Haruki Murakami - Norveska suma

— Mogli smo samo jedno: odseliti se. Da sam ostala u toj četvrti, stres bi
me slomio: nešto bi mi u glavi opet škljocnulo. A taj je proces već počeo.
Morali smo otići odatle, nekamo daleko gdje me nitko ne poznaje. Ali moj
muž nije bio spreman ići. Njemu još nije bilo posve jasno u kolikoj sam
krizi. A trenutak nije mogao biti gori: volio je svoj posao, napokon nam je
uspio kupiti vlastitu kuću (živjeli smo u montažnoj kućici), a kćeri je bilo
lijepo u vrtiću. "Čekaj malo," rekao je, "ne možemo tek tako dići sidro i
otići. Ja ne mogu tako lako naći posao. Morali bismo prodati kuću, naći
novi vrtić. Trebat će mi bar dva mjeseca."
— "Ja ne mogu čekati dva mjeseca", rekla sam mu. "Ovo će me zauvijek
dokrajčiti. Ne šalim se. Vjeruj mi, znam što govorim." Simptomi su se već
počeli pojavljivati: zvonilo mi je u ušima, čula sam glasove, nisam mogla
spavati. Predložio je da ja odem prva, da nekamo sama otputujem, a on će
doći kad sve obavi.
— "Ne," rekla sam, "ne želim ići sama. Raspast ću se ako ne budem imala
tebe. Trebam te. Molim te, ne ostavljaj me." Zagrlio me i počeo preklinjati
da izdržim samo još malo. Samo jedan mjesec, rekao je. On će se za sve
pobrinuti - napustit će posao, prodati kuću, urediti sve u vrtiću, naći novi
posao. Možda može dobiti mjesto u Australiji, rekao je. Samo je tražio da
pričekam mjesec dana, i sve će biti u redu. Što sam na to mogla reći? Da
sam se usprotivila, to bi me samo još više izoliralo.
Reiko je uzdahnula i pogledala u žarulju na stropu.
— Ali nisam mogla izdržati mjesec dana. Jednoga dana to se opet
dogodilo: škljoc\ I ovaj put bilo je stvarno loše. Uzela sam pilule za
spavanje i odvrnula plin. Probudila sam se u bolnici, i to je bio kraj. Tek za
nekoliko mjeseci smirila sam se toliko da bih mogla razmišljati, i onda sam
zamolila muža neka mi da razvod. Rekao je da se nema namjeru rastavljati.
"Možemo početi iznova", rekao je. "Možemo otići na neko novo mjesto,
samo nas troje, i početi sve ispočetka." "Sad je prekasno", rekla sam mu.
"Sve je završilo kad si tražio da pričekam mjesec dana. Ako si stvarno želio
početi iznova, nisi mi to trebao reći. Sada kamo god da odemo, koliko god
se daleko odselimo, stalno će se događati isto. I ja ću od tebe tražiti isto, i
patit ćeš zbog mene. To više ne želim."
— Pa smo se rastavili. Ili bolje rečeno, ja sam se rastavila od njega. Ali za
dvije godine opet se oženio. Još mi je drago što sam ga natjerala da me
ostavi. Zbilja. Znala sam da ću biti ovakva do kraja života, a nikoga nisam

htjela povući za sobom. Nisam nikoga htjela siliti da živi u stalnom strahu
kako ću svaki čas opet izgubiti razum.
— Bio je divan prema meni: idealan muž, vjeran, snažan i strpljiv, netko
kome sam mogla u potpunosti vjerovati. Učinio je sve što je mogao ne bi li
me izliječio, i ja sam učinila sve što sam mogla da se izliječim, i zbog njega
i zbog naše kćeri. I vjerovala sam u oporavak. Šest godina sam bila sretna,
od dana vjenčanja. Pomogao mi je 99%, ali onaj jedan posto je podivljao.
Škljocl Srušilo se sve što smo izgradili. U djeliću sekunde sve se pretvorilo
u ništa. I to zbog te male.
Reiko je pokupila opuške koje je zgazila i bacila ih u limenu kantu.
— Grozna priča. Toliko smo se trudili, strašno, gradili smo svoj svijet
opeku po opeku. A srušio se u jednom trenu. Nismo se ni snašli, a već više
ničega nije bilo.
Ustala je i zabila ruke u džepove. — Idemo natrag. Kasno je.
Nebo se smračilo, sloj oblaka bio je deblji nego prije, Mjesec se nije vidio.
Shvatio sam da sada osjećam miris kiše, kao Reiko. A s njim je bio
pomiješan miris svježeg grožđa u njezinoj vrećici.
— Zato ne mogu otići odavde — rekla je. — Bojim se stupiti u izvanjski
svijet. Bojim se upoznati nove ljude i osjetiti nove osjećaje.
— Shvaćam — rekao sam. — Ali ja mislim da vi to možete. Mislim da
možete izići i da ćete uspjeti.
Reiko se nasmiješila, ali nije odgovorila.
Naoko je sjedila na kauču s knjigom. Noge su joj bile prekrižene, a dok je
čitala, ruku je prislonila na sljepoočicu. Činilo se kao da se prstima dotiče
svake riječi koja joj je ulazila u glavu i tako je opipava. Po krovu su počele
tapkati raspršene kapljice kiše. Bila je obavijena svjetlošću lampe koja je
oko nje lebdjela poput fine prašine. Nakon dugog razgovora s Reiko
Naokina mladolikost dojmila me se na nov način.
— Oprosti što smo se toliko zadržali — rekla je Reiko, tapšući Naoko po
glavi.
— Je li vam bilo lijepo? — pitala je Naoko, podižući pogled.
— Naravno — rekla je Reiko.
— Što ste radili — pitala me Naoko — tako nasamo?
— Nisam slobodan reći, gospođice — odgovorio sam.
Naoko se zakikotala i spustila knjigu. Onda smo svi troje jeli grožđe uz
zvuke kiše.

— Kad ovako pada kiša — rekla je Naoko — osjećam se kao da smo sami
na svijetu. Da bar nastavi padati, pa da nas troje ostanemo zajedno.
— Ma jasno — rekla je Reiko — a kad biste se vas dvoje bacili na posao,
ja bih vas valjda hladila lepezom ili svirala glazbu za ugođaj na gitari, kao
neka glupa gejša? Ne, hvala!
— Ma, ja bih ti ga tu i tamo posudila — rekla je Naoko, smijući se.
— Okej, onda sam za — rekla je Reiko. — Hajde, kišo, pljusni!
Kiša je doista pljusnula, i nastavila pljuštati. S vremena na vrijeme udario
bi grom. Kad smo pojeli grožđe, Reiko se vratila cigaretama i izvukla gitaru
ispod kreveta, te počela svirati: najprije Desafinado i Djevojku iz Ipaneme,
onda malo Bacharacha i nekoliko pjesama Lennona i McCartnevja. Reiko i
ja opet smo pijuckali vino, a kad ga je nestalo podijelili smo preostali
konjak iz moje ploške. Dok smo tako dugo u noć razgovarali, obuzelo nas
je toplo, prisno raspoloženje, pa sam zajedno s Naoko počeo željeti da kiša
nastavi padati.
— Hoćeš li me opet doći vidjeti? — pitala je, gledajući me.
— Naravno da hoću — rekao sam.
— A hoćeš li mi pisati?
— Svaki tjedan.
— A hoćeš li dodati i nekoliko redaka za mene? — pitala je Reiko.
— Nego što — rekao sam — vrlo rado.
U jedanaest je Reiko razvukla kauč i spremila mi krevet kao i noć prije.
Poželjeli smo jedni drugima laku noć i ugasili svjetlo. Kako nisam mogao
zaspati, uzeo sam Čarobni brijeg i bateriju iz ruksaka i neko vrijeme čitao.
Nešto prije ponoći odškrinula su se vrata spavaće sobe i Naoko se uvukla u
krevet kraj mene. Za razliku od prethodne noći, sad se ponašala normalno.
Oči su joj bile fokusirane, pokreti žustri. Prislonivši usta na moje uho,
prošaptala je — Ne znam, ne mogu spavati.
— Ni ja — rekao sam. Spustio sam knjigu i ugasio bateriju, te sam je
zagrlio i poljubio. Posvuda oko nas bila je tama i zvuči kiše.
— A Reiko?
— Bez brige, zaspala je. A kad ona spava, onda zbilja spava. — A onda je
Naoko upitala
— Hoćeš li mi zbilja opet doći?
— Naravno da hoću.
— Čak i ako ti ne budem mogla ništa dati?

Kimnuo sam u mraku. Osjećao sam njezine pune dojke. Dlanom sam
pogladio obris njezina tijela kroz spavaćicu. Od ramena preko leđa do
bokova, stalno sam iznova prelazio rukom preko nje, utiskujući liniju i
mekoću njezina tijela u mozak. Nakon što smo neko vrijeme ležali u tom
nježnom zagrljaju, Naoko mi je prislonila usnice o čelo i ustala iz kreveta.
Njezina blijedoplava spavaćica bljesnula je u tami, nalik na ribu.
— Zbogom — rekla mi je slabašnim glasom. Slušajući kišu, utonuo sam u
spokojan san. Idućeg jutra još je kišilo - sipila je sitna, gotovo nevidljiva
jesenja kišica, nimalo nalik na jučerašnju provalu oblaka. Vidjelo se da kiši
samo po mreškanju lokvica i kapanju koje se čulo sa streha. Kad sam se
probudio, ugledao sam mliječnobijelu maglu kako okružuje prozor, ali kako
se Sunce dizalo, vjetrić ju je otpuhao, pa su iz nje izronile okolne šume i
brežuljci.
Kao i dan prije, doručkovali smo i otišli počistiti ptičnjak. Naoko i Reiko
obukle su žute plastične kabanice s kapuljačama. Ja sam navukao džemper i
nepropusnu vjetrovku. Vani je zrak bio vlažan i studen. I ptice su se sklonile
s kiše, pa su se zbile u dno kaveza.
— Ovdje je dosta hladno kad pada kiša, zar ne? — rekao sam Reiko.
— Sad će sa svakom kišom postajati sve hladnije, dok ne padne prvi snijeg
— rekla je.
— Oblaci iz Japanskog mora ovdje ispuštaju tone snijega.
— Što se zimi radi s pticama?
— Unesemo ih unutra, naravno. Što bismo drugo - da ih zaleđene
iskopamo iz snijega? I onda ih odmrznemo, oživimo i povičemo: OK,
navali narode!
Čupnuo sam žičanu mrežicu, a papiga je zalepetala krilima i zakriještala:
"Seronja!" "Hvala!" "Ludo!"
— E njega bih ja rado zamrznula — rekla je Naoko sjetno. — Mislim da
ću stvarno poludjeti ako to budem morala slušati svako jutro.
Kad smo očistili ptičnjak, vratili smo se u stan. Dok sam se pakirao, žene
su odjenule radnu odjeću. Zajedno smo izišli iz zgrade i rastali se kraj
teniskih terena. One su skrenule desno, a ja sam nastavio ravno. Dovikivali
smo pozdrave i ja sam obećao da ću opet doći. Naoko se blago nasmiješila i
nestala iza ugla.
Na putu do kapije sreo sam nekoliko ljudi, sve u žutim kabanicama kakve
su imale Naoko i Reiko, i svi su imali nataknute kapuljače. Po kiši su sve
boje bile neobično jarke: tlo je bilo intenzivno crno, borove grane blistavo

