Tehnologija treninga ŠTAMPA 30.06. 2016

ANTROPOLOŠKA OBILJEŽJA NOGOMETAŠA
Slika 11. Analiza udarca po lopti nogom

Sistematizacija udaraca po lopti nogom
Udarac po lopti nogom može se izvršiti:
1. unutrašnjom stranom stopala,
2. spoljašnjom stranom stopala,
3. hrbatom ili risom stopala (srednjim, unutrašnjim i spoljnjim dijelom),
4. vrhom stopala,
5. petom.
Sve navedene udarce moguće je izvesti kada lopta miruje i kada se kreće, na podlozi i u vazduhu.
1. Udarac unutrašnjom stranom stopala u igri se najčešće koristi i
pripada redu lakših udaraca, jer je udarna površina relativno široka. Koristi
se za precizna, kratka dodavanja i u igri na prvu. Udarac nije relativno
jak, jer ga izvodi slabija grupa mišića primicača. Noga je u koljenu blago
povijena, a udarna noga je u odnosu na stajnu pod uglom od 90 stepeni.
2. Udarac spoljnom stranom stopala koristi se u igri rijeđe od
ostalih udaraca, a koristi se za iznenadna i kratka dodavanja, dodavanja
na veće daljine i šut prema golu. Lopta se nalazi ispred stajne noge sa
njene unutarnje strane. Noga kojom je izveden udarac nastavlja kretanje
ispred stajne noge ukoso. Za kraća odstojanja udarac se izvodi zamahom
potkoljenice i poslije udara noga se odmah zaustavlja. Za udarce na gol
i veća odstojanja zamah počinje iz zgloba kuka, a završava se snažnim
trzajem u zglobu koljena. Prsti su oboreni i okrenuti prema stajnoj nozi.
Obje ruke kompenzuju kretanje, krećući se ispred tijela u suprotnu
stranu da ne bi došlo do uvrtanja tijela. Rotacija lopte i njena kriva često
prevare golmana, pa se ovaj udarac često koristi u šutevima na gol i u
proigravanjima suigrača.
3. Udarac hrbatom stopala (risom) primijenuje se u gotovo svim
situacijama u igri i na svim odstojanjima. Veoma je snažan, ali je i jedan od
najtežih za učenje. Igrač treba da ima više prostora zbog iskoraka stajne
noge i podizanja na prste. Igrač stoji na prstima stajne noge 10–15 cm
ispred lopte da bi omogućio udarnoj nozi da prođe iznad zemlje i udari
loptu. Ruke su povijene u laktovima, a trup u pretklonu.
4. Udarac vrhom stopala najčešće se koristi u brzim akcijama
rješavanja opasnosti pred golom ili kratkog šuta pred protivničkim
golom. Udarac je iznenadan i jak, a dobro udarena lopta je precizna.
Stopalo udarne noge je paralelno sa zemljom, a prsti su izvijeni nagore.
Loptu udaramo po sredini ili malo ispod sredine, u zavisnosti od toga
kakav udarac želimo.
5. Udarac petom je svakako najslabiji i najneprecizniji, a koristi se prilikom varanja protivnika, dodavanje
lopte saigraču koji je iza leđa i rijetko za udarce na gol. Sam udarc je neprirodan, pa se zato rijetko i koristi.

101

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA

Tehnika udarca po lopti glavom
Kod udarca glavom značajnu ulogu ima pokretljivost trupa, pa ćemo zbog toga iznijeti tri osnovna stepena
kretanja trupa. To su:
• fleksija-ekstenzija,
• otkloni trupa,
• rotiranje trupa.
Osnovno obrtanje kod udaraca glavom nalazi se u području karlice te u području kičmenog stuba. Pokreti
glavom vrše se u dva zgloba. Gornji zglob glave (art. atlantooccipitalis) je spoj između glave i prvog vratnog
pršljena (atlasa), a u njemu se pretežno vrše pokreti prekretanja – opružanja i bočnog prekretanja. Donji zglob
glave (art. atlantoaxialis) je spoj između prvog i drugog vratnog pršljena i u njemu se vrše pokreti sukanja -
rotiranja. Kod jakih udarca glavom dolazi do kombiniranog kretanja karlice i kičme. U fazi kontra zamaha
(zaklona) karlica se isturi naprijed, a kičmeni stub nazad (slika 12). U fazi zamaha (pretklona) vrše se obrtajuća
kretanja karlice koja se u tom slučaju pomiče nazad, a kičmeni stub ide naprijed. Vratni mišići su fiksirani, a
pogotovo ako se izvode udarci punim čelom. Mogući su i kratki udarci kada igrač nema vremena za zamah, pa
tada udarac ide iz grudnih pršljenova, jer se smanjuje poluga dejstva. Udarac po lopti glavom može se izvesti
nakon odraza s jedne i s objema nogama. Udarac po lopti glavom nakon odraza objema nogama koristi se kada
igrač nije u mogućnosti da izvede zalet. Kod skokova razlikujemo nekoliko faza, i to:
1. pripremna faza,
2. odraz,
3. let,
4. doskok.

Slika 12. Udarac po lopti glavom iz sunožnog skoka

1. Pripremna faza ima zadatak da stvori optimalne uslove za odraz. Kod sunožnog odraza ova faza ne
postoji. Neposredno prije odraza treba produžiti zadnji korak te na taj način spustiti težište tijela. Osim ovog,
važnu ulogu ima spuštanje ruku i lopatičnog pojasa prema dolje.

2. Odraz ima zadatak da stvori odgovarajuće uslove za fazu leta. Na veličinu odraza utječu brzina zaleta,
pravac odraza i brzina samog odraza. Kod sunožnog odraza nema nikakvog utjecaja brzina zaleta. Pravac odraza
određuje postavljanje odrazne noge na podlogu kao i nagib tijela, te sile i vremena u kojem učestvuje ta sila.
Prilikom udaraca glavom dolazi do veoma složene koordinacije kretanja: pravovremenog odraza, izvođenja
kontra zamaha i zamaha trupa u fazi leta te momenta prijenosa sile zamaha na loptu. Krajnji efekat u brzini
odraza daje skočni zglob. Udarac po lopti glavom iz odraza s jedne noge izvodi se u situacijama kada igrač
ima mogućnost da izvede zalet od nekoliko koraka. Prednost ovog odraza je što se postiže veći skok nego kod
sunožnog odraza.

3. Faza leta je faza skoka u kojoj nogometaš ispunjava zadatak, tj. udarac po lopti glavom.
4. Doskok treba da bude elastičan i mekan. Iz relativno opruženog stava u fazi leta prilikom kontakta s tlom
dolazi do usporene fleksije skočnog zgloba, zgloba kuka i koljena. Na račun ovih pokreta amortizuje se pad tijela
na podlogu.
Tehnika primanja lopte
Primanje lopte je takav tehnički zahvat kojim igrač želi da ovlada loptom i na taj način stvori povoljnu
situaciju za dalju akciju. Kada se govori o primanju lopte u nogometu, onda možemo reći da postoje dva principa
na osnovu kojih se zaustavlja lopta: princip amortizacije kretanja lopte i princip odbijanja lopte od podloge.

102

ANTROPOLOŠKA OBILJEŽJA NOGOMETAŠA

Princip amortizacije kretanja lopte svodi se na procjenu pravca i brzine kretanja lopte. U momentu
kontakta s loptom igrač mora najprije dodirnuti loptu površinom kojom vrši primanje, povući površinu
odgovarajućom brzinom u pravcu kretanja lopte, što rezultira “gašenjem” brzine lopte, tj. amortizacijom lopte.

Princip odbijanja lopte od podloge se svodi na zakon da se lopta od podloge odbija istim uglom (odbojni
ugao) pod kojim je pala na podlogu (upadni ugao). Da bi igrač primio loptu treba da najprije ocijeni pod kojim
uglom lopta pada na podlogu, tj. pod kojim će se uglom odbiti od podloge. Odgovarajući dio noge postavlja se
tako da pravac odbijene lopte od podloge bude približno vertikalan na površinu dotičnog dijela noge kojim se
lopta zaustavlja. Važno je prije toga procijeniti mjesto na podlozi od koje će se lopta odbiti. Zavisno od pravca
kretanja lopte, položaja igrača i situacije u igri, zaustavljanja lopte mogu se izvršit đonom, unutarnjom i vanjskom
stranom stopala, te potkoljenicom.

Prenos lopte
Prenos lopte je vrsta tehnike kojom se dolazeća lopta ne zaustavlja već se njeno kretanje produžuje. Prenos
lopte se može usmjeriti saigraču, ali i sebi. Prenos lopte može biti izvršen u svim situacijama u kojima je moguće
zaustaviti loptu i izvesti udarac po lopti. Prenos je moguće izvesti na podlozi, u zraku, u momentu odbijanja od
podloge i gotovo svim dijelovima tijela.
Primanje lopte hrbatom stopala
Ovaj način se koristi najčešće za primanje lopti koje padaju vertikalno, s veće ili manje visine, kao i za
parabolične lopte. Dio stopala zahvata korijen prstiju i prednji dio hrbata stopala. Prije izvođenja ovog elementa
težina tijela se prenosi na stajnu nogu, trup je malo nagnut naprijed, ruke su blago povijene u zglobu lakta i idu
blago prema gore, a sve to zbog održavanja ravnoteže. U trenutku dodira s loptom, povlačimo nogu u pravcu
prethodnog kretanja lopte, tako da smo već u sljedećem trenutku umirili loptu.
Primanje lopte spoljašnjom stranom stopala
Na ovaj način se mogu zaustaviti lopte koje se kotrljajući kreću po zemlji, paralelno sa zemljom i parabolične
lopte. U zavisnosti odakle dolazi lopta, lopte se mogu dohvatiti bližom ili daljom nogom, što zavisi od situacije
na terenu. Da bi se izvršilo pravilno primanje lopte, težina tijela se mora prenijeti na stajnu nogu koja je u zglobu
blago savijena i udaljena 25–30 cm od mjesta na koje pada lopta. Noga koja prima loptu blago je savijena u
zglobu kuka, a nešto više u zglobu koljena, tako da potkoljenica s podlogom zatvara ugao od 45 stepeni. Stopalo
prijema je blago okrenuto prema podlozi na rastojanju od 10-ak centimetara.
Primanje lopte potkoljenicom
Primanje lopte potkoljenicom se može izvesti s jednom i s dvije noge, mada se rijetko izvodi zato što se igrač
mora zaustaviti. Ovim načinom se zaustavljaju lopte koje padaju parabolično i vertikalno. Primanje se vrši tzv.
klopkom – principom odbijanja lopte od podloge. Lopta koja pada pod određenim uglom (upadni ugao), mora
se i odbiti pod istim uglom (ugao odbijanja).
Primanje lopte natkoljenicom
Ovim načinom primanja primaju se lopte koje padaju vertikalno, parabolične i horizontalne lopte. Lopta se
prima na principu amortizacije, tj. igrač određeni dio tijela pomjeri u pravcu prema lopti koja dolazi, stvarajući
na taj način uslove za kasnije povlačenje dodirne površine u pravcu kretanja lopte. I ovdje igrač mora ranije
ocijeniti pravac i brzinu leta lopte. Prije nego što se vrši zaustavljanje, igrač treba da ocijeni mjesto na podlozi od
koje će lopta da se odbije. Na osnovu ove procjene tijelo zauzima odgovarajući položaj. Naročito se to odnosi
na stajnu nogu. Dio noge kojim se vrši zaustavljanje lopte treba da je mekan i labav, zavisno od pravca kretanja
lopte, položaja igrača i situacije u igri.
Primanje lopte trbuhom
Primanje lopte trbuhom se rijetko koristi, ali je zato dosta sigurno zbog velike prijemne površine. Lopta se
prima na ovaj način ako igrač nije u mogućnosti da primi loptu na drugi način. Tijelo je malo povijeno prema
naprijed s iskoračenom nogom, tako da se odbijena lopta spušta ispred sebe i imamo je pod kontrolom. Ruke se
nalaze u odručenju i na taj način obezbjeđuju ravnotežu.
Primanje lopte grudima
Ovaj način se koristi za primanje lopti koje dolaze u susret igraču iz svih pravaca. Lopta se može primiti
najkraćim putem uz spuštanje na tlo, privremenim zadržavanjem kao i odvođenjem u stranu i nastavljanjem
kretanja s loptom. Trup je okrenut u pravcu odakle dolazi lopta, a ruke su malo savijene u zglobu lakta i nalaze
se u gotovo potpunom odručenju. U trenutku kada dolazi lopta, grudi su isturene naprijed, a u momentu
kontakta s loptom povlače se unazad, s istovremenom fleksijom u zglobu kuka. Lopta je tada potpuno umirena

103

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA

i pada ispred igrača. Isturanje grudnog koša potpomognuto je rotacijom ruku u ramenom zglobu. Ruke se kreću
naprijed, čime se djeluje na opuštanje i mehkoću čitavog tijela. Drugi način primanja lopte grudima je kada lopta
ostaje privremeno na grudima. Ramena se malo uvuku unazad, a grudni koš se blago isturi naprijed u susret lopti.
Mišići grudnog koša su mekani, tako da lopta ostaje na njemu. Ukoliko želimo loptu odvesti u stranu, onda igrač
mora biti okrenut grudima prema pravcu iz kojeg dolazi lopta, a zasukom trupa po prijemu lopte, okreće loptu
u stranu u koju želi.

Primanje lopte glavom
Lopta se u toku igre može primiti i glavom u mjestu, kretanju ili skoku. Ovako se mogu primiti lopte koje
se kreću paralelno s tlom, parabolične i vertikalne lopte. Primanje se može izvesti tako da lopta nakon prijema
padne ispred igrača ili da nakon prijema igrač izvrši udarac po lopti dok još nije pala na tlo. Kod prijema lopte u
skoku, potrebno je tačno procijeniti let lopte i moment odraza. Kod prijema kada igrač nije u skoku, stopala su
postavljena dijagonalno i u momentu prijema igrač vrši spuštanje težišta tijela i blago savijanje u zglobu kuka,
koljena i skočnog zgloba.
Primanje lopte unutrašnjom stranom stopala
Na ovaj način se mogu primiti lopte koje se kreću visoko, poluvisoko i nisko. U situaciji kada se lopta kreće
po tlu zaustavlja sena slijedeći način: Zamašna noga kojom se vrši primanje okrenuta je unutrašnjom stranom
stopala prema mjestu odakle je upućena lopta. Ona je uvijek bliža lopti i sa stajnom nogom gradi ugao od 90°.
U momentu dodira sa loptom noga koja prima loptu povlači se unazad sve do vertikale, gdje se dešava dodir
s loptom. Brzina povlačenja zavisi od brzine lopte. Ako želimo kretanje nastaviti u istom pravcu, tijelo je kod
prijema nagnuto naprijed, a ako želimo ići u suprotnom pravcu, tada je tijelo nagnuto unazad. Stopalo noge koja
prima loptu podignuto je u zavisnosti od visine kretanja lopte. Kada lopta ima paraboličnu putanju, možemo
je primati direktno ili poslije odbijanja lopte od tlo. Kod direktnog primanja lopte, stopalo je u dorzalnoj fleksiji
i okrenuto je prema gore. Kod zaustavljanja lopti koje se odbijaju od tla, potrebno je nagnuti tijelo naprijed i
poklopiti loptu unutrašnjom stranom stopala, pri čemu je skočni zglob u dorzalnoj fleksiji, dok potkoljenica s
podlogom zatvara ugao od 45°.

Vođenje lopte
Vođenje lopte je kombinacija trčanja s povremenim laganim dodirivanjem lopte. Prilikom vođenja lopta
mora biti pod stalnom kontrolom igrača. Nepotrebno vođenje lopte usporava akcije napada, ali ipak postoje
situacije kada je opravdano vođenje lopte. To su akcije:
• Kada se trenutno ne može naći bolje rješanje.
• Kada se lopta iznosi iz kaznenog prostora.
• Kada se kreće u dribbling.
• Kada protivnik igra u odbrani na ofsajd zamke itd.
U odnosu na pravac kretanja, vođenja mogu biti pravolinijska,
krivolinijska i specifična. U toku utakmice lopta se može voditi glavom,
natkoljenicom ili stopalom. U odnosu na dio stopala kojim se udara lopta
pri vođenju, može se izvršiti sljedeća podjela:
1. vođenje lopte unutrašnjim dijelom stopala,
2. vođenje lopte spoljašnjim dijelom stopala,
3. vođenje lopte sredinom hrbata stopala,
4. specifična vođenja.
1. Vođenje lopte unutrašnjom stranom stopala primijenjuje
se prilikom bočnog vođenja. Izvodi se na taj način što se lopta zahvata
slobodnom nogom po spoljnoj površini iznad središta lopte, tako da
nakon svakog kontakta i igrač i lopta mjenjaju pravac kretanja. Težina tijela
je na stajnoj nozi koja je blago povijena u koljenu, tako da je gornji dio tijela
blago nagnut prema lopti. Ruke su savijene u laktu tako da podlaktica i
nadlaktica čine ugao od 90° i nalaze se na odstojanju od 25 do 30cm od
tijela, što tijelu daje dodatnu ravnotežu. Igrač treba da se nalazi iza lopte na
odstojanju otprilike 1 m.
2. Vođenje lopte spoljašnjom stranom stopala primijenjuje se najčešće i može se koristiti u svim fazama
igre, jer se tim vođenjem ne remeti brzina kretanja igrača. Izvodi se tako što se stopalo dovodi u plantarnu

104

ANTROPOLOŠKA OBILJEŽJA NOGOMETAŠA

fleksiju i blagu rotaciju te se na taj način lopta može udariti spoljnom
stranom stopala. Stajna noga postavlja se paralelno pored lopte, povijena
je u koljenu i na njoj se nalazi čitava težina tijela. Ruke su blago povijene u
laktu i na udaljenosti su od 25–30cm od tijela. Lopta se udaljuje od 1 do
1,5m od igrača, što zavisi od slobodnog prostora i brzine kretanja igrača.

3. Vođenje lopte sredinom hrbata stopala
Ovim načinom se koriste igrači koji imaju bolju pokretljivost skočnog
zgloba kao i igrači koji imaju kraće stopalo. Stajna noga se stavlja pored
lopte, a slobodna se dovodi u potpunu plantarnu fleksiju da bi se sredinom
risa lopta udarila po zadnjoj površini nešto iznad sredine lopte. Pokreti tijela
su gotovo isti kao kod udaranja lopte spoljnom stranom stopala. Posebnu
pažnju obraćamo na harmoniju pokreta i izbjegavanje suvišnih pokreta.
4. Specifična vođenja
Pored navedenih postoje i druga vođenja koja se razlikuju od gore
navedenih. Ova vođenja su kratkotrajna i ne ponavljaju se uzastopno. U
ovu vrstu vođenja spadaju:
• rolanje, i
• žongliranje.
Rolanje se izvodi stopalom u svim pravcima, a prilikom izvođenja igrač je u stalnom kontaktu s loptom. Da
bi pravilno izveo rolanje, igrač prenosi težinu na stajnu nogu, dok noga kojom se izvodi rolanje treba biti povijena
u koljenu. Stopalo je paralelno s tlom i ne smije biti ukrućeno. Žongliranje se može izvesti svim dijelovima tijela
i u svim pravcima. Najčešće se izvodi kod primanja lopte i kod varanja. Mnogo se koristi kod tehničke obuke
igrača, odnosno za stjecanje osjećaja za loptu.
Žongliranje se može izvoditi gotovo svim dijelovima tijela i u svim pravcima. Pod žongliranjem se
podrazumijeva višestruko uzastopno uspostavljanje kontakta s loptom koja se odbija u vazduh pojedinim
dijelovima tijela. Najčešće se izvodi kod varanja i poslije primanja lopte, a u svrhu brzog prenošenja lopte,
proigravanja saigraču ili udaraca na gol. Žongliranje se također mnogo koristi za usavršavanje tehnike i stjecanje
osjećaja za loptu.

Driblinzi i finte
Dribling je staro i atraktivno tehničko sredstvo u nogometu, ali se treba koristiti u situacijama kada je
njegova primjena opravdana. To su situacije:
• Kada su svi igrači dobro pokriveni.
• Kada želimo da odmorimo svoje igrače.
• Kada driblamo u kaznenom prostoru protivnika.
• Kada u kontra napadu idemo jedan na jedan.
• Kada protivnik igra na ofsajd zamku.
Ovakav način igre usporava akcije ekipe, a često se izvodi na početku utakmice. To je element u kojem igrač
brzim udaranjem, povlačenjem ili prebacivanjem lopte mijenja pravac i ritam kretanja. Podjelu driblinga možemo
izvršiti prema specifičnostima njihovog izvođenja, ali se dobivaju imena prema igračima koji su ih najefikasnije
izvodili. Dribling može biti osnovni i specifični. Prvi koriste gotovo svi igrači, dok je drugi vezan za specifičnu i
delikatnu sposobnost samog igrača, pa je individualna vrijednost pojedinca. U procesu obuke najčešće se koriste
dva načina driblinga, i to:
1. dribling unutrašnjom stranom stopala,
2. dribling spoljašnjom stranom stopala.
Dribling unutrašnjom stranom stopala
Obrađuje se kao prvi i osnovni dribling. Može se izvoditi kada se protivnik nalazi ispred, pored i iza leđa.
Može se izvesti u mjestu, laganom kretanju i u punoj brzini. Najefikasniji je kada se izvodi u srednjem tempu i
kada nam protivnik dolazi frontalno. Izvodi se kada se dođe protivniku na 1–1,5m pod uglom od 90°. Lopta se
odnosi u stranu pored stajne noge protivnika, jer je tada sva težina protivnika na njoj. Kada protivnik napada
pod uglom ili sa strane, dribling se izvodi u tu stranu, jer se on tada ne može odmah zaustaviti. Stajna noga je

105

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA
iza lopte, povijena u zglobu koljena, trup je okrenut u pravcu kretanja i naget je iznad lopte, dok su ruke raširene
zbog ravnotežnog položaja. Udarac po lopti izvodi se iz koljena unutrašnjom stranom stopala po prednjoj strani
i iznad sredine lopte, te se na taj način mijenja pravac kretanja pod 90°. Nakon toga, težina tijela se prenosi na
slobodnu nogu koja i dalje ostaje savijena u zglobu koljena (slika 13).

Slika 13. Dribling unutrašnjom stranom stopala

Dribling spoljašnjom stranom stopala
Ovaj dribling može se primijeniti kada se protivnik nalazi ispred, sa strane i iza leđa. Izvodi se na taj način
da se lopta odnosi u stranu, ali i ovaj put pored stajne noge protivnika kada mu se približimo na 1,5–2m. Ovaj
dribling se najefikasnije izvodi u punoj brzini kretanja, kada protivnik napada ravno sprijeda. Prilikom ovog
driblinga stajna noga je pored lopte na oko 20-tak centimetara i 10 cm iza lopte. Prsti stajne noge okrenuti su u
pravcu kretanja, a noga je savijena u zglobu koljena. Potkoljenica zamašne noge nalazi se u unutrašnjoj rotaciji,
a stopalo u plantarnoj fleksiji. Brzim i energičnim pokretom stopala lopta se odnosi u stranu pod uglom od 45°.
Tijelo je nageto naprijed, a koraci su kratki i brzi (slika 14).

Slika 14. Dribling spoljašnjom stranom stopala

Fintiranja su takva vrsta pokreta tijela kojima se protivnik obmanjuje, a da se ne koristi lopta. Fintiranje
se koristi kod otkrivanja, primanja lopte, vođenja, dodavanja i pucanja na gol. Veoma često se koriste u igri
kombinovane finte i driblinzi, a veoma često se koriste i vezane finte ili driblinzi.

Tehnika oduzimanja lopte
Oduzimanje lopte je takva vrsta tehnike u kojoj igrač oduzima loptu protivniku, a da pritom ne dođe u
kontakta s njim. Najefikasnije oduzimanje je kada lopta ostaje u vlastitom posjedu. Međutim, u igri često dolazi
do situacija kada loptu ne zadržavamo u vlastitom posjedu već je izbijamo u aut, polje ili korner. Oduzimanje
je efikasno ukoliko igrač djeluje pravovremeno i na pravom mjestu. Iako je oduzimanje lopte stvar individualne
tehnike pojedinca, ipak je upotreba jednog od načina stvar savladane tehnike nogometne igre. Oduzimanje
lopte možemo podijeliti na:
• osnovno oduzimanje,
• oduzimanje remplovanjem,
• oduzimanje uklizavanjem,
• oduzimanje presijecanjem lopte,
• oduzimanje izbijanjem,
• ometanje protivnika.

106

ANTROPOLOŠKA OBILJEŽJA NOGOMETAŠA

1. Osnovno oduzimanje je najčešći način oduzimanja lopte, a primijenjuje se kada je protivnik licem
okrenut prema igraču koji mu želim oduzeti loptu. Dok protivnik vodi loptu, igrač mu se lagano privlači
i u pogodnom trenutku oduzima loptu.

2. Oduzimanje lopte remplanjem – guranjem ramenima. Primijenjuje se kada protivnik vodi loptu, a
igrač ga prati sa strane toliko blizu da se dodiruju ramenima. Trenutak odgurivanja je kada se protivnik
oslanja na bližu nogu. Igrač postavlja rame ispred ramena protivnika i u pogodnom trenutku ulazi u
putanju protivničkog igrača. Tijelo igrača je nageto unutra, ruka je uz tijelo i blago svijena u zglobu lakta.

3. Oduzimanje lopte uklizavanjem se primjenjuje u situaciji kada je protivnički igrač već prošao
odbrambenog igrača. U odnosu na protivnika uklizavanje može biti:

• Čeono, kada je protivnik ispred nas.
• Bočno, kada je igrač sa strane.
• Uklizavanje, kada je igrač ispred, ali je leđima okrenut.
Uklizavanje se može izvesti bližom ili daljom nogom. Sama tehnika je teška i od igrača zahtijeva visok

stepen odvažnosti, koordinacije kao i sposobnost procijene.
4. Oduzimanje lopte presjecanjem ne zahtijeva visok stepen tehnike izvođenja, ali zahtijeva visok nivo

taktičkih sposobnosti. Uspješnost zavisi od vremenske i prostorne procjene, pa ga najuspješnije izvode
iskusniji igrači.
5. Oduzimanje lopte izbijanjem se najčešće koristi kada je gužva pred golom te se tada se lopta nasumice
izbija. Lopta se izbija vrhom kopačke, a veoma često ovo izbijanje koriste i golmani kod tzv. dubinskih
lopti.
6. Ometanje protivnika odnosi se najčešće na igrače napada. Kada protivnik počne graditi napad,
igrači navalnog reda imaju zadatak da ometaju igrača koji je u posjedu lopte i da spriječe formiranje
protivničkog napada.

