Giovanni Giacomo Casanova - Memoari III

na njena pisma, niti je posjećivao. Bilo je to ljeti. Vrućina, strast, glad i
bijeda okrenuše joj umom. Tako je poludjela da je jednog dana sasvim naga
istrĉala na Trg sv. Petra, a sve one koje bi susrela ili koji bi je zaustavili
molila je neka je odvedu k meni. Ĉitav je grad znao za tu nesretnu zgodu, i
to me je silno jadilo. Zatvorili su tu luĊakinju kojoj se razum povratio tek
nakon pet godina, ali iz bolnice je izišla da bi po Veneciji moljakala
milostinju, jednako kao i sva njena braća, osim najstarijeg, kojeg sam,
dvanaest godina kasnije, našao u Madridu gdje je sluţio kao garzon[23] u
tjelesnoj straţi Njegova veliĉanstva Carlosa III.

Od toga je dogaĊaja već bila prošla godina dana, ali optuţba bi
odloţena za isti dan kobnog mjeseca srpnja te iste godine 1755. Nad
mojom su se glavom nadvili crni i prijeteći oblaci iz kojih samo što nije
udario grom. Sud je izdao nalog da me messer grande[24] uhiti ţiva ili
mrtva. To je formula koja se nalazi na svim dekretima o hapšenju koji
potjeĉu od tog strašnog trijumvirata. Do ĉasa izvršenja njegovi se nalozi
drţe u najvećoj tajnosti, a prekršitelji te odredbe kaţnjavaju se smrću.

Tri ili ĉetiri dana prije blagdana sv. Jakova, ĉije ime nosim, Marija
Magdalena mi pokloni nekoliko lakata srebrne ĉipke koju sam trebao staviti
uoĉi svog imendana. Otišao sam je posjetiti odjeven u lijepo odijelo,
rekavši da ću je sutradan doći zamoliti neka mi posudi novaca, jer više
nisam znao kome da se obratim. Ona je još imala onih petsto cekina koje je

pohranila kad sam prodao njene dragulje.

Uvjeren da ću sutradan dobiti tu svotu, proveo sam dan igrajući i
gubeći, a noću sam na rijeĉ izgubio pet stotina cekina. U praskozorje,
osjetivši potrebu da se smirim, poĊoh do Erberije. Mjesto zvano Erberia

nalazi se na obali Canala Grande koji prolazi kroz grad, a naziva se tako
zato što je to zaista trg na kojem se prodaju trave, voće i cvijeće.

Oni koji tako rano odlaze na šetnju Erberijom kaţu da idu onamo
samo zbog neduţna uţivanja da gledaju kako u dvjesta-trista barki stiţu sve
moguće vrste trava, svakojako voće i, ovisno u godišnjem dobu, cvijeće što
ga stanovnici otoĉića koji okruţuju prijestolnicu dovoze i jeftino prodaju

krupnim trgovcima koji to uz zaradu preprodaju onim srednjima, a ovi pak
skupo preprodaju onim sitnima, a ti po još skupljoj cijeni rasprodaju
ĉitavom gradu. Ali nije istina da venecijanska mladeţ dolazi na Erberiju
prije izlaska sunca samo zbog tog uţitka. To im sluţi tek kao izlika.

Onamo idu muškarci i ţene laka ţivota koji su proveli noć po
igraĉnicama, krĉmama ili vrtovima, uţivajući u trpezi ili bjesomuĉnom

kockanju. Sklonost takvoj šetnji pokazuje da i jedan narod moţe izmijeniti

svoj karakter.

Nekadašnje Venecijance, podjednako tajanstvene u bludniĉenju kao
i u politici, potisnuli su ovi današnji koji se grade kao da za njih nema
tajne. Muškarci koji dolaze na trg u društvu ţena ţele pobuditi zavist sebi
ravnih, razmećući se svojim uspjesima. Oni koji dolaze sami nastoje štogod
otkriti ili izazvati ljubomoru, a ţene dolaze više zato da budu viĊene negoli
da one štogod vide. Njima veoma godi da pokaţu kako se ni od ĉega ne
ustruĉavaju. Koketeriji ondje nema mjesta, zbog otrcanosti odjeće koju
oblaĉe. Reklo bi se da se ţene na tom mjestu natjeĉu koja će biti neurednija
ne bi li zagolicale radoznalost onih koji će ih vidjeti. Muškarci koji ih vode

pod ruku moraju hiniti dosadu izlizane ljubaznosti i praviti se kao da ih nije
briga što se nagaĊa da su dronjci starih haljina u kojima se šepire njihove
ljepotice obiljeţja njihove muške pobjede. Na toj šetnji svi moraju izgledati
iznureno kao da jedva ĉekaju da se svale u postelju.

Nakon po sata šetnje poĊoh kući, gdje su svi još uvelike morali
spavati. Izvukoh iz dţepa kljuĉ, ali on ne bijaše potreban. Vidjeh da su
vrata otvorena, a brava razvaljena. Popeh se i naĊoh ĉitavu obitelj na

nogama, dok su prostorijom odjekivale jadikovke moje gazdarice. Ona mi
reĉe da je messer grande s grupom zbira silom ušao u njenu kuću, da je sve
isprevrtao te da je kazao da traţi nekakav sanduk koji je navodno pun soli,
što predstavlja znatno krijumĉarenje. Znao je da je prethodne veĉeri unijet

taj sanduk. Kazala mi je da je zaista bio iskrcan jedan sanduk, ali da je on
pripadao grofu Securu, a u njemu bijaše samo odjeća. Messer grande ga je
pretraţio i otišao ne rekavši ništa. Pregledao je i moju sobu. Gazdarica je
zahtijevala zadovoljštinu, i ja joj, znajući da je u pravu, obećah da ću o
tome još istog dana razgovarati s gospodinom Bragadinom. Otišao sam
spavati, ali me je uvreda nanesena toj kući toliko pekla da sam prospavao

svega dva do tri sata.

Ujutro odoh gospodinu Bragadinu, ispripovjedih mu ĉitav dogaĊaj i
zatraţih osvetu. Ţivo mu predoĉih sve razloge zbog kojih moja ĉestita
gazdarica zahtijeva zadovoljštinu u razmjeru s uvredom, jer zakoni jamĉe
mir svakoj obitelji besprijekorna ponašanja. Pošto sam mu dakle sve
iskazao, u nazoĉnosti njegovih prijatelja, vidjeh da su sva trojica
zamišljeni. Mudri mi starac kaza da će mi odgovoriti nakon ruĉka.

Za tim ruĉkom, gdje de la Haye nije prozborio nijedne rijeĉi, sva
trojica mojih prijatelja bijahu tuţni i zabrinuti. Da sam bio pametniji,

razabrao bih da je toj utuĉenosti razlog prijateljstvo što su ga tako vjerno
gajili prema meni. Druţenje te trojice poštovanih liĉnosti sa mnom uvijek
je bilo predmet ĉuĊenja za ĉitav grad. Zakljuĉivali su da to ne moţe biti
prirodno; to je dakle zacijelo posljedica ĉarolija. Svi bijahu pretjerano
poboţni, a u Veneciji ne bijaše većeg slobodnjaka od mene. Kaţu da vrlina
moţe biti milostiva prema poroku, ali ga ne moţe voljeti.

Nakon ruĉka, gospodin Bragadin me povede u svoj kabinet zajedno
s drugom dvojicom prijatelja, koji nikada ne bijahu suvišni. Umjesto da
pomišljam na osvetu zbog uvrede što ju je messer grande nanio kući u kojoj

stanujem, kaza mi hladnokrvno, neka radije razmislim kako da se sklonim

na neko sigurno mjesto.

— Onaj sanduk ispunjen solju — reĉe — bijaše samo izlika. Oni su
htjeli tebe, i mislili su da će te naći. Tvoj anĊeo je udesio da te ne naĊu,
spašavaj se. Osam mjeseci[25] bio sam drţavni inkvizitor i poznato mi je
kako se vrše hapšenja koja taj sud nareĊuje. Ne razvaljuju se vrata da bi se
došlo do sanduka soli. Moţda su te i namjerno propustili. Vjeruj mi, dragi
sine, smjesta poĊi do Fucina, a otud, poštanskim kolima, putuj danju i noću
do Firence, i ostani ondje sve dok ti ne javim da se moţeš vratiti. Na moju
gondolu stavi ĉetiri vesla i odlazi. Ako nemaš novaca, ja ću ti za to vrijeme
dati sto cekina. Razboritost zahtijeva da odeš.

Odgovorih mu da se ne osjećam krivim ni zbog ĉega pa ne
strahujem od suda i, prema tome, ne mogu poslušati njegov savjet, iako ga
smatram veoma razboritim. On mi odvrati da sud drţavnih inkvizitora
moţe utvrditi da sam kriv i za one zloĉine za koje ni ja sam ne znam.
Potakne me da upitam svoje proroĉanstvo treba li ili ne treba da poslušam
njegov savjet, a ja se izvukoh kazavši mu da pitam samo onda kad
sumnjam. Kao posljednji razlog navedoh mu da bih, odlazeći, pokazao
strah kojim bih se okrivio, jer neduţan ĉovjek ne moţe imati griţnje

savjesti, pa stoga nema ni straha.

— Ako je šutnja glavna znaĉajka tog visokog suda — rekoh mu —
bit će vam nemoguće da nakon mog odlaska saznate jesam li ili nisam
pogriješio što sam pobjegao. Ista razboritost koja mi, prema vašim rijeĉima,
nareĊuje da odem, spreĉavat će me i da se vratim. Treba li dakle da se
zauvijek oprostim od svoga zaviĉaja?

On me tada pokuša uvjeriti neka barem te noći prespavam u svojim
odajama u paaĉi, a ja se još i danas stidim što sam odbio da mu uĉinim to

zadovoljstvo.

Ţbiri ne mogu ulaziti u patricijsku palaĉu, osim ako im sud izriĉito
ne naredi; ali to se nikada ne dešava.

Rekoh mu da bi me ta mjera opreza, zbog koje bih spavao kod
njega, štitila samo noću, a da bi me danju mogli naći posvuda, ako već

imaju nalog da me uhapse.

— Saznat ćemo — rekoh mu — ali ne smijem se bojati.

Tada se dobri starac ganu rekavši mi da se moţda nikada više
nećemo vidjeti, a ja ga zamolih za milost neka me ne rastuţuje. On na tu
molbu malko razmisli, zatim se nasmiješi i zagrli me izgovarajući ovu
izreku stoika: Fata viam inveniunt.6

Zagrlih ga roneći suze i odoh, no njegovo se predskazivanje
obistini. Nikada ga više nisam vidio. Umro je jedanaest godina kasnije.
IziĊoh iz palaĉe bez i najmanje straha u duši, ali s mnogo briga zbog

dugova. Nisam smogao snage da odem u Murano da od Marije Magdalene

uzmem onih pet stotina cekina koje bih smjesta morao isplatiti onome tko
ih je prethodne veĉeri od mene zaradio; radije sam otišao da ga zamolim
neka priĉeka još osam dana. Nakon toga poĊoh kući i legoh pošto sam,
kako sam najbolje znao i umio, utješio gazdaricu i zagrlio njenu kćerku.
Bijaše to uveĉe 25. srpnja 1755.

Sutradan u cik zore u moju sobu uĊe messer grande. Jedan jedini
trenutak bijaše dovoljan da se probudim, da ga vidim i ĉujem kako me pita
jesam li ja Giacomo Casanova. Ĉim mu odgovorih da sam ja glavom onaj
što ga bijaše spomenuo, on mi naredi da mu predam sve što imam od
pismena, bilo svojih, bilo tuĊih; da se obuĉem i da poĊem s njim. Upitavši
ga u ĉije mi ime izdaje takav nalog, on mi odvrati da to ĉini u ime suda.

Rijeĉ sud skameni mi dušu ostavljajući mi samo tjelesnu sposobnost
potrebnu da poslušam. Sekreter mi bijaše otvoren; svi moji papiri bijahu na
stolu gdje sam pisao, pa mu rekoh da ih moţe uzeti. Njima je napunio torbu
koju mu donese jedan od njegovih ljudi i kaza mi da bih mu takoĊer morao
uruĉiti rukopisne knjige koje zacijelo posjedujem. Pokazah mu mjesto gdje
su se nalazile, i tada mi postade jasno da je onaj mešetar Manuzzi bio podli
doušnik koji me je optuţio da imam te knjige, dok se uvukao k meni
dodvarajući mi se zbog kupovine dijamanata i, kao što rekoh, da će udesiti
da prodam te knjige. Bila je to Salomonova kljuĉna kost, Zecorben, jedan
Picatrix, jedno pozamašno uputstvo o planetarnim satima za stvaranje

mirisa i prizivanja neophodnih za razgovor sa svakovrsnim demonima. Oni
koji su znali da posjedujem te knjige smatrali su me ĉarobnjakom, a mene

to nije smetalo. Messer grande mi uze i one knjige što sam ih imao na
noćnom ormariću: Ariosta, Horacija, Petrarku, Vojnog filozofa,[26]
Kartuzijanskog vratara i onu Arotinovu knjiţicu o sladostrasnim stavovima,
koju je Manuzzi takoĊer prijavio, jer messer grande zatraţi i nju. Taj
doušnik je izgledao kao ĉestit ĉovjek, što je za njegov poziv neophodna
vrlina; sin mu se obogatio u Poljskoj oţenivši se nekom Opeskom koju je,
prema nekim tvrdnjama, navodno umorio, ali ja o tome ništa ne znam, pa
ĉak i ne vjerujem, mada znam da bi bio u stanju to i uĉiniti.

Dok je messer grande tako ţnjeo moje rukopise, knjige i pisma, ja
sam se nesvjesno, ni brzo ni sporo, oblaĉio; umio sam se, obrijao,
poĉešljao, te stavio na se ĉipkanu košulju i lijepo odijelo i ne razmišljajući,
a pri tom nisam izgovorio ni jedne jedine rijeĉi; messer, koji me ni ĉaska
nije ispuštao iz vida, nije mi se usuĊivao prigovoriti što se oblaĉim kao da.

idem na pir.

Izišavši iz svoje sobe iznenadih se videći u prostoriji trideset ili
ĉetrdeset zbira. Ukazali su mi ĉast vjerujući da će ih toliko biti potrebno za
moje hapšenje, iako bi bila dovoljna svega dvojica, prema onom aksiomu:
Ne Hercules quidem contra duos7. Neobiĉno je da u Londonu, gdje su svi
hrabri, upotrebljavaju samo jednog ĉovjeka za hapšenje nekog drugog, dok
ih u mojoj miloj domovini, gdje su ljudi kukavice, dovode ĉak po trideset.
Razlog je moţda u tome što se kukavica, prisiljen da napada, zacijelo više
boji negoli napadnuti, a napadnuti, iz istoga razloga, moţe postati hrabar; i
zaista ĉesto se dešava da se u Veneciji jedan jedini ĉovjek brani od
dvadesetorice zbira, te da pobjegne nakon što ih je premlatio. U Parizu sam
pomogao jednome od mojih prijatelja da umakne ĉetrdesetorici

redarstvenika koje smo natjerali u bjekstvo.

Messer grande me posadi u jednu gondolu gdje se smjesti pored
mene, zadrţavši svega ĉetvoricu ljudi, dok je ostale otpustio. Stigavši kući,
zatvori me u jednu sobu pošto me je ponudio kavom, koju sam ja odbio.
Tamo sam proveo ĉetiri sata, spavajući i budeći se svakih ĉetvrt sata kako
bih se pomokrio; veoma neobiĉna pojava, jer nisam znao za bolesti
mjehura. Bijaše uţasno vruće, a nisam ni veĉerao; usprkos tome,
mokraćom sam ispunio dvije noćne posude. Nekoć sam već bio iskusio da
iznenaĊenje uzrokovano potištenošću na mene djeluje poput nekog jakog

narkotika, ali tek sam u toj prilici saznao da to tjera na mokrenje. Sve to
prepuštam lijeĉnicima. U Pragu, gdje sam prije šest godina objelodanio to
svoje bjekstvo iz tamnice,[27] dobrano sam se nasmijao saznavši da su
lijepe dame smatrale da je opis te ĉinjenice svinjarija koju sam mogao

izostaviti. Ja bih to moţda izostavio kad bih govorio s nekom damom; ali
općinstvo nije dama, i ja ga volim pouĉiti. Osim toga, to nije svinjarija;
nema tu niĉeg neĉistog, ni smrdljivog, mada nam je to zajedniĉko sa
svinjama, jednako kao i jedenje i pijenje, što nikada ne nazivamo

svinjarijom.

Po svoj prilici, istovremeno dok je moj prestrašeni duh zacijelo
pokazivao znake onemoćalosti zbog prezasićenja njegove sposobnosti
mišljenja tako je i moje tijelo, kao da se nalazi u kakvoj preši, moralo
izluĉivati dobar dio tekućina koje neprekidnim optjecanjem pokreću našu
sposobnost mišljenja; i evo kako jedno strašno iznenaĊenje moţe dovesti
do iznenadne smrti i, oĉuvaj nas boţe, poslati nas u raj, jer to moţe krvi
išĉupati dušu.

Na glas zvona Terze[28] uĊe poglavar zbira i reĉe mi da ima nalog
da me stavi pod olovo.[29] PoĊoh za njim. Ukrcasmo se u drugu gondolu i,
nakon dugog obilaţenja po malim kanalima, uĊosmo u veliki i iskrcasmo se
na Zatvorskoj obali. Pošto smo se dugo uspinjali stubama, prijeĊosmo
preko jednog povišeg i zatvorenog mosta, koji spaja tamnice i duţdevu
palaĉu iznad kanala što ga nazivaju rio del palazzo. S druge strane tog
mosta prijeĊosmo jednu galeriju, uĊosmo u jednu sobu, zatim u drugu, gdje
me pokaţe nekom ĉovjeku odjevenom u patricijsko ruho, koji me pogleda a
zatim mu reĉe:

— E quello; mettetelo in deposito.8

Ta liĉnost bijaše tajnik gospode inkvizitora, circospetto[30]

Domenico Cavalli, koji se izgleda stidio da u mom prisustvu govori
venetski, jer je nalog o mom hapšenju izgovorio na toskanskom jeziku.
Tada me messer grande preda tamniĉkom ĉuvaru, koji bijaše tu sa
sveţnjem kljuĉeva u ruci, te me ovaj u pratnji dvojice zbira povede uza dva
mala stubišta, duţ jedne galerije, zatim kroz još jednu koja bijaše odvojena
zakljuĉanim vratima, pa kroz još jednu na kraju koje drugim kljuĉem otvori
vrata kroz koja uĊoh u jedan velik, odvratan i prljav ćumez, dugaĉak šest a
širok dva hvata, šturo osvijetljen svjetlom što je dopiralo kroz jedan visoki
prozorĉić. Pomislih da mi je to zatvor, ali se prevarih. Onaj ĉovjek, a bijaše
to tamniĉar, zgrabi jedan velik kljuĉ, otvori debela vrata okovana ţeljezom,

visoka tri i po stope, koja su u sredini imala okruglu rupu promjera osam
palaca, i naredi mi da uĊem, upravo u trenutku kad sam paţljivo
razgledavao nekakvu gvozdenu napravu u obliku konjske potkove usaĊenu
u ĉvrstu pregradu; bila je palac debela a od jednog do drugog svog

usporednog završetka imala je promjer pet palaca. Razmišljao sam o njenoj
namjeni, kad mi on smiješeći se kaza:

— Vidim, gospodine, da biste rado odgonetnuli ĉemu sluţi ova
naprava, a ja vam to mogu reći. Kad Njihova gospodstva narede da se
netko zadavi, onda se on posadi na jedan stoĉić, leĊima okrenutim prema

toj ogrlici, a glava mu se smjesti tako da mu ova ogrlica obuhvati polovinu
vrata. Jedan svileni konopac, koji mu obuhvaća drugu polovinu, svojim je
krajevima provuĉen kroz ovu rupu i vodi do jednog toĉka na koji se ti
krajevi priĉvrste, a jedan ĉovjek ga okreće sve dok mušterija ne preda dušu
Gospodu, jer, hvala bogu, ispovjednik ga ne napušta sve dok nije mrtav.

