Haruki Murakami - Norveska suma

Haruki Murakami

NORVEŠKA ŠUMA

Za mnoge fetes

1.
ns1

Imao sam 37 godina i bio sam pojasom svezan za sjedalo dok je golemi
747 ponirao kroz gust oblačni pokrov približavajući se hamburškoj zračnoj
luci. Hladne kiše, svojstvene mjesecu studenome, natapale su zemlju i sve
obavijale sumornom atmosferom flamanskog ulja na platnu: službenike
zračne luke u kabanicama, zastavu navrh niske aerodromske zgrade,
reklamni plakat BMW-a. Dakle — evo opet Njemačke.
Čim se zrakoplov spustio, iz zvučnika na stropu počela se razlijegati tiha
glazba: milozvučna instrumentalna obrada Norveške šume 1 od Beatlesa.
Od te bih melodije uvijek duboko uzdrhtao, ali ovoga puta potresla me jače
nego ikad.
Nagnuo sam se naprijed i zagnjurio lice u šake da mi se lubanja ne
raspukne. Ubrzo mi je prišla jedna od njemačkih stjuardesa i na engleskom
me upitala jesam li bolestan.
— Nisam — rekao sam — samo mi se vrti.
— Sigurni ste?
— Jesam, hvala.
Nasmiješila se i otišla, a glazba se promijenila: sad je sviralo nešto od
Billya Joela. Uspravio sam se i pogledao kroz prozor u tamne oblake koji su
visjeli nad Sjevernim morem, misleći na sve ono što sam u životu izgubio:
zauvijek prošla vremena, prijatelje koji su umrli ili nestali, osjećaje koje
nikad više neću proživjeti.
Zrakoplov je stigao do ulaza. Ljudi su počeli otkopčavati pojaseve i vaditi
prtljagu iz pretinaca, a ja sam se sve to vrijeme nalazio na livadi. Osjećao
sam miris trave, ćutio vjetar na licu, čuo krik ptica. Jesen 1969., a meni se
približava dvadeseta.
Stjuardesa je opet došla provjeriti kako sam. Ovoga puta sjela je kraj mene
i pitala me jesam li dobro.
— Dobro sam, hvala — rekao sam smiješeći se. — Samo me uhvatila
neka sjeta.
— Potpuno vas razumijem — rekla je. — I meni se to događa, dosta često.
Ustala je i uputila mi prekrasan osmijeh. — Pa, dakle, želim vam sretan put.

Auf Wiedersehen.
— Auf Wiedersehen.

Osamnaest je godina prošlo od toga dana na livadi, a ja još mogu u
sjećanje prizvati svaku njegovu pojedinost. Višednevna blaga kiša isprala je
ljetnu prašinu i zaodjenula gore dubokim, blistavim zelenilom. Vlati
bjelasaste trave sezale su do visine glave i lelujale se tamo-amo na
listopadskom povjetarcu. Dugi trak oblaka lebdio je posred
ledenoplavičastog svoda. Pogled na to visoko nebo gotovo je nanosio bol.
Dašak vjetra pirnuo je preko livade i puhnuo kroz njenu kosu, da bi se
odmah potom izgubio u šumi, šumoreći u krošnjama i donoseći nam na
mahove udaljene glasove laveža - nejasan, mutan zvuk, koji kao da je
dopirao s dveri nekoga drugog svijeta. Druge zvukove nismo čuli. Druge
ljude nismo sreli. Ugledali smo tek dvije jarkocrvene ptice kad su
preplašene prhnule uvis usred livade i odmaglile u šumu. Dok smo tako
lunjali, Naoko mi je govorila o bunarima.

Pamćenje je čudna stvar. Dok sam se nalazio na samom mjestu događaja,
nisam na njega obraćao ni najmanju pozornost. Nijednom mi nije palo na
pamet da će on na mene ostaviti tako dugotrajan dojam, a pogotovo nisam
sanjao da ću ga se r8 godina poslije sjećati do u tančine. Toga dana živo mi
se fućkalo za krajobraz. Mislio sam o sebi. Mislio sam o prelijepoj djevojci
koja hoda kraj mene. Mislio sam o nama dvoma zajedno, pa onda opet o
sebi. Bile su to te godine, to životno doba kad mi se svaka slika, svaki
osjećaj, svaka misao vraćala poput bumeranga. I što je još gore, bio sam
zaljubljen. Zaljubljen u komplikacije. Krajobraz mi nije bio ni na kraj
pameti.
Sada mi se, međutim, u sjećanje prvi vraća taj prizor s livade. Miris trave,
pomalo prohladan vjetar, obris brežuljaka, lavež psa: to su mi prva sjećanja,
i vraćaju mi se sa savršenom bistrinom. Imam dojam da mogu pružiti ruku i
vrškom prsta pratiti njihove konture. No iako taj prizor vidim posve jasno, u
njemu nema nikoga. Nikoga. Nema Naoko, a ni mene. Kamo li smo samo
nestali? Kako se to moglo dogoditi? Sve što mi se tada činilo važnim
- Naoko, čovjek koji sam tada bio, svijet koji sam tada imao: kamo li je sve
moglo nestati? Istina je, ne mogu joj se prisjetiti ni lica - bar ne iz prve.
Ostala mi je tek pozadina, sam okoliš, bez ljudi u prvom planu.

Istina, s vremenom joj se sjetim lica. Počnem spajati predodžbe - njezina
sićušna, hladna ruka; njena ravna crna kosa, na opip tako glatka i mirna;
nježna, obla usna resica i odmah pod njom mikroskopski sitan madež; kaput
od kamelhara koji je nosila zimi; njezin običaj da mi gleda ravno u oči kad
me nešto pita; lagani drhtaj koji bi joj se katkad uvukao u glas (kao da
govori na vjetrovitu vrhuncu) - i najednom vidim njezino lice, najprije
uvijek iz profila, jer smo Naoko i ja uvijek bili negdje vani i hodali, jedno
uz drugo. A onda se ona okreće prema meni, smiješi se, jedva primjetno
krivi glavu u stranu i progovara, gledajući me u oči kao da u njima želi
ugledati odraz bjelice koja je sijevnula bazenčićem kristalno čistog vrela.
Treba vremena da se pojavi Naokino lice. A s godinama to traje sve dulje.
Tužna je istina da mi je za ono čega sam se mogao sjetiti za 5 sekunda
ubrzo trebalo 10, pa 30, pa onda puna minuta - kao sjene koje se u suton
izdužuju. Jednoga će dana, pretpostavljam, moje sjene progutati tama. To je
neizbježno: moje pamćenje sve se više udaljava od mjesta na kojemu je
Naoko nekoć stajala - na kojemu sam stajao onaj stari ja. Vraća mi se tek
krajolik, pogled na onu livadu u listopadu, stalno iznova, poput simbolične
scene u nekom filmu. Svaki put kad se pojavi, kao da zada udarac nekom
dijelu mog uma. Probudi se, kaže. Još sam tu. Probudi se i razmisli o tome.
Razmisli zašto sam još tu. Ti me udarci ne bole. Uopće ne osjećam bol.
Samo šuplji zvuk koji odjekne sa svakim udarcem. A i on jednoga dana
mora izblijedjeti. Ali u hamburškoj zračnoj luci udarci su bili dulji i jači
nego inače. I upravo zato pišem ovu knjigu. Da razmislim. Da shvatim.
Jednostavno zato što sam takav. Da bih osjetio kako sam nešto do kraja
razumio, moram to zapisati.

Dakle, da vidimo, o čemu je Naoko toga dana govorila?
Naravno: o "poljskom bunaru". Nemam pojma je li takav bunar postojao.
To je možda bila tek slika ili simbol koji je postojao samo unutar Naoko,
poput svih onih drugih stvari koje je tih mračnih dana znala u svom umu
najednom oživjeti. No kad mi ga je jednom opisala, nikad više nisam
mogao zamisliti tu livadu bez bunara. Od toga dana slika nečega što nikad
nisam svojim očima ugledao ostala je neraskidivo povezana sa stvarnim
prizorom polja koje se prostiralo preda mnom. Taj bunar znam opisati do
najsitnijih detalja. Nalazio se točno na granici između livade i šume -
mračan otvor u zemlji, širok jedan metar, skriven ispod trave. Na njegovu
rubu nije bilo nikdkve oznake - ni ograde, ni kamena oboda (bar ništa više

od razine tla). Bila je to obična rupa, razjapljeno zjalo. Njegovo kameno
okno nagrizlo je vrijeme, a kamenje je poprimilo čudnovatu muljevitobijelu
boju. Bilo je napuklo, nedostajali su neki blokovi, a u jedan od raspuklih
spojeva spuznuo je mali zeleni gušter. Mogao si se nagnuti preko ruba i tako
zuriti u ništavilo. Ja sam o tom bunaru znao samo da je zastrašujuće dubok.
Bio je bezdano dubok i prepun tame, kao da su se sve tame svijeta sabile u
njega i nepovratno zgusnule.
— On je jako, jako dubok — rekla je Naoko, pažljivo birajući riječi. Znala
je tako govoriti, usporila bi da pronađe točno onu riječ koju traži. — Ali
nitko ne zna gdje je — nastavila je. — Znam samo da je negdje ovdje, u
blizini.
Ruku duboko zabijenih u džepove jaknice od tvida, nasmiješila mi se kao
da želi reći: "Istina je!"
— Onda je iznimno opasan — rekao sam ja. — Tako dubok bunar, a nitko
ne zna gdje je. Upadneš i to je kraj.
— Kraj. Aaaaaaaa! Pljus! Gotovo.
— Sigurno se događaju takve stvari.
— Događaju, tu i tamo. Možda jednom u dvije-tri godine. Netko
odjednom nestane, ne mogu ga naći. Onda ovdašnji ljudi kažu: "Aha, pao je
u poljski bunar."
— To nije baš lijepa smrt — rekoh.
— Nije, to je grozna smrt — rekla je Naoko, stresajući grumen sjemenki
trave s jakne.
— Najbolje bi bilo da slomiš vrat, ali vjerojatno bi slomio samo nogu i
onda ne bi mogao ništa. Vičeš iz svega glasa, ali nitko te ne čuje, ne možeš
očekivati da će te itko naći, po tebi pužu stonoge i pauci, svuda oko tebe
kosti stradalih, mrak, vlaga, a visoko nad glavom vidiš malecki kolut svjetla
nalik na zimski Mjesec. I tako polako umireš, na tome mjestu, sasvim sam.
— Fuj, od same pomisli ježi mi se koža — rekao sam. — Taj bi bunar
trebalo naći i ograditi zidom.
— Ali nitko ga ne može naći. Zato pazi da ne skreneš sa staze.
— Bez brige, neću.
Naoko je izvadila lijevu ruku iz džepa i stisnula moju. — Ništa se ti ne
brini — rekla je.
— Ništa ti neće biti. Da trčiš ovuda usred noći, nikad ne bi upao u bunar.
A dok se držim tebe, ni ja neću.
— Nikad?

— Nikad!
— Zašto si tako sigurna?
— Jednostavno znam — rekla je, stegnula mi jače ruku i zašutjela. — Ja
znam takve stvari. Uvijek imam pravo. To nema veze s logikom: ja to
jednostavno osjećam. Recimo, kad sam ti jako blizu, kao sad, nimalo se ne
bojim. Ne može me namamiti ništa mračno ni zlo.
— E pa onda imamo rješenje — rekao sam. — Samo stalno moraš biti
ovako sa mnom.
— Ti to stvarno misliš?
— Naravno.
Naoko je stala kao ukopana. A i ja. Stavila mi je ruke na ramena i
zagledala se u moje oči. U dubini njenih zjenica kovitlala se gusta crna
tekućina ispisujući čudnovate vrtložne šare. Njezine prekrasne oči dugo su,
dugo bile zagledane u mene. Onda se ispružila koliko je duga i ovlaš
prislonila svoj obraz uz moj. Bila je to čudesna, topla gesta od koje je moje
srce nakratko prestalo kucati.
— Hvala.
— Nema na čemu — odgovorio sam.
— Tako sam sretna što si to rekao. Jako sretna — rekla je tužno se
smiješeći. — Ali to je nemoguće.
— Nemoguće? Zašto?
— To ne bi bilo u redu. To bi bilo strašno. To —
Naoko je stisnula usnice i krenula dalje. Vidio sam da joj se kroz glavu
vitlaju svakojake misli i nisam je htio ometati, pa sam šutio i hodao kraj nje.
— To ne bi bilo u redu - ni prema tebi, ni prema meni — rekla je nakon
duge šutnje.
— Kako ne bi bilo u redu? — promrmljao sam.
— Zar ne vidiš? Jednostavno nije moguće da jedna osoba zauvijek čuva
drugu. Evo, zamisli da se vjenčamo. Ti bi preko dana morao raditi. Tko će
me čuvati dok tebe nema? Ili ako odeš na službeni put, tko će me onda
čuvati? Mogu li cijeli život stalno biti slijepljena s tobom? Kakva bi to bila
jednakost? Kakav bi to bio odnos? Kad-tad bih ti dosadila. Pitao bi se što
radiš od svog života, i zašto provodiš sve svoje vrijeme dadiljajući tu ženu.
Ja to ne bih mogla podnijeti. To ne bi bilo rješenje mojih problema.
— Ali nećeš cijeli život imati problema — rekao sam, dotaknuvši joj leđa.
— S vremenom će nestati. A kad nestanu, onda ćemo razmisliti kako dalje.
Možda ćeš ti morati pomoći meni. Ne živimo život prema nekom

proračunu. Ako me trebaš, iskoristi me. Zar ne vidiš? Zašto si tako kruta?
Opusti se, prestani se bojati. Sva si napeta pa uvijek očekuješ najgore.
Opusti tijelo, pa ćeš se cijela razvedriti.
— Kako to možeš reći? — upitala me glasom potpuno lišenim osjećaja.
Naokin glas upozorio me da sam možda rekao nešto što nisam smio.
— Reci mi kako to možeš kazati — rekla je, zureći u tlo pod svojim
nogama. — Nisi mi rekao ništa što i sama ne znam. "Opusti tijelo, pa ćeš se
cijela razvedriti." Zašto mi to govoriš? Da sada opustim tijelo, raspala bih
se. Uvijek sam ovako živjela, jedino tako znam živjeti. Da se na trenutak
opustim, nikad se ne bih znala vratiti. Razbila bih se u komade, koje bi
odnio vjetar. Zašto ti to ne vidiš? Kako možeš reći da ćeš me paziti ako to
ne vidiš?
Nisam odgovorio.
— Zbunjena sam. Jako zbunjena. I to je mnogo dublje nego što misliš.
Dublje...mračnije...hladnije. Ali reci mi, kako si onaj put mogao spavati sa
mnom? Kako si to mogao učiniti? Zašto me nisi ostavio na miru?
Upravo smo hodali kroz zastrašujuće tihu borovu šumu. Sasušena trupla
cvrčaka koji su uginuli krajem ljeta ležala su raštrkana po površini staze i
drobila se pod našim cipelama. Kao da tragamo za nečim što smo izgubili,
Naoko i ja lagano smo kročili stazom.
— Oprosti — rekla je, uzimajući me pod ruku i odmahujući glavom. —
Nisam te htjela povrijediti. Nemoj da te to što sam rekla zabrinjava. Zbilja,
žao mi je. Samo sam bila ljuta na samu sebe.
— Valjda te još ne razumijem potpuno — rekao sam. — Nisam baš tako
pametan. Treba mi vremena da nešto shvatim. Ali ako budem imao
vremena, na kraju ću te shvatiti - bolje od ikoga na svijetu.
Zaustavili smo se u tihoj šumi, osluškujući. Ja sam vrškom cipele prevrtao
češere i cvrčke, a onda podigoh pogled prema komadićima neba koje je
provirivalo kroz borove grane. Naoko je stajala s rukama u džepovima i
razmišljala, očiju uprtih ni u što posebno.
— Kaži mi nešto, Toru — reče. — Voliš li me?
— Znaš da te volim.
— Hoćeš li mi učiniti dvije stvari?
— Možete dobiti do tri želje, madam.
Naoko se nasmiješila i odmahnula glavom. — Ne, dvije je dovoljno. Jedna
je da shvatiš kako sam ti zahvalna što si me došao vidjeti ovamo. Nadam se

da razumiješ koliko si me razveselio. Ako me išta spasi, to će biti to. Možda
ja to ne pokazujem, ali istina je.
— Opet ću ti doći — rekao sam. — A druga želja?
— Želim da me se uvijek sjećaš. Hoćeš li se sjećati da sam postojala, i da
sam ovdje ovako stajala uz tebe?
— Uvijek — rekao sam. — Uvijek ću se sjećati.
Nastavila je dalje hodati u tišini. Jesenja svjetlost probijala se kroz granje i
poigravala na ramenima njezine jakne. Opet je zalajao pas, bliže nego prije.
Naoko se popela na maleno uzvišenje, izišla iz šume i pohitala niz blagu
padinu. Ja sam išao dva-tri koraka iza nje.
— Dođi ovamo — doviknuo sam joj sleđa. — Bunar bi mogao biti u
blizini. — Naoko je zastala, nasmiješila se i uzela me za ruku. Ostatak puta
prešli smo hodajući jedno kraj drugoga.
— Zaista obećavaš da me nikad nećeš zaboraviti? — pitala je gotovo
šaptom.
— Nikad te neću zaboraviti — rekao sam. — Nikad te ne bih mogao
zaboraviti.