zelene, a ljudi omotani žutom djelovali su kao prikaze s onog svijeta koje
smiju hoditi zemljom samo za kišovitih jutara. Lebdjeli su nad tlom u tišini,
noseći poljodjelske alatke, košare i vreće.
Čuvar se sjetio moga imena i označio ga na listi posjetitelja dok sam
izlazio. — Vidim da ste došli iz Tokija — rekao je stari. — I ja sam jednom
bio ondje. Samo jednom. Svinjetina im je famozna.
— Je li? — pitao sam, ne znajući što da mu odgovorim.
— Nije mi se baš sviđala hrana u Tokiju, ali svinjetina je bila da prste
poližeš. Vjerojatno ih uzgajaju na neki poseban način.
Rekao sam da ne znam, sad sam prvi put tako nešto čuo. — A kad ste to
bili u Tokiju?
— Hmm, da vidimo — rekao je, nakrivivši glavu — je li to bilo kad se
oženio Njegovo Veličanstvo krunski princ? Moj sin je bio u Tokiju, pa sam
rekao, morao bih bar jednom i to vidjeti. Sigurno je to bilo 1959.
— E, tako davno je svinjetina u Tokiju sigurno bila dobra — rekao sam.
— A danas? — pitao je.
Nisam siguran, rekao sam, ali nisam baš čuo da je nešto posebno. To kao
da ga je razočaralo. Po svemu sudeći, htio je nastaviti razgovor, ali rekao
sam mu da moram stići na autobus i krenuo prema cesti. Nad stazom uz
potok mjestimice su još lebdjele krpe izmaglice, ali vjetrić ih je odnosio
prema strmim obroncima obližnje planine. Svako malo zaustavio bih se u
hodu, okrenuo, i bez ikakva posebnog razloga duboko uzdahnuo. Osjećao
sam se kao da sam došao na planet na kojemu vlada malo drukčija sila teže.
Pa naravno, rekao sam sebi tužno: sad sam u izvanjskom svijetu.
Vrativši se u dom oko pola pet, smjesta sam se presvukao i otišao u
prodavaonicu ploča u Sindžuku da odradim svoje radno vrijeme. Ja sam
pazio na prodavaonicu od šest do pola jedanaest, nešto malo bih i prodao,
ali uglavnom sam sjedio kao ošamućen i gledao nevjerojatno šaroliko
mnoštvo ljudi kako promiče vani. Bilo je obitelji, parova, pijanaca,
mafijaša, živahnih djevojaka u kratkim suknjama, bradatih hipija i barskih
hostesa, te nekih nedefiniranih tipova. Kad god bih pustio žestoki rock,
hipiji i odbjegla mlađarija okupili bi se vani, plesali i udisali razrjeđivač, ili
bi samo sjeli na zemlju i besposličarili. Kad bih stavio Tonvja Bennetta,
nestali bi.
Odmah pokraj nalazila se prodavaonica u kojoj je neki sredovječni čovjek
pospanih očiju prodavao "igračke za odrasle". Ja nisam mogao zamisliti
zašto bi itko htio kupiti raznorazna seksi pomagala koja je držao, ali činilo

se da mu prodaja ide kao luda. U uličici koja se nalazila dijagonalno
nasuprot prodavaonici ploča vidio sam pijanog studenta kako povraća. U
igraonici prekoputa nas u drugom smjeru kuhar iz lokalnog restorana
provodio je pauzu igrajući tombolu uz novčane oklade. Ispod streha
prodavaonice koja je preko noći bila zatvorena čučao je neki garavi
beskućnik, ne mičući se. U prodavaonicu je ušla djevojčica ne starija od
dvanaest, trinaest godina, namazana blijedoružičastim ružem, i zamolila me
da stavim Jumpin ]ack Flash od Rolling Stonesa. Kad sam pronašao ploču i
pustio joj je, počela je puckati prstima u ritmu i drmati kukovima, te stala
plesati po dućanu. Onda me zatražila cigaretu. Dao sam joj jednu od
poslovođinih, koju je zahvalno popušila, a kad je ploča završila, otišla je
bez ijednog "hvala". Svakih petnaestak minuta začuo bih sirenu hitne
pomoći ili policije. Naišla su tri pijana direktora u odijelima i kravatama,
smijući se iz svega glasa i dovikujući "Dobra guzica!" lijepoj dugokosoj
djevojci u telefonskoj kabini.
Što sam dulje gledao, postajao sam sve zbunjeniji. Čemu sve to, k vragu?
Što sve to zapravo znači?
Poslovođa se vratio s večere i rekao mi — Hej, znaš što, Vatanabe?
Preksinoć sam povalio malu iz butika. — Već prije nekog vremena bacio je
oko na djevojku koja je radila u obližnjem butiku, i svako malo odnio bi joj
ploču na dar.
— Bravo — rekao sam mu, našto mi je on ispričao sve o svom podvigu, u
detalje.
— Ako oćeš poševiti žensku, evo što ti je činiti — počeo je, sav pun sebe.
— Prvo, moraš joj nosit darove. Onda je moraš napit. Ono, baš napit. I onda
obaviš poso. Lakše ne može bit. Kužiš?
Zbunjeniji nego ikad, ukrcao sam se na putnički vlak i vratio u dom.
Navukao sam zastore, ugasio svjetla, ispružio se u krevet, i obuzeo me
osjećaj da bi se Naoko svaki čas mogla uvući kraj mene u krevet. Sklopivši
oči, osjećao sam kako joj se grudi meko nadimlju o moja prsa, čuo njezin
šapat, i osjetio obrise njezina tijela u svome naručju. U tami sam se vratio u
njezin mali svijet.
Osjetio sam miris livadske trave, čuo noćnu kišu. Mislio sam na nju golu,
kakvu sam je vidio na mjesečini, i zamišljao je kako čisti ptičnjak i gaji
povrće, a njezino meko, lijepo tijelo bilo je umotano u onu žutu kabanicu.
Stišćući svoj nabrekli penis, mislio sam na Naoko dok nisam svršio. To kao
da mi je malo razbistrilo mozak, ali nije mi pomoglo da zaspim. Osjećao

sam se iscrpljeno, očajnički sam želio zaspati, ali san mi jednostavno nije
htio doći na oči.
Ustao sam iz kreveta i stao kraj prozora, a moje oči odlutale su prema
stijegu. Sad kad na njoj nije bio nacionalne zastave, motka je sličila
divovskoj bijeloj kosti koja je stršila uvis u noćnu tamu. Što li Naoko sada
radi, pitao sam se. Naravno, sigurno spava, spava dubokim snom, ogrnuta
tamom u onom svome čudnovatom malom svijetu. Uhvatio sam se kako
mislim: neka od tjeskobe bude sigurna bar u snovima.

7.
ns7

IDUĆEG JUTRA, U ČETVRTAK, NA SATU tjelesnoga nekoliko sam
puta preplivao olimpijski bazen. Od takve energične tjelovježbe glava mi se
još malo razbistrila pa sam ogladnio. Nakon što sam pojeo obilan ručak u
studentskom restoranu poznatom po svojim obilnim ručkovima, krenuo sam
u knjižnicu odsjeka za književnost pronaći neke podatke, kadli sam naletio
na Midori Kobajaši. S njom je bila neka sitna i graciozna djevojka s
naočalama, ali kad me je ugledala, prišla mi je sama.
— Kamo ideš? — pitala me.
— Na književnost, u knjižnicu — rekao sam.
— Daj pusti to i hajde na ručak sa mnom.
— Već sam jeo.
— Pa što onda? Možeš opet.
Na kraju smo otišli u obližnju kavanu, gdje je ona pojela tanjur currvja a ja
sam popio kavu. Imala je bijelu košulju dugih rukava ispod žute vunene
veste s uzorkom riblje kosti, usku zlatnu ogrlicu i Disnevjev sat. Curry joj
se očito sviđao, a popila je i tri čaše vode.
— Gdje si bio? — pitala je Midori. — Zvala sam te ne znam koliko puta.
— Nešto si me htjela pitati?
— Ništa posebno. Samo sam zvala.
— Razumijem.
— Što razumiješ?
— Ništa. Samo "razumijem" — rekao sam. — Onda, je li bilo novih
požara?
— Baš je bilo zabavno, zar ne? Šteta nije velika, ali zbog onolikog dima
sve je djelovalo kao pravo. Super stvar. — Midori je iskapila još jednu čašu
vode, udahnula i stala promatrati moje lice. — Hej, što je tebi? — pitala me.
— Izgledaš kao odsutan duhom.
Oči ti nisu fokusirane.
— Dobro sam — rekao sam. — Vratio sam se s puta pa sam umoran.
— Izgledaš kao da si upravo vidio duha.
— Tako dakle.

— Hej, imaš danas popodne predavanja?
— Njemački i vjeronauk.
— Možeš to preskočiti?
— Njemački ne mogu. Danas imam test.
— Kad završava?
— U dva.
— Okej. Hoćeš da poslije odemo u grad na piće?
— U dva popodne?!
— Malo za promjenu, zašto ne? Izgledaš totalno odsutno. Hajde, dođi piti
sa mnom, da se malo vratiš u život. To i ja želim - piti s tobom da se malo
vratim u život. Što veliš?
— Dobro, može — rekao sam uzdišući. — Potražit ću te u književnom
traktu u dva. Nakon njemačkoga sjeli smo na bus za Šindžuku i otišli u neki
avangardni bar po imenu DUG, iza knjižare Kinokunija. Oboje smo za
početak uzeli votku-tonik.
— Ja katkad svratim ovamo — rekla je. — Kod njih ti nije neugodno ako
popodne piješ.
— A ti često piješ popodne?
— Katkad — rekla je, zveckajući ledom u čaši. — Katkad, kad svijet
postane pretežak za život, dođem ovamo na votku-tonik.
— Zar svijet katkad postane pretežak za život?
— Katkad — rekla je Midori. — I ja imam svoje problemčiće.
— Kakve?
— S obitelji, dečkima, neredovitim menstruacijama. Tako to.
— Onda popij još jednu.
— I hoću.
Mahnuo sam konobaru i naručio još dvije votke-tonik.
— Sjećaš se kako si me u nedjelju poljubio? — pitala je Midori. — Mislila
sam na to. Bilo je lijepo. Baš je bilo lijepo.
— To je lijepo.
— "To je lijepo" — ponovila je za mnom. — Kako čudno govoriš!
— Da?
— No, razmišljala sam o tome. Razmišljala sam kako bi bilo lijepo da je to
bilo prvi put da me je neki dečko poljubio. Kad bih mogla promijeniti
redoslijed događaja u životu, definitivno bih htjela da mi to bude prvi
poljubac, definitivno. A onda bih cijeli život mislila nešto kao: Hej, što li se

