Tehnologija treninga ŠTAMPA 30.06. 2016

KARAKTERISTIČNE POVREDE U NOGOMETU I NJIHOVA PREVENCIJA

2. Oticanje koje nastaje zbog krvarenja iz rastrganih krvnih sudova.
3. Crvenilo ili promjena boje koja nastaje zbog vazodilatacije od neoštećeni krvnih žila u blizini.
4. Toplina koja nastaje zbog dilatacije krvnih žila lokalne cirkulacije oko područja povrede.
5. Gubitak funkcije zbog bolova i otekline uzrokovane povredom. Funkcija se može smanjiti ili potpuno

izgubiti. Znakovi i simptomi upale u korelaciji su s stepenom povrede. Što je veći stepen povrede, bit će
veći znakovi i simptomi upala. Ova faza je također poznat kao akutna faza.
Proliferativna faza traje od dvije do pet sedmica i ona predstavlja fazu ozdravljenja, gdje se stvara novo
tkivo na na mjestu povrede. Oporavak tkiva direktno zavisi od  težine povrede i same vrste povređenog tkiva. Ako
je oštećenja tkiva malo, može se očekivati gotovo pun oporavak. Ova faza se karakteriše novom mrežom kapilara
i limfnih sudova, što znači da mjesto povrede sada ima poboljšanu cirkulaciju i drenažu. Proces neokapilarizacije,
može se dijetektovati u okolini hipoksične zone, 12 sati nakon povrede. Kapilari postaju funkcionalni i krv
počinje da protiče kroz njih. Novouspostavljeni dotok kiseonika u hipoksične zone omogućava početak procesa
fagocitoze. Posledica toga je pojačana fibroblastna aktivnost. Oko petog dana posle povrede započinje slaganje
kolagenskih fibrila. Nakon toga, nastaje brza proizvodnja fibroblasta na mjestu povrede koji stvaraju vezivno
tkivo, te su odgovorni za popravak. Fibroblasti su prekursori za kolagen, elastična i retikularna vlakna i tokom
narednih sedmica novostvoreno tkivo povećava čvrstoću tako što ​k​ olagena vlakna počinju formirati križne veze
međusobno. Ova faza je također poznata kao rana fazi popravka, faza stanične proliferacije ili subakutna faza.
U ovoj fazi tretmana pozitivan efekat ima primena spoljne mehaničke sile koja utiče na formiranje snažnije
I kvalitetnije formiranje mreže kolagenskih niti. Kako je povreda još uvijek u fazi popravka, pažljivo pratiti
oporavak i izbjegavati višak stresa na povrjeđenom tkivu jer bi to moglo dovesti do ponovnog povrjeđivanja.
Faza remodeliranja može trajati od oko tri sedmice do nekoliko mjeseci i predstavlja konačnu fazu u kojoj
obnovljeno tkivo dobiva čvrstoću kao rezultat povećane strukturalne organizacije. Tokom ove faze kolageno
tkivo se modifikuje na način da postane što je moguće funkcionalnije. Fazu remodeliranja karakteriše smanjenje
povređene zone, povećanje snage i kvaliteta ožiljka. U ovoj fazi se povećava razina rehabilitacije, uključujući i
veću mobilnost, fleksibilnost, snagu koje su bitne za dugoročno funkcionalniju rehabilitaciju obnovljenog tkiva
(Forsdyke i sar., 2011).

Incidenca povreda u nogometu
Nogomet je najpopularniji kolektivni sport na svijetu i njime se bavi čak više od 200 miliona osoba različitog
spola i uzrasta. On je omiljena igra velikog broja ljudi širom svijeta. Nogomet je po svojoj strukturi složena i
kompleksna sportska aktivnost, čiji je kvalitet uslovljen čitavim nizom određenih faktora. Te aktivnosti zahtijevaju
brzu akceleraciju ali i deceleraciju, promjenu položaja tijela prema naprijed, natrag i u stranu, pivotiranje, skakanje
u zrak kombinirano sa pokretom udaranja, ali i kontakt s drugim igračima u igri. Nogometaši tokom čitave
utakmice imaju direktan kontakt sa loptom manje od dva minuta. Priroda nogometa zasniva se na kontaktu
između učesnika. Zahtjevi u nogometu zavise od mjesta igrača u timu, i razlikuju se za golmana, odbrambenog i
veznog igrača. Tokom utakmice svaki igrač učestvuje u sljedećim vrstama aktivnosti: trčanju, hodanju, kružnom
kretanju, sprintu, kretanju unazad, padovima, sudarima, uklizavanjima iid.
Osim financijske satisfakcije koju nogomet pruža profesionalnim igračima, u tom sportu postoji i veliki
rizik od povreda koje mogu imati dugoročne posljedice. Razlog tome je što je nogomet današnjice globalni sport
s visoko profesionaliziranim, gotovo znanstvenim, pristupom igri te snažnom birokratskom, marketinškom,
ekonomskom i političkom dimenzijom. Osim medicinskih i financijskih troškova zbog povreda, one doprinose
smanjenju broja igrača koji su na raspolaganju tokom takmičenja. Većina nogometnih povreda predstavljaju lakse
povrede, ali u nogometu se događaju i teže povrede koje bi mogle dovesti do kraja nogometne karijere (Higgins
i sar., 2009). Stoga je za sve igrače nogometa, bez obrzira na njihov uzrast i fizičku sposobnost, neophodna
jednostavna strategija za zaštitu od povreda. Procjena najbolje strategije prevencije nogometnih povreda zahtijeva
potpuno razumijevanje faktora koji doprinose pojavi tih povreda i implementaciji ili poštivanju, potencijalnih
strategija prevencije. One mogu doprinjeti edukaciji i podizanju svijesti, promjeni inžinjeringa, ili postavljanju i
provođenju određene politike. Strategije mogu biti usmjerene na sportskog sudionika, potencijalnu opasnost, ili
okoliš (Olsen i sar., 2004).
Za usporedbu rezultata povrede najčešće se koristi stopa povrede. Stopa povrede je definirana kao broj
povreda na 1000 sati aktivnosti igrača koji sudjeluje u natjecanju ili treningu u kojem je izložen mogućnosti
povrede, bez obzira na vrijeme. Procjenjuje se da, od 10 do 35 povreda nastaje na 1000 sati igranja nogometa.
Ukupna stopa povreda, kod seniora doseže između 0,5 i 45 povreda na 1000 sati igranja nogometa. Prosječan broj
povreda po igraču u sezoni iznosi 2,7 povreda (Dvorak i saradnici 2000). Ryynänen i saradnici (2013) analizirali
su učestalost povreda nogometaša nacionalnih timova na FIFA Svijetskim prvenstvima tokom 2002; 2006 i 2010

251

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA

godine. Stopa povrede bila je najniža pri rezultatu 0:0 (54,8 povreda na 1000 sati utakmice), i najveća kada
je rezultat bio izjednačen, ali su postignuti golovi (81,2 povreda na 1000 sati utakmice). Pobjedničke ekipe su
imale tendenciju da imaju veću učestalost povreda (81,0 povreda na 1000 sati utakmice), u odnosu na timove
koji su gubili (55,5 povreda na 1000 sati utakmice). Statistički najveću učestalost povreda imali su napadači
(85,7 povreda na 1000 sati utakmice). Postojala je povezanost između povećanja broja dana oporavka između
utakmica i većom učestalošću povreda.

Rahnama i saradnici (2002) analizirali su procjenu izloženosti nogometaša povredi tokom engleske Premier
lige. Odabrano je 10 utakmica engleske Premier lige 1999-2000 godine za analizu. Rizik od povrede je procjenjivan
tokom natjecanja obzirom na period igre, pozicije igrača, te igranju na domaćim i gostujućim terenima. Teren
je podijeljen u 18 zona, i položaj svakog događaja zabilježen je uz vrijeme proteklo u igri, omogućujući šest 15
minutna razdoblja. Stopa povrede je iznosila 53 na 1000 sati igranja. Stopa povrede za blage povrede je iznosila
27, za umjerene 16, i za teške povrde 11 na 1000 sati igranja. Blage povrede dogodile su se u dvije zone u napadu
(14, 17), odbrani (2, 5) i veznom redu (7, 12). 60 % svih događaja s blagim povredama događa se u ovih 6 zona.
Također, 40% svih događaja povezanih s umjerenom, i 44% svih događaja povezanih s teškom povredom se
dešava u zonama 5, 7, 12 i 14. Osim toga, treba napomenuti da se 38% događaja s potencijalom povredom
dogodilo u veznom redu, 31% u napadu, a 31% u odbrani. Nije dokazana razlika učesatolsti povrede domaćeg
terena u odnosu na gostujući. Rizik povrede je najveći u prvih i posljednjih 15 minuta igre, što je odraz intenzivnog
angažmana na početku utakmice i mogućeg zamora na kraju utakmice.

Prema rezultatima stručne literature i studija Dvorak i saradnici (2000.), Morgan i i saradnici (2001),
Arnasson i saradnici (2004), Junge i saradnici (2004), Fuller i sur (2004), Yoon i saradnici (2004), i Junge, Dvorak,
Graf-Baumann i Peterson (2004) postoji značajno više povreda tijekom utakmica nego na treninzima. Podaci
iz literature ukazuju na raspon od 3 do 12 puta više povreda na utakmicama nego na treninzima. Učestalost
povreda na treningu je relativno slična kod većine studija, u prosjeku 2,1 do 2,9 povreda na 1000 sati treninga.

Ozbiljnost povreda u nogometu
Većina sportskih povreda zahtijeva određeni vremenski period smanjenja ili odsustva sa takmičenja zbog
simptomima. Stoga se sportske povrede prema broju dana odsustva dijele na:
• Blage povrede obično traju od 1 do 7 dana
• Umjerene povrede obično trajeu od 8 do 28 dana, i
• Teške povrede obično traju 28 dana i vise, i mogu dovesti do trajnih oštećenja
Ozbiljnost povrede treba se temeljiti na stvarnom odsustvu od takmičenja, a ne na procjenjenom
odsustvu zbog povrede (Forsdyke i saradnici, 2011). Morgan i saradnici (2001) analizirali su podatke povreda
prikupljenih iz 10 timova, ukupno 237 igrača profesionalne nogometne lige SAD-a i Kanade. S obzirom na
ozbiljnost povrede, 36% povreda su kategorizirane kao incident, dakle nije bilo odsustva sa takmičenja. Od
256 povreda, 59% su klasificirani kao blage, 28% kao umjerene, a 13% kao teške. Znanja o faktorima rizika
i mehanizmima povrede su potrebna kako bi se razvile učinkovite preventivne mjere protiv nogometnih
povreda. Bez obzira na težinu povreda u sportu, one se mogu podijeliti na unutrašnje i vanjske faktore rizika.
Unutrašnji faktori rizika odnose se na specifične osobine igrača kao što su dob igrača, nivo vještina, prethodne
povrede i neadekvatna rehabilitacija, antropometrijskih karakteristika, fizička sposobnost, snaga mišića,
mišićna neravnoteža, fleksibilnost, nestabilnost zgloba, funkcionalne sposobnosti, ravnoteža i psihološki
faktori. Vanjski faktori rizika odnose se na okoliš kao što je izloženost povredi, određeno vrijeme u sezoni,
određeno vrijeme treninga ili utakmice, zagrijanost, površina terena, pozicija igrača, oprema i prekršaji
(Murphy i saradnici2003).
Razmatrajući svaki faktor rizika zasebno, bez kontrole drugih faktora rizika neće dati cjelovitu sliku o
tome kako svaki od njih doprinosi nastanku povrede. Za ispitivanje etiologije sportskih povreda primjeren je
multifakroijalni model. Prema tom modelu, sportaš može imati nekoliko predisponirajući unutarnjih faktora
rizika za povredu (npr. dob, istorija ranijih povreda, vještine, itd), ali će rijetko sami prouzročiti povredu. Kada je
sportaš predisponiran, vanjski faktor rizika (npr okoliš, oprema, itd) može olakšati nastanak povrede. Prisutnost
unutrašnjeg i vanjskog faktora rizika može činiti sportaša osjetljivim na povrede, ali je obično potreban neki
poticaj da stvarno uzrokuje povredu. Unutrašnji faktori rizika za nastanak povreda su sljedeći:
• Dob
Čini se razumnim da dob može biti faktor rizika za povrede donjih ekstremiteta. Razlog tome je što stariji
sportaši obično imaju povećanu izloženost povredama tokom vremena u odnosu na mlađe sportaše. Međutim,
dosadašnje studije o učinku starosti kao faktoru rizika daju kontradiktorne rezultate.

252

KARAKTERISTIČNE POVREDE U NOGOMETU I NJIHOVA PREVENCIJA

• Spol
Postoji nekoliko istraživanja koje ukazuju da ženske nogometašice imaju veći rizik za povredu prednjeg
križnog ligamenta. Do danas, nema studija koje uspoređuju muške i ženske elitne nogometaše na razini kluba
koristeći isti studijski dizajn.
• Prethodna povreda i neadekvatna rehabilitacija
Prethodna povrede i neadekvatna rehabilitacija obično su faktori rizika za nogometnu povredu. Stopa
recidivirajućih povreda prema literaturi je visoka, što ukazuje da je neadekvatna rehabilitacija vjerojatno faktor
rizika za povrede. Recidivirajuća povreda se definira kao povreda koju je igrač pretrpio na istom mjestu u bilo koje
vrijeme prije toga u karijeri. Između 22-42% svih povreda su recidivi. Istraživanja su često ograničena činjenicom
da se medicinska se povijest prikupljaja retroaktivno, i da pristranosti stoga mogu doprinijeti nedosljednosti
između studija.
• Antropometrijska obilježlja
Većina istraživanja ne pokazuju nikakvu vezu između antropometrijskih obilježlja i povreda. Prema jednoj
studiji ozljeđeni nogometaši su imali niži postotak tjelesne masti.
• Dominatni ekstremitet
Neke studije koje su uspoređivale dominantne ekstremitete sa rizikom od povrede ukazuju da dominantna
noga se češće povrjedi.
• Snaga mišića / mišićnih neravnoteža
Vjeruje se da jačanje mišića i vezivnog tkiva rezultira u smanjenju povreda. Reducirana snaga mišića ili
mišićna neravnoteža najčešće su predloženi faktori rizika za povrede. Nema studije koja bi stvarno bila u stanju
prepoznati rizik za povrede igrača na temelju ispitivanja snage mišića ili neravnoteže.
• Fleksibilnost
Mnogi autori su proučavali mogući odnos između fleksibilnosti i rizika od povrede, ali su rezultati nejasni.
• Nestabilnosti zglobova
Generalizirano čini se da je slabost zglobova kod nogometašica faktor rizika za povrede donjeg ekstremiteta.
Kod nogometaša, jedna studija je pokazala više uganuća gležnja kod gležnjeva koji pokazuju kliničku nestabilnost,
dok druge dvije studije nisu našli povećan rizik za uganuti gležanj među igračima s nestabilnosti gležnja. Jedna
studija je utvrdila povećani rizik za povrede koljena za igrače s medijalnom nestabilnosti u koljenu, dok je drugoj
studiji nisu pronašli povezanost između nestabilnosti koljena i povreda koljena.
• Nivoa igre
Za nogometaše, se čini da postoji tendencija veće stope povreda kod elitnih nogometaša naspram amatera.
• Psihološki faktori
Sportaši koji su više spremni riskirati vjerojatno će biti povrjeđeni. To sugerira da mentalitet i ponašanje
igrača je faktor u nogometnoj povredi i trebao bi biti cilj intervencije.

Vanjski faktori rizika za nastanak povreda su sljedeći
• Izloženost riziku
Podaci iz literature izloženost riziku kao mogućem faktoru rizika za povrede daju proturječne rezultate.
Iz mnogih razloga teško je provjeravati izloženost rizicima i povredu. Na primjer, povezanost između visoke
izloženosti riziku i povrede je razumno, jer preveliko opterećenje igrača može dovesti do fizičkog i mentalnog
preopterećenja i nakon toga na povrede.
• Određeno vrijeme u sezoni
Rizik za povrede je veći u trening kampovima u odnosu na sezonu, a to je vjerojatno zbog naglog povećanja
količine i intenziteta treninga.
• Određeno vrijeme treninga ili utakmice
U profesionalnom nogometu na utakmicama više povreda se događa na kraju prvog i drugog poluvremena,
dok na treninzima više povreda se događa na kraju treninga.

253

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA

• Zagrijanost
Obično se vjeruje da su hladni i ukočeni mišići više osjetljivi na povrede, te na taj način zagrijavanje
može spriječiti povrede mišića povećavajući raspon pokreta, povećanje temperature mišića i time viskoznost i
relaksaciju mišića.
• Površina terena
Rizik za povrede je veći kada igrate nogomet na umjetnom travom u odnosu na prirodnu trave. Međutim,
u posljednje vrijeme je utvrđeno da je sličan rizik za povrede na novim generacijama umjetnih površina u odnosu
na prirodne trave, što pokazuje da su moderne umjetne površine više prilagođene igri.
• Pozicija igrača
Nije uočena povezanost između pozicije igrača i povrede. Samo se čini da golmani imaju manje povreda
nego drugi igrači. Golmani, s druge strane imaju više povreda na glavi, vratu i gornjim ekstremitetima.
• Oprema
Oprema koja se koristi također može doprinijeti povredi. Izostanak štitnika za potkoljenice može povećati
učestalost povreda potkoljenice. Loša kvaliteta obuće također može pogodovati povredama. Nošenje ortoze za
gležanj smanjuje rizik za uganuće gležnja kod prethodnih uganuća.
• Prekršaji
Između 18-31% od svih povreda na utakmicama nastaje zbog prekršaja.
Navedeni su najčešći unutrašnji i vanjski faktori rizika. Dosadašnja saznanja i istraživanja pokazuju
nekonzistentne rezultate, vjerojatno, dijelom zbog male veličine uzorka i nepouzdanim ili nevažećih mjera
različitih čimbenika rizika (Hägglund 2007).

Mehanizam povreda u nogometu
Najčešći mehanizmi povrede su promjena pravca, trčanje, pad, udaranje lopte, uvijanje i okretanje, skok i
doskok. Promjena pravca se na nogometnim utakmicama najčešće događa kada igrači pokušavaju doći u posjed
lopte. Donji ekstremiteti se često povrijede pri promjeni pravca, kada igrači pokušaju doći u posjed lopte, tako što
igrači ne mogu odgovoriti dovoljno brzo kako bi se izbjegao brzi i nepredvidljiv pokret. Tokom trčanja, uvijanja
i okretanja, glavni uzroci povreda su povrsina terena i neprimjerena obuća, koji mogu dovesti do opterećenja na
ligamente i mišiće. Kada je vanjsko opterećenje veće nego što ligamenti i mišići mogu tolerirati, obično slijedi
povreda. Nepravilna obuća koja ne može osigurati dovoljnu sila trenja će na kraju dovesti do klizanja. S druge
strane, prevelika sila trenja će proizvesti veliki moment kod uvijanja i okretanja, što također može dovesti do
povreda. Odbrambeni igrači često koriste sva sredstva kako bi spriječili protivnika. Stoga se teške povrede često
pojavljuju tokom šutanja. Za vrijeme skoka i doskoka, uzroci povreda su nepravilna tehnika doskoka i sudari
između igrača nakon skoka, a prije doskoka. U odnosu na kontakt igrača, dominiraju povrede koje nastaje bez
tjelesnog kontakta, ukupno 59% povreda, u odnosu na povrede uzrokovane tjelesnim kontaktom, s ukupno
41% povreda. Osim toga, trčanje, šutanje, okretanje i skok su uzrok 39% svih povreda kod nogometaša koje su
klasificirane kao povrede uzrokovane bez tjelesnog kontakta (Wong i saradnici 2005).
Hawkins i saradnici (2001) su analizirali povrede zadobivene u engleskom profesionalnom nogometu
više od dvije natjecateljske sezone. Povrede su dokumentovane od strane medicinskog osoblja kluba. U studiju
su uključena 91 profesionalna nogometna kluba. Ukupno je prijavljeno 6030 povreda tokom dvije sezone, s
prosjekom od 1,3 povrede po igraču tokom sezone. Povrede donjih ekstremiteta činile su 87% svih povreda,
a najčešće vrste povreda predstavljale su istegnuća (37%) i uganuća (19%). Ponovne povrede iznosile su 7%
svih povreda. Postotak tjelesnih povreda bez kontakta (58%) je bio viši od kontaktnih tjelesnih povreda (38%).
Trčanje (19%), pad (15%), promjena pravca (9%), uvijanje i okretanje (8%), šutanje (4%), skok (4%) i doskok (4%)
su najčešći mehanizmi povrede, a oni su klasificirani kao tjelesne povrede bez kontakta.

Vrste povreda u nogometu
Svaki sport ima uobičajene povrede i oni su u velikoj mjeri temelje na fizičkim zahtjevima u sportu. Sportske
povrede mogu se klasificirati prema tkivima koja su oštećena. Prema tome možemo razlikovati povrede mekih
tkiva, tvrdih struktura i posebne tkivne povrede. Međutim, sportske povrede mogu dovesti do oštećenja više
od jedne vrste tkiva, kao što su na primjer otvoreni prelomi kostiju. Shodno navedenom prema vrsti povrede u

254

KARAKTERISTIČNE POVREDE U NOGOMETU I NJIHOVA PREVENCIJA
nogometu, iste možemo podjeliti na povrede mišića, tetiva, ligamenata, kože, zglobova, hrskavice, kostiju i dr. U
posebne povrede spadaju povrede mozga, perifernih nerava, zuba, krvnih sudova, unutarnjih organa grudnog
kosa, abdomena i druge (Forsdyke i sar., 2011).

Povrede mišića
Povrede mišića javljaju se u gotovo svim sportovima ali ipak javljaju se najčešće u sportovima gdje su
trčanja i skokovi sastavni dio te sportske grane. Ako se posmatraju mišićne grupe vidi se da su češće povređeni
mišići donjih ekstremiteta, što je slučaj i u nogometu. Oštećenje mišića, bez obzira da li je izazvan spoljašnim
faktorom, dovodi do cijepanja i disrupcije mišićnih valakana, vezivnog tkiva i krvnih sudova, koji može da se
javi na tijelu mišića, mišićno-tetivnom prelazu, aponeurozi ili periostu. Kada se javi cijepanje mišića dolazi do
oštećenja kontraktilnih i nekontraktilnih elemenata. Glavni dio oštećenja najvjerovatnije se odnosi na vezivna
tkiva i krvne sudove čija je mreža u mišiću jako bogata. Kao posljedica rupture nastaje isticanje krvi, a u manjoj
mjeri i tkivne tečnosti u ekstracelularne i intersticijalne prostore mišića koji su već donekle zaštićeni zbog
hiperemije stvarajući veći ili manji hematom. U ozbiljnim slučajevima oštećenja mišićne fascije hematom se
proširuje u međumišićne prostore. Stepen hemoragije i formiranog hematoma direktno je proporcionalan
vaskularitetu mišića, a obrnuto proporcionalan stepenu opšteg mišićnog tonusa. Kada na mišić djeluje jaka
spoljašna sila dolazi do oštećenja potkožnog i vezivnog tkiva, a mišić ostaje mjesto gdje se stvara hematom.
Intramuskularne hematome izaziva unutrašnje kidanje tkiva, a intersticijalne hematome spoljašni faktori-
udarci. Hemoragija će prestati kada nastane povećanje intramuskularnog pritiska, koji vrši automatsku
kompresiju na tačke krvarenja. Kod normalnih slučajeva kod zgrušavanja krvi i stvaranja koaguluma dlazi u
toku nekoliko sati, mada dok je zgrušavanje još trošno, mekano u formiranju u toku 2 do 3 dana, lako može
doći do dalje hemoragije, kao reakcija na dodatnu traumu npr.masažu, punkciju, naknadne traume. Resorpcija
hematoma nastaje u procesu apsorpcije i fibroze, ostavljajući ožiljak, a na tkivima adhezije (Slika 17). Do
regeneracije oštećenih mišićnih vlakana nikada ne dolazi. Umjesto mišićnih vlakana dolazi do formiranja
fibroznog tkiva.

