Haruki Murakami - Norveska suma

njegovim ludorijama i izmamio iz nje salve smijeha. Svijet je bio miran i
pun smijeha dok god se pričaju priče o Smeđekošuljašu.
U šest smo otišli u glavnu zgradu na večeru. Naoko i ja jeli smo pohanu
ribu sa zelenom salatom, kuhano povrće, rižu i miso juhu. Reiko se
ograničila na salatu od tjestenine i kavu, te još jednu cigaretu.
— S godinama čovjek više ne jede mnogo — rekla je kao da želi objasniti.
U blagovaonici je bilo još dvadesetak ljudi. Dok smo jeli, stiglo ih je još
nekoliko, a nekolicina je otišla. Osim što je tu bilo ljudi svih dobi, cijeli
prizor djelovao je vrlo slično kao večera u mome domu. Razlikovao se tek
po jednoličnoj glasnoći razgovora. Nije bilo bučnih glasova ni šapata, nitko
se nije glasno smijao niti šokirano uzvikivao, nitko nije galamio i pretjerano
gestikulirao; čuli su se tek tihi razgovori, svi jednakog intenziteta. Ljudi su
jeli u skupinama od tri do pet, i u svakoj je bio samo jedan govornik, kojega
su drugi slušali kimajući glavom i zainteresirano mumljajući, a kad bi ta
osoba završila, razgovor bi povela iduća. Nisam čuo što govore, ali način
njihova govora podsjećao me na čudnu partiju tenisa koju sam vidio u
podne. Pitao sam se govori li i Naoko tako kad je s njima, i, začudo, osjetio
sam žalac usamljenosti pomiješan s ljubomorom.
Za stolom iza mene neki proćelavi čovjek u bijelom koji je izgledao kao
pravi doktor držao je govor mladom čovjeku nervozna izgleda s naočalama
i nekoj sredovječnoj ženi vjeveričjeg lica, o učincima bestežinskog stanja na
izlučivanje želučanih sokova. Slušali su ga povremeno komentirajući:
"Bože moj!" ili "Zbilja?" ali što sam duže slušao kako proćelavi čovjek
govori, sve sam manje bio siguran da je doista liječnik, unatoč bijelom
ogrtaču.
Nitko u blagovaonici nije obratio posebnu pozornost na mene. Nitko se
nije zagledao, pa čak ni primijetio da sam ondje. Moja prisutnost kao da je
bila posve normalan događaj. Samo se jednom čovjek u bijelome okrenuo i
pitao me — Koliko ostajete?
— Dvije noći — rekao sam. — Odlazim u srijedu.
— Lijepo je ovdje u ovo doba godine, zar ne? Ali dođite nam opet u zimu.
Kad je sve bijelo, onda je osobito lijepo.
— Naoko će možda već izići dok zasniježi — rekla mu je Reiko.
— Točno, ali svejedno, zima je vrlo lijepa — ponovio je on mrko. Bio sam
sve nesigurniji je li doktor ili nije.
— O čemu vi ovdje razgovarate? — pitao sam Reiko, koja kao da me nije
posve shvaćala.

— O čemu razgovaramo? O običnim stvarima. Što se toga dana dogodilo,
ili koje knjige čitamo, ili kakvo će sutra biti vrijeme, znate već. Nemojte mi
reći da se pitate skaču li ljudi na noge i viču li nešto kao: "Sutra će pasti
kiša ako večeras polarni medvjed pojede zvijezde!"
— Ne, ne, naravno da ne — rekao sam. — Samo se pitam o čemu su svi ti
tihi razgovori.
— Ovo je tiho mjesto, pa i ljudi govore tiho — rekla je Naoko. — Skupila
je riblje kosti u kraj tanjura na urednu hrpicu i potapkala usta rupčićem. —
Ovdje nema potrebe dizati glas. Nikoga ni u što ne moraš uvjeravati, niti
moraš privlačiti nečiju pozornost.
— Valjda — rekao sam, ali dok sam jeo u tom tihom okruženju,
iznenađeno sam shvatio da mi nedostaje žamor ljudi. Poželio sam čuti
smijeh i ljude koji bez razloga viču i govore pretjerane stvari. Od takve sam
buke proteklih mjeseci bio umoran, ali dok sam sjedio i jeo ribu u toj
neprirodno tihoj prostoriji, nisam se mogao opustiti. Blagovaonica je
odisala ozračjem specijaliziranog sajma za alatne strojeve. Ljudi koje silno
zanima neko specijalizirano područje okupljaju se na određenome mjestu i
razmjenjuju informacije koje razumiju samo oni.
Kad sam se nakon večere vratio u sobu, Naoko i Reiko objavile su da će
otići u zajedničku kupaonicu Zone C i da se, ako nemam ništa protiv tuša,
mogu istuširati u njihovoj kupaonici. Tako ću učiniti, rekao sam, i nakon što
su otišle svukao sam se, istuširao i oprao kosu. U ormaru za knjige našao
sam ploču Billa Evansa i upravo sam sušio kosu i slušao je kad sam shvatio
da je to ploča koju smo slušali u Naokinoj sobi na njezin rođendan, one noći
kad je plakala i ja sam je zagrlio. Bilo je to prije samo šest mjeseci, ali
činilo mi se da pripada mnogo davnijoj prošlosti. Možda se tako činilo jer
sam o tome tako često mislio - prečesto, toliko da je moje poimanje
vremena već bilo iskrivljeno.
Mjesec je bio tako sjajan da sam ugasio svjetla i ispružio se na kauču da
poslušam glasovir Billa Evansa. Navirući kroz prozor, mjesečina je bacala
duge sjene i zapljuskivala zidove nijansama razblažena tuša. Iz ruksaka sam
izvadio tanku limenu plošku, pustio da mi se usta napune konjakom iz nje,
osjetio kako toplina lagano klizi mojim grlom sve do želuca, a odatle se širi
dalje po svim udovima. Nakon posljednjeg gutljaja zatvorio sam plošku i
vratio je u ruksak. Sad kao da se i mjesečina ljuljala u ritmu glazbe.
Dvadeset minuta kasnije Naoko i Reiko vratile su se s kupanja.

— O! Ovdje je bilo tako mračno da smo pomislile kako si se spakirao i
vratio u Tokio! — uzviknula je Reiko.
— Nema šanse — rekao sam. — Ovako sjajan Mjesec nisam vidio
godinama. Htio sam ga gledati uz ugašeno svjetlo.
— Baš je lijepo — rekla je Naoko. — Reiko, imamo li još one svijeće od
zadnje redukcije?
— Vjerojatno, u ladici u kuhinji.
Naoko je iz kuhinje donijela veliku bijelu svijeću. Ja sam je zapalio,
nakapao malo voska u tanjur i zalijepio. Reiko je na njezinu plamenu
zapalila cigaretu. Dok smo tako sjedili uz svjetlost svijeće usred
nepomućene tišine, počelo mi se činiti kao da smo ostali sami na nekom
dalekom rubu svijeta. Spokojne mjesečeve sjene i lelujave sjene svijeće
susretale su se i stapale na bijelim zidovima stana. Naoko i ja sjedili smo
jedno uz drugo na kauču, a Reiko se smjestila u stolac za ljuljanje sučelice
nama.
— Jesi li za malo vina? — pitala me Reiko.
— Smijete piti? — pitao sam donekle iznenađeno.
— Pa, baš i ne — rekla je Reiko, češući usku s primjesom neugode. — Ali
uglavnom nam gledaju kroz prste. Ako je samo vino ili pivo i ako ne pijemo
previše. Moj prijatelj koji radi ovdje tu i tamo mi ponešto kupi.
— Mi priređujemo vlastite pijanke — rekla je Naoko nestašno. — Samo
nas dvije.
— Lijepo — rekao sam.
Reiko je iz hladnjaka uzela bocu bijelog vina, otvorila je vadičepom i
donijela tri čaše. Vino je bilo pitko i ukusno, kao da je domaće. Kad je ploča
završila, Reiko je ispod kreveta izvadila gitaru, i nakon što ju je ugodila
nježno je promatrajući, počela je svirati polaganu Bachovu fugu. Svako
malo promašila bi neku notu, ali bio je to pravi Bach, s pravim osjećajem —
topao, intiman, i pun radosti muziciranja.
— Ovdje sam počela svirati gitaru — rekla je Reiko. — U sobama nema
glasovira, naravno. Samouka sam i nemam prste za gitaru, pa nikad neću
biti jako dobra, ali obožavam taj instrument. Malen je, jednostavan i lagan,
nešto kao mala topla sobica.
Odsvirala je još jednu kratku Baehovu skladbu, nešto iz neke suite. Dok su
mi oči počivale na plamenu svijeće, pijuckao sam vino i slušao Reikinog
Bacha te osjećao kako napetost u meni polako nestaje. Kad je Reiko
završila s Bachom, Naoko ju je zamolila da svira nešto od Beatlesa.

— Vrijeme je za glazbene želje — rekla je Reiko, namigujući mi. — Svaki
dan me tjera da sviram Beatlese, ja sam joj glazbeni rob.
Unatoč prosvjedu, Reiko je odsvirala sasvim pristojnu Michelle.
— Ta je dobra — rekla je. — Tu pjesmu stvarno volim. — Otpila je gutljaj
vina i odbila dim cigarete. — Osjećam se kao da sam na velikoj livadi dok
pada blaga kiša.
Onda je odsvirala Nowhere Man i Juliju. Dok je svirala, tu i tamo bi
sklopila oči i počela mahati glavom. Nakon pjesme vratila bi se vinu i
cigaretama.
— Sviraj Norvešku šumu — rekla je Naoko.
Reiko je iz kuhinje donijela porculansku macu koja moli. Bila je to kašica,
i Naoko je iz novčanika izvadila novčić od 100 jena te ga ubacila kroz
prorez.
— Što sve ovo znači? — pitao sam.
— To je pravilo — rekla je Naoko. — Kad zatražim Norvešku šumu,
moram staviti 100 jena u kašicu. Ta mi je omiljena, pa zato volim platiti za
nju. Tražim je kad mi se jako sluša.
— A ja tako zarađujem za cigarete! — rekla je Reiko.
Reiko je dobro razgibala prste, a onda je odsvirala Norvešku šumu. Opet je
svirala osjećajno, ali nije se prepuštala sentimentalnosti. I ja sam iz džepa
izvadio novčić od 100 jena i ubacio ga u kašicu.
— Hvala — rekla je Reiko s dražesnim osmijehom.
— Ta pjesma zna me tako rastužiti — rekla je Naoko. — Ne znam, valjda
zamišljam sebe kako lutam nekom dubokom šumom. Sama sam, hladno je i
mračno, i nitko me ne dolazi spasiti. Zato je Reiko nikad ne svira osim ako
zatražim. — To zvuči kao Casablancal — rekla je Reiko smijući se. Nakon
Norveške šume odsvirala je nekoliko bossa nova, a ja nisam skidao očiju s
Naoko. Kao što je napisala u pismu, izgledala je zdravije nego prije, onako
preplanula, tijela čvrstog od tjelovježbe i rada na otvorenom. Oči su joj i
dalje bile kao dva duboka, bistra jezera, a njene malene usnice još su
stidljivo podrhtavale, ali sve u svemu njezina se ljepota počela prometati u
ljepotu zrele žene. Onaj oštar rub - studena oštrina tanke oštrice - koja bi se
katkad mogla nazrijeti u sjenama njezine ljepote sad je gotovo nestala, a
umjesto toga nad njom je sada lebdio neki neobično blažen, tih spokoj.
Ganula me ta njezina nova, nježna ljepota, i zaprepastila pomisao da se žena
može toliko promijeniti u samo pola godine. Osjetio sam da me privlači
jednako kao i uvijek, možda čak i više nego prije, ali pomisao na ono što je

u međuvremenu izgubila također me ražalostila. Nikad više neće je krasiti
ona ljepota, zaokupljena samo sobom, koja kao da hodi vlastitim,
neovisnim putem, samo u mladih djevojaka i nigdje više.
Naoko je rekla da je zanima kako provodim dane. Pričao sam joj o
studentskom štrajku i o Nagasavi. Bilo je to prvi put da sam joj ga
spomenuo. Bio mi je pravi izazov točno joj opisati njegovu čudnovatu
ljudskost, jedinstvenu filozofiju, te njegovu neusredotočenu etiku, ali činilo
se da je Naoko napokon shvatila što joj želim reći. Zatajio sam činjenicu da
s njim idem u lov na cure, te joj otkrio samo to da je taj neobični mladić
jedina osoba u domu s kojom se družim. Sve to vrijeme Reiko je vježbala
Baehovu fugu koju je već odsvirala, povremeno uzimajući stanku da otpije
vino i popuši cigaretu.
— Djeluje mi kao čudna osoba — rekla je Naoko.
— I jest čudan — rekao sam.
— Ali tebi se sviđa?
— Nisam siguran — rekao sam. — Mislim da ne mogu reći kako mi se
baš sviđa. Nagasava ti se ne može svidjeti ili ne svidjeti. On se ne trudi
svidjeti. U tom smislu vrlo je pošten, čak stoik. Nikoga se ne trudi zavarati.
— Stoik koji spava sa svim tim curama? E, to je zbilja čudno — rekla je
Naoko, smijući se. — S koliko je cura spavao?
— Mislim da je već došlo do osamdeset — rekao sam. — Ali u njegovu
slučaju, što je brojka veća, svaki čin sve mu manje znači. Što i mislim da
želi postići.
— I ti to zoveš stoičkim?
— Za njega jest.
Naoko je neko vrijeme razmišljala o mojim riječima. — Ja mislim da je on
mnogo bolesniji u glavu nego ja — rekla je.
— I ja isto — rekao sam. — Ali on je u stanju sve svoje nastrane osobine
uklopiti u neki logički sustav. Genijalan je. Da ga ovamo dovedeš, izašao bi
za dva dana. "Ma da, sve ja to znam", rekao bi. "Razumijem sve što vi tu
radite." Takav je on tip. Takve ljudi poštuju.
— A ja sam valjda sasvim negenijalna — rekla je Naoko. — Ja uopće ne
razumijem što oni ovdje rade - baš kao što ne razumijem ni sebe.
— Nije to zato što nisi pametna — rekao sam. — Normalna si ti. Ja imam
tone stvari koje ne razumijem o sebi. Oboje smo normalni: obični.
Naoko je podigla noge na rub kauča i naslonila bradu na koljena. — Htjela
bih znati više o tebi.

— Ja sam običan dečko - imam običnu obitelj, običan odgoj, obično lice,
obične ocjene, obične misli u glavi.
— Ti obožavaš Scotta Fitzgeralda... Nije li on rekao da ne treba vjerovati
onome tko sebe naziva običnim čovjekom? Ti si mi posudio tu knjigu! —
rekla je Naoko s nestašnim osmijehom.
— Točno — rekao sam. — Ali ovo nije afektacija. Ja doista duboko u sebi
vjerujem da sam običan. Vidiš li ti u meni nešto što nije obično?
— Naravno da vidim! — rekla je Naoko pomalo razdraženo.
— Zar ne shvaćaš? Što misliš, zašto sam spavala s tobom? Jer sam bila
previše pijana pa bih spavala s bilo kim?
— Ne, naravno da to ne mislim — rekao sam.
Naoko je dugo šutjela, gledajući u svoje nožne prste. Ne znajući što da
kažem, otpio sam vino.
— S koliko si ti cura spavao, Toru? — pitala je Naoko sićušnim glasićem,
kao da joj je ta misao upravo pala na pamet.
— Osam-devet — odgovorio sam iskreno.
Reiko je gitara ispala u krilo. — A nemaš još ni dvadeset! — rekla je. —
Kakav ti to život vodiš?
Naoko je i dalje šutjela i promatrala me svojim bistrim očima. Ispričao
sam Reiko o prvoj djevojci s kojom sam spavao i kako smo raskinuti.
Nisam je mogao zavoljeti, objasnio sam. Onda sam joj ispričao kako sam
pod Nagasavinim mentorstvom spavao sa svim onim curama.
— Ne opravdavam se, ali bio sam u agoniji — rekao sam Naoko.
— Viđao sam te gotovo svaki tjedan, razgovarali smo, a znao sam da u
srcu nosiš samo Kizukija. To me je boljelo. Jako me boljelo. Mislim da sam
zato spavao s nepoznatim curama.
Naoko je nekoliko trenutaka odmahivala glavom, a onda je podigla glavu i
pogledala me.
— Onaj put si me pitao zašto nisam spavala s Kizukijem, zar ne? Zanima
li te još?
— Mislim da to zbilja moram znati — rekao sam.
— I ja mislim — rekla je Naoko. — Mrtvi će uvijek biti mrtvi, a mi
moramo živjeti dalje.
Kimnuo sam. Reiko je stalno iznova svirala onaj komplicirani dio,
pokušavajući ga naučiti.
— Bila sam spremna spavati s njim — rekla je Naoko, otkopčavajući
špangu i raspuštajući kosu. Po rukama je premetala tu stvarčicu leptirova