Pa ipak, moje pamćenje postaje sve mutnije, i već sam zaboravio čitav niz
stvari. Dok ovako pišem prema sjećanju, često osjetim žalac zebnje. Sto ako
sam zaboravio najvažniju stvar? Što ako negdje u meni postoji mračni
ponor u kojemu su nagomilana sva uistinu važna sjećanja, i sada se polako
pretvaraju u mulj?
Bilo kako bilo, to je jedini materijal koji imam. Privinuvši ta izblijedjela,
sve bljeđa, nesavršena sjećanja na grudi, pišem dalje ovu knjigu s
očajničkim žarom izgladnjela čovjeka koji siše kosti. Ne znam za drugi
način da održim obećanje koje sam dao Naoko. Jednom davno, dok sam još
bio mlad, kad su sjećanja bila mnogo življa nego što su sada, pokušavao
sam pisati o njoj. Ali nisam mogao napisati ni retka. Znao sam, kad bi
došao taj prvi redak, ostatak bi sam potekao na papir, ali nisam uspijevao.
Sve je bilo odviše oštro i jasno, pa nikad nisam znao odakle početi - kao što
karta koja ima previše detalja zna biti beskorisna. Ali sada shvaćam da sve
što mogu povjeriti nesavršenu mediju pisanja jesu nesavršena sjećanja i
nesavršene misli. Kako sjećanja na Naoko u meni sve više blijede, sve je
dublje razumijem. Znam i zašto je od mene tražila da je ne zaboravim. To
je, naravno, znala i Naoko. Znala je da će moja sjećanja na nju izblijedjeti.

Upravo me zato i molila da je nikada ne zaboravim, da se sjećam kako je
postojala.
Ta me pomisao ispunja gotovo neizdrživom tugom. Jer Naoko me nikad
nije voljela.

2.
ns2

JEDNOM DAVNO, PRIJE MNOGO GODINA - zapravo, tek prije
dvadeset - živio sam u studentskom domu. Imao sam 18 i bio sam brucoš.
Život u Tokiju bio mi je novost, kao i samački život, pa su moji brižni
roditelji pronašli privatni dom u kojemu ću živjeti, umjesto jednokrevetne
sobe, kakvu je uzimala većina studenata. Dom je nudio obroke i druge
pogodnosti, i vjerojatno će njihovu nevjestu sinu pomoći da preživi. A
trebalo je misliti i na trošak. Dom je stajao kudikamo manje nego privatna
soba. Dok god sam imao posteljinu i lampu, nije trebalo kupovati previše
pokućstva. Što se mene tiče, ja bih više volio unajmiti stan i živjeti u
udobnoj samoći, ali znajući koliko su moji roditelji potrošili na upisninu i
školarinu na privatnom sveučilištu koje sam pohađao, nisam bio u položaju
da išta zahtijevam. Na kraju krajeva, i nije mi bilo važno gdje živim.
Smješten na brdu usred grada s kojega se pogled sterao na sve strane,
domski kompleks nasadio se na veliko četverokutno dvorište ograđeno
betonskim zidom. Gorostasno, moćno drvo japanskog brijesta stajalo je
odmah iza ulaznih vrata. Ljudi su govorili da je staro najmanje 150 godina.
Kad biste stali u podnožje i pogledali gore, od njegove guste i lisnate zelene
krošnje ne biste vidjeli ni tračak neba.
Popločena staza koja je vodila od ulaza obilazila je drvo i nastavila se
protezati ravno preko širokog dvorišta, a sa svake strane stajala joj je po
jedna betonska trokatnica. Bile su to velike zgrade, s mnoštvom prozora, i
odavale su dojam stanova prenamijenjenih u zatvorske ćelije, ili zatvorskih
ćelija prenamijenjenih u stanove. No nisu se doimale nimalo prljavo, niti su
djelovale mračno. Kroz otvorene prozore dopirali su zvuči radija, a svi
prozori imali su jednake zastore boje bijele kave koji nisu blijedjeli na
suncu.
Nakon dviju spavaonica staza je vodila do ulaza u zajedničku dvokatnicu,
u kojoj je na prvom katu bila blagovaonica i kupaonice, a na drugom
dvorana, prostorije za sastanke, čak i sobe za goste, čiju namjenu nikad
nisam mogao dokučiti. Odmah do zajedničke zgrade stajala je treća
spavaonica, također na tri kata. Posvuda su bili prostrani zeleni travnjaci, a

kružne prskalice vrtjele su se i presijavale na suncu. Iza zajedničke zgrade
bila je poljana za bejzbol i nogomet, te šest teniskih terena. Kompleks je
imao sve što bi čovjek mogao poželjeti.
Postojao je samo jedan problem: mjesto je zaudaralo na politiku.
Ustanovom je upravljala nekakva sumnjiva zaklada koja se vrtjela oko
nekakvog desničarskog ekstremista, a u načinu na koji su njome upravljali
bilo je - ako mene pitate - nečega silno čudnog. To se vidjelo u brošuri koju
su davali novim studentima, kao i u kućnom redu. Tako se proglašavalo da
je "temeljna ideja vodilja" doma "težiti stvaranju ljudskih resursa koji će
služiti naciji posljednjim dostignućima u osnovnim odgojnim načelima", i
mnogi financijski lideri koji su prigrlili tu "ideju vodilju" priložili su svoj
osobni doprinos gradnji ustanove. To je bilo njezino javno lice, a iza toga
ležalo je nešto krajnje mutno. Neki su govorili da je to štos za izbjegavanje
poreza, drugi su projekt smatrali reklamnim trikom da bi se privukli
sponzori, a treći da je gradnja studentskog doma samo izlika da se na
prijevaru dočepaju prvoklasnog javnog građevinskog zemljišta. No jedno je
bilo sigurno: u kompleksu je postojao privilegirani klub sastavljen od
elitnih studenata s različitih sveučilišta. Imali su "kružoke" koji su se
nekoliko puta na mjesec, a među njima su bili i neki od jitelja. Svaki član
kluba mogao je biti siguran da će nakon Tplome dobiti dobar posao. Nisam
imao pojma koja je od tih teorija točna, i je li ijedna, ali sve ih je povezivala
pretpostavka da je tu "nešto sumnjivo". Bilo kako bilo, u tom sam
"sumnjivom" domu proveo dvije godine - od proljeća 1968. do proljeća
1970. Zašto sam ga tako dugo trpio, ne znam reći. Što se tiče svakodnevnog
života, bilo mi je praktički svejedno je li ustanova desničarska, ljevičarska
ili nešto treće. Svaki dan započinjao je svečanim dizanjem zastave.
Naravno, svirali su i državnu himnu. Jedno bez drugoga ne ide. Koplje je
stajalo u samom središtu kompleksa, kako bi se vidjelo sa svakog prozora
svih triju spavaonica.
Za zastavu je bio zadužen upravitelj istočnog paviljona (moje zgrade). Bio
je to visok čovjek orlovskog pogleda, od kojih pedeset--šezdeset godina.
Čekinjasta kosa bila mu je prošarana sjedinama, a na suncem opaljenom
vratu imao je dugačak ožiljak. Šaptalo se da je završio ratnu špijunsku školu
u Nakanu, ali nitko nije u to bio siguran. Kraj njega bi stajao student kojega
je uzeo za pomoćnika. Ni tog tipa nitko nije dobro poznavao. Imao je
najkraću jež frizuru na svijetu i uvijek je nosio mornarski modru studentsku
odoru. Nisam znao kako se zove ni u kojoj sobi živi, nikad ga nisam viđao u

blagovaonici ni pod tuševima. Nisam čak ni siguran da je bio student, iako
je morao biti, s obzirom na uniformu - a to mu je ubrzo postao i nadimak.
Za razliku od g. Nakana, "Uniforma" je bio nizak, zdepast i nezdravo
bljedolik. Svakoga jutra u šest taj odvratni par dizao je zastavu Izlazećeg
sunca.
Kad sam tek stigao u dom, sama neobičnost takve manifestacije često bi
me navela da rano ustanem i promatram taj domoljubni ritual. Njih dvojica
pojavili bi se u dvorištu u gotovo istom času kad bi radio počeo pištati
signal da je šest. Uniforma je, naravno, nosio svoju uniformu, s crnim
kožnatim cipelama, a Nakano kratku jaknu i bijele tenisice. Uniforma je
držao ceremonijalnu kutiju od nelakiranog drva paulovnije, a Nakano je o
boku nosio Sonvjev kasetofon. Njega bi spustio na postolje stijega, dok je
Uniforma otvarao kutiju u kojoj bi se ukazao uredno smotan barjak. Njega
bi sa strahopoštovanjem proslijedio Nakanu, koji bi ga potom prikvačio na
uže koplja, i ukazao bi se žarkocrveni krug Izlazećeg sunca na djevičanski
bijelom polju. Uniforma bi tada pritisnuo prekidač za sviranje himne.
"Nek' vlast našeg gospodara..."
I zastava bi se počela penjati.
"Dok obluci ne postanu gromade..."
Tu bi već stigla do polovice koplja.
"I ne prekrije ih mahovina."
Sad je bila na vrhu. Njih dvojica stajali su u stavu pozor, ukočeni, pogleda
uprtog u zastavu, koja je pružala krasan prizor za vedrih dana, kad bi puhao
vjetar.
Spuštanje zastave u predvečerje obavljalo se uz istu takvu ceremonijalnu
pompu, ali obrnutim slijedom. Barjak bi se najprije spustio, a onda bi se
smjestio u kutiju. Nacionalna zastava noću se nije vijorila.
Nisam shvaćao zašto se zastava noću spušta. Nacija je postojala i u mraku,
a mnogo ljudi radilo je po cijele noći - graditelji željezničkih pruga, taksisti,
hostese u barovima, vatrogasci, noćni čuvari: djelovalo mi je nepravedno da
takvim ljudima bude uskraćena zaštita što je pruža zastava. Ili možda to i
nije bilo tako važno, možda nikome i nije bilo stalo - osim meni. Ne da je
meni bilo nešto posebno stalo. Samo mi je ta ideja pala na um. Prema
pravilima o smještaju studenti prve i druge godine spavali su u
dvokrevetnim, a treće i završne u jednokrevetnim sobama. Dvokrevetne
sobe bile su malo duže i uže od tri sa četiri, u zidu nasuprot vratima bio je
prozor s aluminijskim okvirom, a kraj prozora dva pisaća stola postavljena

tako da stanari mogu učiti leđima okrenuti jedan drugome. S lijeve strane
vrata stajao je čelični krevet na kat. Pokućstvo je bilo čvrsto i jednostavno,
a sastojalo se od dva garderobna ormarića, malenog čajnog stolića i
ugrađenih polica. Čak i najdobrodušniji promatrač teško da bi ovakav
ugođaj bio mogao nazvati idiličnim. U većini soba na policama su stajali
predmeti poput tranzistora, sušila za kosu, električnih čajnika i kuhala,
instant kave, čajnih vrećica, kocki šećera, te običnih lonaca i zdjela za
pripravu instant ramen 2. Na zidovima su stajali posteri iz muških časopisa
ili ukradeni plakati za porno filmove. Jedan tip imao je fotografiju svinja
koje se pare, ali to je bio ekstreman primjer u moru uobičajenih golih žena,
pop pjevačica i glumica. Na policama za knjige na pisaćim stolovima bili su
udžbenici, rječnici i romani.
Prljavština koja je vladala u ovim muškim sobama bila je užasavajuća. Na
dnu košara za smeće lijepile su se pljesnive kore mandarina. Prazne
konzerve koje su služile umjesto pepeljara bile su vrhom pune opušaka, a
kad bi se ovi počeli pušiti, prelili bi ih kavom ili pivom i ostavili da se
kisele. Sve zdjele i lonci na policama bili su ulijepljeni crnkastim naslagama
nečistoće i neke neodređene tvari, a po podu su ležali omoti instant ramena,
prazne pivske konzerve te kojekakvi odbačeni poklopci. Nitko se nikad ne
bi sjetio pomesti i pobacati sve to u smeće. Ako bi kroz sobu zapuhao vjetar
ili propuh, podigli bi se oblaci prašine. Svaka soba imala je vlastiti
grozomoran smrad, ali njegovi su sastavni dijelovi bili isti: znoj, tjelesne
izlučevine i otpaci. Pod krevetom se nagomilavalo prljavo rublje, a kako se
nitko nije trudio redovito prozračivati madrace, iz tih znojem natopljenih
uložaka širio se očajan vonj. Gledano unatrag, nevjerojatno je što te kenjare
nisu postale leglom neke smrtonosne epidemije.
No u mojoj sobi vladala je higijena dostojna mrtvačnice. Pod i prozor bili
su besprijekorno blistavi, madraci su se zračili svakoga tjedna, sve olovke
stajale su u odgovarajućim stalcima, čak su se i zastori prali svakog
mjeseca. Moj cimer bio je bolesno uredan. Nitko u paviljonu nije mi
vjerovao kad sam im rekao za zastore. Nisu znali da se zastori uopće mogu
prati. Mislili su da su oni neki polutrajan sastavni dio prozora. — S tim
čovjekom nešto nije u redu — govorili bi, nazivajući ga nacistom ili
smeđekošuljašem.
Mi čak nismo imali ni golišave postere. Ne, mi smo imali fotografiju
nekog kanala u Amsterdamu. Ja sam bio objesio jednu golišavu sliku, ali
moj cimer ju je skinuo. — Slušaj, Vatanabe — rekao mi je — ja, ja ti nisam

baš za te stvari — i na zidu je osvanula slika kanala. Golišavica mi nije bila
nešto posebno prirasla srcu, pa se nisam bunio.
— Koji vam je to vrag? — To je bila sveopća reakcija na Amsterdam kad
bi netko od dečki došao u moju sobu.
— Ma Smeđekošuljaš ti na to drka — rekao bih.
Ja sam to govorio kao šalu, ali svi su me ozbiljno shvatili - i to toliko
ozbiljno da sam na kraju i sam u to počeo vjerovati.
Svi su me sažalijevali što imam Smeđekošuljaša za cimera, ali mene to i
nije toliko diralo. Nije me gnjavio dok god sam održavao čistoću u svom
dijelu sobe, a takav cimer zapravo mi je i olakšao život, u mnogo pogleda.
Sam je sve čistio, vodio brigu da se madraci sunčaju i provjetravaju, bacao
smeće. Katkad bi me omirisao i posavjetovao da se okupam ako ja za to
nekoliko dana ne bih našao vremena. Čak mi je znao reći kako je vrijeme da
odem na šišanje ili potkrešem dlake u nosu. Smetalo mi je jedino što bi
počeo špricati tone insekticida ako bi u sobu ušla jedna jedina muha, jer
sam se ja onda morao sklanjati u susjednu kenjaru.
Smeđekošuljaš je studirao zemljopis na državnom fakultetu.
Kad smo se upoznali, rekao mi je — Ja studiram z-z-zemljo-vide.
— Voliš zemljovide? — pitao sam.
— Aha. Kada diplomiram, radit ću u Geodetskom uredu i izrađivati z-z-
zemljovide. Bio sam pod dojmom raznolikosti snova i ciljeva koje je nudio
život. Bio je to jedan od prvih dojmova koji su me obuzeli kada sam stigao
u Tokio. Sinulo mi je da društvo zbilja treba nekoliko ljudi - ne mnogo -
koje zanima, koje čak oduševljava izrada zemljovida. Ali čudno je, ipak,
bilo to što netko tko želi raditi za vladin Geodetski ured zamuca svaki put
kad izgovori riječ "zemljovid". Smeđekošuljaš često uopće nije mucao,
osim kad bi izgovarao riječ "zemljovid", a tu nikad ne bi promašio.
— Š-što ti studiraš? — pitao me.
— Dramsku umjetnost — rekao sam.
— Režirate predstave?
— Ma ne, samo čitamo scenarije i pišemo referate. Račine, Ionesco,
Shakespeare, te fore.
Rekao je da je za Shakespearea čuo, ali za ove druge nije. Ni ja nisam o
njima znao bogzna što, samo sam im vidio imena u materijalima za
predavanja.
— Voliš dramu? — pitao je.
— Pa i ne nešto posebno.