Slika 17.- Prikaz patohistoloških promjena na mjestu povrede mišića

Prema patološko-anatomskoj slici povrede mišića mogu biti :
• Kontuzija mišića
• Distenzija mišića
• Parcijalna ruptura mišića
• Totalna ruptura mišića
• „Bolan grč“ – ukočenost mišića
Kontuzije mišića nastaju direktnim udarcem u mišić u trenutku kada se nalazi u kontrakciji ili opuštenom
stanju jačeg ili slabijeg stepena. Udaren mišić u kontrakciji se više oštećuje nego relaksiran mišić koji je elastičniji
i amortizuje udarac čime umanjuje stepen oštećenja i intezitet bola. Smatra se najčešćom povredom.
Distenzija mišića nastaje prilikom naglog ispružanja uz kontrakciju antagonista. One nastaju iznenada
u trenutku sprinta, naglog pokreta ispruženog ekstremiteta, prilikom snažnog i brzog pokušaja dizanja noge u
visinu u borbi za loptom, prilikom dugog i hitrog koraka, posebno kod onih takmičara koji npr. imaju skraćenje
hemstringa.
Djelomična i totalna ruptura mišića nastaju prilikom snažnog direktnog udarca u najčešće kontrahovan
mišić, prilikom iznenadnog, brzog pokreta i eksplozivnog ispružanja, npr. koljena u brzom trku. Ovo se najčešće
dešava kod nepripremljene muskulature za napore, kod nedovoljno treniranih takmičara, kod onih kod kojih
postoji diskordinacija između htijenja, želje i motiva. Totalna ruptura mišića je rijetka (slika 18.).

255

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA
Slika 18. -Prikaz patološko-anatomske slike povrede mišića

„Bolni grč“-ukočenost mišića vrlo se često miješa sa jednom od gornjih povreda ili sa povredom mišićnog
mišićnog omotača, mada je mehanizam koji stvara bol sličan tj.nastaje povećan intramuskularni pritisak, ali ne
zbog cijepanja mišića ili hematoma. Ukočenost mišića (slika 19) nastaje akumulacijom ekstracelularne tečnosti
u mišiću zbog povećanog kapilarnog filtracijskog pritiska prilikom iznenadnog i neuobičajnog pokreta. U tom
trenutku mišićna kapilarna mreža nije u stanju da adekvatan način vraća krv u vene. Isto tako nastaje trenutna
insuficijencija limfotoka koji usporava koja usporava i odlaže uklanjanje ekstracelularne nagomilane tečnosti.
Spazam mišića je karakterističan za neutrenirane sportiste ali se može javiti i kod dobro pripremljenih takmičara.
Postoje neke teorije koje objašnjavaju nastanak „bolnog grča“ kao što su udarac, deficit K, Ca, vitamina C,
statičkim poremećajima, nošenje neadekvatne obuće itd.

Slika 19. – Ukočenost “grč” mišića

Povrede mišićne fascije su česte povrede i predstavljaju problem u dijagnostici. Najčešće nastaju direktnim
udarcem u kontrahovan mišić. Ne nastaju uvijek longitudinalni rascjepi, tako da ove povrede možemo podjeliti
na:

• Kontuzije
• Parcijalne rupture
• Totalne rupture
• Distenzije, rastezanje fascije kod nekordioniranog pokreta ili naglog trzaja pri čemu dolazi do istegnuća

mišićnog omotača koji ponekad imponuje kao povreda mišića.
Za razliku od povreda mišića, kod povreda fascije subjektivne smjetnje su umanjene, bol je izražen u manjem
intezitetu, otok je izražen u manjem stepenu, a disfunckija povrjeđenog ekstremiteta je manje naglašena. Najčešći
subjektivni znaci povrede mišića su: iznenadni oštar bol, utisak istezanja mišića, utisak cijepanja i kidanja mišića,
utisak oduzetosti povrjeđenog dijela tijela, otežan do onemogućen hod, pasivne kretnje praćenje bolom, aktivna
disfunkcija susjednih zglobova. Objektivni simptomi povrede mišića su: intezivna bolna osjetljivost na mjestu
povrede, otok na mjestu povrede, deformitet, pojava hematoma, pokreti bolni i limitirani. Metodi liječenja
povrede mišića podrazumjevaju kompresiju čvrstim zavojem, neodložno hlađenje ledom 48-72 sati, mirovanje

256

KARAKTERISTIČNE POVREDE U NOGOMETU I NJIHOVA PREVENCIJA
i zabrana hodanja u trajanju od nekoliko dana, po potrebi imobilizacija gipsanom longetom, što ranije početi sa
aktivnom kontrakcijom povrjeđenog mišića, analgetička elektroterapija, nakon 5-7 dana ultrazvučna terapija,
nakon 10-15 dana podvodna masaža, plivanje i vježbe istezanja mišića.

Prevencija povreda mišića je značajna i zahtjeva određenu disciplinu i zdravstvenu kulturu pedagoga i
samog sportiste. Nikada neće biti moguće isključiti ekstrizične faktore povreda mišića koje su jedan od prihvaćenih
rizika u nogometu. Izvjestan stepen zaštite može da se postigne održavanjem razumnog nivoa opšte i specifične
kondicije, brigom o ličnoj higijeni i opremi, naročito sportske obuće. Mnoge povrede se dešavaju jer sportista
ne nosi odgovarajuću opremu koja odgovara terenskim i vremenski uslovima, a posebno zahtjevima statike koji
su značajni sa aspekta biomehaničkih zakonitosti. Intrizični faktori koji doprinose povredi mogu znatno da se
smanje ili sprječe ako se bitno isprave tehničke pogreške. Od najvećeg značaja je tehnika i kordinacija pokreta.
Slomom navedenih faktora po nekim mišljenjima u najvećem broju slučajeva dolazi do povreda mišića (Mičić i
sar., 2002).

Povrede tetiva
Tetive su sastavljene od vezivnog tkiva tj. kolagenih vlakana. Vlakna u tetivama su postavljena paralelno,
dopuštajući više elastičnosti koja omogućuje mišićne kretnje, te ih čini pogodnima za spajanje mišića na kost.
Pošto tetive nisu prokrvljene kao sam mišić, mehanizam cijeljenja nakon povreda je sporiji, pa se zbog toga
tetive teže liječe.  Oporavak je sporiji i povreda tetive se lakše može ponoviti. Najčešće povrede tetiva u
sportu su entezopatije ili bolesti napora, upale tetivne ovojnice tenosinivitisi i zatvorene povrede tetive.
Entezopatije predstavljaju patološku promjenu, odnosno oštećenje pripoja tetive za kost, kao posljedicu
prenaprezanja. U praksi se susreće kao posljdica najčešće sportskih i profesionalnih opterećenja. U literaturi ima
i drugih termina, kao: bolest insercija, tendinitis insercija ili tendino-periostitis. Entezopatije se dijele na:
• Akutne, i
• Hronične
Enteza predstavlja pripoj tetive za kost i sastoji se od vezivnih Charpey-evih vlakana koje ulaze u
kost lepezasto, pod raznim uglovima. Time je obezbjeđena distribucija sile na veću površinu. Pri mišićnim
kontrakcijama se prema tome ne zatežu sva vlakna enteze u isto vrijeme što doprinosi očuvanju integriteta
tetive. U entezi se nalaze proprioceptivni nervi završeci, Pacinijeva nervna tjelašca, i Goldžijev organ. Osjetljivi
su na istezanje i kontrakciju mišića. Prekomjernim kontrakcijama, proprioceptivni završeci šalju impulse u više,
ekstrapiramidne centre, a oni povratnim impulsima smanjuju tonus mišića (mehanizam zaštite). Etiopatogeneza
entezitisa je mehanička. Prenaprezanje tetive i insercije nastaje zbog dugotrajnih fizičkih kontrakacija manjeg
inteziteta ili snažnim istezanjem. Pod uticajajem ovakvih naprezanja, naročito ako mišić i tetiva nisu prethodno
vaskularizirani (zagrijani) dolazi do daljeg pogoršanja vaskularizacije i prekomjernih nadražaja nervnih završetaka
u entezi. Naročito oboljevanju sportisti koji ulaze u napore tetiva, a da prethodno nisu dobro zagrijani, kao i ako
je tonična muskulatura dobro razvijena vježbama snage i skraćena, ako ima lošu kordinaciju pokreta, ako je teren
tvrd a oprema neadaptirana. Simptomi entezitisa su tipični: bol na mjestu insercije na istezanje, kontrakcija protiv
otpora, na palpaciju i spontano, ukoliko se radi o jačem zapaljenu. Lokalizacije su brojne i karakteristične za
pojedine sportove. Nogometaši najčešće oboljevaju od entezitisa aduktora nadkoljenice i fleksora potkoljenice
(Slika 20).

Slika 20.- Prikaz entezitisa aduktora nadkoljenice.

257

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA
Prevencija entezitisa obzirom na upornost oboljenja, od velikog značaja. Ona se odnosi na:
- održavanju elastičnosti mišića u vježbama opšte kondicije
- zagrijavanju pred trening i takmičenje 20 do 30 minuta
- poboljšanju tehnike i kordinacije pokreta
- izbjegavanje suviše tvrdih podloga
- postepeno opterećenje mišića sa intervalima odmora.
Teže forme entezitisa su rezistentne na terapiju. Liječenje je delikatan i odgovoran zadatak. Liječenje treba
započeti što ranije, makar i na oskudne simptome. Ne dozvoliti prerani trening ili takmičenje, i izbjegavati svaki
jači nadražaj enteze. Prva i nezamjenjiva mjera liječenja je rasterećenje-mirovanje enteze, u rasponu od 15 do 60
dana (Mičić i saradnici 2002).
Upala tetivne ovojnice ili tenosinovitis prema kliničkoj slici i mehanizmu nastanka može biti akutna
i hronična. Posljedica je prenaprezanja kod pojačanih pokreta određene skupine mišića. Najčešće se javlja na
podlaktici i podkoljenici. Simptomi su bol, otok, a ponekad i krepitacije pri pokretu mišića. Liječenje se zasniva
na mirovanju, lokalnoj aplikaciji leda, a ponekad i na infiltraciji ksilokaina (anestetik).
Zatvorene povrede tetiva se manifestuju kao ruptura tetive (slika 21). Obično nastaju pri jačoj kontrakciji
mišića. Smatra se da ruptura nastaje na tetivi koja je degenerativno promjenjena. Najčešća lokalizacija rupture
tetive je ahilova tetiva. Liječenje podrazumjeva operacijsku rekonstrukciju tetive (Prpić i saradnici, 2002).

Slika 21. – Upala i puknuće ahilove tetive

Povrede zglobova i ligamenata
Zglob predstavlja skup elemanata pomoću kojih se kosti međusobno spajaju. On predstavlja najosjetljiviji
dio lokomotornog aparata, gdje se najprije pojavljuju patološke promjene. Obzirom na pokretljivost, svi zglobovi
čovjekovog tijela se dijele na pokretne i nepokretne zglobove. Glavni elementi pokretnog zgloba su zglobna
površina, zglobna šupljina i zglobna čahura. Sporedni elementi pokretnog zgloba su zglobne veze ili ligamneti.
Ligamenti predstavljaju fibroznu traku koja spaja zglobne krajeve kostiju i pojačavaju spolja zglobnu čahuru. One
imaju važnu ulogu i u dinamici zgloba. Pravilnim rasporedom svojih fibroznih vlakana, pojedine pokrete u zglobu
onemogućavaju ili ih dozvoljavaju samo do određenih granica, a druge pokrete uslovljavaju i omogućavaju.
Povrede zglobova su: kontuzije, uganuća ili distorzije i luksacije.
Kontuzija je tupa mehanička povreda zgloba koja može uzrokovati nagnječenje ligamentarnog aparata,
kapsule i sinovije zgloba. Zbog istodobne povrede krvnih žila nastaje intraartikularno krvarenje. Simptomi
kontuzije zgloba su bol pri aktivnim i pasivnim pokretima, otok, krvni podliv, liječenje podrazumjeva obavezno
mirovanje, elevacija ekstremiteta, aplikacija leda, analgetici i eventualna punkcija zgloba zbog hematoma.
Uganuće ili distorzija zgloba je posljedica rastrgnuća u ligamentima i zglobnoj čahuri, kao posljedica
iznenadnog i pretjeranog pokreta u zglobu. Prema patološko anatomskim promjenama razlikujemo tri faze:
• Prva faza neposredno nakon povrede je faza aktivne vazokonstrikcije u kapilarima. Javlja se jaka bol i

prolazna nemogućnost ili jako ograničenje pokretljivosti u zglobu zbog intezivne bolne osjetljivosti.
• Druga faza je aktivna vazodilatacija, koja dovodi do povećanja hematoma u zglobu i oko njega i do

edema u nekim tkivima.
258

KARAKTERISTIČNE POVREDE U NOGOMETU I NJIHOVA PREVENCIJA
• Treća faza se javlja kasnije kada hematom komprimira krvne žile pa je poremećena normalna cirkulacija,

pa se može razviti hronični edem.
Prema opsegu oštećenja ligamenata i zglobne čahure distorzija se dijeli u tri stepena:
• Prvi stepen ili blaga distorzija. Nastaje djelomično oštećenje ligamenata i čahure. Zglob je bolan i otečen,

ali stabilan. Liječenje podrazumjeva analgetike, mirovanje, elevacija, aplikacija leda, kompresivni zavoj.
Mirovanje traje od 7 do 10 dana.
• Drugi stepen ili umjerena distorzija. Postoji jače rastrgnuće ligamentarnog aparata i kapsule. Zglob je
bolan djelomično otečen s ekhimozama po koži. Pri pregledu se nađe izljev u zglobu zbog hematoma,
a prisutni su i znaci lagane nestabilnosti zgloba. Liječenje podrazumjeva analgetike, aplikacija leda,
imobilizacija gips longetom od 3 do 6 sedmica.
• Treći stepen ili teška distorzija. Nastao je potpuni prekid ligamenata i jače je oštećenja zglobna čahura.
Bolovi su jaki, pokreti u zglobu nisu mogući. Zglob je deformiran, palpatorno bolno osjetljiv, nestabilan.
Otok i hematom se brzo povećavaju. U pravilu je kod ove povrede potrebna operativna rekonstrukcija
ligamenta. Bez rekonstrukcije takav zglob će biti labav sa sklonošću recidivne povrede (Slika 22).

Slika 22. Prikaz oštećenja ligamenata skočnog zgloba prema stepenu povrede

Iščašenje ili luksacija zgloba je stanje kada dva zglobna tijela izgube međusobni kontakt, a ako se samo
djelomično dotiču tada to nazivamo subluksacijom. Naziv iščašenja je uvijek prema perifernom dijelu zgloba.
Mogući smjerovi su prema dorzalno, ventralno, kranijalno, distalno, lateralno, medijalno i centralno. Uzroci
iščašenja u sportu su najčešće traumatski. Rijetko do iščašenja dolazi djelovanjem direktne sile na zglob.
Najčešće se radi o mehanizmu poluge kod koje se oštećuje zglobna kapsula i ligamentarno-muskularni aparat. U
simptomatologiji dominira jak bol i otok, deformitet zgloba, aktivni i pasivni pokreti nisu mogući. Kod pokušaja
pokretanja javlja se elastični otpor u zglobu zbog kontrakcije mišića (simptom pera). Prva pomoć se sastoji u
transportnoj imobilizaciji, bez pokušaja repozicije. Liječenje podrazumjeva ranu repoziciju u opštoj anesteziji
i imobilizaciju zgloba sadrenim zavojemu fiziološkom položaju 1 do 2 sedmice. Nakon toga slijedi fizikalna
rehabilitacija (Prpić i saradnici, 2002).

Povrede kostiju
Osnovna uloga kostiju u čovjekovom tijelu je da osigura stabilnost i pruži dovoljnu otpornost na dva glavna
mehanička faktora, na pritisak (presiju) i istezanje (trakciju) kojima je podvrgnuto čovjekovo tijelo tokom cijelog
života. Povrede kostiju predstavljaju prelomi ili frakture. Prelom kosti predstavlja potpuni prekid kontinuiteta
kosti koji je najčešće uzrokovan djelovanjem vanjske sile na kost. Može biti:
• Spontani prelom nastaje usljed povećane lomljivosti kosti uzrokovane patološkim promjenama
• Traumatski prelom nastaje djelovanjem mehaničke sile na kost. Može biti zatvoreni (očuvan integritet

kože) i otvoreni (prekinut je integritet kože) uz jače oštećenje okolnih mekih tkiva.
Prelomi mogu biti kompletni kada je frakturna pukotina čitavom cirkumferencijom kosti i inkompletni
(fisure, gree-stick, itd). na vrstu preloma utječe mehanizam povrede, smjer djelovanja sile, vlak mišića, tetiva
i ligamenata, te veličina sile koja djeluje na kost. Ovisno o mjestu djelovanja razlikujemo izravne i neizravne
koštane prelome. Izravni prelomi nastaju na mjestu djelovanja sile. Neizravni prelomi nastaju na udaljenom
mjestu od djelovanja sile. Ovisno o vrsti sile koja uzrokuje prelom razlikujemo (Slika 6.) :
• Prelome usljed savijanja
• Prelome usljed udara
• Prelome usljed otrgnuća

259

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA

• Torzijske, spiralne i rotacijske prelome
• Kompresijske prelome
• Kominucijske prelome
• Impresijske prelome
• Epifizeolize.
U simptomatologiji dominiraju sigurni znaci preloma: deformitet, abnormalna pokretljivost i krepitacija.
Vjerovatni znaci preloma su bol na mjestu preloma, hematom u okolici, poremećaj funkcije i hemartros. Liječenje
može biti operativno i konzervativno bez operativnog zahvata, pomoću repozicije (ponovnog namještanja),
retencije, imobilizacije i rehabilitacije (Prpić i saradnici, 2002).
Ekstrand i saradnici (2011) proveli su prospektivno istraživanje o prirodi povreda u nogometu. Analizirali
su 23 tima UEFA takmičenja tokom sedam sezona, u periodu 2001-2008 godine. Registrirane su 4483 povrede,
od čega 2546 (57%) tokom utakmica, i 1937 (43%) tokom treninga. U prosjeku, igrač je zadobio 2 povrede po
sezoni, što je rezultiralo 50 povreda po sezoni u timu. Prema lokalizaciji 87 % povreda nastalo je na donjim
ekstremitetima. Distenzija mišića, kontuzije i uganuća su najčešće vrste povreda. Nadkoljenica, prepone, zglob
koljena i skocni zglob su najčešće povrjeđena mjesta. Najčešća povreda je bila distenzija mišića nadkoljenice,
s ukupno 743 povrede (17%), od čega distenzija mišića stražnje lože nadkoljenice, hamstring bila prisutna
s 525 (12%) povreda, u odnosu na kvadriceps s 218(5%) povreda. Prema tome, ekipa u nogometu može
očekivati tokom sezone10 povreda distenzije mišića nadkoljenice, od čega 7 predstavlja povredu stražnje
lože(hamstring), a 3 povredu kvadricepsa. Druga najčešća povreda bila je aduktorna bol (bolna prepona) s 399
(9%) povreda, zatim distorzija skočnog zgloba s 318 (7%) povreda, i povreda medijalnog kolateralnog ligamenta
s 220(5%) povreda. Povrede kao posljedica traume bile su prisutne s 81% na utakmicama i 59% na treninzima.
Pretreniranost je bila prisutna s 28% svih povreda. Teške povrede koju su izazvale odsustvo više od 28 dana,
činile su 16% svih povreda. Najčešći oblik teške povrede bile su distenzije mišića nadkoljenice, hamstringa s
83 (12%) povreda, povreda medijalnog kolateralnog ligamenta s 63 (9%) povreda, bolna prepona s 42 (6%)
povreda. Prosječna ekipa na ovoj razini takmičenja može očekivati osam teških povreda po sezoni. U prosjeku,
svaki igrač je propustio 37 dana zbog povrede svake sezone. To znači da je prosječno 12% sezone izgubljeno
zbog povrede, ako pretpostavimo da sezona traje 300 dana. 538 (21%) povreda je nastalo zbog prekrašaja
prema procjeni suca. Najčešće povrede zbog prekršaja su bile uganuće skočnog zgloba (15%), uganuće koljena
(9%) i nagnječenja bedra (10%). Ponovne povrede su činile 12% svih povreda, a izazvale su značajno duži
izostanak s terena. Učestalost traumatskih povreda su pokazali povećanu tendenciju tijekom vremena u oba
poluvremena. Sličan trend, povećanja povreda s vremenom u svakom poluvremenu, uočena je za kontuzije,
uganuća, i distenzije mišića. Traumatske povrede su češće tijekom natjecateljske sezone, dok su povrede
pretreniranosti vrhunac dostizale u predsezoni, tokom septembra. Rizik od distenzije mišića hamstringa je
znatno veći tokom natjecateljske sezone, dok su rizici od distenzije kvadricepsa, uganuća skočnog zgloba i
istegnuća medijalnog kolateralnog ligamenta koljena jednaki. Srednja ukupna incidenca za sve povrede tokom
cijele godine je bila 8,0± 3,4 / 1000 sati igranja. Učestalost povreda tokom utakmice bila je znatno veća nego
tokom treninga (27,5 ± 10,8 / 1000 sati igranja naspram 4,1 ± 2,0 / 1000 sati igranja.Učestalost teških povreda
i povreda mišića nije se značajno razlikovao između sezona.
Ekstrand i saradnici (2011) proveli su prospektivno istraživanje o pretrpljenoj povredi mišića kod
nogometaša. Analizirali su 51 nogometni klub. Registrirano je ukupno 2980 povreda mišića. U prosjeku igrač
zadobije 0,6 povreda mišića po sezoni. Nogometna ekipa prema tome može očekivati 15 povreda mišića po
sezoni. Povrede mišića predstavljale su 31% svih povreda, i uzrokovale su 27% svoh odsutnosti s takmičenja
zbog povrede. 92% svih mišićnih povreda pogađalo je 4 glavne skupine mišića donjih udova: hamstring (37%),
aduktori (23%), kvadriceps (19%), i mišići podkoljenice (13%). Ponovne povrede činile su 16% svih povreda.
Učestalost povrede mišića povećava se s dobi.
Arnason i saradnici (2004) su u prospektivnoj studiji istraživali rizike nogometnih povreda, tokom sezone
1999 u dvije divizije u Irskoj. Studijom je obivaćeno 306 nogometaša. Tokom četveormjesečne takmičarske
sezone, 170 od 306 nogometaša (56%) je zadobilo 244 povrede, 206 (84%) akutnu i 38 (16%) hroničnu povredu.
Incidenca akutnih povreda iznosila je 24.6 povreda na 1000 sati igranja tokom treninga, i 2.1 povreda na 1000
sati treninga. To je odgovaralo 1.2 povrede po meču, odnosno 19.3 povreda po treningu. 96 povreda (39%)
bile su lake povrede, 92 (38%) bile su umjerene i 56 (23%) bile su teške povrede. Na donjim ekstremitetima
bilo je ukupno 201 (82%) povreda. Najčešće je povrjeđivana nadkoljenica (24%), zatim koljeno (16%), prepone
(13%), podkoljenica (13%), i skočni zglob (9%), stopalo (4,9%). Povrede gornjih ekstremiteta činile su 6,1% svih
povreda, zatim povrede leđa s 4,1%, povrede glave i vrata s 3,3% i povrede abdomena s 2,5% povreda. Ukupna
incidenca distenzije mišića iznosila je 8.4 povrede na 1000 sati utakmice i 0.8 povreda na 1000 sati treninga.
Bilo je 45 povreda ligamenata, pretežno koljena (20), zatim skočnog zgloba (20). Više od pola povreda koljena
(11) predstavljalo je tešku povredu, uključujući rupturu prednje križne veze, jedna parcijalan ruptura stražnje
križne veze, četri povrede medijalnog kolateralnog ligamenta i jedna povreda lateralnog kolateralnog ligamenta

260

KARAKTERISTIČNE POVREDE U NOGOMETU I NJIHOVA PREVENCIJA
koljena. Većina blagih i umjerenih povreda koljena bilo je povreda medijalnog kolateralnog ligamenta. 14 povreda
koljena nastalo je tokom utakmice, a 6 tokom treninga. 14 povreda skočnog zgloba nastalo je tokom utakmica,
a 6 tokom treninga. Ukupna incidenca povreda koljena iznosila je 5.5 na 1000 sati igranja. Bilo je 50 kontuzionih
povreda, pretežno nadkoljenice (18) i podkoljenice (17). Većina njih, 38 bile su lake povrede. Ukupna incidenca
kontuzionih povreda iznosila je 5.9 povreda na 1000 sati igranja, i 0.5 povreda na 1000 sati treninga. Riziko
faktori povrede hamstringa bili su dob igrača, veći procenat tjelesne masti i prethodne povrede. Riziko faktori za
nastanak bolne prepone bili su povećan tjelesni procenat masti, dob igrača, manja fleksibilnost aduktora, veća
prosječna snaga mišića prepone i prethodne povrede. Nije dokazana signifaktna razlika u riziko faktorima za
posmatrane varijable kod povreda skočnog zgloba i ligamenata koljena.