dogodilo s onim malim Vatanabeom s kojim sam se prvi put poljubila, na
gornjoj terasi, sad mu je negdje 58? Zar to ne bi bilo super?
— Da, stvarno — rekao sam, krčkajući pistaciju.
— Hej, ma što je tebi? Zašto si tako odsutan? Još mi nisi ni odgovorio.
— Vjerojatno se još nisam priviknuo na svijet — rekao sam nakon kraćeg
razmišljanja.
— Ne znam, osjećam se kao da ovo nije stvarni svijet. Ti ljudi, taj okoliš:
jednostavno mi ne djeluju stvarno.
Midori je naslonila lakat na šank i pogledala me. — U nekoj pjesmi Jima
Morrisona bilo je nešto takvo, gotovo sam sigurna.
— Ljudi su strani kad si stranac.
— Mir — rekla je Midori.
— Mir — rekao sam ja.
— Stvarno bi trebao sa mnom u Urugvaj — rekla je Midori, još nalakćena
na šank. — Cura, obitelj, fakultet - daj sve to lijepo nogiraj.
— Ideja nije loša — rekao sam smijući se.
— Zar ne misliš da bi bilo divno kad bismo se riješili svega i svih i otišli
nekamo gdje nikoga živog ne poznajemo? Katkad mi dođe da to učinim.
Zbilja, zbilja mi dođe da to učinim. Recimo, ti me odvedeš nekamo daleko,
daleko, a ja bih ti rodila puno djece, žilave kao mali bikići. I živjeli bismo
sretni do kraja života, i valjali se po podu. Nasmijao sam se i popio treću
votku-tonik.
— Ali ti vjerojatno još ne želiš puno djece žilave kao bikići — rekla je
Midori.
— Zaintrigirala si me — rekao sam. — Volio bih vidjeti kako izgledaju.
— To je u redu, ne moraš ih željeti — rekla je Midori jedući pistaciju. —
A ja evo pijem popodne i govorim štogod mi padne na pamet: "Ja bih sve
nogirala i pobjegla." Čemu ići u Urugvaj? Tamo imaju samo magareća
govna.
— Možda imaš pravo.
— Posvuda samo magareća govna. Govno tu, govno tamo, cijeli svijet je
od magarećih govana. Hej, ovu ne mogu otvoriti. Evo ti je. — Midori mi je
pružila pistaciju. Namučio sam se dok je nisam otvorio. — Ali kako mi je u
nedjelju laknulo] Išla sam s tobom na gornju terasu, gledali smo požar, pili
pivo, pjevali pjesme. Ne znam kad sam zadnji put osjetila takvo potpuno
olakšanje. Ljudi me stalno na nešto prisiljavaju. Čim me vide, počnu mi
govoriti što da činim. Ti me bar ni na što ne prisiljavaš.

— Ne poznajem te dovoljno da bih te na išta prisiljavao.
— Hoćeš reći, da me bolje poznaješ, i ti bi me prisiljavao, kao i svi drugi?
— Moguće — rekao sam. — Tako ljudi žive u stvarnome svijetu: stalno
jedni druge na nešto prisiljavaju.
— Ti ne bi. Ja znam. Stručnjak sam kad treba nekoga prisiljavati i kad tebe
netko prisiljava. Nisi ti taj tip. Zato se s tobom i mogu opustiti. Imaš li ti
uopće pojma koliko na svijetu ima ljudi koji vole druge prisiljavati, a i da
njih drugi na nešto prisiljavaju? Hrpetina! A onda oko toga prave veliku
frku, kao, "Ja sam je prisilio", "Ti si me prisilio!" To vole. Ali ja to ne
volim. Ja to činim samo zato što moram.
— A na što ti prisiljavaš druge ili drugi tebe? Midori je stavila kocku leda
u usta i počela je sisati.
— Želiš me bolje upoznati? — pitala je.
— Aha, recimo.
— Hej, slušaj, upravo sam te pitala: "Želiš li me bolje upoznati?" Kakav ti
je to odgovor?
— Da, Midori, volio bih te bolje upoznati — rekao sam.
— Zbilja?
— Da, zbilja.
— Čak i ako bi morao odvratiti oči od onoga Što ugledaš?
— Tako si loša?
— Pa, na neki način — rekla je Midori mršteći se. — Hoću još jedno piće.
Pozvao sam konobara i naručio četvrtu rundu pića. Dok nisu stigla, Midori
je podbočila bradu rukom, još nalakćena na bar. Ja sam šutio i slušao
Theloniousa Monka kako svira Honeysuckle Rose. U lokalu je bilo još pet-
šest mušterija, ali jedino smo mi pili alkohol. Jak miris kave unosio je
atmosferu prisnosti u sumornu unutrašnjost.
— Jesi li slobodan ovu nedjelju? — pitala je Midori.
— Mislim da sam ti već rekao, nedjeljom sam uvijek slobodan. Do šest,
kad moram na posao.
— Dobro onda, hoćemo li se ove nedjelje družiti?
— Može — rekao sam.
— Doći ću po tebe u dom u nedjelju ujutro. Ali ne znam još kad. Je li to u
redu?
— Može — rekao sam. — Nema problema.
— A sada da te pitam: možeš li pogoditi što mi se sada radi?
— Ne mogu ni zamisliti.

— Pa, kao prvo, želim leći na velik, širok, paperjast krevet. Želim se
udobno raskomotiti, napiti, i da nigdje u blizini nema magarećeg govna, i da
ti ležiš kraj mene. A onda, malo pomalo, skidao bi mi odjeću. Jaaako
nježno. Onako kako majka svlači malo dijete. Jaaako polako.
— Hmm...
— I onda se ja isključim i ugodno mi je, a onda najednom shvatim što se
događa i povičem: "Prestani, Vatanabe!" A onda kažem:
"Ti mi se stvarno sviđaš, Vatanabe, ali viđam se s drugim. Ne mogu ovo.
Konzervativna sam što se tiče ovakvih stvari, vjerovao ti ili ne, zato molim
te prestani." Ali ti ne prestaješ.
— Ali ja bih prestao — rekao sam.
— Znam da bi. Nema veze, to je samo moja fantazija — rekla je Midori.
— I onda mi ga pokažeš. Svoju stvar. Kako strši nagore. Ja naravno smjesta
zatvorim oči, ali već sam ga na trenutak vidjela. Pa kažem: "Prestani! Ne
čini to! Ne želim nešto tako veliko i tvrdo!"
— Nije tako veliki. Običan je.
— Nema veze, to je obična fantazija. I onda se ti jako rastužiš, i meni te
bude žao pa te pokušavam utješiti. No, no, jadničak mali.
— I kažeš da ti se to sada radi?
— Baš tako.
— A joj.
Otišli smo iz bara nakon pet rundi votke-tonika. Kad sam pokušao platiti,
Midori me pljesnula po ruci i platila šuštavom novčanicom od 10.000 jena
koju je izvadila iz novčanika.
— U redu je — rekla je. — Upravo su mi platili, a ja sam zvala tebe.
Naravno, ako si zadrti fašist pa ne dopuštaš da ti žena plati piće...
— Ne, ne, u redu je.
— A i nisam ti pustila da mi ga staviš.
— Jer je tako velik i tvrd — rekao sam.
— Tako je — rekla je Midori. — Jer je tako velik i tvrd.
Onako pripita, Midori je promašila jednu stubu, pa smo zamalo pali niza
stubište. Sloj oblaka koji je zastirao nebo sad se povukao, i
kasnopopodnevno sunce nježnom je svjetlošću kupalo gradske ulice. Midori
i ja neko smo vrijeme tumarali naokolo. Rekla je da bi se rado popela na
drvo, ali nažalost u Sindžukuu nije bilo za penjanje pogodnih stabala, a
Carski vrtovi su se zatvarali.
— Baš šteta — rekla je Midori. — Obožavam se penjati na drveće.

Nastavili smo hodati i gledati izloge, i ubrzo su mi gradski prizori postali
stvarniji nego prije.
— Drago mi je što sam naletio na tebe — rekao sam. — Mislim da sam se
sad malo više priviknuo na svijet.
Midori je stala kao ukopana i zapiljila se u mene. — Istina je — rekla je.
— Oči su ti sad mnogo fokusiranije nego prije. Vidiš? Godi ti druženje sa
mnom.
— U to uopće nema sumnje — rekao sam.
U pola šest Midori je rekla da mora doma spremiti večeru. Rekao sam da
ću se autobusom vratiti u dom i otpratio je do postaje.
— Znaš što mi se sada radi? — pitala me Midori dok sam odlazio.
— Nemam pojma na što sada misliš — rekao sam.
— Želim da mene i tebe zarobe gusari. Onda bi nas svukli i svezali jedno
uz drugo, licem u lice, gole, onim užadima.
— Zašto bi to napravili?
— To su perverzni gusari — rekla je.
— Ti si perverzna — rekao sam.
— I onda nas zaključaju u teretni prostor i kažu: "Za sat vremena bacit
ćemo vas u more, pa se dotle zabavite."
— I...?
— I mi onda sat vremena uživamo, i valjamo se naokolo isprepletenih
tijela.
— I to je glavna stvar koja ti se sada radi?
— Tako je.
— A joj — rekao sam ja, odmahujući glavom.
Midori je došla po mene u nedjelju ujutro u pola deset. Upravo sam se bio
probudio i još se nisam ni umio. Netko mi je počeo udarati na vrata i vikati:
"Hej, Vatanabe, neka ženska!" Sišao sam u predvorje i zatekao Midori kako
sjedi prekriženih nogu u nevjerojatno kratkoj traper suknji, zijevajući. Svaki
student na putu za doručak usporio je i zabuljio se u njene duge, vitke noge.
Imala je zbilja lijepe noge.
— Jesam li došla prerano? — pitala je. — Sigurno si se tek probudio.
— Možeš pričekati petnaest minuta? Da se umijem i obrijem.
— Mogu čekati, ali svi mi dečki bulje u noge.
— A što si mislila, kad si došla u muški paviljon u tako kratkoj suknji?
Naravno da bulje.