To ga je zbunilo, a kad bi se zbunio, mucanje bi mu se pogoršalo. Bilo mi
je žao što mu to činim.
— Mogao sam izabrati i druge stvari — rekao sam. — Etnologiju, azijsku
povijest. Ali slučajno sam izabrao dramu, i to je to — a to baš i nije bilo
posebno uvjerljivo objašnjenje.
— Ne razumijem — rekao je, a na licu mu se vidjelo da zbilja ne razumije.
— Ja volim z-z-zemljovide, pa sam odlučio doći u Tokio i rekao sam
roditeljima da mi p-pošalju novac pa da mogu studirati z-z-zemljovide. Ali
ti si drukčiji, je li?
Njegova logika imala je više smisla od moje. Nisam se više trudio išta mu
objašnjavati. Onda smo izvlačili ždrijeb (šibice) za krevete. On je dobio kat.
Onako visok, kratko podšišane kose i visokih jagodica, uvijek je nosio istu
odjevnu kombinaciju: bijelu košulju, crne hlače, crne cipele, mornarsko
modri džemper. Kad bi išao na fakultet, dopunio bi to još jaknom od
uniforme i crnom aktovkom: tipičan desničarski student. Zato su ga i zvali
Smeđekošuljaš. Ali njega politika zapravo uopće nije zanimala. Odoru je
nosio jer mu se nije dalo birati odjeću. Njega su zanimale promjene na
morskoj obali ili završetak novog željezničkog tunela. Drugo ništa. Kad bi
počeo o nekoj takvoj temi, mogao je govoriti satima, dok mu sugovornik ne
bi pobjegao ili zaspao.
Svako jutro u šest budili bi ga zvuči "Nek' vlast našeg gospodara". Što je
značilo da taj pompozni ritual dizanja zastave nije bio posve beskoristan.
Odjenuo bi se i otišao u kupaonicu da se umije i opere zube - a to je trajalo
cijelu vječnost. Katkad sam imao dojam da vadi i pere zub po zub. Kad bi
se vratio u sobu, izgladio bi nabore na ručniku i rasprostro ga na radijator da
se osuši, a onda bi vratio četkicu i sapun na policu. Na kraju svega obavio
bi jutarnju tjelovježbu uz radio, zajedno s ostatkom nacije.
Ja sam imao naviku čitati do kasno u noć i spavati do osam, pa ne bih
došao k sebi ni kad bi se on počeo motati po sobi i vježbati - sve do onoga
dijela kad bi počeo s poskocima. Poskoke je shvaćao ozbiljno, i svaki put
kad bi udario u pod krevet bi se zatresao. Trpio sam to tri dana jer nam je
rečeno da zajednički život zahtijeva i stanovitu spremnost na odstupanje od
svojih navika, ali četvrto jutro više nisam mogao izdržati.
— Hej, možeš ti to negdje na krovu ili na nekom drugom mjestu? — rekao
sam. — Ne daš mi da spavam.
— Ali već je pola sedam! — rekao bi, razjapljenih usta.

— Da, znam da je pola sedam. Ja u to doba još spavam. Ne znam kako da
ti objasnim, ali kod mene je tako.
— Svejedno, na krov ne mogu. Žalili bi se oni s trećeg kata. Ovdje je
ispod nas skladište.
— Onda idi u dvorište. Na travnjak.
— Ne mogu ni to. Nemam tranzistor. Moram ga ukopčati. A radio
gimnastika se ne može vježbati bez glazbe.
Da, zbilja je imao neko staro smeće od radija bez baterija. Ja sam imao
portabl tranzistor, ali samo FM, za glazbu.
— Dobro, idemo onda naći kompromis — rekao sam. — Radi gimnastiku,
ali izbaci poskoke. Bučno je ko sam vrag. Može?
— P-poskoke? Što je to?
— Poskoci su poskoci. Kad skačeš gore-dolje.
— Ali toga nema.
Sad me već počela boljeti glava. Došlo mi je da odustanem, ali htio sam
istjerati svoje. Ustao sam iz kreveta i počeo skakati gore-dolje i pjevati
uvodnu melodiju emisije za jutarnju tjelovježbu radija. — Na ovo sam
mislio — kazao sam.
— Aha, to. Pa da, imaš pravo. Nisam ni primijetio.
— Eto, vidiš sad? — rekao sam, sjedajući na rub kreveta. — To izbaci.
Ostalo ću izdržati. Prestani skakati i pusti me da spavam.
— Ali to nije moguće — rekao je on kao da iznosi neku činjenicu. —
Ništa ne mogu preskočiti. Već deset godina svaki dan radim isto, i kad
počnem, nesvjesno izvedem cijelu kombinaciju. Da nešto ispustim, ne bih
mogao nastaviti.
Tu više nisam imao što reći. Što sam mogao reći? Najbrži način da to
zaustavim bio je da čekam dok ne ode iz sobe, pa da onda bacim njegov
vražji radio kroz vražji prozor, ali znao sam da bi onda nastala gadna dreka.
Smeđekošuljaš je sve svoje stvari čuvao kao oči u glavi. Kad me je vidio
kako sjedim na krevetu ne znajući što da kažem, pokušao me utješiti.
— Slušaj, Vatanabe, a zašto fino ne bi ustao i vježbao sa mnom? — I
otišao je na doručak.

Naoko se kikotala kad sam joj pričao o Smeđekošuljašu i njegovoj radio
gimnastici. Nisam to činio s namjerom da je razveselim, ali na kraju sam se
i sam počeo smijati. Iako je njezin smiješak učas nestao, bilo mi je drago što
se prvi put poslije dugo vremena nasmijala.

Izašli smo iz vlaka u Jotsuji i sad smo hodali šetalištem uz postaju. Bila je
nedjelja popodne, sredina svibnja. Kratkotrajni pljuskovi koji su padali i
prestajali cijelo jutro raščistili su se do podneva, a južina je otpuhala niske
oblake. Blistavo zeleno lišće trešanja treperilo je na povjetarcu, rasipajući
sunčane zrake na sve strane. Bio je to jedan od prvih ljetnih dana. Prolaznici
su nosili džempere i jakne preko ramena ili u rukama.
Na toplom suncu nedjeljnog popodneva svi su djelovali sretno. Mladići
koji su igrali tenis na terenima s druge strane šetališta svukli su se u kratke
hlačice. Ljetna svjetlost kao da nije doprla samo do dvije redovnice u
zimskim habitima koje su sjedile i razgovarale na klupi, ali obje su
izgledale zadovoljno dok su veselo čavrljale na suncu.
Petnaest minuta šetnje i ja sam se dovoljno oznojio da skinem debelu
pamučnu košulju i ostanem u majici kratkih rukava. Naoko je do lakata
zavrnula rukave svoje svijetlosive majice. Imala je lijepu izblijedjelu boju,
kao da je već mnogo puta oprana. Imao sam dojam da sam je davno vidio u
toj majici. To je bio samo moj osjećaj, ne jasno sjećanje. Tada još nisam
imao toliko sjećanja o Naoko.
— Kako ti se sviđa život u zajednici? — pitala je. — Je li zabavno živjeti s
mnogo drugih ljudi?
— Ne znam, tek sam mjesec dana ondje. Nije strašno, izdržavam nekako.
Zastala je kod česme i srknula malo vode, te obrisala usta bijelim
rupčićem koji je izvadila iz džepa na hlačama. Onda se sagnula i pomno
iznova svezala vezice na cipelama.
— Misliš da bih i ja to mogla?
— Što? Živjeti u studentskom domu?
— M-hm.
— Pa, to je valjda pitanje stava. Čovjek bi se mogao živcirati oko mnogo
stvari - zbog pravila, zbog idiota koji misle da su face, cimera koji u pola
sedam ujutro radi gimnastiku. Ali slično je kamo god da odeš, snađeš se.
— Pa valjda — rekla je ona i kimnula. Činilo mi se da nešto premeće po
glavi. Onda me pogledala ravno u oči, kao da proučava neki neobičan
predmet. Tada sam vidio da su joj oči tako duboke i bistre da mi je srce
počelo snažno lupati. Shvatio sam da nikad dotad nisam imao priliku ovako
joj gledati u oči. Bilo je to prvi put da smo zajedno izašli u šetnju ili dugo
razgovarali.
— Razmišljaš da odeš u studentski dom? — pitao sam.

— A-a — rekla je. — Samo me zanimalo kako je živjeti s drugima. I... —
Kao da se trudila - a nije uspijevala - naći točnu riječ ili izraz. A onda je
uzdahnula i spustila pogled. — Ma ne znam. Nema veze.
To je bio kraj razgovora. Ona je nastavila hodati prema istoku, a ja sam je
u korak pratio. Već gotovo godinu dana nisam vidio Naoko, i za to vrijeme
toliko je smršavjela da mi je izgledala kao druga osoba. Bucmasti obrazi po
kojima je bila prepoznatljiva sad su nestali, a vrat joj je postao tanan i vitak.
No nije postala koščata ili nezdrava izgleda: u načinu na koji je smršavjela
bilo je nečega prirodnog i nepomućenog, kao da se skrivala u nekom
dugom, uskom prostoru sve dok i sama nije postala duga i uska. I mnogo
ljepša nego što sam je pamtio. Htio sam joj to reći, ali nisam znao kako da
se lijepo izrazim. Nismo dogovorili sastanak, naletjeli smo jedno na drugo
na prigradskoj liniji Čuo. Ona je odlučila sama otići u kino, a ja sam bio
krenuo obići knjižare u Kandi - ništa hitno u oba slučaja. Predložila je da
siđemo s vlaka, a slučajno smo sišli baš u Jotsuji, gdje postoji ugodno
šetalište obraslo zelenilom kraj starog šanca uz dvorac. Sad kad smo ostali
sami nismo imali o čemu previše razgovarati, i nije mi baš bilo jasno zašto
je Naoko predložila da siđemo s vlaka. Nikad i nismo imali jedno drugome
mnogošto reći.
Naoko je počela hodati čim smo stupili na ulicu, a ja sam žurno hodao za
njom, nekoliko koraka iza. Mogao sam je stići, ali nešto me sprečavalo.
Hodao sam očiju uperenih u njezina ramena i njenu ravnu crnu kosu. Nosila
je veliku smeđu kopču za kosu, i kad je okrenula glavu načas sam ugledao
jedno malo, bijelo uho. Tu i tamo bi se osvrnula da nešto kaže. Katkad bi to
bila opaska na koju sam mogao odgovoriti, a katkad opet nešto na što nisam
imao pojma kako bih reagirao. A neki put jednostavno ne bih čuo što je
rekla. No njoj kao da i nije bilo stalo. Kad bi izrekla to što je htjela reći,
opet bi se okrenula prema naprijed i nastavila hodati. No, i tako mi je
svejedno, rekao sam sebi, lijep je dan za šetnju.
Ali za Naoko to nije bila tek šetnja, sudeći prema njezinu hodu. Kod
Iidabašija je skrenula desno, izbila kraj šanca, prešla križanje kod Džinboča,
popela se na brdo kod Očanomizua i izbila na Hongo. Dalje je slijedila
tramvajsku prugu do Komagomea. Bila je to naporna ruta. Dok smo stigli
do Komagomea, Sunce je već zapadalo i dan se pretvorio u blagu proljetnu
večer.
— Gdje smo? — pitala je Naoko, kao da prvi put opaža svijet oko nas.

— U Komagomeu — rekao sam. — Nisi primijetila? Napravili smo veliki
krug.
— Zašto smo ovamo došli?
— Ti si nas dovela. Ja sam samo išao za tobom.
Otišli smo u zalogajnicu kraj postaje na porciju rezanaca. Bio sam žedan,
pa sam sam popio cijelo pivo. Nijedno od nas nije progovorilo ni riječi
otkako smo naručili pa sve dok nismo pojeli. Iscrpla me šetnja, a ona je
sjedila s rukama na stolu i opet o nečemu mozgala. Toga toplog nedjeljnog
dana sva su izletišta bila prepuna, govorili su na TV vijestima. A mi smo
prohodali od Jotsuje do Komagomea, rekao sam u sebi.
— Pa, ti zbilja imaš kondicije — rekao sam kad sam pojeo rezance.
— Iznenadio si se? -Aha.
— U školi sam bila dugoprugašica, tako da znaš. Trčala sam na 10.000
metara. A tata me nedjeljom vodio na planinarenje otkako znam za sebe.
Znaš našu kuću - odmah do planine. Uvijek sam imala jake noge.
— Ne vidi se.
— Znam — odgovorila je. — Svi misle da sam neka nježna curica. Ali
knjiga se ne sudi po koricama. — Našto se kratko nasmiješila.
— A to vrijedi i za mene — rekao sam. — Mrtav sam.
— Ooo, oprosti, cijeli dan te vučem naokolo.
— Ali drago mi je što smo porazgovarali. Nikad prije nismo, nasamo —
rekao sam, pokušavajući se prisjetiti o čemu smo zapravo razgovarali.
Ona je nešto petljala s pepeljarom na stolu.
— Nego, ne znam... — počela je — bi li imao što protiv.. .hoću reći, ako ti
to nije gnjavaža... Misliš da bismo se mogli opet vidjeti? Znam da te nemam
nikakvo pravo to pitati.
— Pravo? Kako to misliš?
Zarumenjela se. Možda sam malo prenaglo reagirao na njezinu molbu.
— Ne znam... Ne mogu to objasniti — rekla je, navlačeći rukave majice
preko lakata i opet dolje. Meke dlačice na njezinim podlakticama zlatasto su
se sjajile pod svjetlima zalogajnice.
— Nisam htjela reći "pravo". Nisam znala kako da se izrazim. Nalakćena
na stol, netremice je gledala u kalendar na zidu, kao da se nada kako će
ondje pronaći pravi izraz. Nije ga bilo, pa je uzdahnula, sklopila oči i počela
se poigravati kopčom.
— Nema veze — rekao sam. — Mislim da znam što želiš reći. Ni ja ne
znam kako bih to rekao.