oblika. — I naravno, on je htio spavati sa mnom. Pa smo pokušali. Puno
smo pokušavali. Ali nikad nije uspjelo. Nismo mogli. Tada nisam znala
zašto, i još ne znam. Voljela sam ga, i nisam se brinula zbog gubitka
nevinosti. Rado bih učinila sve što je tražio od mene. Ali nikad nismo
uspjeli.
Naoko je opet podigla raspuštenu kosu i pričvrstila je kopčom.
— Nisam se mogla navlažiti — rekla je sićušnim glasićem. — Nikad mu
se nisam otvorila. Tako da je uvijek boljelo. Bila sam previše suha, previše
je boljelo. Pokušali smo sa svim i svačim - kremicama i tako to - ali i dalje
me boljelo. Pa sam se koristila prstima, ili ustima. Uvijek bih mu to tako
učinila. Znaš što želim reći.
Šutke sam kimao.
Naoko je upravila pogled kroz prozor, u Mjesec, koji je sada izgledao veći
i sjajniji nego ikad prije. — Nikad nisam htjela govoriti o ovome — rekla
je. — Htjela sam to zatvoriti u srcu. Da bar još mogu. Ali moram govoriti o
tome. Ne znam odgovor. Hoću reći, bila sam dosta mokra onoga puta kad
sam spavala s tobom, zar ne?
— A-ha — rekao sam.
— Bila sam mokra od trenutka kad si ušao u moj stan na moj dvadeseti
rođendan. Htjela sam da me grliš. Htjela sam da me svučeš, da me diraš
posvuda i da uđeš u mene. Nikad se prije nisam tako osjećala. Zašto? Zašto
se sve tako događa? Hoću reći, njega sam stvarno voljela.
— A mene ne — rekao sam. — Zanima te zašto si to osjećala prema meni,
iako me nisi voljela?
— Oprosti — rekla je Naoko. — Ne želim te povrijediti, ali toliko moraš
shvatiti: Kizuki i ja imali smo odnos koji je bio uistinu poseban. Bili smo
zajedno od svoje treće godine.
Tako smo odrastali: stalno smo bili zajedno, stalno smo razgovarali,
savršeno smo se razumjeli. Kad smo se prvi put poljubili - u prvom razredu
srednje - bilo je jednostavno prekrasno. Kad sam dobila prvu mjesečnicu,
otrčala sam k njemu i rasplakala se kao malo dijete. Tako smo bili bliski.
Nakon što je umro, nisam znala kako se odnositi prema drugim ljudima.
Nisam znala što znači voljeti nekoga drugog.
Posegnula je za čašom vina na stolu, ali uspjela ju je samo prevrnuti i
proliti vino na sag. Kleknuo sam i dohvatio čašu, te je vratio na stol. —
Želiš li još malo popiti? — pitao sam. Naoko je neko vrijeme šutjela, a onda
je najednom briznula u plač, sva uzdrhtala. Klonuvši, zarila je lice u šake i

počela jecati bez daha, s istom onom silinom kao one noći sa mnom. Reiko
je odložila gitaru i sjela kraj Naoko, milujući joj leđa. Kad ju je obgrlila
rukom, Naoko je zagnjurila lice na njezine grudi poput djetešca.
— Znaš — rekla mi je Reiko — možda bi bilo dobro da se malo odeš
prošetati. Možda na dvadeset minuta. Oprosti, ali mislim da bi joj to
pomoglo.
Kimnuo sam glavom i ustao, navlačeći džemper preko košulje. — Hvala
što ste uskočili — rekao sam Reiko.
— Nema na čemu — rekla je ona namignuvši mi. — Nisi ti kriv. Bez
brige, kad se vratiš bit će dobro.
Noge su me odnijele niz cestu, koja je bila rasvijetljena čudnovato
nestvarnom mjesečinom, i dalje u šumu. Na takvoj mjesečini svi zvuči
poprimili su neki neobičan odjek. Šuplji zvuk mojih koraka kao da je
dolazio iz drugoga smjera, kao da slušam nekoga kako hoda po dnu mora.
Iza sebe bih svako malo začuo neko krckanje ili šuštanje. Nad šumom je
lebdjela teška koprena, kao da noćne životinje zadržavaju dah i čekaju da
prođem.
Na mjestu gdje se puteljak strmo uspinjao među drveće sjeo sam i
pogledao prema zgradi u kojoj je živjela Naoko. Bilo je lako pogoditi koja
je njezina soba. Samo sam trebao pronaći jedini prozor u kojemu je
podrhtavalo slabo svjetlo. Dugo, dugo sam gledao u tu osvijetljenu točku.
Podsjetila me na nešto poput posljednjeg otkucaja umirućeg žara neke duše.
Htio sam skupiti ruke nad onim što je ostalo da ga održim na životu. Gledao
sam i gledao onako kako je Jay Gatsbv noćima gledao sićušno svjetlo na
suprotnoj obali.
Kad sam se pola sata kasnije vratio na prednji ulaz zgrade, čuo sam kako
Reiko vježba gitaru. Tiho sam se uspeo stubama i kucnuo na vrata stana.
Unutra nije bilo ni traga od Naoko. Reiko je sama sjedila na sagu i svirala
gitaru. Prstom je pokazala na vrata spavaće sobe da mi kaže kako je Naoko
ondje. Onda je spustila gitaru na pod i sjela na kauč, pozivajući me da
sjednem kraj nje i raspoređujući ostatak vina na naše dvije čaše.
— Naoko je dobro — rekla je, dotičući mi koljeno. — Bez brige, samo se
mora malo odmoriti. Smirit će se. Malo se uzrujala. Hoćeš u međuvremenu
prošetati sa mnom?
— Može — rekao sam.
Reiko i ja polagano smo se uputili stazom osvijetljenom uličnim lampama.
Kad smo stigli do teniskih i košarkaških terena, sjeli smo na klupu. Ona je

ispod klupe dohvatila košarkašu loptu i počela je prevrtati po rukama. Onda
me zapitala igram li tenis. Znam igrati, rekao sam, ali nisam dobar.
— A košarku?
— Nije mi taj sport jača strana — rekao sam.
— A koji ti je sport jača strana? — pitala je Reiko, a krajičci oka naborali
su joj se u osmijeh. — Osim spavanja s curama.
— Ni u tome nisam baš dobar — rekao sam, a njezine su me riječi
zapekle.
— Samo se šalim — rekla je. — Ne ljuti se. Ali zbilja, reci, što ti dobro
ide?
— Ništa posebno. Imam stvari koje volim raditi.
— Recimo?
— Planinarenje. Plivanje. Čitanje.
— Dakle, voliš sve raditi sam?
— Valjda. Nikad me ne bi mogle uzbuditi igre koje se igraju s drugim
ljudima. U njih se ne mogu uživjeti. Izgubim interes.
— Onda moraš doći na zimu. Idemo na skijaško trčanje. To bi ti se sigurno
svidjelo, cijeli dan tapkaš naokolo po snijegu, dobro se oznojiš. — Pod
svjetlom ulične svjetiljke Reiko je promatrala svoju ruku kao da proučava
neko antikno glazbalo.
— Je li Naoko često takva? — pitao sam.
— Tu i tamo — rekla je Reiko, gledajući sad u lijevu ruku. — Svako malo
se uzruja i tako rasplače. Ali to je u redu. Daje oduška osjećajima. Strašno
je kada to ne možeš. Kad ti se osjećaji nakupe unutra, stvrdnu i odumru,
onda si u velikoj gabuli.
— Jesam li ja rekao nešto što nisam smio?
— Baš ništa. Ne brini se. Samo iskreno govori što misliš. To je najbolje.
Možda katkad malo boli, i netko se može uznemiriti kao Naoko, ali
dugoročno je to najbolje. Tako se moraš ponašati ako zbilja želiš da Naoko
ozdravi. Kao što sam ti na početku rekla, ne smiješ toliko misliti da joj želiš
pomoći, nego se moraš željeti sam oporaviti tako što ćeš njoj pomoći da se
oporavi. Tako se to ovdje radi. Dakle, moraš biti iskren i reći sve što ti
padne na pamet, bar dok si tu. To vani nitko ne radi, zar ne?
— Mislim da ne — rekao sam.
— Svojedobno sam viđala svakakve ljude kako dolaze i odlaze odavde —
rekla je — možda čak previše ljudi. Tako da obično čim nekoga vidim znam
hoće li mu biti bolje ili neće, gotovo instinktivno. Ali u Naokinu slučaju

nisam sigurna. Uopće nemam pojma što će biti s njom. Koliko se meni čini,
može se stopostotno oporaviti već idućeg mjeseca, ili ovako može nastaviti
još godinama. Dakle, stvarno vam ne mogu reći što da činite, osim onog
najopćenitijeg savjeta: budite iskreni i pomažite jedno drugome.
— Zašto vam je tako teško reći što će biti s Naoko?
— Vjerojatno zato što je toliko volim. Mislim da mi osjećaji smetaju pa je
ne vidim jasno. Hoću reći, zbilja je volim. Ali osim toga, ona ima gomilu
drugih problema koji su svi jedni s drugima upetljani, pa je teško razriješiti
samo jedan. Možda će dugo trebati da se svi razmrse, ali nešto bi ih moglo
potaknuti da se razriješe svi odjednom. To je tako. I zato u svezi s njom
nisam sigurna.
Opet je uzela loptu, zavrtjela je u rukama i odbila o zemlju.
— Najvažnije je ne dopustiti sebi da izgubiš strpljenje — rekla je Reiko.
— To je još jedan savjet koji ti mogu dati: ne budi nestrpljiv. Čak i ako je
sve tako zamršeno da ne možeš ništa, ne očajavaj, nemoj da ti pukne film pa
da počneš cimati jedan končić prije nego što se da odriješiti. Moraš shvatiti
da će taj proces biti dugačak i da ćete polako rješavati stvari, jednu po
jednu. Misliš da ćeš moći?
— Mogu pokušati — rekao sam.
— Možda će dugo trajati, znaš, a čak i onda možda se neće potpuno
oporaviti. Jesi li mislio na to?
Kimnuo sam glavom.
— Teško je čekati — rekla je, udarajući loptom o zemlju. — Posebice kad
si u toj dobi. Samo sjedi i čekaj da se oporavi. Bez rokova, bez jamstava.
Misliš da ćeš moći? Voliš li je toliko?
— Nisam siguran — rekao sam iskreno. — Kao ni Naoko, ni ja nisam
siguran što točno znači nekoga voljeti. Premda je ona to malo drukčije
mislila. Ali ja želim dati sve od sebe. Moram, inače neću znati kamo. Kao
što ste rekli, Naoko i ja moramo spasiti jedno drugo. To je jedini način da
ijedno bude spašeno.
— A hoćeš li nastaviti spavati s curama koje sretneš?
— Ne znam ni što s time da radim — rekao sam. — Što mislite? Da
čekam i masturbiram? Ni tu baš nemam kontrolu nad situacijom.
Reiko je spustila loptu na zemlju i potapšala me po koljenu. — Slušaj —
rekla je — neću ti reći da prestaneš spavati s curama. Ako tebi to ne smeta,
onda je u redu. To je ipak tvoj život, to ti moraš odlučiti. Ja samo kažem da
se ne bi smio trošiti na neki neprirodan način. Razumiješ što želim reći? To

bi bila velika šteta. Devetnaesta i dvadeseta godina predstavljaju ključnu
etapu u sazrijevanju karaktera, i ako dopustiš sebi da postaneš izopačen u
toj dobi, to će ti u kasnijim godinama pričinjavati bol. Istina je. Zato dobro
o tom razmisli. Ako se želiš brinuti za Naoko, brini se za sebe.
Rekao sam da ću razmisliti o tome.
— I ja sam jednom imala dvadeset. Jednom davno. Možeš li vjerovati?
— Naravno da vjerujem.
— U srcu?
— U srcu — rekao sam nasmiješivši se.
— A bila sam i zgodna. Ne kao Naoko, ali bogme dosta zgodna. Nisam
imala sve ove bore.
Rekao sam da mi se njezine bore jako sviđaju. Zahvalila mi je.
— Ali nikad nijednoj drugoj ženi nemoj reći da ti se sviđaju njene bore —
dodala je. — Ja to volim čuti, ali ja sam iznimka.
— Bit ću oprezan — rekao sam.
Izvukla je novčanik iz džepa na hlačama i pružila mi fotografiju iz pretinca
za kartice. Bila je to kolor fotografija slatke djevojčice od desetak godina na
skijama u šarenom skijaškom odijelu, koja je stajala na snijegu i dražesno
se smijala u kameru.
— Nije li lijepa? Moja kći — rekla je Reiko. — Poslala mi ju je u siječnju.
Sad joj je - koliko? - devet godina.
— Ima vaš osmijeh — rekao sam, vraćajući sliku. Reiko je stavila
novčanik u džep, te, šmrcnuvši, zatakla cigaretu među usnice i zapalila je.
— Trebala sam biti koncertna pijanistica — rekla je. — Imala sam talenta,
i ljudi su to prepoznali i radili strku oko mene dok sam odrastala.
Pobjeđivala sam na natjecanjima i imala najviše ocjene na konzervatoriju, a
nakon diplome trebala sam studirati u Njemačkoj. Nijednog oblačka na
vidiku. Sve je išlo savršeno, a kad i nije, uvijek je postojao netko tko će to
popraviti. Ali onda se jednoga dana nešto dogodilo, i sve se raspalo. Bila
sam na posljednjoj godini konzervatorija, i primicalo se dosta važno
natjecanje. Stalno sam vježbala za njega, ali onda mi se najednom mali prst
na ruci prestao micati. Ne znam zašto, ali jednostavno je prestao. Pokušala
sam ga masirati, namakati u vrućoj vodi, nekoliko dana pauzirati od
vježbanja: ništa nije pomagalo. Onda sam se uplašila i otišla doktoru.
Proveli su sve moguće pretrage, ali ništa nisu našli. Sa samim prstom je sve
bilo u redu, i živci su bili u redu, tako su rekli: nije bilo razloga da se
prestane micati. Problem je morao biti psihičke prirode. Onda sam otišla

psihijatru, ali ni on nije znao što mi je. Vjerojatno stres pred natjecanje,
rekao je, i savjetovao mi da se na neko vrijeme maknem od glasovira.
Reiko je duboko udahnula i ispuhnula dim. Onda je nekoliko puta
istegnula vrat na stranu.
— I tako sam se otišla oporaviti baki na obalu Izua. 16 Mislila sam da ću
zaboraviti na to natjecanje i istinski se opustiti, provesti nekoliko tjedana
daleko od glasovira i činiti što mi dođe. Ali bilo je beznadno. Mislila sam
samo o glasoviru. Možda više nikad neću moći pomaknuti prst. Kako ću
živjeti ako se to dogodi? Po mozgu su mi se stalno vrtjele iste misli. A nije
ni čudo: do tada je glasovir bio cijeli moj život. Počela sam svirati s četiri
godine, i dok sam odrastala mislila sam samo na glasovir, ni na što drugo.
Nikad nisam obavljala kućanske poslove da ne ozlijedim prste. Ljudi su
obraćali pozornost na mene samo zbog jednoga: mog dara za sviranje.
Uzmite glasovir djevojci koja je tako odrastala, i što ostane? A onda, škljocl
U glavi mi je nastala potpuna zbrka. Sve se smračilo.
Bacila je cigaretu na zemlju i ugasila je nogom, a onda još nekoliko puta
nakrivila vrat.
— To je bio kraj moga sna o pijanističkoj karijeri. Provela sam dva
mjeseca u bolnici. Počela sam micati prstom ubrzo nakon što sam stigla, pa
sam se vratila na konzervatorij i diplomirala, ali nečega je u meni nestalo.
Neki dragulj energije ili nešto takvo nestalo je - ishlapjelo - iz moga tijela.
Doktor je rekao kako nemam dovoljno umne snage da bih postala
profesionalni pijanist, pa mi je savjetovao da na to zaboravim. I tako sam
nakon diplome poučavala učenike kod kuće. Ali razdirala me strašna bol.
Bilo mi je kao da mi više nema života. Imala sam tek malo više od
dvadeset, a najbolji dio života bio je iza mene. Shvaćaš li kako je to užasno?
Preda mnom su bile tolike mogućnosti, a onda sam se jednoga dana
probudila i toga više nije bilo. Gotovo je s pljeskom, nitko više neće oko
mene raditi strku, nitko mi neće govoriti kako sam nevjerojatna. Dan za
danom provodila sam u kući poučavajući susjedsku djecu Beverovim
vježbama 17 i sonatinama. Bila sam toliko jadna, stalno sam plakala. Što li
sam sve propustila! Slušala sam kako ljudi mnogo manje daroviti od mene
osvajaju druga mjesta na natjecanjima ili drže recital u toj i toj dvorani, i
suze bi mi potekle potokom.
— Moji roditelji hodali su oko mene na prstima da me nečim ne povrijede.
Ali znala sam koliko su razočarani. Njihova kći, kojom su se tako ponosili,
najednom je postala bivši duševni bolesnik. Ne mogu me čak niti udati. Kad

živiš s nekim, osjećaš što misle, i to mi je bilo grozno. Bojala sam se izići,
bojala sam se da me susjedi ogovaraju. I onda, škljocl Opet isto - zbrka,
mrak. To mi se dogodilo u dvadeset četvrtoj, i taj put u sanatoriju sam
provela sedam mjeseci. Ne u ovom: u pravoj ludnici s visokim zidovima i
zaključanim kapijama. Bila je to prljava ustanova bez glasovira. Nisam
znala što ću sa sobom. Samo sam znala da želim što prije izići, pa sam se
očajnički trudila oporaviti. Sedam mjeseci: dugih sedam mjeseci. Tad su mi
se počele pojavljivati bore.
Reiko se nasmiješila, a usnice su joj se široko razvukle.
— Nedugo nakon što sam izišla iz bolnice upoznala sam nekoga i udala se.
Bio je godinu dana mlađi od mene, inženjer, radio je u tvornici zrakoplova,
ja sam ga poučavala. Dobar čovjek. Nije mnogo govorio, ali bio je srdačan i
iskren. Uzimao je satove kod mene šest mjeseci, a onda me najednom
zaprosio. Tek tako - jednoga dana dok smo poslije sata pili čaj. Vjeruješ li ti
to? Nikad nismo izlazili niti se držali za ruke. Uhvatio me posve
nespremnu. Rekla sam mu da se ne mogu udati. Rekla sam da mi je drag i
sviđa mi se kao osoba, ali iz nekih se razloga ne mogu udati za njega. Htio
je znati iz kojih, pa sam mu sve sasvim otvoreno objasnila - da sam dvaput
bila u bolnici zbog sloma živaca. Rekla sam mu sve - što je bio uzrok, u
kakvu sam stanju, i kako postoji mogućnost da se to ponovi. Kazao je da
mora malo razmisliti, a ja sam mu rekla neka samo razmišlja, koliko god
mu vremena treba. Ali kad je idućeg tjedna došao na sat, rekao je da me i
dalje želi za ženu. Zamolila sam ga da pričeka tri mjeseca. Možemo se
viđati ta tri mjeseca, rekla sam, i ako onda još bude htio da se vjenčamo,
opet ćemo razgovarati.
— Tijekom ta tri mjeseca izlazili smo jednom tjedno. Išli smo posvuda,
razgovarali o svemu, i počeo mi se jako sviđati. Kad sam bila s njim,
osjećala sam kao da mi se život napokon vratio. Kad bih bila nasamo s
njim, osjećala sam veliko olakšanje: mogla sam zaboraviti na sve grozne
stvari koje su mi se dogodile. Pa što onda ako nisam uspjela postati
koncertna pijanistica? Pa što onda ako sam morala boraviti u mentalnoj
ustanovi? Moj život nije završio. Život je i dalje prepun divnih stvari koje
dotad nisam iskusila. Ako ni zbog čega drugoga, bila sam mu silno
zahvalna što je u meni probudio te osjećaje. Kad su prošla tri mjeseca, opet
me zaprosio. I evo što sam mu rekla: "Ako želiš spavati sa mnom, nemam
ništa protiv. Ni s kim još nisam spavala, a ti si mi vrlo drag, pa ako želiš da
vodimo ljubav, nemam baš ništa protiv. Ali udaja je nešto sasvim drugo.