— No dobro, nema veze. Danas imam stvarno slatke gaćice - sasvim su
ružičaste, na volančiće i čipkice.
— Tim gore — rekao sam, uzdišući. Vratio sam se u sobu, umio i obrijao
što sam brže mogao, odjenuo plavu košulju s ovratnikom na kopčanje i sivu
sportsku jaknu od tvida, a onda sam se vratio i izveo Midori van kroz
kapiju. Oblijevao me hladan znoj.
— Reci, Vatanabe — rekla je Midori, gledajući u paviljonske zgrade —
ovdje svi dečki drkaju - cap-ca-rap?
— Vjerojatno — rekao sam.
— Misle li dečki na cure kada to rade?
— Valjda. Sumnjam da itko dok drka misli na burzu ili sprezanje glagola
ili Sueski kanal. Ne, prilično sam siguran da gotovo svi misle na cure.
— Sueski kanal?
— Na primjer.
— Dakle, oni valjda misle na neku određenu curu, je li tako?
— A zašto to ne pitaš dečka? — rekao sam. — Zašto bih ti ja tako nešto
objašnjavao nedjeljom ujutro?
— Samo me zanimalo — rekla je. — Osim toga, on bi se naljutio da ga
tako nešto pitam. Rekao bi da djevojke ne smiju postavljati takva pitanja.
— Što je sasvim logičan stav.
— Ali mene zanima. To je čista znatiželja. Misle li dečki na neku
određenu curu dok drkaju?
Odustao sam od izbjegavanja odgovora. — Pa, ja da. Za druge ne znam.
— Jesi li ikad mislio na mene dok si to radio? Reci mi istinu. Neću se
ljutiti.
— Ne, nisam, da ti pravo kažem — odgovorio sam iskreno.
— Zašto? Nisam ti dosta zgodna?
— Ma, zgodna si ti. Slatka si, i super ti stoje seksi kompletići.
— Zašto onda ne misliš na mene?
— Pa, kao prvo, tebe smatram prijateljicom, pa te ne želim uvlačiti u svoje
seksualne maštarije, a kao drugo...
— Imaš neku drugu na koju moraš misliti.
— To bi otprilike bilo točno — rekao sam.
— Pristojan si čak i kad je o ovako nečemu riječ — rekla je Midori. — To
mi se kod tebe sviđa. Pa ipak, ne bi li me pripustio samo na kratko? Želim
biti u nekoj od tvojih seksualnih maštarija ili sanjarija ili kako god ih već
zoveš. Molim te to jer smo prijatelji. Koga drugog mogu tako nešto moliti?

Ne mogu tek tako nekome prići i reći: "Kad večeras budeš drkao, možeš li
molim te jednu sekundu misliti na mene?" To te molim baš zato što te
smatram prijateljem. I želim da mi poslije kažeš kako je bilo. Znaš, što si
radio i tako to.
Pobjegao mi je uzdah.
— Ali ne možeš mi ga metnuti. Jer smo samo prijatelji. Zar ne? Dok god
mi ga ne metneš, možeš raditi što god hoćeš, misliti što god hoćeš.
— Ne znam, nikad to još nisam radio s tolikim ograničenjima — rekao
sam.
— Hoćeš li samo misliti na mene?
— Dobro, mislit ću na tebe.
— Znaš, Vatanabe, ne želim da dobiješ pogrešan dojam — da sam
nimfomanka ili da sam isfrustrirana ili da te izazivam. Mene te stvari
jednostavno zanimaju. Želim znati kako je to. Odrasla sam okružena samim
djevojkama u djevojačkoj školi, to znaš. Želim znati što dečki misle i kako
su im ustrojena tijela. I to ne samo iz dodataka ženskim časopisima, nego iz
pravih praktičnih analiza.
— Praktičnih analiza? — progunđao sam.
— Ali moj dečko ne voli kad mene zanimaju stvari ili kad hoću nešto
pokušati. Naljuti se, zove me nimfačom ili ludačom. Ne dopušta čak ni da
mu popušim. E, to je jedna od stvari koje umirem od želje proučiti.
— A-ha.
— I ti mrziš kad ti netko puši?
— Ne, ne baš, ne mrzim.
— Bi li se moglo reći da voliš?
— Da, moglo bi se. Ali možemo li o tome drugi put? Gledaj, pred nama je
lijepo nedjeljno jutro, i ne želim ga upropastiti pričama o drkanju i pušenju.
Idemo razgovarati o nečemu drugom. Je li tvoj dečko na istom fakultetu kao
mi?
— Ne, on ide na drugi, naravno. Upoznali smo se u školi, na sekciji. Ja
sam bila u djevojačkoj školi, a on u muškoj, i znaš kako to rade, zajednički
koncerti i tako to. Ali ozbiljno smo prohodali poslije ispita. Hej, Vatanabe.
— Što je?
— Samo jednom to učini. Misli na mene, dobro?
— Dobro, pokušat ću, idući put — rekao sam, predajući se.
Sjeli smo na putnički vlak za Očanomizu. Kad smo u Šindžukuu
presjedali, na postaji sam kupio tanki sendvič sa štanda kako bih

nadoknadio propušteni doručak. Kava koju sam uz to popio imala je okus
po kuhanoj tinti. Nedjeljni jutarnji vlakovi bili su puni parova i obitelji koji
su krenuli na izlete. Skupina dječaka s bejzbolskim palicama i jednakim
dresovima jurili su po vagonu. Nekoliko djevojaka u vlaku imale su kratke
suknje, ali nijedna tako kratku kao Midori. Midori je svako malo povlačila
svoju nadolje. Neki muškarci buljili su u njezina bedra, zbog čega mi je bilo
neugodno, ali njoj to kao da nije smetalo.
— Znaš što bih sada voljela raditi? — prošaptala je kad smo već neko
vrijeme putovali.
— Pojma nemam — rekao sam. — Ali molim te, nemoj sada o tome.
Netko će te čuti.
— Šteta. Imala sam ludu ideju — rekla je Midori, naočigled razočarana.
— Nego, zašto idemo u Očanomizu?
— Vidjet ćeš.
Kako se oko postaje Očanomizu nalazilo mnoštvo dopunskih škola, 19
nedjeljom je taj dio bio pun školaraca koji su krenuli na nastavu ili
pripremu za ispit. Midori se gurala kroz gužvu jednom rukom čvrsto
stišćući remen torbice, a drugom moju ruku.
Bez ikakva upozorenja, upitala me — Hej, Vatanabe, znaš li ti razliku
između konjunktiva sadašnjeg i prošlog u engleskome?
— Mislim da znam — rekao sam.
— Da te onda pitam, čemu takve stvari služe u svakodnevnom životu,
molim te lijepo?
— Baš ničemu — rekao sam. — Možda nemaju nikakvu konkretnu svrhu,
ali zbilja te uče da neke općenite stvari počneš shvaćati sustavnije.
Midori je na trenutak ozbiljno o tome promislila. — Nevjerojatan si —
rekla je. — To meni nikad nije palo na pamet. Ja sam stvari kao što su
konjunktiv, diferencijalni račun i kemijski simboli uvijek smatrala posve
beskorisnima. Totalnom gnjavažom. Pa sam ih uvijek ignorirala. A sad se
moram zapitati je li moj cijeli život promašen.
— Ignorirala si ih?
— Aha. Ono, za mene ne postoje. Nemam blagog pojma što znači "sinus" i
"kosinus".
— Nevjerojatno! Kako si onda položila ispite? Kako si se upisala na
fakultet?
— Ne budi smiješan — rekla je Midori. — Da bi prošao na prijamnome ne
moraš znati ništa! Samo ti treba malo intuicije - a ja imam sjajnu intuiciju.

"Odaberite točan odgovor od ponuđena tri." Ja odmah znam koji je točan.
— Moja intuicija nije dobra kao tvoja, pa do neke mjere moram biti
sistematičan. Kao svraka koja skuplja komadiće stakla u šupljinu stabla.
— Ima li to neku svrhu?
— I ja se pitam. Vjerojatno je tako lakše obavljati neke stvari.
— Kakve stvari? Daj mi primjer.
— Recimo metafizičko razmišljanje. Svladavanje nekoliko jezika.
— Kakve koristi od toga?
— Ovisi o osobi koja to čini. Nekima koristi, nekima ne. Ali to je
uglavnom vježbanje. Drugo je pitanje ima li neku svrhu ili nema. Kao što
sam rekao.
— Hmm — rekla je Midori, naizgled impresionirana. Povela me za ruku
nizbrdo. — Znaš, Vatanabe, ti zbilja dobro znaš objašnjavati.
— Ne znam baš — rekao sam.
— Istina je. Stotinu sam ljudi pitala čemu služi konjunktiv u engleskome, i
nitko mi nije dao dobar i jasan odgovor kao ti. Čak ni nastavnici
engleskoga. Ili se zbune, ili naljute, ili se samo nasmiju. Nitko mi nije dao
iole pristojan odgovor. Da sam imala nekoga kao što si ti kad sam
postavljala to pitanje, da mi je to tako logično objašnjeno, možda bi čak i
mene zainteresirao konjunktiv. K vragu!
— Hmm — rekao sam.
— Jesi li ikad čitao Kapital?
— Aha. Ne cijeli, naravno, ali neke dijelove jesam, kao i većina ljudi.
— Jesi li ga shvatio?
— Neke dijelove sam shvatio, a druge nisam. Da bi čitala knjigu kao što je
Kapital moraš usvojiti neku osnovnu intelektualnu aparaturu. Ali mislim da
razumijem osnovnu ideju marksizma.
— Misliš da student prve godine koji nije čitao takve knjige može
razumjeti Kapital na prvo čitanje?
— To je gotovo pa nemoguće, rekao bih.
— Kad sam ja išla na fakultet, učlanila sam se u sekciju narodne glazbe.
Samo sam htjela pjevati pjesme. Ali drugi članovi bili su obični prevaranti.
Naježim se kad ih se samo sjetim. Kad se učlaniš, prvo ti kažu da moraš
čitati Marxa. "Za idući put pročitajte od stranice te i te do stranice te i te."
Netko je držao predavanje o tome kako narodne pjesme moraju biti istinski
povezane s društvom i radikalnim pokretom. Pa kvragu sve, otišla sam
doma i zbilja se potrudila to čitati, ali ništa živo nisam razumjela. Bilo je

gore od konjunktiva. Nakon tri stranice sam odustala. Onda sam kao dobra
mala pionirka otišla na idući sastanak i rekla da sam čitala, ali nisam
razumjela. Od tada pa nadalje odnosili su se prema meni kao da sam idiot.
Nemam kritičku svijest o klasnoj borbi, rekli su, ja sam društveni bogalj.
Hoću reći, bili su stvarno ozbiljni. I sve to zato što sam rekla da ne
razumijem neki tekst. Zar nisu bili grozni?
— A-ha — rekao sam.
— A i njihove takozvane diskusije bile su grozne. Svi su govorili velike
riječi i pretvarali se da znaju o čemu se govori. Ali ja bih postavila pitanje
kad god nešto nisam razumjela. "Što znači ta imperijalistička eksploatacija
o kojoj govorite? Ima li to neke veze s Istočnoindijskom kompanijom?"
"Znači li razaranje obrazovno-industrijskog kompleksa da nakon diplome
ne smijemo raditi za neku tvrtku?" I slične stvari. Ali nitko mi ništa nije htio
objasniti. Ma kakvi - užasno bi se naljutili. Možeš li ti to vjerovati?
— Da, mogu — rekao sam.
— Jedan se proderao na mene: "Glupačo, kako živiš kad uopće nemaš
mozga?" E pa onda mi je bilo dosta. To nisam bila spremna trpjeti. Dobro,
nisam jako pametna. Iz radničke sam klase. Ali radnička klasa drži svijet u
pogonu, i radničku klasu izrabljuju. Kakva je to revolucija kad se samo
razbacuje velikim riječima koje ljudi iz radničke klase ne razumiju? Kakvo
je to sranje od socijalne revolucije? Hoću reći, i ja bih rado poboljšala
svijet. Ako nekoga stvarno izrabljuju, moramo to zaustaviti. U to ja
vjerujem, i zato postavljam pitanja. Zar nemam pravo?
— Imaš pravo.
— I onda mi je sinulo. Sve su to lažnjaci. Na pameti im je samo da
impresioniraju nove članice svojim velikim riječima kojima se tako ponose,
pa da im mogu zavući ruku pod suknju. A kada diplomiraju, ošišaju se na
kratko i naprijed u Mitsubishi, IBM ili Fuji Bank. Nađu lijepe supruge koje
nikad nisu čitale Marxa, dobiju djecu i daju im mondena nova imena od
kojih ti se povraća. Koji će obrazovno-industrijski kompleks oni razoriti?
Daj me nemoj nasmijavati! A ni novi članovi nisu bili ništa bolji. Ni oni
ništa živo nisu razumjeli, ali pretvarali su se da razumiju i smijali su mi se.
Nakon sastanka bi mi rekli: "Ne budi blesava! Pa što onda ako ne
razumiješ? Samo se složi sa svime što kažu." Hej, Vatanabe, imam ja stvari
od kojih sam znala još više poludjeti. Hoćeš čuti?
— Naravno, zašto ne?