— To je veoma dovitljivo, i mislim, gospodine, da upravo vi imate
ĉast okretati taj toĉak.

On mi ne odgovori. Budući da sam bio visok metar i osamdeset
sedam centimetara, dobrano se prignuh kako bih mogao ući; i on me
zatvori. Kad me je kroz rešetku upitao šta ţelim jesti, odgovorili mu da još
nisam o tome razmislio. Otišao je zatvorivši sva ona vrata.

Snuţden i pokunjen, stavih laktove na visinu oslonca rešetke. U
svim je smjerovima mjerila dvije stope, a bijaše izukrštana sa šest
gvozdenih sipki debljine jednog palca, koje su tvorile šesnaest ĉetvrtastih
rupa od pet palaca. Ona bi u ćeliju puštala dovoljno svjetlosti da jedna
ĉetvrtasta greda koja je, stopu i po široka, drţala cijelo zdanje a ulazila je u
zid ispod onog prozorĉića upravo suĉelice meni, nije stajala na putu svjetlu
što je prodiralo u onaj ćumez. Obišavši taj grozni zatvor, prignute glave, jer
bijaše visok samo pet i po stopa, gotovo pipajući utvrdih da on ĉini tri
ĉetvrtine kvadrata od dva hvata. Ona ĉetvrtina koja mu je nedostajala zaista
je bila nekakva komorica u koju je mogao stati jedan krevet, ali ne naĊoh ni
postelje, ni sjedalice, ni stola, ni bilo kakva namještaja osim jednog suda za
nuţdu i jedne daske, široke jednu stopu, priĉvršćene o zid, ĉetiri stope
iznad poda. Onamo stavih svoj lijepi ogrtaĉ podstavljen svilom, svoje

krasno odijelo, koje obukoh prvi put u tako nezgodno vrijeme, i vezeni
španjolski šešir s bijelom perjanicom. Bijaše uţasno vruće. U toj obamrlosti
moje duše priroda me sama nagna na rešetku, jedino mjesto gdje sam
mogao otpoĉivati naslonjen na laktove; prozorĉića nisam mogao vidjeti, ali
sam vidio svjetlost što je osvjetljavala onaj ćumez, i štakore krupne poput
kunića koji su onuda šetali. Te gnusne ţivotinje, koje bez jeze nisam mogao
ni gledati, dolazile su sve do moje rešetke ne pokazujući ni najmanjeg
straha. Pomoću jednog unutarnjeg kapka brzo zatvorih onaj okrugli otvor

usred vrata, jer njihova bi mi posjeta sledila krv. Zapavši u najdublje
sanjarenje, ruku još uvijek prekrštenih na osloncu, provedoh tamo osam
sati, nepomiĉan, u tišini, i uopće se ne pomakoh.

Na zvuk dvadeset i prvog sata poĉeh se zabrinjavati što nitko ne
dolazi da me pita hoću li jesti, što mi ne donose postelju, stolicu, ili barem
kruha i vode. Nisam imao teka, ali mi se ĉinilo da se to ne bi trebalo znati;
nikada u ţivotu usta mi ne bijahu tako gorka; meĊutim uvjeravao sam sebe
da će se do kraja dana ipak netko pojaviti; ali kad zaĉuh gdje odzvanjaju
dvadeset ĉetiri sata, pomahnitah, urlajući, topćući nogama, kipteći i
poprativši vikom jalovu buku na koju me nagna moj strašni poloţaj. Nakon
više od jednog sata takvog bjesomuĉnog truda, ne videći nikoga, nemajući

ni najmanjeg znaka po kojemu bih mogao pretpostaviti da bi tkogod mogao
ĉuti moje mahnitanje, obavijen tminom, zatvorih rešetku, bojeći se da
štakori ne uskoĉe u ćeliju. Ispruţih se na pod umotavši kosu maramicom.
Tako nemilosrdno prepuštanje nije mi izgledalo vjerojatno, ĉak i kad bi
odluĉili da me umore. Ispitivanje onoga što sam mogao poĉiniti kako bih

zavrijedio tako okrutan postupak stvar je tek jednog trenutka, jer pravi
razlog mom hapšenju nikako nisam mogao dokuĉiti. Ja, kao veliki
slobodnjak, smioni govornik, ĉovjek koji misli samo o tome kako da uţiva
ţivot, nisam mogao utvrditi da sam kriv, ali videći da usprkos tome sa
mnom postupaju kao s krivcem, pošteĊujem ĉitaoca svega onoga što me
bijes, srdţba i oĉajanje nagnaše da kaţem i pomislim protiv uţasnog
despotizma koji me ugnjetavao. MeĊutim, mraĉni bijes i tuga koja me
razdirala, te tvrdi pod na kojem sam leţao, spreĉavahu me da zaspim. Moje
prirodno ustrojstvo trebalo je sna, a kad je pojedinac kojeg ono pokreće
mlad i zdrav, ono umije sebi osigurati sve što mu treba, i bez potrebe da o
tome razmišlja.

Probudi me ponoćno zvono. Grozno buĊenje koje nas tjera da
zaţalimo za ništavnošću ili obmanama sna. Nisam mogao vjerovati da sam
proveo tri sata a da nisam osjećao nikakve boli. Ne miĉući se, leţeći na
lijevom boku, ispruţili desnu ruku da dohvatim maramicu, jer sam u
sjećanju bio siguran da sam je onamo stavio. Pipajući rukom, boţe! kojeg li
uţasa kad naiĊoh na neku drugu ruku, hladnu poput leda. Strava mi proleti
od glave do pete, a kosa mi se najeţi. Nikada me u ĉitavom mom ţivotu
nije obuzeo takav strah, niti sam ikada vjerovao da je to moguće. Tako sam
proveo tri--ĉetiri minute nepomiĉan i kao oduzet. Vrativši se malo k

svijesti, stadoh se uvjeravati da je ta ruka koju sam kanda dotaknuo tek
nekakav izmišljeni predmet; s tom ĉvrstom nadom ponovo pruţih ruku na

isto mjesto i naiĊoh na istu onu ruku pa je, obuzet grozom, i prodorno
kriknuvši stisnuti i pustih povukavši svoju ruku. Uzdrhtah, ali postavši
gospodar svoga rasuĊivanja, pomislih da su to pored mene stavili neki leš
dok sam spavao, jer bijah gotovo siguran da na podu ne bijaše niĉega kad
sam onamo legao. Odmah zamislih tijelo nekog neduţnog nesretnika
kojega su zadavili, te su ga tako stavili pored mene da ga naĊem kad se
probudim, kao primjer sudbine koju i sam treba da oĉekujem. Na tu se
pomisao izbezumili. Treći put prinijeh svoju ruku onoj šaci, zgrabih je i u
istom trenutku htjedoh ustati kako bih k sebi privukao leš da se uvjerim u
svu grozotu te ĉinjenice; ali htijući se osloniti na lijevi lakat, ona ista hladna
ruka koju sam drţao oţivi, povuĉe se i zaĉas sam se u svom velikom ĉudu
uvjerio da u svojoj desnici ne drţim nikakvu drugu ruku doli svoju ljevicu
koja je, ukoĉena i odrvenjela, postala nepokretna, bešćutna i hladna, a sve
to zbog meke, gipke i ugodne postelje na kojoj sam jadan poĉivao.

Ta pustolovina, iako komiĉna, nije me razvedrila. Ona me naprotiv
navela na najcrnja razmišljanja. Primijetio sam da se nalazim na mjestu
gdje stvarnost zacijelo izgleda kao san, kad laţ izgleda kao istina; gdje

razum mora da izgubi polovinu svojih sposobnosti; gdje uslijed
poremećene mašte razum mora pasti ţrtvom bilo maglovite nade bilo
groznog oĉajanja. Odmah odluĉih da u tom budem na oprezu, i prvi put u
svom ţivotu, u tridesetoj godini, prizvah u pomoć filozofiju, ĉije sam sve
klice nosio u duši, a još mi se ne bijaše pruţila prilika da o njima povedem
raĉuna niti da ih upotrijebim. Vjerujem da najveći dio ljudi umire a da
nikada nisu pravo razmišljali. Do osam sati[31] ostadoh sjedeći. Javljala se
svjetlost novog dana, sunce je moralo granuti u devet i ĉetvrt, i nikako da
taj dan svane. Neki predosjećaj koji mi se ĉinio nepogrešiv uvjeravaše me
da će me poslati kući. Gorio sam od osvetniĉkih ţelja koje nisam
zatomljivao. Već sam se vidio na ĉelu naroda kako obaram vladu i
istrebljujem gospoštiju. Sve je trebalo biti pretvoreno u prah i pepeo. U
svojoj se mašti nisam zadovoljavao samo time da krvnicima nareĊujem
pokolj svojih ugnjetaĉa već sam i ja sam morao omastiti ruke njihovom
krvlju. Takav je eto ĉovjek. On i ne sluti da to iz njega ne govori razum već
srdţba, njegov najgori neprijatelj.

Ĉekao sam manje negoli sam se nadao. U osam i po sati, duboku
tišinu tog mjesta, tog pakla ĉovjeĉanstva, poremeti škripa zasuna u
predvorjima hodnika kojima je trebalo prijeći da se doĊe do moje ćelije.
Pred rešetkama ugledah tamniĉara koji me upita jesam li imao dovoljno
vremena da razmislim što ću jesti. Ĉovjek je veoma sretan kad se drzovitost

podlaca sakrije iza krinke podrugivanja! Odgovorih mu da ţelim juhu s
riţom, kuhano meso, peĉenje, kruha, vode i vina. Vidjeh da se prostak
zaĉudio što ne ĉuje jadikovke koje je oĉekivao. Otišao je, ali se za ĉetvrt
sata vrati da mi kaţe kako ga ĉudi što ne ţelim krevet i sve što mi je

potrebno.

— Varate se — kaza mi — ako zamišljate da ste ovamo dovedeni
samo za jednu noć.

— Donesite mi dakle sve što vam se ĉini da mi je potrebno.

— Kamo da poĊem? Evo olovke i papira. Sve mi napišite.

Napismeno mu naznaĉih mjesto kamo treba da mi ode po krevet,
košulje, ĉarape, kućni haljetak, papuĉe, kape, naslonjaĉ, stol, ĉešljeve,
zrcala, britve, rupĉiće, knjige koje mi messer grande bijaše oduzeo, tintu,
pera i papir. Kad sam mu sve to proĉitao, jer ta ništarija nije um jela ĉitati,

kaza mi neka precrtam knjige, tintu, pera, zrcalo, britvu, jer je sve to
odredbama zabranjeno u Piombima, te zatraţi od mene novac kako bi mi
kupio ruĉak. Imao sam tri cekina i dadoh mu jedan. Izišao je iz onog
ćumeza, a sat kasnije ĉuh ga kako odlazi. U taj sat, kao što sam kasnije
doznao, posluţio je sedmoricu drugih zatvorenika što su gore ĉamili u
meĊusobno udaljenim ćelijama, kako bi im se sprijeĉilo svako saobraćanje.

Oko podneva pojavi se tamniĉar u pratnji petorice zbira kojima je
bila duţnost da posluţuju drţavne zatvorenike. Otvorio je ćeliju kako bi
unio pokućstvo koje sam naruĉio i ruĉak. Krevet postaviše u onu komoricu,
ruĉak mi staviše na jedan stolić. Pribor za jelo sastojao mi se od jedne ţlico
od bjelokosti koju je kupio za moj novac, budući da su viljuška i noţ bili
zabranjeni kao i svako drugo metalno oruĊe.

— Naredite — reĉe mi — šta ţelite sutra jesti, zato što ovamo mogu
dolaziti svega jednom dnevno, u svitanje. Presvijetli tajnik mi je naloţio da
vam kaţem da će vam on poslati doliĉne knjige, jer su one koje vi ţelite

imati zabranjene.

— Zahvalite mu na milosti koju mi je uĉinio zatvorivši me samog.

— Uĉinit ću vam tu uslugu, ali griješite što se tako izrugujete.

— Ne izrugujem se jer ĉini mi se da je bolje biti sam nego sa

zlikovcima kojih ovdje zacijelo ima.

— Kakvi zlikovci, gospodine?! To bi mi bilo veoma krivo. Ovdje su
samo ĉestiti ljudi, koje meĊutim treba odvojiti od društva zbog razloga koji

su poznati samo Njihovim gospodstvima. Stavljeni ste sami kako bi vas se
još više kaznilo, a vi ţelite da u vaše ime zahvaljujem!

— Nisam to znao.

Taj neznalica bijaše u pravu, a ja sam toga postao i suviše svjestan
već nekoliko dana kasnije. Priznao sam da je ĉovjek, zatvoren sam, i u
nemogućnosti da se ma ĉim bavi, sam samcat u gotovo sasvim mraĉnom
prostoru, gdje ne vidi, i gdje samo jedanput dnevno moţe gledati onoga
koji mu donosi jelo, a ne moţe ni uspravno hodati, najnesretniji smrtnik.
On ţeli pakao, ako u njega vjeruje, samo da bude u društvu. Ovdje sam
tako daleko dotjerao da sam priţeljkivao i društvo ubojice, luĊaka,
bolesnika što zaudara, ĉak i medvjeda. U tamnici samoća tjera u oĉaj; ali da
bi to ĉovjek znao, mora to iskusiti. Ako je zatvorenik knjiţevnik, neka mu
se da pribor za pisanje i papira, i njegova se nesreća smanjuje za devet

desetina.

Nakon tamniĉareva odlaska, stol postavih pored one rupe kako bih
došao do malko svjetlosti i sjedoh ruĉati uz slabašno svjetlo što je dopiralo
kroz prozorĉić, no uspio sam progutati tek nešto malo juhe. Već ĉetrdeset
pet sati natašte, nije ni ĉudo što sam obolio. Taj sam dan proveo u
naslonjaĉu, oĉekujući sutrašnji dan i pripremajući duh za ĉitanje knjiga
koje mi bijahu milostivo obećali. Noć provedoh ne mogavši zaspati zbog
neugodne buke što su je štakori stvarali u ćumezu, a u društvu sata na
zvoniku Sv. Marka, koji mi se zbog zvonjave ĉinio kao da se nalazi u mojoj
sobi. Jedna vrst muĉenja, o kojoj će malo mojih ĉitalaca moći taĉno suditi,
zadavaše mi nepodnošljivu muku; bijaše to milijun buha koje su davale
sebi oduška po ĉitavom mom tijelu, ţeljne moje krvi i koţe koju su tako
poţudno bole da ni u snu ne bih pomislio da je to uopće moguće. Zbog tih
prokletih insekata sav sam se svijao, dobivao grĉeve, a uz to su mi još i

trovali krv.

U cik zore pojavi se Lorenzo — tako se naime zvao tamniĉar —
dade mi namjestiti postelju, pomesti, poĉistiti, a jedan od zbira doda mi
vode da se operem. Htjedoh izići u onaj ćumez, ali mi Lorenzo kaza da to
nije dopušteno. Dao mi je dvije debele knjige, a ja se suzdrţah od toga da
ih otvorim budući da nisam bio siguran da bih mogao zatomiti prvi poriv
srdţbe što bi ga one mogle izazvati, a što bi doušnik sigurno saopćio.
Otišao je, pošto mi je ostavio hranu i izrezao dva limuna.

Pošto sam na brzinu pojeo juhu dok je još bila topla, postavih jednu
knjigu na svjetlo što je dolazilo sa prozorĉića i kroz otvor, te vidjeh da ću

lako ĉitati. Pogledah naslov i vidjeh da je to Mistiĉni grad sestre Marije od

Isusa zvane d'Agrada. Nisam imao ni pojma da postoji takva knjiga. Druga
bijaše od nekakvog jezuita kome sam zaboravio ime.[32] On je osnovao
nekakvo novo i naroĉito oboţavanje, i to izravno srca našega gospoda Isusa
Krista. Od svih ljudskih dijelova našeg boţanskog posrednika, prema tom
piscu, naroĉito je trebalo oboţavati upravo taj dio; doista neobiĉna pomisao
jedne lude neznalice, te me to ĉitanje uzbuni još na prvoj stranici, jer mi
srce nije izgledalo kao nekakva šupljina koja zasluţuje veće poštovanje od
pluća. Onaj mistiĉni grad više me je zanimao.

Proĉitao sam sve ono što je mogla dati na svijet nastranost uţarene
mašte nekakve poboţne, sjetne španjolske djevice, zatvorene u samostanu,

koja je za voditelje svoje savjesti imala neznalice i laskavce. Sve te
maglovite i ĉudovišne vizije bijahu ukrašene imenom otkrivenja; kao

veoma prisna prijateljica presvete djevice, a uz to i zaljubljena u nju, ona je
od samoga boga primila nalog da napiše ţivotopis njegove boţanske majke.
Potrebna uputstva, koja nitko nigdje nije mogao proĉitati, pruţio joj je Duh

sveti.

Zapoĉinjala je dakle priĉu o Majci boţjoj ne od ĉasa njena roĊenja
već od ĉasa njenog bezgrešnog zaĉeća u utrobi svete Ane. Ta sestra Maria
d'Agrada bijaše nadstojnica nekog samostana franciskanki što ga je sama
osnovala u svom gradiću. Pošto je potanko opisala što je sve njezina
uzvišena junakinja radila u materinoj utrobi, kazala je da je u vrijeme kad
su joj bile tri godine mela kuću uz pomoć devet stotina slugu koji su svi
odreda bili anĊeli, a bog joj ih je namijenio, stavivši ih pod osobno
zapovjedništvo njihova vlastita poglavara Mihajla, koji je sluţio za
uzajamno saobraćanje izmeĊu nje i boga. Najĉudnije je pak to što i
razuman ĉitalac, kad mu takva knjiga dopadne ruke, mora priznati da
fanatiĉni pisac nije ni na tren pomišljao da izmišlja. Jer izmišljanje ne moţe
ići tako daleko. Sve je napisano u dobroj vjeri i s dubokim osvjedoĉenjem.

To je vizija zanesena duha koji opijen bogom, bez trunke gordosti, vjeruje
da otkriva ono što mu je nadanuo Duh sveti. Ta knjiga bijaše štampana s
odobrenjem inkvizicije. Nisam mogao k sebi od ĉuĊenja. Daleko od toga da
u mom duhu pobudi iskru poboţnosti ili vjerske revnosti, to me je djelo
dovodilo u iskušenje da izmišljenim smatram sve što imamo mistiĉno i

dogmatsko.