Bacanje auta
Ovo je jedini element u tehnici igrača u polju u kojem je dozvoljeno igranje rukom. Prilikom bacanja auta u
prvom je redu bitno da su zadovoljena pravila igre. Razlikujemo tehniku bacanja auta iz mjesta i iz zaleta. Tijelo
se postavlja u položaj kao kod udarca lopte glavom, samo što se ruke nalaze iza glave igrača u fazi zaklona. Lopta
se iz ramenog zgloba počinje bacati, preko zgloba lakta a na završetku djeluje zglob šake. Veći domet moguće je
postići koristeći zalet. Izbacivanje lopte u daljinu može biti i do 30 metara. Sposobnost bacanja treba uvježbavati,
naročito jer iz auta nema ofsajda.

Tehnika golmana
Tehniku golmana možemo podijeliti na dvije grupe:
1. Tehnika golmana bez lopte:

• osnovni stav,
• kretanje golmana,
• postavljanje golmana.
2. Tehnika golmana s loptom:
• hvatanje lopte,
• odbijanje lopte,
• boksovanje lopte,
• padovi s loptom,
• degažiranje lopte.

1. Tehnika golmana bez lopte
1. Osnovni stav je najpovoljniji položaj tijela koji omogućava brzo i efikasno reagovanje u svim pravcima.
Stopala su u blagom raskoračnom stavu, koljena su povijena, trup je neznatno naget naprijed, a ruke su pod
uglom od 90° savijene u laktu i okrenute unutar. Pogled je prema lopti.

107

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA

2. Kretanje golmana
Golman mora u toku igre da se neprestano kreće i prati kretanje lopte da bi se u datom momentu našao u
najpovoljnijoj situaciji za odbranu gola. Golman se po liniji kreće dokorakom, bočnim kretanjem, dok se u polju
može kretati u raznim pravcima, različitim brzinama i tehnikama kretanja.
3. Postavljanje golmana se vrši u odnosu na loptu, i to na loptu iz igre i loptu iz prekida. Kod lopti koje
dolaze iz igre, golman mora da prati loptu, da je u osnovnom stavu i da prilikom šuta skrati ugao. Kod lopti iz
prekida, igrač se nalazi u bližem uglu u odnosu na loptu i ispred linije svoga gola (jedino kod slobodnih udaraca
sa strane, gdje “živi zid” brani bliži ugao, golman je u daljem uglu gola). Izlazak golmana je logičan i potreban radi
pokrivanja veće površine gola.

2. Tehnika golmana s loptom
Hvatanje lopte je najsigurniji i najbolji način odbrane gola. Lopta se istovremeno prihvata prstima
i dlanovima te se pomoću zgloba lakta i ramenog pojasa vrši amortizacija snage lopte. Radi sigurnosti, tijelo
treba da je postavljeno između gola i lopte. To je potrebno ako bi došlo do ispuštanja lopte prilikom nesigurnih
intervencija. Tehnika hvatanja lopti se razlikuje kod niskih, poluvisokih i visokih lopti.
1. Hvatanje niskih lopti
Kod hvatanja niskih lopti razlikujemo hvatanje lopti koje dolaze u pravcu golmana i lopti koje dolaze sa
strane golmanu. Lopte koje dolaze u pravcu golmana najsigurnije je hvatati u pretklonu ili u polčučnju na jedno
koljeno. Lopte koje dolaze sa strane hvataju se u zavisnosti od udaljenosti jednom od sljedećih tehnika:
• Hvatanje niskih lopti ispadom u stranu.
• Hvatanje niskih lopti korakom u stranu.
• Hvatanje niskih lopti duplim korakom.
• Hvatanje niskih lopti ukrštenim korakom.
2. Hvatanje poluvisokih lopti
Poluvisoke lopte dolaze u visinu trbuha i grudi. One se najlakše
hvataju, a tijelo mora uvijek da je između lopte i gola. Ovo hvatanje može
da bude u mjestu ili u pokretu. Hvatanje poluvisokih lopti koje dolaze
pored golmana vrši se sljedećim tehnikama:
• Hvatanje poluvisokih lopti korakom u stranu.
• Hvatanje poluvisokih lopti duplim korakom u stranu.
• Hvatanje poluvisokih lopti ukrštenim korakom.
Kod ovog hvatanja tijelo je nageto naprijed, a kada lopta dođe do grudi, podlaktice se podižu zatvarajući
lopti izlaz. Poslije hvatanja tijelo se ispravlja.
3. Hvatanje visokih lopti
Pod visokim loptama podrazumijevamo sve lopte koje dolaze u
visini glave i iznad nje. Visoke lopte mogu se hvatati u mjestu i kretanjem.
Dlanovi su okrenuti ka lopti, tako da se palčevi dodiruju, a ostali prsti
su rašireni i blago povijeni unutra. Prije hvatanja golman mora da učini
pravovremeni odraz, procjenu i da loptu hvata u najvišoj tački. Poslije
hvatanja, lopta se povlači na grudi da bismo je bolje zaštitili.
4. Odbijanje lopte
Ako golman nije u mogućnosti da uhvati loptu, on je prinuđen da
vrši odbijanje lopte. Ono se koristi kada golman nema vremena da hvata
loptu, kada je lopta klizava i nepredvidljiva. Zavisno od situacije lopta
se može odbiti bilo kojim dijelom tijela, ali najčešće se odbija objema
rukama ili nogama. Najčešće se odbijaju niske i kratke lopte, jer golman
nema kada da reaguje.
5. Boksovanje lopte
Golman nama uvijek mogućnost da hvata loptu. To su situacije kada je okružen nekolicinom svojih
i protivničkih igrača. Ako je lopta klizava, još je veća nesigurnost kod hvatanja lopte. U ovakvim situacijama

108

ANTROPOLOŠKA OBILJEŽJA NOGOMETAŠA

golman boksuje lopte. Ovaj način odbrana gola smatramo nužnim, ali
ne i najboljim rješenjem. Zavisno od situacije lopta se može boksovati
jednom ili objema rukama. Šaka je stisnuta u pesnicu i udara se čitavom
pesnicom, a lakat se ispruža. Loptu treba uvijek boksovati na suprotnu
stranu od one sa koje je došla.

6. Bacanje za loptom (padovi za loptom)
Bacanje za loptom jeste najatraktivniji način odbrane gola, ali ne i
najracionalniji. Prilikom bacanja važno je da se reaguje pravovremeno,
da se vlada prostorom te da je dobra tehnika hvatanja ili odbijanja
lopte. Ovaj element odbrane gola je najsloženiji element i zato se koristi
kao posljednje sredstvo odbrane gola. Pad mora biti elastičan i mehak.
Bacanje za loptom može biti:
• bacanje za niskim loptama,
• bacanje za poluvisokim loptama,
• bacanje za visokim loptama.
Tehnike bacanja za loptom možemo po načinu prizemljenja podijeliti na:
• tehnike bacanja i prizemljenja “povaljkom”,
• tehnike bacanja i prizemljenja “amortizacijom”,
• tehnike bacanja i prizemljenja “rotacijom”.
Svaka od ovih tehnika ima različitu strukturu i tehnika je za sebe, te smo ih u ovoj knjizi samo spomenuli i
nabrojali.
7. Degažiranje lopte
Degažiranje lopte je veoma važan elemenat tehnike, pa mu se mora
posvetiti dovoljno pažnje, a može se izvoditi rukom i nogom. Degažiranje
lopte rukom može biti:
• degažiranje lopte tehnikom kuglanja,
• degažiranje lopte disk tehnikom,
• degažiranje lopte horog tehnikom.
Degažiranje lopte nogom može biti:
• degažiranje lopte sa zemlje,
• degažiranje lopte drop-kik udarcem,
• degažiranje lopte volej udarcem.
Degažiranje lopte od strane golmana treba da je brzo i po pravilu na suprotnu stranu od one gdje je završena
akcija. Na toj strani je manja koncetracija igrača i veća je mogućnost kontranapada.
Degažiranje lopte rukom je precizno i koristi se za dodavanje lopte igračima do 30 metara, a lopta se može
kretati po zemlji ili kroz vazduh. Za kraća dodavanja lopte i za bočna dodavanja koristi se tehnika kuglanja ili
kotrljanja lopte. Kod degažiranja, lopta je na cijeloj površini ruke koja se ispruža i baca loptu u pravcu saigrača.
Pravac lopti daju prsti ruke, dok ruka treba što duže da prati loptu. Za veća i duža degažiranja golman koristi disk
tehniku ili horog tehniku.
Degažiranje lopte nogom – lopta se dodaje na veća odstojanja, ali je preciznost daleko manja. Tako se
umanjuje mogućnost uspješnog započinjanja napada prema protivničkom golu. Degažiranje lopte nogom
možemo izvesti na nekoliko načina:
• degažiranje lopte iz golmanskog prostora (kada lopta ode u golaut),
• degažiranje poluvolej udarcem (dropkik),
• degažiranje volej udarcem.
Degažiranje lopte iz golmanskog prostora izvodi golman, a po potrebi i neki drugi igrač, ali tada protivnička
ekipa u terenu ima brojčanu premoć. Degažiranje pomoću dropkik udarca golmani koriste za duga dodavanja.
Putanja lopte nije visoka, tako da se lopta može brzo prenijeti na protivničko polje. Najčešće se prilikom
degažiranja golmani služe volej udarcem. Udarac se izvodi poslije podbacivanja lopte ispred sebe, s jednom ili
dvije ruke.

109

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA

Taktika nogometne igre
Sportska taktika je smišljeno rješavanje kretnih zadataka u cilju postizanja što boljih sportskih rezultata.
U najširem smislu taktika predstavlja izbor sredstava i načina da se realizira određeni plan u nekoj igri ili sportu. U
sportu postoje jednostavni oblici taktike kao kod trčanja, veslanja, klizanja. Postoje i njeni složeniji oblici kao kod
borilačkih sportova, pojedinačnih sportskih igara i postoje najsloženiji oblici taktike koji se pojavljuju u ekipnim
sportskim igrama. U nogometu taktikom postižemo osnovni zadatak ove igre, a to je da postignemo pogodak.
Pošto protivnik to isto želi, taktikom postižemo i odbranu vlastitog gola. Razvoj nogometne igre je ustvari stalna
borba između odbrane i napada. U početku ta borba nije imala neki planski karakter, ali je razvojem pravila
nogometne igre, tehnike igre, psihofizičkih sposobnosti igrača itd., taktika igre postajala sve važniji faktor u
razvoju ove igre.
Taktika u nogometnoj igri je uzajamno i svrsishodno djelovanje pojedinca u okviru momčadi, odnosno
sveokupnost individualnih i kolektivnih akcija jedne ekipe smišljeno organizovanih i racionalno koordiniranih
na jedinstven način u granicama pravila nogometne igre i sportske etike, a u cilju postizanja željenog rezultata
(Talović, 1998). Sposobnost mišljenja igrača u rješavanju najrazličitijih situacija s obzirom na odbranu i napad,
prelazak iz odbrane u napad i obratno, poprimilo je sve veću ulogu u nogometnoj igri. Opća postavka taktike
je da svaka ekipa pokuša da realizuje prednosti svojih igrača u odnosu na slabosti protivničkih igrača, stavljajući
ih jedne prema drugima. Da bi uspješno riješili zadatke koji se pojavljuju u procesu igre, neophodno je prije
razraditi njen taktički plan. Taktički plan se razrađuje na osnovu dobijenih zaključaka o igri ekipe s kojom predstoji
nadmetanje, kako informacija o snazi i mogućnostima ekipe, tako i svim mogućnostima svih igrača svoje ekipe.
Taktički plan obično razrađuje trener ekipe sa stručnim štabom i saopćava ga ekipi pred utakmicu. Na osnovu
ovga plana svaki igrač pažljivo planira svoju zadaću i aktivnosti u predstojećoj utakmici. Osnovni zadaci na čije
rješavanje su usmjerene misli igrača u utakmici su:
• analiza igre i pravilna procjena određenih situacija,
• formiranje taktičkih zamisli, tj. iznalaženje sredstava za realizaciju određenog plana prije igre,
• izbor najkorisnijih načina u svakom pojedinom trenutku usmjerenih ka relizaciji taktičkih zamisli.
S obzirom da u nogometnoj igri postoji velik broj složenih i nepredviđenih situacija i kombinacija,
budući da u njoj učestvuju 22 igrača istovremeno, apsolutno predviđanje razvoja događaja je nemoguće. Zato
je šabloniziranje igre, predviđanje slijeda događaja nemoguće. Prvi preduslov da jedan igrač može korisno i
svrsishodno igrati je smisao i sposobnost za taktičko razmišljanje. Mišljenje nogometaša pri rješavanju taktičkih
zadataka karakteriše se općim osobenostima koje ćemo razmotriti:
1. Uloga opažanja i predstava u misaonim procesima nogometaša
Mišljenje nogometaša kao proces uopćavanja i apstraktnog odraza stvarnosti protiče uvijek u usmenoj
formi, tj. izražava se riječima. Igrač pronalazi rješanja, koristi kombinacije i elemente usaglašene sa trenutnim
tokom lopte u igri, rasporedom saigrača i protivničkih igrača koje u tom trenutku opaža. Najveći značaj pri
rješavanju taktičkih zadataka i sastavljanju plana ima vizuelno opažanje igrača, tj. predstave koje on u datom
trenutku vidi.
2. Efikasan karakter taktičkog mišljenja nogometaša
Rješavajući taktičke zadatke nogometaš odabire konkretne akcije koje brzo i efikasno izvodi, realizirajući
samim tim donešena rješanja. U ovom procesu imamo potrebu potpunog naprezanja svih psihičkih snaga.
Izvedena akcija može da posluži kao polazni moment taktičke zamisli ili novog rješenja. Bogatstvo i raznovrsnost
igračevih taktičkih zamisli i određenih rješenja direktno zavise od njegove tehnike. Savršenstvo tehnike je
obavezan uslov razvoja taktičkog mišljenja nogometaša.
3. Brzina procesa mišljenja
Brz tempo igre, brze izmjene situacija, neočekivane iznenadne akcije suparnika traže od svakog igrača da
veoma brzo i pravilno ocjenjuje situaciju i iznalazi prava rješenja, te da ih brzo realizuje. Mišljenje nogometaša
mora da se odlikuje maksimalnom brzinom proticanja misaonog procesa, jer samo uz ovaj uslov igrač može da u
dijeliću sekunde donese rješenje kao i da ga izmijeni uistom vremenskom periodu. Ovu karakteristiku imaju samo
vrhunski igrači. Maksimalna brzina misaonog procesa zavisi od raznovrsnosti tehničkih elemenata, postojanja
taktičkih znanja, umijeća i navika, provjerenih i učvršćenih u procesu trenažnog procesa. Taktičko umijeće
ogleda se u izvođenju taktičkih elemenata – izboru pozicije, predaji lopte, driblingu, otkrivanju, pokrivanju itd.
4. Povezanost mišljenja nogometaša s njegovim emocionalno-voljnim manifestacijama
Za vrijeme igre mišljenje nogometaša je u tijesnoj vezi s njegovim emocionalnim stanjem. Rješavanje
taktičkih zadataka se vrši u uslovima velike borbe, raznovrsnim i intenzivnim osjećanjima i zahtjevima za

110

ANTROPOLOŠKA OBILJEŽJA NOGOMETAŠA

velikim voljnim naprezanjima. Veoma lahko emocionalno uzbuđenje utječe negativno na taktičko mišljenje
nogometaša. U takvom stanju nogometaš nije u mogućnosti da jasno shvati i rješi situaciju u igri, pa dolazi do
taktičkih grešaka. Negativne emocije direktno su vezane sa produktivnošću mišljenja igrača u toku igre, dok je
dizanje emocija obično povezano sa osjećajem samopouzdanja. Za savladavanje ovih problema nogometašu je
potrebna čvrsta volja.

5. Stvaralački karakter taktičkog mišljenja nogometaša
Složenost uslova igre, njihova brza izmjena, traže da nogometaš vlada velikom gipkošću i pokretljivošću
misaonih procesa, stvaralačkom aktivnošću. Ako nogometaš nije ovladao ovim odlikama mišljenja, onda
prethodno sastavljen plan sputava njegove misli i on se gubi u nepredviđenim novonastalim situacijama.
Mišljenje nogometaša mora da nosi stvaralački karakter, da bude elastično i inicijativno. Ako ekipa ne umije
pravovremeno da izmjeni taktički plan, onda to vodi porazu.
6. Kolektivni karakter mišljenja nogometaša u procesu igre
Mišljenje nogometaša se zasniva na uzajamnom razumijevanju igrača, što je jedna od specifičnih odlika
nogometa – kolektivna razrada i realizacija taktičkih zamisli. Taktička zamisao pojedinca ne vrijedi ništa ako nije
podražana od strane njegovih saigrača. Ovakva zamisao rješava se u kolektivnoj akciji u kojoj se realizuje misao
nekoliko igrača. Efikasnost skupa sve je više povezana s uzajamnim razumijevanjem i uigranošću. Vaspitanje
uzajamnog razumijevanja kod igrača i umijeća da se bude učesnik kolektivne misli proističe iz procesa dužeg
zajedničkog igranja i treniranja.

Osnovni pojmovi o taktici
Sistem igre predstavlja osnovnu strukturu kolektivne taktike. Na osnovu sistema igre utvrđuju se razlike
između dijelova igre i mjesta u ekipi. U užem smislu riječi, sistem igre je raspored igrača na terenu. Obim značenja
sistema igre je uži od riječi taktika, jer se taktika jedne ekipe u toku jedne utakmice može da sastoji od više
sistema igre.
Koncepcija igre jeste karakteristika igre kojom se predstavlja jedna ekipa za vrijeme primjene taktike.
Koncepcija igre se konkretizuje kroz selekciju i pripremu određenih sistema igre i taktičkog kretanja koje čine
bazu ekipe i kojim se ekipa karakteriše na utakmicama.
Strategija predstavlja čitav niz mjera i postupaka iz različitih oblasti u cilju postizanja zadatog cilja. Ona
obuhvata i sisteme igre, taktiku, tehniku, fizičku pripremu i još niz drugih faktora koji se koriste u postizanju
sportskog cilja.
Stil igre možemo definisati kao kolektivnu ličnost ekipe. Stil igre predstavlja, ustvari, prepoznatljive
zajedničke karakteristike ekipe u tehnici, taktici i ritmu igre, a koji se manifestuju u toku igre.
Napad predstavlja fazu igre kada se jedna ekipa nalazi u posjedu lopte i ima mogućnost da poduzme
ofanzivnu akciju.
Odbrana predstavlja fazu igre u kojoj jedna ekipa teži da dođe u posjed lopte koristeći sva sredstva
dozvoljena pravilima nogometne igre i ne dozvoljavajući protivniku da postigne pogodak.
Individualna akcija je svjesno korištenje tehničko-taktičkih postupaka od strane jednog igrača s ciljem da
se postigne određeni cilj u igri.
Taktička šema predstavlja razvijeniji oblik primjene taktike od taktičke kombinacije budući da se sastoji
od krutih, stereotipnih promjena. To je praktično taktička kombinacija koja se izvodi po unaprijed određenim
rješenjima u kojim se i lopta i igrač kreću po strogo utvrđenim kombinacijama da bi ispunili zadatak određenog
momenta u napadu ili odbrani.
Taktičko kretanje se provodi u toku cijele utakmice. To je viša forma taktičke šeme. Ovaj metod se koristi
protiv organizovane odbrane čiji su igrači već raspoređeni po unaprijed utvrđenim šemama, a na osnovu
određenog plana igrači i lopta se kreću ka mjestima koja su ranije utvrđena. Nasuprot taktičkoj šemi, taktičko
kretanje je elastično i fleksibilno.
Taktički plan u širem smislu izražava rješavanje nekog daljnjeg cilja koji je povezan s načinom igre. Taj
daljnji cilj može biti osvajanje prvenstva, osvajanje određenog mjesta itd. Da bi se to ostvarilo, planira se aktivnost
na području taktike u širem smislu.
Taktički plan u užem smislu rješava pitanje jedne određene utakmice, jedan određeni zadatak. Da bi on bio
ostvaren treba se dobro poznavati trenutno stanje svoje ekipe kao i protivničke ekipe koja dolazi u sljedećoj utakmici,
treba razraditi taktički plan za tu ekipu, ali treba uzeti u obzir i neke vanjske okolnosti (teren, vrijeme, publiku).
Pojam škola nogometa ima veoma široko značenje. Pod njim podrazumijevamo karakteristike u načinu
interpretacije i jedinstvene primjene istog stila u igri, te iste koncepcije treninga kao rezultat istraživanja i sportske
tradicije. Karakteristika jedne nogometne škole često prelazi teritoriju jedne države. Danas su poznate ”engleska
škola”, ”brazilska škola”, “njemačka škola” itd.

111

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA

Osnovna podjela taktike u nogometu
Nogomet kao i svaku drugu sportsku igru karakteriše smjenjivanje napada i odbrane. Odnos između
napada i odbrane manifestuje se individualnim akcijama (duel i borba igrača u odbrani i napadu) i kolektivnom
akcijom (između napada i odbrane). Prema tretiranju cjelokupne taktike nogometne igre možemo govoriti da
postoje slijedeće vrste taktike:
• taktika u odbrani,
• taktika u napadu.
S druge strane, a s obzirom da određene taktičke zadatke može da rješava pojedinac, nekoliko igrača ili
čitava ekipa, taktika nogometne igre se dijeli na:
• individualnu taktiku,
• grupnu taktiku (nekoliko igrača),
• kolektivnu taktiku (čitava ekipa).

Taktika u odbrani
Osnovni princip odbrane jeste odbrana sopstvenog gola. Primjena ovog principa podrazumijeva sljedeće:
• organizaciju dijela igre,
• organizaciju rasporeda igrača,
• pravilan izbor načina igre u odbrani,
• izbor sredstava i uzajamnu saradnju u izvrašavanju zadataka.
Da bi se uspješno realizovao osnovni pricip odbrane sopstvenog gola, služimo se sljedećim pomoćnim
principima:
a) Prilagođavanje odbrane protivničkom napadu
Taktika u odbrani treba da ima elastičnost i karakteristike prilagođavanja. Prilagođavanje odbrane
protivničkom napadu predstavlja preduzimanje određenih radnji s ciljem da se osujeti inicijativa protivnika i
kvaliteta napada. Prilagođavanje treba da stvori i brze preduslove za izvođenje napada svoje ekipe ukoliko dođe
u posjed lopte.
b) Ravnoteža odbrane
Ovaj princip pretpostavlja efikasnost djelovanja u svim vremenskim i prostornim uslovima igre. Odbrana
treba da djeluje najefikasnije u glavnim pravcima napada i da pokuša da prenese težište napada u nove otežavajuće
uslove. Ovoj ravnoteži najviše pridonose vezni igrači.
c) Povlačenje odbrane
Ovaj princip zasniva se na činjenici da odbrana efikasnije djeluje na suženom prostoru, što sputava igrače
napada u posjedu lopte. Povlačenje počinje onda kada dođe do gubljenja lopte u sopstvenom napadu, a završava
se najpovoljnijim rasporedom igrača za idividualna i grupna dejstva.
d) Organizacija rasporeda u odbrani
Ovo je kritička faza, a započinje onoga trenutka kada počinje povlačenje igrača. Organizacija rasporeda u
odbrani prolazi kroz tri faze:
• Prva faza je trenutni raspored igrača u trenutku prekida vlastitog napada.
• Druga faza je vrijeme konsolidacije rasporeda.
• Treća faza jeste funkcionalni raspored odbrane za efikasno djelovanje protiv svih vrsta napada protivnika.
e) Međusobna pomoć
Bez obzira na sistem igre odbrana mora da ima naglašen kolektivni karakter primjene. Osnovni zahtjev
je da svaki igrač u odbrani mora da ima zamjenu za korekciju u slučaju pogreške. Jako je bitan kolektivni duh,
međusobno uvažavanje, saradnja i razvijanje voljnih osobina.
f) Dovođenje protivnika do greške
Svaki protivnički napad može da se prekine greškom igrača (pasivna odbrana) ili poslije dejstva odbrane
(aktivna odbrana). Najsigurniji način je preduzimanje odgovarajućih mjera i radnji da bi se protivnik natjerao na
greške.

112

ANTROPOLOŠKA OBILJEŽJA NOGOMETAŠA

Načini igranja u odbrani
1. Individualna odbrana
Ovo je način igre u odbrani u kojem svaki igrač odbrane ima zadatak da čuva jednog igrača protivničkog
napada. U ovom tipu igre često se koristi izraz “čovjek na čovjeka”. Ovu odbranu koriste obično ekipe koje su
superiornije od protivnika u individualnim sposobnostima (taktičkim, tehničkim, kondicijskim). Koristi se u
određenim trenucima igre kada se želi ostvariti neki određeni cilj. Pojava igre ”čovjek na čovjeka“ vezana je najviše
za sistem WM, kada su odbrambeni igrači bili prisiljeni zbog promjene ofsajd pravila da djeluju opreznije i da
striktno čuvaju isturene napadače (grafikon 51).

Grafikon 51. Individualna odbrana

2. Zonska odbrana
Karakteristika ove odbrane je da igrači ne čuvaju određenog protivničkog igrača već određeni prostor.
Koriste ga ekipe koje su slabe i inferiorne u odnosu na protivnika. Postoji pasivna zonska odbrana kada igrači
stoje u dva reda na udaljenosti od 20 do 30 metara od gola i u zavisnosti sa koje strane dolazi lopta kreću se u tom
pravcu. Na grafikonu 52 je prikazana zonska odbrana u W-sistemu koja je djelovala sve do promjene ofsajd pravila.
U ovom slučaju ekipe se obično brane i teško postižu pogodak. Aktivna zona je elastičniji vid zonske odbrane u
kojem određeni igrači čuvaju i zonski prostor i jednog igrača napada. Kod ovog vida odbrane ekipa lakše prelazi
u napad, ali igrači moraju posjedovati dobre fizičke sposobnosti i taktičke individualne sposobnosti. Jedan od
vidova zonske odbrane je i igra sa zadnjim čistačem (grafikon 53), kada on parira protivničkom napadaču koji je
probio linije odbrane. Ovaj vid odbrane defanzivnog je karaktera, jer smanjuje mogućnost protuakcije, a i igrači
su naravnomjerno raspoređeni na terenu nauštrb napada.