Junge i saradnici (2004) analizirali su učestalost, okolnosti i karakteristike nogometnih povreda tokom
svijetskog prvenstva 2002 godine. Registrirano je 128 povreda u 64 utakmice FIFA svijetskog prvenstva 2002
godine. Incidenca je iznosila 2,7 povreda po utakmici ili 81,0 povreda na 1000 sati igranja. Više od četvrtine
povreda bile su povrede bez kontakta, dok su 73% povreda činile kontaktne povrede. Polovina kontaktnih
povreda, ili 37% svih povreda (59 od 158), su uzrokovane prekršajima prema procjeni tima liječnika i ozlijeđenog
igrača, iako je samo pola od njih (28 od 58) ili 21% svih povreda prema procjenama suca uzrokovano prekršajem.
Uglavnom su povrjeđeni nadkoljenica i podkoljenica. Većina povreda prepona (89%) i nadkoljenice (57%) su
nastali povredom bez kontakta s drugim igračem. Gotovo pola svih povreda (84 od 169) su nagnječenja, zatim
slijede distenzije s 25 (15%) povreda i distorzije s 24 (14%) povreda su također česte. Nadalje deset povreda je
činilo ruptura mišića, pet tendinitis, četri komocije, tri loma, jedan ruptura ligamenta i jedno oštećenje meniskusa.
Prijavljeno je dvanaest razderotina. Prema anatomskoj lokalizaciji bile su prisutne slijedeće vrste povreda: glava
25 povreda od čega 11 kontuzija, laceracija 9, komocije 4 i 1 prelom nosne kosti, 8 povreda gornjih ekstremiteta
od čega kontuzije 4, 1 fraktura, 1 ruptura mišića, 1 laceracija, 1 iščašenje, 6 povreda trupa od čega 3 kontuzije,
1 ruptura mišića, 1 tendinitis, 1 distenzija mišića, 2 povrede kuka od čega 1 kontuzija i 1 distenzija, 9 povreda
prepone, 30 povreda nadkoljenice, od čega 13 distenzija mišića, 10 kontuzija, 5 ruptura mišića, i 2 tendinitisa,
22 povrede koljena, od čega 14 kontuzija, 5 uganuća, 1 tendinitis, 1 ruptura ligamenta i 1 lezija meniskusa, 29
povreda podkoljenice, od čega 24 kontuzije, 4 distenzije i 1 ruptura mišića, 25 povreda skočnog zgloba, od čega
16 uganuća, 8 kontuzija i 1 laceracija, 14 povreda stopala, od čega 9 kontuzija, 2 frakture, 1 distenzija, 1 uganuće, i
1 laceracija. Samo jedna trećina prijavljenih povreda nije rezultirala odsustvo s treninga. Više od polovine povreda
86 (54%) uzrokovalo je odsustvo u trajanju do sedam dana, 18 (11%) povreda uzrokovalo je odsustvo od 8 do
28 dana, a 3 povrede uzrokovale su odsustvo preko 28 dana. Bilo je znatno više nekontaktnih povreda (88%), u
odnosu na kontaktne (59%). Veći broj povreda desio se na krajem oba poluvremena.

Hawkins i saradnici (1999) pratili su povrede profesionalnih nogometaša u Engleskoj od 1994-1997 godine.
Prikupljeni su podaci iz 983 utakmice tokom kojih je nastalo 744 povreda. Stopa povrede iznosila je 8,5 povreda
za 1000 sati igranja. Prosječan broj dana zbog povrede iznosio je 14,6. Veći broj povreda nastao je u zadnjih 15
minuta prvog i zadnjih 30 minuta drugog poluvremena. Značajno je bilo više povreda na dominatnoj strani tijela.
59% povreda predstavljale su povrede bez kontakta. Prema prirodi povrede 41% povreda bile su distenzije mišića,
20% uganuća, 20% kontuzije, 4% pretreniranost, 4 % frakture, 2% laceracije i 9% ostale povrede. Dominatno su
bili povrjeđeni donji ekstremiteti sa 86% povreda. Od svih povreda nadkoljenice 86% bile su distenzije mišića.
Povreda ligamenata kod uganuća skočnog zgloba bilo je 76%, a 45% kod povreda koljena od čega je 76% povreda
činilo povredu medijalnog kolateralnog ligamenta.

Luthje i saradnici (1996) u prospektivnoj studiji pratili su povrede nogometaša iz 12 klubova koji igraju na
najvišoj razini natjecanja u Finskoj tokom 1993 godine. U studiju je uključeno 263 igrača, od čega su 204 igrala
cijelu sezonu, a 59 dio sezone. Od 170 ozlijeđenih igrača, 147 (86%) je imalo dvije do šest povreda tokom sezone.
94 % povreda predstavljale su akutne povrede. Najčešći mehanizam povrede bio je sudar i promjena pravca,
ukupno 52% povreda. U polovini slučjeva bile su blage povrede, trećinu su činile umjerene i 16% predstavljale su
teške povrede. Većina, 72% povreda nastalo je tokom utakmice. Najčešća lokalizacija povreda bila je na donjim
ekstremitetima, ukupno 76%. Najčešće povrede bile su distenzije mišića i uganuća zglobova, kontuzije, ruptura
ligamenata, ruptura mišića, povrede meniskusa, prelomi i dislokacije. U donjih ekstremiteta najčešća povreda
bila je povreda nadkoljenice (22%), a slijede povrede koljena (19%) i povrede gležnja (17%). Većina povreda
nadkoljenice bile su distenzije mišića (65%, 44/68), nagnječenja mišića (14%, 9/68), rupture mišića (13%, 9/68).

Anatomska distribucija povreda u nogometu
Preko 80% sportskih povreda u nogometu čine povrede mekih tkiva (mišića, ligamenata i tetiva). Najčešće
se povrjeđuju donji ekstremiteti (Tabela 88). Većina povreda mekih tkiva donjih ekstremiteta pogađa ligamente
koljena, a približno 50% lakih povreda odnosi se na povrede četveroglavog mišića buta i mišića primicača
nadkoljenice (Tabela 89). Povrede prednjeg skočno-lišnjačnog ligamenta u nogometu dešavaju se dva puta češće
od povrede unutrašnjeg pobočnog ligamenta koljena (Higgins 2009).

261

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA

Tabela 88. - Najčešće povrjeđivani dijelovi tijela u nogometu (Higgins, 2009)

Dio tijela Procent
Nadkoljenica 23,4%
Skočni zglob 18,56%
15,1%
Koljeno 9,8%
Prepone 8,2%
4,9%
List 4,4%
Stopalo 3,1%
Slabinski dio kičme 2,6%
Podkoljenica 10,1%

Kuk
Ostalo

Tabela 89.- Učestalost povreda u nogometu prema anatomskom lokalitetu (Roberts, 2006)

Anatomska regija Procenti Dio tijela Procenti
Donji udovi 70% Gležanj 22%
Gornji udovi 19% Koljeno 20%
Trup 6% Natokoljenica 15%
Glava i vrat 5% Lakat 9%
Stopalo 8%
Ručni zglob 8%
7%
Šaka 6%
Rame 5%
Ostalo

Jung i saradnici (2015) analizirali su incidencu i karakteristike povreda nogometaša na utakmicama tokom
FIFA Svijetskog prvenstva 2014 godine. Registrirane su 104 povrede, odnosno prosječno 1.68 povreda po
utakmici ili 50.8 povreda na 1000 sati igranja nogometa. Gotovo dvije trećine povreda (64,4%) je uzrokovano
kontaktom, i više od trećine (34,9%) kontaktnih povreda ili 22,2% svih povreda je uzrokovano prekršajem prema
procjeni suca. Povrede su najčešće zahvatale donje ekstremitete, njih 68 (65,4%), zatim glavu i vrat 19 (18,3%)
povreda, gornje ekstremitete 10 (9,6%) povreda, i trup 7 (6,7%) povreda. Najčešća dijagnoza bila je distenzija
mišića. 9 distenzija mišića nadkoljenice je nastalo tokom prvog poluvremena, 5 u drugom poluvremenu, i jedna u
nadoknadi vremena. Većina 15/17 (88,2%) distenzija mišića nadkoljenice je nastala bez kontakta igrača. Povrede
glave predstavljale su laceracije s 6 povreda, komocije s 5 povreda, kontuzije s 4 povrede, prelomi s 3 povrede i
glavobolje s 1 povredom. Većina povrede glave je nastala kontaktom (18/19; 94,7%). Prosječno jedna povreda
po utakmici je dovela do odsustva za treninga ili utakmica. Za 8 povreda, očekivano vrijeme odsustva je iznosilo
4 sedmice, to su bile četri frakture(ruke, glave, lumbalne kičme i podkoljenice), tri povrede koljena (ruptura
ligamenta, uganuće i lezija meniskusa), i jedna distenzija mišića nadkoljenice.

Jung i saradnici (2013) analizirali su incidencu karakteristike i promjene nogometnih povreda na FIFA
takmičenjima za period 1998-2012 godina. Ukupno je registrirana 3944 povreda s 1546 utakmica, što odgovara
incidenci od 77.3 povreda na 1000 sati igranja ili 2,6 povreda po utakmici. Stopa povrede varira između 1.9 i 3
povrede po utakmici za različita takmičenja. Stopa povrede je bila manja na takmičenjim aza nogometašice
u odnosu na nogometaše. Većina povreda predstavljaju povrede donjih ekstremiteta s 2706 (70%) povreda,
zatim slijede povrede glave i vrata s 577 (15%) povreda, trupa s 302 (8%) povreda, i gornjih ekstremiteta s 269
(7%) povreda. U gotovo svim takmičenjima povrede skočnog zgloba (19%), podkoljenice i koljena (16%) su
bile dominatne povrede. Većina povreda je dijagnosticirana kao kontuzije 2090 (55%) povreda, uganuća 580
(15%) povreda, i distenzije mišića 379 (10%) povreda. Ukupno je bilo 81 komocija, 59 ruptura ligamenata i
63 frakture. Većina povreda je nastala tokom kontakta igrača, dok je 20% svih povreda nastalo bez kontakta.
Gotovo polovina svih povreda je nastalo nakon prekršaja prema procjeni suca. Ukupno 1225 (37%) povreda
je prouzrokovalo odsustvo s takmičenja u trajanju do jedne sedmice, 152 (5%) povreda 8-28 dana, i 61 (2%)
povreda za više od 29 dana. Stopa povrede u različitim FIFA Svijestkim prvenstvima imala je različite trendove
tokom posmatranih 14 godina.

Dvorak i saradnici (2011) analizirali su incidencu i karakteristiku povreda, kao i pojavu bolesti kod
nogometaša na FIFA Svijestkom takmičenju 2010 godine. Ukupno je prijavljeno 125 povreda iz 64 utakmice,

262

KARAKTERISTIČNE POVREDE U NOGOMETU I NJIHOVA PREVENCIJA

odnosno prosječno 2.0 povreda po utakmici ili 61.1 povreda na 1000 sati igranja. Više od trećine svih povreda
nastalo je bez kontakta sa drugim igračima, dok je 64.5% povreda nastalo nakon kontakta igrača. Manje od
četvrtine (22,5%) povreda nastali kontaktom ili 14,4% svih povreda je nastalo nakon prekršaja prema procjeni
suca. Najveći broj povreda nastao je na donjim ekstremitetima ukupno 92 (73,6%) povrede, zatim slijede povrede
glave i vrata s 13 (10,4%) povreda, gornji ekstremiteti s 12 (9,6%) povreda i trup s 8 (6,4%) povreda. Najčešća
dijagnoza bila je kontuzija nadkoljenice i podkoljenice, kao i distenzija mišića nadkoljenice. Prijavljeno je 89
(12,1%) bolesti. Uglavnom su bili prisutni simptomi bolesti respiratornog sistema (40,4%), digestivnog trakta
(26,3). Vodeća dijagnoza bila je akutna infekcija gornjeg respuratosnog trakta (31,3%), gastroenteritisi (21,2%) i
poremećaji spavanja (10,1%).

Karakteristične povrede u nogometu
Bolni sindrom simfize (bol u preponama)
Sindrom simfize, bol u preponama, pubalgia ili jedno od mnogih naziva ovog patološkog stanja, posljednih
decenija je toliko učestao da se može govoriti o ozbiljnoj sportsko-tarumataloškoj „epidemiji“. Ovo bolno stanje
napada sportiste različitih sportskih disciplina, a posebno nogometaše, raznih kategorija starosti. Bolno stanje i
disfunkcija femoro-ingvinalne regije prvi put je primjećena u sportu prije pedeset godina, a učestalost se povećala
unazad trideset godina. Naročito su tome doprinjeli intezivni svakodnevni treninzi, često odigravanje velikog
broja napornih utakmica u toku takmičarskog perioda i nemogućnost potpunog oporavka nakon sportskih
napora. Sindrom bola u preponama postao je sve neprijatniji za ljekare, koji su bili u dilemi kako stručno objasniti
etiologiju ovog sindroma. Primjena mnogobronjih načina liječenja ukazuje na izrazitu složenost ovog patološkog
stanja. Bolni sindrom je prvi put otkriven kod nogometaša, a kasnije je uočen i drugih sportskih grana, te se ovo
stanje nazivalo i „nogometne prepone“.
Bolne tegobe otežavaju nesmetan razvoj takmičara, naročito u najpopularnijoj sportskoj igri. Zbog tih
bolova nogometaši, najčešće u naponu snage i razvoja, preživljavaju teške dane, nesposobni da normalno treniraju
i ispoljavaju svoj talenat. Ako i nastave sa treningom i takmičenjem, to čine uz velike napore rizikujući recidive
i pogoršanje tegoba. Takvo stanje postavlja u nezavidnu situaciju sportskog ljekara zbog nemoći da se ovom
bolesti poznatim metodama liječenja, a nogometaše i druge sportiste dovodi do pomisli da napuste sportsku
aktivnost (Mičić 2002). Procjena i tretman bolne prepone kod sportaša predstavlja izazov, zbog same lokalizacije
boli u anatomski kompleksnoj regiji. Često koegzistira više patoloških stanja koje mogu dati slične simptome, a
više organskih sistema mogu biti odgovorni za bol u preponama. Mnogi sportaši pokušali su s dužim odmorom i
raznim terapijskim postupcima liječiti bolni sindrom, a ishodi tretmana bili su različiti. Bolna prepona se definira
kao povreda insercije ravnog trbušnog mišića na simfizu pubične kosti, često udružena sa povredom zajedničke
tetivne insercije aduktora nadkoljenice. Posebnost ovog poremećaja je suptilna pelvična nestabilnost i slabost
transverzalne fascije koja na kraju dovodi do slabosti stražnjeg preponskog zida. Tačni mehanizmi i strukture koji
su uključene u ovaj poremećaj još uvijek nisu sasvim jasne. Pretpostavlja se da mišićna neravnoteža aduktora
nadkoljenice i trbušnih mišića moze biti uzrok bolnih prepona, ali to još uvijek treba dokazati. Bolna prepona se
pojavljuje s slabošću pravog trbušnog mišića, piramidalnog mišića, unutrašnjeg i vanjskog kosog i transverzalnog
trbušnog mišiča i/ili tetiva. Ovo je mjesto gdje se javljaju preponske kile u predjelu preponskog kanala. Kada
dođe do slabosti preponskog kanala, preponska kila se može napipati, ali u slučaju pubalgije postoji slabljene
ili rascjep, ali se kila ne može napipati. Kod bolne prepone vjerovatno postoji rascjep transverzalne fascije u
stražnjem zidu preponskog kanala, između unutrašnjeg preponskog otvora, i stidne kvržice. Bolna prepona
je najčešći uzrok bola u preponama kod sportaša, najčešće u nogometaša. Dijagnoza se uglavnom postavlja
metodom isključivanja, gdje postoji podatak o hroničnoj boli u preponama koja ne reaguje na tretman. Klinički
pregled i većina testova ne postavlja definitivnu dijagnozu (Tyler, 2010).
Etiopatogeneza bolnog sindroma simfize nastaje u konfilktu između nejednakih mišićnih snaga dvije
susjedne regije: trbušnog zida i donjih ekstremiteta, i neadekvatnog funkcionalnog opterećenja svih mišićno
ligamentarnih insercija u predjelu pubične kosti. Visokofrekventne ultrakontrakcije, često ponavljane i nefiziološka
opterećenja insercija aduktora kukova, pravog trbušnog mišića, kose i poprečne muskulature trbušnog zida,
Pupartovog ligamenta i oštećenje subhondralne vaskularizacije, što dovodi do pojave aseptične nekroze
pubičnih kostiju, rezultiraju pojavom nespecifične upalne reakcije i metaplastičnih promjena na pripojima. To se
manifestuje intezivnim teško savladivim bolom u predjelu simfize pubisa, zbog patološkovazomotorne reakcije,
poremećaja ramjene materija koji dovode do trofičnih oštećenja vezivno-koštanog tkiva. Nastali bolovi koji su
teško podnosivi i osteoporoza pubičnih kostiju, koja se javlja nešto kasnije svjedoče o suptilnim poremećajima
vazomotornog rada i ravnoteže. Trofične promjene i težina bolova se javljaju u različitim stepenima inteziteta.
Na osnovu navedenog etiološkog uzroka nastanka bola u preponama može se i definisati bolni sindrom
simfize kod sportista. To je bolni sindrom abdomino-ingvinofemoralnog predjela, bolest „napora u sportu“, koji

263

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA
je specifičan za nogometaše različitog straorsnog doba i takmičarskog kvaliteta. On je proistekao iz postojanja
mišićnog disbalansa raskršća simfize i dezekvilibrijuma, između mišićne snage trbušnog zida, njegovih slabih
tačaka i hipertrofične muskulature donjih ekstremiteta. Samim tim danas se u preventivi nastanka bolova u
preponama insistira na programiranim i sistematičnim vježbama, u cilju poboljšanja abdominalne muskulature,
jer se etiopatogeneza bolnog sindroma simfize objašnjava „mišićno-aponeurotičnom“ teorijom (Slika 23).

Slika 23. -Prikaz mišića aduktora nadkoljenice i trbušnih mišića koji se smatraju uzrokom bolne prepone

Simptomatologija sindroma simfize je karakteristična, ali ne i tipična. Prvi simptomi se obično javljaju
nakon velikih i često ponavljanih opterećenja treningom i odigravanjem velikog broja utakmica, u kratkom
vremenskom periodu. Vremenom bolovi postaju sve intezivniji i zrakasto se šire prema aduktorima, pubisu,
prednjem dijelu trbušnog zida, perineumu i kukovima. Kretanje nakon treninga ili utakmice postaje otežano. Pri
hodu oboljeli zauzima prinudni stav tijela. Ustajanje iz kreveta ili stolice je otežano. Udaljene draži, kihanje, kašalj,
defekacija, uriniranje izazivaju bol u predjelu simfize. U početku podnošljivi bolovi vremenom se pogoršavaju i
dovode do funkcionalne i sportske nemoći (Slika 24).

Slika 24.- Prikaz lokalizacije preponskog bola kod bolne prepone

Dijagnoza i liječenje ovog oboljena su veoma diskutabilni. Dijagnoza zahtjeva pažljivu anamnezu i pregled
da bi se isključile druga slična oboljenja koja zahtjevaju različite tretmane. Unatoč tome što je načešći uzrok bolne
prepone kod profesionalnih sportaša, gotovo isljučivo se javljaju kod muškaraca, vrlo često kod nogometaša, gdje
određene aktivnosti uključuju brzu akceleraciju i deceleraciju s promjenama smjera. Nogometaši ponekad pate
od hroničnih bolova u preponama koji mogu dovesti u pitanje profesionalnu nogometnu karijeru. Dijagnoza
preponske boli je kontroverzna od kada se ovaj termin koristi da opiše brojna stanja, uključujući slabost ili
rascjep mišićno tetivnog dijela stražnjeg zida preponskog kanala, i rascjep transverzalne fascije, specifična nervna
uklještenja, kao i simptome koji su u potpunom skladu s ingvinalnom kilom koju nije moguće dokazati tokom
fizičkog pregleda (takozvana neposredna ili početak direktne ingvinalne kile). Objektivno palpacijom postoji
bolna osjetljivost različitog inteziteta na insercijama aduktora, pravog trbušnog mišića, pripoju Pupartovog
ligamenta i namjestu spoja između dvije pubične kosti. Adukcija kuka je limitirana bolom. Abdukcija kuka je
ograničena pojavom bola duž abduktora provociran njegovom distenzijom. Antefleksija trupa sa minimalnim
otporom i ekstenzija, zabacivanje trupa prema nazad, prouzrokuje vrlo jaku bol. U dijagnostici se koriste
radiološke pretrage: radiografija, ultrazvučni pregledi i MRI.

Liječenje može biti konzervativno i hirurško. Konzervativne metode liječenja podrazumjevaju apsolutno
ili relativno mirovanje u trajanju od 3-12 mjeseca, analgetična i antiinflamatorna medikametozna sredstva,
infiltraciju analgetika u bolno mjesto, infiltraciju kortikosteroida, elektroanalgetičke procedure, ultrazvuk,
hidroterapiju, kineziterapijsko liječenje, imobilizaciju gipsom, korekciju statike, primjenu raznih uložaka, itd. Sve
ove metode mogu se primjenjivati izolovano ili kombinovano, ovisno od slučaja. Ukoliko konzervativni tretman
ne poluči rezultate primjenjuje se hirurški tretman.