— Nikad se ne mogu točno izraziti — nastavila je Naoko. — I to već neko
vrijeme. Nešto želim reći, ali dolaze mi samo pogrešne riječi - pogrešne ili
točno suprotne od onoga što mislim. Onda se pokušam ispraviti, ali samo
sve pogoršam. Sasvim izgubim vezu s onim što sam na početku htjela reći.
Kao da sam podijeljena nadvoje i sama se sa sobom igram lovice. Jedna
polovica lovi drugu oko velikog debelog stupa. Ona druga
"ja" ima prave riječi, ali ova
"ja" ne može je uhvatiti. — Podigla je glavu i pogledala me u oči.
— Razumiješ o čemu govorim?
— Svima je do neke mjere tako — rekao sam. — Svi se pokušavaju
izraziti i smeta im kad ne mogu.
Naoko kao da je razočarao moj odgovor. — Ne, ni to nisam htjela reći —
rekla je ne objašnjavajući dalje.
— No, rado ću se opet naći s tobom — rekao sam. — Nedjeljom sam
uvijek slobodan, a šetnja će mi goditi.
Ukrcali smo se na liniju Jamanote, a Naoko je u Sindžukuu presjela na
liniju Čuo. Živjela je u stančiću daleko u zapadnom predgrađu Kokubundži.
— Kaži mi — kazala je kad smo se rastajali. — Je li se moj način govora
promijenio?
— Mislim da jest — rekao sam — ali nisam točno siguran kako. Da ti
pravo kažem, znam da smo se onda često viđali, ali ne sjećam se da smo
mnogo razgovarali.
— To je istina — rekla je. — No, uglavnom, mogu li te nazvati u subotu?
— Samo nazovi. Čekat ću tvoj poziv.

Prvi put sam upoznao Naoko u šestom razredu. I ona je išla u šesti razred
mondene djevojačke škole koju je vodila neka kršćanska misija. Ta škola
bila je tako fina da su onoga tko je previše učio smatrali prostakom. Naoko
je bila djevojka moga najboljeg (i jedinog) prijatelja Kizukija. Družili su se
gotovo od rođenja, jer su im kuće bile udaljene jedva dvjesto metara.
Kao što je slučaj s većinom parova koji su zajedno od djetinjstva, i njihov
je odnos bio opušten i otvoren, i rijetko su imali potrebu biti nasamo. Stalno
su jedno drugome odlazili u posjet, ručali ili igrali ma-džong sa svojim
obiteljima. Nebrojeno puta izlazio sam s njima na dvostruki spoj. Naoko bi
povela neku prijateljicu za mene, pa bismo nas četvero otišli do zoološkog
vrta, na bazen ili u kino. Uvijek je dovodila lijepe djevojke, ali malo odviše
fine za moj ukus. Bolje sam se slagao s nešto grubljim djevojkama iz moje

državne škole, s kojima se moglo lakše razgovarati. Nikad nisam znao što
se događa u glavama lijepih djevojaka koje je Naoko dovodila, a vjerojatno
ni one mene nisu razumjele.
Nakon nekog vremena Kizuki je odustao od traženja cura za mene, pa smo
umjesto toga počeli izlaziti nas troje, Kizuki, Naoko i ja: čudno, ali takva
nam je kombinacija bila najugodnija. Uvođenje četvrte osobe u takvo naše
društvo uvijek bi unijelo neku nelagodu. Bili smo nalik na televizijski talk
show, u kojemu sam ja bio gost, Kizuki svestrani domaćin, a Naoko
njegova pomoćnica. Tu je središnju ulogu dobro obavljao. Istina, imao je
neku sarkastičnu stranu koja se ljudima često činila bahatom, ali zapravo je
bio obzirna i nepristrana osoba. Ravnomjerno bi raspoređivao svoje
komentare i šale na Naoko i mene, pazeći da se ni ona ni ja ne osjetimo
zapostavljenima. Ako bi jedno od nas predugo šutjelo, usmjerio bi razgovor
u tom pravcu i naveo tu osobu da progovori. Vjerojatno je djelovalo teže
nego što je doista bilo: on je znao kako treba nadzirati i prilagođavati
atmosferu oko sebe u svakom trenutku. Usto je imao rijedak dar da u
nečijim poglavito nezanimljivim komentarima pronađe zanimljive dijelove,
tako da ste se razgovarajući s njim osjećali kao iznimno zanimljiva osoba s
iznimno zanimljivim životom.
No unatoč tome on nije bio nimalo društven. Ja sam mu u školi bio jedini
pravi prijatelj. Nikad nisam shvaćao zašto se tako bistar i sposoban
govornik ne posveti širem svijetu oko sebe, nego se zadovoljava time da se
koncentrira samo na našu malu trojku. A nisam shvaćao ni zašto je za
prijatelja odabrao baš mene. Ja sam bio običan dječak koji voli čitati knjige
i slušati glazbu, i nisam se isticao ni na koji način koji bi nekoga kao Kizuki
naveo da obrati pozornost na mene. No ipak smo se od samog početka
složili. Otac mu je bio zubar, poznat po svojoj stručnosti i visokim
cijenama.
— Hoćeš da u nedjelju izađemo u četvero? — pitao me tek što smo se
upoznali. — Moja cura ide u djevojačku školu, povest će neku zgodnu curu
za tebe.
— Može — rekao sam, i tako sam upoznao Naoko.

Nas troje provodili smo mnogo vremena zajedno, ali kad god bi Kizuki
izišao iz sobe, Naoko i ja zapeli smo u razgovoru. Nikad nismo znali o
čemu razgovarati. Doista, nismo imali nijednu zajedničku temu. Umjesto da
razgovaramo, pili bismo vodu ili petljali po nečemu na stolu i čekali da se

Kizuki vrati i opet započne razgovor. Naoko nije bila osobito pričljiva, a
meni je bolje išlo slušanje nego govorenje, pa mi je bilo neugodno biti
nasamo s njom. Ne da smo bili nespojivih karaktera: jednostavno nismo
imali o čemu razgovarati.
Naoko i ja vidjeli smo se samo jednom nakon Kizukijeva sprovoda. Dva
tjedna nakon toga događaja našli smo se u kavani da se dogovorimo oko
neke sitnice, a kad smo to obavili, više nismo znali što reći. Ja sam pokušao
zapodjenuti razgovor o nekoliko različitih tema, ali nijedna nas nikamo nije
odvela. A kad bi Naoko i progovorila, u njezinu glasu čula se neka oštrina.
Kao da se srdila na mene, ali nisam imao pojma zašto. Poslije se više nismo
vidjeli, sve dok se toga dana jednu godinu kasnije nismo slučajno sreli na
liniji Čuo u Tokiju.

Naoko se možda srdila na mene jer sam ja, a ne ona, posljednji vidio
Kizukija. To možda nije najbolja formulacija, ali ja sam manje-više shvaćao
kako joj je. Da sam mogao, zamijenio bih se s njom, ali naposljetku, što je
bilo, bilo je, i ja tu ništa nisam mogao.
Bilo je to jednog lijepog svibanjskog popodneva. Nakon ručka Kizuki je
predložio da odemo s nastave na biljar ili nešto slično. Popodnevni sati nisu
me posebno zanimali, pa smo zajedno otišli iz škole, laganim korakom
spustili se nizbrdo do dvorane za biljar u luci, i odigrali četiri partije. Kad
sam dobio prvu, opuštenu partiju, uozbiljio se i zaredao pobjede u iduće tri.
To je prema našem običaju značilo da ja plaćam. Kizuki se tijekom igre
nijednom nije našalio, što je bilo vrlo čudno. Poslije smo pušili.
— Čemu takva ozbiljnost? — pitao sam.
— Danas nisam htio izgubiti — rekao je Kizuki sa zadovoljnim
osmijehom.
Te je noći preminuo u svojoj garaži. Sproveo je gumeno crijevo s auspuha
svoje Honde N-36o 3 do prozora, ljepljivom trakom zatvorio rupu u
prozoru, i turirao motor. Nemam pojma koliko je trajalo dok nije umro.
Roditelji su mu bili otišli u posjet nekom bolesnom rođaku, i kad su otvorili
garažu da utjeraju auto, već je bio mrtav. Radio je svirao, a ispod brisača je
bio zataknut račun za benzin.
Kizuki nije ostavio nikakvu poruku, i nitko nije mogao zamisliti što ga je
nagnalo da počini samoubojstvo. Kako sam ga ja posljednji vidio, policija
me pozvala da dam iskaz. Rekao sam detektivu da Kizuki nije ničim
nagovijestio što kani učiniti, da je bio potpuno isti kao i uvijek. Policajac je

očito stvorio dosta loše mišljenje o Kizukiju i meni, kao da je savršeno
normalno da osoba koja markira iz škole i igra biljar počini samoubojstvo.
Sve je okončano člančićem u novinama. Kizukijevi roditelji prodali su
njegov crveni N-360. Neko je vrijeme na njegovoj klupi u školi stajao jedan
bijeli cvijet.
Tijekom onih deset mjeseci koji su protekli između Kizukijeve smrti i
mojih ispita nisam se mogao snaći u svijetu oko sebe. Počeo sam spavati s
jednom od djevojaka iz škole, ali to nije potrajalo ni šest mjeseci. Ništa na
njoj nije me dublje zaintrigiralo. Prijavio sam se na privatni fakultet u
Tokiju, i to takav s prijamnim ispitom za koji nisam morao mnogo učiti, i
položio sam ga bez ikakva ushićenja. Djevojka me zamolila da ne idem u
Tokio.
— To je 800 kilometara odavde! — preklinjala me - ali morao sam se po
svaku cijenu maknuti iz Kobea. Htio sam početi novi život negdje gdje
nisam poznavao nikoga živog.
— Sad kad si spavao sa mnom više ti ništa ne značim — rekla je, plačući.
— Nije tako — uvjeravao sam je. — Samo se moram maknuti iz ovoga
grada. — Ali ona me nije bila spremna shvatiti. Pa smo se rastali.
Razmišljajući o svemu onome zbog čega je bila toliko bolja od drugih
djevojaka, sjedio sam u superbrzom vlaku 4 za Tokio i strašno se grizao
zbog onoga što sam učinio, ali više to nisam mogao popraviti. Pokušat ću je
zaboraviti.
Kad sam započeo novi život u studentskom domu, na meni je bilo da
učinim samo jedno: da prestanem sve shvaćati tako ozbiljno; da postavim
dovoljnu distancu između sebe i svega drugoga. Da zaboravim na biljarske
stolove od zelene čohe, na crvene N-360 i bijele cvjetove na školskim
klupama; na dim koji se diže iz visokih dimnjaka krematorija, i na
glomazne pritiskivače za papir u policijskim sobama za obavijesne
razgovore. Isprva se činilo da funkcionira. Uporno sam se trudio zaboraviti,
ali u meni je ostao nekakav neodređeni zračni uzao. Kako je vrijeme
prolazilo, čvor je počeo poprimati jasne i jednostavne obrise, obrise koje
mogu iskazati riječima, ovako:
Smrt postoji, ne kao suprotnost životu, nego kao njegov sastavni dio.
To je klišej izrečen riječima, ali u to doba nisam ih ćutio kao riječi, nego
kao taj zračni uzao u svojoj nutrini. Smrt postoji - u pritiskivaču za papir, u
četiri crvene i bijele kugle na biljarskom stolu - i mi živimo i udišemo je u
pluća kao finu prašinu.

Do tog vremena smrt sam shvaćao kao nešto u potpunosti odvojeno i
neovisno o životu. Ruka smrti kad-tad će nas uzeti, osjećao sam, ali do dana
kad posegne za nama ostavit će nas na miru. To mi se činilo kao
jednostavna, logična istina. Život je tu, smrt negdje ondje. Ja sam ovdje, ne
negdje ondje.
No te večeri kad je Kizuki umro, izgubio sam sposobnost da smrt (i život)
promatram u tako jednostavnim okvirima. Smrt nije nešto suprotno životu.
Ona je već tu, unutar moga bića, uvijek je bila tu, i nikakva mi borba neće
dopustiti da to zaboravim. Kad je te svibanjske večeri k sebi uzela
sedamnaestogodišnjeg Kizukija, uzela je i mene.
Proživio sam iduće ljeto, u osamnaestoj, s tim čvorom zraka u prsima, ali
sve sam se vrijeme borio da ne postanem ozbiljan. Postati ozbiljan nije isto
što i približiti se istini, ćutio sam, makar maglovito. No smrt je bila
činjenica, ozbiljna činjenica, kako god je čovjek shvatio. Zarobljen unutar
tog protuslovlja koje me gušilo, vrtio sam se u krugu bez izlaza. Bili su to
čudni dani, sad kad ih se prisjetim. Usred života sve se vrtjelo oko smrti.

3.
ns3

IDUĆE SUBOTE NAZVALA ME NAOKO, i te nedjelje otišli smo na
spoj. To bi se vjerojatno moglo nazvati spojem. Bolje riječi se ne mogu
sjetiti.
Kao i prošli put, šetali smo ulicama. Sjeli smo na kavu, još malo šetali,
navečer otišli na večeru, te se oprostili. Opet je govorila u intervalima, ali to
kao da joj nije smetalo, a ja se nisam posebno trudio održati razgovor.
Razgovarali smo o svemu što nam je palo na um - o svojim dnevnim
obvezama, svojim fakultetima; svi ti mali fragmenti nisu vodili nikamo.
Prošlost uopće nismo spominjali. Uglavnom smo hodali - i hodali, i hodali.
Srećom, Tokio je tako velik grad da ga nikad nismo mogli cijeloga
prehodati.
Tako smo nastavili hodati gotovo svaki vikend. Ona bi vodila, a ja bih išao
tik iza nje. Naoko je imala raznorazne kopče za kosu i uvijek ih je nosila
tako da bi joj desno uho bilo otkriveno. Tako je se najjasnije sjećam, s leđa.
Kad god bi joj zbog nečega bilo neugodno, prevrtala bi kopču po prstima. I
vječito je tapkala rupčićem po ustima. To bi činila kad god bi nešto htjela
reći. Što sam više promatrao te njezine navike, više mi se počinjala sviđati.
Naoko je pohađala djevojački fakultet na ruralnom zapadnom rubu Tokija,
zgodnu malenu ustanovu poznatu po nastavi engleskoga. U blizini se
nalazio uski kanal za navodnjavanje s čistom, bistrom vodom, te bismo
Naoko i ja često šetali uz njegovu obalu. Katkad bi me pozvala u svoj stan i
nešto skuhala. Kao da je nikad nije zabrinulo što smo nas dvoje tako bliski.
Soba je bila malena i uredna, i toliko lišena bilo kakvih ukrasnih drangulija
da su samo čarape koje su se sušile u kutu kraj prozora davale naslutiti ,da
tu živi ženska osoba. Vodila je štur, jednostavan život, gotovo bez ijednog
prijatelja. Nitko od njezinih kolega iz škole ne bi je mogao zamisliti
ovakvu. Tada se odijevala veoma pomno i bila okružena gomilom prijatelja.
Kad sam vidio njezinu sobu, shvatio sam da je i ona, baš kao i ja, željela
otići nekamo na studij i početi novi život daleko od svih koje poznaje.
— Znaš zašto sam izabrala ovaj fakultet? — rekla je s osmijehom. — Jer
nitko doma nije išao ovamo. Od svih nas se očekivalo da odemo na neko

elitnije mjesto. Kužiš?
Moj odnos s Naoko, međutim, nije tapkao u mjestu. Malo pomalo
navikavala se na mene, a i ja na nju. Kad su završili ljetni praznici i počeo
novi semestar, Naoko je počela hodati kraj mene, kao da je to najnormalnija
stvar na svijetu. Sad me smatrala prijateljem, zaključio sam, a hodati uz
tako lijepu djevojku nije mi bilo nimalo teško. I dalje smo hodali po cijelom
Tokiju onako krivudajući, penjali se uz brda, prelazili rijeke i željezničke
tračnice, šetali i šetali bez ikakva cilja. Stremili smo ravno naprijed, kao da
je naša šetnja vjerski obred koji će zacijeliti naše ranjene duše. Ako bi
padala kiša, uzeli bismo kišobrane, ali šetali bismo bez obzira na sve.
A onda je došla jesen, i tlo studentskog doma prekrilo je lišće japanskog
brijesta. Miris novoga godišnjeg doba stigao je kad sam obukao prvi
džemper. Bio sam iznosio jedan par cipela pa sam kupio nove, od antilopa.
Ne uspijevam se sjetiti o čemu smo tada razgovarali. Pretpostavljam ni o
čemu posebnome. I dalje uopće nismo spominjali prošlost, i rijetko smo
govorili o Kizukiju. Umjeli smo sjediti jedno nasuprot drugome uz šalicu
kave u potpunoj tišini.
Naoko je voljela da joj pričam o Smeđekošuljašu. Jednom je otišao na spoj
s kolegicom (cura je bila sa zemljopisa, naravno), ali vratio se rano,
smrknuta lica. — Reci mi, V-V-Vatanabe, o čemu ti razgovaraš s c-c-
curama? — Ne sjećam se kako sam mu odgovorio, ali pitao je pogrešnoga.
U srpnju je netko iz doma skinuo Smeđekošuljašev pejzaž s amsterdamskim
kanalom i umjesto njega objesio fotografiju Golden Gatea. Rekao mi je da
ga zanima može li Smeđekošuljaš masturbirati na Golden Gate. - Oduševio
se - izvijestio sam ja poslije, što je nekoga drugog navelo da objesi sliku
glečera. Svaki put kad bi se u njegovoj odsutnosti slika promijenila,
Smeđekošuljaš bi se uzrujao.
— T-t-tko to radi, koji im je vrag? — pitao je.
— I ja se pitam — rekao sam. — Ali nema veze. Sve su to lijepe slike.
Trebao bi im biti zahvalan.
— Dobro, možda, ali čudno je.
Moje priče o Smeđekošuljašu uvijek bi nasmijale Naoko. Nju je malo toga
moglo nasmijati, pa sam često govorio o njemu, iako se baš nisam ponosio
sam sobom što ga na taj način iskorištavam. On je samo bio najmlađi sin u
ne baš imućnoj obitelji koji je odrastao u malo ozbiljniju osobu nego što je
to za njega bilo zdravo. Izrada zemljovida bio je jedini mali san u njegovu
malom životu. Tko ga zbog toga ima pravo ismijavati? No vicevi o