Grafikon 52. Zonska odbrana u W-sistemu

113

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA
Grafikon 53. Zonska odbrana s čistačem

Jedan od oblika zonske odbrane je tzv. “bunker” (grafikon 54), čije je obilježje potpuno defanzivna i pasivna
igra odbrambenih igrača u pogledu razvijanja napada. Odbrambeni igrači se povlače na visinu od 20 do 25
metara od vlastitog gola, zgusnutom odbranom onemogućuju djelovanje protivnika, no, u isto vrijeme smanjuju
mogućnost vlastitog napada. Ovakva odbrana ne može biti korisna, jer u načelu štetno djeluje na razvoj
nogometne igre, u smislu povećanja njene dinamičnosti i ofanzivnog načina igranja. Najčešće je primjenjuju slabe
ekipe kada žele da prime što manje golova. Pored ovih načina organiziranja zone postoji i takozvana unutarnja
zona koju je prezentovao Brazil na Svjetskom prvenstvu u Švicarskoj 1954. godine (grafikon 55). Manjkavost ove
odbrane je što ostavlja dovoljno prostora krilnim napadačima i mogućnost centriranja lopte s bočnih pozicija.
Ova odbrana je formirana u obliku rastegnutog polukruga oko šesnaesterca.

Grafikon 54. Zonska odbrana – tzv. ”bunker”

Grafikon 55. Zonska odbrana s unutrašnjom zonom

114

ANTROPOLOŠKA OBILJEŽJA NOGOMETAŠA
3. Kombinovana odbrana
Ova odbrana predstavlja najracionalniji način igranja. Osnovna karakteristika joj je da jedan broj igrača
pokriva određeni prostor, a ostali igraju individualnu odbranu. Igrači koji igraju individualnu odbranu imaju
daleko širi prostor djelovanja u odbrani. Ovaj način igre dominira u svremenom nogometu, samo što postoji
znatno veća koordinacija između igrača odbrane i napada. Za ove veoma brze transformacije igrači moraju da
posjeduju visoke taktičke, tehničke i fizičke sposobnosti. Ovaj sistem odbrane se većinom koristi ako protivnička
ekipa ima dobrog pucača ili graditelja igre, te će on igrom “čovjek na čovjeka“ biti neutralisan (grafikon 56 i 57).

Grafikon 56. Kombinovana odbrana

Grafikon 57. Kombinovana odbrana

Elementi individualne taktike u odbrani
U ove elemente svrstavamo taktičke akcije koje koriste igrači pojedinačno u sistemu djelovanja čitave ekipe.
Ove elemente nazivamo još i sredstva taktike u odbrani.
1. Ometanje
Ometanje je prvi element koji igrači koriste u odbrani. Počinje kada se prekine vlastiti napad, odnosno
prilikom transformacije ekipe kod gubitka posjeda lopte. Zadatak ometanja je da trenutno uspori kontranapad
protivnika i se dobije na vremenu za konsolidaciju i organizovanje vlastite odbrane. U akciji ometanja prvi
učestvuji igrači koji su ostali najistureniji u protivničkom dijelu terena.
2. Pokrivanje
Ovo je jedno od osnovnih sredstava individualne taktike. Koristi se u svim vidovima odbrane. Od
pravovremenosti pokrivanja, izbora položaja u odnosu na protivnika, zavisi i efikasnost odbrane. Odbrambeni
igrač se treba postaviti između napadača i sopstvenog gola. Zavisno od situacije, pokrivanje može biti striktno

115

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA

(bliže protivniku) i može biti nestriktno (dalje od protivnika, na distanci). Striktno pokrivanje karakteriše
postavljanje igrača u gotovo potpunom dodiru s protivnikom i koristi se većinom u završnoj fazi odbrane kada
treba suziti prostor za djelovanje napadača. Striktno pokrivanje je osnova za igru “čovjek na čovjeka” u grupnom
vidu odbrane. Pokrivanje na distanci zahtijeva da se igrač nalazi na nekoliko koraka od protivnika i kontroliše
prostor i linije kretanja igrača ispred sebe. Ovo pokrivanje je osnova za igu “zone” u grupnoj taktici ekipe.

3. Oduzimanje lopte
Osnovni preduslov da igrač oduzme loptu je dobro postavljanje u odnosu na protivničkog igrača.
Ali najvažniji momenat je trenutak kada se vrši sam akt oduzimanja. Uspješnost oduzimanja lopte zavisi od
individualnih sposobnosti igrača (tehničkih, taktičkih i motoričkih). Oduzimanje lopte usko je vezano s
pokrivanjem, jer, ako je igrač dobro postavljen, lakše će oduzeti loptu. Ovdje je jako bitna i procjena igrača da u
datom trenutku djeluje i pokuša oduzeti loptu. Lopta se može oduzeti neposredno prije nego je primi protivnički
napadač (grafikon 58) i u trenutku kada je protivnik vodi (grafikon 59). Veoma često se koristi i tehnika guranja
ramenima, “remplovanje”, ali u biti s gledišta taktike ona ide u prilog napadaču, jer on može biti fauliran ili ići u
fintu kada odbrambeni igrač ispada iz igre.

Grafikon 58. Oduzimanje lopte presjecanjem Grafikon 59. Oduzimanje lopte kod vođenja lopte protivnika

Elementi grupne taktike u odbrani
Kako se napad protivničke ekipe najčešće izvodi kroz igru u kojoj sarađuje više igrača, tako su i igrači u
odbrani prisiljeni da se uzajamno pomažu i brane. Da bi ovaj vid odbrane dobro funkcionisao, igrači treba da
dobro poznaju sve elemente individualne taktike. Tijesna saradnja treba da se uspostavi između najbližih igrača
u odbrani, mada se ponekad pomažu i igrači na dužem rastojanju. Elementi (sredstva) grupne taktike su:
1. Saradnja između dva igrača
Ovo je osnovna karika grupne taktike u odbrani. Od dobre usaglašenosti saradnje dva igrača zavisi cjelovit
sistem rasporeda igrača u svim fazam odbrane. Osnovnu saradnju u toku igre obavljaju igrači koji formacijski
izvršavaju zajedničke taktičke zadatke (saradnja bočnih igrača, saradnja veznih igrača itd.)
2. Saradnja između više igrača
Ovu saradnju čini sistem veza između pojedinih linija tima (grupa igrača) i načina individualnog djelovanja
svakog igrača. Ovdje je jako naglašena uloga uzajamnog djelovanja i razumijevanja svih igrača koja nije moguća
bez individualne sposobnosti svakog pojedinca da misli u kolektivu i za kolektiv. Ova saradnja je naročito važna
kod prekida igre u složenim taktičkim situacijama kao što su korner, slobodni udarci, indirektni udarci itd.

Taktika u napadu
Suprotno od odbrane, napad se zasniva na inicijativi, prednosti posjedovanja lopte i pretpostavci da se
postigne gol. Osnovni princip napada je koncentracija svih akcija ka protivničkom golu. Principi napada se
približno podudaraju sa principima odbrane, imaju isto značenje, ali suprotne karakteristike. Principi napada
su:

116

ANTROPOLOŠKA OBILJEŽJA NOGOMETAŠA

1. Prilagođavanje napada protivničkoj odbrani
Rezultat napada ne zavisi samo od sopstvenih kvaliteta, sopstvene koncepcije igre već i od načina
organizacije i ponašanja protivničke ekipe u svim fazama odbrane. Ovaj princip sastoji se u pravovremenom
otkrivanju loših i dobrih osobina protivničke odbrane te usmjeravanju napada na slabije obezbjeđene tačke
odbrane koristeći raznovrsnost i kreativnost igrača u napadu.
2. Organizacija rasporeda igrača u napadu
Raspored igrača u napadu karakteriše izražena promjenjivost i motorna pokretljivost igrača. Organizaciju
rasporeda u napadu uslovljava način igre ekipe, kolektivne i individualne sposobnosti, kao i odnosi vrijednosti i
kvaliteta suprotne ekipa.
3. Dovođenje protivnika do greške
Malo koji napad može uspješno završiti ukoliko odbrana ne napravi grešku. Zato je zadatak igrača napada
da snagom inicijative i raznovrsnošću napada dovedu odbranu u nepredvidive taktičke situacije i primoraju je
na grešku. S gledišta napadača najpovoljnije greške su u prvoj fazi, neposredno nakon oduzimanja lopte, donekle
u drugoj fazi (konsolidacija odbrane), a najnepovoljnije u trećoj fazi kada je formirana funkcionalna odbrana.
4. Kretanje igrača
Kretanje u napadu je veoma složeno, a proizilazi iz činjenice da se u nogometu kretanje sastoji od 95%
kretanja bez lopte. Kretanje igrača u napadu mora da bude po vremenu i načinu izvođenja kratko i brzo, po
prostoru široko i u svim pravcima, efikasno i racionalno. Od kretanja igrača bez lopte zavisi dinamika napada,
izbor taktičkih rješanja i koncepcija igre ekipe.
5. Brojčana nadmoć napada
Pod ovim podrazumijevamo brojčani odnos igrača napada i odbrane. Brojčana nadmoćnost napada dolazi
do izražaja neposredno poslije prekida protivničkog napada kada je poremećen brojčani odnos i raspored igrača
protivničke ekipe. Napadači moraju da igraju brzo, da kretanjem narušavaju organizaciju odbrane i doprinose
novim taktičkim rješenjima.
6. Iznenađenje u igri
Ovaj princip ostvaruje se promjenom ritma igre, izvođenjem neočekivanih elemenata tehnike, izmjenom
rasporeda igrača u određenim fazama napada, iznenadnim taktičkim rješanjima itd. On karakteriše ekipe koje
posjeduju visoke kolektivne i individualne sposobnosti igrača.
7. Međusobna uzajamna pomoć
Ovo je osnovni preduslov za uspjeh ekipe s obzirom da je zajedništvo u igri nužnost i u napadu i u odbrani.
U slučaju pogreške igrači trebaju da jedan drugog pomažu i ispravljaju.

Vrste napada
Napad počinje onoga trenutka kada odbrana preuzme loptu od protivnika. Priprema napada obično
počinje sa dva–tri dodavanja u širinu nakon čega slijedi brzo prebacivanje lopte u završnicu. Njoj prethodno
slijedi određeno kretanje i manevriranje igrača brzom izmjenom mjesta i stvaranjem slobodnog prostora.
Napade u nogometu dijelimo na:
a) Kontranapad
Ovaj napad se izvodi brzo i neočekivano uz učešće 2–3 igrača. Dodavanja se vrše iz dubine polja dugim
loptama. Igrač koji upućuje lopte mora biti veoma precizan te mora da vodi računa o položaju saigrača u napadu
i položaju odbrambenog igrača koji ga čuva. Ovom vrstom napada najprije dolazimo do zone šuta, a njom se
djeluje protiv individualne odbrane, a veoma teško protiv pasivne zonske odbrane.
b) Brzi napad
Brzi napad karakteriše dolazak do zone šuta brzim proigravanjem između nekoliko igrača. Primijenjuje se
kada na određenim dijelovima terena dođe do brojčane ravnoteže igrača u napadu i odbrane.
c) Kombinovani napad
Kombinovani napad se primijenjuje kada je odbrana protivnika brojčano nadmoćnija i kada igra zatvorenu
zonsku odbranu. Igrači napada u tim situacijama se služe većim brojem kombinacija s ciljem da se odbrana
pomjeri u širinu. Na taj način se stvara veći prostor za manevar napadača i upućivanje udarca na gol protivnika.

117

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA
d) Individualni napad
U ovakvom napadu jedan igrač korištenjem svojih tehničko-taktičko-fizičkih sposobnosti savladava
odbrambene igrače i završava sam akciju. Izbor napada ekipe zavisi od sposobnosti vlastite ekipe, načina odbrane
protivnika, trenutne situacije na terenu itd. Savremeni nogomet se bazira podjednako na svim vrstama napada.
Faze napada
Kao i u odbrani, i u napadu postoje tri faze kroz koje uslovno prolazi svaki napad:
a) Početak napada – počinje u trenutku kada ekipa dođe do posjeda lopte. Pod dolaskom u posjed lopte
računamo:

• Kada se lopta oduzme od protivnika, a igra teče dalje.
• Kod prekida igre kao što su slobodni i indirektni udarci, aut, korner…
• Kada ekipa ima početni udarac, odnosno prvi udarac na poluvremenu.
b) Razvoj napada je vremenski najprisutnija faza. Ona se sastoji od kretanja i taktičkih kombinacija od
mjesta početka napada pa sve do zone udarca na gol. U odnosu na vrijeme, razlikujemo razvoj na duže i kraće
vrijeme, a u odnosu na teren, razvoj na užem ili širem prostoru.
c) Završetak napada je faza koja se sastoji od individualne akcije igrača koja se završava udarcem na
gol. Završna faza prostorno podrazumijeva zonu udarca na gol. Dubina zone udarca zavisi od individualnih
sposobnosti igrača, kako tehničkih i taktičkih, tako i fizičkih.
Taktika golmana
Posebnu ulogu u nogometu ima vratar ili golman. Ona se zasniva na njegovim tehničkim, taktičkim i
fizičkim sposobnostima. Zbog svog povoljnog položaja i pregleda igre, golman treba da bude dirigent odbrane
na terenu. On mora davati određene upute i biti apsolutni autoritet u svojoj ekipi. Njegovo osnovno taktičko
znanje je u načinu postavljanja pred golom. Golman se uvijek postavlja na liniji koja dijeli ugao između stativa i
lopte na dva jednaka dijela (grafikon 60).

Grafikon 60. Postavljanje golmana viđeno iz različitih uglova terena

Na ovaj način on prostorno zaštićuje podjednako oba ugla. Prilikom postavljanja zida golman ima dužnost
da stane odmah uz bližu stativu u odnosu na loptu, a zatim postavlja prvog čovjeka u zid. Ostali igrači se
postavljaju kraj njega i pokrivaju bliži ugao. U odnosu na gol-aut liniju, golman se postavlja što bliže igraču koji
mu dolazi u susret. Tim pokriva veću površinu gola, ali mora da pazi na razmak između njega i protivnika, jer
postoji mogućnost prebacivanja (grafikon 61).

Grafikon 61. Postavljanje golmana u odnosu na gol-liniju

118

ANTROPOLOŠKA OBILJEŽJA NOGOMETAŠA
Ukoliko se igra pred protivničkim golom, golman izlazi na 16–18m ispred gola i u slučaju kontranapada
djeluje kao igrač u polju ili treći bek. Jedna od vrlo važnih osobina golmana je pravovremeno istrčavanje ispred
gola. U tom trenutku on mora da ocijeni moment, pravac i brzinu kretanja lopte, djelovanje svojih, a naročito
protivničkih igrača. Vratar mora da posjeduje dobru tehniku ispucavanja lopte nogom i rukom, i isto tako
izvjesna taktička znanja i sposobnosti. Po mogućnosti, loptu treba više ispucavati rukom, jer je takvo ispucavanje
preciznije, ali na veće distance ipak se ispucava nogom, mada je ono nepreciznije. U pravilu, golman loptu izbacuje
uvijek u suprotnu stranu od one iz koje je lopta došla. Nakon gol-auta korisnije je da loptu ispucavagolman, jer
ako je ispucava igrač, oslobađa se jedan protivnički napadač. U slučaju nepreciznog ispucavanja, ukoliko loptu
primi protivnik, moguć je kontranapad u pravcu slobodnog napadača. Savremeni golman mora biti svestrano
taktički izobražen. On treba posjedovati i vrlo visoke tehničke, taktičke, psihofizičke i moralno-voljne kvalitete.
To će mu omogućiti i visoki autoritet kod igrača.

Taktika rješavanja standardnih situacija u nogometu
U toku nogometne utakmice postoje izvjesne situacije koje su manje-više standardne te je za njihovo
rješavanje potrebno poznavati zahtjeve igre, kako sa gledišta napada, tako i sa gledišta odbrane. Zbog toga ćemo
obraditi nekoliko standardnih situacija koje se dešavaju u toku igre.
Bacanje auta je jedina situacija u nogometu u kojoj je igraču dozvoljeno da igra rukom. S gledišta odbrane
jedan od igrača postavlja se uvijek uz onog igrača koji izvodi aut. Ostali igrači nastoje pokrivati ostale protivničke
igrače. Posebna pažnja se mora obratiti na ubacivanje lopti pred sami kazneni prostor, budući da iz auta nema
ofsajda. S gledišta napada osnovni zahtjev jeste da bacanje bude brzo izvedeno, a kod bacanja auta moguće
je izvršiti izmjenu mjesta. Jedan napadač svog igrača koji ga pokriva povlači prema lopti i u tom slučaju ostaje
prazan prostor. U ovaj prostor utrčava jedan od najbližih navalnih igrača (grafikon 62).

Grafikon 62. Bacanje auta

Slobodni udarci mogu biti direktna i indirektna opasnost za gol. S gledišta odbrane korisno je da jedan od
odbrambenih igrača ometa brzo izvođenje udarca. Na taj način odbrana dobiva na vremenu i uspijeva izvršiti
pravovremeno pokrivanje. S gledišta napada osnovni preduslov je brzo izvršenje slobodnog udarca. Ukoliko su
naši napadači pokriveni, treba izvršiti bočno dodavanje u stranu slobodnom igraču preko kojeg može uslijediti
napad. Ukoliko postoji direktna opasnost po gol, postavlja se živi zid. Postavljanje zida se uvježbava. Potrebno je
unaprijed znati koji igrač prvi staje u zid, dok se ostali igrači postavljaju do njega. Golman postavlja zid ovisno o
strani s koje dolazi slobodan udarac. Ukoliko se udarac vrši iz kosog položaja, golman se postavlja na prvu bližu
stativu u odnosu na loptu. Prvi igrač postavlja se na pravcu između lopte i bliže stative (grafikon 63), a ostali se
postavljaju do njega. U ovom slučaju golman blokira dalji ugao.

119

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA
Grafikon 63. Postavljanje živog zida

Jedanesterac iz aspekta taktike također ima svoje specifičnosti. Dobro izveden jedanesterac je nemoguće
braniti, jer ne postoji tako brza reakcija koja bi golmanu omogućila da pravovremeno izvrši odgovarajuće kretnje
i odbrani udarac s 11 metara. Golman može uspijeti jedino ukoliko se prije udarca baci u odgovarajuću stranu ili
napadač neprecizno udari loptu. Ukoliko igrač plasira loptu ona je sporija, ali preciznija, i u tom slučaju golman
može reagovati i uhvatiti loptu. Oštre udarce, ukoliko su precizni, i u uglove golman ne može da brani. Igrač koji
izvodi udarac može također da izvede lažni pokret s ciljem da natjera golmana da se pomakne u jednu stranu, a
onda da uputi loptu u suprotni ugao.

Korner (udarac iz ugla) ima također sa stanovišta taktike svojih specifičnosti. Prilikom izvođenja kornera
najracionalnije se služiti paraboličnim loptama koje se kreću od gola ka igralištu. Ovakvo kretanje lopte postiže
se odgovarajućim felš udarcem. Ove lopte su nepovoljne za igrače odbrane zato što se udaljuju od igrača, dok su
za igrače napada povoljnije, jer se igrač kreće ka lopti. Najpogodnije mjesto na koje se upućuje lopta iz kornera
jeste suprotna strana šesnaesterca na udaljenosti od oko 11 metara (grafikon 64).

Grafikon 64. Upućivanje lopte iz ugla

Za udarac iz kornera mogu se primijeniti i tzv. tempirane lopte. Kod ovakvih lopti jedan od napadača brzo
kreće iz pozadine u pravcu šesnasterca, bliže prvoj stative, i izvrši udarac (grafikon 65).

Grafikon 65. Upućivanje tempirane lopte iz ugla

120

ANTROPOLOŠKA OBILJEŽJA NOGOMETAŠA
Lopte upućene iz kornera prema golu mogu predstavljati opasnost ako vjetar puše u pravcu gola ili ako je
golman loše postavljen. Takva lopta treba da je upućena u suprotni gornji ugao gola. Prilikom izvođenja kornera
raspored igrača koji napadaju mora biti takav da njihova koncetracija bude na suprotnoj polovici, a razrijeđeni
dio napada u bližoj polovici šesnesterca. Jedan od igrača treba uvijek da ometa golmana i da mu odvlači pažnju.
Kretanje igrača napada mora biti takvo da u kretanju izvrše udarac po lopti. Utrčavanje mora biti takvo da svaki
od njih može doći u položaj pucanja kada se nalazi ispred odbrambenog igrača (grafikon 66).

Grafikon 66. Utrčavanje igrača na lopte iz ugla

S gledišta odbrane, korner je velika opasnost za gol. Golman se postavlja u suprotni ugao od mjesta odakle
se vrši udarac iz ugla. Obično se bočni igrač s čije se strane izvodi korner postavlja pred prvu stativu. On zajedno
sa još 1–2 igača kontroliše prednji dio šesnaesterca dok se ostali igrači raspoređuju na suprotnu polovinu
šesnesterca, zavisno od rasporeda protivnika.

Taktika djelovanja igrača u pojedinim zonama igrališta
U nogometu postoje dva osnovna zadatka: napadati protivnički gol i braniti sopstveni gol. Između tih
zadataka javljaju se i prelazni oblici igre, pripreme napada i odbrane. Zavisno od ovih zadataka, nogometno
igralište možemo podijeliti u zone djelovanja igrača:
1. zona odbrane,
2. zona pripreme napada,
3. zona završnice.
Ova podjela igrališta na zone, i u vezi s tim podjela funkcija u odgovarajućim zonama, naročito odgovara
modernom načinu igre. Osnov moderne igre je akcija, a u akciju se trenutno uključuje igrač koji je momentalno
u najboljoj poziciji. Ukoliko se vezni igrač u momentu nalazi u poziciji napadača, on će se ponašati kao napadač;
ukoliko se branič nalazi u zoni pripreme napada, on će se ponašati kao vezni igrač. Pretapanje funkcije igrača
zavisi od zone u kojoj se igrač nalazi trenutno.
1. Zona odbrane može se podijeliti na širu zonu odbrane (1a) i užu zonu odbrane (1b) što je prikazano na
grafikonu 67.

Grafikon 67. Zone odbrane

121

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA

U široj zoni odbrane ne postoji direktna opasnost za gol te se igrači nestriktnim pokrivanjem nastoje povući
u zonu uske odbrane. Ukoliko igrač u ovoj zoni napada ili istrčava, mora biti siguran da će uspjeti u svojoj namjeri,
jer, u slučaju neuspjeha, postoji direktna opasnost za gol. Igrači zadnjeg reda se povlače na oko 25m od gola gdje
formiraju užu zonu odbrane. Istovremeno vezni igrači napadaju igrača kod kojeg je lopta. Igrač koji je s loptom
došao u ovu zonu predstavlja direktnu opasnost za gol.

2. Zona pripreme napada (grafikon 67; polje dva 2) je prostorno najveća i nalazi se pretežno oko
sredine igrališta. Bez obzira koji se igrač nalazi u ovoj zoni njegov zadatak je da organizuje napad, da li kratkim
dodavanjem ili direktnim dodavanjem u završnicu. Kratkim dodavanjem pretežno u stranu smiruje se igra, a
težiše igre se prenosi s jedne bočne polovice igrališta na drugu.To omogućava napadačima da se postave, krenu
u prazan prostor i da rašire protivničku odbranu. Direktno dodavanje u završnicu treba izvršiti prema igraču koji
je u najpovoljnijoj poziciji. Razlikujemo tri ubacivanja lopti u završnicu. Najprije spominjemo ubacivanje lopte iz
dubine, kada je ono paralelno s uzdužnom osovinom igrališta (grafikon 68).

Grafikon 68. Ubacivanje lopte paralelno s uzdužnom osom igrališta

Potom, ubacivanje lopte u završnicu koje se može izvesti i dijagonalnim dodavanjem lopte. Ono može biti
upućeno koso prema protivničkom golu (grafikon 69) ili koso unazad od gol-aut linije.

Pored ovih ubacivanja, lopta se može ubaciti u zonu završnice i s pozicija bočnih linija. Ove lopte su pretežno
paralelne s poprečnom osovinom igrališta (grafikon 70).

Grafikon 69. Ubacivanje lopte koso prema protivničkom golu Grafikon 70. Ubacivanje lopte s pozicija bočnih linija

3. Zona završnice (grafikon 67; polje 3) jeste zona pred protivničkim golom u koju napadač ulazi vođenjem
lopte ili direktno puca na gol. U zonu završnice treba ulaziti kada je u njoj najmanje protivničkih igrača, tj.
protivničku odbranu treba razvući prema bočnim stranama. U zonu završnice treba ući brzo i najkraćim putem.
Takvo kretanje omogućava igraču brzo, iznenadno i snažno pucanje na gol, a da ga pri tome ne ometa protivnik.
Funkcija igrača zavisi od zone u kojoj se nalazi, a to mogu samo moderni univerzalni igrači, što je zapravo značajka
modernog načina igranja nogometa.