Duh te knjige i njoj sliĉnih ne ostaje bez posljedica. Ĉitajući je,
ĉitalac duha tankoćutnija i sklonija ĉudesnosti no što bijaše moj dolazi u

opasnost da i on, poput te djevice, postane vizionar i grafoman. Potreba da

se neĉim bavim nagnala me da ĉitavu jednu nedjelju provedem nad tim
remek-djelom pomahnitalog duha. O tome ništa ne kazah priglupom
tamniĉaru, ali me opatiĉine tlapnje stadoše sve strasnije opsjedati. Ĉim bih
zaspao, zamjećivao bih kugu koju sestra d' Agrada bijaše posijala u mom
duhu, onemoćalom od sjete i slabe ishrane. Kad sam ih budan opetovao,
moji me neobiĉni snovi nasmijavahu, pa me je spopadala ţelja da ih
napišem, i da sam imao sve što mi je za to bilo potrebno, moţda bih gore
stvorio još gluplje djelo negoli je ono koje mi bijaše poslao gospodin

Cavalli. Tada sam uvidio koliko se varaju oni koji ljudskom duhu pridaju
nekakvu snagu; ona je tek relativna, a ĉovjek koji bi se dobro prouĉio našao

bi u sebi samo slabost. Uvidjeh da je zaista lako poludjeti, iako se rijetko
dešava da ĉovjek poludi. Naš um je poput topovskog baruta, koji se veoma
lako moţe upaliti, ali se nikada sam ne upali, već jedino ako ga netko
potpali; ili poput ĉaše, koja se nikada neće razbiti ako je netko ne razbije.
Knjiga te Španjolke je upravo ono što je potrebno da ĉovjek poludi; ali da
bi taj otrov djelovao, valja ga staviti samoga u tamnicu i lišiti svakog

drugog zanimanja.

U mjesecu studenome 1767, idući iz Pamplone za Madrid, Andrea
Capello, moj vozar, zaustavio se zbog ruĉka u nekom gradiću Stare
Kastilije. Videći njegovu otuţnost i ruţnoću, doĊe mi ţelja da mu doznam
ime. Oh! kako li se nasmijah kad mi kazaše da je to Agrada! Dakle tu je,

rekoh u sebi, glava one lude svetice dala na svijet svoje remek-djelo. Da

nikada nisam imao posla s gospodinom Cavallijem, nikada ga ne bih bio
upoznao! Neki stari svećenik, koji me uvelike štovao, ĉim ga zapitah o

postojanju te sretne prijateljice majke njena tvorca, pokaza mi mjesto gdje
je ona pisala, uvjeravajući me da su i otac, i majka, i sestra te boţje
biografkinje svi odreda bili sveci. Reĉe mi, a bijaše to istina, da je
Španjolka zahtijevala od Rima njenu kanonizaciju, zajedno sa
kanonizacijom blaţenoga Pallafoxa. Moţda je upravo taj mistiĉni grad
nadahnuo nadarenost oca Malagride da napiše Ţivot svete Ane[33] koji mu
je takoĊer u pero kazivao Duh svesti; ali jadni je jezuit zbog toga morao
podnijeti muĉeništvo a to je još bolji razlog da mu se pribavi kanonizacija
ako red ponovo uskrsne i vrati se svom preĊašnjem sjaju.[34] Nakon devet
ili deset dana nisam više imao novaca. Lorenzo me upita kamo treba da ode
po njega, a ja mu lakonski odgovorih: nikuda. Moja šutnja ne dopade se
tom neznalici, lakomom i brbljavom. Sutradan mi reĉe da mi sud dodjeluje
pedeset soldi dnevno, kojima bi on trebao biti blagajnik i o ĉemu bi me
izvještavao svakoga mjeseca te bi prema mome nahoĊenju koristio te moje

ušteĊevine. Rekoh mu neka mi dvaput tjedno donosi Leidenske novine[35]
a on mi odgovori da to nije dozvoljeno. Sedamdeset pet livri bijaše više no
što mi bijaše potrebno, zato što više nisam mogao jesti. Velika vrućina i
neishranjenost zbog lošeg jela iznuriše mi ţivce. Bijaše to doba nesnosne
pasje ţege; ţestina sunĉevih zraka što su udarale na olovo kojim je bio
pokriven krov tamnice, drţala me kao u kakvoj kupelji; znoj što se cijedio
iz moje koţe kapao je na pod lijevo i desno od naslonjaĉa, gdje sam sjedio

posve gol.

Budući da za tih petnaest dana što sam se tamo nalazio uopće nisam
imao stolicu, poĊoh jednom i pomislih da ću umrijeti od boli koje su mi

dotad bile nepoznate. Uzrokovali su ih hemoroidi. Tamo sam dobio tu
okrutnu bolest od koje se više nisam izlijeĉio. To je uspomena koja me s
vremena na vrijeme podsjeća na njen uzrok, ali mi zbog toga nije nimalo
draţa. Ako nas ljekarstvo ne moţe pouĉiti lijekovima što lijeĉe više bolesti,
barem nam moţe pruţiti pouzdane naĉine da ih steknemo. MeĊutim, tom
sam bolešću u Rusiji pribavio sebi ugled. Kad sam deset godina kasnije bio
tamo, o njoj se toliko govorilo, da se uopće nisam usudio potuţiti na nju.

Ista stvar desila mi se i u Carigradu kad sam imao hunjavicu i kad sam se
na nju potuţio u prisustvu jednog Turĉina; on nije ništa kazao, ali je u sebi

pomislio da je pseto poput mene nije dostojno.

Istog mi dana jaka drhtavica nagovijesti da sam obolio od groznice.
Ostadoh u postelji, a i sutradan ne kazah ništa o tome; ali nakon dva dana,
kad Lorenzo naĊe netaknutu hranu, zapita me kako mi je.

— Veoma dobro.

— Ne, gospodine, jer ne jedete. Vi ste bolesni, i vidjet ćete
velikodušnost suda, koji će vam besplatno dati lijeĉnika, ljekarstva,

lijekove i vidara.

Tri sata kasnije vidjeh ga, bez ikakve pratnje, sa svijećom u ruci,
kako predvodi jednu ozbiljnu osobu ĉija mi ruţna fizionomija otkri
lijeĉnika. Drţala me groznica koja mi je već tri dana ţegla krv. On me
ispita, a ja mu odgovorih da s ispovjednikom i s lijeĉnikom uvijek govorim
bez svjedoka. Kazao je Lorenzu neka iziĊe. Lorenzo ne htjede, te doktor
ode rekavši mi da se nalazim u smrtnoj opasnosti. To sam upravo i ţelio.
Stanovito zadovoljstvo osjećao sam i zbog tog svog koraka koji je
nemilosrdnim tiranima što su me ovdje drţali mogao ukazati na njihov

neljudski postupak.

Ĉetiri sata kasnije zaĉuh buku kraĉuna. UĊe lijeĉnik, sam, drţeći
baklju u ruci, a Lorenzo ostade napolju. Bijah u najvećoj ravnodušnosti
koja mi osiguravaše istinski poĉinak. Pravi bolesnik lišen je muĉne dosade.
Bi mi drago videći napolju onoga podlaca kojega nisam mogao podnositi
nakon ornog njegovog objašnjenja o namjeni ţeljezne ogrlice.

U nepunih ĉetvrt sata o svemu obavijestih lijeĉnika.

— Ako ţelite ozdraviti — reĉe mi — valja se otarasiti tuge.

— Napišite mi za to recept i odnesite ga jedinom apotekaru koji ga
moţe spremiti. Gospodin Cavalli je slab lijeĉnik koji mi je dao srce Isusovo
i mistiĉni grad,

— Lako je moguće da su vam te dvije ljekarije izazvale groznicu i
hemoroide. Neću vas napustiti.

Otišao je, pošto mi je sam dugo miješao limunadu te me zamolio da
je ĉesto pijem. Noć provedoh drijemajući i sanjajući mistiĉna ĉudesa.

Sutradan, dva sata kasnije nego obiĉno, vidjeh ga s Lorenzom i

nekim vidarom koji mi pusti krv. Ostavio mi je nekakav lijek, za koji mi
reĉe meka ga uzmem uveĉe, i jednu bocu juhe.

— Dobio sam odobrenje — reĉe mi — da vas dadem premjestiti u
onaj ćumez, gdje nije tako vruće kao ovdje, jer tu se ĉovjek guši.

— Odustajem od te milosti, jer se uţasavam štakora o kojima vi ne
znate i koji bi zacijelo došli i u moju postelju.

— Kojeg li jada! Rekao sam gospodinu Cavalliju da vas je zamalo

ubio onim svojim knjigama, a on mi kaza da mu ih vratim i umjesto njih

daje vam Boecija.[36] Evo ga.

— To je autor koji vrijedi više negoli Seneka, i zahvaljujem vam.

— Ostavljam vam štrcaljku i vode od jeĉma, pa se zabavljajte

klistirima.

Ĉetiri me je puta posjetio i izvukao iz pogibli. Ponovo sam dobio
tek. Na poĉetku rujna već sam se dobro osjećao.

Osim uţasne ţege, buha li dosade, jer nisam uvijek mogao ĉitati

Boecija, nisam trpio nikakvog drugog pravog zla. Lorenzo mi kaza da
imam pravo izići iz ćelije da se umijem dok mi se namješta krevet i dok se
mete, što je bio jedini naĉin da se smanji broj buha koje me izjedahu. To je
bila milost. Tih sam osam ili deset minuta iskoristio da se ţustro prošetam:
prestrašeni štakori ne usuĊivahu se pomolili. Tog istog dana kad mi je

Lorenzo dopustio to olakšanje, podnio mi je i raĉun o mom novcu. Izišlo je
da mi duguje dvadeset pet ili trideset livri, ali mi nije bilo dopušteno da ih
stavim u svoju kesu. Ostavio sam ih njemu, rekavši neka mi za to plati
mise. On mi zahvali, ali tako da je on sam taj svećenik koji će ih izmoriti.
Tako sam ĉinio svakoga mjeseca, a nikada ne vidjeh nikakve potvrde ni od
kakvog svećenika; sigurno je da je Lorenzo uĉinio ono što je najmanje
nepošteno, prisvojivši moj novac, a mise mi je zacijelo on sam odsluţio u
krĉmi.

I tako sam nastavljao, svakoga se dana iznova uvjeravajući da ću
biti pušten kući; nikada nisam lijegao bez neke ĉudne sigurnosti da će
sutradan doći da mi kaţu da sam slobodan; ali, uvijek iznevjeren u tim
nadama, razmišljao sam o tome da su mi moţda utvrdili neki rok, te
zakljuĉih da to ne moţe biti kasnije od 1. listopada, dana kad poĉinje
vladavina novih inkvizitora. Prema mome mišljenju, moje je tamnovanje

trebalo dakle potrajati sve dok na vlasti budu isti inkvizitori, a to je,
mišljah, i bio razlog što nikada nisam vidio tajnika koji bi, da nije bilo već
tako odluĉeno, došao da me sasluša, da mi dokaţe moja nedjela, da mi
objavi presudu;[37] to mi se ĉinilo neizbjeţno zato što je bilo prirodno, no
sve je to slab argument u tamnici gdje ništa ne moţe biti prema prirodi.
Zamišljao sam sebi da su inkvizitori zacijelo uvidjeli moju neduţnost i
svoju nepravdu i da me tu drţe samo zbog javnog mišljenja, ali da bi me
zasigurno morali pustiti na slobodu na kraju svoje vladavine. Ĉak sam se
osjećao tako da bih im mogao oprostiti i zaboraviti nepravdu koju su mi
nanijeli. Kako bi me mogli ostaviti ovdje, govorio sam sebi, prepustivši me
sudu svojih nasljednika, kojima ne mogu Saopćiti ništa što bi bilo dovoljno
da budem osuĊen? Ĉinilo mi se nemoguće da bi me mogli osuditi i napisati
presudu a da mi je ne saopće, niti mi kaţu koji je tome razlog. Ĉinilo mi se

da sam ja neosporno u pravu, a tako sam i umovao; ali to je umovanje 'bilo
neumjesno meĊu pravilima suda koji se razlikuje od svih pravosudnih tijela

svih vlada na ovome svijetu. Kad taj sud povede postupak protiv nekog
prekršioca, on je već siguran da to ovaj doista i jest, pa od kakve je vajde da
s njim razgovara? A kad ga osudi, zar mu treba saopćiti lošu vijest o
presudi? Za njegov pristanak i tako nitko ne pita. Kaţu da ga je bolje
ostaviti u nadi. Ako mu saopće zašto su ga osudili, neće zbog toga ostati u

tamnici ni sata manje. Onaj koji je mudar, o svojim poslovima nikome ne
polaţe raĉuna, a poslovi venecijanskog suda svode se samo na to da sudi i
osuĊuje. Okrivljeni je stroj koji se ne treba ni miješati ni suraĊivati, on je
kao ĉavao kome su potrebni samo udarci ĉekića da bi ušao u dasku.

Ja sam doduše donekle poznavao obiĉaje strašnog diva pred ĉijim
sam nogama nemoćno leţao, ali na zemlji postoje mnoge stvari za koje se
moţe kazati da se dobro poznaju tek pošto ih ĉovjek iskusi. Ako se meĊu
mojim ĉitaocima naĊe netko kome se ta pravila ĉine nepravedna, ja mu
praštam, jer ona u velikoj mjeri tako zaista i izgledaju, ali on mora znati da
su ona tako drţavom ustaljena i neophodna zato što sud te vrste moţe
opstati samo oslanjajući se na njih. Oni koji ih drţe na snazi jesu senatori
izabrani izmeĊu najmudrijih i onih što slove kao najkreposniji.

Posljednju noć mjeseca rujna provedoh besanu, dršćući od

nestrpljenja da vidim svitanje novog dana jer bijah siguran da mi nosi
slobodu. Nemilosrdnici koji su me ovamo strpali bijahu okonĉali svoju
vladavinu. Ali osvanu i taj dan, Lorenzo mi donese hranu i ne najavi ništa
nova. Pet ili šest dana provedoh u bijesu i oĉajanju. U jednom mi ĉasu pade
na pamet da su moţda iz razloga koje nisam mogao dokuĉiti odluĉili da me
tu zadrţe do kraja mojih dana. Ta me jeziva pomisao natjera u smijeh jer
sam znao da ću tu ostati tek kratko vrijeme, ĉim se jednom odluĉim da se
pod cijenu svog ţivota domognem slobode. Ili ću biti ubijen ili će mi to
poći za rukom.

Deliberata morte ferocior9 poĉetkom studenoga stvorih plan da
silom izaĊem iz mjesta gdje su me silom zadrţavali; jedino sam još o tome
razmišljao. Poĉeh traţiti, izmišljati, ispitivati stotinu naĉina da izvedem
pothvat koji su zacijelo mnogi prije mene pokušavali, ali ga nitko nije uspio

do kraja ostvariti.

Tih istih dana jedan mi neobiĉan dogaĊaj otkri bijedan poloţaj u
kome se nalazila moja duša. Stajao sam u onome ćumezu gledajući gore
prema prozorĉiću, obuhvaćajući pogledom debelu gredu. Lorenzo je izlazio
iz moje ćelije s dvojicom svojih ljudi, kad vidjeh golemu gredu koja se ne

samo potresla nego se i okrenula u desno a zatim se nekim suprotnim
pokretom, sporim i isprekidanim, vrati u svoj preĊašnji poloţaj. U isti ĉas
osjetih da gubim ravnoteţu, te sam bio uvjeren da je ta trešnja izazvana
zemljotresom, a zaĉuĊeni ţbiri kazaše isto. Osjetivši radost zbog te pojave,
ne izgovorih nijedne rijeĉi. Ĉetiri ili pet sekundi kasnije ponovo se javi to
pomicanje, a ja se ne mogoh suzdrţati a da ne izgovorim ove rijeĉi: un
altra, un altra, gran Dio, ma piu forte.10 Ţbiri, prestravljeni onim što im je
izgledalo kao bezboţnost ludog oĉajnika i hulnika, pobjegoše obuzeti
uţasom. Razmatrajući kasnije, utvrdih da sam meĊu moguće posljedice
rušenja Duţdeve palaĉe ovamo ubrojio i priliku da se doĉepam slobode;
srušivši se, palaĉa bi me bez ikakve ozljede ţivog, zdravog i slobodnog

izbacila na lijepi ploĉnik Trga sv. Marka. Tako poĉeh pokazivati znakove
ludila. To je potresanje uzrokovao onaj isti zemljotres koji je tih dana
razorio Lisabon.[38]

JEDANAESTO POGLAVLJE

Razliĉiti dogaĊaji Ť Sudrugovi Ť Pripremam bijeg Ť Mijenjam ćeliju

Kako bih ĉitaoca pripremio da dobro shvati moje bjekstvo iz takva
mjesta, treba da mu opišem njegov smještaj. Ti su zatvori stvoreni da se u
njima drţe drţavni krivci, a smješteni su upravo na tavanu Duţdeve palaĉe.
Budući da joj krov nije prekriven ni škriljcem ni opekom već olovnim
ploĉama od tri kvadratne stope, debljine dvanaestine palca, nastalo je i ime
Piombi, kako se već ta tamnica naziva. U nju se moţe ući samo kroz vrata
palaĉe, ili kroz zgradu tamnice, kamo su me uveli preko mosta što ga
nazivaju Mostom uzdisaja. Do tih tamnica moţe se uspeti samo prolazeći
kroz dvoranu gdje se okupljaju drţavni inkvizitori; jedino tajnik ima kljuĉ,
koji mu vratar Piomba mora predati svakoga jutra ĉim obavi svoju sluţbu
kod zatvorenika. To se obavlja u cik zore zato što bi, kasnije, stalno
prolaţenje zbira smetalo na mjestu što je puno svih onih koji imaju nekog
posla s poglavarima Vijeća desetorice, koje svakoga dana zasjeda u
pokrajnoj dvorani, zvanoj bussola, kuda ţbiri svakako moraju proći.

Zatvori su bili odvojeni ispod vrha dviju suprotnih fasada palaĉe.
Tri su na zapadu, a meĊu njima je bio i moj, i ĉetiri na istoku. Ţlijeb na
rubu krova onih što se nalaze na zapadnoj strani vodi u dvorište palaĉe;
onaj istoĉni vodi okomito u kanal zvan Rio del palazzo. Na toj strani ćelije
su veoma svijetle i u njima se moţe stajati, što nedostajaše zatvoru u kojem
sam se ja nalazio i koji se nazivao U trave.11 Pod moje ćelije nalazio se
taĉno iznad stropa dvorane inkvizitora, gdje su se obiĉno sastajali samo
noću nakon dnevne sjednice Vijeća desetorice, kojega su ĉlanovi sva

trojica.

Budući da bijah u sve to upućen, a imajući uz to savršenu prostornu
predodţbu tog mjesta, ocijenih da je jedini put spasenju, s izgledom u
uspjeh, da probijem pod svog zatvora. No za to je valjalo imati alat, što je
teško pribaviti na mjestu gdje je zabranjen svaki dodir s vanjskim svijetom,
gdje nisu dopušteni ni posjeti, ni bilo kakva izmjena pisama. Kako nisam

imao novaca da potkupim nekog od zbira, nisam mogao ni na koga
raĉunati. Ĉak uz pretpostavku da će se tamniĉar i ona dvojica prirepaka što
ga prate dati ljubazno zadaviti — jer osim golih ruku nisam imao drugog
oruţja — još je preostajao jedan ţbir što stajaše na vratima zatvorene
galerije koja je otvarao tek pošto bi mu njegov drug, kad bi ţelio izići,

rekao lozinku. Jedina misao koja me je zaokupljala bijaše bijeg, a kako u
Beooiju nisam našao nikakvih prigodnih uputa, prestadoh ga ĉitati. Uvijek
sam samo o tom razmišljao, znajući da ću samo razmišljanjem doći do
cilja. Oduvijek sam vjerovao da će ĉovjek kad je ĉvrsto naumio provesti

neki cilj i kad osim te misli nema nijedne druge, u tome i uspjeti, ma kakve
mu se poteškoće isprijeĉile na putu. Takav će ĉovjek postati veliki vezir,
postat će papa, oborit će kraljevstvo samo ako poĉne još zarana, jer ĉovjek
dospio u doba što ga Sreća prezire ne stiţe ni do ĉega, a bez njene pomoći
ne moţe se niĉemu nadati. Valja se pouzdati u nju, a u isto vrijeme biti na
oprezu, jer je ona hirovita. Ali to je jedan od najteţih politiĉkih proraĉuna.