264

KARAKTERISTIČNE POVREDE U NOGOMETU I NJIHOVA PREVENCIJA
Prevencija bolnog sindroma simfize podrazumjeva poseban program vježbi za jačanje muskulature
prednjeg trbušnog zida, kao i vježbe za jačanje kose i poprečne trbušne muskulature. Važno je da se ove vježbe
obavezno i sistematski primjenjuju svakodnevno kod nogometaša (Mičić i saradnici, 2002). Engebretsen
i saradnici, (2010) su analizirali riziko faktore za povrede prepona kod 508 nogometaša tokom 2004 godine.
Tokom sezone registrirana je 61 bolna prepona. Ukupna incidenca povrede prepona je bila 0.6 povreda na 1000
sati treninga i 1.8 povreda na 1000 sati takmičenja. Riziko faktori za bolne prepone bili su prethodne akutne
pubalgije i slabost aduktornih mišića nadkoljenice.

Povreda zadnje lože nadkoljenice
Hamstrings, stražnja loža natkoljenice, je skupina mišića koji se nalaze sa stražnje strane natkoljenice. Tu se
nalaze tri velika mišića: m.semitendinosus, m. semimembranoseus, i m. biceps femoris. Mogu se vidjeti i palpiratu
u fleksiji potkoljenice protiv otpora. Budući da prelaze i preko zgloba kuka i preko koljenog zgloba , djeluju
ekstenzori kuka i flektori koljena. Obje se kretnje ne mogu potpuno izvesti u istom trenutku.
• M. biceps femoris ima dvije glave: caput longum i caput breve. Polazšte duge glave je sa stražnjeg i

lateralnog dijela sjedne kvrge, tuber ischiadicuma, zajedno s tetivom m.semitendinosusa. polazište kratke
glave je sa labium laterale lineae asperae. Distalno se hvataju za glavu fibule. Inervira ih n. ischiadicus, i
to n.tibialis za dugu i n.fibularis communis za kratku glavu. Duga glava mišića ekstendira, aducira i rotira
natkoljenicu prema van. U koljenom zglobu obje glave flektiraju potkoljenicu i rotiraju je prema van.
• M. semitendinosus polazi sa medijalne i stražnje sjedne kvrge, tuber ischiadicuma. Distalno se hvata za
medijalni dio hrapavosti tibije. Inervira ga n. tibialis. Mišić u zglobu kuka djeluje kao ekstenzor i unutrašnji
natkoljenični rotator. U koljenom zglobu djeluje kao fleksor i rotator potkoljenice prema unutra.
• M. semimembranosus proksimalno polazi sa lateralnog dijela sjedalne kvrge, tuber ischiadicusa. Distalno
se hvata medijalni kondil tibije, fasciju polpitealnog mišića, i stražnji dio ovojnice koljenog zgloba.
Inervira ga n.tibialis. mišić je ekstenzor, aduktor, i unutrašnji rotator u zglobu kuka. U koljenom zglobu
djeluje kao fleksor i unutrašnji potkoljenični rotator.
Dužina stražnjih natkoljeničnih mišića se razlikuje od čovjeka do čovjeka, tako da neki ljudi ne mogu
zbog kratkih stražnjih mišića dotaknuti prste na nogama, kad su im koljena ispružena. U nekih ljudi su stražnji
natkoljenični mišići dugi, pa oni to mogu uraditi (Krmpotić-Nemanić i saradnici, 2001). Akutne povrede mišića
stražnje lože natkoljenice obično se dešavaju kod sprintera pri naglom podizanju noge, ili kod nogometaša
prilikom šutanja lopte. One su najčešće povrede u sportaša. Gotovo da i nema nogometaša, rukometaša,
atletičara ili gimnastičara koji barem jednom u svojoj sportskoj karijeri nije povrjedio jedan od mišića iz ove
skupine. Uobičajeno ova se povreda javlja kao nagla i iznenadna bol koja prati prenaprezanje, istegnuće ili
udarac u taj predio. Odmah po povredi nije moguće potpuno ispružiti koljeno, niti hodati bez šepanja. Dan
ili dva po povredi može se pojaviti hematom u obliku modrice netom ispod mjesta povrede. Povrede mišića
stražnje lože dijele na tri stepena po jakosti. Prvi stepen podrazumjeva istegnuće mišića, drugi stepen parcijalnu
rupturu, i trećin stepen potpunu rupturu mišića. Dijagnoza se utvrđuje na osnovu kliničkog pregleda. Bol nastaje
usljed istezanja tetiva, i utestovima sa dodatnim opterećenjem, pri kojem sportista uspijeva da lokalizuje bol u
povrjeđenom dijelu. Ultrazvuk predstavlja korisnu metodu za procjenu ozbiljnosti povrede, u slučaju kidanja
mišićnih niti, kao i za otkrivanje hematoma (Slika 25).

Slika 25. Prikaz mišića stražnje lože buta i stepen povrede istih

265

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA
Povrede koje zahvataju polazište tetive mišića zadnje lože buta, teže su za liječenje, tako da i oporavak
traje duže. Kada je povreda dijagnosticirana, te otklonjena mogućnost drugih uzroka, slijedi liječenje. Odmah
po povredi važan je odmor. Iako potpuno mirovanje nije nužno, mora se uspostaviti pošteda od aktivnosti koje
uzrokuju bol. U prvih nekoliko dana terapija se svodi na hladne ili ledene obloge kojima je cilj umanjiti bolove i
smiriti upalni proces, te kompresiju elastičnim povojem, a kako bi se smanjilo eventualno nastajanje hematoma.
Nakon tog početnog perioda slijedi fizioterapija sa naglaskom na masažu, ultrazvučnu terapiju, magnet, te laser,
a sve sa ciljem poticanja resorpcije hematoma, te ubrzanja procesa cijeljenja. U isto vrijeme kreće i kinzioterapija,
odnosno vježbanje, koja se u početku svodi na lagane vježbe istezanja i propriocepcije, a kasnije i na vježbe
izdržljivosti, snage, repetitivne snage, te na kraju i specifične kineziološke spletove karakteristične za sport kojim
se povređeni sportaš bavi. Osobito je važno po sanaciji simptoma (izostanku bolova) povratak u punu sportsku
aktivnost izvesti polako i odmjereno, e kako bi se izbjeglo ponovno povređivanje. Ako se liječenje povrede pokaže
neuspjelim, može doći do hroničnog oštećenja tetiva mišića zadnje lože buta. U nekim slučajevima neophodna
je i hirurška intervencija (Higgins i saradnici 2009).
Woods i saradnici (2004) proveli su prospektivnu studiju povreda nogometnih klubova iz engleskih
nogometnih liga u periodu od 1997 do 1999. U studiju je uključen 91 klub. Povrede mišića stražnje lože buta
su brojale 12 % svih povreda tokom dvije sezone, a gotovo pola od ovih povreda predstavlja povreda m. biceps
femorisa. Zabilježeno je prosječno pet istegnuća mišića zadnje lože buta po klubu po sezoni. Ukupno 13 116
dana i 2029 utakmica nogometaši su prpustili po sezoni zbog povrede zadnje lože buta, što je u prosjeku 90 dana
i 15 utakmica propuštenih po klubu po sezoni. U 57% slučajeva, povreda dogodila tokom trčanja. Najčešće su
povrjeđivani tokom utakmice (62%). Samo 5 % povreda mišića zadnje lože buta su prošla neki oblik dijagnostičkog
ispitivanja. Stopa ponovnih povreda je iznosila 12%.

Povreda koljena
Koljeni zglob je složen zglob koji ima elemente kutnog i obrtnog zgloba (trochogynglimus). Budući da
ima dva kondila, može se nazvati i dvostrukim kondilarnim ili elipsoidnim zglobom, art.bicondylaris. Pokreti se
izvode oko poprečne i uzdužne osi. Oko poprečne osi izvode se fleksija i ekstenzija podkoljeni ce, a oko uzdužne
osi rotacija podkoljenice prema unutra i prema vani. Zglobna tijela koljenog zgloba su:
• Konveksno zglobno tijelo: Condyli femoris su zavijeni od sprijeda prema natrag. Sprijeda su zavijeni po

većem polumjeru, a straga po manjem. Medijalni kondil zavijen je još i oko međučvorne udubine.
• Konkavno zglobno tijelo: Condyli tibiae sa zglobnim plohama koje su ravne i nisu kongruentne sa

zglobnim plohama na femuru.
Neskladnost zglobnih tijela koljenog zgloba smanjuju zglobni meniskusi, a ujedno služe i kao ublaživači
opterećenja zgloba. Menisci articulares, zglobni meniskusi su polumjesečaste tvorbe građene od vezivne
hrskavice, i omogućavaju kongruentnost između zglobnih tijela. Oba meniskusa sprijeda povezuje poprečni
koljeni ligament. Medijalni meniskus ima oblik otvorenog slova C. Straga je najširi i najdeblji, a prema naprijed
se sužava i smanjuje. Cijeli vanjski rub mu je prirastao sa zglobnom ovojnicom i unutrašnjim pobočnim
ligamentom. Lateralni meniskus ima oblik zatvorenog slova C. U svim dijelovima je jednako debeo. Pokretljiviji je
od medijalnog meniskusa, jer nije vezan uz pobočni ligament (Slika 26).

Slika 26. Prikaz medijalnog i lateralnog meniskusa koljena

Zglobna ovojnica je široka, vezivnu opnu izgrađuju uglavnom niti tetiva prednje i stražnje skupine potkoljeničnih
mišića. Pobočne strane pojačane su pobočnim ligamentima. Zglobnu ovojnicu pojačava pet ligamenata. Često se
nazivaju vanjskim ligamentima koljenog zgloba. Ligamenti koji pojačavaju zglobnu ovojnicu su:

266

KARAKTERISTIČNE POVREDE U NOGOMETU I NJIHOVA PREVENCIJA
• Lig. patellae je zajednička tetiva četveroglavog mišića, koja pojačava prednju stranu zglobne ovojnice.
• Retinacula patellae pojačavaju prednji dio zglobne ovojnice, medijalno i lateralno od lig.patellae. Ona

predstavljaju nastavak tetive m.vastus medialis.
• Lig. popliteum obli uum, kosi poplitealni ligament, pojačava stražnju stranu zglobne ovojnice i predstavlja

nastavak tetive mišića m.semimembranoseus.
• Lig. popliteum arcuatum, lučni poplitealni ligament. Ima oblik slova Y, pojačava straga zglobnu ovojnicu.
• Ligamenta collateralia ili pobočni ligamenti koji pojačavaju pobočnu stranu zglobne ovonjice. Medijalni

kolateralni ligament je trokutasta sveza, na unutrašnjoj strani zgloba, bazom usmjerenom prema naprijed,
a vrhom prema natrag. Polazi sa medijalnog kondila femura i veže se za medijalnu stranu proksimalnog
dijela tibije. Lateralni pobočni ligament ima oblik okrugle vrpce, polazi sa lateralnog kondila femura,
usmjerena je koso prema dole i natrag i veže se za proksimalni dio fibule.
• Ligamenta cruciata genus, predstavljaju dva snažna i kratka ligamenta unutar zgloba. Međusobno se
križaju, a svaki je ukrižen i oko svoje osi. Zbog toga je dio nekog ligamenta uvijek napet, što je posebno
važno za održavanje stalnog dodira zglobnih tijela. Pri ekstenziji napet je prenji dio prednjeg ukrštenog
ligamenta i stražnji dio zadnjeg ukrštenog ligamenta, i obratno (Slika 27).

Slika 27. Prikaz ligamenata koljena

Funkcionalno se koljeni zglob može podjeliti na četri dijela:
1. Meniskofemoralni medijalni dio zgloba smješten je između medijalnog kondila femura i gornje plohe

medijalnog meniskusa. U tom su dijelu zgloba zbog zakrivljenosti medijalnog kondila femura mogući svi
pokreti (fleksija, ekstenzija, vanjska i unutrašnja rotacija).
2. Meniskotibijalni medijalni dio zgloba smješten između donje plohe medijalnog meniskusa i medijalne
zglobne plohe tibije. U tom dijelu zgloba normalno nema kretnji. Ako se u koljenom zglobu izvodi samo
fleksija bez unutrašnje rotacije podkoljenice ili ekstenzija bez vanjske rotacije podkoljenice , u tom se
dijelu zgloba izvodi kompenzatorna unutrašnja rotacija pri ekstenziji, te vanjska rotacija rpi fleksiji.
3. Meniskofemoralni lateralni dio zgloba smješten je između lateralnog kondila femura i gornje plohe
lateralnog meniskusa. U tom dijelu zgloba obavljaju se fleksija i ekstenzija.
4. Meniskotibijalni lateralni dio zgloba nalazi se između donje plohe lateralnog meniskusa i lateralne
zglobne plohe tibije. U tom dijelu zgloba moguća je i rotacija, a tada se tibija rotira u odnosu prema
lateralnom meniskusu, koji se kreće zajedno s kondilom femura.
Poprečna os koljenog zgloba prolazi kroz epikondile femura. Aktivna je fleksija moguća 120-130 stepeni
od nultog položaja, a podkoljenica se može pasivno flektirati do 160 stepeni. Raspon između aktivne i pasivne
fleksije naziva se mrtvim mišićnim prostorom. Ekstenzija je moguća do ispruženog ugla, a ograničavaju je pobočni
ligamenti. U koljenu je moguća i pasivna hiperekstenzija do 5 stepeni od nultog položaja. Pri ekstenziji se uvijek
istodobno zbiva i neznatna rotacija podkoljenice prema van za oko 5 stepeni, a pri fleksiji prema unutra za oko
5 stepeni. Rotacija podkoljenice u koljenom zglobu pri stajanju gotovo je nemoguća jer su pobočni ligamenti
napeti. U srednjem položaju zgloba pobočni ligamenti nisu napeti pa je opseg rotacije najveći. Pri fleksiji od 90
stepeni moguća je unutrašnja rotacija za 10 i vanjska za 40 stepeni (Krmpotić-Nemanić i saradnici 2001). Povrede
koljena su u 50 % slučajeva uzrok odsustvovanja igrača iz sportskih aktivnosti. Iako se javljaju rjeđe nego uganuća
skočnog zgloba u nogometu, za povrjeđeno koljeno potreban je dug period rehabilitacije, s tim kod čak 25 %
sportista i godinu dana nakon povrede koljeno nije potpuno funkcionalno. Zbog toga je izuzetno važno da se
blagovremeno i tačno uspostavi dijagnoza povrede, na osnovu koje se primjenjuje odgovarajuća rehabilitacija ili

267

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA
se sportista upućuje ljekaru specijalisti. Povrede koljena koje su nekada označavale kraj sportske karijere, danas
se uspješno saniraju iako ishod liječenja i dalje umnogome zavisi od podrške specijalističkih centara.

Akutne povrede koljena
U akutne povrede koljena spadaju:
• Kidanje (ruptura) unutrašnjeg ili spoljašnjeg meniskusa
• Lezija prednjeg ukrštenog ligamenta
• Lezija zadnjeg ukrštenog ligamenta
• Povreda unutrašnjeg pobočnog ligamenta
• Povreda spoljašnjeg pobočnog ligamenta
• Iščašenje čašice
• Oštećenje zglobne hrskavice
Prije saniranja akutne povrede koljena uzima se detaljna anamneza koja obezbjeđuje najznačanije
dijagnostičke podatke. Ispitivanje može biti posebno otežano ako je koljeno izuzetno otečeno i bolno. Na
potencijalno oštećenje strukture može da ukaže i sam mehanizam povrede. Bilo kakav popratni zvučni preskok
sugeriše povredu prednjeg ukrštenog ligamenta. Za uspostavljanje dijagnoze važni su stepen i vrijeme nastanka
otoka. Ako se pojavila hemartroza, postoji veliki otok koji se javlja tokom prvih 1 do 2 sata nakon povrede.
Mogući uzroci hemartroze su ruptura prednjeg ukrštenog ligamenta ili iščašenje čašice. Izliv koji se stvara u
periodu od 24 sata poslije povrede karakterističan je za povredu meniskusa. Povrede unutrašnjeg ligamenta
obično nisu praćenje otokom.
Povrede meniskusa
Povrede meniskusa često se dešavaju u sportovima kao što je nogomet. Nastaju usljed djelovanja sile na
zglob pri određenim kretnjama okretanjua i uvrtanja. Takve su kretnje obično brze i nenadane, kada mišići i
tetive svojom akcijom ne stignu fiksirati sve segmente, pa se zglobna čahura i ligamenti jako naprežu, a zglobna
glavica vrši jaki pritisak na sam meniskus ili meniskuse. Povredama je najpodložniji fiksirani unutrašnji meniskus,
koji se povrjeđuje oko 20 puta učestalije od spoljašnog meniskusa (slika 28). Naime, do kidanja meniskusa dolazi
kada se gornji dio trupa sportiste rotira sa koljenom u položaju fleksije, uz rotaciju potkoljenice te evnetualno
njenu abdukciju ili adukciju. Zbog toga što je medijalni meniskus prirastao za tibijalnu kolateralnu vezu, torzijska
opterećenja meniska mogu razderati meniskus ili ga odvojiti od vezivne opne. Nastaje kad pri flektiranom koljenu
uz vanjsku rotaciju te eventualno abdukciju potkoljenice iznenada uslijedi snažna ekstenzija. U tom trenutku
kondili tibije i femura uhvate stražnji, centralni dio medijalnog dislociranog meniska te ga gnječe. Tako nastaje
početna, obično nepotpuna lezija te postupno nastaje potpuni uzdužni razodor čitavog meniska. Hrskavični
ulomak može se pomaknuti prema središtu zgloba i blokirati i zapeti između kondila tibie i femura. To „zaključa“
koljeno u fleksiji i povrjeđeni ga ne može potpuno ekstendirati. Kad se torzija meniska zbiva u flektiranom
koljenu pod opterećenjme tjelesne težine, medijalni meniskus obično uzdužno pukne. Takva je povreda česta
kod sportaša koji rotiraju flektirano koljeno dok trče, kao što je nogomet i košarka. Zbog toga što su unutrašnji
dijelovi meniskusa slabo opskrbljeni krvlju rastrgnuća u tom području slabo cijele. Povredu prate trenutni bol
i slabost koljena. Otok nastupa povremeno u toku narednih 12-24 sata. Povremeni izuzetak je cijepanje dobro
vaskularizirane spoljašne trećine meniskusa, usljed kojeg dolazi do izljevanja krvi u zglob. Prilikom izvođenja
pokreta prekretanja pod spoljašnim opterećenjem javlja se kolaps i bol, uz moguću blokiranost (npr.položaj
prekretanja od 5 do 10%) koja se dešava relativno rijetko i zahtjeva hitnu hiruršku intervenciju.

Slika 28.- Primjeri povreda meniskusa

268

KARAKTERISTIČNE POVREDE U NOGOMETU I NJIHOVA PREVENCIJA
Dijagnoza
Ispitivanjem se utvrđuju mali do umjereni izljev u zglobu koljena uz osjetljivost u predjelu povrede. S
obzirom na to da 70 do 80 % ovih povreda pogađa zadnji rog unutrašnjeg meniskusa osjetljivost je obično
lokalizirana u predjelu medijalne strane patelarnog ligamenta, proksimalno od medijalnog platoa tibije. Bol
obično izaziva pasivno pregibanje koljena, a simptomi se dodatno pogoršavaju pri spoljašnoj rotaciji podkoljenice
u istom položaju. Nelagodnost stvara i prekomjerno opružanje. Za iskusnog ljekara ti nalazi su dovoljni za
postavljanje dijagnoze. Makmarijev test (prekretanja i rotacije) i dalje se koristi iako se njegova efikasnost smatra
diskutabilnom. Ako se simptomi ne izazovu pasivnim pregibanjem, pacijent izvodi čučnjeve. Također, u 90 %
slučajeva postojanje ciste meniskusa na lateralnoj liniji zgloba ukazuje na degenerativno cijepanje spoljašnjeg
meniskusa. Povreda meniskusa se dijagnostikuje klinički koju na osnovu ispitivanja sa velikom dijagnostičkom
tačnošću postavlja specijalista na terenu. Dijagnoza se potvrđuje artoskopijom i magnetnom rezonancom koja
predstavlja neinvazivnu metodu dijagnostikovanja, ali u nekim slučajevima može rezultirati lažno pozitivnim
rezultatima.
Liječenje
Liječenje povreda meniskusa ovisno o povredi može da se provodi konzervativnom-fizikalnom terapijom
ili hirurškim putem. Rehabilitacija se sastoji od vježbi jačanja i povećavanja obima pokreta, započinje u
periodu nakon prestanka bola. Ovisno od tretmana nošenje opterećenja ide od nenošenja nikakvog tereta
do potpunog nošenja opterećenja u periodu do 6 sedmica. Sve veća pojava osteartroze kod pacijenata koji su
svojim ranim dvadesetim doživjeli povredu unutrašnjeg meniskusa, odnosno oštećenje hrskavice koja se javlja
ili u vrijeme povrede ili kao posljedica oštećenja meniskusa. S toga je važno da se oštećenja hrskavica što više
sanira, naročito nakon kidanja meniskusa, jer se ukljanjanjem meniskusa ne obezbjeđuju pozitivni dugoročni
rezultati. Napredovanje degenartivnih povreda je vrlo brzo, one zahvataju spoljašnji dio menisukusa i čest
su uzrok preranog završetka sportske karijere. Zbog toga se umjesto potpune menisketomije (uklanjanja
cijelog meniskusa) čini parcijalna, ili kod specifičnih oštećenja čak i šivanje meniskusa. Oštećenje hrskavice
nastaje nakon oštećenja meniskusa ili udruženo s njima. Za postizanje što uspješnijeg liječenja primjenjuje
se hondroplastika i mikrofraktura. U posljednje vrijeme sve su popularnije trehnike presađivanja hrskavice i
kulture hondrocita (Slika 29).

Slika 29. - Prikaz povrede i tretmana meniskusa parcijalnom meniscektomijom i šivanjem

Povrede ligamenata
Prednji ukršteni ligament
Funkcija prednjeg ukrštenog ligamenta omogućava prevenciju prednjeg iščašenja tibie ispod butne kosti.
Povreda se obično dešava kada se valgus sila primjeni na savijeno koljeno dok je stopalo u položaju spoljašne
rotacije ili kod udarca u lateralnu stranu zgloba. Hiperekstenzija noge koja rotirana prema unutra nije tako čest
mehanizam. Ovaj mehanizam povrede koji je praćen zvučnim preskokom i neposrednim bolom uz brzu pojavu
otoka (hemartros) u roku od 1 do 2 sata, od velikog je dijagnostičkog značaja. Odstupanje od ovog pravila dešava
se povremeno, kada se ruptura prednjeg ukrštenog ligamenta manifestuje samo umjerenim otokom, vjerovatno
kao rezultat rane intervencije na terenu koja obuhvata mirovanje, led kompresiju i elevaciju. 70 % hemartroza
izazvano je rupturom prednjeg ukrštenog ligamenta, dok preostalih 30 % nastaje zbog osteohondralnih preloma
ili cijepanja dobro prokrvljene spoljašne trećine unutrašnjeg meniskusa koljeni zglob postaje jako nestabilan kad
je prekinuta prednja ukrštena veza, te se tibia može odmicati od femura prema naprijed tzv. simptom ladice
(Slika 30).