Nivo taktičkih znanja u nogometnoj igri je uslovljen uzrastom i zahtjevima koji proizilaze iz stepenovanog
kvaliteta sportiste. U primjeni nogometa u sportsko-rekreativne svrhe potrebno je minimalno taktičko znanje

122

ANTROPOLOŠKA OBILJEŽJA NOGOMETAŠA

za učestvovanje u igri. S druge strane, za vrhunski nogomet potreban je visok nivo taktičkog znanja. Stjecanje
taktičkog znanja usko je vezano s igračkim iskustvom. Kao kod razvijanja ostalih sposobnosti nogometaša
(tehnika, psihomotorika itd.), tako se i u usvajanju znanja iz taktike služimo osnovnim principima postupnosti
i sistematičnosti. Osnovni zahtjev kod postupnosti jeste da se sadržaji taktičkog znanja moraju postepeno
usvajati, od onih jednostavnijih do onih najkompleksnijih. Ovdje se koristimo s nekoliko pravila: od poznatog
ka nepoznatom; od lakšeg ka težem; od prostog ka složenom itd. Značajan zahtjev principa postupnosti jeste
i uvažavanje uzrasta nogometaša i razlike između individualnih kvaliteta nogometaša. Da bi se ostvarili zadaci
u usvajanju taktičkih znanja, rad s nogometašima se mora izvoditi sistematično. Nije bitno i dovoljno usvojiti
samo što veću količinu taktičkog znanja; ono mora biti sređeno, povezano, sistematizovano tako da predstavlja
jednu cjelinu. Taktičke sposobnosti treba obavezno razvijati primjenom odgovarajućih vježbi na igralištu. U
toku vježbanja određenih taktičkih zadataka potrebno je konstantno ukazivati na pogreške kao i na mogućnost
rješenja određene akcije. S obzirom da u nogometnoj igri postoji veliki broj složenih i nepredviđenih situacija i
kombinacija, budući da u njoj učestvuju 22 igrača, apsolutno je nemoguće predviđanje razvoja događaja. Znači
da je osnovni uslov za uspješno taktičko djelovanje razvijanje taktičkog mišljenja kod igrača, a ne šabloniziranje
taktičkih mogućnosti ekipe i pojedinaca.

Kognitivne sposobnosti
Kognitivne sposobnosti su sposobnosti koje omogućavaju prijem, prijenos i preradu informacija, što se
ostvaruje u kontaktu ličnosti s okolinom. One, ustvari, predstavljaju bazu misaone, svjesne aktivnosti i bez njih
ne bi bilo moguće provoditi metodske postupke obrazovanja, činiti analizu sportskog uspjeha i neuspjeha, vršiti
kontrolu i rukovoditi svim drugim misaonim operacijama u procesu trenažnog rada. Smatra se da postoji jedna
opća kognitivna sposobnost, koja je odgovorna za različite kognitivne procese, a naziva se G-faktor i najčešće se
interpretira kao opća inteligencija, a koja se obično definira kao sposobnost snalaženja i rješavanja problema u
novim nepoznatim situacijama.
Pretpostavlja se da nema nijednog sporta, ma koliko on bio jednostavan, gdje inteligencija ne učestvuje u
jednačini specifikacije uspjeha. Utvrđeno je da među vrhunskim sportistima ima malo onih čija je inteligencija
prosječna, već je ona u većini slučajeva iznad prosjeka, kod nekih i znatno, gdje se koeficijent inteligencije
(IQ) najčešće kreće u granicama od 120 do 140. Takve vrijednosti su pronađene i kod sportista koji imaju uže
obrazovanje i nemaju nikakvih intelektualnih interesa. To je donekle i razumljivo, jer kada opći uređaj (generalni
kognitivni procesor) za prijem, preradu informacija i donošenje odluka ne bi funkcionirao kako treba, bilo bi
nemoguće postići dobre rezultate u jednoj tako složenoj aktivnosti kao što je vrhunski sport.
Postoje brojne i vrlo različite teorije (Spearman, Burt, Thurstone, Aleksander, Guttman, Guilford, George,
Halsterd, Cattell i dr.) o strukturi i funkcioniranju kognitivnih sposobnosti. Međutim, mnoštvo različitih
koncepcija o prirodi kognitivnog funkcioniranja može se podijeliti na tzv.:
• strukturalnu teoriju i
• funkcionalnu teoriju.
Strukturalna teorija stavlja težište na određene tipove mišljenja
(psihičke procese) i njihove rezultate. Ona nastoji utvrditi strukturu
kognitivnih sposobnosti faktorskim pristupom, a to znači da se
nađe najmanje dovoljan broj mentalnih aktivnosti (faktora) da bi se
objasnilo kognitivno funkcioniranje. Došlo se, naime, do saznanja da
opću inteligenciju (G-faktor) sačinjavaju tri uža primarna kognitivna
faktora (faktori prvog reda), koji se mogu definirati kao:
• faktor perceptivnog rezonovanja odgovoran za brzo opažanje,

uočavanje odnosa u prostoru i pamćenju podataka,
• faktor simboličkog rezonovanja koji predstavlja proces

apstrakcije i generalizacije, a odgovoran je za sposobnost
operiranja simbolima,
• faktor edukcije koji predstavlja uspostavljanje zakonitosti na temelju utvrđivanja bitnih obilježja
predmeta i pojava.
Koeficijent urođenosti opće inteligencije je relativno dobro poznat i kreće se od .85 do .92 (većina autora
smatra da iznosi oko .90). To je veoma visok koeficijent i on je praktično veći od koeficijenta motoričke snage,
koordinacije i preciznosti, i tek je nešto manji od brzine. Smatra se da se opća inteligencija može razvijati samo

123

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA

pod utjecajem treninga kod djece do 7 godina, pod uvjetom da se rješavaju razni kognitivni problemi. Razvoj
dostiže svoj maksimum oko 16 godina, pa se održava do 25 godina, a poslije 30 godina započinje opadanje. U
sportskim aktivnostima, kod približno istih motoričkih sposobnosti, uspjeh u sportu u značajnoj mjeri zavisi i od
opće inteligencije, kao i drugih antropoloških sposobnosti i karakteristika.

Kognitivne sposobnosti nogometaša osnova su tokom procesa motoričkog učenja za vrijeme primanja
i obrade motoričkih informacija te su važne i za izvedbu tehničko-taktičkih složenih elemenata. Za uspjeh u
nogometnoj igri u potpunosti je odgovorna konceptualna inteligencija igrača. Sposobnost upravljanja igrom
podrazumijeva:

• sposobnost upravljanja globalnim informacijskim sadržajem igre, tj. sposobnost upravljanja smislom,
strategijom igre,

• sposobnost upravljanja globalnim prostorno-vremenskim odnosima u igri, tj. sposobnost upravljanja
tempom i ritmom igre,

• sposobnost upravljanja vlastitim energetskim kapacitetima i funkcionalnim stanjem tokom igre.
Funkcije u području kognitivnih i konativnih dimenzija su:
• Opća inteligencija – svladavanja kompleksnih zadataka, snalaženje u kompleksnim situacijama, a dolazi

do izražaja prilikom svladavanja taktičkih zadataka u igri.
• Perceptivna brzina i preciznost – igračevo brzo uočavanje situacija u okolini i rješavanje istih.
• Vizuelna specijalizacija – procjena lopte, protivnika, saigrača i svih ostalih elemenata koji utječu na igru.
• verbalno razumijevanje – igračevo razumijevanje govornog ili čitanoga teksta,
• Mnemički faktor – pamćenje i primjenjivanje prethodnih iskustava igrača.
• Samodominacija – omogućava igraču da mobilizira veliku energiju i savladava dugotrajne napore. Igrači

taj faktor moraju posjedovati izražen u većem obimu, jer često dolaze u situaciju kada su npr. zadnji
igrači odbrane i kada nakon duela u zraku ili na zemlji moraju iznijeti osvojenu loptu iz zone odbrane i
uposliti igrače u veznoj liniji ili napadače.
• Ekstraverzija predstavlja povišenu aktivnost, razgovorljivost, društvenost i sposobnost uklapanja igrača
u kolektiv.
• Agresivnost – sklonost ispadima, napadanju i ostalim oblicima ponašanja koji se sukobljavaju s normalnim
odnosima. Agresivnost u nogometu je poželjna, ali ju igrači i trener trebaju usmjeriti u pozitivnom smislu
te treba koristiti u igri.
• Anksioznost – sklonost igrača prema tjeskobi, strahu i nesigurnosti. Ovo je sklonost koja je nepoželjna i
može postati remeteći factor, jer je velika vjerojatnost da će igrač s manjkom samopouzdanja izbjegavati
duel igru i činiti više pogrešaka.
• Frustraciona tolerancija – povezana je s dominacijom i predstavlja sposobnost podnošenja poraza i
neuspjeha.
• Motivacija je sve ono što nas navodi na određene aktivnosti.

Konativne karakteristike
Konativne karakteristike su odgovorne za modalitete ljudskog ponašanja, a postoje:
• normalne konativne karakteristike,
• patološke konativne karakteristike.
Normalne konativne karakteristike najčešće su međusobno nezavisne, uglavnom su normalno raspoređene
u populaciji i istovremeno odgovorne za modalitete ponašanja kod kojih stepen adaptacije nije poremećen.
Kod njih prevladava srednji intenzitet (prosječna vrijednost) koji nema ni pozitivan ni negativan utjecaj na
ljudsku adaptaciju već djeluje neutralno. Prema tome, to su takve karakteristike čije prisustvo ili odsustvo nema
direktnog utjecaja na poremećaj adaptacije pojedinaca. Različiti autori, na različitim populacijama i s različitim
mjernim instrumentima, dobivali su često veoma različite rezultate u pogledu strukture normalnih konativnih
karakteristika. Shodno tome, formirale su se različite teorije ličnosti od kojih su najpoznatije:
• Catellova teorija ličnosti, i
• Eisenckova teorija ličnosti.
Cattellova teorija ličnosti (Cattell, 1966; Cattell, Bolton,1969) sadrži tzv. Cattellov 16 PF inventar
(The Sixteen Personality Factor Questionnaire) kojim se dobivaju metrijski pokazatelji 16 faktora prvoga
reda: afektomija-shizotomija (A), inteligencija-neinteligencija (B), ego snaga-emocionalna nestabilnost (C),
smirenost-razdražljivost (D), dominacija-submisivnost (E), surgencija (bezbrižnost)-uzdržljivost (F), super ego-

124

ANTROPOLOŠKA OBILJEŽJA NOGOMETAŠA

snaga (G), parmija (neustrašivost)-strašljivost (H), premsija-
haria (I), autija-praksernija (M), protensija (sumnjičavost)-
povjerenje (L), psihosienija (spokojstvo)-osjećanje krivnje (O),
radikalizam-konzervatizam (Q1), individualizam-zavisnost od
drugih (Q2), samokontrola (Q3), napetost-opuštenost (Q4).
Ovim faktorima pokrivena je struktura ličnosti, ali s naglaskom
na crte temperamenta. Svi dobiveni faktori su bipolarni i na
osnovu njih moguće je odrediti profil ličnosti.

Eysenckova teorija ličnosti (Eysenck, 1970) ima izvjesne
sličnosti sa Cattellovom teorijom pošto oba autora analiziraju
strukturu ličnosti postupkom faktorske analize. Na osnovu
svojih teorijskih osnova Eysenck je izgradio odgovarajuće
psihometrijske instrumente kojima se mjere sljedeće osnovne crte ličnosti:

• MPI (Mandsley Personality Inventory) s 48 stavki ekstroverzija-introverzija i neurotičnosti-normalnosti,
• EPI (Eysenck Personality Inventory) s 57 stavki paralelne forme (A i B),
• EPQ (Eysenck Personality Questionaire) s 90 stavki psihotizama (P), ekstraverzije (E), neurotizma (N) i

L-lie skale.
Koeficijent urođenosti normalnih konativnih faktora iznosi oko H2 = .50, što znači da se oni mogu razvijati,
naročito u mlađem uzrasnom dobu. Patološke konativne karakteristike osobine su ličnosti kod kojih postoji
značajna, katkada i veoma visoka, međusobna povezanost distribuirana kontinuirano, ali ne uvijek normalno
u populaciji. Njihova karakteristika sastoji se u tome da njihov povećan intenzitet smanjuje stepen adaptacije,
odnosno što je neki od patoloških konativnih faktora veći, mogućnost adaptacije je manja. Pretpostavlja se da
patološke konativne karakteristike imaju fiziološku osnovu i izazivaju poremećaje u integraciji ličnosti, čime se
vrši narušavanje ravnoteže između procesa razdraženja i kočenja. Isto tako, pretpostavlja se da postoji relativan
utjecaj dispozicije na većinu pojedinačnih karakteristika ili grupa tih karakteristika.
Na osnovu dosadašnjih faktorskih studija, kliničkih i empirijskih klasifikacija patološkog ponašanja, počele
su se formirati odgovarajuće strukturalne teorije patoloških konativnih karakteristika. Momirovićeva teorija o
strukturi patoloških konativnih karakteristika (Momirović, 1971) konstruirana je na osnovu faktorske analize
verbalnih stimulusa iz Cornell indexa N4, skale MMPI i MPI i sadrži 18 testova koji predstavljaju bateriju 18
PF za mjerenje patoloških konativnih karakteristika ličnosti koji predstavljaju faktore prvog reda: anksioznost
(AI), kardiovaskularna konverzija (KIO), fobičnost (F2), gastrointestinalna konverzija (II), opsesivnost (03),
respiratorna konverzija (R12), kompulzivnost (C4), hipohondrija (H13), hipersenzitivnost (S5), impulsivnost
(NI4), depresivnost (D6), agresivnost (T15), inhibitorna konverzija (17), hipomatičnost (M16), senzorna
konverzija (E8), šizoidnost (L17), motorna konverzija (Z9) i paranoidnost (P18).
U prostoru drugog reda izolirane su četiri grupe faktora:
Astenični sindrom karakterizira se sniženjem ekscitacije u višim centrima za koordinaciju i kontrolu. Očito
je da je astenični (anksiozni) sindrom (sačinjavaju ga primarni faktori AI, F2, 03, C4, S5 i D6) dimenzija koja
smanjuje adaptaciju uopće, prema tome, i adaptaciju u sportu, jer dezaktivira upravo one strukture nervnog
sistema koje su odgovorne za adaptacione reakcije. Sportisti koji imaju povišen astenični sindrom su preosjetljivi,
imaju veliku tremu, teško podnose napore, a radna sposobnost im je smanjena.
Stenični sindrom karakterizira se povišenim razdraženjem centralnog nervnog sistema. Sva tri faktora
(H14, T15 i M16) koja ga sačinjavaju u međusobnoj su korelaciji, jer im je zajedničko da im je stepen razdraženja
povišen i usljed toga se smanjuje sposobnost kontrole ponašanja.
Konverzivni sindrom karakterizira se poremećajem mehanizama za regulaciju funkcija vegetativnog
sistema (hipotalamus i veza s kontrolom). Kod svih faktora koji sačinjavaju ovaj sindrom (17, E8, Z9, K10, Gil, R12,
H13) zajednička je karakteristika da se primarni centralni poremećaj nervnog sistema manifestira ili pretvara
u poremećaje pojedinih organa ili organskih funkcija. Poremećaji nastaju usljed toga što se čovjek ne može
normalno adaptirati.
Disocijativni sindrom karakterizira se poremećajem integrativnih funkcija (strukturiranja ekscitatorno-
inhibitornih procesa). Osim faktora L17 i P18 koji pripadaju disocijativnom sindromu, njima pripadaju i 17 i
D6, a između njih postoji značajna korelacija, s obzirom o da svaki psihički poremećaj predstavlja poremećaj
integracije.
Konativne osobine nogometaša predstavljaju emocionalne i motivacijske aspekte psihološkog prostora i
procesa u njemu. Konativne dimenzije ličnosti važne su za adaptaciju uslovima koje postavlja nogometni trening
i za uspješnost u ostvarivanju ciljeva koji se nameću cijeloj ekipi tokom nogometne utakmice. “Psihološki profil”

125

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA

(osobine ličnosti, motivacija, samopouzdanje) igrača može da pruži korisne podatke u procesu identifikacije i
razvoja talenata, ali mnogo bolju prediktivnu valjanost imaju testovi kojima se mjere perceptivno-kognitivne
sposobnosti mladih nogometaša. Istraživanja ovih sposobnosti u nogometu su brojna i daju jasne podatke o
profilu nogometaša.

Sociološke karakteristike
Pod sociološkim karakteristikama podrazumijevaju se
karakteristike nekih grupa ili društvenih institucija kojima
pripada ili s kojima je povezan čovjek koji je predmet
analize. Predmeti najvećeg broja dosadašnjih istraživanja
u sociološkom prostoru odnosili su se na položaj ličnosti
u socijalnom polju, odnosno na probleme socijalne
diferencijacije, socijalne stratifikacije i socijalne mobilnosti.
Dok je pojam socijalne mobilnosti relativno jasan, pojmovi
socijalne diferencijacije i socijalne stratifikacije često se
zamjenjuju, a ponekad poistovjećuju i s pojmom klasnih
razlika. Jedan od razloga ovakvog stanja svakako je
nedostatak adekvatnih kibernetičkih modela na kojima bi
se zasnivala istraživanja na temu socijalnog razlikovanja.
U dosadašnjim istraživanjima faktorskim postupcima
identificirano je nekoliko faktora socijalnog statusa prvog reda u okviru pojedinih subsistema:
Institucionalizacijski subsistem:
• profesionalni status – stepen ekspertne moći pojedinca ili položaj pojedinca u ustanovi gdje je zaposlen,
• društveno-politički status – položaj pojedinca u društveno-političkim organizacijama i politička

orijentacija.
Socijalizacijski subsistem:
• edukativni status – stepen obrazovanja pojedinca u društvu,
• bazični rezidualni status – karakteristike mjesta gdje je subjekt živio u ranom djetinjstvu.
Sankcijski subsistem:
• bazično-ekonomski status – čist prihod u porodici i predmeti koji su standardni u jednoj porodici,
• životni stil – nadprosječni standard života,
• rezidualni status – karakteristike mjesta u kojem ljudi žive.
Shodno tome, grupna dinamika, priroda odnosa i procesa, vrednovanje i motivacija u vrhunskim sportskim
ekipama ne mogu se razmatrati odvojeno, već samo, s jedne strane, kao rezultat društvene determiniranosti
odnosa i procesa u vrhunskom sportu, a sa druge strane, relativno samostalnog učešća pojedinaca i grupa u
formiranju tih odnosa i procesa. Sport sam po sebi nije ni dobar ni loš, on je takav kakvi su ljudi koji se njim
bave, koji ga upotrebljavaju ili zloupotrebljavaju, s obzirom da predstavlja odraz vremena i društva, njegov moral
i nemoral. Prilikom analiziranja sportskih grupa iz aspekta sportskih fenomena potrebno je voditi računa o tome
da nije najefikasnija ona grupa koja je sastavljena od najefikasnijih pojedinaca, već ona koja je najefikasnija u
interakciji svih svojih članova. To znači da nije dovoljno da je kvalitetan samo pojedinac, već da je on kvalitetan
u zajednici u kojoj nastupa, a to znači, uključenje maksimalnog potencijala pojedinca u potencijal grupe, zbog
što veće kohezivnosti grupe.
Otkrivanje zakonitosti nastajanja i održavanja grupa u vrhunskim sportskim ekipama i utjecaja tih
zakonitosti na uspjeh u sportskim aktivnostima predstavlja jedan od veoma važnih zadataka sociologije
sporta. Pošto se većina sportskih aktivnosti ostvaruje u sportskim grupama, neophodno je dati odgovore na
mnoga pitanja o ulozi kolektiva, uzorcima ponašanja kolektiva u pojedinim sportovima, grupnim normama
i vrijednostima, kulturi grupe, statusa pojedinca u grupi, socijalnoj prilagodljivosti pojedinaca, koheziji grupe,
njenoj pokretljivosti i strukturiranosti. Grupna dinamika u oblasti sociologije sporta izučava:
• kako grupa utječe na pojedinca, a pojedinac na nju,
• kakva je veza između grupne dinamike i postignutih uspjeha grupe,
• kakva je veza grupe i kvaliteta pojedinih članova grupe,
• kakav je uspjeh grupe u takmičenju.

126

ANTROPOLOŠKA OBILJEŽJA NOGOMETAŠA

Različite potrebe i ciljevi diferenciraju grupe iz različitih područja i utječu na zakonitosti njihovog djelovanja.
Do danas na području grupne dinamike, kao sociološkog područja, nije postavljena nijedna konkretna teorija
na koju bi se mogla oslanjati i istraživanja sportskih ekipa. Međutim, jedna “generalna teorija” grupne dinamike
moguća je samo preko sažimanja zakonitosti pojedinih područja različitih skupova grupnih aktivnost.

Kada je u pitanju proces identifikacije i razvoja talenta u nogometu kao značajni sociološki pokazatelji
najčešće se uzimaju: spremnost i mogućnosti djeteta da se uključi u sport, socio-ekonomski status porodice i
utjecaj djetetovog neposrednog okruženja (porodica, društvo, škola) na vrijednosti, uvjerenja i stavove prema
sportu uopće, a samim tim i prema nogometu. Opće kulturološke, sociološke i ekonomske analize društva, iako
se tradicionalno smatraju sekundarnim pokazateljima u procesu identifikacije i razvoja talenata, mogu da pruže
veoma korisne podatke.

Literatura

• Al-Hazzaa HM, Almuzaini KS, Al-Refeaee SA, et al. (2001). Aerobic heart rate as an indicator of aerobic demand during
soccer and anaerobic power characteristics of Saudi elite players. J Sports Med Phys Fitness; 41: pp. 54–61.

• Alter, M. J. (1988). Science of stretching. Human Kinetics, IL Champaign.
• Alter, M. J. (2004). Science of flexibility. Human Kinetics, IL Champaign.
• Alter, M. J. (1998). Sport stretch. Human Kinetics, IL Champaign.
• American Academy of Pediatrics (2001). Strength Training by Children and Adolescent. Pediatrics. 107 (6): 1470–1472.
• Apor, P. (1988). Successful formulae for fitness training. In: Reilly, T., Lees, A., Davids, K. et al., editors. Science and

football. London: E&FN Spon, pp. 95–107.
• Aziz, A. R., Chia, M., Teh, K. C. (2000). The relationship between maximal oxygen uptake and repeated sprint

performance indices in field hockey and soccer players. J Sports Med Phys Fitness; No. 40: pp. 195–200.
• Balsom, P. D., Seger, J. Y., Ekblom, B. (1991). A physiological evaluation of high intensity intermittent exercise. Abstract

from the 2nd 61. Congress on Science and Football; pp. 22–25; Hungarian Rev Sports. Veldhoven.
• Bajramović, Đ., Čolakhodžić, E. (2009). Oporavak u sportu. Mostar: Nastavnički fakultet.
• Bangsbo, J., Johansen, L., Graham, T., Saltin B. (1993). Lactate and H+ effluxes from human skeletal muscles during

intense, dynamic exercise. J Physiol; 462: pp.115–33.
• Bangsbo, J. (1994a). Fitness Training in Football – A Scientific Approach. Bagsværd, Denmark: HO+Storm.
• Bangsbo, J. (1994b). The physiology of soccer – with special reference to intense intermittent exercise. Acta Physiologica

Scandinavica, 151, (Suppl. 619), 1–155.
• Barros, R. M. L., Misuta, M. S., Menezes, R. P., Figueroa, P. J., Moura, F. A., Cunha, S. A. et al. (2007). Analysis of the

distances covered by first division Brazilian soccer players obtained with an automatic tracking method. Journal of
Science and Medicine in Sport, 6, 233–242.
• Bloomfield, J. R., Polman, R. C. J. & O’Donoghue, P. G. (2005). Effects of score-line on team strategies in FA Premier
League soccer. Journal of Sports Sciences, 23, 192–193.
• Bilcheck, H. M. (1989). Epiphyseal injuries in young athletes. Strength Cond. J. 11(5): 60–65.
• Biec, E., & Kuczynski, M. (2010). Postural control in 13-year-old soccer players. European Journal of Applied Physiology,
110(4), 703–708.
• Bompa, T. (1999). Periodozation: Theory and methodology of training. Champaign, IL: Human Kinetics.
• Bompa, T. O. (1993). Periodization of strength – the new wave in strength training. Toronto: Veritas Publishing
Company.
• Bompa, T. O. (2005). Cjelokupan trening za mlade pobjednike. Zagreb: Gopal.
• Branta, C., Haubenstricker, J. & Seefeldt, V. (1984). Age changes in motor skills during childhood and adolescence.
Exercise and Sport Sciences Reviews,12, 467–520.
• Brittenham, G. (1996). Complete conditioning for basketball. Champaign: Human kinetics.
• Bunc, V., Psotta, R. (2001). Physiological profile of very young soccer players. J Sports Med Phys Fitness 2001 Sep; 41 (3):
337–41.
• Casajús, J. A. (2001). Seasonal variation in fitness variables in professional soccer players J Sports Med Phys Fitness;
41(4): 463–469.
• Casajús, J. A, Aragonés, M. T. (1991). Estudio morfológico del futbolista de alto nivel. Composición corporal y
somatotipo. (Parte 1) Arch Med Deporte; 30: 147–151.
• Cattell, R. B. (1966). The scientific Analysis of Personality. Chicago: Aldine Publishin g Company.
• Cattell, R. B., Bolton, L. S (1969). Wath pathological dimension lie beyond the normal dimensions of the 16 PF? Journal
of Consulting and Clinical Psychology.

127

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA

• Canhadas, I. L., Silva, R. L. P., Chaves, C. R., Portes, L. A. (2010). Anthropometric and physical fitness characteristics of
young male soccer players. Rev. bras. cineantropom. desempenho hum. vol. 12 no. 4; On-line version ISSN 1980–0037.

• Carter, J. E. L., Ross, W. D., Duquet, W. & Aubry, S. P. (1983). Advances in somatotype methodology and analysis.
Yearbook of Physical Anthropology, 26, 193–213.

• Carter, J. E. L., Yuhazs, M. S. (1984). Skinfolds and body composition of Olimpic Athletes. In Carter J. E. L. editor. Physical
structure of Olimpic Athletes. Part II. Karger. Basel: Medicine Sport Science. Pp. 144–182.

• Carter, J. E. L., Heath, B. (1990). Somatotyping Development and Applications. Cambridge, Cambridge University Press.
• Carter, J. E. L.; Rienzi, E. G.; Gomes, P. S., Martín, A. (1998). Somatotipo y tamañocorporal. Futbolista sudamericano de

elite. Ed. Biosystem servicio educativo. pp. 64–77.
• Carter, J. E. L. (1980). The Heath–Carter Somatotype Method. San Diego State University Syllabus Service, San Diego.