Polovinom studenoga Lorenzo mi reĉe da messer grande u svojim
rukama ima nekog uhapšenika, te da mu je tajnik Businello, novi
circospetto, zapovjedio neka ga stavi u najgoru od svih ćelija, i da će ga

prema tome zatvoriti sa mnom. Povjerio mi je kako mu je dao do znanja da
ja smatram milošću što sam zatvoren sam, a on mu je odgovorio da sam za
ĉetiri mjeseca što sam ih ovdje proveo već mogao postati pametniji.

Na vijest o dolasku novog supatnika ne osjetih ni radosti ni
ogorĉenja, ali se obradovah ĉuvši za promjenu tajnika. Taj gospodin Pietro
Businello bijaše dobriĉina koga sam upoznao u Parizu, kad je išao u

London u svojstvu izaslanika Republike.

Jedan sat nakon zvona Terze zaĉuh škripanje kraĉuna i ugledah
Lorenza, u pratnji dvojice zbira, koji su u lisiĉinama vodili nekog
uplakanog mladića. Zatvoriše ga kod mene i odoše ne progovorivši ni
rijeĉi. Ja bijah u postelji, gdje me on nije mogao vidjeti. Njegovo me
iznenaĊenje zabavi. Imao je sreću što je bio visok samo pet stopa te je
stajao i paţljivo promatrao moj naslonjaĉ, za koji je zacijelo vjerovao da je
njemu namijenjen. U visini naslona rešetke spazi Boecija. Obrisa suze,
otvori ga i prezrivo odbaci, moţda rasrĊen kad je ugledao latinski. PoĊe na
lijevu stranu ćelije i zaĉudi se našavši prnje, onda se pribliţi komorici i
uĉini mu se da vidi nekakvu postelju. Ispruţi ruku, dotakne me i zamoli za
oproštenje. Rekoh mu neka sjedne, i evo tako se upoznasmo.

— Tko ste vi? — upitah ga.

— Iz Vicenze sam, zovem se Maggiorin,[39] otac mi je koĉijaš pri
kući Poggiana, do dvanaeste godine drţao me u školi gdje sam nauĉio ĉitati
i pisati, zatim sam ušao u radnju jednog vlasuljara, gdje sam u pet godina
nauĉio dobro ĉešljati. Kao sobar namjestih se kod grofa X. Dvije godine
kasnije, iz samostana je izišla njegova kći jedinica, i ĉešljajući je zaljubih

se u nju, a i ona u mene. Pošto smo jedno drugom dali vjeru da ćemo se
vjenĉati, prepustismo se prirodi, i grofica, kojoj je, kao i meni, osamnaest
godina, zatrudni. Jedna sluţavka u kući, veoma poboţna ţena, otkri naš
dosluh i grofiĉinu trudnoću te joj reĉe kako joj savjest nalaţe da sve otkrije
njenom ocu; ali moja ţena već nekako uspije da je ušutka uvjerivši je da će

u toku sedmice udesiti da to otac dozna preko njena ispovjednika. Ali,
umjesto da ode na ispovijed, ona me obavijesti o svemu, i mi odluĉismo da
pobjegnemo. Ona se domogla znatne svote novca i nešto dijamanata svoje
pokojne majke, i noću smo trebali poći za Milano; ali nakon ruĉka pozva
me grof i predavši mi jedno pismo, kaza mi da smjesta moram krenuti,
kako bih ga ovdje u Veneciji uruĉio u ruke osobe na koju bijaše

naslovljeno. Tako je dobrostivo i mirno sa mnom govorio da nikada ne bih
mogao naslutiti šta će mi se desiti. Odoh po ogrtaĉ i usput se oprostih od
ţene, uvjeravajući je da je to bezazleno i da će me vidjeti sutradan kad se
vratim. Onesvijestila se. Ĉim sam stigao ovamo, odnio sam pismo onoj
osobi koja me zamoli da priĉekam odgovor; pošto sam ga primio, odoh u
krĉmu da štogod prigrizem te da odmah zatim poĊem za Vicenzu. Ali na
izlasku iz krĉme uhapsiše me ţbiri i odvedoše me u postaju; tamo sam

ostao sve do ovoga trenutka kad su me doveli ovamo. Vjerujem, gospodine,
da mlaĊu groficu mogu smatrati svojom ţenom.

— Varate se.

— Ali priroda...

— Ako je sluša, priroda tjera ĉovjeka da poĉinja gluposti sve dok ne

bude strpan u Piombe.

— Zar sam dakle u Piombima?

— Baš kao i ja.

Briznuo je u gorki plaĉ. Bio je to veoma zgodan mladić, iskren,
pošten i zaljubljen do ušiju, a ja sam u sebi praštao onoj grofici, osuĊujući
nesmotrenost oca koji ju je radije mogao dati ĉešljati nekoj ţeni. U svom
plaĉu i ţalopojkama priĉao je samo o svojoj jadnoj grofici. Bijaše mi ga
veoma ţao. Vjerovao je da će se netko vratiti i donijeti mu postelju i jelo,
ali ja ga liših obmana, a pravo sam i pogodio. Dadoh mu jesti, ali nije
mogao ništa progutati. Ĉitavog dana nijednom se nije potuţio na svoju

sudbinu, osim ako je to bilo u vezi s njegovom ljubavnicom koju nije
mogao tješiti, te nije mogao zamisliti šta će se s njome desiti. Ona je, u
mojim oĉima, već bila i više nego opravdana i bio sam siguran, kad bi
inkvizitori nevidljivo prisustvovali svemu onome što mi je taj deĉko rekao

u mojoj ćeliji, ne samo da bi ga pustili već bi ga i oţenili njegovom
ljubavnicom, ne obazirući se ni na zakone, ni na obiĉaje; a moţda bi dali

zatvoriti grofa, oca, koji je ostavio slamu pored vatre. Dadoh mu svoju
slamaricu jer, mada bijaše ĉist, bilo je razloga da se pribojavam snova
zaljubljenog mladića. Nije bio svjestan ni veliĉine svoga grijeha, ni grofove
potrebe da ga potajno kazni kako bi spasio ĉast svoje obitelji.

Sutradan mu donesoše slamaricu i ruĉak za petnaest soldi koje mu
je sud davao kao milostinju. Tamniĉaru rekoh da je moj ruĉak dovoljan za
obojicu te da ono što sud daje deĉku moţe upotrijebiti na to da mu tjedno
dade odsluţiti po tri mise. On to rado prihvati i još mu ĉestita što se nalazi
sa mnom, te nam kaza da pola sata moţemo šetati po onom ćumezu.
UviĊao sam da mi je ta šetnja odliĉna za zdravlje kao i za moj plan o
bijegu, koji je dozreo tek jedanaest mjeseci kasnije. U dnu tog štakorskog
brloga vidjeh dosta starog pokućstva, nabacanog na pod, lijevo i desno od
dviju škrinja a ispred jedne velike gomile sveski. Uzeh nekih deset-
dvanaest komada ne bih li se ĉitajući zabavio. Sve to bijahu procesi zbog
kriminala. To mi se ĉitanje uĉini veoma zabavnim jer mi bijaše dopušteno
da proĉitam ono što je svojevremeno bila velika tajna. NaĊoh neobiĉnih
odgovara na sugestivna ispitivanja o zavoĊenju djevica, upoznah
neumjerene ljubavne pustolovine ljudi što su bili namješteni u djevojaĉkim
konzervatorijima, ĉinjenice s kojima su suoĉeni ispovjednici što su
napastovali svoje pokajnice, uĉitelje kojima je dokazana pederastia i tutore
koji bijahu prevarili svoje štićenike; bilo je tu spisa starih i dva-tri stoljeća,
ĉiji mi stil i obiĉaji pruţiše nekoliko sati zabave. MeĊu onim namještajem
što bijaše na zemlji vidjeh jednu grijalicu, kotlić, lopaticu za ţar, mašice,
stare svijećnjake, zemljane ćupove i limenu štrcaljku. Pomislih da je nekom
uglednom zatvoreniku ukazana poĉast time što mu je odobreno da se sluţi
tim namještajem. Vidjeh i nekakvu polugu, debelu kao moj palac a
dugaĉku stopu i po. Ništa od toga nisam dirao. Još ne bijaše došlo vrijeme
da se za nešto od toga odluĉim.

Pred konac mjeseca, jednoga lijepoga jutra, odvedoše mi druga.
Lorenzo mi reĉe da su ga osudili na tamnicu zvanu quattro. Ona se nalazi
unutar zatvorske zgrade.[40] Pripada drţavnim inkvizitorima. Zatvorenici
što su u njoj imaju pogodnost da mogu dozvati tamniĉare kad im ovi
zatrebaju; taj je zatvor mraĉan, ali imaju svjetiljku na ulje; sve je od
mramora te nema bojazni od poţara. Mnogo kasnije doznao sam da je jadni
Maggiorin tamo ostao pet godina te da je nakon toga na još deset godina
poslan na Cerigo.[41] Nije mi poznato je li tamo umro. Bijaše mi ugodno

društvo, a to spoznah tek kasnije kad sam, ostavši sam, ponovo zapao u
tugu. MeĊutim, ostala mi je povlastica da svakoga dana pola sata prošećem
po onome brlogu. Ispitah sve što se u njemu nalazilo. Jedan sanduĉić bijaše
ispunjen finim papirom, kartonima, još nezarezanim gušĉjim perima i
navojima konopca. Drugi bijaše zakovan. Pogled mi privuĉe komad
uglaĉanog crnog mramora, debeo jedan palac, dug šest i širok tri palca.
Uzeh ga bez ikakva cilja i stavih ga ispod svojih košulja u ćeliji.

Osam dana nakon Maggiorinova odlaska Lorenzo mi reĉe da ću po
svoj prilici dobiti novog druga. Taj ĉovjek, koji je u dnu duše bio tek jedno
obiĉno naklapalo, poĉe se ljutiti što mu ja nisam postavljao nikakvih
pitanja. Budući da po svojoj duţnosti ne bi smio biti takav, a kako se preda
mnom nije mogao diĉiti svojom uzdrţljivošću, zamišljao je da ga ja nikada
ne ispitujem zato što mislim da on ništa ne zna. Njegovo samoljublje bijaše
povrijeĊeno i on, da bi me uvjerio kako se varam, bez pitanja poĉe

naklapati.

Kaza mi da vjeruje da ću ĉesto dobivati nove posjete, jer su u ostalih
šest ćelija svuda već po dvije osobe kojima mjesto nipošto ne bijaše u
quattru. Nakon duge stanke, videći da ne pitam kakva je to poĉast, rekao mi
je da se u quattru nalaze izmiješani svakojaki ljudi, ĉija je presuda
napisana, mada im nije poznata. Nastavio je kazavši da su oni što se poput

mene nalaze u Piombima, a povjereni su njemu, sve odreda veoma ugledne
osobe ĉija zloĉinstva radoznalci ne mogu odgonetnuti.

— Kad biste samo znali, gospodine, koji su ti vaši sudrugovi što
dijele vašu sudbinu! Ĉudili biste se, jer istina je što kaţu da ste ĉovjek od
duha; ali oprostit ćete mi... Znate da nije dovoljno da ĉovjek ima duha pa
da ga dovedu ovamo ... Shvaćate me... pedeset soldi dnevno, to je već nešto
... tri livre daju jednom graĊaninu, ĉetiri nekom plemiću, a osam nekakvom

stranom grofu: ja to moram znati, jer sve to prolazi kroz moje ruke.

Tada mi izreda hvalospjev o sebi, sastavljen od samih ruţnih

osebina:

— Nisam ni tat, ni izdajnik, ni laţac, ni škrtac, ni zloban, ni grub
poput svih mojih prethodnika, a kad popijem koju pintu više, postajem još
bolji; da me je otac poslao u školu, bio bih nauĉio ĉitati i pisati, i moţda bih

bio messer grande; ali to nije moj grijeh. Gospodin Andrea Diedo me
cijeni, a moja ţena, kojoj su svega dvadeset ĉetiri godine i koja vam svakog
dana sprema hranu, odlazi k njemu na razgovor kad god to ona zaţeli, a on
je bez oklijevanja pušta da uĊe, ĉak i kad je u postelji, što je milost koju ne

ukazuje niti jednom senatoru. Obećavam vam da ćete pored sebe imati sve
prinove što se ovdje iskrcaju, premda uvijek na kratko vrijeme, jer ĉim
tajnik iz njihovih usta dozna ono što mu je vaţno, on ih odašilje onamo
gdje spadaju, ili u quattro, ili u neku tvrĊu, ili na Istok, ili, ako su stranci, na
drţavnu granicu, jer vlada ne smatra da smije raspolagati podanicima
drugih vladara, osim ako oni nisu u njenoj sluţbi. Blagost toga suda,

gospodine, besprimjerna je; na svijetu nema takvog koji bi svojim
zatvorenicima ukazivao više blagosti; smatra se okrutnim što nije
dopušteno pisati ni primati posjete, a to je glupo, jer pisanje i primanje
posjeta jesu isto što i gubljenje vremena. Reći ćete mi da nemate nikakva
posla, ali to se ne moţe reći za nas ostale koji smo ovdje.

Tako je otprilike izgledala govorancija kojom me taj krvnik
poĉastio i koja me, zapravo, zabavila. Vidjeh da bi taj ĉovjek bio opakiji
kad bi bio malko manje glup. Odluĉih da iskoristim tu njegovu glupost.

Sutradan mi dovedoše novog druga, s kojim prvi dan postupiše
jednako kao s Maggiorinom. Uvidjeh da moram nabaviti još jednu ţlicu od
bjelokosti, jer prvog su dana pridošlicu ostavljali bez jela; na meni bijaše da

ga nahranim.

Taj ĉovjek, kome se odmah pokazah, duboko mi se nakloni. Moja
brada, koja već bijaše duga ĉetiri palca, bila je još veliĉanstvenija negoli
moj stas. Lorenzo mi ĉesto posuĊivaše makaze da obreţem nokte na
nogama; ali mi uz prijetnju velikih kazni bijaše zabranjeno da brijem bradu.
Ĉovjek se na sve privikne.

Došljak bijaše ĉovjek pedesetih godina, visok kao i ja, malko
pognut, mršav, velikih usta i dugih prljavih zubi. Oĉi mu bijahu smeĊe i

malene a obrve duge i crvene, imao je okruglu i crnu periku koja je
zaudarala po ulju, te odijelo od grube sive ĉoje. Premda je prihvatio moj
ruĉak, bio je suzdrţljiv. Ĉitavog dana nije mi uputio ni jedne jedine rijeĉi,
te sam i ja jednako postupio; no sutradan je promijenio ponašanje. Rano
izjutra donesoše mu krevet koji mu je pripadao i rublje u jednoj vreći.
Tamniĉar ga zapita šta ţeli za ruĉak te zatraţi novaca da ga kupi.

— Nemam novaca.

— Zar ĉovjek bogat poput vas da nema novaca?

— Nemam ni prebite pare.

— Vrlo dobro. Smjesta idem da vam donesem tvrdog dvopeka, livru

i po, i lonac izvrsne vode. To je prema nalogu.

To mu je i donio prije negoli je otišao, te me ostavi s onom sablasti.

Ĉuh ga kako je uzdahnuo, bi mi ga ţao, te prekinuh šutnju.

— Ne uzdišite, gospodine, ruĉat ćete sa mnom; ali ĉini mi se da ste
poĉinili veliku pogrešku što ste ovamo došli bez novca.

— Imam ga, ali to ne treba reći ovim krvopijama.

— Lijepe li pronicavosti koja vas osuĊuje na kruh i vodu! Smijem li
vas upitati je li vam poznat razlog vašeg hapšenja?

— Jest, gospodine, poznat mi je, i da biste ga shvatili, u nekoliko
rijeĉi ispriĉat ću vam svoju povijest.

— Zovem se Sgualdo Nobili. Sin sam seljaka, koji me dao nauĉiti
ĉitati i pisati i koji mi je nakon svoje smrti ostavio malenu kućicu i nešto
zemljišta koje je uz nju pripadalo. Zaviĉaj mi je Furlandija, jedan dan hoda
od Udina. Jedna bujica, ikoju zovu Corno, a koja mi je preĉesto uništavala
moje malo gospodarstvo, dovede me da se odluĉim, još prije deset godina,
da to prodam te da se preselim u Veneciju. Za to mi odbrojaše osam tisuća

livri, sve u lijepim cekinima. Obavijestili su me da u prijestolnici ove
slavne republike svi uţivaju ĉasnu slobodu te da poduzetan ĉovjek, koji
posjeduje glavnicu poput moje, moţe tamo veoma ugodno ţivjeti
posuĊujući uz zalog. Siguran u svoju ušteĊevinu, u svoje rasuĊivanje kao i
u svoje poznavanje ţivota, odluĉih da se latim upravo tog zanata. Unajmio
sam jednu kućicu u ĉetvrti Canal regio, namjestio sam je i ţiveći posve sam
proţivjeh dvije veoma spokojne godine, te se obogatih za deset tisuća livri,
jer, htijući dobro ţivjeti, za svoje sam uzdrţavanje trošio jednu tisuću.
Bijah siguran da ću za kratko vrijeme postati deset puta bogatiji. U to sam
vrijeme nekom Ţidovu posudio dva cekina, uz zalog što se sastojao od
nekoliko dobro uvezanih knjiga, meĊu kojima naĊoh i Charonovu Mudrost.
Nikada nisam volio ĉitanje, uvijek sam ĉitao samo kršćanski nauk; ali ta
Knjiga mudrosti ukaza mi koliko sam sretan što znam ĉitati. Ta je knjiga,
gospodine, koju vi moţda ne poznajete, pravo blago. Kad je proĉita, ĉovjek
spozna da ne mora ĉitati drugih knjiga, jer ona sadrţi sve što je vaţno da
ĉovjek zna; ona ga oslobaĊa svih predrasuda zasaĊenih još u djetinjstvu;
ona ga oslobaĊa bojazni od budućeg ţivota; ona mu otvara oĉi, pokazuje
mu put sreće i ĉini ga uĉenim. Nabavite to štivo, a glupanima smatrajte one
koji će vam kazati da je to zabranjeno.

Po toj besjedi spoznah kakav je taj ĉovjek, jer Charona sam
poznavao, i ne znajući da bijaše preveden. Ali koje se knjige ne prevode u
Veneciji? Charon, veliki oboţavalac Montaigna, pomislio je da moţe poći

još dalje od svog uzora, ali nije dopro ni do njega. Dao je jasniji oblik
mnogim stvarima koje Montaigne nabacuje bez reda, a budući da je to
zasnovao velik ĉovjek, mislio je valjda da to ne podlijeţe cenzuri. No
Charon, svećenik i teolog, bijaše pravedno osuĊen. Nije bio mnogo ĉitan.
Glupi Talijan koji ga je preveo nije ĉak znao ni to da je sapienza prijevod
rijeĉi mudrost. Charon je svojoj knjizi drsko dao naslov Salomonova djela.