Ako se oženiš mnome, preuzet ćeš sve moje probleme, a oni su mnogo gori
nego što možeš zamisliti."
— Rekao je da ga nije briga, da ne želi samo spavati sa mnom, želi se
oženiti, dijeliti sve ono što imam u sebi. I to je zbilja mislio. Bio je čovjek
koji će reći samo ono što stvarno misli, i učiniti sve što je rekao. Pa sam
pristala na udaju. Drugo nisam mogla. Vjenčali smo se, da vidimo, četiri
mjeseca kasnije, mislim da je tako bilo. Posvađao se s roditeljima zbog
mene pa su ga se odrekli. Bio je iz stare obitelji iz ruralnog dijela Sikokua.
Raspitali su se o meni i saznali da sam dvaput bila u bolnici. Nije ni čudo
što su se protivili tom braku. Uglavnom, nismo imali vjenčani obred. Samo
smo otišli matičaru, registrirali se i otputovali u Hakone na dvije noći. To
nam je bilo dovoljno: bili smo sretni. Napokon, do dana vjenčanja ostala
sam djevica. Bilo mi je 25 godina! Vjeruješ li ti to?
Reiko je uzdahnula i opet podigla košarkašku loptu.
— Mislila sam da će dok god sam s njim sve biti u redu — nastavila je. —
Dok god sam s njim, problema neće biti. To je najvažnije za ovakve bolesti
kakve mi imamo: osjećaj povjerenja. Ako se predam u ruke toj osobi, bit ću
dobro. Ako se moje stanje počne i mrvicu pogoršavati - ako mi se odšarafi i
jedna daska u glavi - on će odmah primijetiti, pa će to neopisivo brižno i
strpljivo popraviti, on će opet zašarafiti ono što se razlabavilo, poslagat će
sve upetljane konce. Ako imamo taj osjećaj povjerenja, bolest se neće
vratiti. Nema više škljocl Bila sam tako sretna! Život je bio divan! Osjećala
sam se kao da me netko izvukao iz hladnog, uzburkanog mora, umotao u
deku i položio u topli krevet. Dvije godine nakon vjenčanja rodila sam
dijete, i onda sam imala zbilja pune ruke posla! Praktički sam zaboravila na
bolest. Ujutro bih ustala i obavila kućanske poslove, te se brinula o djetetu i
kuhala mužu ručak kad bi došao s posla. Svaki dan isto, ali ja sam bila
sretna. Bilo je to vjerojatno najsretnije razdoblje u mom životu. Koliko je
trajalo, pitam se? Bar do moje trideset i prve. A onda, odjednom, škljocl
Opet se dogodilo. Raspala sam se.
Reiko je zapalila cigaretu. Vjetar je zamro. Dim se dizao u ravnoj crti i
nestajao u tami noći. Tek tada primijetio sam da se nebo napunilo
zvijezdama.
— Nešto se dogodilo? — pitao sam.
— Jest — rekla je — nešto vrlo čudno, kao da su mi postavili klopku. Čak
i sad me prođe jeza kad se toga sjetim. — Reiko je slobodnom rukom

protrljala sljepoočnicu. — Oprosti što te silim da sve ovo slušaš. Došao si
vidjeti Naoko, ne slušati moju priču.
— Ali zbilja bih je volio čuti — rekao sam. — Ako nemate ništa protiv,
rado bih čuo sve do kraja.
— Pa — počela je Reiko — kad nam je kći krenula u vrtić, opet sam
počela svirati, malo pomalo. Ne za druge ljude, samo za sebe. Počela sam s
kratkim skladbama Bacha, Mozarta, Scarlattija. Nakon tako dugog
razdoblja praznine, naravno, nije mi se odmah vratio osjećaj za glazbu. I
prsti mi se nisu htjeli micati kao nekoć. Ali bila sam presretna što opet
sviram glasovir. Držeći ruke na tipkama, shvatila sam koliko sam voljela
glazbu - i žudim za njom. Moći svirati sam sebi, to je divna stvar.
— Kao što sam već rekla, svirala sam od svoje četvrte godine, ali palo mi
je na pamet da nikad nisam svirala samo za sebe. Uvijek sam se trudila
položiti neki ispit ili uvježbati zadanu skladbu da nekoga impresioniram.
Sve su to, naravno, važne stvari ako kaniš svladati neki instrument. Ali kad
zadeš u određene godine, moraš početi svirati sebi. To je prava bit glazbe.
Da bih to napokon shvatila, morala sam izići iz elitnog društva i prijeći
trideset prvi rođendan. Poslala bih dijete u vrtić i brzo posvršavala sve po
kući, a onda bih sat ili dva provela svirajući omiljenu glazbu. Dosad još sve
u redu, zar ne? Kimnuo sam glavom.
— A onda mi je jednoga dana došla u posjet gospođa iz susjedstva, koju
sam poznavala iz viđenja na ulici, i zamolila me da njezinoj kćeri držim sate
glasovira. Nisam poznavala njezinu kćer - iako smo živjeli u istoj četvrti,
kuće su nam bile dosta daleko - ali prema ženinim riječima mala je prolazila
kraj moje kuće i svidjelo joj se kako sviram. Jednom me je i vidjela, i sada
gnjavi majku da joj dajem sate. Bila je u četvrtom razredu, i već je uzimala
satove od mnogih učitelja, ali uvijek bi nešto pošlo po zlu, i sad nije imala
nikoga.
— Odbila sam je. Imala sam rupu od nekoliko godina, i možda bi imalo
smisla uzeti apsolutnog početnika, ali nisam mogla hvatati korak s nekim
tko je već godinama odlazio na sate. Osim toga, imala sam previše posla
oko svoje kćeri, i premda to nisam ženi rekla, nitko ne može s djetetom koje
stalno mijenja učitelje. Onda me žena zamolila da bar učinim njezinoj kćeri
uslugu i jednom se s njom upoznam. Bila je prilično nasrtljiva, i vidjela sam
da me neće tek tako pustiti na miru, pa sam pristala upoznati se s
djevojčicom - ali samo upoznati. Tri dana kasnije djevojčica je sama došla k
meni. Bila je pravi anđeo, posjedovala je neku čistu, dražesnu, prozračnu

ljepotu. Imala je dugu sjajnu kosu, crnu kao svježe zamiješan tuš, vitke,
graciozne ruke i noge, bistre oči i nježna ustašca koja su izgledala kao da ih
je netko isklesao. Kad sam je ugledala, ostala sam bez riječi. Sjedeći na
mojem kauču pretvorila je moj dnevni boravak u otmjeni salon. Od izravna
pogleda na nju zaboljele su me oči: morala sam zaškiljiti. Uglavnom, takva
je bila. I sad je jasno vidim.
Reiko je suzila oči kao da u tom času zamišlja djevojčicu.
— Razgovarale smo cijeli sat uz kavu - o svemu i svačemu: glazbi,
njezinoj školi, baš svemu. Odmah sam vidjela da je pametna. Znala je voditi
razgovor: imala je jasna, oštroumna razmišljanja i urođeni dar da iz drugoga
izmami mišljenje. To je bilo gotovo zastrašujuće. Tad još nisam mogla
odrediti što je čini tako zastrašujućom. Samo sam primijetila kako je
zastrašujuće inteligentna. Ali pred njom sam izgubila svu normalnu moć
rasuđivanja koju sam možda imala. Njezina ljepota i mladost toliko me se
dojmila da sam sebe počela promatrati kao niže biće, nezgrapni primjerak
ljudske vrste koji o njoj misli sve najgore zbog vlastita izopačenog i
pokvarenog uma.
Reiko je nekoliko puta odmahnula glavom.
— Da sam lijepa i pametna kao ona, bila bih normalno ljudsko biće. Što ti
još treba ako si tako pametan i tako lijep? Zašto bi mučio i gazio one slabije
i manje vrijedne od sebe ako te svi tako vole? Kakvog je razloga moglo biti
za takvo ponašanje?
— Je li vam učinila nešto strašno?
— Pa, samo da kažem kako je mala bila patološka lažljivica. Jednostavno
rečeno, bila je bolesno lažljiva. Sve je izmišljala. A dok bi izmišljala sve te
priče, i sama bi u njih povjerovala. A onda bi sve oko sebe promijenila kako
bi se uklopilo u njezinu priču. Um joj je radio tako brzo da je stalno bila
korak ispred tebe i raščišćavala stvari koje bi se tebi inače učinile čudnima,
pa ti nikad ne bi palo na pamet da laže. Kao prvo, nitko nikad ne bi
posumnjao da bi takva lijepa djevojčica lagala o najobičnijim stvarima. ]a u
svakom slučaju ne. Šest mjeseci govorila mi je hrpe laži prije nego sam i
izdaleka naslutila da nešto nije u redu. Lagala je o svemu, a ja nikad nisam
posumnjala. Znam da zvuči blesavo.
— O čemu je lagala?
— Kad kažem o svemu, mislim baš o svemu. — Reiko se sarkastično
nasmijala. — Kad ljudi nešto slažu, moraju izmisliti gomilu drugih laži
kojima će potkrijepiti prvu. To se zove "mitomanija". Kad prosječni

mitoman laže, obično je riječ o bezazlenim primjercima pa većina ljudi
primijeti. Ali ta djevojčica ne. Da bi sebe zaštitila, i ne trepnuvši je bila u
stanju izreći najopakiju laž. Zlorabila je sve što je mogla. A lagala je manje
ili više ovisno o tome s kim je razgovarala. Majci ili bliskim prijateljima
koji bi odmah primijetili rijetko je lagala, a ako je morala, bila je jako, jako
pažljiva i izmišljala laži koje ne bi procurile. Ili ako bi procurile, našla bi
neko opravdanje ili bi se ispričala onim svojim plačnim glasićem, a iz
lijepih okica curile bi joj suze. Pa se više nitko nije mogao ljutiti na nju.
— Još ne znam zašto je izabrala mene. Jesam li joj ja bila samo još jedna
žrtva, ili izvor spasa? Jednostavno ne znam. Naravno, to sada i nije važno.
Sad kad je sve gotovo. Sad kad sam ovakva.
Uslijedila je kratka tišina.
— Ponovila je ono što mi je rekla njezina majka, da ju je dirnulo moje
sviranje dok je prolazila kraj kuće. Nekoliko puta me vidjela na ulici i
počela je prema meni gajiti obožavanje. Upotrijebila je upravo tu riječ:
"obožavanje". Od toga sam jarko pocrvenjela. Hoću reći, da te "obožava"
takva prekrasna lutkica! Ali ne mislim da je u tome sasvim lagala. Već sam
bila zašla u tridesete, i nikad nisam mogla biti tako lijepa i pametna kao
ona, a nisam ni imala nikakav poseban dar, ali očito sam imala nešto što ju
je privuklo k meni, nešto što joj je nedostajalo, pretpostavljam da je bilo
tako. Zacijelo ju je to isprva zainteresiralo. Kad se sada toga sjetim, čini mi
se da je bilo tako. I ne hvalim se.
— Ne, znam što hoćete reći.
— Donijela je sa sobom neke note i pitala smije li mi nešto odsvirati. Pa
sam joj dopustila. Bila je to jedna od Bachovih invencija. Izvedba joj je
bila...zanimljiva. Ili da kažem čudna? Jednostavno, nije bila uobičajena.
Naravno da nije bila dotjerana. Ona nije išla u pravu školu, a ono malo
satova što je uzimala bilo je neredovito; uglavnom je bila samouka. Zvuk
joj je bio neizvježban. Na audiciji za glazbenu školu odmah bi je odbili. Ali
ona je to oživjela. Premda je 90% bilo grozno, preostalih 10% bilo je tu:
pod njezinim je prstima propjevalo: bila je to glazba. I to Bachova
invencija! Pa me zainteresirala. Poželjela sam saznati više o njoj.
L
— Ne treba reći da je svijet pun djece koja sviraju Bacha mnogo bolje od
nje. Dvadeset puta bolje. Ali većina njihovih izvedbi u sebi ne bi imala
ništa. Bile bi šuplje, prazne. Ova mala imala je lošu tehniku, ali imala je
malo onoga nečeg što ljude privlači - ili bar mene - da se užive u njezinu

izvedbu. Pa sam odlučila da bi je možda vrijedilo podučavati. Naravno, nije
dolazilo u obzir da je počnem poučavati ispočetka, tako da postane
profesionalka. Ali osjećala sam da od nje možda mogu stvoriti sretnu
pijanisticu kao što sam ja tada bila - i još jesam - nekoga tko uživa
muzicirati samo za svoju dušu. Ali pokazalo se da je to bila lažna nada. Ona
nije bila od ljudi koji bi nenametljivo činili stvari za svoju dušu. To dijete
detaljno je proračunavalo sva sredstva koja su mu bila na raspolaganju kako
bi zadivilo druge. Znala je točno što treba učiniti kako bi je ljudi cijenili i
hvalili. I točno je znala kakvom će izvedbom namamiti mene. Sve je
proračunala, sigurna sam, i dala sve od sebe da uvježba najvažnije odlomke
specijalno za mene. Točno je mogu zamisliti kako to radi.
— No ipak, čak i sad, nakon što mi je sve to postalo jasno, ja mislim da je
to bila prekrasna izvedba, i da je opet čujem, isti bi me trnci proželi. I sad
kad znam sve o njenim manama, lukavštinama i lažima, i dalje bih se
naježila. Kažem ti, ima na svijetu takvih stvari.
Reiko se suho i grubo nakašljala i zašutjela.
— I, jeste li je uzeli za učenicu? — pitao sam.
— Jesam. Jedan sat na tjedan. Subotom ujutro. Subotom nije išla u školu.
Nijednom nije izostala sa sata, nijednom nije zakasnila, bila je idealna
učenica. Uvijek je vježbala za sat. Nakon svakog sata pojele bismo kolač i
malo čavrljale.
U tom trenu Reiko je pogledala na sat kao da se najednom nečega sjetila.
— Zar se ne bismo trebali vratiti u sobu? Malo se brinem za Naoko. Nisi
valjda ti sada na nju zaboravio?
— Naravno da nisam — nasmijao sam se. — Samo sam se udubio u vašu
priču.
— Ako želiš čuti ostatak, sutra ću ti ispričati. To je duga priča, preduga da
se ispriča odjedanput.
— Vi ste prava Šeherezada.
— Znam — rekla je, smijući se sa mnom. — Nikad se nećeš vratiti u
Tokio.
Vratili smo se istim putem po šumskoj stazi i stigli do stana. Svijeće su
bile utrnute, svjetla u dnevnoj sobi pogašena. Vrata spavaće sobe bila su
otvorena, a u dnevni boravak dopiralo je svjetlo svjetiljke na noćnom
stoliću. Naoko je sjedila sama na kauču, u polumraku. Presvukla se u
komotnu plavu spavaćicu, čiji je ovratnik čvrsto stegnula oko vrata, a noge
podvila pod sebe na kauč. Reiko joj je prišla i položila joj ruku na tjeme.

— Sad si dobro?
— Jesam. Oprosti — odgovorila je Naoko slabim glasićem. Onda se
okrenula meni i ponovila ispriku. — Sigurno sam te uplašila.
— Malo — rekao sam s osmijehom.
— Dođi — rekla je. Kad sam sjeo kraj nje, Naoko se nagnula prema meni,
i dalje podvijenih nogu, sve dok joj lice nije gotovo doticalo moje uho, kao
da će mi otkriti neku tajnu. Onda me ovlaš poljubila kraj uha. — Oprosti —
rekla je još jednom, ovaj put ravno u moje uho, utišanim glasom. A onda se
odmaknula od mene.
— Katkad sam tako zbrkana — rekla je — da ne znam što se događa.
— To se i meni stalno događa — rekao sam. Naoko se nasmiješila i
pogledala me.
— Ako bi htjela — rekao sam — volio bih da mi još pričaš o sebi. Kako
živiš tu. Što radiš svaki dan. O ljudima koje susrećeš.
Naoko mi je govorila o svome dnevnom rasporedu, izražavajući se
kratkim, ali kristalno jasnim rečenicama. Buđenje u šest ujutro. Doručak u
stanu. Čišćenje ptičnjaka. Zatim uobičajeni poljodjelski poslovi. Ona je
vodila brigu o povrću. Prije ili poslije ručka imala je ili jednosatnu sesiju s
doktorom ili grupnu raspravu. Popodne je mogla birati neki tečaj koji je
zanima, posao u polju ili sport. Išla je na nekoliko tečajeva: francuski,
pletenje, glasovir, povijest starog vijeka.
— Reiko me uči svirati glasovir — rekla je. — Podučava i gitaru. Svi se
izmjenjujemo kao učenici i nastavnici. Netko tko tečno govori francuski
podučava francuski, jedna osoba koja se bavila sociologijom podučava
povijest, druga koja dobro plete podučava pletenje: imamo zbilja
impresivnu školu. Nažalost, ja nemam nešto što bih mogla podučavati.
— Ni ja — rekao sam.
— Ovdje u učenje ulažem mnogo više energije nego na fakultetu. Puno
radim i uživam — zbilja.
— Što radiš poslije večere?
— Razgovaram s Reiko, čitam, slušam ploče, idem drugima u goste pa
igramo igrice, takve stvari.
— Ja vježbam gitaru i pišem autobiografiju — rekla je Reiko.
— Autobiografiju?
— Ma šalim se — nasmijala se Reiko. — Idemo spavati oko deset. Zbilja
zdrav život, zar ne? Spavamo kao mala djeca.