Intl. Res. J. Appl. Basic. Sci. Vol. 4 (4), 792–798.
• Casajus, J. (2001). Seasonal variation in fitness variables in professional soccer players. Journal of Sports Medicine and

Physical Fitness, 41, 463–469.
• Cerizza, C., Menchise, C., Campanini, E. (2008). Overweight and obesity in a sample of young soccer players

undergoing the first preparticipation physical examination. Sport Sciences for Health, Volume 2, Issue 3, pp. 125–
126.
• Čolakhodžić, E. (2010). Razlike u dimenzionalnosti razvojnih karakteristika i motoričkih sposobnosti nogometaša
mlađih uzrasnih kategorija različitih nivoa takmičenja. Doktorska disertacija. Mostar: Nastavnički fakultet.
• Čolakhodžić, E., Popo, A., Bajramović, I., Likić, S. (2011). Trend indicators of changes in body composition in soccer
players in diferent periods of their career. Sarajevo: Homosporticus, vol. 13., No.1., pp. 21–28.
• Čolakhodžić, E., Skender, N., Pistotnik, B. (2011). The Changes of Body Composition Dimensionality Among Soccer
Players at the Age Period 12 to 14 Years. US-China Education, Vol. 1., No. 5., pp. 557–666.
• Davis, J. A, Brewer, J. (1993). Applied physiology of female soccer players. Sports Med; 16 (3): 180–9.
• Davis, J. A, Brewer, J. (1992). Physiological characteristics of an international female soccer squad. J Sports Sci; 10: 142–3.
• Dicks, M., Button, C. & Davids, K. (2010). Availability of advance visual information constrains association-football
goalkeeping performance during penalty kicks. Perception, 39(8), 1111–1124.
• Dowson, M. N., Cronin, J. B., Presland, J. D. (1999) Anthropometric and physiological differences between groups of
New Zealand national soccer players based on sex and age. Journal of Sports Sciences, 17, 810–811.
• De Garay, A. L, Levine, L., Carter, J. E. L. (1974). Genetic and Anthropological Studies of Olympic Athletes. Academic
Press, New York.
• De Vris, A. H. (1976). Fiziologija fizičkih napora u sportu i fizičkom vaspitanju. NIP Partizan, Beograd.
• Di Salvo, V., Benito, P. J., Calderon Montero, F. J., Di Salvo, M. & Pigozzi, F. (2007). Activity profile of elite goalkeepers
during football match-play. Journal of Sports Medicine and Physical Fitness, 48, 443–446.
• Drabik, J. (1996). Children and sport training: How Your future champions should Exercise to be healthy, Fit, and
Happy. Stadion Publishing Company, Inc. Island Pond, Vermont.
• Ekblom, B. (1994). Football (Soccer). Oxford. Blackwel Scientific Publications.
• Eyseneck, J. H. (1970). The structure and measurement of intelligence. New York: Springer – Verlag.
• Evangelista M, Pandolfi O, Fanton F et al. (1992). A functional model of female soccer players: analysis of functional
characteristics J Sports Sci 1992; 10: 165.
• Faigenbaum, A. (1993). Strength Training: A Guide For Teachers and Coaches. National Strength and Conditioning
Association Journal. 15: 5: 20–28.
• Faigenbaum, A., Kraemer, J. W. (1996). Youth Resistance Training: Position Statement Paper and Literature Review.
Strenght and Conditioning. 18 (6), 62–76.
• Faigenbaum, A. (1999). The effects of different resistance training protocos on muscular strength and endurance
development in children. Pediatrics.104 (1): 1–7.
• Faigenbaum, A., Schram, J. (2004). Can resistance Training Reduce Injuries in Youth Sports. NSCA Journal. 26 (3), 16–21.
• Faigenbaum, A. (1993). The effects of a twice-a-week strength training program on children. Pediatric Exercise Science.
5, 339–346.
• Faigenbaum, A. (1996). The effects of strength training and detraining on children. Journal of Strength and Conditioning
Research. 10 (2): 109–114.
• Faigenbaum, A., Kraemer, J. W. (1996). Youth Resistance Training: Position Statement Paper and Literature Review.
Strenght and Conditioning. 18 (6), 62–76.
• Faigenbaum, A., Loud, L. R., O’Connel, J., Glover, S., O’Connel, J. & Westcott, L. W. (2001). Effects of Different Resistance
Training Protocols on Upper-Body Strength and Endurance Development in Children. Journal of Strenght Conditioning
Research. 15 (4), 459–465.
• Faigenbaum, A., Milliken, A. L., & Westcott, L. W. (2003). Maximal Strength Testing in Healthy Children. Journal of
Strenght and Conditioning Research. 17 (1), 162–166.
• Faigenbaum, A., Westcott, W. (2000). Strenght and power for young athletes. Human kinetics, Champaign IL, USA.
• Findak, V. (2001). Metodika tjelesne i zdravstvene kulture. Zagreb: Školska knjiga.

128

ANTROPOLOŠKA OBILJEŽJA NOGOMETAŠA

• Fleishman, A. E. (1972). Structure and measurement of Psychomotor abilities. Philadelfia, The psychomotor Domain
Movement Behaviors, by Singer, N. R., Lea and Febiger.

• Ford, P. R., Yates, I., & Williams, A. M. (2010). An analysis of practice activities and instructional behaviours used by
youth soccer coaches during practice: exploring the link between science and application. Journal of Sports Sciences,
28(5), 483–495.

• Gabrijelić, M., Dujmović P. (1969). Nogomet II (Metodika obuke tehnike i elementarne taktike). Zagreb: Sportska
tribina.

• Gambetta, V., Winckler, G. (2001). Sport Specific Speed. Gambetta Sports Training Systems, Sarasota, F1.
• Graham, J. F.(2000). Agility training. In: L.E. Brown, V. A. Ferrigno and J.C. Santana (Eds.), Training for speed, agility, and

quickeness. (pp. 79–144). Champaign, IL: Human Kinetics.
• Gil, S. M., Gil, J., Ruiz, F., Irazusta, A., Irazusta, J. (2007). Physiological and Anthropometric Characteristics of Young Soccer

Players According to Their Playing Position: Relevance for the Selection Process. Journal of strength and conditioning
research: the research journal of the NSCA. Vol. 21, No. 2, 438–445.
• Gil, S. M., Gil, J., Ruiz, F., Irazusta, A., Irazusta, J. (2010). Anthropometrical Characteristics and Somatotype of Young
Soccer Players and their comparasion with The general population. Biol. Sport; Vol. 27, pp. 17–24.
• Gredelj, M., Metikoš, D., Hošek, A. & Momirović, K. (1975). Model hijerarhijske strukture motoričkih sposobnosti I.
Rezultati dobiveni primjenom jednog neoklasičnog postupka za procjenu latentnih dimenzija. Kinesiologija, 5 (1–2),
7–82.
• Green, S. (1992) Anthropometric and physiological characteristics of south Australian soccer players. Australian
Journal of Science and Medicine in Sport, 24, 3–7.
• Gužalovski, A. A. (1984). Probljemi “kritičeskih” periodov ontogenezi i ee značeniji dlja teoriji i praktiki fizičeskogo
vospitanija [Issues of “critical” periods in ontogenesis and their role in the theory and practice of physical education].
Moskva: Fizkultura i sport.
• Haff, G. G. (2003). Roundtable Discussion: Youth Resistance Training. Strength Cond. J. 25(1): 49–64.
• Hahn, E. (1982). Kinertraining. Munchen: BLV VerlagGmbH.
• Harre, D. (1971). Trainingslehre – Einführung in die allgemeine Trainingsmethodik. Erarbeitet von einem
Autorenkollektiv. Berlin: Sportverlag.
• Hazir, T. (2010).  Physical Characteristics and Somatotype of Soccer Players according to Playing Level and Position.
Journal of Human Kinetics. Volume 26; pp. 83–95.
• Heath, B. H. & Carter, J. E. L. (1967). A modified somatotype method. American Journal of Physical Anthropology, 27,
pp. 57–74.
• Henríquez-Olguín, C., Báez, E., Ramírez-Campillo, R. & Cañas, R. (2013). Somatotype Profile of Professional Male Soccer
Chilean Players Int. J. Morphol., 31(1): 225–230.
• Helgerud, J., Hoff, J., Wisløff U. (2002). Gender differences in strength and endurance of elite soccer players. In: Spinks,
W., Reilly, T., Murphy, A., editors. Science and football IV. Sydney: Taylor and Francis, pp. 382.
• Helsen, W. F., Hodges, N. J., Van Winckel, J., & Starkes, J. L. (2000). The roles of talent, physical precocity and practice in
the development of soccer expertise. Journal of Sports Sciences, 18(9), 727–736.
• Holmann, W., Liesen, H., Mader, A. et al. (1981). Zur Hochsten – und Dauerleistungsfa¨higkeit der deutschen Fussball-
Spitzen spieler. Deutsch Z Sportmed, 32: 113–120.
• Helgerud, J., Engen, L.C., Wisloff, U., Hoff, J. (2001). Aerobic endurance training improves soccer performance. Med Sci
Sports Exerc.; 33 (11): 1925–31.
• Hoff, J., Helgerud, J. (2002). Maximal strength training enhances running and aerobic endurance performance. In: Hoff
J, ers. Sports Med 1993 Sep; 16 (3): 180–9. Helgerud, J., editors. Football (soccer). Trondheim: Norwegian University of
Science and Technology.
• Huijgen, B. C., Elferink-Gemser, M. T., Post, W. & Visscher, C. (2010). Development of dribbling in talented youth soccer
players aged 12-19 years: a longitudinal study. Journal of Sports Sciences, 28 (7), 689–698.
• Jackson, A. S., Pollock, M. L., Ward, A. (1980). Generalized equations for predicting body density of women. Medicine
and Science in Sports and Exercise, 12, 175–182.
• Ismail, A. H., Kane, J. & Kirkendall, D. R. (1969). Relationships among intelectual and nonintelectual variables. Researsh
Quarterly, 40 (1), 83–92.
• Jovanović, M., Sporiš, G., Mihačić, V. (2011). Koordinacijski kapaciteti nogometaša. Zagreb: 9. godišnja međunarodna
konferencija KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA Zagreb, pp. 178–182.
• Kalish, S. (2000). Fitness za djecu – praktični savjeti za roditelje. Gopal. Zagreb.
• Kurz, T. (1987). Stretching scientifically: guide to flexibility training. Independent publisher  Group.
• Kurelić, N., Momirović, K., Stojanović, M., Šturm, J., Radojević, Đ., Viskić – Štalec, N. (1975). Struktura i razvoj
morfoloških i motoričkih dimenzija omladine. Beograd: Institut za naučna istraživanja Fakulteta za fizičko
vaspitanje.
• Kutáč, P., Gajda, V., Přidalová, M., Šmajstrla, V. (2008). Validity of Measuring Body Composition by Means of the BIA
Method. Borgis – New Medicine, Vol. 4, pp. 89–93.

129

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA

• Lago-Peñas, C., Rey, E., Lago-Ballesteros, J., Casais, L.,  Domínguez, E. (2009). Analysis of work-rate in soccer according to
playing positions. International Journal of Performance Analysis in Sport, Vol. 9, No. 2, pp. 218–227(10).

• Lago, C., Casais, L., Dominguez, E., & Sampaio, J. (2010): The effects of situational variables on distance covered at
various speeds in elite soccer, European Journal of Sport Science, 10: 2, 103–109.

• Landis, D. (1983). Big Skinny Kids. Strength Cond. J. 5 (4): 26–29.
• Lees, A., Asai, T., Andersen, T. B., Nunome, H. & Sterzing, T. (2010). The biomechanics of kicking in soccer: a review.

Journal of Sports Sciences, 28(8), 805–817.
• Martin, D. (1982). Zielsetzung Leistungsentwicklung mi Kindertraining. En: Howald, Hahn.  Kinder mi

Leistungssport, Basilea. 208–217.
• Masocha, V., Katanha, A. (2014). Anthropometry and somatotype characteristics of male provincial youth league

soccer players in Zimbabwe according to playing positions. IJSR, 3: pp. 554–557.
• Malina, R. M., Peña Reyes, M. E., Eisenmann, J. C., Horta, L., Rodrigues, J., Miller, R. (2000). Height, mass and skeletal

maturity of elite Portuguese soccer players aged 11–16 years. J Sports Sci. 2000 Sep; 18 (9): 685–93.
• Malina, R. M., Ribeiro, B., Aroso, J. & Cumming, S. P. (2007). Characteristics of youth soccer players aged 13–15 years

classified by skill level. British Journal of Sports Medicine, 41 (5), 290–295.
• Malacko, J., Rađo, I. (2004). Tehnologija sporta i sportskog treninga. Fakultet sporta i tjelesnog odgoja, Sarajevo.
• Metikoš, D, Hofman, E., Prot, F., Oreb, G. (1989). Mjerenje bazičnih motoričkih dimenzija sportaša. Zagreb: Fakultet za

fizičku kulturu; 24–7.
• Mikić, B., Bjeković, G. (2004) Biomehanika sportske lokomocije. Pale: Fakultet ua fizičku kulturu.
• Mikić, B., Talović, M., Rađo, I. (2002). Biomehanička i strukturalna analiza kretanja u nogometu. Fojnica: Štamparija

Fojnica d.o.o.
• Mirkov, D. M., Kukolj, M., Ugarković, D., Koprivica, V. J. & Jarić, S. (2010). Development of anthropometric and physical

performance profiles of young elite male soccer players: a longitudinal study. Journal of Strength and Conditioning
Research, 24 (10), 2677–2682.
• Mišigoj – Duraković, M. (2008). Kinantropologija – biološki aspekti tjelesnog vježbanja. Zagreb: Faculty of Kinesiology.
• Micheli, L. J. (1985). The Prepubescent Athlete: Physiological and orthopedic considerations for strengthening the
prepubescent athlete. Strength Cond. J. 7 (6): 26–27.
• Mohr, M., Krustrup, P. and Bangsbo, J. (2003). Match performance of high-standard soccer players with special reference
to development of fatigue. Journal of Sports Science, 21, 519–528.
• Moreno, R. F. (1992). Strength and Conditioning at the Middle/Junior High School Level.  Strength Cond. J.14 (6):
53–54.
• Momirović, K. (1971). Struktura i mjerenje patoloških konativnih faktora. Zagreb: Republički zavod za zapošljavanje.
• Momirović, K. i sur. (1969). Faktorska struktura antropometrijskih varijabli. Zagreb: Institut za Kineziologiju, 56–67.
• Murphy, P., Forney, J. (1997). Agility Training. Chapter 7 in Complete Conditioning for Baseball. Human Kinetics,
Champaign, IL.
• Naughton, G., Farpour-Lambert, N. J., Carlson, J., Bradney, M., & Van Praagh, E. (2000). Physiological issues surrounding
the performance of adolescent athletes. Sports Medicine, 30 (5), 309–325.
• Nikolaidis, P., Karydis, N. V. (2011) Physique and body composition in soccer players across adolescence. Asian J Sports
Med.; 2 (2): 75–82.
• Ogushi, T., Ohashi, J., Nagahama, H. et al. (1993) Work intensity during soccer match-play. In: Reilly T, Clarys J, Stibbe
A, editors. Science and football II. London: E&FN Spon: 121–3.
• Ostojić, S. (2007). Savremeni trendovi u analizi telesne strukture sportista. Beograd: Zavod za medicinu sporta.
• Ostojić, S., Stojanovic, M. D. (2007). Range of motion in the lower extremity: elite vs non-elite soccer players. Serbian
Journal of Sports Sciences, Vol. 1; No. 2; pp. 74–78.
• Pearson, A. (2001). Speed, agility and quickness for soccer. London: A & C Black.
• Pitton, P. M. (1992). The Effects of Resistance Training on Strength Gains In Prepubescent Children. Strength Cond.
J. 14 (6): 55–57.
• Platt, D., Maxwell, A., Horn, R. et al. (2001). Physiological and technical analysis 3 v 3 and 5 v 5 youth football matches.
Insight FA Coaches Assoc J; 4 (4): pp. 23–4.
• Plisk, S. S. (2000). Speed, Agility, and Speed-Endurance Development. In: Essentials of Strength Training and
Conditioning. Baechle, T. R. and Earle, R. W. eds. Champaign: Human Kinetics, pp. 471–492.
• Pokvić, A. (2015). Razvoj i promjene u dimenzionalnosti fleksibilnosti kao motoričke sposobnosti kod nogometaša.
Magistarski rad. Mostar: Nastavnički fakultet.
• Ramadan, J., Byrd, R. (1987). Physical characteristics of elite soccer players. Journal of Sports Medicine and Physical
Fitness, 27, 424–428.
• Rađo, I., Malacko, J. (2004). Tehnologija sporta i sportskog treninga. Sarajevo: Fakultet sporta i tjelesnog odgoja
Univerziteta u Sarajevu.
• Rađo, I. i saradnici (2002). Trening brzine nogometaša. Fojnica: Štamparija Fojnica.

130

ANTROPOLOŠKA OBILJEŽJA NOGOMETAŠA

• Rađo, I., Talović, M., Hmjelovjec, I., Dautbašić, S., Bradić, A., Fehratović, S., Pašalić, E. (2000). Izdržljivost nogometaša.
Mostar: Pedagoška akademija.

• Rađo, I., Talović, M. (2003). Transformacioni procesi motoričkih i funkcionalnih sposobnosti pod utjecajem
nogometnog programa. Mostar: Sportski logos, Vol. 1, No. 1, str. 7–19.

• Rađo, I., Talović, M., Bradić, A., Pašalić, E., Kajmović, H., Mahmutović, I., Turković, S. (2000). Antropomotorika. Mostar:
Pedagoška akademija.

• R, A. H., Correa, U. C. & Bohme, M. T. (2010). Anthropometric characteristics and motor skills in talent selection and
development in indoor soccer. Percept Mot Skills, 110 (3 Pt 1), 916–930.

• Rampinini, E., Coutts, A. J., Castagna, C., Sassi, R., & Impellizzeri, F. M. (2007). Variation in top level soccer match
performance. International Journal of Sports Medicine, 28, 1018–1024.

• Rienzi, E., Drust, B., Reilly, T., Carter, J. i Martin, A. (2000). Investigation of anthropometric and work-rate profiles of elite
South American International soccer players. J. Sports Med. Phys. Fitness. 40: (2) 162–9.

• Rooney, M. (2005). Agility Training. DVD. Parisi Speed School.
• Salgado, S., Vidal, S., Silva, R., Miranda, R., Deus, R., Garganta, J Maia., Rebelo, A., i Seabra. A. (2009). Somatotype and

body composition in Portuguese youth soccer players. International Research in Science and soccer. pp.141–145.
• Schnabel, G., Harre, D., Borde, A. (1997). Trainingswissenschaft. Berlin.
• Shankman, G. A. (1985). Special considerations in conditioning the young athlete. StrengthCond. J. 7 (3): 52–53.
• Shibinski, M. (1985). Teaching and coaching young athletes in the weight room. Strength Cond. J. 7 (4): 60–61.
• Schafer, P. (1991). Prepubescent and adolescent weight training: Is it safe? Is it beneficial? National Strength and

Conditioning Journal.13: 1: 39–45.
• Schmid, S., Alejo, B. (2004). Nogomet – kompletan kondicijski program. Zagreb: Gopal.
• Sheldon, W. H. (1940). The Varieties of Human Physique. Harper and Brothers, New York.
• Scherrer, J. and Monad, H. (1960). ‘Le travail musculaire local et la fatigue chez I’homme’. J Physiol Paris 52, pp. 419–501.
• Sheppard, J. M., Young, W. B. (2006). Agility literature review: classifications, training and testing. Sports Sci. Sep; 24 (9):

919–32.
• Siegel, J. (1988). Research Application: Fitness in prepubescent children: implications for exercise training. Strength

Cond. J. 10(3): 43–48.
• Skender, N. (2008). Transformacioni procesi antropoloških obilježja. Bihać: Pedagoški fakultet.
• Spassov, A. (1988). Qualities of strength and their applications to sports: An introduction. Strength Cond. J. 10(6):

77–79.
• Stølen, T., Chamari, K., Castagna, C. and Wisløff, U. (2005). Physiology of Soccer An Update. Sports Med 2005; 35 (6):

501–536.
• Talović, M. (1998). Nogomet. Mostar: Pedagoška akademija.
• Tamer, K., Gunay, M., Tiryaki, G. et al. (1997) Physiological characteristics of Turkish female soccer players. In: Reilly, T.,

Bangsbo, J., Hughes, M., editors. Science and football III. London: E&FN Spon, pp. 37–42
• Tkalčić, S., Hošek, A., Šadura, T. i Dujmović, P. (1974). Metrijske karakteristike mjernih instrumenata za procjenu faktora

ravnoteže, Kineziologija, 4, 2, 53–65, 1974.
• Tkalčić, S. (1976). Faktorska analiza nekih testova ravnoteže. Magistarski rad. Zagreb: FFK.
• Totten, L. (1986). Practical considerations in strengthening the prepubescent athlete. Strength Cond. J. 8 (2): 38–40.
• Vaeyens, R., Malina, R. M., Janssens, M., Van Renterghem, B., Bourgois, J., Vrijens, J. and Philippaerts, R. M. (2006). A

multidisciplinary selection model for youth soccer: The Ghent Youth Soccer Project. Br J Sports Med. 40 (11): 928–934.
• Weineck, J. (1999). Optimales Fussballtraning. Nürberg: Spitta-Veri.
• Verheijen, R. (1997). Handbuch für Fussballkondition. BPF, Versand, Leer.
• Verkhoshansky, Y. (1966). Perspectives in the improvement of speedstrength preparation of jumpers. Track & Field 9,

11–12.
• Verstegen, M., Marcello, B. (2001). Agility and Coordination. In: High Performance Sports Conditioning. B. Foran, ed.

Champaign: Human Kinetics.
• Viviani, F., Casagrande, G., Toniutto, F. The morphotype in a group of peripubertal soccer players. J. Sports Med. Phys.

Fitness 1993; 33: 178–183.
• Wein, H. (2004). Developing Game Inteligence in Soccer. Reedswein.
• Williams, D. (1993). Overwiev of Skeletal Injuries In Youth Sports. Strength Cond. J. 15(2): 38–42.
• Williams, A. M. (2000). Perceptual skill in soccer: implications for talent identification and development. Journal of

Sports Sciences, 18 (9), 737–750.
• Wisløff, U., Helgerud, J. (1998). Methods for evaluating peak oxygen uptake and anaerobic threshold in upper body of

cross-country skiers. Med Sci Sports Exerc; 30 (6): 963–70.
• Witvrouw, E., Danneels, L., Asselman, P., D’Have, T., Cambier, D. (2003). Muscle flexibility as a risk factor for developing

muscle injuries in male professional soccer players. A prospective study. Am J Sports Med; Jan – Feb; 31 (1): 41–46.
• Wolohan, M. J, Micheli, L. J. (1990). Strength training in children. J. Musculoskeletal Med. 7 (7): 37–52.

131

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA
• White, R. L. (2007). Somatotype, Body Composition, and Bioenergetic Profile of High Caliber Male and Female Youth

Soccer Players. Detroit: American College of Sports Medicine, Vol. 17, No. 4, pp. 775–780.
• Vučetić, V., Šoš, K., Ročak, A. (2003). Fleksibilnost u nogometaša. Zbornik radova međunarodnog znanstveno-stručnog

skupa “Kondicijska priprema sportaša” Zagreb: KF, ZŠS, HOO.
• Young, W., & Farrow, D. (2006). A review of agility: practical applications for strength and conditioning. Strength and

Conditioning Journal 28 (5), 24–29.
• Zaciorsky, V. M. (1975). Fizička svojstva sportiste. Beograd: NIP “Partizan”.
• Zaciorsky, V. M. (1995). Science and practice of strength training. Champaign, IL: Human Kinetics.

132

TRANSFORMACIONI PROCESI U NOGOMETU

3. TRANSFORMACIONI PROCESI U NOGOMETU

o Definisati transformacione procese u sportu te opisati i
objasniti pojam transformacionih procesa.

o Predočiti zakonitosti sportskog treninga, te prepoznati svaku
zakonitost kroz praktične primjere.

o Opisati i diskutovati o načinima upravljanja transformacionim
procesima u sportu.

o Interpretirati i kategorizirati razvojne promjene kod djece.
o Razlikovati i razjasniti senzibilne periode u razvoju motoričkih

sposobnosti te interpretirati načine utjecaja u pojedinim
periodima.

133

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA

„Najteža samoća je kad si u društvu ljudi koji ne razumiju šta govoriš.“

Rumi

134

TRANSFORMACIONI PROCESI U NOGOMETU

S obzirom da je krajnji cilj nekog naučnog saznanja objašnjenje i predviđanje neke pojave u prirodi i društvu,
kao i praktično ovladavanje odgovarajućim procesima, za pojave i procese koji se istražuju potrebno je pronaći
najoptimalnija sredstva i metode kako bi se one mogle mijenjati, preobraziti (transformirati). Nesumnjivo da
sam ontogentski proces rasta i razvoja čovjekove jedinke predstavlja transformacioni proces i iz tih razloga u
ovom dijelu knjige objasniti ćemo osnovne pojmove koji se tiču transformacionih procesa. Transformacioni
proces u općem smislu označava promjenu, preobražavanje (Malacko, 2000; Malacko i Rađo, 2004), odnosno
prelazak iz jednog stanja u drugo stanje.