Moj drug ovako nastavi:

— Budući da me je Charon oslobodio suviška savjesti i svih
negdašnjih laţnih pojmova, svoj posao dotjerah tako daleko da sam za šest
godina postao gospodar devet tisuća cekina. To vas ne treba ĉuditi, jer u

ovom bogatom gradu kockanje, razvrat i nerad svakoga bace u nevolju i
potrebu za novcem, a mudri iskorištavaju ono što ludi razbacuju. Prije tri
godine sa mnom se upoznao neki grof Seriman i, spoznavši da sam štedljiv,
zamoli me neka od njega uzmem petsto cekina, neka ih uloţim u svoj posao
i neka mu dadnem polovinu dobiti. Za to je zatraţio tek obiĉnu potvrdu, u
kojoj sam se ja obavezao da ću mu prilikom vraćanja predati tu istu svotu.
Na kraju godine dadoh mu sedamdeset pet cekina, što je iznosilo petnaest

posto, a on mi dadne potvrdu, ali se pokazao nezadovoljnim. Nije bio u
pravu jer se u poslu nisam sluţio njegovim novcem, budući da sam imao
dosta svoga. Druge godine, iz same velikodušnosti, uĉinih to isto; ali
padoše i teške rijeĉi, tako da je on zatraţio da mu vratim onu svotu.
Odgovorih mu da ću od toga odbiti sto pedeset cekina koje je već primio.
Ali on se razjari i pozva me na vanparniĉnu nagodbu, zahtijevajući vraćanje
ĉitave one svote. Moju obranu preuze jedan vješti odvjetnik i uspje mi da se
to otegne još dvije godine. Prije tri mjeseca govorili su mi o nekakvoj
nagodbi, a ja sam to odbio, ali bojeći se kakvog nasilja, obratio sam se
gospodinu Giustinianiju, zastupniku markiza de Montallegre, španjolskog
ambasadora, koji mi iznajmi jednu kućicu na Listi, gdje je ĉovjek siguran
od iznenaĊenja. Pristajao sam da grofu Serimanu vratim njegov novac, ali
sam namjeravao odbiti još stotinu cekina što sam ih potrošio na parnicu

koju mi je on natovario. Moj je zastupnik prije osam dana bio kod mene

zajedno s grofovim zastupnikom, a ja im u jednoj kesi pokazah dvjesta
pedeset cekina koje sam im bio spreman dati, ali ni pare više. Obojica
odoše nezadovoljni. Prije tri dana gospodin Giustiniani mi poruĉi da je
ambasador našao za shodno da drţavnim inkvizitorima odobri da k meni
pošalju svoje ljude, kako bi izvršili ovrhu. Nisam znao da je tako nešto
moguće. Hrabro sam oĉekivao neugodni posjet, pošto sam sav svoj novac
pohranio na sigurno mjesto. Nikada ne bih povjerovao da će im poslanik

dopustiti da me se doĉepaju, a to se, vidite, ipak desilo. U cik zore doĊe k
meni messer grande i zatraţi trista pedeset cekina, a kad mu odgovorili da

nemam ni pare, on me uhiti, i evo me sad ovdje.«

Ĉuvši tu pripovijest, stadoh razmišljati o tom podlom skotu što su
mi ga dali u društvo, te o ĉasti što mi ju je ukazao, vjerujući da sam i ja skot
poput njega, pa mi je zato sve ispriĉao, misleći valjda da ću mu ja pljeskati.
Nakon svih onih glupih besjeda koje mi je drţao tri dana uzastopce,
navodeći neprestano Charona, spoznao sam svu istinitost poslovice:
Guardati da colui che non ha letto che un libro solo12 Charon ga bijaše
uĉinio bezboţnikom, i on se time hvalisao bez ikakva ustruĉavanja.
Ĉetvrtog dana, sat nakon Terze, doĊe Lorcnzo i kaza mu neka s njim siĊe
do tajnika koji ga ţeli preslušati. Brzo se obukao i umjesto da obuje svoje

cipele, navukao je moje a da ja to nisam ni primijetio. Vratio se nakon pola

sata i iz svojih cipela izvukao dvije kese sa trista pedeset cekina koje je,
predvoĊen Lorenzom, odnio tajniku. Kad se po drugi put vratio, uzeo je
svoj ogrtaĉ i ponovo izišao. Lorenzo mi reĉe da je pušten na slobodu.
Sutradan doĊoše po njegove prnje. Uvijek sam vjerovao da ga je tajnik
natjerao da prizna da ima novac, priprijetivši mu mukama, što kao prijetnja
moţe još uvijek korisno posluţiti.

Prvog dana godine 1756. primih novogodišnje darove. Lorenzo mi
donese kućni haljetak podstavljen lisiĉjim krznom, svileni pokrivaĉ
ispunjen pamukom i jednu vreću od vuĉje koţe da u nju stavljam noge za
velike studeni koja bijaše jednako nesnosna kao i vrućina što sam je
podnosio u mjesecu kolovozu. Predajući mi to, kaza mi po tajnikovu
nalogu da mjeseĉno mogu raspolagati sa šest cekina za kupovinu svih
knjiga koje zaţelim, pa i novina, te da mi taj poklon dolazi od gospodina

Bragadina. Zamolih ga za olovku i na komadu papira napisah: Zahvalan

sam milostivosti suda i kreposti gospodina Bragadina.

Treba biti u mom poloţaju pa da ĉovjek shvati ĉuvstva koje je taj
dogaĊaj pobudio u mojoj duši. Bijah toliko raznjeţen da sam praštao
svojim ugnjetaĉima, te sam gotovo napustio naum o bijegu. Eto kako je
ĉovjek savitljiv kad ga nevolja pritisne i ponizi. Lorenzo mi je rekao da je
gospodin Bragadin osobno došao trojici inkvizitora te da ih je na koljenima
i plaĉući molio za milost neka dozvole da primim taj znak njegove stalne
ljubavi, ako se još uvijek mogu ubrajati meĊu ţive, a da su oni bili ganuti,

pa ga nisu mogli odbiti. Odmah sam napisao sve naslove knjiga koje sam
ţelio.

Šećući jednog lijepog jutra onim brlogom oĉi mi se zaustaviše na
jednoj dugaĉkoj poluzi što se nalazila na podu. Odmah sam razabrao da bi
mi mogla posluţiti i za obranu i za napad, te je pokupih i odnesoh u ćeliju,
sakrivši je ispod odijela zajedno s onim komadom crna mramora.
Ustanovio sam da je to savršeni brusni kamen jer pošto sam dugo vremena
trljao jedan kraj poluge o taj kamen ugledah na ţeljezu oštar brid.

Taj me neobiĉan posao u kom sam se okušao kao potpun poĉetnik
stade grozniĉavo zaokupljati. Na to me je poticala nada da ću posjedovati

jedan predmet koji je u Piombima zacijelo strogo zabranjen, ili me pak
gonila taština da se pohvalim kako sam izradio oruţje bez ikakva alata, a
moţda bijah razdraţen poteškoćama, jer sam polugu morao trljati tako reći
u potpunoj tami, na naslonu rešetke, a kamen sam morao uglaviti vlastitom
rukom. Nisam imao ni kapi ulja da ga nakvasim te da lakše izbrusim
ţeljezo koje sam htio zašiljiti, pa sam se sluţio svojom slinom. Tako sam
radio petnaest dana da izoštrim osam piramidalnih ploha koje pri svome
vrhu stvarahu savršen šiljak. Te su plohe bile dugaĉke palac i po a sama je
poluga tako postala osmorokutni bodeţ, tako lijepo oblikovan da se bolje
ne bi moglo zahtijevati ni od kakvog dobrog noţara. Ĉovjek ne moţe sebi
predoĉiti muku, dosadu koju sam podnio i strpljenje što sam ga morao
imati za taj neugodan posao, ne imajući drugoga alata doli jednog
neuĉvršćenog kamena. Za mene to bijaše neka vrst torture quam siculi non
invenere tyranni.13 Nisam više mogao pokretati desnu ruku, a rame kao da
mi je bilo išĉašeno. Dlan na ruci pretvorio se u veliku ranu nakon što su
popucali krvni sudovi, ali unatoĉ bolima nisam prekinuo rad. Htio sam da
on bude savršen.

Gord zbog svoga djela, i ne odluĉivši još kako i pri ĉemu bih se
mogao time posluţiti, pomislih da ga sakrijem na neko mjesto gdje bi
moglo ostati neotkriveno ĉak i za vrijeme nekakve pretrage. Pomislih da ga
stavim u slamu naslonjaĉa; ali ne odozgo, jer, kad bi se podigao jastuĉić,
opazila bi se izboĉena neravnina, već sam, preobrnuvši ga, gurnuo u nj
ĉitavu polugu, tako da je trebalo znati da je ona unutra ako se ţeljelo do nje
doći. Tako mi je bog pripremao ono što je neophodno za bijeg koji je
trebao biti zadivljujući ako ne i ĉudesan. Priznajem da se time diĉim, ali
moja taština ne potjeĉe otuda što mi je to uspjelo, jer u to se dobrano bijaše
umiješala i sreća. Ona dolazi otuda što sam to smatrao izvedivim te zato što

sam imao smjelosti da to poduzmem.

Nakon tri-ĉetiri dana razmišljanja o tome kako bih mogao iskoristiti
tu polugu, koja postade kopaljce debelo poput štapa i dugaĉko dvadeset

palaca, ĉiji mi lijepo zašiljeni vrh pokazivaše da ţeljezo nije uvijek nuţno
pretvoriti u ĉelik pa da se dobije oruĊe, uvidjeh da mi ne preostaje drugo
već da izdubem otvor u podu ispod kreveta.

Bio sam siguran da prostorija ispod ćelije moţe biti samo ona u

kojoj sam vidio gospodina Cavallija, a kako sam znao da tu sobu otvaraju
svakog jutra, bio sam uvjeren da ću se onamo, ĉim rupa bude spremna, lako
moći spustiti iz svoje ćelije pomoću krevetskih ponjava od kojih bih
napravio neku vrst uţeta priĉvrstivši ga za jedan kraj svog kreveta. U toj
istoj sobi sakrio bih se ispod velikog stola suda, a ujutro, ĉim bih opazio da
su vrata otvorena, izišao bih, te bih se sakrio na sigurno mjesto još prije no
što bi se za mnom dali u potjeru. Pretpostavljao sam da Lorenzo u toj
prostoriji ostavlja na straţi jednog od svojih zbira, a ovoga bih odmah ubio
zarivši mu u grlo ono svoje kopaljce. Sve bijaše dobro zamišljeno, ali pod

je mogao biti dvostruk, pa i trostruk, te bi posao mogao potrajati mjesec do
dva, a bit će veoma teško iznaći neki naĉin kako da sprijeĉim da tako dugo
ne metu moju ćeliju. Ako im to zabranim, posumnjat će, to više što sam

zahtijevao da mi se svakog dana mete kako bih se otarasio buha. Metla bi
naišla na rupu i otkrila bi je. Stoga sam se morao osigurati da mi se ta
nesreća ne desi.

U meĊuvremenu sam zabranio da se mete ne kazujući zašto to

zahtijevam. Osam ili deset dana kasnije Lorenzo me zapita koji je tome
razlog, a ja mu rekoh da je to zato što mi prašina koja se podiţe ide na
pluća te da mi moţe prouzroĉiti sušicu.

— Bacit ćemo — kazao je — vode na pod.

— Nipošto, jer vlaga moţe dovesti do prezasićenosti. Ali tjedan
dana kasnije naredio je neka se pomete. Dao je iz ćelije iznijeti postelju i
pod izlikom da će dati posvuda oĉistiti zapali svijeću. Vidjeh da nešto
sumnja, ali se pokazah ravnodušnim. Tada sam pomišljao na naĉin da
uĉvrstim svoj plan. Sutradan ujutro, ubo sam se u prst i okrvavih maramicu
te Lorenza priĉekah u postelji.

— Obuzeo me kašalj — rekoh mu — i to tako ţestoko da mi je
pukla ţila u grudima, te sam povratio svu ovu krv što je ovdje vidite.
Pozovite mi lijeĉnika.

DoĊe lijeĉnik, prepisa mi puštanje krvi i napisa mi jedan recept.
Rekoh mu da je moju nevolju izazvao Lorenzo svojom revnošću da
pomete. On mu to predbaci i ispriĉa da je upravo umro od sušice jedan
mladi vlasuljar, i to baš iz istog razloga, jer, prema njegovim rijeĉima,

udahnuta prašina nikada se ne izdahne. Lorenzo se zakle da je vjerovao
kako mi time ĉini uslugu, te da ĉitavog svog ţivota neće više davati da se
mete. U sebi sam se smijao, jer lijeĉnik ne bi mogao bolje govoriti ni da
sam ga podgovorio. Ţbiri, koji su prisustvovali toj pouci, bijahu oĉarani što
su to saznali, te su meĊu djela svog milosrĊa uvrstili i to da otad još metu
ćelije samo onih koji su im zanovijetali.

Nakon lijeĉnikova odlaska, Lorenzo me zamoli za oproštenje i

uvjeri me da su svi drugi zatvorenici dobra zdravlja premda im svakoga

dana daje pomesti sobe. On je to nazivao sobama.

— Ali to je vaţna stvar — reĉe — i ja ću ih o tome obavijestiti, jer

ja na sve vas gledam kao na svoju djecu.

Uostalom, puštanje krvi bijaše mi potrebno. Ono mi vrati san i
izlijeĉi me od grĉeva koji su me plašili.

Zadobio sam veliku prednost, ali još ne bješe stiglo vrijeme da
zapoĉnem svoje djelo. Bijaše jaka zima, pa rukama nisam mogao drţati ono

kopaljce a da se ne sledim. Moj je pothvat zahtijevao oprezan duh, kadar da
izbjegava sve što se moţe lako predvidjeti, te smjelost i neustrašivost da se
prepusti sluĉajnosti, koja se, unatoĉ predviĊanju, ne mora ostvariti. Veoma
je nesretan poloţaj ĉovjeka koji mora tako postupiti; ali taĉan politiĉki
proraĉun pokazuje da za sve valja i sve staviti na kocku.

U oĉaj me tjerahu preduge zimske noći. Bijah prisiljen da

devetnaest samrtnih sati provodim u pravoj tmini; a za maglovitih dana,
koji u Veneciji nisu rijetki, svjetlost što je prodirala kroz prozor i kroz rupu
na vratima nije mi dovoljno osvjetljavala knjigu da mogu ĉitati. Ne
mogavši ĉitati, zapadao sam u razmišljanja o bijegu, a um koji mori jedna
to ista misao moţe lako da poludi. I najjadnija svjetiljka na ulje bila bi me
usrećila. O tome sam razmišljao i mnogo se razveselih kad mi se uĉini da
sam našao naĉin kako da lukavstvom doĊem do nje. Trebala mi je jedna
posuĊa, konĉani ili pamuĉni stijenj, ulje, kremen za pušku, kresivo, šibice i

guba. Posuda je mogla biti mala zemljana zdjelica, a imao sam onu u kojoj

su mi pekli jaja na maslacu. Dadoh da mi se kupi ulja iz Lucce, pod izlikom
da mi nije dobro od salate spremljene s obiĉnim uljem. Iz svog popluna

izvukoh dovoljno pamuka da napravim stijenj. Pravio sam se 'kao da me

mori jaka zubobolja, te Lorenzu kazah da mi treba kamen stijenac; on ga
nije poznavao, pa ga nadomjestih kremenom za pušku kazavši mu da će on
imati jednako djelovanje ako se bude jedan dan moĉio u jakom octu i ako
se zatim stavi na zub, pa da će mi to olakšati bol. Lorenzo mi reĉe da je moj

ocat odliĉan i da mogu sam staviti u nj jedan kamen te mi dobaci tri-ĉetiri
komada. Ĉeliĉna kopĉa koju sam imao na remenu od hlaĉa trebala mi je
posluţiti kao kresivo; trebalo je da još samo dobijem sumpora i gube, ĉija

mi nabavka zada velikih briga. Ali evo kako sam smogao snage da se i
tome dovinem i kako se u to umiješala Sreća.

Imao sam nekakav osip koji se sasušio ali mi je po rukama ostavio
kraste koje mi izazivahu neugodan svrbeţ. Rekoh Lorenzu neka zamoli
lijeĉnika za neki lijek. Sutradan mi je donio ceduljicu koju je proĉitao
tajnik, a na kojoj je lijeĉnik napisao: Jedan dan dijete i ĉetiri unce ulja od
slatkih badema, te će se koţa izlijeĉiti; ili jedno mazanje mašću od ţutog

sumpora; ali ovo posljednje je opasno.

— Baš me briga za opasno — kazah Lorenzu — kupite mi te masti i
sutra mi je donesite; ili mi dajte sumpora. Ovdje imam maslaca pa ću sam
napraviti tu mast. Imate li šibice?

Izvukao je iz dţepa sve koje je imao te mi ih dadne. Kako se ĉovjek
lako utješi kad je u nevolji!

Dva ili tri sata provedoh razmišljajući kako bih mogao nadomjestiti
gubu, jedini sastojak koji mi još nedostajaše, a nisam znao pod kakvim
izgovorom da je nabavim. Odjednom se sjetih da sam svom krojaĉu
preporuĉio da mi ispod pazuha gubom podstavi odijelo od svilene tkanine,
te da je prekrije voštanim platnom, kako bi sprijeĉio širenje znojne mrlje
što naroĉito ljeti na tim mjestima uništava sva odijela. Preda mnom bijaše
moje odijelo, još sasvim novo, i srce mi zakuca. Moj krojaĉ je mogao
zaboraviti što sam mu naloţio, pa sam drhtao izmeĊu nade i straha. Imao
sam da prijeĊem svega dva koraka kako bih se u to uvjerio, a nisam se
usuĊivao. Bojao sam se da neću naći gubu te da ću morati napustiti tako
dragu nadu. Na kraju se odluĉih, pribliţih se dasci na kojoj bijaše moje
odijelo, i odjednom se naĊoh nedostojnim te milosti pa se bacih na koljena
moleći boga da krojaĉ nije zaboravio moj nalog. Nakon te tople molitve
odmotah kaput, rasparah voštano platno i naĊoh gubu. Velika bijaše moja
radost. Bijaše prirodno da zahvalim bogu, jer sam gubu potraţio uzdajući
se u njegovu dobrotu. To i uĉinih presretna srca.

Razmišljajući kasnije o tom poboţnom ĉinu, ne zamjerih sebi što
sam slijedio poriv zahvalnog mi srca, ali se moradoh saţalno nasmiješiti
vlastitoj gluposti kad sam ono zaklinjao gospodara svijeta neka uĉini da
naĊem gubu. Tako nešto ne bih uĉinio prije dolaska u Piombe, niti bih to
danas uĉinio, ali oduzimanje slobode tijelu otupljuje i sposobnosti duše.