Smeđekošuljašu već su postali nezaobilazno vrelo priča iz studentskog
doma, i više to nikako nisam mogao popraviti. Osim toga, pogled na
Naokino nasmiješeno lice već mi je postao vrlo poseban izvor zadovoljstva.
Tako da sam nastavio sve snabdijevati novim pričama.
Naoko me jednom pitala — samo jedanput — imam li neku curu koja mi
se sviđa. Rekao sam joj za onu koju sam ostavio u Kobeu. — Bila je draga
— rekao sam — bilo mi je lijepo s njom spavati, katkad mi nedostaje, ali
ipak me nije dirnula u srce. Ne znam, katkad mi se čini da u srcu imam
nekakvu tvrdu košticu, pa u njega ne može ući baš mnogo. Pitam se mogu li
uopće nekoga stvarno voljeti.
— Jesi li ikada bio zaljubljen? — pitala je Naoko.
— Nikad — rekao sam. Više od toga nije me pitala.
Kad je prošla jesen i kad su gradom počeli šibati hladni vjetrovi, Naoko bi
često hodala stišćući se uz moju nadlakticu. Kroz debeli štof njezina kaputa
osjećao sam kako diše. Provukla bi ruku ispod moje, ili zabila ruku u moj
džep, ili bi se, kad je zbilja bilo hladno, čvrsto privila uz moju nadlakticu,
dršćući. To nije značilo ništa posebno. Ja bih samo nastavio hodati, s
rukama u džepovima. Naše cipele s gumenim potplatima jedva da su
proizvodile ikakav zvuk na pločniku, osim suhog pucketanja kad bismo
gazili po širokom, smežuranom lišću platane. Kad god bih začuo taj zvuk,
sažalio bih se nad Naoko. Nije ona trebala moju ruku, nego nečiju drugu.
Nije trebala moju toplinu, nego nečiju drugu. Gotovo da sam se osjećao
krivim što sam onaj koji jesam.
Kako je zima jačala, prozirna bistrina Naokinih očiju kao da se
povećavala. Bila je to bistrina koja nije znala kamo bi pošla. Katkad bi se
Naoko iz čista mira netremice zagledala u mene. Činilo se kao da nešto
traži, a u meni bi to pobudilo nekakav čudan osjećaj usamljenosti i nemoći.
Pitao sam se pokušava li mi ona time nešto reći, nešto što ne može izraziti
riječima - nešto starije od riječi što ne zna u sebi dokučiti, i za što stoga nije
bilo nade da će se ikad pretočiti u riječi. Umjesto toga petljala bi nešto oko
kopče za kosu, rupčićem tapkala oko krajičaka usta, ili me gledala onim
pogledom lišenim značenja. Kad bi to činila, došlo bi mi da je čvrsto
zagrlim, ali onda bih se pokolebao i odustao. Bojao sam se da je ne
povrijedim. I tako smo nas dvoje nastavili hodati tokijskim ulicama, a
Naoko je i dalje tražila riječi u prostoru.
Dečki u domu uvijek bi me zafrkavali kad bi me nazvala Naoko ili kad
sam nedjeljom ujutro izlazio. Pretpostavljali su, jasno, da sam našao

djevojku. Nisam im mogao objašnjavati kako zbilja stoje stvari, a za to nije
ni bilo potrebe, pa sam ih pustio da misle što god žele. Navečer bih morao
izdržati salvu glupih pitanja - U kojem smo se položaju? Kakva joj je? Koje
je boje rublje danas imala? Odgovarao sam im ono što su htjeli čuti.
I tako sam iz osamnaeste prešao u devetnaestu. Svakoga dana Sunce je
izlazilo i zalazilo, zastava se dizala i spuštala. Svake nedjelje išao sam na
spoj s djevojkom svoga mrtvog prijatelja. Nisam imao pojma što činim ili
Što ću učiniti. Za seminare sam čitao Claudela, Racinea i Eisensteina, ali
nisu mi značili gotovo ništa. Na predavanjima nisam našao prijatelje, a u
domu nisam poznavao gotovo nikoga. Drugi su u domu mislili da želim
postati pisac jer sam uvijek bio sam s nekom knjigom, ali ja takve ambicije
nisam imao. Nisam želio biti baš ništa.
Pokušao sam o tom osjećaju razgovarati s Naoko. Ona će, mislio sam, bar
donekle precizno moći shvatiti kako se osjećam. Ali nikad nisam mogao
naći prave riječi. Kao da sam se zarazio njezinom bolešću nepronalaženja
riječi.
Subotom navečer sjedio bih kraj telefona u predvorju i čekao da nazove
Naoko. Drugi su uglavnom bili vani, pa je predvorje bilo pusto. Zurio bih u
mrvice svjetlosti što su lebdjele u tom prostoru punom tišine, trseći se da
proniknem u vlastito srce. Što želim? I što drugi žele od mene? Ali nikad ne
bih pronašao odgovore. Katkad bih pružio ruku da dosegnem čestice
svjetlosti, ali prsti su mi zahvaćali u prazno.
Mnogo sam čitao, ali ne mnogo različitih knjiga: volio sam stalno iznova
iščitavati svoje omiljene pisce. Tada su to bili Truman Capote, John Updike,
F. Scott Fitzgerald, Raymond Chandler, ali nisam vidio da itko na mojim
predavanjima ili u domu čita takve pisce. Oni su voljeli autore kao što su
Kazumi Takahaši, Kenzaburo Oe, Jukio Mišima, 5 ili suvremene francuske
romanopisce, pa je to bio još jedan razlog što ni s kim nisam imao
bogznašto razgovarati, nego sam se držao svojih knjiga. Sklopio bih oči,
dotaknuo neku meni poznatu knjigu i duboko udahnuo njezin miris. To mi
je bilo dovoljno za sreću.
U osamnaestoj godini omiljena knjiga bio mi je Centaur Johna Updikea,
ali nakon što sam je nekoliko puta pročitao, počela je za mene gubiti onaj
nekadašnji čar i ustupila primat Velikom Gatsbyju. Gatsby je dugo nakon
nje ostao na prvome mjestu. Skinuo bih ga s police kad bih zapao u takvo
raspoloženje, i nasumce pročitao neki odlomak. Nijednom me nije
razočarao. U cijeloj knjizi nije bilo ni jedne jedine dosadne stranice. Htio

sam svima reći kako je to divan roman, ali nitko oko mene nije čitao
Velikog Gatsbyja, a nije ni namjeravao. Nagovarati druge da čitaju F. Scotta
Fitzgeralda, premda ne baš reakcionarni čin, nije bilo preporučljivo 1968.
Kad sam napokon upoznao jedinog čovjeka u svome svijetu koji je
pročitao Gatsbyja, to je bio razlog da se sprijateljimo. Zvao se Nagasava.
Bio je dvije godine stariji od mene, a kako je studirao pravo na prestižnom
Tokijskom sveučilištu, bio je predodređen da postane jedan od vođa nacije.
Živjeli smo u istom paviljonu i znali se iz viđenja, sve do jednoga dana kad
sam ja sjedio na suncu u blagovaonici i čitao Gatsbyja. Sjeo je kraj mene i
pitao me što čitam. Kad sam mu rekao, pitao me sviđa li mi se. — Ovo mi
je treći put — rekao sam — i svaki put nađem nešto novo što mi se sviđa
još više nego prethodni.
— Ovaj čovjek kaže da je triput pročitao Velikog Gatsbyja — rekao je kao
da govori sam sa sobom. — Pa, Gatsbvjev prijatelj i moj je prijatelj.
I tako smo postali prijatelji. Bilo je to u listopadu.
Što sam bolje upoznavao Nagasavu, to mi se činio čudnijim. U životu sam
upoznao mnogo ekscentrika, ali nitko nije bio takav čudak kao Nagasava.
Gutao je knjige mnogo pohlepnije od mene, ali imao je pravilo da nikad ne
pipne knjigu autora koji nije umro prije bar trideset godina. — Samo takvim
knjigama vjerujem — rekao je.
— Nije da ne vjerujem u suvremenu književnost — dodao je — ali ne
želim gubiti svoje dragocjeno vrijeme na neku knjigu koja nije prošla test
vremena. Život je prekratak za to.
— A kakve autore ti voliš? — pitao sam, glasom punim poštovanja prema
ovome čovjeku koji je bio dvije godine preda mnom.
— Balzaca, Dantea, Josepha Conrada, Dickensa — odgovorio je smjesta.
— Nisu baš moderni.
— Zato ih i čitam. Ako čitaš samo knjige koje svi čitaju, mislit ćeš samo
ono što svi misle. To je svijet provincijalaca i mediokriteta. Pravi ljudi
trebali bi se sramiti što to čine. Zar ti to nisi primijetio, Vatanabe? Ti i ja
smo jedini pravi u ovom domu. Ostali dečki su debili.
Tome se nisam nadao. — Kako to možeš reći?
— Jer je istina. Znam ja. Vidim. To ti je kao da imamo žig na čelu. A osim
toga, čitali smo Velikog Gatsbyja.
Nešto sam nabrzinu preračunavao. — Ali Fitzgerald je umro tek prije 28
godina — rekao sam.
— Pa što onda? Dvije godine? Fitzgerald je napredan.

Nitko drugi u domu nije znao da je Nagasava prikriveni čitatelj klasika, a i
da su znali, ne bi im bilo važno. Nagasava je bio na glasu kao
pametnjaković. Bez pol muke upao je na Tokijsko sveučilište, dobivao
dobre ocjene, položit će Ispit za državnu službu, zaposliti se u Ministarstvu
vanjskih poslova i postati diplomat. Potjecao je iz imućne obitelji. Otac mu
je imao veliku bolnicu u Nagoji, a i brat mu je diplomirao na Tokijskom, da
bi se zatim upisao na medicinu, kako bi jednoga dana naslijedio bolnicu.
Nagasava je uvijek imao mnogo novca u džepovima, i vladao se veoma
dostojanstveno. Ljudi su se prema njemu odnosili s poštovanjem, čak i
upravitelj doma. Kad bi od nekoga zatražio da nešto učini, ovaj bi to obavio
bez pogovora. Tu se nije imalo što misliti.
Nagasava je imao stanovitu urođenu crtu koja je privlačila ljude da ga
slijede. Znao je kako povesti masu, procijeniti situaciju, dati precizne i
taktične upute kojima će se drugi pokoriti. Nad glavom mu je lebdjela aura
koja je koja je otkrivala njegove moći kao anđeoska aureola, i pri samom
pogledu na nju čovjeka bi obuzelo strahopoštovanje prema tom višem biću.
Stoga su svi ostali u šoku kad je Nagasava za prijatelja od povjerenja
izabrao mene, osobu bez ikakvih posebnih odlika. Zbog toga su mi ljudi
koje jedva da sam poznavao počeli ukazivati stanovito poštovanje, ali kao
da nisu shvaćali kako sam odabran iz vrlo jednostavnog razloga: što se
Nagasavi nisam ulagivao kao svi ostali. Bez daljnjega, zanimale su me
čudnovate, kompleksne strane njegove naravi, ali ne i ovo drugo: njegove
dobre ocjene, aura, izgled - ništa me od toga nije impresioniralo. A to je za
njega očito bilo nešto novo.
Neke strane Nagasavina karaktera međusobno su se kosile do krajnosti.
Njegova ljubaznost katkad bi dirnula čak i mene, ali znao je isto tako biti
zloban i okrutan. Bio je istodobno utjelovljenje izvanredne uzvišenosti i
okorjeli propalica. Umio je nadirati naprijed, kao pravi optimistični vođa,
čak i dok mu se srce grčilo od očaja i usamljenosti. Te sam njegove
protuslovne osobine uvidio od samog početka, i nikad nisam mogao shvatiti
zašto i drugima nisu bile jednako tako očite. On je živio u nekakvu
vlastitom paklu.
No ipak mislim da sam ga uvijek znao promatrati u najboljem svjetlu.
Njegova najveća vrlina bila je poštenje. Ne samo da nikad nije lagao, nego
je i uvijek priznavao svoje nedostatke. Nikad nije pokušavao sakriti stvari
koje bi ga mogle osramotiti. A prema meni je uvijek bio ljubazan i pun
razumijevanja. Da nije, moj život u studentskom domu bio bi mnogo manje

ugodan. No ipak mu nikad nisam otvorio srce, i u tom je smislu moj odnos s
Nagasavom bio stubokom drukčiji od onoga s Kizukijem. Kad sam prvi put
vidio Nagasavu pijanoga kako dodijava nekoj curi, obećao sam sebi da mu
se nikad, ni pod kojim okolnostima, neću povjeriti.
Domom je kružilo nekoliko "legendi o Nagasavi". Prema jednoj, navodno
je nekom prigodom pojeo tri puža golaća. Druga je glasila da ima užasno
velik penis i da je spavao s više od sto cura.
Ono o golaćima bila je istina. Sam mi je to rekao. — Tri komada, a bili su
veliki, majku im — rekao mi je. — Cijele sam ih gutnuo.
— A zašto, koji ti je bio vrag?
— Pa, to ti je bilo prve godine, kad sam tek došao u dom — rekao je. —
Nastalo je neko sranje između brucoša i treće godine. Počelo je u travnju, a
u rujnu je napokon eskaliralo. Kao predstavnik prve godine otišao sam
izgladiti stvari s trećom. Kakvi su to bili desničarski debili. Imali su drvene
kendo mačeve, očito im uopće nije bilo do nekog "izglađivanja". Pa sam im
rekao: "Dobro, idemo ovo riješiti jednom za svagda. Meni napravite što god
hoćete, ali druge dečke pustite na miru." A oni su rekli: "OK, sad ćeš
progutati par puževa." "Može," rekao sam, "samo dajte." Kreteni su otišli
van i donijeli tri užasno velika puža. Pa sam ih progutao.
— I kako je bilo?
— Kako je bilo? Progutaj jednog pa ćeš vidjeti. Klizi ti niz grlo i u
želudac... Hladan je i ostane ti odvratan okus.. .bljak, naježim se kad se
samo sjetim. Htio sam povratiti, ali suzdržavao sam se. Hoću reći, da sam ih
povratio, morao bih ih gutati ispočetka. Pa sam ih probavio. Sva tri.
— I što je onda bilo?
— Otišao sam u svoju sobu i popio kanticu slane vode. A što sam drugo
mogao?
— Da, valjda.
— Ali nakon toga nitko mi ništa nije smio reći. Čak ni treća godina. Ja
sam jedini frajer ovdje koji može progutati tri puža golaća.
— To sigurno.
Što se tiče veličine penisa, to je bilo lako. Jednostavno sam s njim otišao
na tuširanje u domsku zajedničku kupaonicu. Imao je velikoga, to je istina.
Ali ono o sto cura, to je vjerojatno bilo pretjerano. — Možda 75 — rekao je.
— Ne sjećam ih se svih, ali siguran sam da ih je najmanje 70. — Kad sam
mu rekao da sam ja spavao samo s jednom, kazao mi je — Ma to se lako
može srediti. Idući put ideš sa mnom. Bez pol frke ću ti naći jednu.