Pogledao sam na sat. Bilo je nekoliko minuta do devet. — Onda će vam se
vjerojatno uskoro prispavati.
— U redu je. Danas možemo duže ostati budne — rekla je Naoko. —
Dugo te nisam vidjela, želim još razgovarati. Pričaj.
— Kad sam maloprije bio sam, odjednom sam počeo misliti na prošlost —
rekao sam. — Sjećaš li se kad smo ti Kizuki i ja došli u bolnicu u posjet?
Onu na moru. Mislim da je to bilo u prvom srednje.
— Kad sam operirala pluća — rekla je Naoko s osmijehom. — Naravno,
sjećam se. Ti i Kizuki došli ste motorom. Donio si mi bombonijeru, i sve su
se čokoladice bile rastopile. Bilo ih je užasno teško jesti! Ne znam, to mi
djeluje kao da je bilo jako davno.
— Da, stvarno. Mislim da si tada pisala pjesmu, neku dugačku.
— Sve cure u tim godinama pišu pjesme — zakikotala se Naoko. — Što te
na to odjednom podsjetilo?
— I ja se pitam. Miris morskog vjetra, oleandri: najednom mi se pojavilo
pred očima. Je li te Kizuki često posjećivao u bolnici?
— Ma kakvi! Poslije smo se oko toga strašno posvađali. Došao je jednom,
i onda poslije s tobom, i to je bilo to. Bio je grozan. A onaj prvi put nije
mogao sjediti na miru pa je ostao samo desetak minuta. Donio mi je naranče
i mumljao nešto što nisam razumjela, onda mi je ogulio naranču i nešto
dalje mumljao, a onda je otišao. Rekao je da je alergičan na bolnice. —
Naoko se nasmijala. — Kad su te stvari bile u pitanju, uvijek je bio kao
dijete. Hoću reći, nitko ne voli bolnice, zar ne? Zato ljudi i posjećuju
bolesnike, da im bude bolje, da ih malo obodre i tako to. Ali Kizuki to nije
shvaćao.
— Ali nije se loše ponašao kad smo te nas dvojica došli posjetiti. Bio je
normalan.
— Jer si ti bio s njim — rekla je Naoko. — Uvijek je bio takav s tobom.
Trudio se sakriti svoje slabosti. Sigurna sam da si mu bio veoma drag. Bilo
mu je stalo da vidiš samo njegovu najbolju stranu. Sa mnom nije bio takav.
Isključio bi obrambene mehanizme. Znao je biti vrlo ćudljiv. Jednog trena
bi brbljao, a onda bi pao u depresiju. To se stalno događalo. Takav je bio od
malih nogu. Ali trudio se promijeniti, poboljšati.
Naoko je ponovno prekrižila noge na kauču.
— Silno se trudio, ali nije pomagalo, pa bi se zbog toga jako naljutio ili
rastužio. Imao je mnogo dobrih i lijepih osobina, ali nikad nije mogao
zadobiti samopouzdanje koje mu je trebalo.

"Moram učiniti ovo, moram promijeniti ono", stalno je tako mislio, sve do
samoga kraja. Jadan Kizuki.
— Pa ipak — rekao sam ja — ako se uvijek trudio pokazati mi najbolju
stranu, rekao bih da je uspio. Ja sam i vidio samo njegovu najbolju stranu.
Naoko se nasmiješila. — Bio bi presretan kad bi te sad mogao čuti. Bio si
mu jedini prijatelj.
— I on meni — rekao sam. — Nikad nikoga drugog nisam mogao nazvati
pravim prijateljem, ni prije ni poslije njega.
— Zato mi je bilo tako lijepo s vama dvojicom. Onda sam i ja vidjela
samo njegovu najbolju stranu. Kad smo nas troje bili zajedno, mogla sam se
opustiti i zaboraviti na brige. To su mi bili najdraži trenuci. Ne znam kako
je tebi bilo.
— Ja sam se brinuo što ti misliš — rekao sam, odmahnuvši glavom.
— Problem je bio što to nije moglo trajati dovijeka — rekla je Naoko. —
Nemoguće je održati takve savršene male kružoke. Kizuki je to znao, a i ja,
a i ti. Zar ne?
Kimnuo sam glavom.
— Ali da ti pravo kažem — nastavila je Naoko — ja sam voljela i njegovu
slabu stranu. Voljela sam je kao što sam voljela njegovu dobru stranu. U
njemu nije bilo baš ničega zlobnog ni podmuklog. Bio je slab, to je sve.
Pokušala sam mu to reći, ali nije mi vjerovao. Stalno mi je govorio da je to
zato što smo zajedno od treće godine. Govorio mi je da ga predobro
poznajem: da ne vidim razliku između njegovih jakih strana i mana, da su
mi one sve iste. Ali nije me mogao natjerati da promijenim mišljenje. I dalje
sam ga jednako voljela, i nikad me nije zanimao nitko drugi.
Naoko me pogledala s tužnim osmijehom.
— I dok smo bili samo djeca, imali smo zaista neobičan odnos. Kao da
smo bili spojenim nekom tjelesnom vezom. Ako bismo bili razdvojeni, neka
specijalna gravitacijska sila opet bi nas spojila. Kad smo postali cura i
dečko, to je bila najprirodnija stvar na svijetu. Nismo o tome morali
razmišljati ni odlučivati. Počeli smo se ljubiti u dvanaestoj a dirati u
trinaestoj. Ja bih otišla u njegovu sobu ili on u moju, i onda bih ga dovela
do kraja rukama. Nikad mi nije palo na pamet da smo preuranili. To se
dogodilo normalno. Ako se htio igrati s mojim grudima ili picom, uopće mi
nije smetalo, ili ako je htio svršiti, nisam imala ništa protiv da mu
pomognem u tome. Sigurna sam da bismo se oboje šokirali kad bi nas netko
optužio da smo nešto skrivili. Jer nismo. Samo smo činili ono što smo

trebali. Oduvijek smo jedno drugome pokazivali sve dijelove tijela, lb je
bilo gotovo kao da nam naša tijela zajednički pripadaju. Ali isprva smo se
trudili ne ići dalje od toga. Bojali smo se da ne zatrudnim, a tada još nismo
imali pojma kako se to sprječava... Uglavnom, tako smo Kizuki i ja rasli
zajedno, s rukom u ruci, kao nerazdvojan par. Gotovo da nismo osjećali
pritisak seksa ni tjeskobu koja nastaje kada djeci u pubertetu naglo naraste
ego. Što se tiče seksa bili smo potpuno otvoreni, a što se tiče naših ega,
budući da smo ih međusobno upijali i dijelili, nismo ih bili jako svjesni.
Shvaćaš što hoću reći?
— Valjda — rekao sam.
— Nismo mogli podnijeti razdvojenost. Da je Kizuki poživio, sigurno
bismo bili zajedno, i voljeli se, a onda bismo polako postali nesretni.
— Nesretni? Zašto?
Naoko je nekoliko puta prošla prstima kroz kosu, začešljavajući je.
Skinula je kopču, pa joj je kosa pala preko lica kad je nagnula glavu.
— Jer bismo morali svijetu vratiti sve dugove — rekla je, podižući oči u
razinu s mojima. — Bol odrastanja. Nismo platili kad smo trebali, pa su
nam računi došli na naplatu. Zato je Kizuki to učinio, i zato sam ja ovdje.
Bili smo kao djeca koja odrastaju gola na pustom otoku. Kad bismo
ogladnjeli, jednostavno bismo ubrali bananu; kad bismo osjetili
usamljenost, zaspali bismo jedno drugome u naručju. Ali takve stvari ne
traju zauvijek. Brzo smo odrasli i morali smo ući u društvo. Zato si nam ti
bio tako važan. Ti si bio karika koja nas je povezivala s vanjskim svijetom.
Preko tebe smo se pokušavali uklopiti u vanjski svijet što smo bolje mogli.
No na kraju, naravno, nismo uspjeli.
Kimnuo sam glavom.
— Ali nemoj misliti da smo te iskorištavali. Kizuki te stvarno volio.
Jednostavno se tako dogodilo da je naša veza s tobom bila naša prva veza s
bilo kim drugim. I još je. Kizuki je možda mrtav, ali ti si još moja jedina
veza sa svijetom vani. I kao što te Kizuki volio, i ja te volim. Nikad te
nismo htjeli povrijediti, ali vjerojatno jesmo; vjerojatno smo u tvome srcu
ostavili duboku ranu. Nikad nam nije palo na pamet da bi se takvo što
moglo dogoditi. Naoko je opet spustila glavu i zašutjela.
— Hej, jesmo li za šalicu kakaa? — ponudila je Reiko.
— Može. Baš mi se pije — rekla je Naoko.
— A ja bih popio malo konjaka koji sam donio, ako vam ne smeta —
rekao sam.

— Samo izvoli — rekla je Reiko. — Mogu i ja malo gucnuti?
— Naravno — rekao sam smijući se.
Reiko je donijela dvije čaše pa smo nazdravili. Onda je otišla u kuhinju
skuhati kakao.
— Možemo li razgovarati o nečemu malo veselijem? — pitala je Naoko.
Ja nisam imao nikakvu veselu temu. Pomislio sam, da je bar
Smeđekošuljaš još tu! Taj tip znao je nadahnuti cijeli niz priča. Nekoliko
takvih priča sve bi oraspoložilo. Nisam mogao ništa drugo doli naširoko
prepričavati kako su dečki u domu odvratni. Bilo mi je muka od same priče
o nečemu tako odurnom, ali Naoko i Reiko su se praktički previjale od
smijeha, njima je sve to bilo tako novo. Zatim je Reiko oponašala duševne
bolesnike. I to je bilo vrlo zabavno. Naoko je poslije jedanaest postala
pospana, pa je Reiko razvukla kauč i dala mi jastuk, posteljinu i deke.
— Ako ti usred noći dođe da nekoga siluješ, nemoj zgrabiti krivu — rekla
je. — Nenaborano tijelo na lijevom krevetu, to ti je Naoko.
— Lažeš! Ja spavam na desnome — rekla je Naoko.
Reiko je dodala — Inače, uredila sam da sutra preskočimo dio
popodnevnih obveza. Mogli bismo nas troje otići na mali izlet. Znam lijepo
mjestašce tu u blizini.
— Dobra ideja — rekao sam.
Žene su naizmjence oprale zube i povukle se u spavaću sobu. Ja sam
natočio konjak i ispružio se na kauču, prevrćući u glavi dnevne događaje od
jutra do večeri. Činilo mi se da je dan bio užasno dug. Soba se i dalje
bjelasala na mjesečini. Osim što bi tu i tamo tiho zaškripio krevet, iz
spavaće sobe u kojoj su ležale Naoko i Reiko jedva da se čuo zvuk. Kad
sam sklopio oči, kroz tamu kao da su počeli plutati sićušni dijagramski
oblici, i moje uši osjetile su u zraku zaostale vibracije Reikine gitare, ali ni
jedno ni drugo nije potrajalo. Stigao je san i ponio me u hrpu toplog mulja.
Sanjao sam o žalosnim vrbama. S obje strane planinskog puteljka nizale su
se žalosne vrbe. Nevjerojatna količina vrba. Puhao je prilično oštar vjetrić,
ali grane vrba nisu se ni zanjihale. Zašto je tako? pitao sam se, a onda sam
vidio da se za svaku granu svakog stabla drže sićušne ptičice. Njihova
težina držala je grane nepomičnima. Dograbio sam štap i njime udario
obližnju granu, nadajući se da ću otjerati ptice i omogućiti grani da se
zanjiše. Ali nisu htjele otići. Umjesto da odlete, pretvorile su se u pticolike
metalne komade koji su s trijeskom pali na zemlju.

Kad sam otvorio oči, činilo mi se da gledam nastavak svog sna. Mjesečina
je punila sobu istom mekom bijelom svjetlošću. Nagonski, uspravio sam se
u krevetu i počeo tražiti metalne ptice, kojih, naravno, nije bilo. Umjesto
toga u dnu kreveta vidio sam Naoko kako sjedi, nepomično, sama,
zagledana kroz prozor. Na skupljena koljena naslonila je bradu, podsjećala
je na gladno siroče. Potražio sam sat koji sam ostavio kraj kreveta, ali nije
bio ondje gdje je trebao biti. Iz kuta pod kojim je padala mjesečina nagađao
sam da mora biti oko dva ili tri ujutro. Osjetio sam kako me mori žeđ, ali
odlučio sam ostati nepomičan i gledati Naoko. Imala je istu onu plavu
spavaćicu u kojoj sam je vidio ranije, a na jednoj strani kosu joj je
pridržavala kopča u obliku leptira, otkrivajući ljepotu njezina lica na
mjesečini. Čudno, pomislio sam, prije nego je legla skinula je kopču. Naoko
je ostala ukočeno sjediti, nalik na malu noćnu životinjicu koju je mjesečina
izmamila van. Smjer svjetla prenaglasio je siluetu njezinih usnica. Naizgled
silno krhka i ranjiva, silueta je gotovo neprimjetno pulsirala u ritmu njezina
srca ili gibanja njezina unutarnjeg srca, kao da šapće bezglasne riječi
upućene tami.
Progutao sam slinu ne bih li tako ublažio žeđ, ali u noćnome miru taj se
šum učinio silnim. Kao da joj je to bio znak, Naoko je ustala i tiho krenula
prema uzglavlju moga kreveta, uz jedva čujno šuštanje spavaćice. Kleknula
je na pod kraj moga jastuka, očiju prikovanih za moje. Uzvratio sam joj
pogled, ali njezine mi oči ništa nisu govorile. Neobično prozirne, sličile su
prozorima u neki drugi svijet, ali koliko god da sam zurio u njihove dubine,
nisam vidio ništa. Između naših lica bilo je tek desetak pedalja, ali ona je od
mene bila udaljena svjetlosnim godinama.
Pružio sam ruku da je dotaknem, ali Naoko je ustuknula, a usnice su joj
blago zadrhtale. Trenutak kasnije podigla je ruke i polako počela
otkopčavati dugmad na spavaćici. Bilo ih je sveukupno sedam. Osjećao sam
kao da i dalje sanjam dok sam gledao njezine tanane, dražesne prste kako
otkopčavaju dugme po dugme, odozgo nadolje. Sedam malih bijelih
dugmeta: kad ih je sve otkopčala, Naoko je svukla haljetak preko ramena i
posve ga zbacila, kao kukac koji odbacuje svoju oklop. Ispod njega nije
nosila ništa. Na sebi je sad imala samo kopču s leptirom. Onako gola,
klečala je kraj kreveta i gledala me. Okupano blagom mjesečinom, Naokino
tijelo sjalo se poput novorođene puti i svojim sjajem diralo u srce. Kad bi se
pomaknula - a njezine su kretnje bile gotovo neprimjetne - igra svjetlosti i
sjene profinjeno bi zatitrala. Nabujale obline njezinih grudi, njezine sićušne

bradavice, urez njezina pupka, njezine bedrene kosti i stidne dlačice, svi su
oni bacali zrnate sjene, čiji su se oblici mijenjali poput valića što mreškaju
mirnu površinu jezera.
Kakva savršena put! pomislio sam. Otkad Naoko ima takvo savršeno
tijelo? Što se dogodilo s tijelom koje sam proljetos držao u naručju?
One noći dok sam je nježno svlačio uplakanu, Naokino tijelo ostavilo je na
mene dojam nesavršenosti. Grudi su joj djelovale tvrdo, bradavice na čudan
način ispupčene, kukovi neobično ukočeni. Bez daljnjega, bila je lijepa
djevojka, a tijelo joj je bilo divno i zamamno. One me noći uzbudilo i
ponijelo golemom silinom. No ipak, dok sam grlio, milovao i ljubio njezinu
golu put, bio sam čudno i moćno svjestan neravnoteže i nezgrapnosti
ljudskoga tijela. Dok sam držao Naoko u naručju, želio sam joj objasniti:
"]a s tobom vodim ljubav. U tebi sam. Ali to zapravo nije ništa. Nema veze.
To je samo združivanje dvaju tijela. Mi samo jedno drugome govorimo
stvari koje se mogu izreći samo trljanjem dvaju nesavršenih komada puti.
Na taj način dijelimo svoju nesavršenost." Ali naravno, nikad tako nešto ne
bih mogao reći i nadati se da ću biti shvaćen. Zato sam je samo nastavio
čvrsto grliti. I dok sam je grlio, u njezinu sam tijelu ćutio nekakvo kamenito
strano tijelo, neki dodatak kojemu se nikad ne bih mogao primaknuti. A taj
osjećaj istodobno je ispunjavao moje srce osjećajima prema Naoko i mojoj
erekciji podario zastrašujuću oštrinu.
No tijelo koje mi je Naoko sad iznijela na vidjelo nije bilo ni nalik onome
koje sam te noći grlio. Ova put prošla je kroz brojne promjene ne bi li se
ponovno rodila u svom svojemu savršenstvu pod svjetlom Mjeseca. Od
Kizukijeve smrti nestao je svaki znak djevojačke punašnosti, a zamijenila ju
je put zrele žene. Naokina tjelesna ljepota sada je bila tako savršena da u
meni nije budila nikakvu spolnu želju. Sve što sam mogao bilo je netremice
gledati, preneraženo, u te dražesne obline struka i bokova, u zaobljenu
raskoš grudi, u vitak trbuh koji se nježno gibao sa svakim udahom, te meku,
crnu pubičnu sjenu podno njega.
Na taj mi je način podastirala svoju golotinju možda pet minuta, sve dok
se naposljetku opet nije umotala u spavaćicu i zakopčala je odozgo nadolje.
Čim je posljednje dugme bilo na mjestu, ustala je i tiho kliznula prema
spavaćoj sobi, nečujno otvorila vrata i nestala.
Dugo sam ostao ležati kao ukopan, sve dok mi nije palo na pamet da
ustanem iz kreveta. Našao sam sat koji je bio pao na pod i okrenuo ga
naspram svjetlosti Mjeseca. Bilo je 3.40. Otišao sam u kuhinju i popio