Boga valja moliti da udijeli svoje milosti a ne da ĉudesima remeti prirodu.
Ako krojaĉ nije stavio gubu ispod pazuha, mogao sam biti siguran da je
neću naći. Što sam dakle htio od gospodara prirode? Smisao moje prve
molitve moţe se svesti na ove rijeĉi: Gospode, uĉini da naĊem gubu, iako
ju je krojaĉ moţda zaboravio, a ako ju je stavio, nemoj uĉiniti da ona
nestane. MeĊutim, neki bi teolog mogao reći da je moja molitva poboţna,
sveta i veoma razumna jer se zasniva na snazi vjere, i bio bi u pravu kao što

sam ja, koji nisam teolog, u pravu kad tvrdim da je besmislena. Uostalom,
ne moram biti vrstan teolog pa da svoje poboţno djelo smatram pohvalnim.
Zahvaljujući bogu što krojaĉa nije iznevjerilo pamćenje, postupio sam
prema naĉelima zdrave i prirodne filozofije.

Ĉim se dakle domogoh gube, stavih ulja u zdjelicu i stijenj, te

ugledah gotovu svjetiljku. Kojeg li zadovoljstva! Svojim sam rukama tako
reći iz tame stvorio svjetlo, a uz to sam prekršio i najokrutniji propis
bezoĉnih ugnjetavaĉa. Zbogom, rekoh salati. Vrlo sam je volio, ali nisam
ţalio. Ta valjda je ulje stvoreno za osvjetljenje, a ne za jelo! Odluĉio sam
da pod zapoĉnem bušiti prvog ponedjeljka korizme jer sam se u meteţu
poklada bojao posjeta, i dobro sam predviĊao. Mrsne nedjelje u podne
zaĉuh zvuk kraĉuna i spazih Lorenza, kojeg je dopratio neki tust ĉovjek, u
kome odmah prepoznali Zidova Gabriela Schalona, ĉuvenog po tome Što je
vješto omogućavao mladićima da lošim poslovima doĊu do novaca.
Društvo toga ĉovjeka nije bilo stvoreno da ja u njemu uţivam, ali morao
sam biti strpljiv. Zatvoriše ga. Kazao je Lorenzu neka ode k njemu po
ruĉak, postelju i sve što mu je potrebno, a on mu odvrati da će o tome

govoriti sutradan.

Taj Ţidov, koji bijaše praznoglav, neznalica, brbljavac i glup, osim
u svom zanatu, zapoĉe mi ĉestitati na tome što su od svih drugih izabrali
baš mene da bi mi njega dali u društvo. Umjesto odgovora ponudih mu pola
svog ruĉka, što on odbi rekavši mi da jede samo ono što je ĉisto te da će
priĉekati da se dobro naveĉera kod kuće.

— Kada?

— Veĉeras, ĉuli ste da mi je, kad sam zatraţio svoju postelju, kazao
da ćemo o tome govoriti sutra. Oĉigledno je time htio reći da mi to nije
potrebno. Mislite li da je moguće da ĉovjeka poput mene ostave bez jela?

— Sa mnom su isto tako postupili.

— No dobro, ali meĊu nama ima nekih razlika, i, neka to bude
reĉeno samo meĊu nama, drţavni inkvizitori su pogriješili kad su me dali
uhapsiti, i mora da im je sada nezgodno da ispravljaju svoju grešku.

— Moţda će vam dati kakvu penziju, jer vi ste ĉovjek prema kojem

valja biti obziran.

— Vi veoma taĉno rasuĊujete. Na Burzi nema nijednog mešetara
koji je unutrašnjoj trgovini korisniji od mene, a petorica mudraca[42]
mnogo su se okoristili savjetima koje sam im ja dao. Moje hapšenje je
neobiĉan dogaĊaj koji će pukim sluĉajem i vama donijeti sreću.

— Meni sreću? Kako?

— Neće proći ni mjesec dana a ja ću vas izvući odavde. Znam s

kime i kako moram govoriti.

— Raĉunam dakle na vas.

Taj je priglupi lopov vjerovao da je on znaĉajna osoba. Htio me
upoznati s onim što se o meni priĉalo. Dosadio mi je prenoseći mi samo
ono o ĉemu je moglo biti rijeĉi samo meĊu najvećim glupanima u gradu.
Uzeh neku knjigu, a on je bio toliko drzak da me zamoli neka ne ĉitam.
Imao je strast pripovijedanja, i to uvijek o svojoj uvaţenoj osobi.

Nisam se usuĊivao zapaliti svjetiljku, a kad se pribliţila noć,
odluĉio je da prihvati kruh i ciparsko vino, te moju slamaricu koja bijaše
postala postelja svih pridošlica. Sutradan mu od kuće donesoše jelo i
krevet. Taj teret mi bijaše na vratu osam ili devet tjedana, jer je tajnik suda,
prije negoli ga je osudio na quattro, morao više puta s njime razgovarati
kako bi izveo naĉistac njegove lopovluke i primorao ga da raskine
nedopuštene ugovore koje ovaj bijaše sklopio. On mi je sam priznao da je

od gospodina Dominica Michelija kupio rente koje su kupcu mogle pripasti

tek nakon smrti njegova oca, viteza Antonija.

— Istina je — kazao mi je — da je prodavalac pri tome gubio

polovicu, ali valja imati u vidu da bi kupac izgubio sve kad bi sin umro

prije oca.

Kad vidjeh da se taj nezgodni drug nikako ne odluĉuje na odlazak,
odluĉih se da upalim svjetiljku. Obećao mi je da će o tom šutjeti, ali takav
je bio samo dok bijaše sa mnom, jer je to doznao i Lorenzo, mada bez
ikakvih posljedica. Taj ĉovjek bijaše mi teško breme i spreĉavao me je da

radim na bijegu.

Spreĉavao me i da se zabavljam ĉitanjem. Nametljiv, neznalica,
praznovjeran, hvalisav, plašljiv, s vremena na vrijeme oĉajan, grcajući u
suzama, htio me je navesti na to da se i ja u sav glas s njime sloţim dok mi
je dokazivao da je tim hapšenjem izgubio svoj ugled. Uvjeravao sam ga da
se nema ĉega bojati glede svog ugleda, a on tu moju porugu uze kao
kompliment. Nije htio priznati da je škrt, i, da bih ga uvjerio, jednoga mu
dana dokazah, kad bi mu drţavni inkvizitori davali sto cekina dnevno i kad
bi mu u isto vrijeme otvorili vrata zatvora, da on više niti ne bi izišao ikako

ne bi izgubio onu stotinu cekina. Morao se s time suglasiti, te se tome i sam

nasmija.

Bijaše talmudist, poput svih Zidova boji danas postoje, a trudio se
da me uvjeri ikako je, zbog svoje uĉenosti, veoma privrţen svojoj vjeri.
Budući da je bio sin rabina, bijaše upućen u sam ceremonijal, ali kad sam
kasnije prouĉavao ljudski rod, uvidjeh da najveći dio ljudi vjeruje da je u

religiji najhitnija njena disciplina.

Tom neobiĉno tustom Ţidovu, koji nikada nije izlazio iz postelje i
koji je danju spavao, dešavalo se da noću ne moţe spavati, dok je i sam
mogao ĉuti da ja dobro spavam, Jednom mu pade na um da me probudi kad
sam se najljepše odmarao.

— Tako mi boga — rekoh — šta ţelite? Zašto ste me probudili.
Praštam vam samo ako ste na samrti.

— Avaj! dragi moj prijatelju, ne mogu spavati, smilujte mi se pa da

malko porazgovorimo.

— I još me nazivate dragim prijateljem?! Pogani ĉovjeĉe! Vjerujem
da je vaša besanica prava muka, i ţalim vas; ali ako vam još koji put padne
na um da me zbog olakšanja vaše muke lišite najvećeg dobra što mi ga
priroda pruţa na uţivanje u velikoj nevolji koja me snašla, izići ću iz

postelje da vas zadavim.

— Molim vas oprostite, i budite sigurni da vas ubuduće nikada više
neću buditi.

Moţda ga ne bih zadavio, ali je sigurno da sam ĉesto dolazio u
iskušenje da to uĉinim. Ĉovjek u tamnici koji se nalazi u okrilju blagog sna
nije više u zatvoru, a rob koji spava ne osjeća verige ropstva, baš kao što ni

kraljevi tada ne vladaju. Zatvorenik dakle, u nametljivoj osobi koja ga budi,
mora vidjeti krvnika koji dolazi da ga liši slobode kako bi ga ponovo
gurnuo u bijedu; a dodajmo i to da zatvorenik koji spava obiĉno sanja da se
nalazi na slobodi, te da mu ta obmana nadomješta stvarnost. Bilo mi je

veoma drago što svoj rad nisam zapoĉeo prije dolaska tog ĉovjeka. Zatraţio
je da se mete, a usluţni ţbiri nagnaše me u smijeh kad mu rekoše da me to

tjera u smrt. Ali on je to i dalje zahtijevao. Pravio sam se kao da sam od
toga obolio, te ţbiri ne bi izvršili njegov nalog da sam mu se suprotstavio,

ali u mom je interesu bilo da budem ljubazan.

U Veliku srijedu Lorenzo nam kaza da će se nakon Terze k nama
popeti gospodin circospetto, tajnik, da nas prema obiĉaju obiĊe prigodom
uskršnjih praznika, što se koristi kako bi se ulio spokoj u dušu onih koji
ţele primiti sveto otajstvo, kao i zato da sazna imaju li štogod da kaţu
protiv tamnĉareva ponašanja.

— I tako, gospodo — reĉe nam — poţalite se ako imate razloga da
se na me ţalite. Potpuno se obucite, jer takav je red.

Naredih Lorenzu da mi za sutradan dadne pozvati ispovjednika.

Potpuno se dakle obukoh, a Ţidov uĉini isto oprostivši se od mene,
zato što se osjećao sigurnim da će ga circospetto poslati na slobodu ĉim
bude s njim razgovarao. Kazao mi je da ga njegov predosjećaj nikada ne
vara. Ja mu na tome ĉestitah. Tajnik stiţe, otvoriše ćeliju, Ţidov iziĊe i baci
se na koljena; ĉuo sam samo plaĉ i uzvike, što je potrajalo ĉetiri-pet minuta,
ali tajnik nije progovorio nijedne rijeĉi. On se vrati, a Lorenzo mi reĉe neka
iziĊem. S bradom starom osam mjeseci i u odijelu prikladnom za srpanjske
vrućine, tog dana kad bijaše jako studeno, predstavljao sam osobu koja je
zacijelo nagonila na smijeh i koja nije mogla pobuditi samilost. Od uţasne
hladnoće podrhtavao sam poput ruba sjene što je stvara sunce na zalasku, a
to mi nije bilo drago samo zato što bi tajnik mogao povjerovati da drhtim
od straha. Budući da sam iz ćelije izišao prignut, naklon već bijaše izveden.
Uspravili se, pogledah ga bez oholosti i bez poniznosti, ne miĉući se i ne
govoreći. Nepomiĉni circospetto takoĊer je šutio. Ta obostrana nijema
scena potraja dvije minute. Videći da mu ništa ne kazujem, on mi se
nakloni pola palca i ode. Vratih se, svukoh i zavukoh u postelju da oţivim
svoju prirodnu toplinu. Ţidov se ĉudio što nisam govorio s tajnikom,
meĊutim, moja je šutnja kazivala daleko više negoli je on izrekao svojim

kukavnim uzvicima. Zatvorenik moje vrsti, u prisustvu svog suca, treba da

otvori usta samo zato da odgovori na pitanja.

Narednog dana doĊe jedan jezuit da me ispovjedi, a u Veliku subotu
jedan svećenik Sv. Marka doĊe da mi udijeli svetu priĉest. Moja ispovijed
uĉinila se suviše lakonskom tome misionaru, koji je sasluša, a zatim naĊe
za shodno da mi prije odrješenja uputi nekoliko prijekora.

— Molite li se bogu? — upita me.

— Molim mu se od jutra do veĉeri, i od veĉeri do jutra, ĉak i onda
kad spavam, jer u poloţaju u kakvom se nalazim, sve što se u meni zbiva,
ĉak i moja uzbuĊenja, moja nestrpijenja i gubljenja duha, ne moţe biti
drugo doli molitva pred boţanskom mudrošću, koja jedina vidi moje srce.

Jezuit to moje ne baš uvjerljivo izlaganje o molitvi poprati laganim
osmijehom i uzvrati mi jednom metafiziĉkom besjedom koja se nikako nije

slagala s mojom. U svemu bih ga pobio da nije bio onako spretan u svom
poslu, te je smogao vještine da me zaĉudi i uĉini manjim od buhe nekom
vrsti proroĉanstva koje me se dojmilo.

— Budući da ste od nas nauĉili vjeru koju ispovijedate, — reĉe mi
— ĉinite to kao i mi, i molite boga kao što vas mi bijasmo nauĉili, i znajte
da ćete odavde izići samo na dan posvećen vašem svetom zaštitniku.

Nakon tih rijeĉi dadne mi odrješenje i ode. Dojam što su ga one
proizvele na mene bijaše nevjerojatan. Uzalud sam se trudio, ali one nikako
da mi iziĊu iz glave. Redom sam nabrojio sve svece koje sam našao u

kalendaru.

Taj jezuit bijaše dušobriţnik gospodina Flaminia Cornora, starog
senatora, tada drţavnog inkvizitora. Taj senator bijaše ĉuveni knjiţevnik,
velik politiĉar, veoma bogobojazan i pisac djela što su sva odreda bila
poboţna i izvanredno napisana na latinskom. Njegov ugled bijaše bez

ikakve mrlje.

Obaviješten da iz tamnice treba da iziĊem na dan svog svetog
zaštitnika, i to od ĉovjeka koji je to moţda mogao znati, poveselih se zbog
toga što sam znao da imam zaštitnika i što sam doznao da ga zanimam, ali,
budući da mi bijaše duţnost da mu se molim, morao sam ga poznavati? Tko
je dakle taj svetac? Ĉak ni jezuit mi to ne bi mogao reći kad bi i znao, jer bi
prekršio tajnu. Ali da vidimo, rekoh u sebi, mogu li to pogoditi. To nije
mogao biti sv. Jakov od Compostele, ĉije sam ime nosio, jer upravo je na

njegov god messer grande razvalio moja vrata. Uzeh kalendar i
prouĉavajući one najbliţe naĊoh sv. Jurja, sveca stanovitog ugleda, ali na
kojega nikada nisam ni pomišljao. Priklonih se dakle sv. Marku, koji je

slijedio dvadeset petoga u istom mjesecu i od kojeg sam kao Venecijanac
mogao zahtijevati zaštitu; uputih mu dakle svoje molitve, ali uzalud.
Njegov svetak proĊe, a ja sam još bio uvijek ondje. Uzeh drugog, sv.

Jakova, brata Isusa Krista, koji ide zajedno sa sv. Filipom; ali i tu se
prevarih, te se otad uzdah u sv. Antuna, koji, prema onome šta se priĉa u

Padovi, ĉini trinaest ĉudesa dnevno; no takoĊer uzalud. Tako sam prelazio s

jednoga na drugoga, te se neosjetno privikoh na uzaludnu nadu u
pokroviteljstvo svetaca. Bijah uvjeren da je samo ona moja zašiljena poluga
svetac u koga se mogu uzdati. Unatoĉ tome jezuitovo proroĉanstvo se
obistini. Otuda sam izišao na dan Svih svetih, kao što će ĉitalac to vidjeti, i

ako sam imao kojega, sigurno je da je toga dana moj pokrovitelj zacijelo
dokoliĉario, jer su taj dan svi na djelu.

Dva ili tri tjedna nakon Uskrsa oslobodiše me onoga Zidova; ali taj
jadnik nije pušten kući; osuĊen je na quattro, gdje je ostao dvije godine, a
zatim je otišao da svoje dane završi u Trstu.

Ĉim ostadoh sam, dadoh se najvećim ţarom na posao. Trebalo je da
poţurim prije dolaska nekog novog gosta koji bi mogao zaţeljeti da se

mete. Pomakoh krevet, upalih svjetiljku i bacih se na pod s kopaljcem u
ruci, pošto sam pored sebe rasprostro jedan ruĉnik da u njega skupim sitno
iverje drveta što sam ga nagrizao šiljkom poluge. Zabijajući u nju ţeljezo,
valjalo je uništiti dasku. Na poĉetku rada ti komadići nisu bili veći od zrna
ţita, ali kasnije postadoše velike trijeske. Pod je bio od smrekova drveta
širine šesnaest palaca. Naĉeh ga na mjestu gdje su se daske spajale; tamo
nije bilo ni ĉavala ni ţeljezne ploĉice, te mi je sav posao bio jednolik.
Nakon šest sati rada, zavezah ruĉnik i stavih ga na stranu da bih ga sutradan
otišao isprazniti iza one hrpe sveski što se nalazila u dnu onog brloga.
Komadići nastali probijanjem tvorili su zapreminu ĉetiri-pet puta veću od

otvora iz kojeg sam ih izvukao. Krivulja je mogla imati trideset stupnjeva
kruţnice, a promjer joj je bio gotovo deset palaca. Vratih postelju na
mjesto, a sutradan, prazneći ruĉnik, uvidjeh da ne moram strahovati da će

tkogod vidjeti ono iverje.

Drugoga dana, ispod prve daske, koja bijaše debela dva palca,
naiĊoh na drugu, za koju sam sudio da je jednaka prvoj. Nisam imao
nesreću da dobijem posjete, a neprestano me morila bojazan da ih ne
dobijem, te sam u roku od tri tjedna uspio savršeno rastaviti tri daske, ispod
kojih sam naišao na ploĉnik s inkrustiranim komadićima mramora, što se u
Veneciji naziva terrazzo marmorin. To je poploĉenje uobiĉajeno u
stanovima svih venecijanskih kuća koje ne pripadaju siromašnom svijetu.
Ĉak i sama visoka gospoštija više voli taj terrazzo negoli parket. Bio sam
preneraţen videći da ga moja poluga ne nagriza. Uzalud sam pritiskao i
gurao, moj je šiljak klizio. Taj dogaĊaj mi skrha duh. Sjetih se Hanibala
koji je, prema Titu Liviju, sebi prokrĉio put kroz Alpe na taj naĉin što je
udarcima sjekire razbio stijenu koju je omekšao pomoću octa. To mi se

ĉinilo nevjerojatno, ne toliko zbog snage octa koliko zbog goleme koliĉine
octa koju je zacijelo morao imati. Vjerovao sam da je to Hanibalu pošlo za
rukom ne uz pomoć aceta već ascete, što je u padovanskoj latinštini moglo
biti isto što i ascia, te da bi ta pogreška mogla potjecati od prepisivaĉa. Ipak
sam u otvor izlio bocu jakoga octa što sam ga imao, a sutradan, bilo zbog
djelovanja octa bilo zbog većeg strpljenja, vidjeh da ću to privesti kraju, jer
se moj rad nije sastojao u tome da lomim komadiće mramora već da
vrškom svog oruĊa smrvim ţbuku koja ih je povezivala. Bio sam veoma
zadovoljan vidjevši da velika poteškoća postoji samo na površini; za ĉetiri
dana uništio sam ĉitavo ono poploĉenje a da nisam oštetio šiljak kopaljceta.
Njegove su plohe dapaĉe još ljepše sjale.

Pod mramornim poploĉenjem, kao što sam i oĉekivao, naiĊoh na još
jednu dasku; to je zacijelo bila posljednja, to jest prva poĉev od svoda odaja
ĉije grede podrţavaju strop. Tu dasku naĉeh s nešto više teškoća zbog toga
što je moj otvor već bio dubok deset palaca. Neprestano sam se
preporuĉivao boţjoj milostivosti. Nevjernici koji kaţu da molitva niĉemu
ne koristi ne znaju šta govore. Znam da sam se uvijek osjećao jaĉi nakon
što bih se pomolio bogu, i to je dovoljno da se dokaţe njena korisnost, bilo
da povećanje snage dolazi neposredno od boga, bilo da je ono tjelesna
posljedica povjerenja što se ima u njega.