Nisam mu vjerovao, ali ispalo je da ima pravo. Bilo je lako. Gotovo odviše
lako, i uzbudljivo otprilike kao ishlapjelo pivo. Otišli smo u nekakav bar u
Šibuji ili Šindžukuu (on je imao svoja omiljena mjesta), našli par cura
(svijet je bio pun cura u parovima), razgovarali s njima, pili, otišli u hotel, te
se poseksali. On je znao sjajno voditi razgovor. Ne da je imao bogznašto
reći, ali cure bi se zanijele dok su ga slušale, previše bi popile i završile s
njim u krevetu. Valjda im je bilo lijepo što su s nekime tko je tako pristojan,
zgodan i pametan. A najnevjerojatnije je bilo to što sam im i ja, samo zato
što sam s njim, očito postao jednako tako fascinantan. Nagasava bi me
tjerao da razgovaram, a cure bi mi uzvraćale istim osmjesima divljenja
kakve su slale njemu. Pleo je svoje čini, i taj me se njegov dar svaki put
dojmio. U usporedbi s Nagasavom, Kizukijeve konverzacijske vještine bile
su igra za malu djecu. Ovo je bila sasvim druga razina darovitosti. No iako
sam pao pod Nagasavin magični utjecaj, i dalje mi je nedostajao Kizuki.
Počeo sam mu se na nov način diviti zbog njegove iskrenosti. Sve je svoje
talente dijelio s Naoko i sa mnom, dok je Nagasava svoje nezanemarive
sposobnosti trošio na sve oko sebe. Ne da je umirao od želje da spava s
curama koje bi našao: za njega je to bila samo igra.
Ja nisam bio previše lud za tim da spavam s nepoznatim curama. Naravno,
to je bio lak način da zadovoljim svoj seksualni nagon, i bilo mi je lijepo
sve ono grljenje i dodirivanje, ali mrzio sam jutro poslije. Probudio bih se,
kraj mene bi spavala neka nepoznata djevojka, soba bi zaudarala na alkohol,
krevet, rasvjeta i zastori odisali su onom posebnom napadnošću "hotela za
jednu noć", a meni bi glava plivala u mamurnoj izmaglici. Onda bi se cura
probudila i počela okolo pipkati tražeći gaćice, i dok bi oblačila čarape
rekla bi nešto tipa: "Nadam se da si sinoć imao zaštitu. Bio mi je najgori
mogući dan u mjesecu." Onda bi sjela pred zrcalo i počela mrmljati da je
boli glava ili joj šminka pravi probleme i istodobno nanosila ruž ili lijepila
lažne trepavice. Meni bi bilo draže da s njima nisam morao ostajati cijelu
noć, ali čovjek ne može misliti na rok za izlazak do ponoći dok zavodi žene
(što se, uostalom, protivi zakonima fizike), pa sam izlazio s propusnicom za
preko noći. To je značilo da moram ostati do ujutro i vraćati se u dom pun
gađenja prema sebi i razočaran, dok mi je sunce bolo oči, u ustima škripao
pijesak, a moja glava kao da je pripadala nekome drugom.
Kad sam tako spavao s tri-četiri cure, pitao sam Nagasavu
— Kad ovo napraviš sedamdeset puta, zar ne postane nekako besmisleno?
— To samo pokazuje da si čovjek na mjestu — rekao je.

— Čestitam. Apsolutno ništa ne dobivaš spavajući s jednom nepoznatom
ženom za drugom. To te samo umara i tjera da se počneš gaditi sam sebi.
Tako je i meni.
— I koga vraga onda nastavljaš s time?
— Teško je to reći. Hej, znaš ono što je Dostojevski napisao o kockanju?
Tako je i ovo. Kad si okružen mogućnostima, jedna od najtežih stvari jest
propustiti ih. Razumiješ?
— Recimo.
— Gledaj. Sunce zađe. Cure izađu piti. Lunjaju okolo i nešto traže. Ja im
to nešto mogu dati. To je najlakša stvar na svijetu, lako ko pero. Još nisu ni
skužile, a ja sam ih već obrlatio. To one i očekuju. To ja zovem
mogućnostima. Ima ih posvuda oko tebe. Kako da ih ignoriraš? Imaš
nekakvu sposobnost i priliku da je upotrijebiš: možeš li šutjeti i pustiti da
prođe?
— Ne znam. Nikad nisam bio u takvoj situaciji — rekao sam s osmijehom.
— Ne mogu zamisliti kako je to.
— Budi sretan da je tako — rekao je Nagasava. Ženskarenje je bilo razlog
što je Nagasava unatoč bogatstvu svoje obitelji živio u studentskom domu.
Zbog brige da Nagasava neće raditi ništa drugo bude li mu dopustio da u
Tokiju živi sam, otac ga je primorao da sve četiri godine fakulteta živi u
domu. Ne da je to Nagasavi smetalo. On nije dopuštao da ga ometaju neka
tamo pravila. Kad god bi mu se prohtjelo nabavio bi propusnicu za preko
noći i otišao u potragu za curama, ili prespavao u stanu svoje djevojke.
Takve propusnice nije bilo lako nabaviti, ali za njega to je bilo poput
običnih propusnica - a i za mene, dokle god ih je on tražio.
Nagasava je imao stalnu curu, s kojom je hodao od svoje prve godine.
Zvala se Hatsumi i bila je njegova vršnjakinja. Nekoliko puta sam je sreo i
učinila mi se vrlo ugodnom. Nije bila od onih koje svojim izgledom smjesta
privuku pozornost, zapravo, bila je tako obična da sam se, kad sam je
upoznao, morao zapitati zašto Nagasava nije našao neku bolju, ali tko god
bi s njom progovorio, smjesta bi je zavolio. Povučena, inteligentna,
duhovita, nježna, uvijek se odijevala besprijekorno ukusno. Meni se veoma
sviđala i znao sam da kad bih ja imao djevojku kao što je Hatsumi, ne bih
spavao okolo s nekakvim lakim metama. I ja sam se njoj sviđao, i silno se
trudila da mi namjesti neku brucošicu iz svoga kluba pa da možemo izlaziti
u četvero, ali stalno sam se izvlačio kako ne bih ponovio pogreške iz
prošlosti. Hatsumi je išla na apsolutno najbolji ženski fakultet u zemlji, i ja

ni pod razno ne bih znao razgovarati s nekom od tih superbogatih princeza.
Hatsumi je naslućivala da je Nagasava naveliko vara, ali nikad mu nije
prigovorila. Bila je ozbiljno zaljubljena u njega, ali nikad nije postavljala
zahtjeve.
— Ne zaslužujem curu kao što je Hatsumi — jednom mi je rekao
Nagasava. Morao sam se složiti s njim.
Te zime pronašao sam honorarni posao u maloj prodavaonici ploča u
Sindžukuu. Nisu mnogo plaćali, ali posao je bio lagan - samo sam trebao tri
večeri u tjednu paziti na lokal - a davali su mi popust na ploče. Za Božić
sam kupio Naoko album Henrvja Mancinija na kojemu je bila njezina
omiljena Dear Heart. Sam sam ga umotao i vezao jarkocrvenom vrpcom.
Ona je meni darovala par vunenih rukavica koje je sama isplela. Palci su mi
bili malo prekratki, ali dobro su mi grijale ruke.
— Joj, žao mi je — rekla je, pocrvenjevši. — Kako sam to loše napravila!
— Bez brige, dobra je veličina — rekao sam, ispruživši prema njoj ruke u
rukavicama.
— Pa, bar nećeš morati držati ruke u džepovima.
Naoko tijekom zimskih ferija nije otišla kući u Kobe. I ja sam ostao u
Tokiju jer sam radio u prodavaonici ploča sve do kraja godine. U Kobeu
nisam imao što zanimljivo raditi, a ni ikoga koga sam htio vidjeti.
Studentska menza preko blagdana je bila zatvorena, pa sam išao jesti u
Naokin stan. Na Novu godinu jeli smo kuglice od riže 6 i juhu kao i svi .
Potkraj siječnja i u veljači te godine štošta se dogodilo.
Krajem siječnja Smeđekošuljaš je pao u krevet s visokom temperaturom.
To je značilo da toga dana moram otkazati sastanak s Naoko. Dosta sam se
namučio dok nisam nabavio besplatne karte za koncert. Bilo joj je silno
stalo da idemo jer je orkestar svirao jednu od njezinih omiljenih skladbi,
Brahmsovu Četvrtu simfoniju. Ali kako se Smeđekošuljaš prevrtao po
krevetu kao da će svaki čas umrijeti u mukama, nisam ga mogao tek tako
ostaviti, a nisam uspio naći nikoga dovoljno glupoga tko će ga umjesto
mene njegovati. Kupio sam leda i privezao mu ga za čelo uz pomoć
nekoliko slojeva plastičnih vrećica, brisao mu znoj s čela hladnim
ručnicima, svaki sat mu mjerio temperaturu, čak sam ga i presvlačio. Cijeli
dan vrućica nije padala, ali idućeg jutra skočio je iz kreveta i počeo vježbati
kao da se ništa nije dogodilo. Temperatura mu je bila potpuno normalna.
Bilo je teško povjerovati da je ljudsko biće.

— Čudno — rekao je Smeđekošuljaš. — Nikad u životu nisam imao
temperaturu. — Zvučalo je gotovo kao da mene okrivljuje.
Na to sam poludio. — Ali imao si temperaturu — navalio sam ja na njega,
pokazujući mu dvije propale karte.
— Sva sreća da su bile besplatne — rekao je. Došlo mi je da mu zgrabim
radio i bacim ga kroz prozor, ali nisam, nego sam se vratio u krevet s
glavoboljom.
U veljači je nekoliko puta pao snijeg.
Pred kraj mjeseca upustio sam se u glupu svađu s jednim s treće godine s
moga kata i udario ga. Lupio je glavom o betonski zid, ali nije se teže
ozlijedio, a Nagasava je sve izgladio. No svejedno su me pozvali u
upraviteljev ured i ukorili, nakon čega mi je postajalo sve neugodnije živjeti
u domu.
Akademska godina završila je u ožujku, ali meni je nedostajalo nekoliko
studijskih bodova. Imao sam osrednje ocjene - uglavnom trojke i dvojke, te
nekoliko četvorki. Naoko je postigla potreban prosjek da se upiše u proljetni
semestar druge godine. Jedan smo ciklus godišnjih doba priveli kraju.
Oko polovice travnja Naoko je napunila dvadeset. Bila je sedam mjeseci
starija od mene, budući da je moj rođendan u studenome. Bilo je nekako
čudno što je napunila dvadesetu. Osjećao sam da bi, kako za Naoko, tako i
za mene, sve imalo smisla jedino kad bismo se kretali naprijed-natrag
između osamnaeste i devetnaeste. Nakon osamnaeste došla bi devetnaesta, a
nakon devetnaeste, naravno, osamnaesta. Ali ona je napunila dvadesetu. A u
jesen ću i ja. Samo mrtvi zauvijek imaju sedamnaest.
Na njezin rođendan padala je kiša. Nakon predavanja u blizini sam kupio
tortu i tramvajem otišao do njezina stana. — Trebali bismo proslaviti —
rekao sam. Da je bilo obratno, vjerojatno bih i ja to htio. Sigurno je teško
sam provesti dvadeseti rođendan. Tramvaj je bio krcat i tako se žestoko
drmusao da je kad sam stigao u Naokinu sobu torta sličila rimskom
Koloseju, a ne torti. No kad sam uspio zataknuti dvadeset svijeća koje sam
donio, upaliti ih, navući zastore i ugasiti svjetla, imali smo sve preduvjete
za rođendansku proslavu. Naoko je otvorila bocu vina. Pili smo, jeli tortu i s
užitkom pojeli jednostavnu večeru. — Ne znam, nekako je glupo imati
dvadeset — rekla je. — Jednostavno nisam za to spremna. Čudno mi je.
Kao da me netko otraga gura.
— Ja imam sedam mjeseci za pripremu — rekao sam smijući se.

— Blago tebi! Još imaš devetnaest! — rekla je Naoko s mrvicom zavisti u
glasu.
Dok smo jeli ispričao sam joj za Smeđekošuljašev novi džemper. Dotad je
imao samo jedan, tamno modri pulover, tako da mu je ovaj drugi bio velik
korak. Sam džemper bio je lijep, crveno-crni s upletenim motivom jelena,
ali kad je bio na njemu, sve je žive nasmijavao. On nije mogao shvatiti
zašto.
— Š-što je tako smiješno, Vatanabe? — pitao je, sjedeći kraj mene u
blagovaonici. — Imam nešto na čelu?
— Ništa — rekao sam, trudeći se ostati ozbiljan. — Ništa nije smiješno.
Lijep ti je džemper.
— Hvala — rekao je on, sav ozaren.
Naoko se priča jako svidjela. — Ja ga moram vidjeti — rekla je. — Samo
jednom.
— Nema šanse — rekao sam. — Nasmijala bi mu se u lice.
— Misliš?
— Dam se kladiti. Ja ga viđam svaki dan, pa ipak ne izdržim a da mu se tu
i tamo ne nasmijem.
Pospremili smo stol i sjeli na pod da slušamo glazbu i popijemo vino do
kraja. Dok sam ja ispijao svoju čašu, ona je popila dvije.
Naoko je te večeri bila neobično razgovorljiva. Pričala mi je o svome
djetinjstvu, školi, obitelji. Svaka epizoda bila je dugačka, prepričana u
najsitnije detalje, poput minijature. Zadivila me snaga njezina sjećanja, ali
dok sam sjedio i slušao sinulo mi je da nešto nije u redu s načinom na koji
ona priča te priče: bilo je tu nečega čudnog, čak nastranog. Svaka priča
imala je svoju unutarnju logiku, ali bile su povezane na neobičan način.
Čovjek ne bi ni primijetio, a priča A pretvorila bi se u priču B, koja je bila
sadržana u priči A, a onda bi iz nečega u priči B uslijedila priča C, i tako
unedogled. Isprva sam iznosio svoje komentare, ali nakon nekog vremena
prestao sam se truditi. Stavio sam ploču, a kad je došla do kraja podigao
sam iglu i stavio drugu. Kad je završila i posljednja stavio sam prvu. Imala
je samo šest. Ciklus je počinjao sa Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band,
a završavao s Waltz for Debbie Billa Evansa. Kiša je padala uz prozor.
Vrijeme je polako odmicalo. Naoko je i dalje govorila sama sebi.
Napokon mi je sinulo što nije u redu: dok je govorila, Naoko se silno
trudila da se nekih stvari ne dotakne. Jedna od tih stvari bio je, naravno,
Kizuki, ali bilo je tu više od Kizukija. I premda je neke teme odlučila