— Pa, jednom su sazvali kasnonoćni politički sastanak, i svakoj djevojci
su rekli da napravi dvadeset rižinih kuglica za zakusku. Hoću reći, zamisli ti
tu spolnu diskriminaciju! Ja sam odlučila da ću za promjenu šutjeti, pa sam
poslušno došla sa svojih dvadeset rižinih kuglica, sve po propisu, unutra
umeboši, izvana nori. 20 I što misliš da sam dobila za svoj trud? Ljudi su se
poslije žalili jer su moje kuglice iznutra imale samo umeboši, i nisam
donijela ništa uz njih! Druge djevojke napunile su svoje kuglice ikrom
bakalara i lososom, i još su donijele lijepe debele kriške prženih jaja. Tako
sam se razbjesnjela da nisam mogla govoriti! Što si umišljaju ti raspačivači
"revolucije", s kojim vražjim pravom rade frku oko rižinih kuglica? Neka
budu sretni što su dobili i umeboši i nori! Neka se sjete da u Indiji djeca
umiru od gladi! Nasmijao sam se. — I što je dalje bilo sa sekcijom?
— U lipnju sam se ispisala, toliko sam bila ljuta — rekla je Midori. —
Većina tih studentskih tipova su totalni foliranti. Umiru od straha da će
netko otkriti kako nešto ne znaju. Svi čitaju iste knjige, svi prosipaju iste
slogane, i obožavaju slušati Johna Coltranea i gledati Pasolinijeve filmove.
Tebi je to "revolucija"?
— Hej, mene nemoj pitati, ja revoluciju nikad nisam vidio.
— Pa, ako je to revolucija, nek si je metnu znaš kamo. Mene bi vjerojatno
strijeljali što sam stavila umeboši u rižine kuglice. I tebe bi strijeljali, jer
razumiješ konjunktiv.
— Moglo bi se dogoditi.
— Vjeruj mi, znam što govorim. Ja sam iz radničke klase. S revolucijom
ili bez revolucije, radnička klasa i dalje će jedva spajati kraj s krajem i
živjeti u istim svinjcima kao i prije. A što je zapravo revolucija? Sigurno
nije samo mijenjanje imena na gradskoj vijećnici. Ali ti frajeri to ne znaju -
oni samo znaju svoje velike riječi. Reci mi, Vatanabe, jesi li ikad vidio
poreznika?
— Nikad.
— E pa ja jesam. Puno puta. Upadnu ti u kuću i počnu se praviti važni. "A
za što vam služi ova knjiga poslovanja?" "Hej, dosta su vam traljavo
vođene te knjige." "Ovo vi zovete poslovnim izdatkom?" "Pokažite mi sve
svoje račune i to odmah." Mi dotle čučimo u kutu i kada dođe vrijeme
večeri moramo ih počastiti sušijem deluxe - dostava u kuću. E pa da ti
kažem, moj otac nijednom nije utajio porez. Takav je on, poštenjak iz stare
garde. Ali daj ti to reci porezniku. On samo kopa i kopa i kopa i kopa.
"Prihod vam je ovdje malo nizak, zar ne?" Pa naravno da je nizak kad ne

zarađuješ! Došlo mi je da vrištim: "Idite kontrolirati one koji imaju novca!"
Misliš da bi se poreznici drukčije ponašali da dođe do revolucije?
— Malo vjerojatno, malo vjerojatno.
— E pa eto onda. Ne želim vjerovati ni u kakvu vražju revoluciju.
Vjerovat ću samo u ljubav.
— Mir — rekao sam.
— Mir — rekla je Midori.
— Hej, kamo mi idemo?
— U bolnicu — rekla je. — Tata mi je ondje. Danas je na mene red da
budem s njim cijeli dan.
— Tata?! Mislio sam da je u Urugvaju!
— To sam lagala — rekla je Midori službenim tonom. — Cijeli život
galami da bi u Urugvaj, ali nikad nije uspio. Jedva da može iz Tokija.
— Koliko je bolestan? — pitao sam.
— Samo je pitanje vremena — rekla je. Nastavili smo hodati u tišini.
— Znam što govorim. To je isto imala i mama. Tumor na mozgu. Možeš li
ti to zamisliti? Jedva su prošle dvije godine otkako je umrla od tumora na
mozgu, a sad ga je i on dobio.
Hodnici Sveučilišne bolnice bili su bučni i puni vikend-posjetitelja i
pacijenata s manje teškim simptomima, posvuda je lebdio onaj posebni
miris bolnice, oblak dezinfekcijskog sredstva i buketa cvijeća koje su
donijeli posjetitelji, te urina i madraca, a sestre su jurile tamo-amo uz resko
kloparanje potpetica.
Midorin otac bio je u poluprivatnoj sobi, u krevetu do vrata. Onako
opružen, izgledao je kao neko sićušno stvorenje s kobnom ranom. Ležao je
postrance, mlitavo, klonula lijeva ruka bila mu je nepomična, a u nju je bila
zabodena intravenozna igla. Bio je to malen, žgoljav čovjek koji je djelovao
kao da će se još više smanjiti i stanjiti. Oko glave bio mu je omotan bijeli
zavoj, a nezdravo bijele ruke bile su istočkane rupicama od injekcija i
intravenoznih dripova. Njegove poluotvorene oči zurile su u prazno, u neku
fiksiranu točku, nalik na dvije podlivene kugle koje su se nekontrolirano
trznule u našem smjeru kad smo ušli u sobu. Fiksirale su nas nekih deset
sekunda, a onda su opet polako odlutale u prazno.
Od samog pogleda na te oči bilo je jasno da će uskoro umrijeti. Na
njegovoj puti nije bilo znakova života, tek blijedi tračak nečega što je nekoć
bilo život. Tijelo mu je bilo nalik na oronulu staru kuću iz koje su
odstranjene sve instalacije, i sada čeka da bude do temelja srušena. Oko

njegovih suhih usnica nicali su busenčići brkova, nalik na korov. Dakle,
pomislio sam, čak i nakon što iz tijela nestane toliko životne snage, brada i
dalje raste.
Midori je pozdravila debeljka u krevetu kraj prozora. On joj je kimnuo i
nasmiješio se, očito nesposoban da išta kaže. Nekoliko se puta nakašljao te,
nakon što je iz čaše kraj jastuka otpio nekoliko gutljaja vode, premjestio je
težinu i prevrnuo se na bok, okrećući se prema prozoru. Kroz prozor se
vidio samo rasvjetni stup i nekoliko strujnih kablova, ništa više, čak ni
oblačak na nebu.
— Kako se osjećaš, tata? — rekla je Midori, govoreći ocu u uho kao da
iskušava mikrofon. — Kako si danas?
Njezin otac pomaknuo je usnice. 'Ne dobro', rekao je; umjesto da izgovori
te riječi, on kao da ih je oblikovao iz suhog zraka u dnu grla. 'Glava', rekao
je.
— Imaš glavobolju? — pitala je Midori.
'Je', rekao je on. Očito nije bio u stanju u jednom dahu izgovoriti više od
jednog-dva sloga.
— Pa, nije ni čudo — rekla je ona — baš su ti je rezali. Naravno da te boli.
Žao mi je, ali budi hrabar. Ovo je moj prijatelj Vatanabe.
— Drago mi je — rekao sam. Midorin otac dopola je rastvorio usnice, a
onda ih opet zatvorio.
Midori je rukom pokazala na plastični stolac kraj podnožja kreveta i
ponudila mi da sjednem. Poslušao sam je. Midori je ocu dala da popije vode
i pitala bi li pojeo neko voće ili voćni žele. 'Ne', rekao je, a kad je Midori
počela navaljivati da nešto pojede, rekao je: 'Jeo sam.'
Na noćnom stoliću kraj uzglavlja stajala je boca s vodom, čaša, zdjelica i
maleni sat. Midori je iz velike papirnate vreće ispod stola izvadila čistu
pidžamu, donje rublje i druge stvari, poravnala ih i složila u ormarić kraj
vrata. Na dnu vrećice bila je hrana za pacijenta: dva grejpfruta, voćni žele i
tri krastavca.
— Krastavci? Što oni tu rade? — pitala je Midori. — Nemam pojma što je
došlo mojoj sestri. Na telefon sam joj rekla točno što da kupi, a sigurna sam
da krastavce nisam spominjala! Trebala je donijeti kivi.
— Možda te nije dobro razumjela — rekao sam.
— Da, možda, ali da je promislila, shvatila bi da nisu krastavci. Hoću reći,
što će pacijent s njima? Da sjedi na krevetu i žvače sirove krastavce? Hej,
tata, hoćeš krastavac?