Dvadeset i petog lipnja, dana kad jedino Mletaĉka Republika slavi
ĉudesnu pojavu evangelista sv. Marka koji se po predaji objavio u liku
krilatog lava, u duţdevoj crkvi negdje potkraj jedanaestog stoljeća, a taj je
dogaĊaj ukazao preuzvišenim mudracima Senata da je vrijeme da se
zahvale sv. Teodoru, ĉiji ugled bijaše postao odveć neznatan za njihove sve
silnije osvajaĉke teţnje, te da za svog pokrovitelja uzmu tog svetog uĉenika
sv. Pavla, ili, prema Euzebiju, sv. Petra, koga je poslao sam bog — toga
dana dakle, u tri sata po podne, dok sam posve gol i sav u znoju, leţeći
potrbuške, radio na otvoru, uz koji sam, da bolje vidim, postavio upaljenu
svjetiljku, zaĉuh na svoj uţas resko škripanje kraĉuna na vratima prvog

hodnika. Kakvog li trenutka! Dunuh i ugasih svjetiljku, kopaljce ostavih u
rupi, bacih unutra ruĉnik, ţurno postavih u komorici nogare i daske kreveta
i bacih se na slamaricu. Budući da nisam imao vremena prostrijeti ponjave,
svalih se na sve to kao mrtav upravo u ĉasu kad je Lorenzo već otvarao
ćeliju. Da je ušao samo ĉasak ranije, bio bih zateĉen. Da nisam bolno
zastenjao, tamniĉar bi bio nagazio na moje tijelo. On, još uvijek pognut,

ustuknu i razdragano povika:

— Avaj, boţe moj! ţalim vas, gospodine, jer ovdje se izgara od
vrućine kao u kakvoj peći. Ustanite i zahvalite bogu koji vam ovamo šalje
odliĉno društvo. UĊite, uĊite, presvijetli gospodine — obrati se nesretniku

koji ga je slijedio.

Ne obazirući se na moju golotinju, taj prostak uvede presvijetlog,
koji, vidjevši me u tom stanju, odvrnu pogled, dok sam ja uzalud traţio
košulju, koju sam iz pristojnosti morao navući. Došljaku se uĉini kao da je
ušao u pakao i on uzvikne:

— Gdje sam? Kamo me to stavljaju? Koje li vrućine! Kojeg li

smrada! S kime sam to?

Lorenzo ga tada pozva napolje, a mene zamoli da obuĉem košulju i
da iziĊem u onaj brlog. Obrativši se novom uzniku reĉe mu da će po
zapovijedi otići njegovoj kući po krevet i po ostale potrepštine, te da se do
njegova povratka smije šetati onim prljavim predsobljem, a da će se dotle
ćelija, otvorenih vrata, izvjetriti od smrada koji potjeĉe samo od ulja. Kako
li sam se iznenadio ĉuvši ga gdje kaţe kako taj zadah potjeĉe od ulja! To je
zaista dolazilo od svjetiljke koju sam utrnuo ne obrisavši stijenj. Lorenzo
me nije dalje ispitivao, po ĉemu zakljuĉili da mu je sve poznato i da me je
onaj Ţidov izdao. Kako li sam bio sretan što mu nije mogao reći i nešto
više od toga! U tom sam trenutku osjetio stanovito poštovanje prema

Lorenzu.

Pošto sam navukao košulju i kućni haljetak, iziĊoh iz ćelije. Novi je
zatvorenik olovkom ispisivao ono što je ţelio imati. Spazivši me, on

povika:

— Gle, pa to je Casanova!

Odmah sam prepoznao grofa Fenarola iz Bresciana. Bijaše to ĉovjek
od pedeset godina, srdaĉan i bogat, omiljen u svakom otmjenom društvu.
PriĊe da me zagrli, a kad mu rekoh da bih se ovdje svakom prije nadao no
njemu, nije mogao zatomiti suze. Na to se i moje oĉi ovlaţiše.

Ĉim ostadosmo sami, kazah mu da ću mu ustupiti komoricu dok ne
stigne njegova postelja, ali da će mi uĉiniti uslugu ako to odbije. Ujedno ga
zamolih neka ne traţi da se mete ćelija, ostavljajući objašnjenje za kasnije.
Objasnih mu odakle onaj zadah ulja, a on, pošto se zareĉe da će ĉuvati
tajnu, kaza koliko je u toj nesreći sretan što su ga zatvorili sa mnom.
Spomenuo mi je i to da nikome nije poznat moj zloĉin, te da ga svi ţele

odgonetnuti.

Neki su govorili da sam poglavar nekakve nove religije, drugi pak
da je gospoĊa Memmo uvjerila sud da njene sinove uĉim bezboţništvu.
Govorilo se da me je gospodin Antonio Condulmer, drţavni inkvizitor, dao
zatvoriti kao narušioca javnog reda i mira, zato što sam izviţdao komedije
veleĉasnog Chiarija, te da sam se spremao poći u Padovu da ga ubijem.

Sve su te optuţbe imale nekakvu osnovu što ih je ĉinilo
vjerojatnima; ali sve bijahu izmišljene. Religijom se nisam toliko zanimao
da bi mi palo na pamet da izgradim neku novu. Trojica sinova gospoĊe
Memmo, puni duha, lakše su zavodili negoli bivali zavoĊeni, a gospodin

Condulmer imao bi prepune ruke posla ikad bi htio pozatvarati sve koji su
zviţdali veleĉasnom Chiariju. Što se tiĉe tog veleĉasnog, koji bijaše jezuit,
već sam mu davno oprostio. Ĉuveni otac Origo, takoĊer jezuit, bijaše me
nauĉio da se osvećujem govoreći o njemu dobro u velikim društvima. Na
moje hvalospjeve prisutni odgovarahu zajedljivim satirama na raĉun
veleĉasnog a ja sam bio osvećen a da se nisam u to petljao.

Predveĉe donesoše postelju, naslonjaĉ, rublje, mirisave vodice,
dobar ruĉak i dobrih vina. Grof Fenarol nije mogao ništa jesti, ali ja se ne
povedoh za njim. Posta više mu krevet ne miĉući moga, te nas zatvoriše.

Najprije iz rupe izvukoh svjetiljku i ruĉnik koji se nakvasio uljem

jer je pao u zdjelicu. Tome sam se jako nasmijao. Pravo je nasmijati se
dogaĊaju koji ima bezazlene posljedice, a zbio se zbog razloga ĉije bi
posljedice mogle biti tragiĉne. Sve sam lijepo sredio i upalio svjetiljku, o
kojoj je priĉa lijepo nasmijala grofa. Noć provedosmo ne spavajući, ne
toliko zbog mnoštva buha što su nas izjedale koliko zbog stotine
zanimljivih razgovora koji nisu nikako prestajali. Evo priĉe o njegovu
hapšenju onako kako mi ju je on sam ispriĉao:

— Juĉer u dvadeset sati gospoĊa Alessandri, grof Paolo Martinengo

i ja ukrcasmo se u gondolu, u dvadeset jedan sat stigosmo u Fucino, a u
dvadeset ĉetiri u Padovu da vidimo operu i da se odmah zatim vratimo
ovamo. U drugom ĉinu moja me zla kob nagna da odem u igraĉnicu gdje
sam vidio grofa Rosenberga, beĉkog poslanika, podignute maske, a deset
koraka od njega gospoĊu Ruzzini, koje se muţ upravo sprema da kao
poslanik Republike poĊe na taj isti dvor. Poklonili im se oboma i spremih
se da iziĊem, kad mi poslanik glasno kaza: »Vi ste veoma sretni što moţete
udvarati tako ljubaznoj dami. U takvim trenucima zbog liĉnosti koju
zastupam najljepši kraj na zemlji postaje za me robija. Recite joj, molim
vas, da u Beĉu neće vaţiti zakoni koji me ovdje spreĉavaju da s njom

govorim, te da ću je tamo vidjeti idućeg ljeta pa ću se s njom upustiti u
ratovanje.« GospoĊa Ruzzini, koja je vidjela da je rijeĉ o njoj, upita me šta
je grof kazao, a ja joj sve prenijeh rijeĉ po rijeĉ. Ona mi reĉe: »Odgovorite
mu da prihvaćam objavu rata te da ćemo vidjeti tko će od nas dvoje biti u
tome vještiji.« Nisam vjerovao da prenijevši taj odgovor, koji je bio tek
obiĉni kompliment, po-Ĉinjam zloĉin. Nakon opere, pojeli smo kokošku i
ovamo se vratismo u ĉetrnaest sati. Spremao sam se da legnem i spavam do
dvadeset sati kad mi uruĉiše pisamce u kojem mi je nareĊeno da u
devetnaest sati budem u bussoli, da ĉujem ono što mi ima kazati circospetto
Businello, tajnik Vijeća desetorice. ZaĉuĊen tim nalogom, koji uvijek
predskazuje neko zlo, i veoma ljutit što mu se moram pokoriti, u zakazano
vrijeme doĊoh k ministru koji bez ijedne rijeĉi naredi da me odvedu

ovamo.«

Ništa ne bijaše tako neduţno kao ta greška, ali na svijetu ima
zakona koji se mogu i neduţno kršiti, a ipak njihovi prekršioci nisu zato
ništa manje krivi. Ĉestitah mu što zna za svoj zloĉin, kao i na samom
zloĉinu i na postupku pri hapšenju. Budući da je njegova greška bila veoma
laka, kazah mu da će sa mnom ostati samo osam dana, i da će mu zatim reći
neka na šest mjeseci ode u svoj zaviĉaj. On mi iskreno odgovori kako ne
vjeruje da će ga tu ostaviti osam dana: ĉovjek koji se ne osjeća krivim ne
moţe zamisliti da moţe biti kaţnjen. Pustih ga neka se veseli, ali desilo se
ono što sam mu rekao. Ĉvrsto sam odluĉio da mu budem ugodno društvo,
kako bih mu što više olakšao veliku bol koju mu je uzrokovalo njegovo
hapšenje. Tako sam prigrlio njegovu nevolju da sam potpuno zaboravio
svoju, i to za sve vrijeme što ga je proveo sa mnom.

Sutradan u cik zore Lorenzo donese kave, a u velikoj košari ruĉak
za grofa, koji nije mogao zamisliti da ĉovjeka u takav sat moţe spopasti
ţelja za jelom. Dopustiše nam da jedan sat šetamo, a zatim nas zatvoriše.
Zbog buha što su nas morile zapitao me je zašto ne dajem mesti. Nisam
mogao podnijeti da me smatra svinjom ni da pomisli da je moja koţa tvrĊa
od njegove. Zato mu sve kazali, dapaĉe i pokazah. Vidjeh da je iznenaĊen,
te da mu je ĉak neugodno što me je na neki naĉin prisilio da mu povjerim to
vaţno otkriće. Ohrabrio me da radim i dovršim otvor u toku dana kako bi
me on sam spustio, ako je to moguće, i izvukao moje uţe, jer on nije ţelio
bijegom oteţavati svoj poloţaj. Pokazah mu model jedne naprave pomoću
koje sam kanio privući k sebi plahtu što će mi posluţiti umjesto uţeta,
nakon što se spustim. Bijaše to jedan mali prutić, jednim svojim krajem
privezan za dugo uţe. Plahta je trebala biti uĉvršćena uz nogare moje

postelje samo tim prutićem, koji je ispod nogara s obje strane trebao ulaziti
u uţe, a ovo je od prutića moralo ići sve do poda dvorane inkvizitora, gdje
bih ga odmah, ĉim bih bio na nogama, privukao k sebi. On nije posumnjao
u njegovo djelovanje pa mi je ĉestitao na tome, to više mi je ta mjera

opreza bila neophodno potrebna, jer kad bi plahta morala ostati ondje,
odmah bi privukla Lorenzov pogled budući da se on nije mogao popeti do
mjesta gdje smo se mi nalazili a da ne proĊe kroz onu prostoriju. Smjesta bi
me potraţio, pronašao i uhapsio. Moj plemeniti drug bijaše uvjeren da bih
trebao prekinuti rad da ne budem zateĉen, to više što mi još bijaše potrebno
nekoliko dana da dovršim taj otvor koji je Lorenza trebao stajati ţivota. Ali
zar je pomisao na to da svoju slobodu iskupljujem nauštrb njegovih dana
mogla usporiti moju hitnju da se doĉepam slobode? Tako bih postupio ĉak i

onda kad bi posljedica moga bjekstva bila smrt svih zbira Republike, pa
ĉak i same drţave. Ljubav prema domovini postaje prava utvara u duhu
ĉovjeka kojega ona ugnjetava.

Moje dobro raspoloţenje nije meĊutim mog dragog druga
spreĉavalo da zapada u tugu od po ĉetvrt sata. Bio je zaljubljen u gospoĊu
Alessandri, koja bijaše pjevaĉica i ljubavnica ili supruga njegovog prijatelja
Martinenga, i zacijelo je bio sretan; ali što je sretniji onaj koji voli on

postaje utoliko nesretniji ako mu se iz ruku otme predmet koji voli.
Uzdisao je, suze mu navirahu iz oĉiju. Priznavao je da voli ţenu koja je u
sebi sakupila sve kreposti. Ja sam ga iskreno ţalio, ali mi na kraj pameti
nije padalo da mu, za utjehu, kaţem da je ljubav tek triĉarija; to je
oĉajniĉka utjeha kakvu samo glupani pruţaju zaljubljenima, uostalom nije
ĉak ni to istina da je ljubav tek obiĉna triĉarija.

Veoma brzo proĊe onih osam dana što sam ih predskazao. Izgubio
sam to drago društvo, ali nisam imao vremena da ga preţalim. Nikada se
nisam drznuo tom ĉestitom ĉovjeku preporuĉiti da ĉuva moju tajnu:
najmanja moja sumnja uvrijedila bi njegovu ĉistu dušu.

Trećeg srpnja Lorenzo mu kaza neka bude spreman da iziĊe kad se

oglasi Terza, koja tog mjeseca zvoni u dvanaest sati. Zato mu nije donio
ruĉak. Za tih osam dana hranio se samo juhom, voćem i kanarskim vinom.
Ja sam se pak odliĉno hranio, na veliko zadovoljstvo moga prijatelja koji se
divio mojoj zgodnoj ćudi. Tri posljednja sata provedosmo u izjavama
najnjeţnijeg prijateljstva. Pojavi se Lorenzo, siĊe s njime i ponovo se
pojavi ĉetvrt sata kasnije odnijevši sa sobom sve što je pripadalo tom
ljubaznom ĉovjeku.

Sutradan mi Lorenzo podnese raĉun troškova za mjesec srpanj, i
raznjeţi se kad, ustanovivši da mi ostaju ĉetiri cekina, rekoh neka ih
pokloni svojoj ţeni. Nisam mu kazao da je to najamnina za moju svjetiljku,
ali moţda je i on to pomislio.

Potpuno se posvetivši radu, 23. kolovoza zakljuĉili da sam djelo
dotjerao do savršenstva. To odugovlaĉenje bijaše uzrokovano jednim posve
prirodnim dogaĊajem. Dubeći posljednju dasku, uza sve to veći oprez,
uĉinih je veoma tankom; dospjevši veoma blizu suprotnoj površini, stavih

oko na jednu malenu rupu kroz koju sam trebao gledati u dvoranu
inkvizitora kao što sam zaista i gledao, ali sam istovremeno, na veoma
maloj udaljenosti od te iste rupice, koja ne bijaše veća od muhe, ugledao
nekakvu okomitu plohu od kojih osam palaca. Bijaše to ono ĉega sam se
oduvijek bojao: bila je to jedna od greda što su podrţavale strop. Uvidjeh
da ću rupu morati proširiti na strani koja je bila suprotna gredi, jer ona je
prolaz ĉinila tako uskim da kroz njega nikada ne bih mogao proći. Otvor
sam morao proširiti za jednu ĉetvrtinu, svejedno strahujući da razmak
izmeĊu dviju greda nije dovoljan. Nakon tog proširenja, jedna druga rupica
istog promjera pokaza mi da je bog blagoslovio moje djelo. Zaĉepio sam
rupice kako bih sprijeĉio da sitno trunje pada u onu prostoriju, ili da kroz

nju zraka svjetlosti od moje svjetiljke nekome, tko bi je mogao zamijetiti,
ne ukaţe na moj potajni rad.

Ĉas svog izlaska utvrdio sam za noć što prethodi svetku sv.
Augustina, zato što sam znao da na taj svetak zasjeda Veliko vijeće i da,
prema tome, neće biti svijeta u bussoli što se nalazi pokraj sobe kroz koju
sam svakako morao proći prilikom bijega. Odluĉio sam se dakle da iziĊem
u noći 27. kolovoza.

Na dan 25. u podne desilo mi se ono od ĉega dršćem još i sada dok
ovo pišem. Taĉno u podne ĉuo sam škripu kraĉuna. Povjerovah da ću
umrijeti. Mahnito lupanje srca, koje je kucalo tri ili ĉetiri palca niţe nego
obiĉno, ispunjalo me je stravom da mi je kucnuo posljednji ĉas.
Izbezumljen bacih se u naslonjaĉ. Lorenzo, ušavši u onaj brlog, pomoli
glavu na rešetku i radosno mi kaza:

— Ĉestitam vam, gospodine, na dobroj vijesti koju vam upravo

donosim.

Povjerovavši najprije da je to vijest o slobodi, jer ni-5 sam niti

mogao znati za neku bolju, pomislih da sam izgubljen. Otkrivanje one rupe

zacijelo bi dovelo do toga da se opozove moje pomilovanje.

Lorenzo uĊe i reĉe mi neka poĊem s njime.

— Priĉekajte da se obuĉem.

— Nije vaţno, jer ćete iz ove ruţne ćelije samo prijeći u jednu
drugu, svjetliju i posve novu, odakle ćete kroz dva prozora vidjeti ĉitavu
Veneciju, gdje ćete moći stajati, gdje...

Ali ja nisam mogao više izdrţati, osjećao sam da umirem.

— Dajte mi octa — rekoh mu. — PoĊite gospodinu tajniku i kaţite
mu da zahvaljujem sudu na toj milosti i da ga u ime boţje preklinjem neka

me ostavi ovdje.

— Jeste li šenuli? Ţele vas izvući iz pakla da bi vas smjestili u raj, a
vi odbijate! Hajde, hajde, valja poslušati. Ustanite. Ja ću vas pridrţati i dat
ću da donesu vaše stvari i vaše knjige.

Zaprepašten, videći da mi je otpor uzaludan, ustadoh, iziĊoh iz
ćelije d zaĉas osjetih malo olakšanje kad sam ga ĉuo kako jednome od
svojih nareĊuje da poĊe za njim s mojim naslonjaĉem. Kopaljce mi bijaše
kao i uvijek sakriveno u slami, a to je ipak još uvijek nešto vrijedilo. Rado

bih vidio da za mnom ide i ona lijepa rupa koju sam stvorio s tolikom
mukom, a koju sam morao napustiti; ali to bijaše nemoguće. Moje je tijelo
išlo, ali moja je duša ostala ondje.