269

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA
Slika 30.- Prikaz povrede prednjeg ukrštenog ligamenta koljena

Dijagnoza
Ispitivanje povrede može biti otežano zbog pojave otoka. Najadekvatnije ispitivanje sprovodi se pomoću
Lahmanovog testa kojim se potvrđuje dijagnoza. Nekada se koristi i test prednje ladice, ali je on često uzrok
nelagodnosti u povrjeđenom dijelu. Prednji ukršteni ligament često biva povrjeđen zajedno s drugim
strukturama, kao što je unutrašnji meniskus, unutrašnji pobočni i zadnji kosi ligament. Zajednička povreda
pomenutih struktura poznata je i kao Odonehuova trijada. Povremeno se može vidjeti udružen i Segondov
prelom (prelom platoa tibie).
Liječenje
Konzervativna terapija koja se primjenjivala prije petnaest godina, danas predstavlja jednu od mogućih
terapija u liječenju isključivo rekreativnih sportista. Međutim, sportisti koji žele da se bave vrhunskim sportom,
prethodno moraju da se podvrgnu hirurškom tretmanu. Za rekonstrukciju prednjeg ukrštenog ligamenta koristi
se središnji dio patelarnog ligamenta ili tetiva semitendinozusa i gracilisa. Obnavljane povrjeđene strukture
provodi se odmah ili u periodu od 3 do 6 nedelja, zavisno od simptoma. Nakon rekonstrukcije povrjeđenog
ligamenta slijedi period rehabilitacije od šest mjeseci koji se završava povratkom sportiste na teren. Da bi
sportista dostigao potrebnu dinamičku stabilnost, važno je da u periodu od tri do šest mjeseci ponovno dostigne
adekvatan nivo propriocepcije i snage.
Zadnji ukršteni ligament
Ruptura zadnjeg ukrštenog ligamenta dešava se obično usljed direktog udarca u tibiu tik ispod savijenog
koljena. Tu povredu može pratiti osjećaj nestabilnosti zgloba, ali često bez otoka jer je ligament ekstrasinovijalan.
Prekomjerni pomak tibije prema natrag ili femura prema naprijed, te prekomjerna fleksija koljena mogu izazvati
pucanje stražnje ukrštene veze. U tom slučaju tibija se u simptomu ladice može pomaknuti prema natrag.
Dijagnoza
Pregledom koljena utvrđuje se uleknuće sa stražnje strane, bez palpabilnog ispupčenja površine tibije
s unutrašnje strane, koje može pomoći u manje očiglednim slučajevima. Na rendgenskom snimku uočava se
avulzija tibijalnog pripoja zadnjeg ukrštenog ligamenta koja se često dešava. Simptomi su često neprepoznatljivi
pa je teško utvrditi dijagnozu.
Liječenje
Liječenje se sprovodi konzervativnom terapijom jer je disfunkcija koja nastaje usljed te povrede mnogo
manja od one koja prati rupturu prednjeg ukrštenog ligamenta. Rehabilitacija se zasniva na jačanju četveroglavog
mišića. Potom se uvode vježbe zatvorenog kinetičkog lanca kojima se omogućava jačanje ligamenata koljena
uporedo sa njohovom zaštitom od prekomjerne tibijalne translacije.
Unutrašnji i vanjski pobočni ligament
Pobočni ligamenti koljenog zgloba napete su pri ekstenziji, a labave pri fleksiji koljena. To je stoga što u
ekstenziji između pobočnih ligamenata dolazi prednji dio kondila femura, koji je zavijen po većem polumjeru,
a pri fleksiji je između nih stražnji dio kondila, zavijen po manjem polumjeru. Prema tome pobočni ligamenti
priječe prekomjernu ekstenziju koljena. Unutrašnji pobočni ligament napinje se i pri unutrašnjoj rotaciji, a

270

KARAKTERISTIČNE POVREDE U NOGOMETU I NJIHOVA PREVENCIJA

manji dio je napet i pri fleksiji zbog zavijenosti medijalnog kondila oko udubine, fossa intercondylaris. Lateralni
pobočni ligament napet je pri ekstenziji i vanjskoj rotaciji, a labav je pri fleksiji i unutrašnjoj rotaciji potkoljenice.
Pobočni ligamenti sprječavaju abdukciju i adukciju podkoljenice u koljenom zglobu. Unutrašnji pobočni
ligament pdložniji je povredama od vanjskog. Anamneza se utvrđuje djelovanjem valgus sile ili povrede nastale
uvrtanjem noge, odnosno udruženog dejstva spoljašne rotacije i valgus sile. Kod povreda ovog ligamenta
zajedničke povrede više struktura koljenog zgloba nisu neuobičajne. Čvrsta povezanost unutrašnjeg pobočnog
ligamenta i medijalnog meniskusa klinički je važna jer je povreda ligamenta gotovo redovito povezana sa
povredom meniskusa. Medijalni pobočni ligament ne mora puknuti, nego se samo istegnuti, tj. samo neke niti
popucaju. Istegnuće izaziva bol i osjetljivost iznad tibijalnog hvatišta ligamenta gdje obično popucaju vezivne
niti. Dijagnoza se postavlja pregledom koljena, gdje dominira otok. Da bi se utvrdila slabost zgloba ili proizveli
simptomi, pritisak se vrši na unutrašnju stranu zgloba u položaju punog opružanja, a onda u položaju prekretanja
od 10 do 30 stepeni, u kome je koljeno manje stabilno. Ispitivanje ligamenta koji je potpuno prekinut je bezbolno
zbog odvojenosti nervnih struktura. Za ocjenjivanje stepena težine povrede i isključivanje popratnog oštećenja
struktura koljenog zgloba primjenjuje se snimanje magnetnom rezonancom. Liječenje se u slučaju izolovane
povrede unutrašnjeg pobočnog ligamenta provodi konzervativno. Rehabilitacija povreda prvog stepena provodi
se uglavnom primjenjivanjem programa za jačanje mišića i povećavanjem opsega pokreta u periodu od 3 do 4
nedelje. Povrede drugog i trećeg stepena se liječe konzervativnom terapijom, uz ograničenje opsega pokreta u
koljenu. Period oporavka je obično duži, a u slučajevima težih povreda može trajati i do deset nedelja. Povrede
spoljašnjeg pobočnog ligamenta se rjeđe dešavaju iz razloga što je spoljašni pobočni ligament izuzetno čvrsta
veza i što se rijetko dešavaju udarci u medijalnu stranu koljena koji bi ga gurali lateralno i razderali ligament.
No kad se to dogodi posljedice prekida su ozbiljne. Obično se prekida distalni dio ligamenta, a često se otkida i
glava fibule, jer je veza jača od kosti. Potpuni prekid ligamenta je često povezan s istegnućem fibularnog nerva,
što dovodi do kljenutosti mišića prednje i lateralne strane podkoljenice i nemogućnosti dorzalne fleksije stopala.
Prema procjeni stepena prekida pobočnih ligamenata koljena razlikujemo:

• Stepen 1 predstavlja neznatno kidanje/uganuće (nema slabosti zgloba).
• Stepen 2 predstavlja djelomično kidanje/uganuće ( zglog je stabilan pri opružanju, ali nestabilan pri uglu

od 30 stepeni).
• Stepen 3 predstavlja potpunu disrupciju ligamenata.
Čašična iščašenja ili subluksacije
Ova akutna povreda obično nastaje direktnim udarcem u čašicu. Iščašenje se obično javlja na spoljašnoj
strani, uz pojavu bola i gubitak funkcije zgloba koljena. Igrač ima osjećaj kao da mu je čašica ispala. Dijagnoza
se utvrđuje fizikalnim pregledom, gdje dominira osjetljivost i otok, a u nekim slučajevima čašica ostaje
dislocirana. Test postiska čašice potiskivanjem čašice s unutrašnje strane prema vani izaziva bol. Za isključenje
osteohondralnog preloma koristi se rendgenski snimak. Liječenje se provodi rehabilitacijom pomoću koje se
uspostavlja patelofemoralna stabilizacija. U početnom stadiju koristi se bandažiranje. Uporni simptomi ukazuju
da je potrebno artroskopsko ispitivanje da bi se isključilo postojanje oštećenja hrskavice (Higgins i saradnici
2009).
Lundbal i saradnici (2013) proveli su prospektivnu studiju o povredi unutrašnjeg pobočnog ligamenta.
Istraživanje je uključivalo 27 profesionalnih europskih timova tokom 11 sezona, od 2001 do 2012 godine.
Registrirano je 346 povreda unutrašnjeg pobočnog ligamenta, s stopom povrede od 0.33/ 1000 sati igranja. Stopa
povrede na utakmicama je bila devet puta veća nego na treningu, 1.31 naprema 0.14/1000 sati. Signifikantno
je prosječno godišnje opadanje povreda medijalnog pobočnog ligamenta od 7%. Prosječno vrijeme izbivanja
s terena je iznosilo 23 dana. Skoro 70% svih povreda unutrašnjeg pobočnog ligamenta je nastalo kontaktnom
povredom.
Nicolini i saradnici (2014) ispitivali su povrede koljena kod sportaša tretiranih u ambulanti sportskog
trauma centra prema dobu, spolu i povredi. Ukupno 440 bolesnika podjeljeno je prema sportskoj aktivnosti.
Najčešće povrede koljena registrirane su u nogometu od kojih prednjače povrede prednjog ukršstenog ligamenta
i meniskusa. Ukupno je bilo 167 povrjeđenih u nogometu, od čega 17 žena i 83 muškarca, prosječne starosti 28.7
godina. Registrirano je 54,5% povreda prednjeg ukrštenog ligamenta, 15% povreda meniskusa, 4% patelarne
nestabilnosti, 5% patelarne tendinopatije, 4% povrede hrskavice, 3,5% povreda medijalnog kolateralnog
ligamenta i 3,5% patelofemoralnog sindroma.

Povreda skočnog zgloba
Stopalo je glavni oslonac preko kojega se odvijaju gotovo svi pokreti čovjeka kao što su hodanje, trčanje,
skokovi i održavanje ravnoteže. Pri svakom odrazu i doskoku dolazi do snažnog stresa na stopalo i skočni zglob,
koji se prenosi na koljena, kukove i kičmu. Podkoljenicu sa stopalom povezuju dva zgloba:

271

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA

• Articulatio talocruralis, gornji nožni zglob
• Articulatio subtalaris, donji nožni zglob
Articulatio talocruralis, gornji nožni zglob
Zglobna tijela gornjeg nožnog zgloba:
• Konkavno zglobno tijelo: donji krajevi tibije i fibule. Konkavno zglobno tijelo upotpunjuju lig.tibiofibulare

anterius i lig.tibiofibulare posterius.
• Konveksno zglobno tijelo: trochlea tali, zglobni valjak gležanjske kosti sa zglobnim plohama, facies

superior trochleae tali, facies malleolaris medialis, i facies malleolaris lateralis. Zglobni valjak je konveksan
od straga prema naprijed, a u poprečnom smjeru je udubljen. Sprijeda je širi nego straga, što je važno za
mehaniku goprnjeg nožnog zgloba.
Zglobna ovojnica je vezivna opna koja se veže uz rub zglobnih hrskavica zglobnih tijela, osim na njihovim
prednjeim stranama, gdje se veže za kost. Straga je tanka, a sprijeda je čvrsta. Dva su glavna ligamenta talokruralnog
zgloba:
• Lig. collaterale mediale (deltoideum) lepezasta je trokutasta veza razapeta na medijalnoj strani korjena
stopala. Vrh se trokuta veže za medijalni maleolus, a niti se lepezasto šire prema gležanjskoj, petnoj i
čunastoj kosti. Stoga ligament ima tri dijela pars tibiotalaris, pars tibionavicularis i pars tibiocalcanea.
Pars tibionavicularis je površinski dio ligamenta, a razapet je između medijalne strane medijalnog gležnja
i dorzalne i medijalne plohe navikularne kosti. Površinski je smješten i pars tibiocalcanea koji polazi s
vrha medijalnog gležnja i hvata se na donji i stražnji rub nastavka, sustentaculum tali. Pars tibiotalaris
duboki je dio ligamenta koji se dijeli na stražnji i prednji krak. Medijalni ligament učvršćuje petnu i
čunastu kost uz talus, a održava i medijalnu stranu stopala i medijalni uzdužni stopalni svod.
• Lig. collaterale laterale se sastoji od tri dijela: lig.calcaneofibulare, lig.talofibulare anterius i posterius. Lig.
calcaneofibulare smještena je na lateralnoj strani korjena stopala. Razapeta je između prednjeg ruba
lateralnog maleolusa i lateralne strane petne kosti. Lig. talofibulare anterius je četvrtasta, kratka i široka
veza razapeta vodoravno između prednjeg ruba lateralnog maleolusa i lateralne strane vrata talusa. Lig.
talofibulare posterius vodoravno je postavljena debela veza trapeznog oblika. Polazi sa fossa malleoli
lateralis i hvata se na tuberculum laterale processus posterior tali.
Lig. calcaneofibulare i lig. mediale (deltoideum) osiguravaju čvrstoću gornjeg i doneg nožnog zgloba. To je
veoma važno za normalnu ulogu stopala pri hodanju, trčanju i skakanju. Pri dorzalnoj fleksiji stopala napinju se
stražnji dijelovi veze, a pri plantarnoj ekstenziji prednji dijelovi i tako ograničavaju raspon pokreta.
Gornji nožni zglob je kutni zglob. Oko poprečne osi koja prolazi ispod donjih rubova maleolusa, izvode se
pokreti prekretanja dorzuma stopala prema podkoljenici, tj. fleksija i odmicanje od podkoljenice, tj. ekstenzija.
Pri fleksiji je između maleolusa postavljen širi dio valjka gležanjske kosti, pa je u tom položaju zglob učvršćen.
Pri plantarnoj ekstenziji, uži stražnji dio zglobnog valjka gležanjske kosti dolazi između maleolusa, pa je u tom
položaju zglob labav. Opseg pokreta u donjem nožnom zglobu iznosi oko 70 stepeni. Dorzalna se fleksija može
izvesti do 25 stepeni od osnovnog položaja, a plantarna ekstenzija do 45 stepeni.
Articulatio subtalaris, donji nožni zglob
Zglobna tijela donjeg nožnog zgloba:
• Konveksno zglobno tijelo: gornja strana petne kosti, sa zglobnom plohom, facies articularis talaris
posterior, usmjerenom prema gore i naprijed.
• Konkavno zglobno tijelo: donja strana gležanjske kosti, s ovalnom zglobnom plohom, facies articularis
calcanea posterior, usmjerenom prema dole i straga.
Zglobna ovojnica je vezivna opna koja povezuje obe zglobne plohe. Tanka je i veže se uz rub zglobnih tijela,
osim na stražnjoj strani zgloba, gdje se veže oko centimetar oko hrskavičnog ruba. Zglobni ligamenti
subtalarnog zgloba su:
• Lig. talocalcaneum mediale predstavlja tanku vezu smještenu na medijalnoj stranidonjeg nožnog zgloba.
Polazi sa tuberculum mediale processus posterior tali i usmjerena je vodoravno prema naprijed do
sustentaculum tali.
• Lig. talocalcaneum laterale polazi s donje strane vrata gležanjske kosti i hvata se na vanjsku stranu petne
kosti.
• Lig. talocalcaneum posterius polazi s donje strane tuberculum processus posterior tali i hvata se na
gornji dio stražnje strane petne kosti.

272

KARAKTERISTIČNE POVREDE U NOGOMETU I NJIHOVA PREVENCIJA
Zglobna tijela u ovom zglobu dopuštaju klizanje i rotaciju. Pokreti u subtalarnom zglobu povezani su sa
pokretima središnjega zgloba nožja. Oko zamišljene sagitalne osi koja prolazi uzduž stopala i prema drugom
prstu u subtalarnom zglobu izvodi se rotacija stopala. Pri medijalnoj rotaciji stopala medijalni se rub stopala
odiže od podloge, a taban se okreće prema medijalno. Adukcija stopala redovno je udružena s medijalnom
rotacijom stopala, a abdukcija s lateralnom rotacijom. Istodoban pokret adukcije i supinacije naziva se inverzijom
stopala. U inverziji stopalo dotiče podlogu vanjskim rubom, što se još zove i varus položaj. Abdukcija udružena
s rotacijom prema van označava se kao everzija stopala. U tom položaju stopalo dotiče podlogu unutrašnjim
rubom što se još zove valgus položaj stopala. Zbog funkcionalne povezanosti gornjeg i donjeg nožnog zgloba,
pokreti prekretanja stopala redovno su udruženi s torzijskim pokretima (Slika 31) (Krmpotić-Nemanić i sar.,
2001).

Slika 31.- Prikaz skočnog zgloba s medijalne i lateralne strane

Tabansko pregibanje u suštini predstavlja pokret opružanja stopala, koji zglob čini manje stabilnim, a time
i podložnijim povredama. Uganuće dkočnog zgloba jedna je od najčešćih sportskih povreda.

Akutne povrede skočnog zgloba
U akutne povrede skočnog zgloba spadaju:
• Inverzione povrede
• Everzione povrede
Inverzione povrede ili uganuća skočnog zgloba čine približno 10-15% ukupnog broja sportskih povreda.
Povreda nastaje pri doskoku sa stopalom u položaju plantarne fleksije, kada je sprtista izbačen iz ravnoteže (Slika
32).

Slika 32. -Prikaz inverzione povrede skočnog zgloba

273

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA

Navedena povreda je praćena lateralnim i medijalnim oticanjem pri pokušaju ostvarivanja inverzije i
plantarne fleksije. Članak boli na dodir, pri čemu je bolna i palpacija talusa. Otok se javlja lateralno, medijalno
i dorzalno. Kod   distorzija skočnog zgloba važno je razlikovati uganuća od razdora ligamenata. Prema tome
povrede skočnog zgloba mogu se podijeliti u četri sljedeće grupe:

1. Minimalno istegnuće ili distenzija praćena minimalnom nestabilnosću skočnog zgloba ili niskim
stepenom stabilnoću istog. Javlja se blag bol i otok, neznatna ukrućenost.

2. Minimalan stepen naprsnuća vlakana ligamenata, uz povišen stepen nestabilnosti zgloba. Praćen je
jačim bolom i otežanim hodanjem, uz povišen otok i ukrućenost zgloba.

3. Rascjep ligamenata, uz ozbiljan stepen ligamentarne disfunkcionalnosti, povećana nestabilnost zgloba,
uz povišen otok.

4. Povrede koštanih struktura.
Dijagnoza se konstatuje pregledom, osjetljivošću spoljašnjeg ligamenta skočnog zgloba, prije svega
talofibularnog ligamenta. a ukoliko je uganuće veće može se takođe povrijediti i lig.calcaneofibulare. Pritisak
na lateralni dio zgloba izaziva nelagodnost, a slabost zgloba, koja nastaje kao posljedica kidanja talofibularnog
ligamenta potvrđuje se pozitivnim testom prednje ladice. Ostali testovi su test podizanja skočne kosti, stres
test spoljašne rotacije. Ako se posumnja na prelom koristi se rendgensko snimanje. Ako se simptomi uporno
ponavljaju potrebno je izvršiti snimanje magnetnom rezonancom, da bi se isključilo hondralno oštećenje skočne
kosti. Liječenje u akutnoj fazi (prva 24 sata) podrazumjeva primjenu „RICE protokola“ i to: R-rest (odmor), I-ice
(led), C-compresion (kompresija), E-elevation (elevacija) ili postići nivo nagiba povrijeđenog zgloba. Potrebno
je prekinuti aktivnost. Kompresija se primjenjuje odma da bi zaustavila krvarenje. Led utiče na smanjenje boli
i vazokonstrikciju, ali tek u roku od 10 minuta, pa se zbog toga prvo primjenjuje kompresija. Za smanjenje
upale i otklanjanja bola mogu se koristiti i nesteroidni inflamatorni analgetici. Učvršćivanje bandažnom trakom
primjenjuje se postavljanjem zavojnog materijala u obliku solva U. Poslije 24 sata uključuje se aktivna i pasivna
mobilizacija. Primjena longeta i drugih ortoza predstavlja agresivni režim liječenja sportiste, koji obezbjeđuje
brži i potpuniji oporavak. Nakon otklanjanja ortoze koristi se sigurnosno bandažiranje. U ranoj fazi povrede
korisna je i elektroterapija. Za jačanje skočnog zgloba koriste se izometrijske vježbe s postepenim povećavanjem
trening opterećenja i napredovanjem ka ekcentričnom jačanju i proprioceptivnom treningu. Tek kada se postigne
potpuna funkcionalnost povrjeđenog dijela, igrač može da se vrati na takmičenje. Uzroci sporog oporavka mogu
biti anteriolateralni sindrom ili uporni kapsulitis koji se uočava na snimku magnetnom rezonancom. Poboljšanje
se postiže intraartikularnom primjenom kortikosteroida. Ukoliko simptomi i dalje perzistiraju, to može ukazivati
na niz drugih komplikacija, pa je preporučeno artroskopsko ispitivanje i eventualni tretman.
Everzione povrede ili kidanje sindezmoze mnogo su rjeđe nego inverzione povrede, uglavnom zahvataju
deltoidni ligament, koji predstavlja jaču i elastičniju strukturu od spoljašnih zglobnih ligamenta. Ovaj tip povrede
čini 15 % svih povreda skočnog zgloba. Everzione povrede su značajne zbog toga što povećanje sila koje do njih
dovode za posljedicu ima i druge srodne traume, kao što su prelom prelom medijalnog maleolusa ili kidanje
sindezmoze, koja je tipična posljedica everzione povrede pri izvođenju dorzalnog prekretanja stopala. Dijagnoza
se potvrđuje kliničkim ispitivanjem. Osjetljivost i otok se primjećuju na unutrašnjoj strani skočnog zgloba. Da
bi se isključili prelomi, oštećenje hrskavice preporučuje se rendgensko i snimanje magnetnom rezonancom.
Smjernice za liječenje ove povrede slične su kao kod inverzionim povreda, s tim da proces oporavka traje duže
(Higgins i saradnici2009).
Walden i saradnici (2013) su proveli prospektivnu studiju povreda skočnog zgloba u nogometu. U studiju je
bilo uključeno 27 europskih kulbova, ukupno 1743 nogometaša od 2001 do 2012 godine. Registrirano je ukupno
1080 povreda skočnog zgloba (13% od svih povreda). Najčešća je bila povreda kolateralnog lateralnog ligamenta
(51% svih povreda skočnog zgloba). Stopa povreda skočnog zgloba je bila 1/1000 sati, dok je stopa uganuća
iznosila 0.7/1000 sati igranja. Stopa povrede skočnog zgloba je blago smanjila tokom razdoblja praćenja od 11
godina, u prosjeku za 3.1 % po sezoni. Prekšaj je prema procjeni suca kod 40% slučajeva povezan sa uganućem.
Uganuća skočnog zgloba rijetko su dovela do odsustva s takmičenja.

Prevencija sportskih povreda
Procjena najbolje strategije prevencije povreda za nogomet zahtijeva potpuno razumijevanje faktora koji
pridonose pojavi tih povreda i implementaciji ili poštivanju, potencijalnih strategija prevencije. Jedan od izazova
s kojim se trenutno suočavaju zainteresirani u sprečavanju nogometnih povreda je nedostatak dobrog nadzora
podataka koji bi omogućili identifikaciju faktora i korištenje tih podataka u razvoju i vrednovanju prevencija
strategije i/ili smjernica. Strategije prevencije mogu uzeti udjela u edukaciji i podizanju svijesti (npr. izgradnju
vještina), promjenu inženjeringa (npr. novi dizajn opreme), ili postavljanje i provođenje politike (npr. pravila

274

KARAKTERISTIČNE POVREDE U NOGOMETU I NJIHOVA PREVENCIJA

tržišnog natjecanja). Strategije mogu biti usmjerene na sportskog sudionika, potencijalnu opasnost, ili okolinu.
Međutim, da se dobije bolji uvid kako nogometne povrede utječu na nogometaše, potrebna je potpunija
procjena obrazaca povrede. To može biti ostvareno kroz uspostavu ciljanih nadzora i strategija prikupljanja
podataka uključujući, organizirane i neorganizirane postavke (Olsen i saradnici 2004).

