.
5 Dva predmeta koja su jednaka nekom trećem predmetu meĊusobno su
jednaka (logiĉki aksiom).
6 Sudba umije da nas vodi. Vergilije, Eneida.
7 Ni Herkul se ne odupire dvojici (protivnika). Grĉka uzreĉica.
8 To je taj, stavite ga u pritvor.

9 Neumoljiviji zbog odluke da umre. Horacije, Ode, I, 37, 29.

10 Još jedna, još jedna, veliki boţe, ali jaĉa!.
11 Ta rijeĉ znaĉi »greda«. Bijaše to ona golema greda ĉija je sjena lišavala
ćeliju svjetlosti. (Casanovina bilješka.)
12 Ĉuvaj se onog koji je proĉitao samo jednu knjigu.
13 Koju nisu izmislili sicilijanski tirani. Prema Horaciju: Epistolae, I, 2, 58:

Invidia Siculi non invenere tvranni maius tormentum. (Sicilijanski tirani

nisu izmislili gore muke od zavisti.)
14 Podnosi i uzdrţi se.
15 Dobro je dokle god preostaje ţivota. Mecena, citirao Seneka.
16 Nesretna je duša koja brine o budućnosti. Seneka: Epistolae, XCVIII, 6.
17 Krije se.
18 IzmeĊu konca listopada i poĉetka studenoga. Ariosto: Bijesni Orlando,

IX, strofa 7, stih 1.
19 Ne zasluţuje vjeru onaj koji je krši drugom.
20 Neposlušnome batinu.
21 Neću umrijeti, već ţivjeti, i priĉat ću o djelima Gospodnjim; Psalam 117,

17.
22 Bog me strogo kaznio, ali me nije izruĉio smrti; Psalam 117, 18.
23 A zatim iziĊosmo da promatramo zvijezde. Dante, Boţanska komedija,

Pakao, XXXIV, 139.
24 Postavio je ove mede. (Usporedi Plasam 147, stih 14: qui posuit fines

tuos.)
25 Onaj koji vlada nebom neka brine o ostalom / Ili Sreća, ako se to njega
ne tiĉe. Ariosto: Bijesni Orlando, XXII, strofa 57, 3—1.
26 Talijanski: granica rizika.

27 K ... neće briga.
28 Ipak si došla, nesretna ţeno.