nekoliko čaša vode, da bih se opet ispružio u krevet, ali san mi nije dolazio
na oči sve dok jutarnje sunce nije zavirilo u svaki kutak sobe i rastjeralo i
posljednji tračak blijeda mjesečeva sjaja. Bio sam na rubu sna kad je ušla
Reiko i pljesnula me po obrazu, vičući: "Dobro jutro! Dobro jutro!"
Dok je Reiko slagala kauč, Naoko je otišla u kuhinju i počela pripremati
doručak. Nasmiješila mi se i poželjela mi dobro jutro.
— Dobro jutro — odgovorio sam. Stajao sam po strani i gledao je dok je
stavljala vodu da zavrije i rezala kruh na kriške, sve vrijeme pjevušeći, ali u
njezinu držanju nisam mogao naslutiti ništa što bi ukazivalo da mi je
prethodne noći pokazala svoje golo tijelo.
— Oči su ti crvene — rekla mi je dok je nalijevala kavu. — Jesi li dobro?
— Probudio sam se usred noći i nisam više mogao zaspati.
— Sigurno smo hrkale — rekla je Reiko.
— Nimalo — rekao sam.
— Dobro onda — rekla je Naoko.
— To kaže samo zato što je pristojan — rekla je Reiko zijevajući.
Isprva sam pomislio da se Naoko srami ili da glumi nevinašce zbog Reiko,
ali njezino ponašanje nije se promijenilo ni kad je Reiko na trenutak izišla
iz sobe, a oči su joj bile uobičajeno prozračne.
— Kako si ti spavala? — pitao sam Naoko.
— Kao top — odgovorila mi je s lakoćom. Imala je jednostavnu iglu za
kosu, bez ikakva ukrasa.
Nisam znao kako to protumačiti, i za sve vrijeme doručka osjećao sam se
isto. Dok sam mazao maslac na kruh ili ljuštio jaje, stalno sam dobacivao
poglede Naoko, tražeći neki znak.
— Zašto me stalno tako gledaš? — pitala je s osmijehom.
— Mislim da je zaljubljen u nekoga — rekla je Reiko.
— Jesi li zaljubljen u nekoga? — pitala me Naoko.
— Može biti — rekao sam ja, uzvraćajući joj osmijeh. Kad su se njih dvije
počele šaliti na moj račun, odustao sam od razmišljanja o onome što se te
noći dogodilo i usredotočio se na kruh i kavu. Nakon doručka, Reiko i
Naoko rekle su da idu hraniti ptice u ptičnjaku. Ponudio sam se da pođem s
njima. Presvukle su se u traperice i radne košulje, te bijele gumene čizme.
Smješten u malenom parku iza teniskih terena, ptičnjak je bio opskrbljen
svim vrstama peradi, od kokoši i golubova do pauna i papiga, a oko njega
su bile lijehe s cvijećem, ukrasno grmlje i klupe. Dvojica muškaraca
četrdesetih godina, po svemu sudeći također pacijenti sanatorija, grabljali su

lišće koje je opalo po stazama. Žene su im prišle da im požele dobro jutro, a
Reiko ih je nasmijala još jednom svojom šalom. U cvjetnim lijehama
cvjetale su kozmeje, a ukrasno grmlje bilo je izvanredno dobro njegovano.
Ugledavši Reiko, ptice su počele žagoriti i letjeti unutar kaveza.
Ona je ušla u kućicu kraj kaveza i izišla noseći torbu s hranom i vrtno
crijevo. Naoko je pričvrstila crijevo na slavinu i odvrnula vodu. Pazeći da
im koja ptica ne pobjegne, obje su hitro ušle u kavez; Naoko je mlazom
vode čistila prljavštinu a Reiko ribala dno kaveza partvišom. Sitne kapljice
vode presijavale su se pod blještavim zrakama jutarnjeg sunca. Paunovi su
lepršali po kavezu kako ih ne bi poprskala voda. Jedna purica digla je glavu
i pogledala me mrko poput nekakva mušičavog starca, a papiga na prečki
iznad mene izrazila je svoje negodovanje kričanjem i lepetanjem krila.
Reiko je mijauknula papigi, koja se nato pokunjeno odšuljala u najdalji kut,
ali ubrzo je počela dozivati — Hvala! Ludo! Seronja!
— Pitam se tko ga je naučio takve izraze? — rekla je Naoko s uzdahom.
— Ja nisam — rekla je Reiko. — Ja to nikad ne bih. — Opet je počela
mijaukati, i papiga je umuknula.
Smijući se, Reiko je objasnila — Frajer se jednom namjerio na mačku. Sad
ih se smrtno boji.
Kad su završile s čišćenjem, odložile su oruđe i počele puniti hranilice.
Šljapkajući po lokvicama na podu, purica se zajurila prema svojoj hranilici i
zabila glavu unutra, previše zaokupljena hranom da bi se obazirala na
Naokino tupkanje po repu.
— Svako jutro ovo radiš? — pitao sam Naoko.
— Svako jutro! — rekla je. — Ovaj posao obično daju novim ženama.
Tako je lak. Hoćeš vidjeti zečeve?
— Može — rekao sam. Kunićnjak je bio iza ptičnjaka. Unutra je ležalo
desetak zečeva; spavali su na slami. Naoko je počistila njihov izmet, stavila
im hranu u kutiju i podigla jedno mladunče, trljajući ga o obraz.
— Nije li presladak? — ushićeno je rekla. Dala mi je da ga držim. Topla
krznena loptica šćućurila se u mojim rukama, trzajući nosićem.
— Ne brini se, neće ti ništa — rekla je ona zecu, gladeći ga po glavi
prstom i smiješeći mi se. Bio je to tako blistav osmijeh, bez i jednog tračka
tuge, da sam se morao i sam nasmiješiti. A što je značilo ono noćas s
Naoko? pitao sam se. Zasigurno sam znao da je to bila prava Naoko, a ne
san: nedvojbeno se svukla i pokazala mi svoje golo tijelo.

Reiko je zviždala neku simpatičnu verziju Proud Mary dok je trpala
sakupljen otpad u plastičnu vrećicu i vezivala je pri vrhu. Pomogao sam im
da ponesu oruđe i vreću s hranom do kućice.
— Jutro je moje omiljeno doba dana — rekla je Naoko. — Kao da sve
počinje iznova, sve ispočetka. Oko podneva postanem tužna, a mrzim kad
zalazi Sunce. Dan za danom proživljavam te osjećaje.
— I dok proživljavate te osjećaje, vi mlađarija starite poput mene — rekla
je Reiko s osmijehom. — Mislite o tome kako je sada jutro ili noć, i još se
ne okrenete, a već ste stari.
— Ali ti voliš starjeti — rekla je Naoko.
— Baš i ne — rekla je Reiko. — Ali svakako ne bih htjela opet biti mlada.
— Zašto? — pitao sam.
— Jer je to takva gnjavaža! — rekla je. Onda je ubacila metlu u kućicu i
zatvorila vrata, sve vrijeme zviždučući Proud Mary.
U stanu su žene izule čizme i obule tenisice, te rekle da idu na farmu.
Reiko je predložila da ostanem čitati ili nešto slično, jer mi ne bi bilo
zanimljivo gledati kako rade, a oni to rade u skupini. — A dok čekaš,
možeš oprati hrpu prljavog rublja koje smo ostavile kraj umivaonika —
dodala je.
— Šalite se — rekao sam, zatečen.
— Naravno da se šalim — nasmijala se. — Baš si sladak. Zar ne, Naoko?
— Stvarno jest — rekla je Naoko.
— Učit ću njemački — rekao sam s uzdahom.
— Da, radi zadaću, budi dobar — rekla je Reiko. — Vratit ćemo se prije
ručka. Izišle su kikoćući se. Čuo sam korake i glasove mnoštva ljudi koji su
prolazili dolje. Ušao sam u kupaonicu i opet se umio, a onda posudio
grickalicu i podrezao nokte. Za kupaonicu kojom se koriste dvije žene,
prostorija je bila nevjerojatno jednostavna. Osim uredno poslaganih bočica
krema za čišćenje, balzama za usta i krema za sunčanje, u njoj nije bilo
gotovo ničega što bi se moglo nazvati kozmetikom. Kad sam završio s
rezanjem noktiju, napravio sam si kavu i popio je za kuhinjskim stolom, nad
otvorenom knjigom iz njemačkoga. Skinuvši se u majicu kratkih rukava u
suncem ispunjenoj kuhinji, dao sam se na memoriranje svih oblika iz
gramatičke tablice, a onda me obuzeo čudan osjećaj. Učinilo mi se da
nepravilne njemačke glagole od ovog kuhinjskog stola razdvaja najveća
zamisliva razdaljina.

Dvije žene vratile su se s farme u pola dvanaest, naizmjence se istuširale i
presvukle u čistu odjeću. Svi troje krenuli smo na ručak u blagovaonicu, a
onda odšetali do ulaza. Ovaj put u stražarskoj kućici bio je službenik na
dužnosti. Sjedio je za stolom i jeo ručak koji su mu vjerojatno donijeli iz
menze. S tranzistora na polici čula se stara sentimentalna pop melodija.
Prijateljski nam je mahnuo u znak pozdrava dok smo se približavali, i mi
smo otpozdravili njemu.
Reiko mu je objasnila da idemo prošetati izvan kruga ustanove i da ćemo
se vratiti za tri sata.
— Baš fino — rekao je. — Imate sreće s vremenom. Ali klonite se ceste
kroz dolinu. Blato je od onog pljuska. Sve drugo je u redu.
Reiko je upisala svoje i Naokino ime u knjigu, kao i datum i vrijeme.
— Lijepo se provedite — rekao je stražar. — I čuvajte se.
— Fin čovjek — rekao sam.
— Nije mu ovdje sve u redu — rekla je Reiko, pokazujući na glavu.
Što se tiče vremena, međutim, imao je pravo. Nebo je bilo svježe isprano i
plavo, a na nebeskom svodu držao se tek trag bijelog oblačka nalik na tanku
prugu slikarske boje. Neko vrijeme hodali smo kraj niskog kamenog zida
Hostela Ami, a onda smo se odmakli i počeli penjati strmom, uskom
stazicom, hodajući u koloni. Reiko je išla prva, Naoko u sredini, a ja sam
bio na začelju. Reiko se uspinjala sigurnim korakom, kao žena koja poznaje
svaki kutak svake planine u okolici. Koncentrirali smo se na hodanje, jedva
razmjenjujući pokoju riječ. Naoko je imala tamnoplave traperice i bijelu
bluzu, a jaknu je nosila u ruci. Gledao sam njezinu dugu ravnu kosu kako se
njiše lijevo-desno na spoju s ramenima. Svako malo bi se osvrnula i
dobacila mi pogled, smiješeći se kad bi nam se oči susrele. Staza se penjala
tako visoko da me već gotovo hvatala vrtoglavica, ali Reiko nije usporavala
korak. Naoko je žurila da održi korak s njom, brišući znoj s lica. Kako se
već dulje vremena nisam upuštao u takve aktivnosti u prirodi, ubrzo sam se
zadihao.
— Vi ovo često radite? — pitao sam Naoko.
— Možda jednom na tjedan — odgovorila je. — Mučiš se?
— Malo — rekao sam.
— Još malo i stigli smo — rekla je Reiko. — Ovo su dvije trećine puta.
Hajde, dečko si, nisi?
— Da, ali nisam u formi.
— Stalno se igraš s curicama — promrmljala je Naoko, kao sebi u bradu.

Htio sam joj odgovoriti, ali bio sam previše zapuhan da bih govorio. Svako
malo crvene ptice s kukmama na glavi prhnule bi preko naše staze,
blistajući se nasuprot plavetnilu neba. Polja oko nas bila su puna bijelog,
plavog i žutog cvijeća, i posvuda su zujale pčele. Krećući se korak po
korak, nisam mislio ni na što drugo osim na prizor koji mi je bio pred
očima.
Nakon još deset minuta nagib se smanjio i stigli smo do neke visoravni.
Ondje smo se odmorili, otrli znoj, došli do daha i popili vode iz boca. Reiko
je pronašla neki list i od njega napravila zviždaljku.
Zašavši među visok ustalasan gustiš, staza se počela lagano spuštati.
Hodali smo još nekih petnaest minuta, a onda prošli kroz selo. Tu od ljudi
nije bilo ni traga, a svih desetak kuća bile su u različitim stadijima
propadanja. Među kućama je rasla trava koja je dopirala čak do struka, a
suhe bijele grudice golubljeg izmeta lijepile su se za rupe u zidu. Na jednoj
ruševnoj građevini preživjeli su samo stupovi, dok su druge djelovale kao
da se u njima može živjeti čim se otvore žaluzine. Te mrtve, tihe kuće
tiskale su se s obje strane ceste dok smo prolazili.
— Ljudi su do prije sedam-osam godina još živjeli u ovom selu —
obavijestila me Reiko. — Tu okolo bile su oranice. Ali svi se pokupili.
Život je jednostavno bio pretežak. Kad bi snijeg zimi zapadao, bili su u
klopci. A zemlja nije baš naročito plodna. U gradu bolje žive.
— Kakva šteta — rekao sam. — Neke kuće izgledaju savršeno
upotrebljivo.
— Jedno vrijeme tu su pokušali živjeti neki hipiji, ali odustali su. Zime su
im bile preoštre.
Malo dalje od sela naišli smo na veliko ograđeno područje koje je
nalikovalo pašnjaku. Daleko na drugoj strani ugledao sam nekoliko konja
kako pasu. Išli smo duž linije ograde, kadli je do nas dotrčao veliki pas,
mašući repom. Stao je na stražnje noge i naslonio se na Reiko, njuškajući
joj lice, a onda je zaigrano skočio na Naoko. Zazviždao sam pa je prišao
meni i počeo mi lizati ruku svojim dugim jezikom.
Naoko je potapšala psa po glavi i objasnila da pripada pašnjaku. —
Kladim se da ima već dvadesetak godina — rekla je. — Zubi su mu tako
loši da ne može gristi ništa tvrdo. Cijeli dan spava pred dućanom, a kad čuje
korake, dotrči.
Reiko je iz ruksaka izvadila ostatak sira. Nanjušivši ga, pas je doskočio do
nje i stao mljaskati.

— Ovog momka nećemo još dugo moći gledati — rekla je Reiko, tapšući
psa po glavi.
— Sredinom listopada potrpaju konje i krave u kamione i odvedu ih dolje
u staju. Puštaju ih da pasu jedino ljeti, kad se otvara nekakva kavana za
turiste. "Turiste"! Možda dvadeset planinara dnevno. Hej, idemo nešto
popiti?
— Dobra ideja — rekao sam.
Pas nas je poveo do kavane, male bijele kuće koja je sprijeda imala trijem,
a sa strehe joj je visio izblijedjeli natpis u obliku kavene šalice. Odveo nas
je uza stube i ispružio se na trijemu, škiljeći. Kad smo posjedali oko stola,
izišla je djevojka s konjskim repom, odjevena u gornji dio trenirke i bijele
traperice, i pozdravila Reiko i Naoko kao da su stare prijateljice.
— Ovo je Naokin prijatelj — rekla je Reiko predstavljajući me.
— Drago mi je — rekla je ona.
— I meni — odgovorio sam.
Dok su tri žene razmjenjivale neobvezne komentare, ja sam ispod stola
milovao psa po vratu. Imao je tvrd, žilav vrat od starosti. Kad sam ga
počešao po kvrgavim mjestima, pas je zatvorio oči i uzdahnuo od
zadovoljstva.
— Kako se zove? — pitao sam djevojku.
— Pepe — rekla je.
— Zdravo, Pepe — rekao sam psu, ali nije se ni maknuo s mjesta.
— Nagluh je — rekla je djevojka. — Moraš mu glasnije govoriti ili te
neće čuti.
— Pepe! — povikao sam. Pas je otvorio oči i smjesta se pozorno osvrnuo
oko sebe, zalajavši.
— Ništa nije, Pepe — rekla je djevojka. — Samo ti spavaj da duže živiš.
— Pepe je opet kljoknuo kraj mojih nogu.
Naoko i Reiko naručile su čašu hladnog mlijeka, a ja sam zatražio pivo.
— Idemo slušati radio — rekla je Reiko. Djevojka je uključila pojačalo i
našla neku FM radiopostaju. Pjevali su Blood, Sweat and Tears, pjesmu
Spinning Wheel.
Reiko se na licu vidjelo zadovoljstvo. — Eto, zato smo ovdje! U sobi
nemamo radio, pa ako s vremena na vrijeme ne dođemo ovamo, ja nemam
blage veze što se vani sluša!
— Ti ovdje spavaš? — pitao sam djevojku.