izbjegavati, beskonačno se i nevjerojatno detaljno raspričala o
najbanalnijim, najispraznijim stvarima. Nikad je prije nisam čuo da govori s
takvim žarom, pa je nisam prekidao.
No kad je sat odbio jedanaest, postao sam nervozan. Bez prestanka je
pričala više od četiri sata. Brinuo sam se da ne propustim posljednji vlak i
ne dođem iza ponoći, kad su vrata doma već bila zaključana. Kad sam
dobio priliku, upao sam.
— Pa, vojska mora na spavanje — rekao sam, gledajući na sat. — Stiže
zadnji vlak. Moje riječi kao da nisu doprle do nje. Ili, ako jesu, nije ih bila u
stanju shvatiti. Na djelić sekunde zaklopila je usta, a onda nastavila s
pričom. Odustao sam od svega i smjestio se u udobniji položaj, te popio
vino koje je ostalo u drugoj boci. Mislio sam da je bolje ako je pustim da
sama prestane pričati. Domska pravila i posljednji vlak nisu više bili moja
briga.
No ona nije pričala još dugo. Nakon nekog vremena najednom je zašutjela.
Iskrzani rub posljednje riječi koju je izgovorila kao da je lebdio u zraku,
ondje gdje ga je otrgnula. Nije ni završila ono što je govorila. Riječi su joj
jednostavno isparile. Pokušala je nastaviti, ali nije imala što. Nešto je sad
bilo nestalo, a to nešto vjerojatno sam uništio ja. Možda su moje riječi
napokon stigle do nje, nakon što ih je polako razabirala, i sad su zatrle tu
nekakvu energiju koja ju je tako dugo držala. Lagano rastvorenih usnica,
svratila je svoje napola fokusirane oči na moje. Izgledala je kao nekakav
stroj koji je zvrjao sve dok netko nije izvukao utičnicu iz zida. Oči su joj
bile nekako zamućene, kao prekrivene nekom tananom, prozračnom
opnom.
— Oprosti što te prekidam — rekao sam — ali već je kasno, pa...
Iz oka joj je kanula jedna krupna suza, skotrljala joj se niz obraz i
rasprsnula se o omot ploče. Jednom kad se otkinula ta prva suza, ostale su
potekle nezadrživo, bujicom. Naoko se nagnula na pod na sve četiri i,
upirući se dlanovima o prostirku, počela plakati silinom kao kad čovjek
povraća. Nikad još u životu nisam vidio nekoga da plače s takvom
žestinom. Pružio sam ruku i spustio je na njezino uzdrhtalo rame. Onda sam
je, gotovo instinktivno, zagrlio. Privijena uz mene, dok joj je cijelo tijelo
drhtalo, nastavila je plakati bez glasa. Košulja mi je postala vlažna - a onda
i posve promočena - od njezinih suza i vrelog daha. Uskoro je prstima
počela prelaziti preko mojih leđa kao da nešto traži, neku važnu stvar koja
je uvijek bila ondje. Dok sam je lijevom rukom pridržavao, desnom sam joj

milovao meku, ravnu kosu. I čekao sam. U tom položaju, čekao sam da
Naoko prestane plakati. Čekao sam i čekao. Ali Naokino plakanje nije
prestalo.
Te sam noći spavao s Naoko. Je li to bilo ispravno? Ne mogu reći. Čak ni
sada, gotovo dvadeset godina poslije, nisam u to siguran. Vjerojatno nikad i
neću znati. Ali tada nisam mogao drukčije. Bila je u stanju povišene
napetosti i zbunjenosti, i jasno mi je dala do znanja da od mene traži
olakšanje. Ugasio sam svjetlo i počeo joj, komad po komad, što sam
nježnije mogao, skidati odjeću. Onda sam se i ja svukao. Bilo je dosta toplo
te kišovite travanjske večeri, pa smo mogli goli stajati pripijeni jedno uz
drugo bez osjećaja studeni. Istraživali smo tijelo onoga drugog u mraku, bez
riječi. Ljubio sam je i držao njezine meke grudi u rukama. Ona je stiskala
moj nabrekli ud. Njezin otvor bio je topao, vlažan i podatan.
No ipak, kad sam ušao u nju, Naoko se zgrčila od boli. Je li joj ovo prvi
put, pitao sam, a ona je kimnula glavom. Sad je na mene bio red da se
zbunim. Pretpostavljao sam da je Naoko sve vrijeme spavala s Kizukijem.
Ušao sam koliko sam mogao i dugo ostao nepomičan, grleći Naoko. A
onda, kad se naoko smirila, usudio sam se pokrenuti, i dugo sam odgađao
vrhunac, krećući se polaganim, nježnim pokretima. Njezine ruke stegnule
su me na kraju, kad je napokon prekinula šutnju. Njezin krik bio je
najtužniji zvuk orgazma koji sam ikad čuo.
Kad je sve bilo gotovo, pitao sam Naoko zašto nije spavala s Kizukijem.
To je bila pogreška. Čim sam postavio to pitanje, pustila me i opet počela
bezglasno plakati. Izvadio sam njezinu posteljinu iz ormara, rasprostro je na
prostirku na podu, i smjestio je između plahti. A onda sam zapalio cigaretu i
stao promatrati beskrajnu travanjsku kišu kako pada s druge strane prozora.
Kiša je s jutrom prestala. Naoko je spavala leđima okrenuta prema meni.
Ili možda uopće nije spavala. Bilo da je bila budna ili ne, s njezinih usnica
sad su nestale sve riječi, a tijelo joj je bilo ukočeno, gotovo zaleđeno.
Nekoliko puta pokušao sam joj se obratiti, ali nije odgovarala niti se micala.
Dugo sam zurio u njeno golo rame, ali na kraju sam izgubio svaku nadu da
ću iz nje izvući neki odgovor i odlučio ustati.
Po podu su još bili razbacani omoti ploča, čaše, vinske boce i pepeljara
koju sam upotrebljavao. Na stolu je ostalo pola urušene torte. Izgledalo je
kao da je vrijeme stalo. Pokupio sam stvari s poda i otišao do sudopera te
popio dvije čaše vode. Na Naokinu stolu stajao je rječnik i tablica
francuskih glagola. Na zidu iznad stola visio je kalendar, bez ikakvih

ilustracija ili fotografija, samo s brojevima datuma. Kraj datuma nije bilo
nikakvih bilješki ni oznaka.
Pokupio sam odjeću i obukao se. Prednjica moje košulje još je bila vlažna
i hladna. Mirisala je na Naoko. Na notesu na stolu napisao sam: Volio bih s
tobom lijepo i nadugačko porazgovarati jednom kad se smiriš. Molim te,
brzo me nazovi. Sretan rođendan.
Bacio sam još jedan pogled na Naokino rame, izišao i tiho zatvorio vrata.
Ni nakon što je prošao cijeli tjedan poziv nije stizao. Naokina zgrada nije
imala sustav nazivanja, pa sam u nedjelju ujutro vlakom otišao u
Kokubundži. Nije je bilo, a s vrata je bilo uklonjeno njezino ime. Prozori i
žaluzine bili su čvrsto zatvoreni. Upravitelj mi je rekao da se Naoko prije tri
dana iselila. Nije imao pojma kamo je otišla.
Vratio sam se u dom i napisao Naoko dugačko pismo na njezinu kućnu
adresu u Kobeu. Gdje god bila, oni će joj ga valjda proslijediti.
Iskreno sam joj iznio svoje osjećaje. Štošta još nisam razumio, napisao
sam joj, i premda se silno trudim da shvatim, trebat će vremena. Gdje ću
biti jednom kada to vrijeme prođe, sad ne mogu reći, i zato joj ne mogu
ništa obećati niti od nje išta tražiti, kao ni pisati joj laskave riječi. Kao prvo,
premalo toga znamo jedno o drugome. No ako mi ona bude dala to vrijeme,
dat ću sve od sebe i nas dvoje ćemo se bolje upoznati. U svakom slučaju,
želim je opet vidjeti i s njom nadugačko razgovarati. Kad sam izgubio
Kizukija, izgubio sam jedinu osobu kojoj sam mogao otvoreno govoriti o
svojim osjećajima, pa pretpostavljam da je i njoj bilo tako. Ona i ja trebamo
jedno drugo više nego što smo toga bili svjesni. A to je nesumnjivo i razlog
što je naš odnos skrenuo u sasvim drugom smjeru i, na neki način,
zastranio. Vjerojatno nisam trebao učiniti to što sam učinio, pa ipak
vjerujem da drukčije nisam mogao. Toplinu i bliskost koju sam u tom
trenutku osjećao prema tebi nikad dotad nisam iskusio. Moraš mi odgovoriti
na ovo pismo. Kakav god taj odgovor bio, moram ga dobiti.
Odgovor nije došao.
Nešto se u meni urušilo, i ništa nije ušlo da popuni tu praznu duplju. Moje
tijelo poprimilo je nekakvu abnormalnu lakoću, a zvuči su do mene dopirali
nekako šuplje, s jekom. Na predavanja sam išao predanije nego ikad. Bila
su dosadna, i nikad nisam razgovarao s kolegama, ali nisam imao što drugo
raditi. U predavaonici sam sjedio sam u prvom redu, ni s kim nisam
razgovarao, jeo sam sam. Prestao sam pušiti.

Krajem svibnja počeo je studentski štrajk. — Srušimo sveučilište! —
galamili su svi. Hajde, samo dajte, mislio sam. Srušite ga. Uništite.
Razbijte. Briga me. To bi bio dašak svježeg zraka. Ja sam spreman na sve.
Pomoći ću vam ako treba. Samo dajte.
Sad kad je kampus bio pod blokadom i predavanja su bila otkazana, počeo
sam raditi za dostavljačku tvrtku. Sjedio sam s vozačem, tovario i
istovarivao kamione, takve stvari. Bilo je teže nego što sam mislio. Isprva
sam ujutro od bolova jedva mogao ustati iz kreveta. Ali plaća je bila dobra,
i dokle god sam bio u pokretu mogao sam zaboraviti na prazninu iznutra.
Na kamionima sam radio pet dana u tjednu, a tri večeri i dalje sam odlazio u
prodavaonicu ploča. Slobodne večeri provodio sam s viskijem i knjigama.
Smeđekošuljaš viski nije htio ni okusiti i užasno mu je smrdio, pa je dok
sam ja ležao izvaljen na krevetu i cugao on kukao da zbog isparenja ne
može učiti i tražio da iznesem bocu van.
— Ti se nosi van — režao sam.
— Ali ti znaš da je piti u domu p-p-protiv pravila.
— Zaboli me. Ti izađi.
Prestao je kukati, ali sad sam se ja iživcirao. Otišao sam na krov i nastavio
piti sam.
U lipnju sam Naoko napisao još jedno dugačko pismo, opet na kućnu
adresu u Kobeu. U njemu je pisalo otprilike isto što i u prvome, ali na kraju
sam dodao: Čekati na tvoj odgovor mi je jedno od najbolnijih iskustava koje
sam proživio. Bar mi javi jesam li te povrijedio ili nisam. Kad sam ga
poslao, osjećao sam se kao da je duplja u meni opet narasla.
U lipnju sam opet dvaput izašao s Nagasavom da bih spavao s curama.
Oba puta bilo je lako. Prva cura užasno se opirala kad sam je pokušao svući
i navesti da legne u hotelski krevet, ali kad sam sam počeo čitati jer mi se
više jednostavno nije dalo gnjaviti, prišla mi je i počela se gnijezditi uz
mene. A nakon što sam to obavio s drugom, počela mi je postavljati
svakakva intimna pitanja - S koliko sam cura spavao? Odakle sam? Na koji
fakultet idem? Kakvu glazbu volim? Jesam li čitao nešto od Osamua
Dazaija? 7 Kad bih mogao putovati van, kamo bih volio ići? Mislim li da
ima prevelike bradavice? Smislio sam neke odgovore i zaspao, ali idućeg
jutra rekla je da želi sa mnom doručkovati, i nastavila s bujicom pitanja dok
smo jeli bezukusna jaja, tost i kavu. Kakvim se poslom bavi moj otac?
Imam li dobre ocjene? U kojem sam mjesecu rođen? Jesam li ikad jeo žabe?

Od nje me počela boljeti glava, pa sam brzo završio s jelom i rekao da
moram na posao.
— Hoću li te ikad opet vidjeti? — pitala me, tužno gledajući.
— Ma, sigurno ćemo se negdje sresti, vrlo skoro — rekao sam i otišao. Što
ja to radim, kvragu? To sam se počeo pitati čim sam ostao sam, gadeći se
sam sebi. No drugo nisam mogao. Moje tijelo žudjelo je za ženama. Sve
vrijeme dok sam spavao s tim curama mislio sam na Naoko: na bijeli obris
njezina golog tijela u tami, njezine uzdahe, zvuk kiše. Što sam više mislio
na sve to, tjelesna se glad povećavala. Popeo sam se na krov s viskijem i
zapitao kamo sve to vodi.
Početkom srpnja napokon je stiglo pismo od Naoko. Kratko pismo.
Molim te oprosti mi što ti nisam odgovorila ranije. Ali pokušaj me
shvatiti. Dugo uopće nisam bila u stanju da išta napišem, a ovo sam pismo
počinjala bar deset puta. Pisanje je za mene bolan proces.
Počet ću od zaključka. Odlučila sam pauzirati godinu na fakultetu.
Službeno sam upisala pauzu, ali slutim da se nikad neću vratiti. Tebe će to
sigurno iznenaditi, ali ja sam zapravo o tome već dugo razmišljala.
Nekoliko puta sam ti pokušala spomenuti, ali nikad se nisam znala natjerati
da počnem. Bojala sam se i izgovoriti te riječi.
Pokušaj se ne uzrujavati toliko oko svega. Što god da se dogodilo - ili nije
- krajnji rezultat bio bi isti. Možda ovo nije najljepše rečeno, i žao mi je ako
sam te povrijedila. Hoću reći, ne želim da sebe kriviš za ono što se dogodilo
sa mnom. To je nešto za što sam kriva samo ja. Odgađala sam to više od
godinu dana, i na kraju sam ti sve veoma otežala. Sad vjerojatno više to ne
mogu odgađati.
Kad sam se iselila iz stana, vratila sam se kući u Kobe i neko vrijeme išla
doktoru. On mi kaže da u brdima kod Kjota postoji mjesto koje bi za mene
bilo savršeno, i razmišljam da odem tamo na neko vrijeme. To nije prava
bolnica, više nekakav sanatorij s mnogo slobodnijim režimom. Detalje ću
ostaviti za iduće pismo. Sad moram odmoriti živce na nekom tihom mjestu
odsječenom od svijeta.
Na svoj način sam ti zahvalna za godinu druženja koju si mi darovao.
Molim te, vjeruj bar to, ako ni u što drugo ne vjeruješ. Nisi me ti povrijedio.
Ja sam to sama učinila. To je doista ono što osjećam.
Zasad te, međutim, nisam spremna vidjeti. Nije da te ne želim vidjeti:
jednostavno nisam spremna. Čim se osjetim spremnom, pisat ću ti. Možda

se onda možemo bolje upoznati. Kako ti kažeš, to je vjerojatno ono što sad
moramo: bolje se upoznati.
Zbogom.
Čitao sam i čitao Naokino pismo, i svaki put ispunila bi me ista ona
nepodnošljiva tuga koju sam osjećao kad god bi se sama Naoko zagledala u
moje oči. Nisam se znao s njom nositi, nisam je imao kamo odnijeti ni
sakriti. Poput vjetra koji mi prelazi tijelom, ona nije imala ni oblik, ni
težinu, niti sam se njome mogao obaviti. Objekti iz okoline klizili su kraj
mene, ali njihove riječi nikad ne bi doprle do mojih ušiju.
Subotnje večeri i dalje sam provodio sjedeći u hodniku. Nije bilo nade da
će poziv stići, ali nisam znao kako potrošiti to vrijeme. Prebacio bih na
bejzbolsku utakmicu i pretvarao se da je gledam dok sam prazan prostor
između sebe i televizora rezao napola, pa onda svaku polovicu opet napola,
i tako dalje, sve dok nisam stvorio prostor dovoljno malen da mi stane u
ruku. U deset bih ugasio televizor, vratio se u sobu i zaspao.
Krajem mjeseca Smeđekošuljaš mi je darovao krijesnicu. Bila je u
staklenki od instant kave, na poklopcu su bile probušene rupe za zrak, a
unutra je bilo nekoliko vlati trave i malo vode. U osvijetljenoj sobi
krijesnica je izgledala kao neki običan crni kukac koji se može naći kraj
neke bare, ali Smeđekošuljaš me uvjeravao da je prava. — Valjda umijem
prepoznati krijesnicu — rekao je, a ja nisam imao razloga ni osnove da mu
ne bih vjerovao.
— Dobro — rekao sam — krijesnica je. — Lice joj je bilo nekako
pospano, ali stalno se pokušavala popeti skliskim staklenim stijenkama i
padala.
— Našao sam je u dvorištu — rekao je.
— Ovdje? Blizu doma?
— Aha. Znaš onaj hotel u ulici? Oni puštaju krijesnice u vrt za ljetne
goste. Ova je doletjela ovamo.
Dok je govorio, Smeđekošuljaš je trpao odjeću i bilježnice u crnu torbu s
ručkama. Ljetni praznici počeli su prije nekoliko tjedana, i nas dvojica
gotovo da smo jedini ostali u domu. Radije nego da idem u Kobe, nastavio
sam raditi, a on je ostao zbog seminara iz praktične obuke. Sad kad je obuka
završila, vraćao se u planine Jamanašija.
— Daj je curi — rekao je. — Sigurno će se oduševiti.
— Hvala — rekao sam.