Ruku naslonjenih na rame tog ĉovjeka, koji je mislio da će me
svojim cerekanjem osokoliti, proĊoh kroz dva uska hodnika i, pošto sam
sišao niz tri stepenice, uĊoh u jednu veliku i veoma svijetlu prostoriju, a pri
njenom kraju, u lijevom kutu, kroz malena vrata uĊoh u hodnik koji bijaše
širok dvije i dugaĉak dvanaest stopa, a s desne su se strane nalazila dva
prozora s rešetkama, kroz koje se jasno vidio gornji dio ĉitavog tog velikog
grada koji se na toj strani proteţe sve do Llida. Ali ja tog ĉasa nisam bio
kadar da se tješim lijepim pogledom.

Vrata ćelije bila su u kutu tog hodnika; vidjeh prozor s rešetkama
što se nalazio suĉelice jednome od onih što su osvjetljavali hodnik, tako da
je zatvorenik, iako zatvoren, mogao dobrim dijelom uţivati u toj ugodnoj
perspektivi. Najvaţnije bijaše to što je taj isti prozor, dok je bio otvoren,
dopuštao prodor blagom i svjeţem povjetarcu koji je ublaţavao neizdrţivu
vrućinu, a to bijaše pravi melem za jedno biće koje je tu trebalo disati,
pogotovu u to godišnje doba.

Kao što ĉitalac moţe zamisliti, toga ĉasa nisam to primijetio. Ĉim
Lorenzo vidje da sam u ćeliji, dade onamo postaviti moj naslonjaĉ, i ja

smjesta sjedoh u nj; zatim je otišao rekavši da će mi zaĉas dati prenijeti
postelju sa svim onim što mi pripada.

Stoicizam Zenonov, ataraksija pironovaca[43] pruţaju rasuĊivanju
veoma neobiĉne slike. Slave ih, ismijavaju ih, dive im se, izruguju im se, a

mudraci priznaju snagu te filozofije samo uz stanovite ograde. Ja ipak
mislim da svaki ĉovjek koji bi da rasuĊuje o moralnoj mogućnosti ili
nemogućnosti mora poći od sama sebe, jer ako je pošten on neće ustvrditi
postojanje unutarnje snage ukoliko njen zametak ne nosi u sebi. Ono što ja,
sudeći po sebi, mogu u tom pogledu tvrditi jest samo to da ĉovjek moţe
steĉenom snagom i dugim naukovanjem postići da ne vapi glasno od boli i
da se odupre provali prvih poriva. No to je sve. Abstine i sostine14 znaĉajke
su dobrog filozofa, ali tjelesne boli koje kinje stoika neće biti manje od
onih koje razdiru epikurejca, a tuga će biti još teţa onom tko je prikriva
negoli onome koji, ţaleći se, dolazi do pravog olakšanja. Ĉovjek koji se
gradi ravnodušan prema dogaĊaju koji odluĉuje njegovom sudbinom samo
je naoko takav, osim ako nije glupan ili mahnitac. Laţe onaj koji se hvali
savršenim spokojstvom, i neka mi Sokrat na tome tisuću puta oprosti. Sve
ću vjerovati Zenonu kad mi bude kazao da je pronašao tajnu kako će
sprijeĉiti prirodu da ne problijedi i ne porumeni, da ne zaplaĉe i ne nasmije

se.

Izbezumljen sjedio sam u naslonjaĉu, nepomiĉan poput kipa, muĉen
strašnom pomisli da su sve one muke koje sam podnio bile uzaludne, a da
zbog toga nisam mogao sebe kriviti. Osjećao sam se lišenim nade, te nisam
oćutio drugog olakšanja doli onog što mi ga je mogla pruţiti zaborav
budućnosti.

Budući da se moja misao uzdizala do boga, stanje u kojem sam se
nalazio ĉinilo mi se kao neka kazna koja dolazi neposredno od njega, zato
što mi je ostavio vremena da dovršim svoje djelo, a ja sam zloupotrebio
njegovu milost odgodivši za tri dana svoj bijeg. Bijaše istina da sam mogao
sići tri dana ranije, ali mi se ĉinilo da nisam zasluţio takvu kaznu samo zato
što sam to odgodio zbog najrazboritije od svih pomisli, prihvativši
opreznost koju mi nalagaše predviĊanje, što je naprotiv zasluţivalo nagradu

jer, kad bih se morao povesti za svim svojim prirodnim nestrpljenjem,

srljao bih u sve opasnosti.

Da bih odbacio razlog zbog kojega sam svoj bijeg odgodio do 27.
kolovoza, bilo bi mi potrebno neko otkrivenje, a ĉitanje Marije od Agrade

ipak me nije natjeralo u ludilo.

DVANAESTO POGLAVLJE

Podzemne tamnice zvane Pozzi Ť Lorenzova osveta Zapoĉinjem prepisku s

drugim jednim zatvorenikom, ocem Balbijem; njegov karakter ¦ S njim
ugovaram bijeg Ť Naĉin kojim se sluţim kako bih mu doturio svoju šipku Ť

Uspjeh ¦ Daju mi jednog podlog druga ¦ Njegov opis

Ĉas zatim, dvojica zbira donesoše mi postelju i odoše da bi se
odmah zatim vratili sa svim mojim stvarima, ali protekoše dva sata a da
nisam nikoga vidio, iako su vrata moje ćelije bila otvorena. To zakašnjenje
probudi u meni sijaset misli, ali ništa nisam mogao odgonetnuti. Prije

svakog strahovanja nastojao sam se dovesti u stanje spokojnosti, kako bih
bio kadar da se oduprem svemu onome što bi mi moglo biti neugodno.

Osim Plomba i quattra, drţavni inkvizitori imaju i devetnaest drugih
groznih tamnica, pod zemljom, u samoj Duţdevoj palaĉi, na ikoje osuĊuju
zloĉince što su zasluţili smrt. Svi ovozemaljski suci oduvijek su mislili,
ostavivši na ţivotu onoga koji je zasluţio smrt, da mu se time ukazuje
milost, ma koliko strašne bile muke kojima se to nadomješta. Ĉini mi se da
to moţe biti milost samo onda ako se to tako doima i samoga krivca, ali oni
mu je nameću a da ga ništa ne pitaju. Takva milost postaje nepravda.

Tih devetnaest podzemnih tamnica posve su nalik na grobnice, ali
nazivaju ih pozzi[44] zato što ih uvijek preplavljuju dvije stope morske
vode koja ulazi unutra kroz onu istu rešetku kroz koju im prodire malko
svjetlosti; ti su otvori veliki tek jednu kvadratnu stopu. Ukoliko radije ĉitav
dan ne stoji u kupelji od slane vode što seţe sve do koljena, zatvorenik je
prisiljen da sve vrijeme provodi sjedeći na jednom uzvišenju, gdje mu se
nalazi i slamarica, a onamo mu u cik zore stave vodu, juhu i hljepĉić koji
mora odmah pojesti, jer ako okasni, iz ruku će mu ga oteti veoma krupni
morski štakori. U toj groznoj tamnici, u koju obiĉno šalju one što su
osuĊeni na doţivotnu robiju, ĉak i uz takvu ishranu neki od njih dozive i
duboku starost. Neki zlikovac koji je umro u takvoj dobi baĉen je unutra
kad su mu bile ĉetrdeset ĉetiri godine. Budući da je bio uvjeren da je
zasluţio smrt, moţda mu se ta tamnica uĉinila prava milost. Postoje ljudi
koji se boje smrti, ĉovjek o kojemu govorim zvao se Beguelin, a bio je
Francuz. Kao kapetan sluţio je u vojsci Republike za vrijeme posljednjeg
rata što ga je ova 1716. vodila protiv Turaka, i to na Krfu pod
zapovjedništvom maršala i grofa Schulemburga, koji je velikog vezira

prisilio da prekine opsadu otoka. Taj je Beguelin maršalu sluţio kao uhoda,
prerušavajući se u Turĉina i smjelo odlazeći meĊu neprijateljsku vojsku; ali
istovremeno je sluţio kao uhoda i velikom veziru. Budući da je bio
okrivljen za to dvostruko doušništvo, zavrijedio je smrt, i sigurno je da mu
je uĉinjena milost što je poslan da umire u pozzima; a to je jednako taĉno
kao i to da je tamo proţivio trideset sedam godina. Zacijelo se samo
dosaĊivao i uvijek bio gladan. Mogao je kazati: Bum vita superest bene
est.15 Ali tamnice koje sam vidio u Spielbergu u Moravskoj, kamo se iz
milostivosti stavljaju osuĊenici na smrt, takve su da zlikovac nikada nije
uspio proţivjeti niti jednu godinu, tako da smrt što je one uzrokuju Siculi

non invenere tyranni.

U ta dva sata ĉekanja ne jednom me je prostrijelila strašna pomisao
da će me moţda baciti u pozze. Na mjestu gdje se nesretnik pothranjuje

maglovitim nadama mora i da tjeskobno i mahnito strahuje. Sud, gospodar
potkrovlja i podzemlja Duţdeve palaĉe, mogao je vrlo lako poslati u pakao
onoga tko je pokušao pobjeći iz ĉistilišta.

Konaĉno zaĉuh bijesne korake nekoga tko je dolazio prema mojoj
ćeliji. Ugledah Lorenza izbezumljenog od srdţbe. Pjeneći se od bijesa,
psujući boga i sve svece, zapoĉeo je tako što mi je naredio da mu dam
sjekiru i oruĊa kojima sam se sluţio da probijem pod te da mu kaţem koji
mi je od njegovih zbira sve to donio. Ne trepnuvši odgovorih mu da ne
znam o ĉemu govori. Tada naredi da me pretraţe. Ali na taj nalog ja brzo
ustadoh, priprijetih onim prostacima i, skinuvši se do gola, kazah im neka

obavljaju svoj posao. Dao je pregledati moje madrace i isprazniti slamaricu,
a dao je pretraţiti ĉak i smrdljivo vedarce. Uzeo je u ruke jastuĉić s mog
naslonjaĉa, i ne nalazeći u njemu ništa što bi pruţalo neki otpor, srdito

tresne njime o zemlju.

— Nećete mi reći — kaza mi — gdje su oruĊa pomoću kojih ste
napravili otvor, ali netko će vas već prisiliti da progovorite.

— Ako je istina da sam napravio rupu u podu, kazat ću da sam
oruĊa dobio upravo od vas te da sam vam ih vratio.

Taj odgovor izazva odobravanje njegovih ljudi, koje je izgleda

kinio, a on zaurla, udari glavom o zid, zatopta nogama. Pomislih da je
pomahnitao. Onda izjuri, a njegovi mi ljudi donesoše stvari, knjige, boce i

sve ostalo osim svjetiljke i kresiva. Prije nego je napustio hodnik, zatvorio
je okna na oba prozora odakle sam dobivao malo zraka. Tako sam se našao

zatvoren u malom prostoru kamo zrak nije mogao doprijeti ni kroz jedan

drugi otvor. Priznajem da sam nakon njegova odlaska utvrdio da sam dobro
prošao. Unatoĉ tome što je bio majstor svog zanata, nije ni pomislio na to
da prevrne moj naslonjaĉ. Budući da sam još uvijek posjedovao polugu,
zahvalih providnosti, tješeći se da na to još uvijek mogu raĉunati kao na
oruĊe bijega.

Velika vrućina i uzbuĊenja tog dana ne dadoše mi spavati. Sutradan
rano ujutro donio mi je vina koje se već pretvorilo u ocat, smrdljive vode,
trule salate, pokvarena mesa i veoma tvrdog kruha. Uopće nije dao ĉistiti, a
kad sam ga zamolio da otvori prozore, nije mi ni odgovorio. Tog dana poĉe
jedna ceremonija koja se sastojala u tome što je jedan ţbir sa ţeljezno
šipkom obilazio po mojoj ćeliji i posvuda lupao po podu i zidovima, a
naroĉito ispod kreveta. Primijetili da onaj ţbir što je lupao šipkom nikada
ne udara po stropu. To me zapaţanje navede da smislim plan o tome da
iziĊem preko krova; ali da bi taj plan dozreo bio je potreban sticaj okolnosti
koje nisu ovisile o meni; jer ja nisam bio u stanju da poduzmem išta što ne
bi bilo izloţeno pogledima. Ćelija bijaše posve nova, pa bi i najmanja
ogrebotina upala u oĉi svakome zbiru ĉim bi ušao u nju.

Provedoh jedan teţak dan. Oko podneva poĉe jaka ţega. Zaista sam
pomislio da ću se ugušiti. Nalazio sam se u pravoj parnoj kupelji. Nisam
mogao ni jesti ni piti, jer sve bijaše pokvareno. Slabost uzrokovana
vrućinom i znojem što je debelim kapljama navirao iz ĉitavog mog tijela
nije mi dopuštala ni da hodam, ni da ĉitam. Sutradan mi ruĉak bijaše isti;

prvo mi je do nosa dopro zadah teletine koju mi je donio. Upitah ga ima li
nalog da me glaĊu i vrućinom natjera u smrt, a on ode bez odgovora. Isto je
uĉinio i narednog dana. Kazah mu neka mi da olovku, jer da hoću nešto
napisati tajniku. Nije mi odgovorio. Iz prkosa pojedoh juhu i namoĉili kruh
u ciparsko vino, kako bih ostao pri snazi pa da ga sutradan ubijem zarinuvši
mu u grlo ono kopaljce. To postade tako ozbiljno da mi se ĉinilo da mi ne

preostaje nikakav drugi izlaz; ali sutradan, umjesto da izvedem svoj plan,
zadovoljili se time da mu se zakunem kako ću ga ubiti kad me puste na
slobodu. On se tome nasmija i ode ništa ne odgovorivši. Poĉeh vjerovati da
on tako postupa po nalogu tajnika, kome je moţda rekao ono o otvoru.
Nisam znao šta da ĉinim, strpljenje mi se borilo s oĉajanjem. Osjećao sam
da ću umrijeti od izgladnjelosti.

Osmoga dana, gromkim glasom, i to u prisustvu njegovih zbira,
zatraţih od njega, nazivajući ga podlim krvnikom, da mi poloţi raĉun o
mom novcu. Odgovorio mi je da će mi raĉun donijeti sutradan, ali prije
nego je zatvorio ćeliju, ţestoko zgrabih vedro s neĉisti i kretnjom mu

pokazah da ću ga izliti u hodnik. On tada reĉe jednom od zbira neka ga
uzme, i budući da je zrak postao kuţan, otvorio je jedan prozor; ali kad mi
je onaj ţbir promijenio vedro, on ga ponovo zatvori i ode ne obazirući se na
moju viku. Takav bijaše moj poloţaj; ali videći da je to što sam postigao
uslijedilo kao posljedica pogrda što sam mu ih uputio, odluĉih da ga
sutradan još gore izruţim.

Sutradan se moj bijes smiri. Prije nego mi je podnio raĉun, dadne mi
košaru limunova što mi je poslao gospodin Bragadin, i vidjeh veliku bocu
vode koja mi se uĉini dobra, a za ruĉak dobih kokošku koja je sasvim lijepo
izgledala. Osim toga jedan ţbir otvori oba prozora. Kad mi je podnio raĉun,
bacih pogled samo na zbroj i kazah mu neka ostatak dadne svojoj ţeni,

osim jednog cekina za koji mu rekoh da ga podijeli svojim ljudima koji
bijahu tamo i koji mi zahvališe. Ostavši sam sa mnom, upusti se u priliĉno

miran razgovor, koji ovdje prenosim:

— Već ste mi rekli, gospodine, da sam ja taj od koga ste dobili sve
što vam je bilo potrebno da napravite onu golemu rupu što ste je ostavili u
onoj drugoj ćeliji, pa me to više ne zanima. Ali mogu li, molim vas, doznati
tko vam je dao ono što vam je potrebno da napravite svjetiljku?

— Upravo vi.

— Zaista nisam vjerovao da se duhovitost sastoji od bezobraznika.

— Ne laţem. Vi ste mi vlastitim rukama dali sve što mi je bilo
potrebno: ulje, kremen za pušku i šibice, a ostalo sam imao.

— U pravu ste. Moţete li me isto tako lako uvjeriti da sam vam dao
i ono što vam je trebalo da napravite rupu?

— Da, jednako lako. Sve što sam primio, primio sam samo od vas.

— Boţe, smiluj mi se! Šta to ĉujem? Recite mi dakle kako sam vam

dao sjekiru.

— Ako hoćete, sve ću vam kazati, ali u nazoĉnosti tajnika.

— Ništa više neću da znam, i vjerujem vam. Šutite i imajte na umu
da sam ja siromah ĉovjek, i da imam djece.

Otišao je drţeći se za glavu.

Ostadoh veoma zadovoljan što sam pronašao naĉin da utjeram strah
u kosti tom nitkovu, kome je bilo suĊeno da ga stojim ţivota. Tada
razabrah da je zbog vlastite koristi bio prisiljen da ništa ne kaţe ministru o
onom što bijah uradio.

Naloţio sam Lorenzu da mi kupi sva djela markiza Maffeia; taj mu
se trošak nije dopao, a nije se usuĊivao da mi to kaţe. Upitao me ĉemu mi
knjige kad ih već ionako imam mnogo.

— Sve sam ih proĉitao i trebam nove.

— Dat ću da vam netko tko je ovdje posudi knjige, ako i vi ţelite
posuditi vaše, a tako ćete uštedjeti novac.

— Te knjige su nekakvi romani koje ja ne volim.

— To su nauĉne knjige, i varate se ako mislite da ste vi jedina bistra

glava koja se ovdje nalazi.

— Veoma rado. Vidjet ćemo. Evo knjige koju posuĊujem toj bistroj

glavi. A vi mi donesite jednu od nje.

Dadoh mu Petauov Rationarium,[45] a ĉetiri minute kasnije donio
mi je prvi svezak Wolffa.[46] Priliĉno zadovoljan, povukoh nalog da mi
kupi Maffeia, a on ode, veoma radostan što me je urazumio u toj vaţnoj

stvari.

Ne toliko oduševljen što ću se zabaviti tim uĉenim štivom koliko
prilikom da zapoĉnem prepisku s nekim tko bi mi mogao pomoći u mom
planu za bijeg što sam ga već skovao u glavi, otvorivši knjigu naĊoh jedan
papir na kome proĉitah, u šest dobrih stihova, parafrazu ovih Senekinih
rijeĉi: Calamitosus est animus futuri anxius16 Ja od toga odmah sastavih još
šest stihova. Bijah pustio da mi izraste nokat na malom prstu desne ruke
kako bih mogao ĉistiti uho, te ga tada šiljato izrezah i od njega napravih
pero, a umjesto tinte posluţih se memlom sa crnih zidova, pa na onom
istom papiru napisah svojih šest stihova. Osim toga napisah popis knjiga

koje sam imao, te ga stavih u hrbat iste knjige. U Italiji sve tvrdo uvezane
knjige odostraga pod uvezom tvore neku vrst dţepa. Na hrptu te iste knjige,
tamo gdje stoji naslov, napisah latet.17 Nestrpljiv da dobijem odgovor, već
sutradan rekoh Lorenzu da sam proĉitao ĉitavu knjigu, te da bi mi ona ista
osoba uĉinila zadovoljstvo kad bi mi poslala neku drugu. Smjesta mi je

donio drugi svezak.

Na jednom listiću, na latinskom, izmeĊu stranica knjige, stajalo je
ovo: Nas dvojica što smo zajedno u ovom zatvoru, osjećamo najveće
zadovoljstvo zbog toga što nam neznanje jednog škrca pruţa besprimjernu
povlasticu. Ja, koji pišem, zovem se Marino Balbi, venecijanski sam plemić

i redovnik. Moj drug je grof Andrea Asquini iz Udina, glavnog grada
Furlandije. On mi nareĊuje da vam kaţem da slobodno moţete raspolagati