'Ne', rekao je Midorin otac.
Midori je sjela kraj uzglavlja i počela ocu pričati svakakve novosti od
kuće. Slika na televizoru postala je mutna pa je zvala servis; teta iz Takaida
za nekoliko dana dolazi u posjet; ljekarnik g. Mijavaki pao je s bicikla:
takve stvari. Otac joj je odgovarao mrmljajući.
— Sigurno nećeš ništa jesti? 'Ne', odgovorio je njezin otac.
— A ti, Vatanabe? Hoćeš grejpfrut?
— Ne — odgovorio sam.
Nekoliko minuta kasnije Midori me odvela u televizijsku dvoranu i sjela
na kauč popušiti cigaretu. Tri pacijenta u pidžamama također su pušili i
gledali nekakvu političku diskusiju.
— Hej — prošaptala je Midori, a oči su joj se zasjajile. — Onaj stari sa
štakama gleda mi u noge otkako smo ušli. Onaj s naočalama u plavoj
pidžami.
— A što si očekivala kad nosiš takvu suknju?
— Ali to je lijepo. Sigurno im je svima dosadno. Vjerojatno im ovo
koristi. Možda im uzbuđenje pomogne da se brže oporave.
— Samo da ne proizvede suprotan učinak.
Midori se zagledala u dim koji joj se dizao iz cigarete.
— Znaš — rekla je — moj tata nije tako loš. Katkad se naljutim na njega
jer kaže grozne stvari, ali u duši je pošten i istinski je volio mamu. Na svoj
način je proživio život što je dublje mogao. Možda je malo slab, i uopće
nema glavu za posao, i ljudi ga baš ne vole, ali mnogo je bolji od lažljivaca
i varalica koji stalno nešto izglađuju jer su tako slatkorječivi. Ja nisam ništa
bolja od njega, jednom kad nešto kažem ni ja više ne popuštam, tako da se
stalno svađamo, ali on zapravo nije loš.
Midori mi je uzela ruku kao da podiže nešto bačeno na ulici i stavila je
sebi na krilo. Pola moje ruke ležalo joj je na suknji, a pola dodirivalo
njezino bedro. Neko me vrijeme gledala u oči.
— Oprosti što sam te dovela na ovakvo mjesto — rekla je — ali bi li još
malo ostao sa mnom?
— Ostat ću s tobom cijeli dan ako hoćeš — rekao sam. — Do pet. Volim
biti s tobom, a nemam nikakva drugog posla.
— Kako obično provodiš nedjelju?
— Perem veš — rekao sam. — I glačam.
— Vjerojatno mi ne želiš pričati o njoj...o svojoj curi?
— Ne baš. Komplicirano je, i ja, nekako, ne bih to mogao dobro objasniti.

— U redu. Ne moraš mi ništa objašnjavati — rekla je Midori. — Ali
smijem li ti reći što ja mislim da se tu događa?
— Smiješ. Imam dojam da će sve što ti izmisliš biti zanimljivo.
— Mislim da je udana.
— Zbilja?
— Da, ima negdje trideset i dvije, trideset tri, bogata je i lijepa, nosi bunde
i cipele Charles Jourdan, 21 svileno donje rublje, gladna je seksa, i voli
raditi sve neke bljak stvari. Vas dvoje nalazite se radnim danima popodne i
onda gutate jedno drugo. Ali nedjeljom je njezin muž doma pa se ne može
viđati s tobom. Je li tako?
— Vrlo, vrlo zanimljivo.
— Traži od tebe da je vežeš i da joj vežeš oči, pa onda ližeš svaki
centimetar njezina tijela. Onda te tjera da joj svašta guraš, i zauzima
nevjerojatne poze, kao žena od gume, a ti je slikaš polaroid fotoaparatom.
— Zvuči dosta zabavno.
— Sve vrijeme umire od želje za seksom, pa čini sve što joj padne na
pamet. I svaki dan misli na to. Slobodna je sve vrijeme, pa stalno planira:
Hmm, idući put kada dođe Vatanabe, radit ćemo ovo, ili radit ćemo ono.
Legnete u krevet i ona poludi, isprobava sve te položaje, i u svakom svrši
triput. I kaže ti: "Zar nemam fantastično tijelo? Mlade cure više te ne mogu
zadovoljiti. Mlade cure ti ovo neće činiti, zar ne? Ni ovo. Je li ti dobro? Ali
nemoj još svršiti!"
— Ti si gledala previše pornića — rekao sam smijući se.
— Misliš? Malo sam se brinula zbog toga. Ali porniće obožavam. Idući
put moraš me odvesti da pogledamo neki, vrijedi?
— Dobro — rekao sam. — Idući put kad budeš slobodna.
— Zbilja? Jedva čekam. Ići ćemo na pravi sadomazo, s bičevima, i, ono,
kad curu tjeraju da piški pred svima. To najviše volim.
— Ići ćemo.
— Znaš što mi se najviše sviđa u porno kinima?
— Ne mogu ni zamisliti.
— Kad god počne neka seksi scena, čuje se onaj zvuk "Gut!" kad svi
odjednom progutaju knedlu — rekla je Midori. — Super mi je taj "Gut!"
Tako slatko!
Kad smo se vratili u bolničku sobu, Midori je opet stala oca bombardirati
rečenicama, a on je u znak odgovora nešto mrmljao ili bi samo šutio. Oko
jedanaest supruga čovjeka u drugom krevetu došla je mužu presvući

pidžamu, oguliti voće i ostalo. Imala je okruglo lice i izgledala dobroćudno,
i dugo je čavrljala s Midori. Onda je došla bolničarka s novim
intravenoznim dripom i prije nego je otišla još malo je porazgovarala s
Midori i onom ženom. Meni su oči lutale po prostoriji i kroz prozor do
strujnih kablova. Svako malo pojavili bi se vrapci i sletjeli na njih. Midori
je razgovarala s ocem i brisala mu znoj s čela, pomagala mu da ispljune sluz
u rupčić i čavrljala sa suprugom njegova cimera i bolničarkom, a
povremeno bi i meni uputila pokoju rečenicu i provjeravala intravenoznu
napravu.
Oko pola dvanaest liječnik je stigao u vizitu, pa smo Midori i ja izašli u
hodnik da pričekamo. Kad je liječnik izašao, Midori ga je pitala kako je
njezinu ocu.
— Pa, tek smo operirali, držimo ga na analgeticima, pa je zato dosta
izmožden — rekao je liječnik. — Trebat će mi još dva-tri dana da
procijenim rezultat operacije. Ako je uspjela, bit će u redu, a ako nije, onda
ćemo morati donijeti neke odluke.
— Nećete mu više otvarati glavu, zar ne?
— To doista ne mogu reći dok za to ne dođe vrijeme — rekao je liječnik.
— Uau, kako kratku suknju imate!
— Nije li zgodna?
— A što radite na stubama? — pitao je doktor.
— Ništa posebno. Pustim da mi sve visi — rekla je Midori. Bolničarka iza
doktora zakikotala se.
— Nevjerojatno. Morate nam jednom doći da otvorimo vašu glavu pa da
vidimo što ondje ima. Lijepo bih vas molio, dok ste u bolnici, idite dizalom.
Ne treba mi još pacijenata. I ovako imam posla preko glave.
Ubrzo nakon vizite došlo je vrijeme ručku. Bolničarka je krenula od sobe
do sobe, gurajući kolica puna obroka. Midorin otac dobio je gustu juhu od
mesa i povrća, voće, kuhanu ribu očišćenu od kosti, te povrće ispasirano u
nekakvu kašicu. Midori ga je okrenula na leđa i podigla okrećući ručku u
podnožju kreveta. Počela ga je hraniti juhom. Nakon pet-šest žlica okrenuo
je glavu na stranu i rekao: 'Više ne.'
— Moraš pojesti bar još toliko — rekla je Midori. 'Poslije', rekao je on.
— Nemoguć si - ako ne jedeš kako treba, nikad nećeš vratiti snagu —
rekla je. — Još ne moraš piškiti?
'Ne', rekao je on.
— Hej, Vatanabe, idemo dolje u kantinu.

Pristao sam, ali zapravo mi se i nije jelo. Kantina je bila puna doktora,
sestri i posjetitelja. Dugi nizovi stolaca i stolova ispunjali su golemu
podzemnu špilju bez prozora u kojoj kao da su sva usta jela ili govorila -
nesumnjivo o bolestima, a glasovi su odzvanjali i vraćali se kao u tunelu. Tu
i tamo kroz jeku bi se probila neka interna obavijest liječnicima i sestrama.
Dok sam ja zauzimao stol, Midori je kupila dva standardna obroka i
donijela ih na aluminijskom pladnju. Kroketi u umaku od vrhnja, krumpir-
salata, sjeckano zelje, povrće na pari, riža i miso juha 22: sve je to bilo
naslagano na pladnju u istim onakvim bijelim plastičnim posudicama kakve
su davali i pacijentima. Pojeo sam pola, a ostalo ostavio. Midori kao da je
uživala u jelu, i pojela je sve do zadnjeg zalogaja.
— Nisi gladan? — pitala je, pijuckajući vrući čaj.
— Pa i nisam — rekao sam.
— To je zbog bolnice — rekla je, prelazeći pogledom po kantini. — To se
događa kad ljudi nisu navikli na ovo mjesto. Zbog mirisa, zvukova,
ustajalog zraka, lica pacijenata, stresa, razdraženosti, razočaranja, boli,
umora — to te dokrajči. Nešto te stegne u želucu i ubije ti apetit. Ali kad se
jednom navikneš, uopće nije problem. Osim toga, ne možeš se dobro brinuti
za bolesnika ako sam dobro ne jedeš. To je istina. Znam što govorim jer mi
se to dogodilo s djedom, bakom, mamom, a sad i s tatom. Nikad ne znaš
hoćeš li propustiti idući obrok, pa je važno jesti kad možeš.
— Vidim što hoćeš reći — rekao sam.
— Rođaci dođu u posjet, pa siđu sa mnom ovamo na ručak, i uvijek pola
ostave, baš kao ti. I uvijek kažu: "Joj, Midori, baš lijepo što imaš tako dobar
tek. Ja sam previše uzrujana da bih jela." Daj se uozbilji, ja se tu brinem za
pacijenta! Oni samo navrate i pokažu malo sućuti. Ja brišem govna i
skupljam sluz i otirem znoj. Da je za čišćenje govana potrebna samo sućut,
imala bih pedeset puta više sućuti nego svi drugi! Umjesto toga oni vide
kako jedem i onda me pogledaju i kažu: "Joj, Midori, imaš tako dobar tek!"
Što misle da sam ja, magarac koji vuče zapregu? Imaju dovoljno godina da
znaju kako svijet funkcionira, zašto su onda tako glupi? Lako je izgovarati
velike riječi, ali važno je hoćeš li ili nećeš očistiti govna. I mene nešto zna
zaboljeti, znaš. I ja se iscrpim kao i svi drugi. I meni dođe da se rasplačem
od muke. Hoću reći, daj ti pokušaj gledati hrpu doktora kako se skupljaju na
gomilu i nekome otvaraju glavu, a nema nade da ga spase, i onda nešto
unutra prčkaju, pa još jednom, pa još jednom, i svaki put je čovjeku sve
gore, sve je luđi, pa da vidim kako će se tebi to svidjeti! I povrh svega