Pojam transformacionih procesa
Svaka promjena stanja ulaza ili izlaza u sistemu odvija se tako što se neki ulaz u toku vremena pretvara u
izlaz, tj. neko početno (inicijalno) stanje transformira se u naredno novoformirano (tranzitivno, finalno) stanje.
Prema tome, transformacijom je moguće nazvati svaku promjenu kod sistema, bilo da se radi o promjeni ulaznih
u izlazna stanja pojedinih elemenata ili o procesu u samom sistemu. Psihosomatski, antropološki status čovjeka
je multidimenzionalne prirode i kao takav predstavlja dobro uređen sistem u kojem promjena u jednoj dimenziji
tog Sistema neminovno uzrokuje promjene u čitavom sistemu. U transformacionim procesima najčešće se
koriste sljedeći pojmovi:
• operand – predstavlja ono što je predmet transformacije (neko početno stanje u datom momentu

vremena),
• transform – predstavlja ono što je rezultat transformacije (neko naredno stanje, tj. ono u šta se operand

pretvorio),
• operator – predstavlja ono pomoću čega se djeluje na operand da bi se pretvorio u transform.
Iz ovoga proizilazi da transformacija predstavlja rezultat djelovanja operatora na operand da bi se on
pretvorio u transform. Međutim, u procesu daljeg djelovanja operatora na transform, i transform se mora tretirati
kao ponovo stvoreni (novoformirani) operand, jer će se i on u narednom trenutku vremena pod utjecajem novih
operatora pretvoriti u neko novo stanje (novi transform). Da bi se mogle mijenjati, razvijati (što je primaran cilj)
relevantne antropološke karakteristike i sposobnosti u pojedinim kineziološkim aktivnostima, neophodno je da
trenažni sadržaji po svojoj strukturi, karakteru i intenzitetu opterećenja odgovaraju ciljevima procesa vježbanja,
odnosno da pokazuju najveću povezanost s postignutim učinkom. Prema dosadašnjoj dostupnoj literaturi
postoje sljedeća moguća rješenja u kineziološkoj praksi (Malacko i Rađo, 2004):
• da su poznati ulazi (nadražaji), tako da je na bazi poznatog stanja subjekta moguće prognozirati,
• da su unaprijed definirane reakcije (izlazi), tako da je na bazi poznatog stanja subjekta moguće

planirati adekvatne nadražaje (ulaze),
• da je poznato stanje subjekta, ali je količina ulaza ograničena, tako da je neophodno odabrati one

subjekte koji će najbolje odgovarati modelu ulaza, s ciljem da se postignu najoptimalniji efekti u
pojedinim sportskim aktivnostima.
U teoriji sportskog treninga, kao i u svakoj drugoj naučnoj i metodološko-praktičnoj disciplini koja se bavi
tehnološkim procesom, prvenstveni značaj pridaje se određivanju teorijsko-metodoloških postavki koje uopćeno
izražavaju osnovne zakonitosti u određenoj sferi praktične djelatnosti. Obično se principi trenažne tehnologije
izvode iz edukativno-tehnoloških postavki čiji se opći smisao konkretizira na određenu sportsku aktivnost.
Principi sportskog treninga najčešće se poklapaju s općepoznatim i primjenjivanim didaktičkim principima
i pravilima, kao što su princip svestranosti, specijalizacije, svjesne aktivnosti, potpunosti i sistematičnosti,
ponavljanja, očiglednosti, individualnosti i dr. Svi ovi principi su u potpunosti opravdani iz aspekta sportskog
treninga s najmlađim kategorijama, odnosno početnicima. Danas takvih principa, pravila i naučno zasnovanih
stavova, koji uvjetuju i određuju tok višegodišnje pripreme sportista, ima veoma mnogo (Matvejev, 1977;
Ozolin, Homenkovm, 1976; Malacko i Rađo, 2004). Oni odražavaju različite zakonitosti na koje se obavezno
mora računati prilikom izrade i realizacije procesa sportskog treninga. U zakonitosti sportskog treninga, koje
integralno prikazuju njegovu specifičnost kao posebnog oblika procesa, najčešće se ubrajaju:
• jedinstvo čovjeka i spoljašne sredine,
• funkcionalna uzajamna veza organa i sistema u organizmu,
• zavisnost opterećenja za vrijeme treninga od funkcionalnih i adaptacionih mogućnosti organizma,
• usmjerenost prema višim pokazateljima specijalnog usavršavanja, jedinstvo opće i specifične pripreme,
• neprekidnost (kontinuiranost) procesa treninga istaknutom u zbijenom režimu opterećenja i odmora,
• postepeno i maksimalno povećanje zahtjeva na treninzima,
• talasastost dinamike opterećenja,
• cikličnosti treninga i dr.

135

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA

Zakonitosti sportskog treninga
Pojam zakonitosti u sportskom treningu izražava skup objektivnih (suštinskih) veza i odnosa koji određuju
njegov razvoj, dok je princip uopće rukovodeća ideja koja u većoj ili manjoj mjeri odražava date zakonitosti. Kao
što smo već ranije rekli, obično se principi treninga izvode iz pedagoških postavki čiji se opći smisao konkretizuje
na određenu sportsku aktivnost. Međutim, opći pedagoški principi i jesu opći što ne iska­zuju neposredne
odgovarajuće specifičnosti treninga. Svaki pedagoški princip je primjenljiv samo u tom slučaju ako odražava
objektivne zako­nitosti odgovarajućeg pedagoškog procesa. Iz tih razloga, u sportskom treningu neophodno je
da se pored općih otkriju i njemu svojstveni principi. U nastojanju da se otkriju i utvrde vlastite zakonitosti
sportskog treninga, prvenstveno se polazi od toga da se, s jedne strane, u oblasti sporta moraju prilagođavati
opći principi obuke i vaspitanja, a s druge strane, da se ti principi dopunjavaju specijalnim postavkama (značajna
nervna i fizička opterećenja, povećana funkcionalna sposobnost sportiste itd.). Bez obzira na dosadašnja značajna
mimoilaženja među poje­dinim autorima, s određenim polaznim osnovama procesa sportskog treninga potrebno
se detaljnije upoznati, s obzirom da predstavljaj­u značajan doprinos na osnovu kojeg su vršeni pokušaji različitih
kon­strukcija zakonitosti sportskog treninga, a i u praksi se iz dana u dan razrađuju, analiziraju i potvrđuju. To su,
prije svega, usmjerenost trening­ a, adaptivnost treninga, kontinuiranost treninga, diskontinuiranost op­terećenja,
prepokrivanje opterećenja, cikličnost treninga i heterohronost treninga.

Grafikon 71. Zakonitosti sportskog treninga (Malacko i Rađo, 2004)

Usmjerenost treninga
Pod usmjerenošću u procesu sportskog treninga podrazumijeva se nav­ ođenje u pravcu optimalnog razvoja
i usavršavanja onih sposobnosti i osobina koje su primarne u određenoj sportskoj grani ili disciplini za postizanje
što većeg sportskog učinka. Da bi se mogla provoditi pravilna usmjerenost čitavog procesa sports­kog treninga,
neophodno je da postoji određeni cilj koji se može od­rediti samo na bazi postojanja objektivno postavljene,
prognoze ili predikcije sportskog rezultata svijesti na optimalni nivo ove određenosti moguće je samo na osnovu
praćenja i otkrivanja zakonitosti prirasta sportskih rezultata, kao i na osnovu postojanja izrađenog modela
strukture primarnih dimenzija ličnosti (pri tome se imaju u vidu konkretni brojčani pokazatelji u okviru svake
dimenzije, kao i njihovi međusobni odn­ osi), koji odgovaraju određenom (etapnom ili finalnom) nivou sportskih
dostignuća. Ukoliko postoji prognozirani cilj i model strukture primarnih dimen­zija ličnosti, koje su neophodne
za postizanje sportskog uspjeha, pristupa se izradi strukture i sadržaja treninga koji su usmjereni u željenom
pravcu. Pošto se pojedine sportske aktivnosti međusobno razlikuju, razum­ljivo je da će i putevi, sredstva i metode
razvijanja i usavršavanja pri­marnih dimenzija biti različite. Slična je situacija i sa sportistima. Oni se razlikuju
međusobno, kako u odnosu na nivo pripremljenosti, tako i u odnosu na pojedine indivi­dualne karakteristike,
sposobnosti i osobine. I za njih su putevi razvijanja i usavršavanja različiti. Iz tih razloga, u novije vrijeme sve više
se primijenjuje tzv. individualni trening zasnovan na bazi dijagnosticiranja, plani­ranja, programiranja, kontroli i
analizi procesa treninga.
Samo pod uslovom da se sve ovo uzme u obzir, postoji preduslov za optimalan izbor sredstava, metoda
i opterećenja u procesu sportskog tren­ inga. Postojeći repertoar sredstava treninga, koji se dugo vremena stva­
rao, uglavnom na empirijski način, najčešće se primijenjivao bez dovoljno duboke analize njihove specifične

136

TRANSFORMACIONI PROCESI U NOGOMETU

usmjerenosti, a time i efikasnosti. Veo­ma često se u praksi vrši odabir vježbe za opći razvoj pojedinih sposobno­
sti, tako da takvi utjecaji na organizam često predstavljaju potpuni promašaj, s obzirom da oni pogađaju cilj
slučajno, uz veliki utrošak vremena i energije. Primjenom velikog repertoara sredstava treninga, često se u
praksi nastoji nadoknaditi ono što bi se moglo propustiti u nesigurnom izboru, što dovodi do primjenjivanja
velikog obima (količine) treninga na račun pravih stimulusa (kvaliteta). Samo uz odstranjenje ovih nedostataka i
pravilnom selekcijom i usmjerenošću sredstava treninga (u zavisnosti od spe­cifičnih zahtjeva pojedinih sportskih
grana i disciplina), kao i stvarnih potreba sportista, moguća su poboljšanja efikasnosti sportskog treninga.

Adaptivnost treninga
Adaptivnost ili adaptacija je jedno od najvažnijih općih svojstava života, s obzir­ om na to da prilagođavanje
uslovima sredine predstavlja osnovni kriterij evolutivnog procesa, kao što je prirodna selekcija njegov osnovni
mehanizam. Postoji duboka unutrašnja veza između biološkog pojma adaptacije i homeostaze6, s jedne strane, i
kibernetičkog pojma upravljanja, s drug­ e strane. U oba slučaja postoji povratna veza između objekta (subjekta) i
sredine, čiji je smisao u stalnom identifikovanju i odabiranju utjecaja na sredinu, preko njenog obratnog dejstva
na objekat (subjekat). Od prirodne selekcije, prek­ o fizičko-ekološke adaptacije, pa sve do izrastanja adaptivnosti
u specifičan aparat i funkciju moždane kore čovjeka, adaptivnost se može posmatrati kao razvoj, ali i kao
ponavljanje nekih izvornih bioloških principa i mehanizama. Mehanizmi individualne adaptacije zasnovani su na
prisustvu slučaj­nih promjena (raznovrsnosti) i na principu odabiranja
Sportski trening predstavlja jedan dugotrajan adaptacioni proces pod kojim se podrazumijevaju
promjene svih relevantnih dimenzija ličnosti ka većem, vrhunskom nivou, i njihovo usaglašavanje sa
specifičnim spoljašnjim uslovima. U toku trajanja takvog “adaptacionog” procesa pos­toje odgovarajuće
zakonitosti odnosa između procesa opterećivanja i adaptiranja. Ova dva procesa nalaze se u neprekidnoj
međusobnoj vezi i uslovljenosti. Dok veličina trenažnog opterećenja utječe na promjenu stanja organizma,
dotle određeno stanje organizma uslovljava efikasnost opterećenja. Ovo ukazuje na to da je proces adaptacije
uslovljen veličinom trenažn­ ih opterećenja koja ne mogu biti ni manja ni veća od onoga što organ­ izam u datom
momentu može da apsorbuje. To znači da suviše mala opterećenja ne izazivaju traženi efekat na organizam,
dok se suviše velika opterećenja nepovoljno odražavaju na organizam tako da dolazi do smetnji ili čak rušenja
adaptacionih procesa u organizmu. Iz ovoga proizilazi da rješenje treba tražiti na relaciji između malih i velikih
opterećenja, što uslovljava održavanje odgovarajuće ravnoteže između adaptacionih mogućnosti organizma
i veličine trenažnih optereć­ enja. Takvo uravnoteženo opterećenje, koje može izazvati pozitivan adaptacioni
efekat u organizmu, naziva se optimalnim opterećenjem, a čiju je veličinu veoma teško odrediti s obzirom na
ulogu koju ima svaki pojedinac.
Organizam sportiste se na osnovu neprekidnih i postepenih stimulusa adaptira na sve veće napore u toku
procesa treninga, što se povoljno odražava i na povećanje radne sposobnosti. Ukoliko su ti stimulusi u stanju
da izazivaju određene promjene u organizmu sportiste, onda se i radna sposobnost organizma postepeno
povećava. Međutim, ako se na organizam kroz duži vremenski period djeluje istom jačinom stimulusa7, onda će
se radna sposobnost povećati samo do izvjesnog nivoa, odnosno dotle dok su ti stimulusi dovoljni da izazivaju
odgovarajuću promjenu u organizmu sportiste, dok će se kasnije organizam sve više prilagođavati takvim
stimulusima, što će prouzrokovati i smanjenje radne sposobnosti. Zadržavanje istih vremenskih intervala između
stimulusa po pravilu dovodi do smanjenja radne sposobnosti.

Kontinuiranost treninga
Kontinuiranost porasta radne sposobnosti u procesu sportskog tren­inga može se osigurati ne samo
postupno doziranim opterećenjima, već i odgovarajućim intervalima odmora koji takođe moraju biti optimalni
kako bi došlo najprije do oporavka organizma sportiste, a zatim i do pove­ćanja radne sposobnosti. U vezi s
tim, dolazi se do konstatacije da svaki naredni trening po svom djelovanju na organizam mora biti nešto jači
nego prethodni, a intervali odmora po dužini trajanja treba da budu takvi da sljedeće opterećenje uvijek dođe
u fazi superkompenzacije, a ne bilo koje faze punog oporavka organizma. To znači da svaki naredni trening
treba da se oslanja na određene tragove koji ostaju od preth­ odnog treninga. U principu, u procesu sportskog

6 Pod homeostazom (grč. ὅμοιος = jednak, sličan) se podrazumijeva težnja organizma da zadrži unutrašnju sredinu u ravnoteži,
a sposobnost za postizanje homeostaze, koja je moguća zahvaljujući složenim regulacionim procesima u organizmu, naziva se
adaptacija.

7 Ako je trenažno opterećenje jednolično, monotono, organizam se brže adaptira na njega što se češće primijenjuje. Trenažno
opterećenje izaziva niz promjena u različitim organskim sistemima, a organizam nastoji da uravnoteži promjene adaptirajući se na
intenzivan miš­ ićni rad, u početku na račun brzih funkcionalnih, a zatim dugotrajnih morfo-funkcionalnih promjena.

137

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA
treninga neophodan je takav sistem smjenjivanja rada i odmora koji će obezbijediti da se planirani zadatak na
satu treninga održava u fazi uspostavljanja i povišene radne sposob­nosti — superkompenzacije, kada dolazi do
obnavljanja iznad početog nivoa (grafikon 72).

Grafikon 72. Princip superkompenzacije

Promjene u organizmu pod utjecajem opterećenja koja padaju poslije različitih intervala odmora u
osnovi imaju 3 karakteri­stične varijante (grafikon 73):

• Ukoliko se sljedeća opterećenja daju u vrijeme tzv. povećane radne sposobnosti, u fazi
superkompenzacije intervali odmora su optimalniji5. Tada dolazi do povećanih mogućnosti sportiste.
Zasad još ne postoji univerzalan, objektivan i brz način za ocjenjivanje da li je pauza već dovela do faze
superkompenzacije.

• Ukoliko se sljedeća opterećenja daju u vrijeme kada su se tragovi prethodnog treninga izgubili
(intervali odmora su predugi), tada ne do­lazi do značajnih promjena – sposobnosti ostaju na istom
nivou.

• Ukoliko se sljedeća opterećenja daju u periodu neokončanog oporavljanja organizma (prekratki
intervali odmora), u tom slučaju dolazi do pada sposobnosti sportiste.

Grafikon 73. Karakteristične varijante superkompenzacije

U posljednje vrijeme pojavila se hipoteza koja se zasniva na izvršenju niza trenažnih opterećenja u periodu
nedovoljnog oporavka, tj. daju se, naprimjer, tri opterećenja u periodu nedovoljnog oporavka. Zatim dolazi do
dugotrajnog odmora i superoporavka, poslije čega se daje opet nekol­ iko treninga u periodu nedovoljnog oporavka,
itd. I u ovom slučaju uku­pan trenažni efekat je usmjeren prema izlaznoj liniji, odnosno on se poboljšava. Iz ovog
proizilazi da je potrebno trenirati u uslovima uspostavljanja povišene radne sposobnosti. Pomoću pojedinačnih
treninga sportista pov­ ećava svoje sposobnosti, iako je sistem naizmjeničnog smjenjivanja opter­ ećivanja i odmora
veoma složen. Međutim, upravo zahvaljujući racion­ alnom smjenjivanju veličine opterećenja, postoji mogućnost
elastičnijeg upravljanja procesima rada i odmora, čime se postižu optimalni efekti adaptacije i kontinuiteta.
Očigledno je da svaki sistem stimulacije (treninga) mora biti dat u jednom prirodnom životnom ritmu. Pošto
ljudi žive u dnevnom ritmu od 24 časa, a u tih 24 časa odvija se veliki broj neophodnih životnih funkcija, jedino
opravdanje za provođenje treninga je da se trening uklopi u taj ritam. Da bi odgovarajući trenažni stimulusi
mogli biti ugrađeni u svako­dnevni normalni životni ritam sportiste, trening iz tih razloga treba da se provodi

138

TRANSFORMACIONI PROCESI U NOGOMETU

svakog dana. Samo je pitanje da li će se odvijati tri puta, dva puta ili jednom dnevno, što će zavisiti od niza faktora
(sportskog staža, nivoa pripremljenosti i sl.).

Diskontinuiranost opterećenja
U procesu sportskog treninga nije dovoljno samo utvrditi određeni volumen i intenzitet rada, nego je
daleko bitnije pronaći mogućnost kako da organizam apsorbuje svakodnevna velika opterećenja a da ne dođe
do negativnih efekata ili stanja pretreniranosti. U vrhunskom sportu se, prema klasičnoj teoriji, primijenjuje
dinamika postepenog povećanja opterećenja, po kojoj opterećenje u makrociklusu postupno raste u pripremnom
periodu, dostiže svoj maksimum u takmi­čarskom periodu i postepeno opada u prelaznom periodu. Međutim, u
klas­ ičnoj strukturi se malo govori dokle da ide postupno povećanje optere­ćenja, kako da se ono kreće i da li treba
da postoje faze povremenih smanjivanja opterećenja.
Iz tih razloga, u procesu treninga primijenjuje se zakonitost progres­ ivnog diskontinuiranog opterećenja,
po kojoj je linija porasta optereć­ enja značajnija od postupne klasične (makrociklične linije). Naime, na samom
početku treninga pravi se porast linije opterećenja znatno veći nego što je potreban (krivulja opterećenja ide
vrtoglavo gore), zatim se poslije nekog vremena obara opterećenje, ali dotle dok sportista ne po­stigne onu
granicu kojom bi se opterećivao kada bi se radilo kontinuirano. Ovim obaranjem opterećenja postiže se
efekat da organizam sportis­te može u daleko većoj mjeri da apsorbuje veća opterećenja nego na klasičan
način. Kada se organizam sportiste adaptira na tako velika opterećenja, onog časa kada se obara opterećenje,
sportista to subjektivno doživljava kao odmor, jer se nalazi u kontrastu s onim na šta je nav­ ikao. Posmatrano
iz teorijske tačke, najbolji momenat obaranja op­terećenja je kada indikatori pokazuju tendenciju zasićenja
ili kada prijeti opasnost od pretreniranosti. Međutim, veoma je teško to izvesti, s obzirom da je potrebno
izvesti čitavu seriju mjerenja (motoričkih, fizio­loških, biohemijskih, psiholoških i drugih procesa), pa ih zatim
sprovesti u trening. Iskustva pokazuju da kod početnika ritam porasta i obaranja ide u odnosu 3:1, a kod
bolje treniranih sportista 4:1 (3 por­ asta, jedno obaranje). Kada se primijenjuju manja trenažna opterećenja, ti
odnosi se kreću 5:1 ili 5:2. U tu svrhu primijenjuju se gotovi modeli dinamike opterećenja u okviru pojedinih
mikrociklusa (3–10 dana).
U okvirima mezociklusa (3–6 nedjelja) postoje isti principi, odnosno nakon povezivanja nekoliko
uzastopno težih mikrociklusa mora se uključiti jedan lakši, tako da se ritam porasta opterećenja i ovdje kreće u
odnosima 2:1, 3:1, 4:1, 4:2 ili 5:1. U procesu sportskog treninga koriste se naizmjenično razni modeli. Mikrociklus
se sastoji od različito kombinovanih pojedinačnih treninga (kako bi se otklonio osjećaj zasićenosti), mezociklus
od mikrociklusa, a makrociklus (6–12 meseci) od mezociklusa. Primjenom raznovrsnih kom­binacija postiže
se potrebna raznovrsnost, pri čemu se strogo vodi računa da se adaptacione sposobnosti sportiste i dalje
usmjeravaju u željenom pozitiv­nom pravcu.

Cikličnost treninga
Jedna od veoma bitnih zakonitosti sportskog treninga je njegova cikličnost. Pod cikličnošću procesa
treninga podrazumijeva se provođenje treninga u različitim vremenski zaokruženim cjelinama koje se po nek­ om
redu nadovezuju. U teoriji i praksi trenažne tehnologije koriste se tri ciklusa kruga: mikrociklus (mali), mezociklus
(srednji) i makrociklus (veliki).
Mikrociklusi tr aju 3–10 dana i obično se poklapaju s nedjeljnim treninzima. Oni, ustvari, regulišu dinamiku
vremena i rada između poj­edinih treninga i takmičenja, kao i stepen intenziteta pojedinih treninga. U okviru
jednog mikrociklusa mogu se primijeniti 2–3 velika opterećenja, 2–3 treninga s maksimalnim i submaksimalnim
opterećenjem i 1–2 treninga s graničnim opterećenjem. Mezociklusi traju 3–6 nedjelja i u njima se obim i
intenzitet optere­ćenja ne poklapaju, odnosno mijenjaju se prema ukupnom sadržaju opterećenja mikrociklusa.
U prvim nedjeljama više raste obim, zatim dolazi do većeg porasta intenziteta, dok se pri kraju takvog ciklusa rad
snižava, kako po obimu, tako i po intenzitetu opterećenja. Često se mezociklusi vremenski poklapaju s biološkim
ciklusima, odnosno bioritmovima koji u prosjeku traju 28 dana.
Makrociklusi traju 6–12 mjeseci, a njihovo formiranje se zasniva na periodizaciji godišnjeg treninga u
zavisnosti da li ima jednu ili dvije takm­ ičarske sezone. Prvih nekoliko mjeseci raste obim, a intenzitet opterećenja
zaostaje. Poslije toga dolazi do postepenog smanjenja obima i do postepenog povećanja intenziteta opterećenja,
sve do maksimuma. Na kraju ciklusa dolazi do smanjenja intenziteta opterećenja, uz održava­nje ili izvjesno
smanjenje obima opterećenja. Jedan trenažni ciklus se odnosi na diobu ukupnog opterećenja i gra­ničnog
opterećenja, bilo u okviru nedjeljnog, mjesečnog ili godišnjeg ciklus­ a treninga (mikrocikličnog, mezocikličnog ili

139

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA
makrocikličnog treninga). Ciklični karakter treninga znači da se rad i odmor smjenjuju u određe­nom ritmu, bilo
u okviru godine, mjeseca, nedjelje ili u toku dana.

Ukoliko se opterećenje u jednom ciklusu treninga povećava do mak­simuma, to znači da i ukupno
opterećenje sistematski dospijeva do krajnjih opterećenja. Poslije krajnjih (graničnih) opterećenja neminovno
dolazi do smanjenja ukupnog opterećenja da bi se organizmu obezbijedilo dovoljno vremena za oporavak.
Što je na jednom treningu ili u jednom trenažnom ciklusu opterećenje veće, potrebno je više vremena za
oporavak, odnosno stavljanje organizma u stanje superkompenzacije. U suprotnom, lahko se dolazi do stanja
pretreniranosti sa svim karakteristikama takvog stanja. Savremena periodizacija sportskog treninga izrađuje
se na osnovu ciklične raspodjele trenažnih opterećenja, gdje svaki ciklus predstavlja jednu posebnu trenažnu
cjelinu. Jedan makrociklus sastavljen je od nekoliko posebno modeliranih mezociklusa, a svaki mezociklus od
nekoliko mikrociklusa kao manjih regulacionih trenažnih cjelina. Iako se određeni ciklusi uzastopno ponavljaju,
ipak sljedeći ciklus nije nikad pon­ avljanje prethodnog ciklusa, nego se on konstruiše na osnovu postignut­ih
efekata ranijeg ciklusa.

Prepokrivanje opterećenja
Teorija i praksa sportskog treninga veoma teško daje precizan odgovor na pitanje kakvo treba da bude
ukupno opterećenje da bi se postigao najbolji efekat na treningu, s obzirom da se traži optimalno opterećenje.
Praksa je pokazala da je sportista optimalno pripremljen ako s lahkoćom savlada i izdrži napore na takmičenju. To
u praksi znači da ukupan volumen trenažnog rada mora biti onoliko velik da takmičenje za sportsistu predstavlja
dio trenažnog opterećenja. Da bi se to postiglo, da bi se postigao visok stepen radne sposobnosti za takmičenje,
ukupan volumen trenažnog rada mora biti veći nego što određeni takmičarski napor iziskuje. Drugim riječima
rečeno, to znači da na treninzima opterećenje mora biti ne toliko koliko je potrebno već znatno iznad toga. Tada
govorimo o prepokrivanju opterećenja u trenažnoj tehnologiji.
Suština ove zakonitosti je u tome da se mora dati veći ukupan volumen rada kako bi efekat bio najmanje
toliki koliki je potreban. Samo trenažni rad u okviru maksimalnih trenažnih opterećenja utječe na stvaranje
tzv. superadaptacionih sposobnosti sportiste. Na osnovu toga proizilazi da tzv. “koeficijent prepokrivanja”
opterećenja predstavlja odnos između trenažnih opterećenja koja obezbjeđuju normalan stepen adaptacije,
s jedne strane, i trenažnih opterećenja koja obezbjeđuju superadaptacione sposobnosti, s druge strane. Ovaj
koeficijent je različit i veoma varijabilan za različite sportove. U sportskim igrama (košarka, nogomet, odbojka,
rukomet) je veoma mali zbog mogućnosti zamjene, veličine terena, broja saigrača, dok je kod borilačkih sportova
i bazičnih sportova (plivanje, atletika) ovaj koeficijent znatno veći jer se sportista ne može odmoriti i prepušten
je sam sebi i protivniku koji mu nameće stalne napore.