— Ma kakvi! — nasmijala se ona. — Umrla bih od usamljenosti da ovdje
prenoćim. Službenik iz ispaše me vozi u grad, a ujutro dođem natrag. —
Pokazala je na kamionet s pogonom na sva četiri, parkiran ispred obližnjeg
ureda za ispašu.
— Ubrzo ćeš na godišnji, zar ne? — pitala je Reiko.
— Da, uskoro ćemo zatvoriti — rekla je djevojka. Reiko joj je ponudila
cigaretu pa su zapalile.
— Nedostajat ćeš mi — rekla je Reiko.
— Ali vraćam se u svibnju — rekla je djevojka smijući se.
Na radiju su krenuli Cream s pjesmom White Room. Nakon promidžbene
poruke, došao je red na Simona i Garfunkela i Scarborough Fair.
— Ova mi se sviđa — rekla je Reiko kad je pjesma završila.
— Gledao sam film — rekao sam.
— Tko glumi?
— Dustin Hoffman.
— Ne znam tko je to — rekla je, tužno odmahnuvši glavom. — Svijet se
mijenja kao lud, a ja ne znam što se događa.
Zamolila je djevojku da joj donese gitaru. — Odmah — rekla je djevojka,
ugasila radio i donijela neku staru gitaru. Pas je podigao glavu i onjušio je.
— To se ne jede — rekla je Reiko, tobože strogo. Pred nama su se
prostirale planine, a njihovo grebenje oštro je upiralo u nebo.
— Ovo je kao neki prizor iz Moje pjesme, moji snovi — rekao sam Reiko
dok se ona uštimavala.
— Što je to? — upitala je.
Prebirala je po žicama tražeći prvi akord za Scarborough Fair. Očito je
prvi put svirala tu pjesmu, ali nakon nekoliko neuspješnih početaka
odsvirala ju je do kraja, bez zastajanja. Do trećeg puta imala ju je u prstima,
i čak je počela improvizirati. — Dobro uho — rekla mi je, namigujući. —
Ako nešto čujem tri puta, obično to mogu i odsvirati.
Tiho pjevušeći melodiju, odsvirala je cijeli Scarborough Fair. Zapljeskali
smo joj, a Reiko je uzvratila naklonom glave, kako i dolikuje.
— Za Mozartov koncert dobivala sam više aplauza — rekla je. Ako
odsvira Here Comes the Sun od Beatlesa, kuća je časti mlijekom, rekla je
djevojka. Reiko je u znak odobravanja podigla palac i zapjevala. Glas joj
nije bio pun, od previše pušenja postao je pomalo hrapav, ali bio je to lijep
glas koji je naprosto plijenio. Gotovo da sam osjetio kako doista ponovno

izlazi Sunce dok sam ondje sjedio, pio pivo i gledao planine. Bio je to
nježan, topao osjećaj.
Reiko je vratila gitaru i zamolila da opet puste radio. Onda je predložila
Naoko i meni da se sat vremena nasamo prošećemo oko jezera.
— Ja bih još malo slušala radio i družila se s njom. Ako se vratite do tri, to
je u redu.
— Zar smijemo tako dugo biti zajedno sami?
— Pa, to je zapravo protiv pravila, ali k vragu sve. Nisam ja gardedama. I
meni treba odmor. A ti si došao čak iz Tokija, sigurno imate hrpu stvari o
kojima želite razgovarati. Dok je govorila, Reiko je pripalila novu cigaretu.
— Idemo — rekla je Naoko i ustala.
Pošao sam za njom. Pas se probudio i neko vrijeme išao za nama, ali ubrzo
mu je dosadilo pa se vratio na trijem. Polako smo se zaputili ravnom stazom
uz ogradu pašnjaka. Naoko bi me svako malo uhvatila za ruku ili pod ruku.
— Ovo je slično kao nekada, zar ne? — rekla je.
— Nije to bilo "nekada"! — nasmijao sam se. — To je bilo proljetos! Ako
je to
"nekada", onda je ono otprije deset godina prapovijest!
— I djeluje mi kao prapovijest — rekla je Naoko. — Nego, oprosti za ono
sinoć. Ne znam, bila sam sva živčana. Stvarno nisam to trebala učiniti
nakon što si došao čak iz Tokija.
— Nema veze — rekao sam. — Oboje imamo mnogo osjećaja koje
moramo otvoreno izraziti. Dakle, ako želiš nekoga odalamiti tim
osjećajima, odalami mene. Onda ćemo jedno drugo bolje shvaćati.
— I ako me bolje shvatiš, što onda?
— Ne razumiješ, zar ne? — rekao sam. — Nije bitno što će onda biti. Neki
ljudi uživaju u čitanju željezničkih rasporeda i samo to rade po cijele dane.
Neki od šibica izrađuju goleme makete brodova. Zašto onda na svijetu ne bi
postojao čovjek koji te pokušava shvatiti i u tome uživa?
— Nešto kao hobi? — rekla je ona zainteresirano.
— Pa da, to bi se moglo nazvati hobijem. Većina normalnih ljudi nazvali
bi to prijateljstvom ili ljubavlju ili tako nešto, ali ako ti to želiš zvati
hobijem, i to je u redu.
— Reci — kazala je Naoko — i tebi se sviđao Kizuki, zar ne? —. Naravno
— rekao sam.
— A Reiko?
— Jako mi se sviđa — rekao sam. — Zbilja je draga.

— Kako to da ti se uvijek sviđaju takvi ljudi - hoću reći, ljudi kao mi? Svi
smo čudni, uvrnuti, utapamo se - i ja, i Kizuki, i Reiko. Zašto ti se ne
sviđaju normalniji ljudi?
— Jer ja vas tako ne vidim — rekao sam nakon kraćeg razmišljanja. — Ja
tebe, Kizukija i Reiko ne smatram ni u kom smislu
"uvrnutima". Za mene su uvrnuti oni vani, oni koji jure okolo.
— Ali mi jesmo uvrnuti — rekla je Naoko. — Ja to vidim. Hodali smo
šutke. Staza se odmaknula od ograde i uvela nas u kružno travnato polje
obrubljeno drvećem, nalik na jezerce.
— Katkad se usred noći probudim strašno uplašena — rekla je Naoko,
stišćući se uz moju ruku. — Bojim se da nikad više neću biti dobro. Da ću
uvijek ostati ovako uvrnuta, da ću ovdje ostarjeti i uvenuti. Spopadne me
takva jeza da se sva iznutra sledim. Užasno je.. .tako hladno... Obgrlio sam
je rukom i privukao bliže.
— Čini mi se kao da me Kizuki iz tame doziva i pruža mi ruku: "Hej,
Naoko, ne možemo više biti ovako razdvojeni." Kad ga čujem da to govori,
ne znam što učiniti.
— I što onda činiš?
— Pa...ali nemoj ovo krivo shvatiti.
— Dobro, neću.
— Kažem Reiko da me zagrli. Probudim je, uvučeni joj se u krevet i u
naručje. I plačem. Onda me ona miluje dok se taj led ne otopi i dok se opet
ne zgrijem. Misliš da je to perverzno?
— Nije. Ali volio bih da te ja mogu grliti — rekao sam.
— Pa grli me onda. Sada. Tu.
Sjeli smo na suhu travu livade i zagrlili se. Oko nas je bila visoka trava, i
nismo vidjeli ništa osim neba i oblaka iznad nas. Nježno sam polegnuo
Naoko i uzeo je u naručje. Bila je meka i topla, i njezine su me ruke
prigrlile. Poljubili smo se istinski osjećajno.
— Reci mi nešto, Toru — prošaptala mi je Naoko u uho.
— Što? — pitao sam.
— Želiš li spavati sa mnom?
— Naravno da želim — rekao sam.
— Možeš li čekati?
— Naravno da mogu.
— Prije nego to opet učinimo, želim se malo oporaviti. Želim postati
osoba koja će biti vrednija toga tvog hobija. Hoćeš li me pričekati?

— Naravno da ću pričekati.
— Je li ti se sada digao?
— Misliš na moj taban?
— Blesane — zakikotala se Naoko.
— Ako me pitaš imam li erekciju, naravno da imam.
— Daj budi ljubazan i prestani govoriti "naravno".
— Dobro, prestat ću.
— Je li to teško?
— Što?
— Kada ti se tako digne.
— Teško?
— Mislim, patiš li se?
— Ovisi kako gledaš na to.
— Hoćeš da ti pomognem da ti bude lakše?
— Rukom?
— A-ha. Da ti iskreno kažem — rekla je Naoko — bode me otkako smo
legli. Boli.
Odmaknuo sam kukove. — Bolje?
— Hvala.
— Znaš što? — rekao sam.
— Što?
— Hajde ipak.
— Dobro — rekla je s blagim osmijehom. Onda mi je otkopčala zatvarač
na hlačama i uzela moj kruti penis u ruku.
— Topao je — rekla je.
Počela je micati rukom, ali ja sam je zaustavio i otkopčao joj bluzu, te
posegnuo otraga da joj otkopčam grudnjak. Poljubio sam njezine meke
ružičaste bradavice. Zatvorila je oči i polako počela micati prstima.
— Hej, dobro ti to ide — rekao sam.
— Daj budi dobar i začepi — rekla je Naoko.
Nakon što sam svršio, zagrlio sam je i opet poljubio. Naoko je zakopčala
grudnjak i bluzu, a ja zatvarač.
— Hoće li ti sada biti lakše hodati? — pitala je.
— Za sve si ti zaslužna.
— Pa, onda, mladi gospodine, ako vam je po volji, hoćemo li još malo
prošetati?
— Dapače.

Zaputili smo se smo preko livade, kroz komad neposječene šume, te preko
još jedne livade. Naoko je govorila o svojoj pokojnoj sestri, objasnivši mi
da je to malo kome spomenula, ali osjeća da bi meni morala ispričati.
— Bila je šest godina starija od mene, po karakteru smo bile sasvim
različite, ali svejedno smo bile vrlo bliske. Nikad se nismo posvađale,
nijednom. Istina je. Naravno, uz tako veliku razliku u godinama, nismo ni
imale oko čega.
Njezina sestra bila je jedna od onih djevojaka uspješnih u svemu -
superstudentica, supersportašica, omiljena, probitačna, ljubazna, izravna,
voljeli su je dečki, voljeli su je nastavnici, zidovi su joj bili puni pohvalnica.
U svakoj školi postoji takva djevojka. — Ne govorim ovo zato što mi je
sestra, ali ona nikad nije dopustila da je to pokvari, da postane umišljena ili
da se počne praviti važna. Jednostavno, što god si joj dao da učini, ona bi to
prirodnom sposobnošću učinila bolje od svih drugih.
— I zato sam kad sam bila mala odlučila da ću ja biti slatka curica. — Dok
je govorila, Naoko je frkala vlat sladorovca. — Hoću reći, razumiješ, cijelo
djetinjstvo slušala sam kako je ona pametna, kako joj dobro idu sportovi,
kako je omiljena. Naravno da sam pretpostavila kako se nikad neću moći
mjeriti s njom. Ali kako sam bar u licu bila malo ljepša od nje, mama i tata
su valjda odlučili kako će me odgojiti da budem slatka. Od samog početka
upisali su me u takvu školu. Odijevali su mi baršunaste haljinice, bluzice s
volanima, lakirane cipelice, vodili na satove glasovira i balet. Zbog toga je
sestra bila još luđa za mnom - znaš već: ja sam bila njezina preslatka
sestrica. Davala mi je preslatke darove, vodila me svuda sa sobom,
pomagala mi sa zadaćom. Čak me vodila na sastanke s dečkima. Bolju
stariju sestru nitko ne bi mogao poželjeti.
— Nitko nije znao zašto se ubila. Isto kao i Kizuki. Potpuno isto. I njoj je
bilo sedamnaest, i nikad nije ni najmanjim znakom dala nasluti da će
počiniti samoubojstvo. Nije ostavila ni poruku. Zbilja, sve isto, zar ne?
— Tako zvuči.
— Svi su govorili da je bila previše pametna ili da je pročitala previše
knjiga. Ona je zaista puno čitala. Imala je tone knjiga. Nakon njezine smrti i
ja sam ih gomilu pročitala, bilo je tako tužno. Na marginama su bile njezine
zabilješke, između listova prešano cvijeće, pisma od mladića, i kad god bih
na tako nešto naišla rasplakala bih se. Puno sam plakala.
Naoko je na nekoliko trenutaka zašutjela i opet počela frkati travu.

— Uvijek je sve obavljala sama. Nikad ni od koga nije tražila savjet ni
pomoć. Mislim da to nije bila stvar ponosa. Jednostavno je postupala onako
kako joj se činilo prirodno. Mama i tata navikli su se na to i mislili su da će
biti dobro ako je puste na miru. Ja sam se za savjete obraćala sestri i ona bi
mi uvijek pomogla, ali sama se nikome nije obraćala. Uvijek bi učinila ono
što treba, i to sama. Nikad nije bila ljuta ili neraspoložena. Bilo je baš tako,
kažem ti, ne pretjerujem. Većina cura kad imaju menstruaciju ili nešto
drugo postanu mrzovoljne i istresaju se na drugima, ali ona nije činila čak ni
to. Umjesto da postane zlovoljna, jako bi se smirila. To joj se događalo
možda jednom u dva-tri mjeseca: zatvorila bi se u sobu i ostala u krevetu,
ne bi otišla u školu, jedva da je išta jela, pogasila bi svjetla i isključila se.
Ali nije bila mrzovoljna. Kad bih se vratila iz škole, pozvala bi me u svoju
sobu, posjela kraj sebe i pitala kako sam provela dan. Ja bih joj ispričala
svaku sitnicu - recimo, što sam se sve igrala s prijateljicama, ili što je rekla
učiteljica, ili kakve sam dobila ocjene, takve stvari. Ona bi pomno slušala,
davala bi komentare i prijedloge, ali čim bih ja otišla - igrati se s
prijateljicom, ili na sat baleta - opet bi se isključila. Nakon dva dana iz čista
mira bi se trgnula i otišla u školu. To je trajalo možda četiri godine. Mama i
tata isprva su se brinuli, mislim da su išli liječniku tražiti savjet, ali, hoću
reći, ona bi poslije dva dana bila sasvim dobro, pa su mislili da će proći
samo od sebe ako je puste na miru, bila je tako vedra, uravnotežena
djevojčica.
— No nakon njezine smrti čula sam roditelje kako razgovaraju o tatinom
mlađem bratu koji je preminuo prije mnogo godina. I on je bio vedar i
bistar, ali zatvorio se u kuću na četiri godine - od svoje sedamnaeste do
dvadeset i prve godine. A onda je najednom jednoga dana otišao od doma i
skočio pod vlak. Tata je rekao:
"Možda nam je to u krvi — s moje strane."
Dok je Naoko govorila, prsti su joj nesvjesno čehali perjanicu sladorovca,
rasipajući vlakanca u vjetar. Kad je peteljka ostala gola, omotala ju je oko
prsta.
— Ja sam našla sestru mrtvu — nastavila je. — Ujesen, kad sam bila u
prvom razredu. U studenome. Bio je tmuran, kišovit dan. Sestra je tada bila
u šestom razredu. Vratila sam se doma sa sata glasovira u pola sedam,
mama je spremala večeru. Rekla mi je neka kažem sestri da je gotova.
Otišla sam gore, pokucala na vrata i viknula: "Večera je gotova!" ali nije
bilo odgovora. U sobi joj je vladala potpuna tišina. To mi se učinilo čudnim,

pa sam opet pokucala, otvorila vrata i povirila. Mislila sam da valjda spava.
Ali nije bila u krevetu. Stajala je kraj prozora i gledala van, a vrat joj je bio
nakrivljen, ovako, kao da misli. Soba je bila u mraku, svjetlo je bilo
ugašeno, ništa se nije vidjelo. "Što radiš?" pitala sam je. "Gotova je večera."
Tada sam primijetila da izgleda viša nego inače. Što se događa? pitala sam
se: strašno čudno! Zar je obula pete? Stoji li na nečemu? Prišla sam bliže i
baš sam joj se opet htjela obratiti kad sam vidjela: nad glavom joj je bilo
uže. Spuštalo se ravno s grede u stropu - hoću reći, bilo je nevjerojatno
ravno, kao da je netko u prostoru povukao crtu ravnalom. Sestra je na sebi
imala bijelu bluzu - da, jednostavnu bijelu bluzu baš kao ova - i sivu suknju,
a prsti su joj bili upereni u pod, kao u balerine, osim što je između vrhova
prstiju i poda bilo možda sedam-osam pedalja praznog prostora. Upila sam
svaki detalj. I njezino lice. Pogledala sam joj lice. Nisam se mogla
suzdržati. Pomislila sam: moram odmah ići dolje i reći mami. Moram
vrištati. Ali tijelo me ignoriralo. Kretalo se samo od sebe, odvojeno od
moga svjesnog uma. Pokušalo ju je skinuti s užeta, a um mi je govorio da
potrčim dolje. Naravno, tako mala djevojčica nije raspolagala s dovoljno
snage, pa sam samo stajala i isključila se, na možda pet-šest minuta,
potpuno tupa, kao da je nešto u meni umrlo.
Ostala sam tako sa sestrom, u toj hladnoj, mračnoj sobi, sve dok nije došla
mama da vidi što je. Naoko je odmahnula glavom.
— Nakon toga tri dana nisam mogla govoriti. Samo sam ležala u krevetu
kao mrtva, široko otvorenih očiju, i gledala u prazno. Nisam znala što se
događa. — Naoko se stisnula uz moju ruku.
— Napisala sam ti u pismu, zar ne? Ja sam daleko nesavršenije ljudsko
biće nego što ti pretpostavljaš. Moja bolest mnogo je gora nego što misliš:
ima mnogo dublje korijene. I zato želim da ideš dalje, ako možeš. Ne čekaj
me. Spavaj s drugim curama ako hoćeš. Nemoj da te sputavaju misli o
meni. Čini ono što hoćeš. Inače ću te možda povući za sobom, a to zbilja ne
želim. Ne želim ti se miješati u život. Ne želim se nikome miješati u život.
Kao što sam već rekla, želim da me svako malo dođeš posjetiti, i da me se
uvijek sjećaš. To je sve što želim.
— Ali to nije sve što ja želim — rekao sam.
— Trošiš život petljajući se sa mnom.
— Ništa ne trošim.
— Ali ja se možda nikad neću oporaviti. Zar ćeš me zauvijek čekati?
Možeš li čekati deset ili dvadeset godina?