ušteđevina se topi. Ne znam hoću li moći nastaviti s fakultetom još tri i pol
godine, a nema šanse da će moja sestra, ako se ovako nastavi, moći platiti
vjenčanje.
— Koliko dana u tjednu dolaziš? — pitao sam.
— Obično četiri — rekla je Midori. — Ova bolnica navodno nudi
kompletnu njegu, i sestre su divne, ali jednostavno imaju previše posla.
Dobro je da neki član obitelji malo uskoči. Sestra pazi na knjižaru a ja
moram studirati. Ali svejedno stigne doći tri dana na tjedan, a ja dođem
četiri. I još tu i tamo svratimo. Vjeruj mi, kompletno radno vrijeme!
— Kako se stigneš družiti sa mnom ako si tako zauzeta?
— Volim se družiti s tobom — rekla je Midori, vrteći plastičnu čašu.
— Idi se prošeci na nekoliko sati — rekao sam. — Ja ću paziti na tvog
oca.
— Zašto?
— Moraš se maknuti iz bolnice i opustiti, nasamo - ni s kim ne
razgovarati, samo razbistriti glavu.
Midori je oko minutu razmišljala o tome, a onda je kimnula. — Hmm,
možda imaš pravo. Ali znaš li što treba raditi? Kako ćeš se brinuti o njemu?
— Gledao sam. Uglavnom sam shvatio. Provjeriš ono intravenozno, daš
mu vode, obrišeš znoj i pomogneš mu da iskašlje sluz.
Guska je ispod kreveta, a ako ogladni dat ću mu ono što je ostalo od ručka.
Što god ne budem znao, pitat ću sestru.
— Mislim da će to biti dovoljno — rekla je Midori smiješeći se. — Ali
ima još nešto. Počinje se gubiti, pa zna reći čudne stvari - koje nitko ne
razumije. Nemoj se brinuti ako se to dogodi.
— Snaći ću se — rekao sam.
Kad smo se vratili u sobu, Midori je rekla ocu da mora nešto obaviti i da
ću ga dotle ja paziti. Činilo se da on na to nema što reći. Možda mu to ništa
i nije značilo. Samo je ležao na leđima i zurio u strop. Da nije svako malo
trepnuo, netko bi pomislio da je mrtav. Njegove oči bile su podlivene krvlju
kao da je pio, i svaki put kad bi duboko udahnuo nosnice bi mu se malo
raširile. Osim toga, nije pomaknuo ni mišić, i uopće se nije trudio
odgovoriti Midori. Nisam mogao ni zamisliti što misli ili osjeća u tmastim
dubinama svijesti.
Kad je Midori otišla, pomislio sam da bih mogao pokušati s njim
razgovarati, ali nisam imao pojma što ni kako bih mu rekao, pa sam samo
šutio. Ubrzo je sklopio oči i zaspao. Sjeo sam na stolić kraj uzglavlja i

promatrao kako mu se povremeno trza nos, sve vrijeme u nadi da neće baš
sada umrijeti. Kako bi to čudno bilo, mislio sam, kad bi ovaj čovjek
izdahnuo dok sam ja kraj njega. Na kraju krajeva, vidim ga prvi put u
životu, a veže nas samo Midori, djevojka koju slučajno poznajem s
predavanja iz Povijesti drame. Ali nije umirao, samo je spokojno spavao.
Približivši uho njegovu licu, čuo sam njegovo slabašno disanje. Opustio
sam se i počeo čavrljati sa ženom pacijenta u susjednom krevetu. Nije
prestajala govoriti o Midori, misleći da sam joj ja dečko.
— Divna je to djevojka — rekla je. — Krasno se brine o ocu; dobra je,
nježna, osjećajna i čvrsta, i još je lijepa. Budi dobar prema njoj. Nemoj je
pustiti da ode. Drugu takvu nećeš naći.
— Bit ću dobar prema njoj — rekao sam ne ulazeći u diskusiju.
— Ja doma imam sina i kćer. Njemu je 17, njoj 21, i nijednome od njih ne
padne na pamet da dođe u bolnicu. Čim im završi škola, odu na surfanje ili
spoj ili već nešto. Užasni su. Izmuzu iz mene džeparac i nestanu.
U pola dva otišla je u kupnju. Obojica muškaraca čvrsto su spavali. Soba
je bila okupana blagim zrakama popodnevnog sunca, i ja sam se osjećao
kao da bih i ja svaki tren mogao zadrijemati onako nasađen na stolac. Žute i
bijele krizanteme u vazi na stolu kraj prozora podsjećale su da je jesen. U
zraku je lebdio slatkast miris kuhane ribe od ručka. Sestre su i dalje
klaparale hodnikom, razgovarajući čistim, prodornim glasovima. Svako
malo povirile bi u sobu i široko mi se nasmiješile kad su vidjele da oba
pacijenta spavaju. Bilo bi mi drago da imam što za čitanje, ali u sobi nije
bilo knjiga, časopisa ni novina, samo kalendar na zidu.
Mislio sam na Naoko. Mislio sam na nju golu, samo s kopčom za kosu na
sebi. Mislio sam na krivulju njezina struka i tamnu sjenu stidnih dlačica.
Zašto mi se tako pokazala? Zar je hodala u snu? Ili je to bila samo moja
mašta? Kako je vrijeme prolazilo i taj maleni svijet nestajao u daljini,
postajao sam sve manje siguran da su događaji te noći bili stvarni. Ako bih
sebi rekao da su bili stvarni, vjerovao sam da jesu, a ako bih si rekao da su
bili mašta, izgledali su mi kao mašta. Bili su odviše jasni i detaljni da bi bili
mašta, i odviše zaokruženi i prelijepi da bi bili stvarnost: Naokino tijelo i
mjesečina.
Midorin otac najednom se probudio i počeo kašljati, te tako prekinuo moje
sanjarenje. Pomogao sam mu da iskašlje sluz u rupčić i ručnikom mu
obrisao znoj s čela.

— Hoćete li popiti vode? — pitao sam, na što je kimnuo pomaknuvši
glavu oko četiri milimetra. Pridržao sam mu staklenu bočicu za vodu kako
bi mogao malo pomalo pijuckati, dok su mu suhe usnice podrhtavale a grlo
se trzalo. Popio je i zadnju kap mlake vode iz boce.
— Hoćete da vam dam još malo? — pitao sam. Učinilo mi se da mi nešto
hoće reći, pa sam približio uho.
'Dosta je', rekao je tihim, suhim glasom - glas mu je bio čak tiši i suši nego
prije.
— Zašto ne biste nešto pojeli? Sigurno ste gladni. — Odgovorio mi je
laganim kimanjem glave. Po uzoru na Midori, podigao sam mu krevet i
počeo ga naizmjence hraniti žlicama povrtne kašice i kuhane ribe.
Neizmjerno dugo trebalo mu je da pojede polovicu hrane, a onda je malo
odmahnuo glavom da mi signalizira kako mu je dosta. Ta kretnja bila je
gotovo neprimjetna; očito ga je boljelo ako bi se jače pomaknuo.
— A malo voća? — pitao sam ga.
'Ne', rekao je. Obrisao sam mu krajičke usnica ručnikom i ponovno
polegao krevet, a onda sam iznio posuđe u hodnik.
— Je li bilo fino? — pitao sam. 'Užas', odgovorio je.
— Da — rekao sam smiješeći se. — I izgledalo je gadno. — Midorin otac
kao da se nije mogao odlučiti hoće li jače otvoriti oči ili ih zatvoriti, pa je
samo šutke ležao i gledao me. Pitao sam se zna li tko sam ja. Djelovao je
opuštenije sa mnom nego kad je tu bila i Midori. Vjerojatno me zamijenio s
nekim. Ili sam ja bar tako htio misliti.
— Baš je lijep dan — rekao sam, balansirajući na stolcu prekriženih nogu.
— Jesen je, nedjelja, vrijeme je divno, kamo god odete, svugdje gužva.
Najljepše je na ovako lijep dan odmoriti se negdje unutra. Naporno je s tim
gužvama. A i zrak je loš. Ja nedjeljom uglavnom perem veš - ujutro ga
operem, objesim na krov paviljona, skinem ga prije zalaska Sunca, dobro ga
izglačam. Glačanje mi uopće nije problem. Posebno je zadovoljstvo kad
izravnaš nešto što je bilo naborano. A i dobro mi ide. Naravno, isprva mi
nikako nije išlo. Sve sam gužvao. Ali nakon mjesec dana prakse već sam
znao što radim. I tako mi je nedjelja postala dan za pranje i glačanje. Danas,
jasno, nisam stigao. Šteta: propade jedan savršen dan za pranje veša.
— Ali nema veze. Sutra ću ustati ranije da to obavim. Bez brige.
Nedjeljom nemam drugog posla.
— Kad sutra ujutro sredim rublje i objesim ga da se suši, otići ću na
predavanje u deset. Samo na to idem zajedno s Midori:

Povijest drame. Radim na Euripidu. On je bio stari Grk — jedan od velike
trojke grčkih tragičara, zajedno s Eshilom i Sofoklom. Navodno je umro u
Makedoniji, od ugriza psa, ali u to ne vjeruju svi. Uglavnom, to je taj
Euripid. Meni se više sviđa Sofoklo, ali to je valjda stvar ukusa. Stvarno ne
mogu reći koji je bolji.
— Njegove drame odlikuju se načinom na koji se sve tako zapetlja da
likovi padnu u klopku. Razumijete? Pojavljuje se mnogo raznih ljudi, svi
imaju svoje probleme, razloge i opravdanja, i svaki ide za svojom idejom
pravde ili sreće. A posljedica svega jest da nitko ništa ne može. Što je i
očito. Hoću reći, praktički je nemoguće da pobijedi svačija pravda i
trijumfira svačija sreća, pa nastupa kaos. I što mislite, što se onda dogodi?
Jednostavno - na kraju se pojavi neki bog i počne usmjeravati promet. "Ti
izvoli tamo, ti dođi ovamo, ti se nađi s njom, a ti sjedi i čekaj malo." Samo
tako. On je tu da sve popravi, na kraju se sve sredi. To zovu
"deus ex machina". Kod Euripida gotovo uvijek imamo deus ex machina, i
upravo to je podijelilo kritičare.
— Ali razmislite malo - što bi bilo da u stvarnom životu postoji deus ex
machina? Sve bi bilo tako lako! Kad ti je teško ili se osjetiš uhvaćen u
stupicu, odozgo se spusti neki bog i riješi ti sve probleme. Ima li što lakše?
Uglavnom, to je Povijest drame. Na fakultetu radimo manje-više takve
stvari.
Midorin otac nije govorio ništa, ali sve vrijeme dok sam govorio nije
skidao svoje prazne oči s mene. Naravno, ja u tim očima nisam mogao
vidjeti razumije li išta od onoga što mu govorim.
— Mir — rekao sam.
Nakon tolike govorancije obuzela me strašna glad. Za doručak nisam jeo
gotovo ništa, a ručak sam pojeo samo dopola. Sad mi je bilo žao što za tim
ručkom nisam jeo više, ali žaljenje mi nije pomagalo. Pogledao sam u
ormarić ima li što za jelo, ali našao sam samo konzervu norija, pastile protiv
kašlja Vicks i sojin umak. Bila je tu i ona papirnata vrećica s krastavcima i
grejpfrutom.
— Ja bih pojeo malo krastavaca, ako smijem — rekao sam Midorinu ocu.
Nije mi odgovorio. Oprao sam krastavce u umivaoniku i u zdjelu nakapao
malo sojina umaka. Onda sam umotao krastavac u nori, umočio ga u sojin
umak i pohlepno sažvakao.
— Mmm, što je fino! — rekao sam Midorinu ocu. — Svježe, jednostavno,
miriši na pravo. Stvarno dobri krastavci. Mnogo bolja hrana od kivija.