Heterohronost treninga
Heterohronost (neistovremenost) predstavlja prirodnu zakonitost pro­cesa adaptacije i razvoja
organizma na koju se u procesu sportskog tre­ninga, kao općebiološku i fiziološku činjenicu, u posljednje vrijeme
obraća sve veća pažnja. U procesu sportskog treninga heterohronost adaptacionih procesa koji se odvijaju na
različitim nivoima njegovog strukturalno-funkcionalnog prilagođavanja pod utjecajem trenažnih opterećenja
i heterohronost oporavka različitih funkcionalnih sposobnosti organizama poslije trenaž­nih opterećenja,
omogućuje sprovođenje treninga više puta u toku dana, bez bilo kakvih simptoma pretreniranosti. Iz tih razloga
u procesu treninga neophodno je smišljeno i na bazi što objektivnijih pokazatelja voditi računa o promjenljivosti
pojedinih treninga, mijenjajući neprekidno sredstva, metode i parametre obima i intenziteta opterećenja.
Posebno je važno trenažne jedinice redati prema redoslijedu njihove usmjerenosti i regulisati intervale odmora
između njih. To omogućava regulisano usklađivanje momenata ponavljanja i promjenl­jivosti u sistemu trenažnog
rada, što omogućava primjenu većeg broja va­rijanti prilikom konstrukcije treninga.
U procesu oporavka karakterističnu osobenost predstavlja neistovremeno (heterohrono) vraćanje
različitih pokazatelja na početni nivo poslije izvršenog rada, odnosno pod utjecajem opterećenja različitog tipa.
Prema podacima Volkova (1977), poslije statičkih napora i vježbi snage, regeneracija snage mišića, minutnog
kapaciteta disanja, učestalosti pulsa, krvnog pritiska pretiče obnavljanje mišićne radne sposobnosti. Pos­lije
vježbi maksimalnog intenziteta trajanje potpunog opor­avka radne sposobnosti u najvećoj mjeri se poklapa s
vremenom pot­punog oporavka krvnog pritiska i periodom najvećeg smanjenja plu­ćne ventilacije i potrošnje
kiseonika. Manja podudarnost zapaža se između sljedbenih promjena mišićne radne sposobnosti i veličine
pulsa. Također je konstatovano da se period početne i povećane radne spos­obnosti karakteriše povećanjem
procenata potrošnje kiseonika.

140

TRANSFORMACIONI PROCESI U NOGOMETU

Dosadašnja istraživanja procesa oporavka nedvosmisleno ukazuju da se procesi oporavka karakterišu
neravnomjernošću, tj. u početku se oporavak vrši brzo, a zatim sporo. Zbog toga odmor daje veći efekat u
ranim fazama, a manji u kasnijim etapama oporavka. Prilikom planiranja ponovnih opterećenja treba imati u
vidu fazne promjene radne sposobnosti u periodu oporavka. Rad izvršen u fazi sman­ jene radne sposobnosti
bit će manje efikasan u poređenju s radom izvr­šenim u periodu povećane radne sposobnosti. Neistovremeni
oporavak funkcija radne sposobnosti otežava pronal­aženje univerzalnih kriterija spremnosti za ponovni rad,
odnosno heterohroni oporavak funkcija pretpostavlja i nejednak stepen spremno­sti za izvođenje različitih vježbi
(naprimjer, poslije izvođenja vježbi submaksimalnog intenziteta, u početku se obnavlja sposobnost sportiste da
izvodi kratkotrajne brzinske vježbe, a tek poslije vježbe submaksimalnog intenziteta). Dosadašnja istraživanja i
praksa ukazali su da se usljed heterohronosti procesa oporavka sportista, problem kriterija spremnosti za po­
novni rad ne može riješiti nikakvom jedinstvenom šemom, već se čitav proces usložnjava prilikom primjene
različitih sredstava, metoda i opter­ ećenja treninga.

Višegodišnja istraživanja zakonitosti trenažnih adaptacionih procesa ukazala su da se ti procesi odvijaju
kroz određene adaptacione faze (faze oporavka, povećane radne sposobnosti, snižene radne sposobnosti, stabi­
lizacije radne sposobnosti i najvišeg nivoa radne sposobnosti) s ciljem da se organizam sportiste prevede na novi
nivo radne sposobnosti. Svaka adaptaciona faza prolazi kroz odgovarajuće bioenergetske promjene. Utvrđeno
je da se mehanizam adaptacije (povećani proces sinte­ze, ubrzavanje fiziološke obnove subćelijskih struktura,
stvaranje novih mitohondrija i miofibrila, reorganizacija kapilara, masovno stvaranje mio-satelita, reorganizacija
fermentnih sistema i dr.) ostvaruje pod utjecajem promjena koje su nastale u periodu zamora. Naučni i teorijski
značaj utvrđene zakonitosti sastoji se u tome da ona iz osnova mijenja suštinu predstave o adaptaciji organizma
na tre­nažna opterećenja i omogućava da se na objektivnijoj biološkoj osnovi mogu rješavati problemi koji su od
velikog značaja za neposrednu sportsku praksu. Na osnovu ranijih eksperimentalnih istraživanja bilo je utvrđeno
da se primjena sljedećih trenažnih opterećenja odvija u uslovima nezavrš­enog adaptacionog procesa, koji u
krajnjem dovodi do hroničnog prenaprezanja i povećanja osjetljivosti organizma. Najnovija istraživanja ukazuju
da se sljedeća opterećenja mogu davati samo poslije prolaza organizma kroz sve faze adaptacije, tj. poslije prelaza
organizma na novi nivo funkcionalnih sposobnosti.

Bez obzira na dosadašnja značajna razmimoilaženja između pojedinih autora, s nekim polaznim osnovama
u procesu sportskog treninga potrebno se detaljnije upoznati, s obzirom da predstavljaju značajan doprinos na
osnovu kojeg su vršeni pokušaji različitih konstrukcija zakonitosti sportskog treninga, koji se u praksi iz dana u
dan razrađuju, analiziraju i potvrđuju. U zavisnosti od stanja ulaza, sistemi pokazuju razne reakcije, odnosno
ponašanje izlaznih veličina i njihove promjene. Izlazne veličine i njihova stanja su uzrok procesa u sistemu.
Ponašanje sistema utvrđuje se funkcionalnom povezanošću između ulaza i izlaza sistema kao skupa vremenskih
dolazećih stanja sistema, jednog za drugim. Transformacije sistema na taj način predstavljaju i vremenski
redoslijed promjena stanja sistema, a promjene iz transformacije u transformaciju izražavaju različite načine
ponašanja na datom izlazu. Poznavanje zavisnosti između ponašanja sistema i ponašanja njegovog okruženja
(ono što je van sistema) svodi se, u suštini, na poznavanje zakona kretanja i razvoja sistema. Iz ovoga proizilazi
da svaki sistem treba zadovoljiti:

• spoljašnje zahtjeve okruženja,
• unutrašnje zahtjeve podsistema,
• zahtjeve saopstvenog opstanka i progresa.
Ovim zahtjevima sistem udovoljava na taj način što sumu svih primanja (input-vektor) transformira u
sumu svih davanja (output-vektor). Kao što je poznato, u teoriji sistema pod kretanjem i razvojem sistema
podrazumijeva se svaka promjena objekta u toku vremena, kao niz pretvaranja njegovih stanja u naredna nova
stanja. Da bi se to postiglo, stanje ulaza i izlaza svakog vremena potrebno je obilježiti. Prema tome, zakon kretanja
(djelovanja sistema) može biti izražen matematički kao vektorska diferencijalna jednačina koja uspostavlja vezu
između stanja ulaza (ili izlaza). Poznavanje zakona kretanja i razvoja sistema je od velikog značaja za predviđanje
i određivanje načina ponašanja sistema u budućnosti, za upravljanje tim ponašanjem. Shodno takvom pristupu,
upravljanje transformacionim procesima antropoloških karakteristika sportista sastoji se iz sljedećih međusobno
povezanih i uvjetovanih pravaca:
• određivanja nekog željenog stanja u pojedinim sportovima – podrazumijeva izradu jednačine

specifikacije (modela kompleksiteta) pojedinih sportskih aktivnosti,
• konstruiranja modela upravljanja transformacionim procesima – podrazumijeva izradu metoda

relevantnih antropoloških karakteristika i izradu modela, metoda i algoritama za kondenzaciju i
transformaciju izmjerenih podataka zbog izračunavanja izvršenih kvantitativnih i kvalitativnih promjena
antropoloških karakteristika,
• valoriziranja situacionih trenažnih sadržaja pomoću kojih se mogu relevantne antropološke
karakteristike mijenjati, što podrazumijeva izradu najadekvatnijih selektivnih situacionih modela
programa u pojedinim sportskim aktivnostima koji će putem sprovođenja kontrole i provjeravanjem
njihove efikasnosti dovesti do optimalnih transformacijskih ishodišta.

141

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA

Upravljanje transformacionim procesima
Zbog postojanja različitosti u ciljevima pojedinih sportskih aktivnosti, kao i različitosti subjekata koji
pripadaju pojedinim sportovima, sasvim je izvjesno da postoji i različitost u primjeni trenažnih sadržaja,
metodama i modalitetima opterećenja. Ovom prilikom ističe se da u pojedinim sportovima ne postoje problemi
izvan proučavanja:
• ciljeva u različitim sportskim aktivnostima,
• stanja subjekta,
• upravljanja transformacionim procesima.
Ciljevi u različitim sportskim aktivnostima, kao što je poznato, su različiti i iz tih razloga potrebno ih je i
različito sprovoditi. Ne postoji univerzalni cilj sam po sebi, već postoje samo pravila i postupci pomoću kojih se
dolazi do informacija koje su bitne za definiranje najadekvatnijeg cilja, a to znači utvđivanja nekog željenog stanja.
Iz tih razloga najprije se mora definirati kakvo se finalno stanje želi postići, jer samo onda kada se zna šta se želi
postići, može se programirati transformacioni proces koji dovodi do realizacije željenog stanja. Da bi se uopće
mogao sprovoditi transformacioni proces, željeno stanje mora biti dato u istim onim parametrima (varijablama)
u kojima je dato i početno stanje, u mjernim veličinama. To znači da se osnovni uvjet za sprovođenje nekog
transformacionog procesa sastoji u tome da postoje relevantne informacije, s jedne strane, o željenom (finalnom)
stanju, a s druge strane, o početnom (inicijalnom) stanu subjekta nad kojim se sprovodi transformacioni proces
putem trenažnog procesa.
Pošto su ciljevi u različitim sportskim aktivnostima različiti, potrebno ih je i različito sprovoditi. Iako se
u sportu pojedine grane ili sportske discipline po svojoj strukturi međusobno razlikuju, njihove zajedničke
katakteristike se sastoje u tome što se u sportu teži postizanju visokih sportskih rezultata putem ispoljavanja
maksimalnih mogućnosti sportista i u tome što je trenažna aktivnost usmjerena na razvoj prvenstveno
antropološih karakteristika od kojih zavisi postizanje sportskog uspjeha, a koje su sadržane u jednačinama
specifikacije pojedinih sportova.
Stanje subjekta u sportskim aktivnostima podrazumijeva pojedinca ili grupu homogenih pojedinaca čije
su antropološke karakteristike najbliže jednačini specifikacije (željenom stanju) one sportske aktivnosti pomoću
koje se ostvaruje unaprijed definirani cilj transformacije subjekta. U vezi s tim u transformacionom procesu
postoje sljedeće mogućnosti:
1. Da je stanje subjekta nepoznato i da je nepoznato željeno stanje (jednačina specifikacije) sportske

aktivnosti.
U takvim slučajevima potrebno je utvrditi model kompleksiteta faktora (jednačinu specifikacije) od kojeg
zavisi uspjeh u nekoj sportskoj aktivnosti te utvrditi latentnu strukturu antropoloških karakteristika subjekta, pa
na osnovu dobivenih rezultata izvršiti usmjeravanje ili izbor subjekta u onu sportsku aktivnost čiji je kompleksitet
najadekvatniji obilježjima subjekta, a zatim izvršiti planiranje i programiranje za svakog pojedinca, shodno stanju
subjekta i željenog stanja u određenoj sportskoj aktivnosti.
2. Da je stanje subjekta nepoznato, a da je poznato željeno stanje sportske aktivnosti.
Tada je na osnovu izmjerenih reakcija subjekta potrebno najprije utvrditi latentnu strukturu antropoloških
karakteristika, a zatim izvršiti izbor, planiranje i programiranje u onoj sportskoj aktivnosti čiji je model kompleksiteta
faktora (jednačina specifikacije), od kojih zavisi uspjeh u toj aktivnosti, najadekvatniji karakteristikama subjekta.
3. Da je stanje subjekta poznato, a da je nepoznato željeno stanje sportske aktivnosti.
U takvim aktivnostima neophodno je utvrditi željeno stanje (jednačinu specifikacije) faktora od kojeg
zavisi uspjeh u sportskoj aktivnosti, a na osnovu kojeg se može vršiti usmjeravanje ili odabiranje subjekta te zatim
planiranje i programiranje u određenoj sportskoj aktivnosti.
4. Da je poznato stanje subjekta i da je poznato željeno stanje sportske aktivnosti.
Shodno tome, potrebno je izvršiti takav izbor ili usmjeravanje subjekta čije će antropološke karakteristike
biti adekvatne željenom stanju (jednačini specifikacije, modelu kompleksiteta) sportske aktivnosti, a zatim
izraditi adekvatan plan i program u odabranoj sportskoj aktivnosti. Stanje subjekta, bez obzira o kojoj se sportskoj
aktivnosti radi, može se definirati kao skup podataka o zdravstvenom statusu, nivou motoričkog znanja i statusu
antropoloških karakteristika. Postoje tri vrste stanja subjekta u toku transformacionog procesa:
• inicijalno,
• tranzitivno,
• finalno.

142

TRANSFORMACIONI PROCESI U NOGOMETU

Inicijalno (početno) stanje odnosi se na stanje subjekta prije početka treninga, odnosno primjene
tranažnih sadržaja. Ovo stanje potrebno je utvrditi u prostoru istih antropoloških karakteristika (varijabli) kojima
je definirano i finalno stanje i predstavlja osnovu za uspješno planiranje, programiranje i sprovođenja trenažnog
procesa, vodeći računa o udaljenosti tačaka između pojedinih parametara antropoloških karakteristika u
inicijalnom i finalnom stanju, kao i mogućnostima njihove promjenjivosti zbog genetskih ograničenja.

Tranzitivno (prelazno) stanje se odnosi na kontrolu stanja subjekta tokom longitudinalnog učinka i
vršenje korekcije daljeg procesa treninga, a njihov broj zavisi od vrste aktivnosti, adaptivnosti subjekta, učestalosti
vježbanja i intenziteta opterećenja. Ako je veća učestalost intenzivnijeg vježbanja, pretpostavlja se da će se brže
sprovoditi i adaptacija, pa će se kontrola adaptacionog procesa obavljati u više kontrolnih vremenskih tačaka.

Finalno (završno) stanje je stanje subjekta nakon završenog procesa primjene trenažnih sadržaja, a
utvrđuje se sa svrhom uspoređivanja sa željenim, odnosno idealnim (modelovanim), finalnim stanjem, kako
bi se znalo da li su i u kojoj mjeri ostvareni ciljevi transformacije subjekta. Kao što je istaknuto, u sportu se
željeno stanje definira jednačinom specifikacije, odnosno strukturom, važnošću utjecaja i nivoom pojedinih
antropoloških karakteristika, koje obezbjeđuju postizanje visokih sportskih ostvarenja.

Upravljanje transformacionim procesima označava raspolaganje povratnim informacijama u toku
trenažnog procesa od inicijalnog do finalnog stanja. Specifičnost upravljanja u toku trenažnog procesa sastoji
se u djelovanju na čovjeka odgovarajućim trenažnim sadržajima čije su reakcije najčešće nepoznate. To znači
da primijenjujući jedno te isto djelovanje ne mogu se dobiti uvijek iste povratne reakcije. Iz tih razloga su
veoma važne povratne veze koje idu od subjekta ka onome koji upravlja procesom, informacije o ponašanju
subjekta, kao i informacije o trenutnom, prolongiranom ili kumulativnom efektu vježbanja. Prema tome, objekt
upravljanja u procesu vježbanja može biti ponašanje subjekta, trenutni ili kumulativni efekat u čijoj osnovi leži
princip povratne povezanosti (feedback). Ako su poznate dvije od tri moguće solucije (stanje subjekta, količina
ulaza i količina izlaza), treća se može odrediti. Isto tako treba istaći da će na identičan ulaz kod različitih subjekata
reakcije uvijek biti razičite, kao i da su kod istih subjekata u procesu transformacije izlišni stalno isti ulazi zbog
toga što subjekti posjeduju sposobnost adaptacije. U cilju što uspješnijeg upravljanja trenažnim procesom veoma
je važno kakve trenažne sadržaje treba odabrati, na koji ih način primijeniti i pri tome kakvo opterećenje dati.

Transformacioni procesi morfoloških karakteristika i motoričkih sposobnosti nogometaša
uzrasta 12–15 godina
U ovom potpoglavlju prikazan je praktičan primjer istraživanja transformacionih procesa antropološkog
statusa mladih nogometaša u Bosni i Hercegovini. U izvornom obliku prikazana je metodologija istraživanja
magistarskog rada Ekrema Čolakhodžića, profesora sporta, pod nazivom „Transformacioni procesi morfoloških
karakteristika i motoričkih sposobnosti nogometaša uzrasta 12–15 godina“ koji je uspješno odbranjen 18.6.
2008. godine na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja Univerziteta u Sarajevu pod mentorstvom dr. sci. Izeta Rađe,
redovnog profesora. Prikazana je metodologija istraživanja i dobiveni rezultati s diskusijom transformacionih
procesa određenih antropoloških obilježja nogometaša uzrasta od 12 do 15 godina, nastali pod utjecajem
situacionog metoda treninga u trajanju od 3 mjeseca.
Predmet i problem istraživanja
Savremenom nogometu potrebni su naučni podaci, tj. baza na kojoj će se, uz pomoć dosadašnjih pozitivnih
iskustava, temeljiti svi pristupi ka stvaranju novih savremenih i kvalitetnijih trenažnih programa, a koje kao takve
mogu sprovoditi samo oni treneri koji su zaista stručni te koji će programe realizovati u cjelosti. Na osnovu
prethodno napisanog i na osnovu teme ovog magistarskog rada, pred nas se jasno postavljaju predmet i problem
ovog istraživanja.
Poznavajući zakonitosti rasta i razvoja djece, predmet istraživanja je odabran iz prostog razloga jer se u ovom
uzrastu dešavaju najveće kvantitativno-kvalitativne promjene u prostoru morfoloških karakteristika i motoričkih
sposobnosti usljed biološkog rasta i razvoja djece, kao i usljed pravilno doziranog trenažnog procesa. Promjene u
morfološkoj i motoričkoj strukturi, nastale pod utjecajem pravilno programiranog i doziranog trenažnog procesa
i usljed biološkog rasta i razvoja, predstavljaju odličnu bazu za dalji razvoj u ovim antropološkim prostorima, a
samim tim i za uspjeh u nogometnoj igri.

143

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA
Predmet ovog istraživanja su transformacioni procesi.
Predmetom ovog istraživanja jasno jeodređeno u prostoru morfoloških karakteristika i motoričkih
sposobnosti mladih nogometaša egzaktno utvrditi efekte programiranog trenažnog rada, a potom odrediti
suštinu tih promjena. Rezultati nam mogu poslužiti kao smjernica za poboljšanje i ispravljanje grešaka prilikom
planiranja i programiranja budućih trenažnih jedinica u radu s mlađim kategorijama nogometaša, kako na makro,
tako i na mikro planu. U ovom istraživanju željeli smo pokazati kako savremeni nogometni trening u svom
obimu i intenzitetu, kao i u metodologiji realizacije trenažnih sadržaja daje efekte na transformaciju pojedinih
motoričkih sposobnosti i morfoloških karakteristika kod dječaka uzrasta od 12 do 15 godina. Da bi primijenili
naučno istraživanje u ovoj problematici, potrebno je jasno definisati i formulisati problem ovog istraživanja.
Rezultati istraživanja trebaju doprinijeti rješavanju problema koji je koncipiran na dva nivoa:
1. Definisati nivo kvantitativno-kvalitativnih transformacijskih procesa morfoloških dimenzija pod

utjecajem programiranih nogometnih kretnih struktura.
2. Definisati nivo kvantitativno-kvalitativnih transformacijskih procesa motoričkih dimenzija pod

utjecajem programiranih nogometnih kretnih struktura.

Ciljevi i zadaci istraživanja
Osnovni cilj ovog istraživanja je utvrditi nivo kvantitativno-kvalitativnih promjena morfoloških
karakteristika i motoričkih sposobnosti kod nogometaša uzrasta 12–15 godina pod utjecajem programiranog
nogometnog treninga, odnosno da li pod utjecajem programiranih kretnih struktura iz nogometa dolazi do
značajnih kvantitativno-kvalitativnih promjena u morfološkoj i motoričkoj strukturi ove uzrasne kategorije
nogometaša.
Zbog širine istraživanih prostora, a na osnovu postavljene teme ovog istraživanja, osnovni cilj možemo
razložiti na pojedinačne ciljeve:
1. Utvrditi nivo kvantitativnih promjena u morfološkom prostoru kod mladih nogometaša uzrasta 12–15

godina pod utjecajem programiranih nogometnih kretnih struktura.
2. Utvrditi nivo kvalitativnih promjena u morfološkom prostoru kod mladih nogometaša uzrasta 12–15

godina pod utjecajem programiranih nogometnih kretnih struktura.
3. Utvrditi nivo kvantitativnih promjena u motoričkom prostoru kod mladih nogometaša uzrasta 12–15

godina pod utjecajem programiranih nogometnih kretnih struktura.
4. Utvrditi nivo kvalitativnih promjena u motoričkom prostoru kod mladih nogometaša uzrasta 12–15

godina pod utjecajem programiranih nogometnih kretnih struktura.
Polazeći od ciljeva istraživanja, jasno su postavljeni i zadaci ovog istraživanja:
• Izmjeriti morfološke karakteristike kod svih ispitanika pojedinačno prije početka programa (inicijalno

stanje ispitanika).
• Izmjeriti motoričke sposobnosti kod svih ispitanika pojedinačno prije početka programa (inicijalno

stanje ispitanika).
• Sprovesti program treninga u trajanju od 72 sata.
• Izmjeriti morfološke karakteristike kod svih ispitanika pojedinačno nakon sprovedenog programa

(finalno stanje ispitanika).
• Izmjeriti motoričke sposobnosti kod svih ispitanika pojedinačno nakon sprovedenog programa (finalno

stanje ispitanika).
• Urediti dobivene podatke, obraditi ih i analizirati uz upotrebu adekvatnih matematičko-statističkih

metoda za analizu podataka.
• Interpretirati podatke i donijeti adekvatne zaključke primjenjive u teoriji i praksi.

Hipoteze istraživanja
Na osnovu rezultata dosadašnjih istraživanja na kojima je koncipiran ovaj rad, na osnovu predmeta,
problema i cilja istraživanja, mogu se opravdano postaviti sljedeće hipoteze ovoga istraživanja:
H - OČEKUJE SE STATISTIČKI ZNAČAJNA TRANSFORMACIJA ISTRAŽIVANIH PROSTORA POD

UTJECAJEM PROGRAMIRANIH TRENAŽNIH AKTIVNOSTI IZ NOGOMETA KOD NOGOMETAŠA
UZRASTA 12–15 GODINA.

144

TRANSFORMACIONI PROCESI U NOGOMETU

U sklopu generalne hipoteze mogu se postaviti sljedeće pojedinačne hipoteze:
H1 – očekuju se statistički značajne kvantitativne promjene morfoloških dimenzija pod utjecajem

programiranih trenažnih aktivnosti iz nogometa kod nogometaša uzrasta 12–15 godina.
H2 – očekuju se statistički značajne kvalitativne promjene morfoloških dimenzija pod utjecajem

programiranih trenažnih aktivnosti iz nogometa kod nogometaša uzrasta 12–15 godina.
H3 – očekuju se statistički značajne kvantitativne promjene motoričkih dimenzija pod utjecajem

programiranih trenažnih aktivnosti iz nogometa kod nogometaša uzrasta 12–15 godina.
H4 – očekuju se statistički značajne kvalitativne promjene motoričkih dimenzija pod utjecajem

programiranih trenažnih aktivnosti iz nogometa kod nogometaša uzrasta 12–15 godina.

Metod rada
Ovo istraživanje ima longitudinalni karakter s ciljem da se u vremenski različite dvije tačke utvrde
kvantitativne i kvalitativne promjene morfoloških karakteristika i motoričkih sposobnosti dinamičkog sistema
(nogometaši uzrasta 12–15 godina) pod utjecajem strukturnog nogometnog treninga .
Uzorak ispitanika
Istraživanje je sprovedeno na uzorku od 75 nogometaša uzrasta 12–15 godina, polaznika škole nogometa
F. K. “Bjelopoljac“ Potoci i F. K. “Lokomotiva” Vrapčići, koji se nalaze u jako osjetljivoj fazi razvoja. U konačnu
obradu su uzeti samo rezultati onih ispitanika koji su učestvovali u početnom (inicijalnom) i završnom
(finalnom) mjerenju i koji su redovno prisustvovali treninzima škole nogometa, tako da je na njima primijenjen
programirani nogometni trening. Uzorak ispitanika nije se zasnivao ni na kakvim kriterijima koji bi bili u korelaciji
s manifestnim motoričkim i morfološkim dimenzijama.
Uzorak varijabli
Pri odabiru varijabli korišteni su rezultati dosadašnjih istraživanja, a odabrane su one varijable kod kojih
su utvrđene metrijske karakteristike (valjanost, pouzdanost, objektivnost i dr.), a koje su bile primjerene ovoj
uzrasnoj kategoriji. Odabrane varijable u ovom istraživanju hipotetski će pokriti prostor motoričkih sposobnosti
(18 varijabli) i prostor morfoloških karakteristika (12 varijabli).

Varijable za procjenu motoričkih sposobnosti
Varijable za procjenu brzine pokreta:
1. Pretklon–zasuk–dodir (MBFPZD),
2. Taping nogom (MBFTAN),
3. Taping nogom o zid (MBFTAZ).
Varijable za procjenu eksplozivne snage:
1. Skok u dalj iz mjesta (MESSDM),
2. Skok u vis iz mjesta (MESSVM),
3. Sprint iz visokog starta 20 m (MES20V).
Varijable za procjenu fleksibilnosti:
1. Iskret palicom (MFLISK),
2. Duboki pretklon na klupici (MFLPRK),
3. Pretklon raskoračno u sjedu (MFLPRR).
Varijable za procjenu koordinacije:
1. Slalom nogama s dvije lopte (MKOSNL),
. Osmica sa sagibanjem (MAGOSS),

3. Koraci u stranu (MAGKUS).
Varijable za procjenu repetitivne snage:
1. Ležanje – sjed (MRSLES),
2. Sklekovi (MRSSKL),
3. Zakloni u ležanju – ispravljanje trupa (MRSZTL).