Jedna od najvažnijih uloga sportskih ljekara je sprječavanje sportskih povreda, mentalne, socijalne i
financijske štete koja ih prati. Primarni cilj preventivne mjere predstavlja smanjivanje bilo koje povrede u sportu,
tokom takmičenja i treninga. Sekundarne preventivne mjere odnose se na adekvatan pregled povrjeđenog
igrača od strane sportskog ljekara kako bi se smanjio rizik od naknadne ili sekundarne povrede. Svaki pristup
prevenciji povreda od strane pojedinca ili tima trebao bi biti sekvencijalan i slijediti određene faze (Forsdyke i
sar., 2011):

1. Utvrditi obim problema (prevalenca povreda, ozbiljnost povreda, vremenski period nastanka
2. Utvrditi etiologiju povreda (unutrašni faktori, vanjski faktori)
3. Uvesti preventivne mjere usmjerene na smanjivanje incidence povreda
4. Ocjeniti učinkovitost preventivnih mjera ponavljanjem jednog koraka u procesu
Prevencija povreda u sportu danas predstavlja veoma aktuelno pitanje, posebno ukoliko se žele postići
vrhunski sportski rezultati. Nije bez razloga rečeno „bolje spriječiti nego liječiti“. Razmatranje prevencija povreda
uokvirena su namjerom da se pitanje vulnerabilnosti (osjetljivosti, ranjivosti) sportiste, kao i prevencija sportskog
traumatizma, objasne sa gledišta biomehaničke sigurnosti. Ona obezbjeđuje održavanje kordinacije pokretačkog
sistema ljudskog organizma, pri čemu ulogu igra više faktora, o kojima treneri trebaju strogo da vode računa i
surađuju sa ljekarima. Postoji niz faktora preventive povreda u sportu:
• Dobra selekcija mladih budućih takmičara za pojedine sportske discipline i utvrđivanje da li postoji

sposobnost za određenu sportsku aktivnost. Potrebno je provesti odgovarajuće postupke ispitivanja, na
osnovu kojih bi se preporučilo mladom sportisti za koji sport da se opredjeli.
• Spremnost takmičara, opšta i specifična kondicija i takmičarsko iskustvo. Needovoljno spremni igrači se
vrlo lako i često povrjeđuju.
• Pretreniranost i zamor sportiste su veoma značajni faktori u nastanku povrede, posebno u nastanku
bolesti napora i recidivirajućih povreda koje poprimaju hronični karakter.
• Prijevremeni povratak na treninge nedovoljno oporavljenih sportista. Oni mogu vrlo lako da se povrjede,
te da dođe no novi trauma lokomotornog sistema.
• Nepotpuna priprema, zagrijavanje prije treninga i takmičenja. Ono se ne smije izvoditi nemarno i
nedovoljno. Sve grupe mišića se trebaju zagrijati putem kretanja, trčanja, vježbi istezanja i opuštanja.
• Atmosferski uslovi su značajan faktor u nastanku povreda i oboljenja u sportu.
• Uslovi i kvalitet terena. Tvrd, neravan, klizav, blatnjav, isuviše mekan, kao i natopljen teren može da
dovode do ozbiljnih povreda.
• Kontrola i samokontrola i poštivanje pravila igre.
• Stav sudija i njihovo korektno suđenje može u mnogome da smanji rizik od povreda.
• Nedovoljni oporavak nakon treninga i utakmica predstavlja veoma važan faktor u nastanku povreda.
• Zaštitna sportska oprema. Dužnost je trenera i zdravstvenih radnika da kontrolišu poštivanje propisa.
Posebno se preporučuje sportistima koji su u riziku od povrede. Kao preventivna mjera zaštite povrede
skočnog zgloba jeste bandaža zgloba naročito za nogometaše. Razlog tome je plitka nogometna obuća
nedovoljna da zaštiti skočni zglob, radi čega nogometaši često imaju uganuća skočnog zgloba.
• Prehrana, kao i suplementacija ishrane vitaminima, mineralima, proteinima, i dr.veoma važna u smislu
podizanja odbrambenih sposobnosti organizma i poboljšanja kvalitete imunog stanja organizma.
Opšte je prihvaćen stav da je moguća prevencija najvećeg broja sportskih povreda, uzimajući u obzir sve
navedene faktore. Ovu doktrinu i stav moguće je ostvariti timskim radom i aktivnom saradnjom trenera, sportskih
ljekara i naravno igrača (Mičić i saradnici, 2002). Zdravstveni rizik u treningu i vrhunskom sportu najčešće se
odnosi na akutne povrede. Akutne povrede su povrede nastale uslijed jednokratnih i jasno definiranih rizičnih
situacija, a rastu proporcionalno s ukupnim vremenom provedenim na treningu. Raspon težine akutnih povreda
kreće se od blagih, kao što su iščašenja i istegnuća pa do onih ozbiljnih za koje je potrebna i hospitalizacija. Rizik od
akutnih povreda varira ovisno o sportu. Prije započinjanja mjera ili programa prevencije sportskih povreda treba
precizno utvrditi problem: pojavu povreda i njihov broj, vremenski trend, težinu povreda i njihove posljedice.
Drugi je korak utvrđivanje etiologije, faktora rizika i mehanizama ozljeđivanja. Treći je korak prevencije sportskih
povreda uvođenje preventivnih mjera ili trenažnog programa. Tri su se strategije prevencije povreda pokazale
uspješnima:
1) korištenje opreme koja smanjuje rizik od ozljeđivanja,
2) primjena (i promjena) pravila igre, i
3) programi vježbanja usmjereni na smanjenje učestalosti povreda i rizika od ozljeđivanja.

275

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA

U programe vježbanja koj su usmjereni na smanjenju učestalosti povreda i rizika ozljeđivanja spadaju i
programi opće kondicijske (fizičke) pripreme kojima je ujedno i cilj prevencija sportskih povreda. To su sadržaji
usmjereni na razvoj jakosti, snage, ravnoteže, fleksibilnosti, brzine i agilnosti, kao i konstantna edukacija trenera
i sportaša o mehanizmima ozljeđivanja uz inzistiranje na pravilnoj, poželjnoj tehnici izvođenja vježbi. Uspješnost
programa kondicijske pripreme u prevenciji povreda odnosno zaštiti zdravlja sportaša jasno je vidljivo iz
određenih istraživanja u čak 87 % manjoj učestalosti povreda kod onih koji su provodili preventivni trenažni
program, u odnosu na one koji nisu. Na temelju pregleda i analize rezultata istraživanja s ciljem prevencije
povreda kod sportaša se može preporučiti višestrano kondicijski usmjeren preventivni trening koji se sastoji se
od pliometrijskih podražaja, vježbi primarne jakosti, vježbi ravnoteže, vježbi s opterećenjem, vježbe za razvoj
brzine i agilnosti, te učenje tehnika promjene smjera i doskoka. Osim poboljšanja u motoričkim sposobnostima
(jakost, skočnost, brzina, dinamička ravnoteža, nestanak mišićnog disbalansa), uz primjenu takvih programa
unapređuje se i više biomehaničkih faktora povezanih sa smanjenjem rizika od ozljeđivanja, a smanjuje se
i učestalost povreda. No, prava prevencija povreda znači puno više od provođenja samo programa vježbanja
usmjerenog na rizične dijelove lokomotornog sistema čovjeka. Ona podrazumijeva i promjenu ponašanja ostalih
sudionika u sportu o kojima ovisi sigurnost i zdravlje sportaša, poput trenera, sportskih klubova, sudaca, liječnika,
fizioterapeuta, nutricionista pa i gledatelja. Kroz preventivnu strategiju koja uključuje uži krug suradnika oko
sportaša moguće je već u ranim fazama sportske karijere prepoznati ograničenja, odnosno, potencijalne rizike
od ozljeđivanja na temelju analize natjecateljske aktivnosti, zahtjeva sporta, mehanizama ozljeđivanja, građe
ili sposobnosti sportaša i slično. Jedan od važnih ciljeva prevencije trebao bi biti stvaranje navike preventivnog
vježbanja već na samom početku sportske karijere (Milanović i saradnici, 2012).

U sportskoj medicini postoji engleski akronim RICE, koji se s godinama proširio na PRICE, i to je ono
osnovno što bi svi trebali zapamtiti. Što to znači PRICE:

P = prevention (prevencija)
R = rest (odmor)
I = ice (led)
C = compression (pritisak)
E = elevation ( podizanje)

Objasniti ćemo svaku od ovih stavki:

P - prevention (prevencija)
Sada ćemo opisati opće principe liječenja povreda. Najčešće povrede koje se događaju su povrede mekih
tkiva (istegnuća, kontuzije (udarci), uganuća itd.) i imaju zajednički način liječenja. Važno je napomenuti da je
kod svih povreda svatko sebi najbolji doktor i uz ove principe sebi može najviše pomoći. Treba znati da je pri
svim tim povredama najvažniji faktor vrijeme (ako sportaš prekine aktivnost čim osjeti da nešto nije u redu
može uvelike smanjiti obim povrede i skratiti vrijeme potrebno za izliječenje, ako u najkraćem mogućem roku i
redovito primjeni opisane principe također će ubrzati oporavak).

R – rest (odmor)
Nakon zadobivene povrede (npr. udarac u kvadriceps ili uganuće zgloba...) potrebno je čim prije prekinuti
sportsku aktivnost uz rasterećenje povređenog dijela tijela, tj. mirovanje.

I –ice (led) Slika 33. – Lediranje povređenog dijela tijela
Stavljanjem leda na povređeno mjesto dolazi do
vazokonstrikcije, tj sužavanja krvnih žila, čime se smanjuje
krvarenje iz povrede, a time i nastanak hematoma i otekline.
Hladnoća smanjuje upalu na mjestu povrede, te smanjuje
bol. Zbog svega toga se smanjuje obim povrede i ubrzava
proces cijeljenja. Jako je važno da se led stavi na povređeno
mjesto čim prije. Led treba primjenjivati nekoliko (5-6, ali
može i više) puta dnevno po 20-tak minuta, posebno u
prvih 48 -72 sata nakon povrede. Led se ne smije stavljati
direktno na kožu da ne bi nastale ozebline. Npr., zaledite
vodu u čaši jogurta i kada vam zatreba stavite led u staru
čarapu i zdrobite ga unutar čarape. Zatim čarapu sa ledom
stavite na povređeno mjesto (npr. zglob) i čvrsto zamotate
zavojem ili nekakvom krpom. Na taj način sigurno primjenjujete hladnoću i kompresiju. Danas postoje i razni
pripravci koji se mogu kupiti u apotekama kao npr. Liquid ice, Ice packs i sl., ali oni mogu biti poprilično skupi.

276

KARAKTERISTIČNE POVREDE U NOGOMETU I NJIHOVA PREVENCIJA

C – compression (pritisak) Slika 34. – Kompresija i podizanje povređenog dijela tjela
Kompresija smanjuje veličinu početnog hematoma i
otekline i raspoređuje ih na veću površinu, stvrajući time
bolje uslove za njihovu resorpciju. Primjenjuje se tokom
i nakon primjene hladnoće, odnosno leda. Kompresija se
izvodi zamatnjem povređenog dijela tijela elastičnim ili
običnim zavojem. Mora se paziti da se ne stegne prejako
(prejako je stegnuto ako je dio ekstremetita iza zavoja
hladan, otečen i/ili plave boje, te ako se javlja bol).

E – elevation (podizanje)
Podizanje povrjeđenog dijela tijela smanjuje oteklinu
a time i upalu ozlijeđenog dijela tjela. Podizanje se vrši tako
da povređeni dio bude iznad razine srca, npr. kod povrede
noge ležimo tako da ispod noge stavimo jastuk ili nešto drugo kako bi noga bila na povišenom.

U prvih 1-2 dana od povrede treba izbjegavati primjenu topline na povredu, kreme koje griju (poput
Deep heata), zatim umjerene i intezivne aktivnosti, energične masaže i alkohol, bilo lokalno, na mjestu povrede,
bilo sistemski, pićem. Svi nabrojeni faktori povećavaju prokrvljenost, a time i krvarenje i stvaranje hematoma i
otekline na mjestu povrede, te na taj način usporavaju cijeljenje tkiva i prologiraju povratak na sportske terene.
Dozvoljeno je, dapače i poželjno, blago razgibavanje ili istezanje ozlijeđenog dijela tijela kako ne bi došlo do
ukočenja zgloba i/ili mišića. Važno je napomenuti da svi postupci koji se provode moraju biti bezbolni!

Nakon početne faze cijeljenja (1-2 dana, ovisno o povredi možda i više), tj kada nestanu oteklina i bol
pri mirovanju, treba započeti sa postupnim razgibavanjem i jačanjem povređenog dijela tijela, ali sve treba
dozirati tako da se ne javlja bol. Npr. kod uganuća skočnog zgloba se javlja bol pri određenoj kretnji, osobito
pri maksimalnom izvođenju te kretnje. Tada se razgibavanje može započeti pasivno, tako da sami sa rukama
pomičete stopalo u svim smjerovima, a nakon toga aktivno u onom opsegu koji ne izaziva bol. Važno je da
čim prije započnete sa jačanjem mišića na povrijeđenom dijelu tijela kako ne bi došlo do atrofije, tj. prevelikog
gubitka mišićne mase. Prvih nekoliko dana samo kontrahirajte, odnosno napinjite mišić bez izvođenja kretnje
u zglobu, a zatim sa kretnjom u zglobu. Svaki dan postupno pojačavajte intenzitet vježbanja, a kroz nekoliko
dana možete dodati i otpor (utezi, vrećice sa pijeskom ili vježbanje u paru). Vježbajte tako dok vam stanje ne
bude kao i prije nastanka povrede i tada postupno krenite sa sportskim aktivnostima. Svi postupci koji se izvode
NIKADA ne smiju izazivati BOL! Ovdje je prikazano kako možete smanjiti rizik od nastanka povrede i kako
tretirati povrede koje se najčešće događaju prilikom bavljenja sportom. Provodite ove principe i vaš povratak
sportu će biti puno brži. Ukoliko nastane neka ozbiljnija povreda ili niste sigurni što napraviti obavezno se javite
liječniku koji će vas pregledati

Literatura

• Arnasson, A.; Sigurdsson, S.B.; Gudmundsson, A.; Holme, I.; Engebretsen, L. Bahr, R. (2004). Risk factors for injuries in
football. American Journal of Sports Medicine. 32 (Suppl. 1), 5-16.

• Baima, J. (2009). Sports injuries. Westport, Connecticut: Greenwood Press.
• Brizić, E. (2012). Uzroci i prevencija povreda u profesionalnom i rekreativnom sportu. Diplomski rad, Zagreb: Medicinski

fakultet.
• Conn, JM. Annest, JL. Gilchrist, J. (2003). Sports and recreation related injury episodes in the US population, 1997–

99. Inj Prev. (9), 117–123.
• Dvorak, J. & Junge, A. (2000). Football injuries and physical symptoms: A review of the literature. American Journal of

Sports Medicine, 28 (Suupl. 5), 3-9.
• Dvorak, J. Junge, A. Derman,W. Schwellnus, M. (2011). Injuries and illnesses of football players during the 2010 FIFA

World Cup. Br J Sports Med. 45:626-630.
• Ekstrand, J. Gillquist, J. (1984).Prevention of sport injuries in football players. Int J Sports Med. 5 (Suppl. 3), 140–4.
• Ekstrand, J. Hägglund, M. Waldén, M. (2011). Injury incidence and injury patterns in professional football: the UEFA

injury study. Br J Sports Med 45:553-558.
• Ekstrand, J. Hägglund, M. Waldén, M. (2011). Epidemiology of muscle injuries in professional football (soccer). Am J

Sports Med. 6:1226-32.
• Engebretsen, AH. Myklebust, G. Holme, I. Engebretsen, L. Bahr, R. (2010). Intrinsic risk factors for groin injuries among

male soccer players: a prospective cohort study. Am J Sports Med. 38:2051-7.

277

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA

• Forsdyke, D. Gledhill, A. Mackay, N. Randerson, K. (2011). Introduction to sports injury and assessment. Forsdyke, D.
Gledhill, A. (Ur.), Foundations in Sports Therapy (pp.21-35). Portsmouth: Heinemann.

• Fuller, C.W.; Smith, G.L.; Junge, A. & Dvorak, J. (2004). An Assessment of Player Error as an Injury Causation Factor in
International Football. American Journal of Sports Medicine. 32(1), 285-355.

• Hägglund, M. (2007). Epidemiology and prevention of football injuries. Doktorska disertacija, Linköping: Faculty of
Health Sciences.

• Hawkins, RD,.Fuller, CW. (1999). A prospective epidemiological study of injuries in four English professional football
clubs. Br J Sports Med. (33), 196–203.

• Hawkins, RD. Hulse, MA. Wilkinson, C.  (2001). The association football medical research programme: an audit of
injuries in professional football. Br J Sports Med (35) 43–47.

• Higgins, R. English, B. Brukner, P. (2009). Osnove sportske medicine. Beograd: DATA STATUS.
• Junge, A. Dvorak, J. (2013). Injury surveillance in the World Football Tournaments 1998–2012. Br J Sports Med. 47:782-

788.
• Junge, A. Dvořák, J. (2015). Football injuries during the 2014 FIFA World Cup. Br J Sports Med. 49:599-602.
• Junge, A.; Dvorak, J. & Graf-Baumann, T. (2004). Football Injuries During the World Cup 2002. American Journal of

Sports Medicine. 32 (Suppl. 1), 23-26.
• Junge, A.; Dvorak, J.; Graf-Baumann, T. Peterson, L. (2004). Football Injuries during FIFA Tournaments and the Olympic

Games, 1998-2001. American Journal of Sports Medicine. 32 (Suppl. 1), 80-87.
• Krmpotić-Nemanić, J. Marušić A. (2001). Anatomija čovjeka 1. dio. Zagreb: Medicinska naklada.
• Lundblad, M. Waldén, M. Magnusson, H. Karlsson, J. Ekstrand, J. (2013). The UEFA injury study: 11-year data concerning

346 MCL injuries and time to return to play. Br J Sports Med. 12:759-62.
• Luthje, P. Nurmi, I. Kataja, M. et al. (1996). Epidemiology and traumatology of injuries in elite soccer: a prospective

study in Finland. Scand J Med Sci Sports. (6) 180–5.
• Malin, A. Magnus, F. Karin, HL. (2014). Insurance claims data: a possible solution for a national sports injury surveillance

system? An evaluation of data information against ASIDD and consensus statements on sports injury surveillance. BMJ
Open, 4(6).
• Medved, R. (1980). Sportska medicina. Zagreb: Jugoslovenska medicinska naklada.
• Meeuwisse WH. (1994). Assessing causation in sport injury: a multifactorial model. Clin J Sports Med. (4), 166-170.
• Mičić, J. Nešović, B. (2002). Sportska medicina II izdanje. Nešović, B. (Ur.), Dijagnostika, liječenje i rehabilitacija povreda
mišića kod sportista (str.177-194). Beograd: Europski centar za mir i razvoj (ECPD) Univerziteta za mir Ujedinjenih
nacija.
• Mičić, J. Nešović, B. (2002). Sportska medicina II izdanje. Nešović, B. (Ur.), Bolni sindrom simfize kod sportista i
mogućnosti njegovog lečenja (str.195-202). Beograd: Europski centar za mir i razvoj (ECPD) Univerziteta za mir
Ujedinjenih nacija.
• Mičić, J. Nešović, B. (2002). Sportska medicina II izdanje. Nešović, B. (Ur.), Prevencija sportskih povreda i oboljenja
(str.163-167). Beograd: Europski centar za mir i razvoj (ECPD).
• Minigh, J.L. (2007). Sports medicine. London: Greenwood Press.
• Milanović, D. Šalaj, S. Gregov, C. (2012). BASIC PHYSICAL CONDITIONING IN ATHLETE’S HEALTH PROTECTION. Arh
Hig Rada Toksikol. 63 (Suppl. 3), 103-119.
• Morgan, BE. Oberlander, MA. (2001). An examination of injuries in major league soccer. The inaugural season. Am J
Sports Med. (29), 426–30.
• Morgan, BE. Oberlander, MA. (2001). An examination of injuries in major league soccer. The inaugural season. Am J
Sports Med. (29), 426–30.
• Murphy, DF. Connolly, DAJ. Beynnon, BD. (2003). Risk factors for lower extremity injury: a review of the literature. Br J
Sports Med (37), 13-29.
• National Institute of Arthritis and Musculoskeletal and Skin Diseases (2009) (NIAMS) Sports Injuries and Prevention
http://www.niams.nih.gov 19th March, 2012.
• Nicolini, A.P. i saradnici (2014). Common injuries in athletes’ knee: experience of a specialized center. Acta Ortop Bras.
22 ( Suppl. 3), 127-131.
• Olsen, L. Scanlan, A. MacKay, M. Babul, S. Reid, D. Clark,M. Raina, P. (2004). Strategies for prevention of soccer related
injuries: a systematic review. Br. J. Sports Med. (38), 89-94.
• Pećina, M. (2004). Športska medicina. Zagreb: Medicinska naklada.
• Prpić, I. (2002). Kirurgija za medicinare. Zagreb: Školska Knjiga.
• Rahnama, N. Reilly, T. Lees, A. (2002). Injury risk associated with playing actions during competitive soccer. Br J Sports
Med. (36), 354–9.
• Roberts, W. O. (2004). Bull’s Handbook of Sports Injuries-Second Edition. Blacklick:
• Ryynänen, J. Junge, A. Dvorak, J. Peterson, L. Jón Karlsson, J. Börjesson, M. (2013). The effect of changes in the score on
injury incidence during three FIFA World Cups. Br J Sports Med 2013;47:960-964.

278

KARAKTERISTIČNE POVREDE U NOGOMETU I NJIHOVA PREVENCIJA
• Saidoff, D. Apfel, S. (2004). The healthy body handbook: a total guide to the prevention and treatment of sports

injuries. New York: Demos Medical Publishing.
• Tyler, F.T. Silvers, H.J. Gerhardt, M.B. Nicholas, S.J. (2010) Groin Injuries in Sports Medicine. Sports Health. 3:231-236.
• Waldén, M. Hägglund, M. Ekstrand, J. (2013). Time-trends and circumstances surrounding ankle injuries in men’s

professional football: an 11-year follow-up of the UEFA Champions League injury study. Br J Sports Med. 47:748-753.
• Walker, B. (2007). The Anatomy of Sport Injuries. Berkeley, California: Lotus Pubishling.
• Wong, P. Hong, Y. (2005). Soccer injury in the lower extremities. Br. J. Sports Med. (39), 473-482.
• Woods, C. i saradnici (2004). The Football Association Medical Research Programme: an audit of injuries in professional

football—analysis of hamstring injuries. Br J Sports Med. 38: 36-41.
• Yoon, Y.S.; Chai, M. & Shin, D.W. (2004). Football Injuries at Asian Tournaments. American Journal of Sports Medicine.

32 (Suppl. 1), 36–42.

279



7. PRAKTIKUM

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA

„Oni koji se vole ne nalaze na kraju jedno drugo, negdje, jednom... Oni su svo
vrijeme jedno u drugom.“

Rumi

282

PRAKTIKUM

Moderan nogomet kao kompleksna aktivnost nezamisliv je bez tehničko – taktičke obuke nogometaša,
koja se odvija od samog početka bavljenja nogometom, a usavršavanje traje tokom cijele igračke karijere.
Tehnika nogometaša podrazumijeva biomehaničko ispravno i racionalno izvođenje struktura kretanja koje
igraču omogućavaju potpuno izražavanje njegovih funkcionalnih i motoričkih potencijala. Racionalnu tehniku
karakterišu ekonomičnost, lahkoća, te ritmičnost i harmoničnost kretanja u standardnim ili promjenjivim
uslovima. Tehnika se javlja kao dugotrajan proces učenja velikoga broja motoričkih struktura. Rezultat
dugotrajnog učenja je tehnička pripremljenost igrača da racionalno upravlja pokretima, odnosno kretanjima
vlastitoga tijela u specifičnim uslovima treninga i utakmice. Tehnika se uči tokom dužeg vremena i rezultat je
velikoga broja ponavljanja tehničkih elemenata.