, — Previše se stvari bojiš — rekao sam. — Mraka, strašnih snova, mrtvih
i njihovih moći. Moraš ih zaboraviti. Sigurno ćeš ozdraviti ako ih zaboraviš.
— Ako uspijem — rekla je Naoko, odmahujući glavom.
— Ako uspiješ izići odavde, hoćeš li živjeti sa mnom? — pitao sam. —
Onda ću te moći štititi od mraka i strašnih snova. Onda ću te grliti ja, a ne
Reiko, kada ti postane teško.
Naoko se još jače stisnula uz mene.
— To bi bilo divno — rekla je.
Vratili smo se u kavanu malo prije tri. Reiko je čitala knjigu i na radiju
slušala Brahmsov Drugi koncert za glasovir. Bilo je nekako posebno lijepo
slušati Brahmsa na rubu travnate livade, dok naokolo, koliko god pogled
doseže, nema nikoga. Reiko je zviždukala uz dionicu čela kojom počinje
treći stavak.
— Backhaus i Bohm 18 — rekla je. — Jednom mi se ta ploča izlizala,
jednom davno. Doslovce. Utori su se izlizali jer sam je neprestano slušala,
svaku notu. Isisala sam glazbu iz nje.
Naoko i ja naručili smo kavu.
— Jeste li se narazgovarali? — pitala je Reiko.
— I te kako — rekla je Naoko.
— Reći ćeš mi sve o njegovu, mmm, znaš već, poslije.
— To nismo radili — rekla je Naoko, porurnenjevši.
— Baš nimalo? — pitala me Reiko. — Ništa?
— Ništa — rekao sam.
— Do-o-osadno! — rekla je, a na licu joj je bio izraz dosade.
— Tako je — rekao sam, pijuckajući kavu.
Prizor u blagovaonici bio je isti kao dan ranije - atmosfera, glasovi, lica.
Samo se jelovnik promijenio. Proćelavi čovjek u bijelome, koji je jučer
govorio o izlučivanju želučanih sokova u uvjetima bestežinskog stanja, sjeo
je za stol s nama trima i dugo govorio o suodnosu veličine mozga i
inteligencije. Dok smo jeli sojine pljeskavice, čuli smo sve o obujmu
Bismarckova mozga, kao i Napoleonova. Odgurnuo je tanjur na stranu te
nam kemijskom olovkom na listovnom papiru stao crtati skice mozga.
Počeo bi crtati, objavio: "Ne, nije dobro", i počeo iznova. To se ponovilo
nekoliko puta. Kad je završio, pažljivo je spremio preostali papir u džep na
prsima, u kojemu je držao sveukupno tri kemijske olovke, te nešto običnih i
ravnalo. Završivši s jelom, ponovio je ono što je meni rekao dan prije —

Zime su ovdje zbilja lijepe. Morate nam opet doći kad bude zima — i izišao
iz blagovaonice.
— Je li on liječnik ili pacijent? — pitao sam Reiko.
— A što misliš?
— Zbilja ne mogu odrediti. U svakom slučaju ne djeluje baš normalno.
— Liječnik je — rekla je Naoko. — Doktor Mijata.
— Da — rekla je Reiko — ali dam se kladiti da je najluđi od svih ovdje.
— G. Omura, stražar, i on je dosta lud — odgovorila je Naoko.
— Točno — rekla je Reiko, kimajući glavom dok je nabadala brokule. —
Svako jutro radi gimnastiku kao mahnit, i iz svega glasa izvikuje
budalaštine. A prije nego što si ti došla, Naoko, u uredu je radila djevojka,
gđica Kinošita, koja se pokušala ubiti. A prošle godine otpustili su bolničara
Tokušimu koji je imao groznih problema s alkoholizmom.
— Reklo bi se da bi pacijenti i zaposlenici trebali zamijeniti mjesta —
rekao sam.
— I to odmah — rekla je Reiko, mašući vilicom. — Napokon si shvatio
kako ovdje stvari funkcioniraju.
— Valjda jesam.
— Najnormalnije se osjećamo — rekla je Reiko — kad znamo da nismo
normalni. Po povratku u sobu Naoko i ja igrali smo karte, a Reiko je
vježbala Bacha na gitari.
— Kada sutra odlaziš? — pitala me Reiko kad je zastala da zapali
cigaretu.
— Odmah poslije doručka — rekao sam. — Autobus dolazi u devet.
Moram navečer stići na posao.
— Šteta. Bilo bi lijepo da možeš duže ostati.
— Kad bih ostao predugo, možda bih počeo živjeti ovdje — rekao sam,
smijući se.
— Možda i bi — rekla je Reiko. A onda se obratila Naoko
— Nego, da, moram ići Oki po grožđe. Sasvim sam zaboravila.
— Da idem s tobom? — pitala je Naoko.
— A da mi posudiš svoga mladog g. Vatanabea?
— Može — rekla je Naoko.
— Dobro. Onda nas dvoje idemo u još jednu noćnu šetnju — rekla je
Reiko, uzimajući me za ruku. — Jučer je bilo zamalo. Večeras idemo do
kraja.
— Dobro — rekla je Naoko, kikoćući se. — Činite što vas je volja.

Noćni zrak bio je prohladan. Reiko je preko košulje imala blijedoplavi
džemper na kopčanje, i hodala je ruku zabijenih u džepove traperica.
Podižući pogled prema nebu, onjušila je zrak poput psa. — Miriše na kišu
— rekla je. I ja sam ga onjušio, ali ništa nisam osjetio. Zaista, na nebu je
mnoštvo oblaka skrivalo Mjesec.
— Ako si ovdje dovoljno dugo, naučiš pogoditi vrijeme po mirisu zraka —
rekla je Reiko.
Ušli smo na pošumljen teren na kojemu su stajale kuće zaposlenika. Reiko
mi je rekla da malo pričekam, prišla ulaznim vratima jedne kuće i
pozvonila. Otvorila joj je neka žena - nesumnjivo domaćica - i počela na
pragu čavrljati i smijuljiti se s Reiko. Onda je skoknula unutra i vratila se s
velikom plastičnom vrećicom. Reiko joj je zahvalila i poželjela laku noć, a
onda se vratila k meni.
— Vidi — rekla je, otvarajući vrećicu. U njoj je bila hrpa grožđa.
— Voliš grožđe?
— Obožavam.
Pružila mi je grozd s vrha. — Možeš jesti. Oprano je. Hodali smo i jeli
grožđe, pijuckajući ljuske i koštice na zemlju. Bilo je svježe i veoma
ukusno.
— Tu i tamo dajem njenom sinu sate glasovira, pa mi svašta daju. Ono
vino koje smo pili bilo je njihovo. Katkad ih zamolim da mi nešto kupe u
gradu.
— Volio bih čuti ostatak priče od jučer — rekao sam.
— Dobro — rekla je Reiko. — Ali budemo li se stalno vraćali doma
kasno, Naoko će postati sumnjičava.
— Spreman sam na taj rizik.
— Dobro onda. Ali ja bih nekamo pod krov. Večeras je malo prohladno.
Kad smo se približili teniskim terenima, skrenula je nalijevo. Sišli smo
uskim stubištem i izbili pred nekoliko skladišta u nizu. Reiko je otvorila
vrata prvoga, ušla i upalila svjetlo.
— Uđi — rekla je. — Premda se nema baš što vidjeti.
U skladištu su stajale uredno poslagane skije, čizme i štapovi, a na podu je
bila hrpa opreme za čišćenje snijega i vreće kamene soli.
— Nekoć sam stalno dolazila ovamo vježbati gitaru - kad sam htjela biti
sama. Ugodno je, zar ne?
Reiko je sjela na vreću kamene soli i pozvala me da sjednem kraj nje.
Učinio sam što mi je rečeno.

— Nije baš prozračno, ali hoće li ti smetati ako zapalim?
— Slobodno — rekao sam.
— To je jedina navika koje nikako da se riješim — rekla je mršteći se, ali
pripalila je s očitim užitkom. Nema baš mnogo ljudi koji u duhanu uživaju
kao što je uživala Reiko. Ja sam jeo grožđe, pomno guleći zrno po zrno, a
ljuske i koštice bacao sam u limenku koja je služila kao kanta za smeće.
— Da vidimo onda, dokle smo stigli sinoć? — pitala je Reiko.
— Noć je bila olujna i mračna, a vi se penjete uz strmu liticu ne biste li
dohvatili ptičje gnijezdo.
— Nevjerojatan si, kako se samo šališ, a mrtav si ozbiljan — rekla je
Reiko. — Da vidimo, mislim da smo stigli do onoga da sam svake subote
ujutro davala djevojčici satove glasovira.
— Tako je.
— Pod pretpostavkom da sve ljude na svijetu podijelimo na dvije skupine
- one koji znaju poučavati i one koji ne znaju - ja bih rekla da uglavnom
pripadam prvoj grupi — rekla je Reiko. — Kad sam bila mlada nisam tako
mislila, i pretpostavljam da nisam tako o sebi ni htjela misliti, ali kad sam
zašla u stanovite godine i do neke mjere upoznala sebe, shvatila sam da je
ipak tako: ide mi poučavanje. Zbilja mi ide.
— Siguran sam da je tako.
— Prema drugima imam mnogo više strpljenja nego prema sebi, i mnogo
lakše izvlačim ono najbolje iz drugih nego iz sebe. Takva sam. Ja sam kao
ono hrapavo na stranici kutije šibica. Ali meni to odgovara. Uopće mi ne
smeta. Bolje biti prvorazredna kutija šibica nego drugorazredna šibica.
Rekla bih da sam s tim raščistila nakon što sam počela poučavati tu malu.
Dok sam bila mlađa imala sam nekoliko učenika, strogo kao dodatna
aktivnost, a nisam shvaćala da imam tu osobinu. Tek kad sam nju počela
poučavati, počela sam o sebi razmišljati na taj način. Hej - pa meni ide
poučavanje. Tako su dobro funkcionirali ti sati.
— Kao što sam jučer rekla, njezina tehnika nije bila ništa posebno, i nije
bilo ni govora o tome da postane profesionalna glazbenica, pa sam mogla
raditi neopterećeno. Usto je išla u žensku školu iz koje svatko s iole
pristojnim ocjenama automatski upada na fakultet, što je značilo da se ne
mora ubijati od učenja, a i njezina majka svesrdno se zalagala za to da
idemo lagano. Pa je nisam ni na što tjerala. Cim sam je vidjela, shvatila sam
da takvu djevojčicu nije moguće ni na što natjerati, da će takvo dijete biti
milo i drago, govoriti "Da, da", ali ni u kom slučaju neće učiniti ništa što joj

se ne da. Pa bih joj prvo dopustila da odsvira skladbu koju je sama htjela -
sto posto u svom stilu. Onda bih joj ja istu skladbu odsvirala na nekoliko
različitih načina, pa bismo razgovarale koji je najbolji ili koji joj se najviše
sviđa. Onda bih joj rekla da je opet odsvira, i izvedba bi joj tada bila deset
puta bolja nego prvi put. Sama bi uvidjela što najbolje zvuči pa bi to
upotrijebila u vlastitoj izvedbi.
Reiko je na trenutak zastala, promatrajući užareni krajičak cigarete. Ja sam
bez riječi jeo grožđe.
— Znam da imam dosta dobar smisao za glazbu, ali ona je bila bolja od
mene. Mislila sam, kakva šteta! Mislila sam: "Da je bar počela raditi s
dobrim učiteljem, da je dobila pravu obuku, koliko bi uznapredovala!" Ali
pogriješila sam. Ona nije bila dijete koje može podnijeti pravu obuku.
Takvih ljudi ima. Bog im je dao čudesan talent, ali ne mogu se potruditi da
ga usustave. Na kraju ga potrate, raspu ga na sve strane. Nagledala sam se
takvih ljudi. Isprva ti se čini da su nevjerojatni. Ravno iz nota odsviraju
neku užasno tešku stvar, i to od početka do kraja, savršeno. Gledaš ih i ne
možeš doći k sebi. Misliš: "Ja to nikad ne bih mogla." Ali dalje ne ide. Oni
više ne mogu? A zašto? Jer ne žele uložiti dovoljno truda. Nisu im usadili
disciplinu. Razmazili su ih. Dovoljno su daroviti pa su u stanju svirati bez
ikakva napora, i ljudi im od rane dobi govore kako su izvrsni, pa im izgleda
glupo truditi se i raditi. Uzmu neku skladbu koju bi neko drugo dijete
moralo vježbati tri tjedna, svrše s njom u pola sata, pa nastavnik povjeruje
da su u nju uložili dovoljno truda i pusti ih da prijeđu na iduću stvar. A oni i
to naprave u pola sata i prijeđu na iduću skladbu. Nikad ne saznaju što znači
kad te nastavnik goni ne bi li ti nešto utuvio; tako ostaju lišeni ključnog
elementa potrebnog za gradnju karaktera. To je tragedija. I ja sam bila tome
sklona, ali srećom sam imala vrlo strogog učitelja, pa sam takve sklonosti
obuzdala.
— Uglavnom, bio mi je užitak poučavati je. Nešto kao da voziš
autocestom u moćnom sportskom automobilu koji reagira na najmanji tvoj
dodir - katkad i prebrzo. S takvom djecom trik je u tome što ih ne smiješ
previše hvaliti. Ona su toliko navikla na hvalu da im to ništa ne znači. To
treba mudro i štedljivo rasporediti. I ništa im ne možeš nametnuti. Moraš ih
pustiti da sami odluče. I ne smiješ ih pustiti da jure s jedne stvari na drugu,
nego ih natjerati da stanu i razmisle. Ali to je sve. Ako sve to učiniš,
rezultati će biti dobri. Reiko je bacila opušak na pod i zgazila ga. Onda je
duboko uzdahnula kao da se želi smiriti.

— Poslije sata popile bismo čaj i razgovarale. Katkad bih joj pokazivala
neke jazz stilove - recimo, ovo je Bud Powell, a ovo Thelonious Monk. Ali
uglavnom je govorila ona. I kako je samo znala govoriti! Smjesta bi te
uvukla u razgovor. Kao što sam ti jučer rekla, mislim da je većina onoga što
je govorila bilo izmišljeno, ali bilo je zanimljivo. Imala je dar zapažanja,
precizno se služila jezikom, bila je oštra na jeziku i duhovita. Znala je
pobuditi emocije. Da, zbilja, to joj je išlo tako dobro — znala je čovjeku
pobuditi emocije, ganuti te. I znala je da ima tu moć. Koristila se njome što
je vještije i djelotvornije mogla. Bila je u stanju čovjeka navesti da osjeća
točno ono što je htjela - ljutnju, tugu, sućut, razočaranje, sreću. Manipulirala
je ljudskim osjećajima samo kako bi iskušala vlastitu moć. Naravno, to bi
čovjek shvatio tek poslije. U tom trenutku nisam pojma imala što mi radi.
Reiko je odmahnula glavom i pojela nekoliko zrna grožđa.
— Bila je to bolest — rekla je. — Mala je bila bolesna. Bila je kao trula
jabuka koja kvari druge jabuke. I nitko je nije mogao izliječiti. Tu bolest
imat će do dana svoje smrti. U tom smislu ona je jadno malo stvorenje. I ja
bih je žalila da nisam bila jedna od njezinih žrtvi. I ja bih nju smatrala
žrtvom.
Reiko je pojela još nekoliko zrna grožđa. Činilo se da razmišlja kako
najbolje nastaviti s pričom.
— Pa, uglavnom, uživala sam u toj poduči dobrih šest mjeseci. Katkad bi
me nešto što je rekla malo iznenadilo ili začudilo. Ili bi nešto govorila, i
mene bi preplavio užas kad bih shvatila kojom silinom mrzi nekoga, posve
iracionalno, ili bi mi palo na pamet da je jednostavno previše pametna, pa
bih se pitala što zapravo misli. Ali, napokon, svi imaju svoje mane, zar ne?
I, na kraju krajeva, zašto bih ja propitivala njezinu osobnost ili karakter? Ja
sam joj bila samo nastavnica glasovira. Moja je zadaća bila samo pobrinuti
se da vježba. A osim toga, prava je istina bila da mi se sviđala. Veoma mi se
sviđala.
— Pa ipak, pazila sam da joj ne kažem ništa odviše osobno o sebi. Imala
sam neki predosjećaj kako je bolje da o takvim stvarima ne govorim.
Postavljala mi je stotine pitanja - umirala je od želje da sazna više o meni -
ali ja sam joj govorila samo najbezazlenije podatke, sitnice iz djetinjstva, u
koju sam školu išla, takve stvari. Rekla je da želi znati više o meni, ali ja
sam joj rekla da nema što: imam dosadan život, običnog muža, obično
dijete, i tonu kućanskih poslova. "Ali vi se meni tako sviđate", rekla bi ona i
pogledala me ravno u oči, onako plačljivo. Kad bi to učinila, mene bi