145

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA

Varijable za procjenu ravnoteže:
1. Stajanje na jednoj nozi uzdužno na klupici s otvorenim očima (MBAU10),
2.. Stajanje na jednoj nozi uzdužno na klupici sa zatvorenim očima (MBAU1Z),
3. Stajanje na dvije noge poprečno na klupici sa zatvorenim očima (MBAP2Z).

Varijable za procjenu morfoloških karakteristika
Longitudionalna dimenzionalnost skeleta:
1. Visina tijela (AVIS),
2. Dužina noge (ADUN),
3. Dužina stopala (ADUS),
Transverzalna dimenzionalnost skeleta:
1. Širina ramena (AŠRA),
2. Dijametar skočnog zgloba (ADISZ),
3. Dijametar koljena (ADIKO).
Voluminoznost i masa tijela:
1. Masa tijela (AMAS),
2. Srednji obim grudnog koša (AOGK),
3. Obim natkoljenice (AOBU).
Potkožno masno tkivo:
1. Debljina kožnog nabora trbuha (AKNT),
2. Debljina kožnog nabora natkoljenice (AKNB),
3. Debljina kožnog nabora potkoljenice(AKNP).
Predloženi model uzorka antropometrijskih mjera za procjenu morfoloških karakteristika je korišten u
istraživanjima u Bosni i Hercegovini i svijetu na uzorcima mladih i odraslih osoba oba spola. Sve antropometrijske
mjere su uzete prema uputstvima Internacionalog biološkog programa (IBP).

Tehnike mjerenja
Sva testiranja i mjerenja u toku ovog istraživanja su održana na prostoru sportskog centra ”Ograda” Potoci.
Testiranje i mjerenje je realizovano kroz dvije etape, inicijalno mjerenje i testiranje (august 2007. godine) i
finalno mjerenje i testiranje (februar 2008. godine), odnosno na početku i na kraju jesenske takmičarske sezone
2007/08. godine u pionirskoj i predpionirskoj ligi Hercegovačko-neretvanskog kantona. Prvi korak poslije izrade
projektne dokumentacije bio je izvršiti nabavku potrebnog instrumentarija i rekvizita, zatim je slijedio odabir
uzorka, odabir mjerilaca i upoznavanje istih s instrumentarijem i tehnikom izvođenja mjerenja. Za svako mjerno
mjesto određen je raspored rada po grupama i utvrđeno vrijeme početka testiranja i mjerenja, izrađeni su
individualni kartoni (mjerne liste) te zadovoljeni su i drugi manji, ali svakako bitni, detalji za uspješnu ralizaciju
ovog istaživanja. Sva mjerenja i testiranja su obavljena u poslijepodnevnim satima u terminu od 15,00 h do 17,00
h, a u skladu s planom i programom trenažnih aktivnosti. Mjerenja antropometrijskih karakteristika su izvršena
po metodi Internacionalnog biološkog programa (IBP), a za iste su korišteni instrumenti standardne izrade,
prethodno baždareni i svakodnevno kontrolisani prije upotrebe. Također, za utvrđivanje nivoa motoričkih
sposobnosti korišteni su standardni instrumenti, rekviziti i pomagala, neophodni za kvalitetnu procjenu
ispitivanih parametara. Teren na kome su vršena testiranja i mjerenja je bio dovoljno prostran, osvijetljen, a
prosječna temperatura vazduha se kretala u intervalu od 18 do 22 stepena C. Sistem uspostave radnih tačaka
je postavljen u obliku kružnog metoda rada zbog lakše kontrole ispitanika i zadovoljenja redoslijeda testova
u odnosu na zamor i fizičko opterećenje, a na svakoj radnoj tački se nalazio jedan mjerilac i jedan zapisničar.
Mjerioci su bili profesori i studenti IV godine Nastavničkog fakulteta u Mostaru - Odsjek za sport i zdravlje i
svi su prethodno prošli obuku testiranja i mjerenja na određenim testovima, bez izmjena u odnosu na inicijalno
i finalno mjerenje, čime se postigao veći stepen objektivnosti mjerenja i testiranja, a samim tim i poboljšala
validnost dobijenih rezultata. Svi ispitanici su bili propisno odjeveni u dozvoljenu sportsku opremu. U skladu s
usvojenim programom mjerenja, a u cilju obezbjeđenja dobijanja što kvalitetnijih rezultata, na svakom ispitaniku
su prethodno precizno određene karakteristične antropometrijske tačke. Mjerenje parnih segmenata tijela vršeno
je na lijevoj strani tijela ispitanika. Opterećenje ispitanika po jednom radnom mjestu je iznosilo maksimalno tri
ispitanika istovremeno kako bi se izbjeglo duže čekanje, a samim tim i pad interesovanja ispitanika, kao i da bi se
obezbijedilo dovoljno vremena za oporavak nakon težih motoričkih testova.

146

TRANSFORMACIONI PROCESI U NOGOMETU

Mjerenje motoričkih sposobnosti je vršeno po stanicama koje su bile postavljene ukrug  sljedećim
redosljedom:

• prva stanica – testovi za procjenu ravnoteže,
• druga stanica – testovi za procjenu fleksibilnosti,
• treća stanica – testovi za procjenu brzine,
• četvrta stanica – testovi za procjenu koordinacije,
• peta stanica – testovi za procjenu eksplozivne snage,
• šesta stanica – testovi za procjenu repetitivne snage.
Mjerenje antropometrijskih karakteristika tijela ispitanika vršeno je u jednoj stanici s pet radnih mjesta:
• mjerenje visine tijela,
• mjerenje težine (mase) tijela,
• mjerenje obima tijela,
• mjerenje kožnih nabora,
• mjerenje dijametara zglobova.
Tehnike izvođenja testova za procjenu motoričkih sposobnosti (Šoše i Rađo, 1998; Mikić, 1999)

Za procjenu ravnoteže upotrebljeni su sljedeći testovi:

MBAU10 – Stajanje na jednoj nozi otvorenih očiju na klupici uzdužno
1. Vrijeme rada: Procjena ukupnog trajanja testa za jednog ispitanika iznosi oko 3 minute.
2. Broj ispitivača: 1 ispitivač.
3. Rekviziti: 1 klupica za ravnotežu dužine 60 cm, debljine 4 cm i širine 30 cm na koju je uzdužno, po sredini klupice, čvrsto

pričvršćena letvica dimenzija: 2x4x60 cm i 1 štoperica.

4. Opis prostornih uslova izvođenja: Test se može izvesti u prostoriji ili na otvorenom prostoru, na ravnoj podlozi, minimalnih

dimenzija 2x2 m.

5. Zadatak: 
5. 1. Početni položaj: Oslanjajući se na zid desnom rukom, bosonogi ispitanik stupi s jednim stopalom uzduž okomite

pregrade klupice za ravnotežu tako da mu je jedno stopalo na klupici, a drugo u vazduhu. Klupica je udaljena od zida za
prosječnu duljinu ruku ispitanika, a postavljena je tako da su dulje stranice klupice paralelne sa zidom. Dlan lijeve ruke
ispitanik prisloni uz bedro.

5. 2. Izvođenje zadatka: Kad ispitanik osjeti da je uspostavio ravnotežu, odmakne ruku od zida i priljubi je uz tijelo. Obje

ruke za vrijeme izvođenja zadatka ostaju priljubljene uz bedro. Zadatak ispitanika je da ostane što duže u ravnotežnom
položaju. Zadatak se ponavlja šest puta. Između pojedinih pokušaja ispitanik ima pauzu.

5. 3. Kraj izvođenja zadatka: Zadatak se prekida ako ispitanik:

– odmakne bilo koju ruku od tijela,
– odmakne bilo koje stopalo iz zadanog položaja,
– stoji u ravnotežnom položaju 90 sekundi.

6. Položaj ispitivača: Ispitivač stoji licem u lice ispred ispitanika na udaljenosti od 1,5 do 2 m.
7. Ocjenjivanje: Rezultat je vrijeme u desetinkama sekunde od trenutka kada ispitanik priljubi dlan desne ruke uz desno bedro,

pa do trenutka kada naruši bilo koje ograničenje. Ako ispitanik zadrži ispravni ravnotežni položaj 90 sekundi, zadatak se
prekida, a ispitaniku se upisuje rezultat 90,0. Zadatak se ponavlja šest puta i bilježi se rezultat svakog ponavljanja.

8. Napomena: Ispitaniku je dopušteno da pri održavanju ravnoteže radi bilo kakve kretnje tijelom ukoliko pri tom ne naruši

propisana ograničenja.

9. Uputstvo ispitaniku: Upustvo se daje uz demonstraciju početnog položaja, izvođenja zadatka i eventualnih grešaka. Zadatak

se izvodi na slijedeći način: Stanete s oba stopala uzduž pregrade – letvice na dasci, i to tako da su vam stopala jedno iza
drugog. Desnom rukom ćete se oslanjati o zid, a lijevu ruku ćete priljubiti uz tijelo. Kad osjetite da ste uspostavili ravnotežu,
odmaknite ruku od zida i priljubite je uz tijelo. U tom položaju nastojte ostati što duže možete. Pazite! Zadatak se prekida
ako pomaknete bilo koje stopalo ili odmaknete bilo koju ruku od tijela.

Također, možete savijati tijelo ako vam to pomaže. (Ispitivač demonstrira pogreške i ujedno ih objašnjava). Zadatak se izvodi

šest puta. Je li vam jasno što ćete raditi? Ako jest, možemo početi s mjerenjem! 

10. Uvježbavanje: Ispitanik nema pravo na probni pokušaj – uvježbavanje.

147

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA

MBAU1Z – Stajanje na jednoj nozi zatvorenih očiju na klupici uzdužno

1. Vrijeme rada: Procjena ukupnog trajanja testa za jednog ispitanika iznosi oko 3 minute.
2. Broj ispitivača: 1 ispitivač.
3. Rekviziti: 1 klupica za ravnotežu dužine 60 cm, debljine 4 cm i širine 30 cm na koju je uzdužno, po sredini daske, čvrsto

pričvršćena letvica dimenzija: 2x4x60 cm i 1 štoperica.

4. Opis prostornih uslova izvođenja: Test se može izvesti u prostoriji ili na otvorenom prostoru, na ravnoj podlozi, minimalnih

dimenzija 2x2 m.

5. Zadatak: 

5. 1. Početni položaj: Oslanjajući se na zid desnom rukom, ispitanik bos stupi s jednim stopalom uzduž okomite pregrade
klupice za ravnotežu tako da mu je jedno stopalo na klupici, a drugo u vazduhu. Klupica je udaljena od zida za prosječnu
dužinu ruku ispitanika, a postavljena je tako da su dulje stranice klupice paralelne sa zidom. Dlan lijeve ruke ispitanik
prisloni uz bedro.

5. 2. Izvođenje zadatka: Kad ispitanik osjeti da je uspostavio ravnotežu, odmakne ruku od zida, priljubi je uz tijelo i istovremeno
zatvori oči. Obje ruke za vrijeme izvođenja zadatka ostaju priljubljene uz bedro. Zadatak ispitanika je da ostane što duže
u ravnotežnom položaju. Zadatak se ponavlja šest puta. Između pojedinih pokušaja ispitanik ima pauzu.

5. 3. Kraj izvođenja zadatka: Zadatak se prekida ako ispitanik:
– otvori oči,
– odmakne bilo koju ruku od tijela,
– odmakne bilo koje stopalo iz zadanog položaja,
– stoji u ravnotežnom položaju 90 sekundi.

6. Položaj ispitivača: Ispitivač stoji licem u lice ispred ispitanika na udaljenosti od 1,5 do 2 metra.
7. Ocjenjivanje: Rezultat je vrijeme u desetinkama sekunde od trenutka kada ispitanik priljubi dlan desne ruke uz desno bedro,

pa do trenutka kada naruši bilo koje ograničenje. Ako ispitanik zadrži ispravni ravnotežni položaj 90 sekundi, zadatak se
prekida, a ispitaniku se upisuje rezultat 90,0. Zadatak se ponavlja šest puta i bilježi se rezultat svakog ponavljanja posebno.

8. Napomena: Ispitaniku je dopušteno da pri održavanju ravnoteže radi bilo kakve kretnje tijelom ukoliko pri tom ne naruši

propisana ograničenja.

9. Uputstvo ispitaniku: Uputstvo se daje uz demonstraciju početnog položaja, izvođenja zadatka i eventualnih grešaka: „Ovo

je jedan od zadataka kojima se ispituje ravnoteža. Zadatak se izvodi na slijedeći način. Stanete s oba stopala uzduž pregrade
– letvice na dasci i to tako da su vam stopala jedno iza drugog. Desnom rukom ćete se oslanjati o zid, a lijevu ruku ćete
priljubiti uz tijelo. Kad osjetite da ste uspostavili ravnotežu, odmaknite ruku od zida i priljubite je uz tijelo. U tom položaju
nastojte ostati što duže možete. Pazite! Zadatak se prekida ako pomaknete bilo koje stopalo ili odmaknete bilo koju ruku od
tijela. Također možete savijati tijelo ako vam to pomaže. (Ispitivač demonstrira pogreške i ujedno ih objašnjava). Zadatak se
izvodi šest puta. Je li vam jasno šta ćete raditi? Ako jest, možemo početi s mjerenjem! 
10. Uvježbavanje: Ispitanik nema pravo na probni pokušaj – uvježbavanje

MBAP2Z – Stajanje na dvije noge poprečno na klupici sa zatvorenim očima

1. Vrijeme rada: Procjena ukupnog trajanja testa za jednog ispitanika iznosi 8 min.
2. Broj ispitivača: 1 ispitivač.
3. Rekviziti: 1 klupica za ravnotežu dužine 60 cm, debljine 4 cm i širne 30 cm na koju je uzdužno, po sredini daske, čvrsto

pričvršćena letvica dimenzija: 2x4x60 cm i 1 štoperica.
4. Opis prostornih uslova izvođenja: Test se izvodi u prostoriji ili na otvorenom prostoru, na ravnoj podlozi, minimalnih

dimenzija 4x2 m.
5. Zadatak:

5. 1. Početni položaj ispitanika: Oslanjajući se o rame mjerioca desnom rukom, bosonogi ispitanik stoji prednjim dijelovima
stopala poprečno na pregradi klupice, sastavljenih nogu. Druga ruka priljubljena je uz bedro.

5. 2. Izvođenje zadatka: Kad uspostavi ravnotežu, ispitanik odmakne ruku s ramena mjerioca, priljubi je uz bedro i istovremeno
zatvori oči. Zadatak ispitanika je da drži ravnotežni položaj sa zatvorenim očima što duže može. Zadatak se ponavlja
šest puta. Između pojedinih pokušaja ispitanik ima pauzu.

5. 3. Kraj izvođenja zadatka: Zadatak se prekida ako ispitanik napravi sljedeće greške:
– otvori oči,
– odmakne bilo koju ruku od tijela,
– podigne bilo koje stopalo s pregradice,
– stoji u ravnotežnom položaju 90 sekundi.

6. Položaj ispitivača: Ispitivač stoji neposredno ispred ispitanika. Kad ispitanik odmakne ruku s njegova ramena, ispitivač se
povuče nekoliko koraka unazad.

7. Ocjenjivanje: Rezultat je vrijeme u desetinkama sekunde od trenutka kada ispitanik zatvori oči, pa do trenutka kada naruši
bilo koje ograničenje. Ako ispitanik zadrži ravnotežni položaj 90 sekundi, zadatak se prekida, a ispitaniku se upisuje rezultat
90,0. Zadatak se ponavlja šest puta i bjlježi se rezultat svakog ponavljanja posebno.

148

TRANSFORMACIONI PROCESI U NOGOMETU

8. Napomena: Ispitaniku je dopušteno da pri održavanju ravnoteže radi bilo kakve kretnje tijelom ukoliko pri tom ne narušava
propisana ograničenja.
9. Uputstvo ispitaniku se daje uz demonstraciju početnog položaja, zadatka i eventualno mogućih grešaka: “Ovo je jedan od
zadataka kojim se ispituje ravnoteža. Zadatak se izvodi na sljedeći način: Stanete s obje noge poprečno na pregradu daske. Noge
su pri tom sastavljene, a oslanjate se na prednje dijelove stopala. Desnom rukom oslonit ćete se na moje rame, a dlan lijeve ruke
priljubit ćete uz bedro. Kad uspostavite ravnotežu, skinite ruku s mog ramena, prislonite je uz bedro i istovremeno zatvorite
oči. Vaš zadatak je da u tom položaju zadržite ravnotežu, zatvorenih očiju što duže možete. Pri tom možete savijati tijelo i kliziti
rukama uz bedra, ali ne smijete učiniti sljedeće:
– ne smijete otvarati oči,
– ne smijete odvojiti ruke od tijela,
– ne smijete podignuti stopalo bilo koje noge.
U navedenim slučajevima se zadatak prekida. Ispitivač je dužan demonstrirati svaku pogrešku. Ovaj zadatak izvodi se šest puta.
Je li vam zadatak jasan? Ako jest, možemo početi. 
10. Uvježbavanje: Nema uvježbavanja

Za procjenu brzine pokreta upotrebljeni su sljedeći testovi:

MBFTAZ – Taping nogom o zid

1. Vrijeme rada: Procjena ukupnog trajanja testa za jednog ispitanika iznosi oko 3 minute.
2. Broj ispitivača: 2 ispitivača.
3. Rekviziti: 1 štoperica, na zidu nacrtan kvadrat veličine 20x20 cm, čija je donja stranica po sredini udaljena od tla 36 cm.
4. Opis prostornih uslova izvođenja: Test se može izvesti u prostoriji ili na otvorenom prostoru, na ravnoj podlozi, minimalnih

dimenzija 1,5x1,5 m.
5. Zadatak: Ispitanik stoji ispred zida u obilježenom pravougaoniku dimenzije 20x40 cm, uža strana je paralelna sa zidom, a

udaljena je od njega 30 cm. Ispitanik na dati znak podignutom nogom nastoji da što brže 2 puta dodirne prednjim dijelom
stopala obilježeni kvadrat. Poslije toga, isto izvede drugom nogom i tako 15 sekundi naizmjenično. Zadatak se prekida nakon
15 sekundi.
6. Ocjenjivanje : Ocjenjuje se broj ispravno izvedenih dvostrukih, naizmjeničnih udaraca stopalom u obilježeni kvadrat u toku
15 sekundi. Dva dodira vrijede 1 bod.
7. Napomena: Jedan mjerilac broji ispravno izvedene zadatke (jasna dva dodira), a drugi daje znak za početak i kraj testa.
Ispitanik mora biti obuven. Zadatak se ponavlja tri puta, ali ne uzastopno, s pauzom dovoljnom za oporavak.

MBFPZD – Predklon-zasuk-dodir

1. Vrijeme rada: Ukupno trajanje testa je 3 minute po jednom ispitaniku.
2. Broj ispitivača: 1 ispitivač.
3. Rekviziti: štoperica, na tlu treba nacrtati kvadrat dimenzija 15x15 cm na udaljenosti 50 cm od zida, a na zidu isti takav kvadrat

prilagođen visini ramena ispitanika.
4. Opis prostornih uslova izvođenja: Test se može izvesti u prostoriji ili na otvorenom prostoru, na ravnoj podlozi, minimalnih

dimenzija 4x2m.
5. Zadatak:

5. 1. Opis izvođenja zadatka: Ispitanik stoji leđima okrenut zidu, tako da mu je kvadrat na tlu ispred tijela, a kvadrat na
zidu iza leđa. U vremenu od 20 sekundi ispitanik treba da što brže dodiruje kvadrat na tlu, a zatim kvadrat iza leđa,
mijenjajući naizmjenično strane kod dodira kvadrata iza leđa. Kvadrat na tlu ispred i kvadrat iza leđa mora dodirnuti sa
obje ruke prstima, a da pri tome ne pomjeri stopala.

5. 2. Kraj izvođenja zadatka: Zadatak se prekida na komandu „stop” po isteku 20 sekundi.
6. Položaj ispitivača: Stoji ukoso ispred ispitanika kako bi mogao pratiti ispravnost i broj izvedenih ciklusa.
7. Ocjenjivanje: Jedan dodir kvadrata na tlu ispred i jedan dodir kvadrata iza leđa boduje se 1 bodom (oba dodira 1 bod).
8. Uputstvo ispitaniku: Zadatak se demonstrira i istovremeno se daju uputstva o pravilnosti izvođenja te se skreće pažnja na

eventualno moguće greške prilikom izvođenja testa.
9. Uvježbavanje: Ispitanik izvodi nekoliko probnih pokreta.

149

TEHNOLOGIJA TRENINGA MLADIH NOGOMETAŠA – NAUKA I PRAKSA

MBFTAN – Taping nogom

1. Vrijeme rada: Procjena ukupnog trajanja testa za jednog ispitanika iznosi oko 3 minute.
2. Broj ispitivača: 1 ispitivač
3. Rekviziti: 1 drvena konstrukcija za taping nogom (daska u obliku pravokutnika – postolje dimenzija 30x60x2 cm, na koju je

okomito po sredini između duljih stranica učvršćena daska, pregrada dimenzija 15x60x2 cm, 1 stolica, 1 štoperica.
4. Opis prostornih uslova izvođenja: Test se može izvesti u prostoriji ili na otvorenom prostoru, na ravnoj podlozi, minimalnih

dimenzija 1,5x1,5 m. Drvena konstrukcija za taping nogom pričvršćena je na podlogu, a pokraj nje nalazi se stolica.
5. Zadatak: 

5. 1. Početni stav ispitanika: Zadatak se izvodi u tenisicama. Ispitanik sjedi na prednjem dijelu stolice s rukama o struku ne
naslanjajući se leđima na naslon. Daska za taping postavljena je ispred stolice tako da se ispitanik naslanja svojom užom
stranom o desnu „nogu” stolice. Suprotnu užu stranu fiksira ispitivač stopalom. Ispitanik postavlja lijevu nogu na tlo
pokraj drvene konstrukcije, a desnu na dasku koja služi kao postolje, s lijeve strane pregrade (ljevaci rade obrnuto).

5. 2. Realizacija zadatka: Na znak „sad”, ispitanik, što brže može, prebacuje desnu nogu s jedne na drugu stranu pregrade,
dodirujući prednjim dijelom stopala (ili cijelim stopalom) vodoravnu dasku postolja (ljevaci rade lijevom nogom).
Zadatak se izvodi u vremenu od 15 sekundi, od znaka „sad”. Zadatak se ponavlja 4 puta s pauzom dovoljnom za
oporavak.

5. 3. Kraj izvođenja zadatka: Zadatak se prekida na komandu „stop” po isteku 15 sekundi.
6. Položaj ispitivača: Ispitivač se nalazi ispred ispitanika na udaljenosti koja mu omogućava da jednim stopalom fiksira postolje

drvene konstrukcije.
7. Ocjenjivanje: Rezultat je broj naizmjeničnih pravilnih udaraca stopala po vodoravnoj dasci u 15 sekundi. Kao pravilan udarac

broji se svaki udarac po vodoravnoj dasci ako je stopalo prethodno prešlo preko pregradne daske. Ukoliko ispitanik više
puta dodirne vodoravnu dasku s jedne strane pregrade, broji se samo jedan udarac. Zadatak se izvodi četiri puta i upisuje
se rezultat svakog ponavljanja posebno.
8. Uputstvo ispitaniku: Upustvo se daje uz obaveznu demonstraciju početnog položaja i zadatka. Ovo je jedan od zadataka
kojim se ispituje segmentarna brzina nogu. Zadatak počinjete iz slijedećeg početnog položaja: Ispitivač demonstrira početni
položaj i istovremeno objašnjava. Na komandu „pripremite se”, zauzet ćete pripremni stav. Na komandu „sad”, počnite raditi
što brže možete i ne zaustavljajte se dok ne čujete komandu „stop”. Zadatak ćete izvesti četiri puta. Je li vam zadatak jasan?
Ako jest, možemo početi!
9. Uvježbavanje: Ispitanik izvodi nekoliko probnih pokreta.

Za procjenu eksplozivne snage upotrebljeni su sljedeći testovi:

MES20V – Sprint iz visokog starta na 20 m

1. Vrijeme rada: Procjena ukupnog trajanja testa za jednog ispitanika je 3 minuta.
2. Broj ispitivača: 1 ispitivač i 1 pomoćni ispitivač.
3. Rekviziti: dvije daščice, dva stalka za stazu, štoperica.
4. Opis mjesta izvođenja: Test se izvodi na tvrdoj i ravnoj podlozi u dvorani ili otvorenom prostoru, minimalnih dimenzija 30x2

metra. Na udaljenosti od 20 metara od startne linije postavljena je linija cilja. Obje linije su međusobno paralelne, a duge su
1,5 m. 20 metara se mjeri tako da širina startne linije ulazi u mjeru od 20 metara, a širina linije cilja ne. Dva stalka se postave
na krajeve linija cilja.
5. Zadatak:
5. 1. Početni stav ispitanika: Ispitanik stoji u položaju visokog starta iza startne linije.
5. 2. Izvođenje zadatka: Zadatak je ispitanika da nakon znaka „pozor“ i udarca daščicama maksimalno brzo pređe prostor

između dvije linije. Ispitanik ponavlja zadatak četiri puta s pauzom između svakog trčanja.
5. 3. Kraj izvođenja zadatka: Zadatak je završen kada ispitanik grudima pređe ravninu cilja.
5. 4. Položaj ispitivača: Pomoćni ispitivač stoji oko 1 metar iza ispitanika, daje znak za start i kontroliše da li je ispitanik učinio

prestup. Ispitivač stoji na liniji cilja, oko 3 metra od stalka, mjeri i registruje vrijeme.
6. Ocjenjivanje: Mjeri se vrijeme u desetinkama sekunde, od udarca daščicama do časa kada ispitanik grudima dođe do

vertikalne (zamišljene) ravni koju omeđuju stalci na cilju. Upisuju se rezultati sva četiri trčanja. Površina staze ne smije
biti klizava. Na udaljenosti 10 metara od cilja u produžetku staze ne smije da bude nikakvih prepreka koje bi onemogućile
slobodno istrčavanje ispitanika. U slučaju neispravnog starta (istrčavanje prije pucnja ili prestup startne linije), starter poziva
ispitanika na ponovni start.

150