Trend razvoja tehničke pripreme nogometaša ukazuje na sljedeće:
• Nogometaš budućnosti morat će biti univerzalno tehnički osposobljen
• Tehnika će biti još dinamičnija
• Velika pažnja biti će posvećena udarcima na gol iz raznih pozicija
• Povećat će se zahtjevi u raznolikosti i preciznosti udaraca pri dodavanju
• Vođenje lopte svedeno je na minimum zbog tendencije igre „od prve“ i smanjenjog prostora djelovanja
• U primanjima lopti dominirat će prenosi lopte i fintiranja prije primanja
• Od driblinga i fintiranja dominirat će tehnički elementi kao što su dribling unutrašnjom stranom i

vanjskom stranom stopala, finta tijelom i finta „ lažni šut“
• Svi igrači morat će posjedovati tehniku oduzimanja lopte
Da bi se usvojili tehnički elemenati potrebno se je prilikom tehničkom treninga pridržavati osnovnih
načela:
• Načelo kontinuiranosti tehničke pripreme; Tehnika se uči od najmlađih uzrasta, pa sve do seniorskog

uzrasta. Potrebno je pridržavati se zakonitosti razvoja uzrasne dobi s kojom se tehnički trening provodi.
• Načelo racionalnosti i utilitarnosti tehničke pripreme; Prvi zahtjev u učenju tehnike jest da kretanja

budu izvedena pravilno, kako bi se mogla usvojiti racionalna tehnika. U obuci tehnike moraju dominirati
osnovni elementi koji se kasnije nadograđuju. Tendencija tehničke pripreme je što više situacijskih vježbi.
Učenje tehnike odrađuje se od jednostavnijih prema složenijima, kako bi igrač u seniorskom uzrastu
raspolagao sa širokim repertoarom tehničkih elemenata.
• Načelo cjelina – dio – cjelina; Prilikom tehničke izobrazbe potrebno je učiti elemente u cjelini. Ukoliko
nije moguće usvojiti određeni element potrebno ga je izolirati i učiti kao samostalni dio. S time da nikada
ne treba izdvojiti samo onu strukturu koja „škripi“ već i strukturu pokreta prije i poslije.
• Načelo vježbanja boljom i slabijom nogom; Potrebno je prilikom tehničke obuke podjednako vježbati
i bolju i slabiju stranu. Igrači koji imaju obje noge podjednake, stvaraju mogućnost usvajanja većeg broja
tehnički elemenata koje mogu koristiti u igri.
• Načelo individualnosti i specifičnosti; Potrebno je respektirati individualne sposobnosti usvajanja
tehničkih elemenata, kao i uklanjanja grešaka. U ekipi ima igrača koji imaju vrlo dobru tehniku oduzimanja
lopte, a slabiju tehniku predaje lopte, što potrebno uzeti u obzir prilikom određivanja određenih pozicija
u igri.
• Načelo povratnih informacija; Prepoznavanje povratnih informacija odnosno testiranje tehnike,
omogućava daljnje programiranje rada i ispravljanje nastalih grešaka.
• Načelo kompleksnosti; Prilikom usvajanja tehničkih elementa potrebno je raditi i na razvoju određenih
motoričkih sposobnosti o kojima tehnika ovisi (koordinacija, preciznost, kinestetička osjetljivost, brzina,
snaga, izdržljivost i dr).) kao i usvajati određene tehničke zahtjeve.
Učenje tehnike je dugotrajan proces usvajanja velikog broja motoričkih struktura, a kao rezultat
toga pojavljuje se tehnička pripremljenost koja podrazumijeva visoko razvijene sposobnosti nogometaša
za upravljanjem pokretima vlastitog tijela prilikom izvođenja dinamičkih stereotipa kretanja sa ili bez
lopte. Tehničko znanje predstavlja sredstvo motoričke inteligencije (koordinacije) i odlučivanja igrača u
toku akcija, te sposobnost adaptacije kretanja na novonastale situacije koje se događaju u igri. Sama obuka
nogometaša mora biti usmjerena na rješavanje sljedeća dva zadatka:
• Učenje elemenata tehnike, odnosno formiranja navika
• Usavršavanje stečenih navika i adaptacija na složene situacije u nogometnoj igri.
Sama metodika obuke nogometaša ima zadatak pronalaziti najefikasnije i najracionalnije putove i postupke
u usvajanju motornih znanja i navika razvoja specifičnih sposobnosti igrača. Specifični zadaci obuke uvjetuju i
specifičnu podjelu metodike obuke na osnovnu i kvalitetnu obuku nogometa.

283

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA

Metodika osnovne obuke – rješava pitanja najracionalnijih metoda u učenju elemenata nogometne
tehnike s ciljem pravilnoga izvođenja svih vrsta kretanja kako s loptom tako i bez lopte. To se uglavnom odnosi
na usvajanje osnovnih struktura kretanja vezanih za pojedine tehničke elemente.

Metodika kvalitetne obuke – ova metoda upućuje na najracionalnije metode u procesu usavršavanja
elemenata tehnike s ciljem usvajanja dinamične koordinacije kretanja, uz razvijanje određenih psihomotornih
kvaliteta. Kvalitetna obuka je nadogradnja osnovne obuke koja ima za cilj povezivanje savladanih elemenata
tehnike u jednu dinamičnu cjelinu koje je adekvatna situacijama u igri. Ovdje je potrebno svladati osnovne
elemente tehnike kroz složenije taktičke zahtjeve vezane za kombinirane tehničke vježbe, kroz tehničko –
taktičke vježbe, kroz igru na dva gola. U obuci tehnike u nogometu mogu se koristiti sljedeće metode:

• Sintetička metoda
• Analitička metoda
• Kombinirana metoda
Sintetička metoda je dominantna i osnovna metoda u obuci nogometa koja vodi računa o cjelovitosti,
odnosno elementi tehnike se uče u cjelini. Sintetička metoda je primarna u obuci tehnike sa dinamičnim pristupom
kretanja. Ona podrazumijeva usvajanje i usavršavanje motoričkog zadatka u cjelini. Dakle, sami elementi tehnike
uče se u cijelosti što je ujedno najbliže uslovima same nogometne igre. Ova metoda je ekonomičnija a bolje
motivira igrače jer imaju jasniju predodžbu cilja.
Analitička metoda je u stvari pomoćna metoda, odnosno učenje pojedinih dijelova nekog pokreta koji se
spajaju u cjelinu. To je postupak učenja u kojem se globalna struktura kretanja podijeli u više faza, te se svaka faza
usvaja posebno. Kada se nakon nekog vremena pojedini dijelovi nauče, integriraju se u jednu cjelinu.
Kombinirana metoda je metoda koja je dosta zastupljena u praksi, koja je u stvari kombinacija sintetičko
– analitičke metode. Dakle, motorička se aktivnost izvodi u cjelini, ali se u toku vježbanja pojedini dijelovi koji su
teški ili se pogrešno izvode, izdvajaju i posebno uvježbavaju. Nakon što su elementi usvojeni spajaju se u cjelinu.
Osim pravilnog odabira trenažnih metoda, u samoj obuci tehnike posebnu pažnju treba obratiti na
redoslijed obučavanja elemenata tehnike. Treba osigurati pravilan i racionalan raspored u savladavanju materije.
Učenje novih elemenata mora biti povezano sa ponavljanjem već naučenih elemenata.
Učenje tehničkih elemenata jedno je od najsloženijih radnih zadataka trenera. Stoga je u metodi obučavanja
potrebno ići jednim određenim redoslijedom koji važi za sve elemente:
1. Najava tehničkog elementa u cjelini od strane trenera
2. Demonstracija elementa u cijelosti od strane trenera
3. Izvođenje elemenata u cjelini od strane igrača bez zahtjeva za pravilnošću u svim detaljima elementa
4. Izvođenje elementa uz korekciju grešaka od strane trenera. Prvo treba otklanjati krupnije greške, a kasnije

postepeno sitnije.
5. Demonstracija tipičnih izvođenja od strane igrača s ukazivanjem na najbolju i najlošiju izvedbu, te

uočavanje razlika od strane igrača
6. Povezivanje strukture kretanja sa specifičnim psihomotornim sposobnostima koja je dominantna u tom

kretanju
7. Povezivanje nekoliko elemenata tehnike (npr. prijem, vođenje, udarac) u varijabilnim uslovima vježbanja

i postepenim povećanjem zahtjeva na razvoj specifičnih psihomotornih sposobnosti.
8. Situacijske vježbe u saradnji dvojice ili više igrača, s polu aktivnim i aktivnim protivnikom
9. Takmičarski uslovi vježbe u štafetama, pomoćnim igrama
10. Igra na dva gola, kontrola u kojoj se mjeri usvojena kretanja, situacijska rješenja i kakvi su rezultati

korekcije. Dakle osnovni pravac u metodici obuke je vježba – igra – korekcija u vježbi – igra
Savremeni trening malađih uzrasnih kategorija u nogometu zasnovan je na modernoj viziji nogometnog
treninga mlađih uzrasta kroz usvajanje elemenata nogometne igre kroz igru.Trenažni proces mlađih uzrasnih
kategorija u nogometu danas je struktuiran tako da se igra i vježbe kombinuju, a osnovni cilj svakog treninga je
da se stvori jedan veseli ambijent igre, zabave i takmičenja. Upravo na ovaj način, igrajući se, mladi nogometaši
nesvjesno ali maksimalno motivirani, razvijaju motoričke i intelektualne sposobnosti, uče i usavršavaju tehničko
– taktičke elemente nogometa. Slobodno se može ponoviti već dokazano, da je igra najbolji »učitelj«. Ovako
struktuirani treninzi sa visokim nivoom ispoljavanja kretnih struktura kroz pojednostavljenu igru pozitivno
transformaciono djeluje na čitav antropološki status, a posebno na motoričke i funkcionalne sposobnosti
kao i morfološke karakteristike djece. Koristeći dugogodišnje praktično iskustvo u sportu i nogometu, u radu
sa mlađim uzrasnim kategorijama nogometaša, poznavajući metode rada koje se odnose na obučavanje i
usavršavanje elemenata nogometne tehnike kao i psihomotorni razvoj djece, nadamo se da će ovaj tekst dati
skromni doprinos u poboljšanju trenažne tehnologije mladih nogometaša u Bosni i Hercegovini .

284

PRAKTIKUM

Vježbe za razvoj elementarne nogometne tehnike

Vježba broj: 1. – Kontrola lopte

Cilj: Razvoj elementarne tehnike.

Rekviziti: markeri, čunjevi, lopte, mali golovi.
Broj igrača: 8
Prostor: 10X15m
Opis: Igrači su u parovima s jednom loptom raspoređeni
u ograničenom prostoru. Igrač s loptom izvršava tehnički
zadatak kontrole lopte, a drugi igrač radi vježbe koordinacije
bez lopte.
Zahtjevi: Kontrola lopte: sredinom hrbata stopala, spoljnim,
unutrašnjim, rolanjem, povlačenje đonom, pas, povratna,
dribling…
Zahtjevi trenera:

 mehko stopalo,
 podignuta glava (periferni pogled),
 zategnuto stopalo (kod pasa),
 kontrola driblinga,
 korekcija tehnike trčanja.

Vježba broj 2. – Kontrola lopte u vazduhu
Cilj: Razvoj elementarne tehnike.

Broj igrača: 8
Prostor: 10x15m
Opis: U ograničenom prostoru igrači su u parovima s
jednom loptom. Dok jedan igrač žonglira, loptom drugi
radi vježbe istezanja.
Zahtjevi: Kontrolisati loptu u vazduhu što duže na zadati
način: puna lijeva-desna, unutrašnja lijeva-desna, spoljna
lijeva-desna.
Zahtjevi trenera:

 zategnuto i ispruženo stopalo,
 mehkoća pokreta,
 doziranje udarca do visine glave,
 kontrola položaja tijela.

Vježba broj 3. – Tehnika u krugu

Cilj: Obuka elementarne tehnike

Broj igrača: 14 (2x7)
Prostor: Krug prečnika 25m
Opis: Igrači unutar kruga izvode tehničke elemente
loptom dok igrači na spoljnim obodima kruga rade vježbe
koordinacije bez lopte i sarađuju kroz pas s igračima unutar
kruga.
Zahtjevi: I – Igrači se unutar kruga kreću bez lopte. Nude
se spoljnim igračima, dobijaju loptu i vrše primopredaju na
razne načine (unutrašnja, spoljna, đon...).
II – Igrači unutar kruga vrše kontrolu lopte i odigravaju
povratni pas sa spoljnim igračima.
III – Igrači sa spoljnih pozicija rukom odigravaju pas na
igrače unutar kruga koji primaju i predaju loptu raznim
dijelovima tijela.
IV – Udarac glavom sa zemlje i iz vazduha.
Zahtjevi trenera:

 tačno odigravanje pasa,
 kosa kretanja u krugu,
 okret oko stajne noge.

285

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA
Vježba broj 4. – Tehnika u krugu u parovima

Cilj: Obuka elementarne tehnike s poluaktivnim
protivnikom
Broj igrača: 16 (2x8)
Prostor: Krug prečnika 25m
Opis: Igrači su u parovima (dvije boje) unutar kruga, dok
su spolja proizvoljno. Par dobija razne tehničko-taktičke
zadatke koje izvršava uz saradnju s igračima s oboda
kruga
Zahtjevi: I – Razna lažna kretanja i i odigravanje pasa
na spoljnjeg igrača (unutrašnja, spoljna, puna), II – isto
kao prva varijanta samo iz vazduha, III – jedan od parova
prilazi, prima loptu, okreće se licem ka protivniku,
dribla ga i predaje slobodnom spoljnjem igraču, IV –
odbrambeni igrači istrčavaju ispred napadača i presijecaju
loptu (po zemlji i iz vazduha).
Zahtjevi trenera:

 demarkacija,
 promjena ritma,

Vježba broj 5. –Igra ruka-glava, ruka-noga u ograničenom prostoru
Cilj: Usavršavanje tehničkih elemenata kroz igru.
Broj igrača: 12 (2x6)
Prostor: 10x15m
Opis: Igrači su podijeljeni u dvije ekipe i dodajući se
loptom, rukama traže slobodan prostor da izvedu
povratni pas zadatog tehničkog elementa, dok druga
ekipa pokušava da presiječe loptu. Pobjednik je ekipa
koja sakupi 10 pasova.
Zahtjevi: Lopta ne smije da padne na zemlju prilikom
dodavanja. I – ruka povratna glavom, II – ruka povratna
nogom, III – ruka povratna glavom ili rukom
Zahtjevi trenera:

 brza distribucija lopti,
 komunikacija među igračima,
 promjena težišta igre.

Vježba broj 6. – Obuka tehnike udarca glavom u parovima
Cilj: Obuka udarca po lopti glavom
Broj igrača: 8
Prostor: 20x 10m
Opis: Igrači se nalaze u parovima na rastojanju od 10m
i izvode udarce po lopti glavom na način koji zahtijeva
trener.
Zahtjevi: Imitacija udarca držeći loptu u rukama;
dodavanje lopte saigraču od zemlje; dodavanje saigraču
iz nabačene lopte.
Zahtjevi trenera:

 iskorak jednom nogom,
 zamah tijelom unazad pa unaprijed,
 trzaj glavom,

udarac čelom,
 oči otvorene.

286

PRAKTIKUM

Vježba broj 7. – Igra tenisa u kolonama
Cilj: Obuka tehničkih elemenata prijema i
udarca po lopti glavom.
Broj igrača: 8 (2x4)
Prostor: 10x5m
Opis: Prvi igrač iz kolone prebacuje loptu
u polje protivničke ekipe. Prvi igrač iz
suprotne kolone je prima, odigrava u vis i
prebacuje u polje protivničke ekipe.
Zahtjevi: 10 poena, obavezna pobjeda.

Vježba broj 8. – Igra ruka-glava, ruka-noga
Cilj: Usavršavanje tehničkih elemenata kroz igru
Broj igrača: 12 (2x6), dvije boje
Prostor: 10x15m
Opis: Igrači su podijeljeni u dvije ekipe i dodajući se
loptom rukama traže slobodan prostor da izvedu
povratni pas zadatog tehničkog elementa, dok druga
ekipa pokušava da presiječe loptu. Pobjednik je ekipa koja
sakupi 10 pasova.
Zahtjevi: Lopta ne smije da padne na zemlju prilikom
dodavanja. I – ruka povratna glavom, II – ruka povratna
nogom, III – ruka povratna glavom ili rukom.
Zahtjevi trenera:

 brza distribucija lopti,
 komunikacija među igračima,
 promjena težišta igre.

Vježba broj 9. – Žongliranje loptom

Cilj: Razvoj elementarne tehnike

Broj igrača: 8
Prostor: 15x15m
Opis: U ograničenom prostoru igrači su u parovima s
jednom loptom. Dok jedan igrač žonglira loptom, drugi
radi vježbe istezanja.
Zahtjevi: Kontrolisati loptu u vazduhu što duže na zadati
način: puna lijeva-desna, unutrašnja lijeva-desna, spoljna
lijeva-desna.
Zahtjevi trenera:

 zategnuto i ispruženo stopalo,
 mehkoća pokreta,
 doziranje udarca do visine glave,
 kontrola položaja tijela.

287

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA
Vježba broj 10. – Pas igra u ograničenom prostoru

Cilj: Uvježbavanje elementarne tehnike prijema i predaje
lopte u ograničenom prostoru.
Broj igrača: 8
Prostor: 15x15m
Opis: Igrači se proizvoljno kreću u ograničenom prostoru i
pasiraju loptu između sebe.
Zahtjevi: Obavezno stalno kretanje svih igrača, nuđenje za
preuzimanje lopte.
Zahtjevi trenera:

 brz izlazak u blok,
 bravilan stav bekova,
 prekoračno kretanje i pogled na lopti,
 korekcija pod dobrim uglom i rastojanjem.

Vježba broj 11. – Kontrola lopte u vazduhu raznim dijelovima tijela
Cilj: Kontrola lopte u vazduhu, koordinacija s
loptom.
Broj igrača: 24 (3x8 igrača)
Prostor: 3 kvadrata, 15x15m
Opis: Po 8 igrača se nalazi u kvadratu, kontrolišu
loptu u vazduhu različitim dijelovima tijela.

1. Žongliranje sredinom hrbata stopala.
2. Žongliranje unutrašnjim dijelom stopala.
3. Žongliranje spoljnim dijelom stopala.
4. Žongliranje natkoljenicom.
5. Žongliranje glavom.
Zahtjevi trenera:
- zategnuto i otvoreno stopalo (puna, unutrašnja),
- natkoljenica s trupom čini ugao od 90 stepeni
(natkoljenicom).

Vježba broj 12. – Kontrola lopte u vazduhu s raznim zahtjevima
Cilj: Kontrola lopte u vazduhu, koordinacija s
loptom.
Broj igrača: 24 (3x8 igrača)
Prostor: 3 kvadrata, 15x15m
Opis: Po 8 igrača se nalazi u kvadratima,
kontrolišu loptu u vazduhu različitim dijelovima
tijela i imaju razne zadatke.
I – dirigovano žongliranje
4 x stopalo (lijeva-desna), 4 x natkoljenica (lijeva-
desna), 4 x glava
II – dirigovano žongliranje
Žongliranje stopalom izbacivanje lopte preko
glave, okret za 180 stepeni prijem nadkoljnicom i
nastavak kontrole lopte u vazduhu
III – dirigovano žongliranje
Kontrola lopte u vazduhu, izbačaj iznad glave,
okret za 360 stepeni, prijem lopte u vazduhu i
nastavak žongliranja

288

PRAKTIKUM
Vježba broj 13. – Kontrola lopte u vazduhu (prijem i predaja)
Cilj: Kontrola lopte u vazduhu
različitim dijelovima tijela
Broj igrača: 25 (3x8+1 igrač)
Prostor: 10 m
Opis: Tri grupe od sedam igrača
koji se nalaze u dvije kolone (pet
odnosno četiri igrača), koje su
postavljene jedna naspram druge.
Igrači iz dva dodira moraju da
iskontrolišu loptu u vazduhu i
proslijede je svom saigraču nakon
čega odlaze na začelje suprotne
kolone. Pobjednik je ona grupa koja
najduže uz poštovanje zahtjeva
zadrži loptu u vazduhu.
Zahtjevi trenera: Prijem grudima –
predaja unutrašnjom, prijem butina
– predaja punom.

Vježba broj 14. – Kontrola lopte sa promjenom mjesta
Cilj: Kontrola lopte u vazduhu,
koordinacija s loptom
Broj igrača: 24 (4x6 igrača)
Prostor: 4 kvadrata 10x10m
Opis: Četiri (pet) igrača formiraju krug
unutar koga se nalazi jedan igrač. Igrač
koji preda loptu saigraču u sredini,
ulazi na njegovo mesto. Igrač iz sredine
predaje loptu sljedećem saigraču u
krugu i izlazi na mjesto igrača od koga
je dobio loptu.
Zahtjevi trenera: Dva dodira – prijem
grudima – predaja unutrašnjom,
prijem butina – predaja punom

Vježba broj 15. – Koordinacija s loptom u skraćenom prostoru (vođenje i dribling)
Cilj: Kontrola lopte, dribling i koordinacija
s loptom
Broj igrača: 24 (4x6 igrača)
Prostor: 15x15 m
Opis: U kvadratu igrači kontrolišu loptu i
izvode dribling po određenim zahtjevima.
Zahtjevi: Kontrola lopte punom,
unutrašnjim, spoljnjom, đonom, mješovito,
tik-tak, ples na lopti, ples preko lopte, razni
driblinzi (zabavne igre – lovci)...
Zahtjevi trenera:
– periferni pogled,
– stalna kontrola lopte,
– kontrola ostalih saigrača.

289

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA
Vježba broj 16. – Tehnika trčanja bez lopte s progresijom

Cilj: Tehnika trčanja sa progresijom
koraka + istezanje.
Broj igrača: 24 (3x8 igrača)
Prostor: 10m poligon + 20m
Opis: Poligon je postavljen tako da
se rastojanje između malih čunjeva
progresivno povećava. Prolazeći kroz
poligon igrači postepeno povećavaju
dužinu koraka i brzinu trčanja.
Zahtjevi trenera:
– pravilna tehnika trčanja,
– sinhronizovani rad ruku,
– nema naglog zaustavljanja.

Vježba broj 17. – Elementarna tehnika u krugu (pas, prijem, kontrola lopte na zemlji i u vazduhu, i dribling)
Cilj: Obuka elementerne tehnike (pas, prijem,
dribling...)
Trajanje: 15’
Broj igrača: 24 (2 x12 igrača)
Prostor: Krug prečnika 25m
Opis:
– Igrači u krugu prilaze spoljnim igračima koji
odigravaju pas. Prijem lopte unutrašnja, spoljna i
predaja.
– Igrači s loptom u krugu vrše kontrolu lopte, dribling,
pas na spoljnje igrače koji odigravaju iz prve.
– Igrači spolja s loptama u rukama odigravaju na
igrače koji se nalaze u krugu i primaju loptu iz vazduha
raznim dijelovima tijela i odigravaju pas iz vazduha.
– Udarac glavom; na svaku 1’ promjena, a između
promjena vježbe oblikovanja

Vježba broj 18. – Igra 4:4 kroz metod igre, posjed lopte + odigravanje s džokerom
Cilj: Demarkacija, pas igra, dupli pas, igra na trećeg
čovjeka, markacija i korekcija odbrambenih igrača.
Broj igrača: 16 (4:4 + 8 džokera)
Prostor: 25x25
Opis: U prostoru 25x25m igra 4:4 s ciljem
zadržavanja lopte u svom posjedu. Nakon tri pasa
igra se na džokera. Džoker ulazi u igru, a igrač koji mu
je odigrao loptu ide na njegovo mjesto.