Nakon sumraka dom bi utihnuo i postao nalik na ruševinu. Zastava je bila
spuštena, a u prozorima blagovaonice rumenjela su se svjetla. Sad kad je
ostalo tako malo studenata palili su samo polovicu svjetiljki, pa je desna
polovica bila u mraku, a lijeva osvijetljena. No do mene je ipak dopirao
miris večere - nekakva krem-juha.
Odnio sam svoju flaširanu krijesnicu na krov. Gore nije bilo nikoga. Na
štriku je visjela bijela vesta koju je netko zaboravio unijeti, i na večernjem
se povjetarcu vijorila nalik na odbačenu ljušturu nekoga golemog kukca.
Popeo sam se čeličnim ljestvama u kutu krova na vrh domske cisterne za
vodu. Cisterna je još bila zgrijana od sunca koje je upila tijekom dana.
Sjedio sam u skučenom prostoru nad cisternom, naslonjen na šipku držača,
licem u lice s gotovo punim bijelim mjesecom. Zdesna su se blistala svjetla
Šindžukua, slijeva Ikebukura. Farovi automobila pritjecali su u svjetlosnim
bujicama, iz jednog mjesta okupanog svjetlom do drugog. Nad gradom se
poput oblaka nadvijala potmula huka zbrkanih zvukova.
Krijesnica se blago žarila na dnu staklenke, sjaj joj je bio odviše slabašan,
boja preblijeda. Godinama nisam bio vidio krijesnicu, ali one kojih sam se
sjećao isijavale su mnogo jačom svjetlošću u ljetnoj tami, i ta blistava,
užarena sličica stalno me pratila. Možda je ova krijesnica na pragu smrti.
Malo sam protresao staklenku. Krijesnica je bubnula o staklenu stijenku i
pokušala poletjeti, ali sjaj joj je i dalje bio zamućen.
Pokušao sam se sjetiti kad sam posljednji put vidio krijesnice, i gdje je to
moglo biti. Pred očima sam imao sliku, ali nisam se mogao sjetiti kad je to
bilo ni gdje. Čuo sam šum vode u tami i vidio starinsku zapornicu od opeke.
Imala je dršku čijim se okretanjem ustava otvarala i zatvarala. Potok koji je
regulirala bio je tako malen da se nije vidio od trave na obali. Noć je bila
mračna, tako mračna da kad sam isključio bateriju više nisam vidio vlastite
noge. Stotine krijesnica lebdjele su nad vodenom masom što ju je
zadržavala ustava, a njihov vrući žar odsijevao je u vodi nalik na kišu
iskrica.
Sklopio sam oči i uronio u tu davnu tamu. S neobičnom sam jasnoćom čuo
vjetar. Oko mene je pirkao lagani povjetarac, a za njim su u mraku ostajali
čudnovati blistavi repovi. Otvorio sam oči i shvatio da je tama ljetne noći
još za nekoliko stupnjeva dublja nego što je bila.
Odvrnuo sam poklopac staklenke i izvadio krijesnicu, te je položio na
petcentimetarski rub cisterne. Činilo se da ne može razabrati svoj novi
okoliš. Počela je posrtati oko poklopca čeličnog čepa, a nožice su joj se

hvatale u ukovrčane ljuske boje. Kretala se nadesno dok nije došla do
zapreke, a onda je okružila nalijevo. Naposljetku se popentrala na čep i
neko vrijeme ondje ostala čučati, nepomična, kao da je na izdisaju.
Još naslonjen na šipku, promatrao sam krijesnicu. Ni ja ni ona dugo se
nismo ni pomaknuli. Vjetar je i dalje brisao oko nas, a u tami su šuštali
nebrojeni listići japanskog brijesta.
Čekao sam cijelu vječnost.
Tek mnogo kasnije krijesnica se vinula u zrak. Kao da se najednom nečega
sjetila, raširila je krila, i već u idućem trenu proletjela je kraj ograde i
otplovila u blijedu tamu. Hitro je opisala luk oko cisterne kao da želi vratiti
izgubljeni interval vremena. A onda, nakon što je nekoliko sekunda lebdjela
ondje kao da promatra kako se zakrivljena svjetlosna crta stapa s vjetrom,
napokon je odletjela na istok.
Dugo nakon što je krijesnica nestala, u meni je ostao trag njezine
svjetlosti, a njezin blijed, slabašan sjaj ostao je lebdjeti u gustoj tmini iza
mojih kapaka nalik na izgubljenu dušu.
Više sam puta pokušao ispružiti ruku u mrak. Moji prsti ničega se nisu
doticali. Slabašan sjaj je ostao, tik izvan moga domašaja.

4.
ns4

TIJEKOM LJETNIH PRAZNIKA SVEUČILIŠTE je pozvalo interventnu
policiju da suzbije nerede. Probili su barikade i uhitili studente koji su bili
unutra. To nije bilo ništa novo. Svi studenti stalno su to radili. Sveučilišta
nije bilo tako lako "srušiti". U njih su uložene goleme svote novca, i nisu se
namjeravala rasformirati samo zato što je hrpica studenata počela divljati.
Zapravo, studenti koji su blokirali kampus nisu ni željeli srušiti sveučilište.
Samo su htjeli promijeniti strukture moći unutar samoga sveučilišta, za što
je mene bilo briga kao za lanjski snijeg. Stoga, kad je štrajk na kraju
propao, ja nisam osjećao ništa.
U rujnu sam otišao na kampus očekujući da ću ondje zateći nered. Sve je
bilo u najboljem redu. Knjige nisu bile odvezene iz knjižnica, nastavnički
uredi nisu bili demolirani, studentska referada nije bila spaljena do temelja.
Bio sam kao gromom pogođen. Koga su vraga onda radili iza tih barikada?
Kad je štrajk neutraliziran i kad su pod policijskom opsadom opet počela
predavanja, prvi su u klupe sjeli kreteni koji su vodili štrajk. Kao da se ništa
nije dogodilo, sjedili su i hvatali bilješke, te na prozivanje odgovarali s
"nazočan". Meni je to bilo nevjerojatno. Na kraju krajeva, štrajk je još bio
na snazi. Nije bilo nikakve objave da je završen. Jedino je sveučilište
pozvalo policiju i srušilo barikade, ali sam štrajk i dalje je bio u tijeku.
Kreteni su u vrijeme štrajka galamili kao ludi, prokazujući studente koji su
mu se protivili (ili su samo izrazili sumnju), a tu i tamo čak bi ih pokušali
privesti pred svoje lakrdijaške sudove. Namjerno sam posjećivao te bivše
predvodnike i pitao zašto pohađaju predavanja umjesto da štrajkaju, ali nisu
mi znali dati izravan odgovor. Što su i mogli reći? Da se boje kako će zbog
nepohađanja nastave izgubiti ocjene? Kad čovjek samo pomisli da su ti
idioti urlali neka se sveučilište sruši! Dobar vic. Vjetar je zapuhao u drugom
pravcu, i njihovi povici postali su šapat.
Hej, Kizuki, mislio sam, nisi propustio ama baš ništa. Svijet je živo sranje.
Kreteni dobivaju dobre ocjene i sudjeluju u stvaranju društva na vlastitu
ogavnu sliku i priliku. Neko vrijeme pohađao sam nastavu, ali nisam se htio
javiti kad su prozivali. Znam da je to bila besmislena gesta, ali bilo mi je

tako loše da nisam imao izbora. Time sam se samo još više izolirao od
drugih studenata. Šuteći kad bi me prozvali, kod svih sam na nekoliko
sekunda stvarao nelagodu. Nitko od drugih studenata nije razgovarao sa
mnom, a ni ja s njima.
Do drugog tjedna rujna došao sam do zaključka da fakultetska naobrazba
nema smisla. Odlučio sam je shvatiti kao razdoblje obuke u vještini
svladavanja dosade. Nisam imao nikakvu društvenu misiju zbog koje bih
odmah morao napustiti studij, pa sam nastavio svaki dan pohađati nastavu,
hvatati bilješke, a u slobodno vrijeme sjedio sam u knjižnici i čitao ili tražio
podatke.
I premda je već prošao taj drugi tjedan rujna, od Smeđekošuljaša nije bilo
ni traga. Takav razvoj događaja nije bio samo neobičan, nego epohalan.
Fakultet je počeo, i bilo je nezamislivo da Smeđe-košuljaš propusti
predavanja. Njegov stol i radio prekrio je tanak sloj prašine. Njegova
plastična šalica i četkica za zube, limenka s čajem, insekticidni sprej i ostalo
stajali su uredno poredani na njegovoj polici.
Dok ga nije bilo održavao sam čistoću u sobi. U proteklih godinu i pol
stekao sam naviku urednosti, a kako nije bilo njega da posprema sobu, za to
sam se morao brinuti ja. Svaki dan meo sam pod, svaki treći prao prozor,
madrac sam prozračivao jednom tjedno, i čekao da se vrati kako bi me
pohvalio.
Ali nije se vratio. Jednoga dana došao sam s predavanja, a sve njegove
stvari bile su odnesene i s vrata je bila skinuta pločica s njegovim imenom.
Otišao sam u upraviteljev ured i pitao što se dogodilo. — Napustio je dom
— rekao je. — Zasad ćete biti sami u sobi.
Nisam ga uspio nagovoriti da mi kaže zašto je Smeđekošuljaš nestao.
Tome čovjeku najveća je sreća u životu bila sve imati pod kontrolom i
druge držati u mraku. Smeđekošuljašev poster s ledenjakom neko je vrijeme
ostao na zidu, ali na kraju sam ga skinuo i stavio Jima Morrisona i Milesa
Davisa. Sad mi je soba na neki način više djelovala kao da je moja. Novcem
koji sam uštedio od plaće kupio sam mali stereo.
Noću bih sam pio i slušao glazbu. Tu i tamo sjetio bih se Smeđekošuljaša,
ali uživao sam u samotnjačkom životu.
Jednog ponedjeljka u pola dvanaest, nakon predavanja o Euripidu na
Povijesti drame, odvojio sam deset minuta da se prošećem do obližnjeg
restorančića, gdje sam ručao omlet i salatu. Lokal se nalazio u tihoj
zabačenoj uličici i bio je nešto skuplji od studentske menze, ali mogao si se

opustiti, a ti ljudi znali su kako se pravi omlet. "Ljudi" su bili bračni par
koji je rijetko međusobno razgovarao, plus jedna konobarica za ispomoć.
Dok sam sjedio kraj prozora i jeo, ušla je skupina od četvero studenata, dva
studenta i dvije studentice, svi prilično lijepo odjeveni. Sjeli su za stol kraj
vrata, te neko vrijeme proučavali meni i razgovarali o jelima, a onda je
jedno od njih konobarici referiralo za što su se odlučili.
Nije prošlo dugo kad sam primijetio da jedna od djevojaka neprestano
gleda u mom pravcu. Imala je užasno kratku kosu, tamne naočale i bijelu
pamučnu mini-haljinu. Nisam imao pojma tko bi to bio, pa sam nastavio
jesti, ali ubrzo je spuznula iz stolca i prišla mi. Položivši ruku na rub moga
stola, rekla je — Ti si Vatanabe, zar ne?
Podigao sam glavu i bolje je pogledao. I dalje se nisam mogao sjetiti da
sam je ikad vidio. Bila je od onih djevojaka koje čovjek primijeti, pa da sam
je ikad prije sreo, morao sam je se odmah sjetiti, a na mojem fakultetu nije
me baš mnogo ljudi znalo po imenu.
— Slobodno sjednem? — pitala je. — Ili nekoga čekaš?
I dalje mozgajući, odmahnuo sam glavom. — Ne, nitko neće doći. Izvoli.
Uz kloparanje drva o pod odmaknula je stolac i sjela prekoputa mene,
gledajući me netremice kroz sunčane naočale, a onda je bacila pogled na
moj tanjur.
— Dobro izgleda — rekla je.
— Dobro je. Omlet s gljivama i salata od graška.
— K vragu — rekla je. — No dobro, to ću uzeti drugi put. Već sam
naručila nešto drugo.
— Što?
— Makarone sa sirom.
— Ni makaroni sa sirom im nisu loši — rekao sam. — Nego, poznajemo li
se mi? Ne sjećam se...
— Euripid — rekla je. — Elektra. "Nijedan bog ne čuje izgubljene Elektre
glas." Znaš - predavanje od maloprije.
Zagledao sam se u nju. Skinula je sunčane naočale. Napokon sam je se
sjetio - brucošica koju sam viđao na Povijesti drame. Razlog što je nisam
prepoznao bila je drastična promjena frizure.
— Aha — rekao sam, pokazujući rukom visinu nekoliko pedalja ispod
svog ramena — kosa ti je prije ljeta bila dovde.
— Imaš pravo — rekla je. — Ljetos sam stavila trajnu i ispala je jezivo.
Htjela sam se ubiti. Izgledala sam kao truplo na plaži kojemu su se po glavi

zalijepile travuljine. Pa sam odlučila, kad mi već više nije do života, mogu
se isto tako i ošišati. Bar je ljeti praktično.
— Provukla je prstima kroz frizuricu i nasmiješila mi se.
— Ali dobro ti stoji — rekao sam, i dalje žvačući omlet. — Da vidim iz
profila. Okrenula se i nekoliko sekundi ostala u toj pozi.
— Da, i mislio sam. Stvarno ti dobro stoji. Imaš lijep oblik glave. I lijepe
uši, sad kad se vide.
— Dakle, ipak nisam luda! Kad sam sve odrezala, i meni se učinilo da
izgledam dobro. Ali nijednom dečku se ne sviđa. Svi mi kažu da izgledam
kao da sam stigla iz konclogora. Zašto su dečki ludi za curama s dugom
kosom? Najobičniji fašisti! Zašto svi dečki misle da su cure s dugom kosom
najfinije, najslađe, najženstvenije? Hoću reći, samo ja znam bar 250 cura s
dugom kosom koju uopće nisu fine! Stvarno.
— Meni sad izgledaš bolje nego prije — rekao sam. A to sam i mislio.
Koliko sam se sjećao, s dugom kosom bila je obična zgođušna studentica. A
iz djevojke koja je sada sjedila preda mnom izbijala je krepka, opipljiva
životna snaga. Bila je nalik na životinjicu koja je s dolaskom proljeća stigla
na svijet. Oči su joj se kretale kao da su i same samostalan organizam koji
ćuti radost, smijeh, ljutnju, čuđenje i očaj. Tako živo i izražajno lice nisam
vidio odavno, i uživao sam gledati kako živi i miče se.
— Stvarno tako misliš? — pitala je. Kimnuo sam glavom, i dalje žvačući
salatu. Ona je stavila naočale i stala me gledati iza stakala.
— Ne lažeš, zar ne?
— Volim se smatrati iskrenim čovjekom — rekao sam.
— Ludnica.
— Nego, reci, zašto nosiš tako tamne naočale?
— Kad mi je kosa tako naglo postala kratka, osjetila sam se ranjivo. Kao
da me netko golu bacio usred neke gužve.
— Ima smisla — rekao sam, dovršavajući omlet. Gledala me sa živim
zanimanjem.
— Ne moraš se vratiti k njima? — pitao sam, pokazujući na njezino troje
prijatelja.
— Ma kakvi. Ići ću kada donesu jelo. Prekidam te u ručku?
— Nemaš više u čemu — rekao sam, a kad nije pokazala namjeru da ode,
naručio sam kavu. Gazdina supruga je odnijela tanjure, te donijela mlijeko i
šećer.