proželi trnci - ali ugodni trnci. No ipak joj nikad nisam rekla više nego što
sam morala.
— A onda, jednoga dana - mislim da je bio svibanj - usred sata je rekla da
joj je loše. Vidjela sam da je blijeda, da se znoji, pa sam je pitala želi li ići
doma, ali rekla je da će joj možda biti bolje ako malo prilegne. Pa sam je
odvela - gotovo odnijela - u spavaću sobu. Imali smo strašno malen kauč, i
mogla je leći jedino na krevet. Ispričala se što mi pričinja neugodnosti, ali ja
sam je umirivala govoreći da uopće nema problema i pitala želi li što popiti.
Rekla je ne, samo želi da budem kraj nje, što sam rado učinila.
— Nekoliko minuta kasnije zamolila me da joj izmasiram leđa. Glas joj je
zvučao kao da joj je zbilja teško, i luđački se znojila, pa sam je počela
svojski masirati. Onda se ispričala i pitala me bih li joj skinula grudnjak,
kao da je stišće. Pa sam joj ga, eto, skinula. Imala je pripijenu bluzu, pa sam
joj je morala otkopčati i zavući ruku otraga da joj otkopčam kvačice na
grudnjaku. Imala je velike grudi za trinaestogodišnjakinju. Dvaput veće od
mojih. I nije nosila neki prvi grudnjak za curice, nego model za odrasle, i to
skup. Naravno, ja na to tada nisam obraćala pozornost, nego sam joj kao
glupača i dalje masirala leđa. Ona se i dalje ispričavala svojim žalobnim
glasićem, kao da joj je zbilja žao, a ja sam joj stalno govorila u redu je u
redu je.
Reiko je otresla pepeo cigarete na pod. Ja više nisam jeo grožđe, nego sam
svu pozornost usmjerio na njezinu priču.
— Nedugo zatim počela je jecati. "Što ti je?" pitala sam je. "Ništa", rekla
je. "Očito je nešto", rekla sam ja. "Reci mi istinu.
Što te muči?" A ona mi kaže: "Katkad mi ovako dođe. Ne znam što bih
onda. Strašno sam usamljena i tužna, i ni s kim ne mogu razgovarati, i
nikoga nije briga za mene. A strašno patim kad mi je tako. Ne mogu noću
spavati, ne jede mi se, i veselim se jedino što ću doći ovamo na sat." Na što
sam joj rekla: "Sa mnom možeš razgovarati. Reci mi zašto ti tako dođe."
"Imam problema kod kuće", kaže ona. Ne može voljeti roditelje, a ni oni ne
vole nju. Otac joj se viđa s drugom ženom i gotovo ga nikad nema doma, a
mama zbog toga ludi pa se iživljava na njoj; tuče je gotovo svaki dan, pa
mrzi ići doma. Mala je sad već doslovce ridala, oči su joj bile pune suza,
one njene prekrasne oči. Od tog prizora i bog bi se rasplakao. Kažem ja
njoj, ako ti je tako grozno ići doma, možeš doći k meni kad god hoćeš. Kad
je to čula, baci se ona meni u naručje i kaže: "Joj, strašno mi je žao, ali da

nemam vas ne znam što bih. Molim vas, nemojte mi okrenuti leđa. Ako mi
okrenete leđa, neću imati kamo."
— Pa sam joj, ne znam, zagrlila glavu, i milujem je i govorim: "Dobro je,
dobro je", a ona grli mene i gladi me po leđima, i odjednom meni postane
jako čudno, cijelim tijelom prolazi mi neka vrućina. Hoću reći, kraj mene je
ta mala, lijepa kao slika, na krevetu sam s njom, grlimo se, njene ruke glade
me po leđima, nevjerojatno senzualno, moj muž nikad ne bi znao ni slično, i
svaki put kad me dotakne osjećam kako mi se sve spone u tijelu kidaju, i još
nisam ni svjesna, a ona mi je već skinula bluzu i grudnjak i gladi mi grudi. I
tad mi je napokon palo na pamet da je mala čista zadrta lezbijka. Jednom mi
se to već bilo dogodilo, u školi, s jednom od cura iz šestog razreda. I onda
sam joj rekla da prestane.
— "O, molim vas", govori ona, "samo još malo. Tako sam usamljena, tako
sam usamljena, molim vas, vjerujte mi, imam samo vas, o, molim vas, ne
okrečite mi leđa", i uzme moju ruku i stavi je sebi na dojku - vrlo lijepu
pravilnu dojku, i jasno, ja sam žensko, ali kroz mene prođe neka struja svaki
put kad mi ruka dođe u doticaj s njezinom kožom. Nemam pojma što bih.
Samo ponavljam ne ne ne ne ne, kao idiot. Osjećam se kao da sam
paralizirana, ne mogu se pomaknuti. Uspjela sam odgurnuti onu djevojku u
školi, ali sad ne mogu ništa. Moje tijelo ne sluša. Ona mi drži desnu ruku na
sebi svojom lijevom, dok mi ljubi i liže bradavice, a desnom rukom mi
miluje leđa, bok, stražnjicu. I eto mene u spavaćoj sobi, s navučenim
zastorima, a djevojčica od trinaest godina praktički me svukla do gola - sve
mi je vrijeme nekako uspjela skidati komad po komad odjeće - i posvuda
me dira, i ja se sva izvijam od užitka. Kad se sada toga sjetim, djeluje mi
nevjerojatno. Hoću reći, to je suludo, zar ne? Ali tada kao da me začarala.
Reiko je zašutjela da odbije dim cigarete.
— Znaš, ovo je prvi put da sam ovo rekla nekom muškarcu — rekla je
gledajući me. — Govorim ti to jer mislim da bih trebala, ali zbilja mi je
neugodno.
— Žao mi je — rekao sam, jer nisam znao što drugo reći.
— To se tako nastavilo neko vrijeme, a onda se njezina desna ruka počela
spuštati niže, i počela me dirati preko gaćica. Tada sam već bila sva mokra.
Sramim se reći, ali tako mokra nisam bila nikad, ni prije ni poslije. Uvijek
sam sebe smatrala nekako ravnodušnom prema seksu, pa sam se prenerazila
što me to tako uzbuđuje. A onda mi je gurnula one svoje vitke, meke prste u
gaćice, i...pa, znaš već, ne mogu se natjerati da to kažem. Hoću reći, bilo je

sasvim drukčije nego kad te muškarac ondje dira svojim nespretnim
rukama. Zbilja. Nalik na perje, ili paperje. Mislila sam da će mi u glavi sve
eksplodirati. No ipak, negdje u mom posve zamućenom mozgu, pala mi je
na pamet misao da to moram prekinuti. Ako dopustim da se jednom dogodi,
nikad neću prestati, a budem li morala živjeti s tom tajnom, u glavi će mi
opet zavladati potpuna zbrka. Pomislila sam i na svoju kćer. Što da me ona
ovako vidi? Subotom je obično do tri bila kod mojih roditelja, ali što ako se
nešto dogodi, pa se neočekivano vrati kući? To mi je pomoglo da skupim
snagu i pridignem se na krevetu. "Prestani sada, molim te prestani!"
povikala sam.
— Ali ona nije htjela prestati. Umjesto da prestane, strgnula mi je gaćice i
počela se koristiti jezikom. To sam rijetko dopuštala i mužu, bilo mi je jako
neugodno, a sad me je lizala trinaestogodišnjakinja. Jednostavno sam
odustala. Mogla sam samo plakati. I bilo je božanstveno.
— "Prestani!" vrisnula sam još jednom i pljusnula je po obrazu što sam
jače mogla. Napokon je prestala, digla se i pogledala me u oči. Obje smo
bile gole golcate, na koljenima, na krevetu, i netremice smo se gledale. Njoj
je bilo trinaest godina, meni trideset i jedna, ali, ne znam, dok sam gledala
to njezino tijelo, bila sam izvan sebe od divljenja. Ta mi je slika još živo
pred očima. Jedva sam mogla vjerovati da gledam tijelo trinaestogodišnje
djevojčice, i još ne mogu vjerovati. U usporedbi s njom, moje je tijelo bilo
da se rasplačeš od jada. Vjeruj mi.
Ništa nisam mogao reći, pa i nisam.
— "Što nije u redu?" kaže ona meni. "Ovo vam se sviđa, zar ne? Znala
sam čim sam vas upoznala. Znam da vam se sviđa. Mnogo je bolje nego s
muškarcem - zar ne? Pogledajte kako ste mokri. Sa mnom vam može biti
još bolje ako mi dopustite. Istina je. Rastopit ćete se od užitka. Vi to želite,
zar ne?" I imala je pravo. Bila je mnogo bolja od moga muža. I ja sam zbilja
htjela da nastavi. Ali nisam mogla dopustiti da se to dogodi. "Idemo to činiti
jednom tjedno", rekla je. "Samo jednom tjedno. Nitko neće otkriti. To će
biti naša mala tajna."
— Ali ja sam ustala iz kreveta i obukla kućnu haljinu, te sam joj rekla da
odlazi i da se više ne vraća. Samo me pogledala. Oči su joj bile potpuno
tupe. Nikad ih još takve nisam vidjela. Izgledale su kao nacrtane na kartonu.
Uopće nisu imale dubinu. Nakon što je neko vrijeme zurila u mene, bez
riječi je pokupila odjeću i što je polaganije mogla, kao da je to neka
predstava, stala oblačiti komad po komad, jedan po jedan. Onda se vratila u

sobu s glasovirom i iz torbe izvadila četku. Počešljala se i rupčićem obrisala
krv s usnica, obula se i otišla. Dok je izlazila, rekla je: "Znate, vi ste
lezbijka. Istina je. Možete to skrivati, ali do smrti ćete biti lezbijka."
— Je li istina? — pitao sam.
Reiko je napućila usnice i dala se na razmišljanje. — Pa, i jest i nije. S
njom mi je definitivno bilo bolje nego s mužem. To je činjenica. Neko sam
se vrijeme doista mučila oko tog pitanja. Možda sam i lezbijka, ali dotad
nisam primijetila. Ali više tako ne mislim. Što ne znači da nemam sklonosti.
Vjerojatno ih imam. Ali nisam lezbijka u pravom smislu te riječi. Nikad ne
osjećam spolnu želju kad gledam neku ženu. Razumiješ?
Kimnuo sam.
— Postoji vrsta djevojaka koje reagiraju na mene, i ja osjetim kad se to
dogodi. Jedino se tada to manifestira u meni. Ali, dok, recimo, grlim Naoko,
ne osjećam ništa posebno.
Kad je vruće, hodamo po stanu praktički gole, zajedno se kupamo, katkad
čak spavamo u istom krevetu, ali ne događa se ništa. Ništa ne osjećam.
Vidim da ima lijepo tijelo, ali to je sve. Zapravo, Naoko i ja jednom smo
igrale igricu. Pretvarale smo se da smo lezbijke. Zanima te?
— Nego što. Recite mi.
— Kad sam joj ispričala ovu priču - mi jedna drugoj sve govorimo, znaš -
Naoko je pokušala izvesti eksperiment. Skinule smo se i ona me pokušala
milovati, ali uopće nije išlo. Samo me škakljalo. Mislila sam da ću umrijeti
od smijeha. Kad se samo sjetim toga, sve me zasvrbi. Bila je tako
nespretna! Kladim se da ti je drago to čuti.
— Jest, da ti pravo kažem.
— Pa, uglavnom, to bi bilo to — rekla je Reiko, češući se kraj obrve
vrškom malog prsta. — Kad je mala otišla iz moje kuće, našla sam stolac i
sjela, te pustila da mi misli odlutaju, pitajući se što da učinim. Duboko u
sebi čula sam kako mi srce tupo udara. Osjećala sam da mi ruke i noge teže
cijelu tonu, a u ustima mi je bio okus kao da sam pojela nekog moljca, tako
su mi bila suha. Ali uspjela sam se odvući do kupaonice, znajući da će mi se
kći brzo vratiti. Htjela sam očistiti ona mjesta na kojima me mala dirala i
lizala. Izribala sam se sapunom, ribala sam i ribala, ali nikako se nisam
mogla riješiti sluzavog osjećaja koji mi je ostavila. Znala sam da vjerojatno
umišljam, ali nije pomagalo. Te noći sam tražila od muža da vodimo ljubav,
gotovo kao da se želim riješiti te ljage. Naravno, ništa mu nisam rekla -
nisam mogla. Rekla sam mu samo neka ide polako, sporije nego inače. I

išao je. Koncentrirao se na svaki detaljčić, zaista je išao jako, jako sporo, i
kako sam te noći svršila, o da, tako nešto nikad prije nisam doživjela, nikad
otkako smo se uzeli. A što misliš, zašto? Jer je u mome tijelu još zaostao
dodir njezinih prstiju. Samo zato.
— O, Bože, kako je ovo neugodno! Pogledaj, preznojila sam se! Ne mogu
vjerovati da sve to govorim - on je sa mnom "vodio ljubav", "svršila" sam!
— Reiko se nasmiješila, a usnice su joj se opet napućile. — Ali čak ni to
nije pomoglo. Prošla su dva dana, pa tri, no njen dodir je još bio ondje. A
njene posljednje riječi neprestano su mi odzvanjale u glavi.
— Iduće subote nije došla. Srce mi je cijeli dan tuklo dok sam čekala i
pitala se što ću učiniti ako se pojavi. Ni na što se nisam mogla koncentrirati.
Ali nije došla. Naravno.
Bila je ponosno stvorenje, a sa mnom je na kraju podbacila. Nije došla ni
idući tjedan, ni tjedan nakon toga, i ubrzo je već prošao cijeli mjesec.
Odlučila sam da ću uspjeti zaboraviti što se dogodilo kada prođe dovoljno
vremena, ali nisam mogla zaboraviti. Kad bih bila sama u kući, osjećala
sam njenu nazočnost i bila na rubu živaca. Nisam mogla svirati glasovir,
nisam mogla misliti, ništa nisam mogla raditi tih prvih mjesec dana. A onda
sam jednoga dana shvatila da svaki put kad iziđem iz kuće nešto nije u redu.
Susjedi su me čudno gledali. U njihovim očima vidjela sam neku novu
distancu. Pozdravljali su me pristojno kao i uvijek, ali u tonu njihova glasa
bilo je nečega drukčijeg, kao i u ponašanju prema meni. Moja prva susjeda,
koja mi je prije katkad znala doći u posjet, sad me izbjegavala. Ali pokušala
sam se ne obazirati na te stvari. Počneš li primjećivati takve stvari, imaš
prve simptome bolesti.
— A onda me jednog dana posjetila druga domaćica s kojom sam bila
dobra. Bile smo istih godina, naše majke bile su prijateljice, a dijete joj je
išlo u isti vrtić kao moje pa smo bile dosta bliske. Jednoga dana nenadano
se pojavila i pitala me znam li da o meni kruži grozan trač. "Kakav trač?"
pitala sam. "Gotovo da to ne mogu izgovoriti, toliko je grozno", rekla je. "E
pa kad si ovo rekla, sad mi moraš reći sve do kraja."
— I dalje mi nije htjela reći, ali napokon sam sve izvukla iz nje. Hoću reći,
i došla je samo zato da mi kaže što je čula, pa naravno da je na kraju sve
izbrbljala. Prema njezinoj priči, ljudi su govorili da sam zagrižena lezbijka i
da sam zbog toga stalno u duševnim bolnicama. Govorili su da sam svukla
svoju učenicu glasovira i pokušala joj svašta raditi, a kad se ona opirala,
onda sam je tako jako pljusnula da joj je nateklo cijelo lice.

Naravno, okrenuli su priču naglavce, što je već samo po sebi bilo loše, ali
najviše me šokiralo to što su ljudi znali da sam bila u bolnici.
— Moja prijateljica svima je govorila da me poznaje cijelu vječnost i da
nisam takva, ali djevojčini roditelji povjerovali su u njenu verziju i sad su je
širili po susjedstvu. Uza sve to, još su se raspitali o meni i tako su saznali da
sam doista imala mentalnih problema.
— Verzija koju je moja prijateljica čula bila je da je djevojčica jednoga
dana došla kući sa sata - onoga dana, naravno - a lice joj je bilo naduto,
usnica rasječena i krvava, s bluze joj je nedostajalo nekoliko dugmeta, čak
joj i donji veš bio razderan. Možeš li ti to vjerovati? Sve je to, naravno,
učinila da učini vjerodostojnom svoju priču, koju je mama morala iz nje
izvlačiti kliještima. Točno je vidim kako to čini - maže krv na bluzu, kida
dugmad, dere čipku na grudnjaku, tjera samu sebe da plače sve dok joj se
oči ne zacrvene, raščupava kosu i onda majci priča cijelu tu hrpu laži.
— Nije da krivim ljude što su joj vjerovali. I ja bih joj vjerovala, toj lijepoj
lutkici đavolja jezika. Dođe doma plačući, odbija govoriti jer ju je previše
sram, a onda sve provali iz nje. Naravno da će joj ljudi vjerovati. A da sve
bude još gore, to je točno, ja sam zbilja bila u bolnicama zbog mentalnih
poremećaja, zbilja je jesam udarila po licu što sam jače mogla. Tko će meni
povjerovati? Vjerojatno samo moj muž.
— Prošlo je još nekoliko dana dok sam se borila s dilemom hoću li mu
reći ili ne, ali kad sam mu rekla, vjerovao mi je. Naravno. Ispričala sam mu
sve što se toga dana dogodilo - kakve mi je sve lezbijske stvari radila, kako
sam je pljusnula. Naravno, nisam mu rekla što sam osjetila. To mu nisam
mogla reći. I uglavnom, bio je izvan sebe od bijesa i uporno govorio da će
otići ravno njezinoj obitelji. Rekao je: "Ti si ipak udana žena. Udana si za
mene. I majka si. Nema šanse da si lezbijka. Kakav vic!"
— Ali ja ga nisam pustila da ide. Time bi samo sve pogoršao. Ja sam
znala. Ja sam znala da je ona bolesna. Vidjela sam na stotine bolesnih ljudi,
pa sam znala. Mala je bila trula iznutra. Oguliš li sloj one prekrasne kože,
ispod bi našao samo gnjilo meso. Znam da je to strašno reći, ali istina je. I
znala sam da normalni ljudi nikad ne bi shvatili kakva je zapravo, da mi tu
ne možemo izići kao pobjednici. Bila je stručnjak za manipuliranje
osjećajima odraslih ljudi oko sebe, a mi nismo imali dokaze. Kao prvo, tko
bi povjerovao da je trinaestogodišnja djevojka namamila u homoseksualnu
stupicu ženu u tridesetima? Što god mi rekli, ljudi bi vjerovali što hoće. Što
bismo se više borili, bili bismo u ranjivijoj poziciji.