290

PRAKTIKUM
Vježba broj 19. – Tehnika u krugu
Cilj: Obuka elementerne tehnike (pas, prijem, dribling...)
Trajanje: 16’ (4x4’)
Broj igrača: 24 (2x12 igrača)
Prostor: Krug prečnika 25m
Opis:
I – Igrači u krugu prilaze spoljnjim igračima koji
odigravaju pas. Prijem lopte: unutrašnja, spoljnja i
predaja.
II – Igrači s loptom u krugu vrše kontrolu lopte, dribling,
pas na spoljnje igrače koji odigravaju iz prve.
III – Igrači spolja s loptama u rukama odigravaju na igrače
koji se nalaze u krugu i primaju loptu iz vazduha raznim
dijelovima tijela i odigravaju pas iz vazduha.

Vježba broj 20. – Vođenje lopte, dribling u skraćenom prostoru
Cilj: Kontrola lopte, dribling i koordinacija s loptom.
Broj igrača: 24 (4x6 igrača)
Prostor: 15x15
Opis: U kvadratu igrači kontrolišu loptu i izvode dribling
po određenim zahtjevima.
Zahtjevi: Vođenja lopte na razne načine, zaustavljanja,
okreti s loptom, punom, unutrašnjom, spoljnom, đonom,
mješovito, tik-tak, ples na lopti, ples preko lopte, razni
driblinzi (zabavne igre – lovci).............
Zahtjevi trenera:
– periferni pogled,
– stalna kontrola lopte.

Vježba broj 21. – Žongliranje s raznim zadacima
Cilj: Kontrola lopte u vazduhu, koordinacija
s loptom.
Broj igrača: 24 (3x8 igrača)
Prostor: 20x20m
Opis: 8 igrača se nalazi u kvadratu i
kontroliše loptu u vazduhu različitim
dijelovima tijela i s razim zadacima.
I – dirigovano žongliranje
4 x stopalo (lijeva-desna), 4 x natkoljenica
(lijeva-desna), 4 x glava
II – dirigovano žongliranje
Žongliranje stopalom izbacivanje lopte
preko glave, okret za 180 stepeni, prijem
nadkoljnicom i nastavak kontrole lopte u
vazduhu
III – dirigovano žongliranje 3’
Kontrola lopte u vazduhu, izbačaj iznad
glave, okret za 360 stepeni, prijem u
vazduhu

291

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA
Vježba broj 22. – Dupli pas, igra 4 :4 protiv poluaktivnog protivnika
Cilj: Kontrola lopte u vazduhu različitim dijelovima
tijela
Broj igrača: 24 (3x8 igrača)
Prostor: 5 x 5 m sa međuzonom od 1m
Opis: Tri grupe od osam igrača koji se nalaze u dvije
kolone (po četiri igrača), koje su postavljene jedna
naspram druge. Igrač ima tri dodira, s tim što je
obavezan da trećim dodirom prebaci loptu u drugo
polje glavom i ide na kraj druge kolone.

Vježba broj 23. – Aktivna igra (5:2) u skraćenom prostoru
Cilj: Čuvanje lopte u svom posjedu, igra
kratkih pasova, kreativnost.
Trajanje: 15’
Broj igrača: 22 (2x7 i 1x8 igrača)
Prostor: 12x12 m
Opis: Pet igrača čuva loptu u svom
posjedu s najviše dva dodira. Nakon
određenog vremena zadaju se zahtjevi:
Jedan od pet igrača uvijek mora da je
u sredini. Obavezna promjena mjesta
nakon odigranog pasa; jedan igrač
obavezno odigrava iz prve, a sljedeći
obavezno iz drugog dodira, što više
lucidnih poteza.....

Vježba broj 24. – Nogometni tenis
Cilj: Kontrola lopte u vazduhu, različitim dijelovima tijela
Broj igrača: Proizvoljno (3x3 igrača ili 4x4 igrača)
Prostor: 20x10 podijeljen mrežom
Opis: I varijanta: Dvije grupe od po tri (ili četiri) igrača koje su postavljene jedna naspram druge. Igrači iz jednog
dodira moraju da iskontrolišu loptu u vazduhu i proslijede je svom saigraču nakon čega prebacuju loptu preko mreže
suprotnoj grupi, s tim da lopta ne smije pasti na tlo. Pobjednik je ona grupa koja osvoji više poena.

292

PRAKTIKUM
Vježba broj 25. – Primopredaja niskih i poluvisokih lopti
Cilj: Obuka elementarne tehnike niske-poluvisoke
lopte.
Broj igrača: 8
Prostor: kvadrata 10x10m
Opis: 2 igrača u koloni na svakom terenu kvadrata.
Igrač sa čunja A odigrava pas po zemlji na igrača na
tjemenu B. Igrač na terenu C odigrava poluvisoki
pas igraču na terenu D bez kružne promjene
mjesta. U drugoj varijanti svi igrači vrše kružnu
promjenu mjesta kao na slici, tako da jedan vrši
primopredaju niske lopte, a drugi put poluvisoke.
Zahtjevi trenera: Različiti načini prijema i predaje

Vježba broj 26. – Primopredaja niskih i poluvisokih lopti s izlaskom ispred protivnika
Cilj: Obuka elementarne tehnike igrača, predaja
niske, poluvisoke lopte iz jednog dodira nogom i
glavom.
Broj igrača: 4
Prostor: Trougao 5x10m
Opis: 2 igrača u koloni stoje na vrhu trougla. 2
igrača su na druga dva vrha trougla s loptama.
Naizmjenično dodaju nisku i poluvisoku loptu na
vrh trougla. Drugi igrač u koloni izlazi ispred prvog
igrača tako da jednim dodirom vrši predaju niske
lopte, a drugi put poluvisoke.
Zahtjevi trenera: Različiti načini prijema i predaje.

Vježba broj 27. – Prijem lopte s okretom i fintom
Cilj: Zbog ubrzanja igre izvođenje prijema s
okretom/fintom.
Broj igrača: 3
Prostor: Distanca 15m
Opis: Igrači su postavljeni kao na slici. Igrač se
u prijemu okreće licem u lice ka protivniku ili u
okretu uz pomoć finte ulazi u frontalni odnos
1:1 nakon čega vrši dribling na različite načine.

293

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA

Vježba broj 28. – Otvaranja poslije povratne lopte u dubinu i u širinu
Cilj: Otvaranje u dubinu/širinu poslije povratne
lopte odigrane lijevom/desnom nogom, u
zavisnosti od položaja protivnika
Broj igrača: 2X3 igrača
Prostor: Distanca 15m
Opis: Igrači su postavljeni kao na slici. Poslije
povratne lopte igrač se otvara po širini ili dubini.
Zahtjevi trenera:
– oštar i tačan pas,
– promjena ritma nakon odigrane povratne lopte
na pravilan način,
– lažno kretanje i dobar ugao prilaska igrača koji
odigrava dupli pas.

VJEŽBE ZA USAVRŠAVANJE PAS IGRE

Vježba broj 29. – Dupli pas u kolonama
Cilj: Obuka duplog pasa
Broj igrača: 24 (3x8)
Prostor: Distanca 25m
Opis: Igrači su postavljeni u dvije kolone na
udaljenosti od 25m. Igrač s loptom odigrava
pas na igrača u suprotnoj koloni i otvara
udesno. igrač iz suprotne kolone odigrava
desnom nogom pas u lijevu stranu, dobija
loptu i prosljeđuje igraču iz suprotne kolone i
otvara udesno.
Zahtjevi: desna i lijeva strana.
Zahtjevi trenera:

 tačan pas,
 dobar ugao za dupli pas,
 oštra prva lopta, druga umirujuća,
 promjena ritma.

Vježba broj 30. – Pas u trougao

Cilj: Uvježbavanje srednjeg pasa

Broj igrača: 6
Prostor: trougao 20m
Opis: 2 igrča su raspoređeni na svakom tjemenu trougla,
odigravaju pas i kreću se u zavisnosti od zahtjeva trenera.
Zahtjevi: I – prijem desna, predaja desna udesno, trk na
kraj svoje kolone, II – isto samo ulijevo, III – prijem desna,
predaja slijeva udesno i trk ulijevo (suprotno od lopte), IV
– suprotno od prethodnog
Zahtjevi trenera:

 otvoreno i zategnuto stopalo,
 zamah potkoljenice,
 prilazak u susret lopti,
 prijem lopte u stranu.


294

PRAKTIKUM

Vježba broj 31. – Predvježba za dupli pas u krugu
Cilj: Uvježbavanje duplog pasa
Broj igrača: 8 (2x4)
Prostor: Krug prečnika 20m
Opis: Igrači su raspoređeni u dvije boje po obodu kruga.
Igrač s loptom odigrava pas na najudaljenijeg igrača
suprotne boje i napada ga. Najbliži saigrači igrača kome je
lopta upućena prilaze mu pod dobrim uglom za dupli pas
i on s jednim od njih odigrava dupli pas te predaje loptu
na najudaljenijeg igrača suprotne boje.
Zahtjevi: I – odigravanje pasa na najudaljenijeg igrača,
II – odigravanje na bilo kojeg igrača suprotne boje.
Zahtjevi trenera:
– odigravanje duplog pasa desnom nogom ulijevo i
obrnuto,
– brz povratak igrača koji su prišli na početnu poziciju,
– promjena ritma poslijre odigranog duplog pasa.

Vježba broj 32. – Igra 3:0 u ograničenom prostoru
Cilj: Obuka igre u trouglu
Broj igrača: 3
Prostor: 10x10m
Opis: Igrači su raspoređeni u ćoškovima
kvadrata. Lopta je kod igrača u sredini
koji odigrava pas na igrača sa strane, što
prouzrokuje kretanje igrača u slobodan ćošak
kvadrata. Lopta nastavlja da se kreće kao i
igrači.
Zahtjevi: Uvijek popuniti s igračima susedne
ćoškove od igrača s loptom, dva i tri dodira.
Zahtjevi trenera:

 stalna demarkacija igrača bez lopte.

Vježba broj 33. –Uvježbavanje pas igre i povratne lopte
Cilj: Uvježbavanje pasa unutrašnjom i
povratne lopte
Broj igrača: 8
Prostor: cik-cak na 15m (3x15m) +
distanca 15m
Opis: Igrači su raspoređeni po jedan
na svaki čunj. Leđima su okrenuti
protivničkom golu. Igrač iz kolone A
odigrava pas lijevom nogom na igrača B,
koji odigrava povratnu loptu i nastavlja
na kraj kolone A. Igrač A nastavlja dalje
pasom desnom nogom ka igračima C i D
i završava akciju šutom. C se vraća u B, D
u C, a A u D.
Zahtjevi: Pas iz prve lijevom i desnom
nogom i završnica punim risom.
Zahtjevi trenera:

 zategnuto i otvoreno stopalo.
 udarac iz potkoljenice, ne iz

kuka.
 kretanje u susret lopti.
 povratna lopta u prostor ispred

svoje stajne noge.
295

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA

Vježba broj 34. – Elementarna tehnika u pokretu (pas igra, prijem i dupli pas)
Cilj: Pas, prijem,
Broj igrača: 22 (3x7+1igrač)
Prostor: 25m
Opis: Prijem lopte unutrašnjim dijelom stopala i predaja unutrašnjim dijelom stopala druge noge; prijem spoljnjim
dijelom stopala i predaja sredinom hrbata stopala
Zahtjevi trenera:
– zategnuto i otvoreno stopalo,
– zamah potkoljenice,
– udarac iz potkoljenice, ne iz kuka,
– stajna noga pored sredine lopte.

Vježba broj 35. – Elementarna tehnika u pokretu (pas igra)
Cilj: Pas
Broj igrača: 22 (3 x 7+1 igrača)
Prostor: 20m
Opis: Pas unutrašnjim dijelom stopala iz prve i prelazak na začelje suprotne kolone
Zahtjevi trenera:

 Zategnuto i otvoreno stopalo
 Zamah potkoljenice
 Udarac iz potkoljenice ne iz kuka
 Stajna noga pored sredine lopte

Vježba broj 36. – Elementarna tehnika u pokretu (pas igra)
Cilj: Pas igra
Broj igrača: 22 (3 x 7+1 igrača)
Prostor: 15m
Opis: Pas unutrašnjim delom stopala i prelazak na začelje svoje kolone
Zahtjevi trenera:

 Zategnuto i otvoreno stopalo
 Zamah potkoljenice
 Udarac iz potkoljenice ne iz kuka
 Stajna noga pored sredine lopte

Vježba broj 37. – Elementarna tehnika u pokretu (pas, prijem i dupli pas)
Cilj: Pas, prijem i dupli pas
Broj igrača: 22 (3 x 7+1 igrača)
Prostor: 25m
Opis: Pas unutrašnjim delom stopala i prilazak
igraču koji primio loptu i odigravanje duplog
pasa sa njim na jednu pa na drugu stranu
Zahtjevi trenera:

 Zategnuto i otvoreno stopalo
 Zamah potkoljenice
 Udarac iz potkoljenice ne iz kuka
 Stajna noga pored sredine lopte

Vježba broj 38. – Uvježbavanje elementarne tehnike u pokretu, pas igra i dupli pas
Cilj: Pas, dupli pas
Broj igrača: 24 (3 x 8 igrača )
Prostor: 20m x 20m
Opis: Igrači su postavljeni kao na slici. Igrač daje pas i
prilazi igraču koji mu ostavlja loptu za odigravanje duplog
pasa....
Zahtjevi trenera:

 Oštar i tačan pas
 Promjena ritma nakon pasa
 Lažno kretanje i dobar ugao prilaska igrača koji

odigrava dupli pas

296

PRAKTIKUM
Vježba broj 39. – Uvježbavanje elementarne tehnike u pokretu, pas igra i dupli pas
Cilj: Pas, dupli pas
Broj igrača: 24 (3 x 8 igrača )
Prostor: 20m x 20m
Opis: Igrači su postavljeni kao na slici. Igrači
naizmenično odigravaju paralelni (kraći) i dijagonalni
(duži) pas. Igrači se kreću ka mjestu na koje su
uputili pas...
Zahtjevi trenera:
 Oštar i tačan pas
 Promjena ritma nakon pasa
 Lažno kretanje i dobar ugao prilaska igrača
koji odigrava dupli pas

Vježba broj 40. – Uvježbavanje elementarne tehnike u pokretu, pas igra na trećeg igrača
Cilj: Pas, dupli pas
Trajanje: 10’ (5’ jedna i 5’ druga strana)
Broj igrača: 24 (4 x 6 igrača )
Prostor: 20m x 20m
Opis: Igrači su postavljeni kao na slici. Igrač daje pas i
prilazi igraču koji mu ostavlja loptu za odigravanje dugog
pasa na trećeg igrača....
Zahtjevi trenera:

 Oštar i tačan pas
 Promjena ritma nakon odigranog pasa
 Lažno kretanje i dobar ugao prilaska igrača koji

odigrava dupli pas

Vježba broj 41. – Pas igra, dupli pas, aktivna promjena mjesta
Cilj: Pas, dupli pas, aktivna promjena
mjesta
Trajanje: 10’
Broj igrača: 24 (4 x 6 igrača )
Prostor: Kvadrat 10m x10m i kvadrat 25m
x25m
Opis: Igrači su postavljeni kao na slici. Igrač
sa čunja A odigrava dupli pas sa saigračem
koji se nalazi na unutrašnjem čunju E,
nakon toga odigrava dug pas na sledećeg
spoljnjeg igrača. Igrač kod čunja E nakon
duplog pasa vrši aktivnu promenu mjesta
sa saigračem sa kojim je odigrao dupli pas
Zahtjevi trenera:

 Oštar i tačan pas
 Promjena ritma nakon odigranog

pasa
 Lažno kretanje i dobar ugao

prilaska igrača koji odigrava dupli
pas
 Kod aktivne promene mjesta
prolazak igrača blizu saigrača

297

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA
Vježba broj 42. – Poligon koordinacije, brzine i pas igra

Cilj: Razvoj brzine, i koordinacije, prijem i pas
Trajanje: 10’
Broj igrača: 24 (3 x 8 igrača)
Prostor: 20m, 4 prepone, i dva čunja
Opis: I Skip preko prve i druge prepone prvo desnom nogom (dva
koraka, D-L), pa bekovski ples oko prvog čunja, skip preko treće i
četvrte prepone prvo lijevom nogom (dva koraka, L-D), pa bekovski
ples oko drugog čunja. Nakon toga igrač dobija pas, prima unutrašnjim
delom stopala i predaje unutrašnjim dijelom stopala.
II Bočni skip prvo lijevom nogom(dva koraka, L-D) preko prve i druge
prepone, pa sprint oko prvog čunja, zatim bočni skip prvo desnom
nogom (dva koraka, D-L) preko treće i četvrte prepone, pa sprint
oko drugog čunja. Igrač dobija pas, prijem spoljnim dijelom stopala i
predaja sredinom hrpta stopala.
Zahtjevi trenera:

 Preciznost pokreta
 Brza frekvencija pokreta
 Udarac iz potkoljenice ne iz kuka

Vježba broj 43. – Elementarna tehnika u krugu (pas, prijem, kontrola lopte na zemlji i u vazduhu i dribling)
Cilj: Obuka elementerne tehnike (pas, prijem, dribling...)
Broj igrača: 24 ( 2 x 12 igrača )
Prostor: krug prečnika 25m
Opis: I Igrači u krugu prilaze spoljnim igračima, koji
odigravaju pas. Prijem lopte unutrašnja, spoljna i predaja.
II Igrači sa loptom u krugu vrše kontrolu lopte, dribling,
pas na spoljne igrače koji odigravaju iz prve.
III Igrači spolja sa loptama u rukama odigravaju na igrače
koji se nalaze u krugu i primaju loptu iz vazduha raznim
delovima tela i odigravaju pas iz vazduha
IV Udarac glavom
Na svakih 1’ Promjena, a između Promjena vežbe
oblikovanja

Vježba broj 44. – Aktivna igra u skraćenom prostoru
Cilj: Čuvanje lopte u svom posjedu, igra
kratkih pasova, kreativnost
Trajanje: 10’
Broj igrača: 22 (2 x 7 i 1 x 8 igrača)
Prostor: 12m x 12m
Opis: Pet igrača čuvaju loptu u svom posjedu
sa najviše dva dodira. Nakon određenog
vremena zadaju se određeni Zahtjevi: jedan od
pet igrača uvek mora da je u sredini; obavezna
promjena mjesta nakon odigranog pasa; jedan
igrač obavezno odigrava iz prve, a sljedeći
obavezno iz drugog dodira, što više lucidnih
poteza.....

298

PRAKTIKUM

Vježba broj 45. – Tehnika predaje lopte (povratni, srednji i dugi pas)
Cilj: Tehnika predaje lopte (povratni, srednji i dugi pas)
Broj igrača: 22 igrača
Prostor: 25m
Opis: Dva centralna igrača prilaze i odigravaju povratni
pas, nakon čega vrše okret oko stajne noge i prilaze
drugom saigraču. Vježba se izvodi sa dvije lopte
istovremeno

Vježba broj 46. – Tehnika predaje lopte (povratni, srednji i dugi pas)
Cilj: Tehnika predaje lopte (povratni, srednji i dugi pas)
Broj igrača: 22 igrača
Prostor: 35m-40m
Opis: Igrač odigrava dug pas na saigrača koji se nalazi na
suprotnoj strani igrališta. Igrač na koga je upućena lopta
iz prve odigrava pas na svog servera koji mu odigrava
povratni pas nakon čega slijedi dug pas.

Vježba broj 47. – Obuka elementarne tehnike pasa u kolonama
Cilj: Prijem i predaja na različite načine
Broj igrača: 24 (3 x 8 igrača)
Prostor: distanca 25m
Opis: Prijem lopte unutrašnjim delom stopala, i predaja
unutrašnjim dijelom stopala druge noge, prijem spoljnim
dijelom stopala i predaja sredinom hrpta stopala
Zahtjevi trenera:

 Zategnuto i otvoreno stopalo
 Zamah potkoljenice

Vježba broj 48. – Prijem i predaja na različite načine
Cilj: Prijem i predaja na različite načine
Broj igrača: 24 (3 x 8 igrača)
Prostor: Distanca 25m
Opis: Prijem lopte unutrašnjim dijelom stopala, i
predaja unutrašnjim dijelom stopala druge noge,
prijem spoljnim dijelom stopala i predaja sredinom
hrpta stopala odlazak na začelje svoje kolone.

Vježba broj 49. – Pas igra, dupli pas i aktivna promjena mjesta

Cilj: Pas, dupli pas

Trajanje: 15’
Broj igrača: 24 (3 x 8 igrača )
Prostor: 20m x 20m
Opis: Igrači su postavljeni kao na slici. Igrač kod čunja A odigrava dupli
pas sa saigračem kod čunja E nakon čega igrač koji je odigrao dupli pas
prolazi iza leđa saigrača koji ide na njegovo mjesto.
Zahtjevi trenera:

 Oštar i tačan pas
 Promjena ritma nakon odigranog pasa
 Lažno kretanje i dobar ugao prilaska igrača koji odigrava dupli

pas

299

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA
Vježba broj 51. – Primopredaja kratkih, srednjih i dugih pasova
Cilj: Obuka naizmeničnog izvođenja kratkog,
srednjeg i dugačkog pasa.
Broj igrača: 9
Prostor: trougao (A-B 10m, B-C 20m i C-A
30m)
Opis: Igrač na poziciji A odigrava kratak pas
igraču na poziciji B koji se kreće prema lopti,
vrši prijem i predaju srednjim pasom igraču
na poziciji C, koji se kreće prema lopti i vrši
prijem i daje dugi pas igraču na poziciji A.
Posle predaje igrači menjaju pozicije kao što
je prikazano na slici, tako da naizmenično vrše
kratak srednji i dugi pas.

Vježba broj 52. – Tehnika udarca na gol iz različitih pozicija
Cilj: Obuka tehnike šuta u gol.
Broj igrača: 24 (2 x 12 igrača )
Prostor: Šesnesterac
Opis: Jedan igrač se nalazi u centru šesnesterca
i vrši udarce na gol iz različitih pozicija poslije
pasirane lopte sa četiri pozicije. Posle pasa
saigrača koji se nalazi na liniji gola vrši udarac
iz prve sredinom hrpta stopala. Posle pasa
od saigrača koji se nalazi na liniji šesnesterca
odigrava povratnu loptu, a zatim serviranu
loptu šutira na gol punom u kontra ugao (lijeva
i desna noga)

Vježba broj 53. – 2 : 1 kroz dupli pas sa spoljne strane
Cilj: Uvježbavanje duplog pasa sa spoljne strane
Broj igrača: 8
Prostor: 25m
Opis: Igrači se nalaze po dvojica na svakom čunju.
Prvi igrač A odigrava pas igraču B i napada ga. Igrač
B prima loptu u stranu ka svom saigraču D koji radi
lažno kretanje i namješta se za dupli. Posle odigravanja
duplog pasa igrač B odigrava loptu na sledećeg igrača
iz kolone A i napada ga.
Zahtjevi: Odigravanje duplog pasa na spolja
Zahtjevi trenera:

 Prijem lopte u stranu
 Dobar ugao za dupli pas
 Oštra i umirujuća lopta
 Promjena ritma
 Izlazak za predatom loptom

300