Smazao sam jedan krastavac i bacio se na drugi. Bolesnička soba
odjekivala je od moga mljackanja. Tek nakon što sam pojeo cijeli drugi
krastavac mogao sam odahnuti. Na plinskom rešou u hodniku pristavio sam
vodu za čaj.
— Pije li vam se štogod? Voda? Sok? — pitao sam Midorina oca.
'Krastavac', rekao je.
— Super — rekao sam ja osmjehujući se. — S norijem? Kratko je kimnuo.
Opet sam pridigao krevet. Onda sam odrezao jedan zalogaj krastavca,
umotao ga u plošku norija, sve zajedno nabo na čačkalicu, umočio u sojin
umak i ubacio u pacijentova nestrpljiva usta. Gotovo ne promijenivši izraz
lica Midorin otac žvakao je i žvakao komadić krastavca, da bi ga na kraju
progutao.
— Kakvo je? Fino, zar ne? 'Fino', rekao je.
— Dobro je kad je čovjeku hrana ukusna — rekao sam. — To je kao neki
dokaz da si živ.
Jeo je dok nije pojeo cijeli krastavac. Kad ga je pojeo, tražio je vode, pa
sam mu dao iz boce. Nekoliko minuta kasnije rekao je da mora piškiti, pa
sam ispod kreveta uzeo staklenku za urin i približio je vrhu njegova penisa.
Onda sam ispraznio staklenku u zahod i isprao je. Zatim sam se vratio u
bolesničku sobu i popio čaj do kraja.
— Kako se osjećate? — pitao sam. 'Moja.. .glava', rekao je.
— Boli?
'Malo', rekao je, lagano se mršteći.
— Pa, nije ni čudo, upravo su vas operirali. Mene, naravno, nikad nisu, pa
ne znam kako je to.
'Karta', rekao je.
— Karta? Koja karta? 'Midori', rekao je. 'Karta.'
Nisam imao pojma o čemu govori, pa sam šutio. I on je na neko vrijeme
zašutio. A onda mi se učinilo da govori 'Molim'. Sirom je otvorio oči i upro
ih u mene. Naslutio sam da mi nešto želi reći, ali nisam imao ni najblažu
ideju što.
'Ueno', rekao je. 'Midori.'
— Postaja Ueno? Kratko je kimnuo.
Pokušao sam rezimirati da vidim na što cilja: "Karta, Midori, molim,
postaja Ueno", ali nisam imao pojma što mu to znači. Pretpostavio sam da
mu u glavi vlada zbrka, ali za razliku od prije oči su mu sad bile strahovito
bistre. Podigao je ruku za koju nije bila prikvačena intravenozna naprava i

ispružio je prema meni. To mu je vjerojatno predstavljalo golem napor, jer
se vidjelo kako mu ruka dršće u zraku. Ustao sam i stisnuo tu slabunjavu,
naboranu ruku. Uzvratio mi je stisak s onoliko snage koliko je uspio
prikupiti i opet rekao: 'Molim.'
— Ne brinite se — rekao sam. — Ja ću se pobrinuti za kartu i Midori. —
Pustio je da mu ruka padne na krevet i zatvorio oči. A onda, glasno
udahnuvši, pao je u san. Uvjerio sam se da je još živ, a onda izašao da
stavim još vode za čaj. Dok sam srkao vruću tekućinu, shvatio sam da sam
na neki način zavolio tog malenog čovjeka na rubu smrti. Žena drugog
pacijenta vratila se za nekoliko minuta i pitala je li sve u redu. Umirio sam
je i rekao da jest. I njezin muž čvrsto je spavao i duboko disao.
Midori se vratila poslije tri.
— Bila sam u parku, potpuno sam se isključila — rekla je.
— Učinila sam ono što si mi rekao, ni s kim nisam razgovarala, pustila
sam mozak na pašu.
— Kako je bilo?
— Hvala, sad mi je mnogo bolje. Još imam onaj osjećaj tromosti i zamora,
ali tijelo mi je mnogo laganije nego prije. Valjda sam bila umornija nego što
sam mislila.
Kako joj je otac čvrsto spavao, nismo imali što raditi, pa smo kupili kavu
iz automata i popili je u televizijskoj dvorani. Prijavio sam Midori sve što se
dogodilo dok je nije bilo - da joj je otac lijepo odspavao, onda se probudio i
pojeo malo onoga što mu je ostalo od ručka, onda je vidio mene kako jedem
krastavac pa je i on tražio, da je pojeo cijeli i piškio.
— Vatanabe, nevjerojatan si — rekla je Midori. — Mi ga svi kao ludi
pokušavamo natjerati da bilo što pojede, a tebi je pojeo cijeli krastavac!
Nevjerojatno!
— Ne znam, mislim da me samo vidio kako s apetitom jedem svoj.
— Ili ti možda jednostavno znaš ljude navesti da se opuste.
— Nema šanse — rekao sam smijući se. — Mnogi će ti reći da je upravo
suprotno.
— Što misliš o mome ocu?
— Sviđa mi se. Ne da smo si bogzna što imali reći. Ali ne znam, djeluje
mi kao dobar čovjek.
— Je li šutio?
— Stalno.

— Trebao si ga vidjeti prije tjedan dana. Bio je grozan — rekla je Midori,
odmahujući glavom. — Kao da je potpuno skrenuo i podivljao. Gađao me
čašom, vikao grozote: "Dabogda crkla, kravo glupa!" Od te bolesti ljudi
znaju podivljati. Ne zna se zašto, ali ljudi najednom postanu strašno
pakosni. Isto je bilo i s mamom. Što misliš, što mi je rekla? "Nisi ti moja
kći! Mrzim te iz dna duše!" Kad je to rekla, na sekundu mi se sve
zamračilo. Ali takve stvari sastavni su dio ove bolesti. Nešto pritisne neki
dio mozga pa ljudi govore svakakve gadarije. Čovjek zna da je to zbog
bolesti, ali svejedno zaboli. A što očekuješ? Ja se tu ubijam od posla zbog
njih, a oni mi govore grozote.
— Razumijem te — rekao sam. Onda sam se sjetio čudnih fragmenata
koje mi je promrmljao Midorin otac.
— Karta? Postaja Ueno? — rekla je Midori. — Pitam se što mu je to
značilo.
— A onda je rekao Molim i Midori.
— Molim te brini se za Midori?
— Ili možda želi da odeš u Ueno i kupiš kartu. Red riječi je zbrkan, tko
zna što je htio reći? Znači li ti nešto postaja Ueno?
— Hmm, postaja Ueno. — Midori je neko vrijeme razmišljala. — Jedino
se sjećam da sam dvaput bježala od kuće, kad mi je bilo osam i deset
godina. Oba puta sjela sam na vlak iz Uena do Fukušime. Karte sam kupila
novcem koji sam uzela iz blagajne. Netko me doma jako naljutio, pa sam se
htjela osvetiti. Imala sam tetu u Fukušimi, dosta mi se sviđala, pa sam otišla
k njoj. Tata me vratio doma. Došao je po mene čak u Fukušimu - sto
pedeset kilometara! U vlaku do Uena jeli smo ručak iz kutije. 23 Tata mi je
pričao svašta dok smo putovali, sitnice između kojih bi bio dug razmak.
Recimo, o velikom potresu iz 1923. 24 ili o ratu ili o vremenu kad sam se
rodila, stvari o kakvima obično nije govorio. Kad sad pomislim, jedino smo
se ta dva puta tata i ja lijepo narazgovarali, samo nas dvoje. Hej, možeš li ti
to vjerovati? - tata je bio usred Tokija za vrijeme jednog od najvećih potresa
u povijesti, a nije ga ni primijetio!
— Ma nemoj mi reći!
— Istina je! Vozio je bicikl s prikolicom kroz Koišikavu i ništa nije
osjetio! Kad je stigao kući, s krovova u susjedstvu otpali su svi crjepovi, i
svi u obitelji grlili su stupove i tresli se od straha. Njemu još ništa nije bilo
jasno, pa je, kaže, upitao: "Koji vam je svima vrag?" To je "draga
uspomena" mog oca na Veliki potres u Kantu! — Midori se nasmijala. —

Takve su sve njegove priče iz starih dana. Drame ni od korova. Samo su
malo pomaknute. Ne znam, kad ih on priča, nekako dobiješ dojam da se u
Japanu već pedeset-šezdeset godina nije dogodilo ništa važno. Ustanak
mladih časnika iz 1936., rat za Pacifik, njemu je sve to nekako: "A, da, sad
kad si spomenuo, mislim da se tako nešto dogodilo." Strašno smiješno!
— I uglavnom onda mi je u vlaku pričao sve te priče, djeliće priča, dok
smo se vozili iz Fukušime do Uena. A na kraju bi svaki put rekao: "Što
znači, Midori, da je sve isto kamo god da odeš." A ja sam bila dovoljno
mala pa me to impresioniralo.
— Dakle, to je tvoja "ugodna uspomena" na postaju Ueno? — pitao sam.
— Aha — rekla je Midori. — Jesi li ti kad pobjegao od kuće, Vatanabe?
— Nikad.
— Zašto?
— Nisam imao dovoljno mašte. Nije mi palo na pamet da pobjegnem.
— Užasno si čudanl — rekla je Midori, kriveći glavu kao da je istinski
impresionirana.
— Pitam se — rekao sam.
— No, uglavnom, mislim da je tata htio reći neka se brineš za mene.
— Zbilja?
— Zbilja! Ja takve stvari razumijem. Intuitivno. Reci mi, dakle, što si mu
odgovorio?
— Pa, nisam razumio što govori, pa sam samo rekao OK, ne brinite se, ja
ću se pobrinuti i za tebe i za kartu.
— To si mu obećao? Rekao si da ćeš se brinuti za mene? — pogledala me
ravno u oči, sa smrtno ozbiljnim izrazom lica.
— Ne to — brzo sam je ispravio. — Stvarno nisam znao što govori, pa...
— Bez brige, šalim se — rekla je ona sa smiješkom. — To mi je super kod
tebe.
Midori i ja popili smo kavu i vratili se u sobu. Njezin otac još je čvrsto
spavao. Izbliza se čulo kako ravnomjerno diše. Dok je popodne odmicalo,
svjetlost na bolničkom prozoru bojila se prigušenim, blagim tonovima
jeseni. Na električnoj žici otpočinulo je jato ptica, a onda su odletjele dalje.
Midori i ja sjedili smo u kutu sobe i sve vrijeme tiho razgovarali. Čitala mi
je iz dlana i prorekla da ću doživjeti sto i petu, triput se ženiti i poginuti u
prometnoj nesreći. — Nije loš život — rekao sam.
Kad joj se nešto nakon četiri probudio otac, Midori je sjela kraj njegova
jastuka, obrisala mu znoj s čela, dala vode i pitala boli li ga još glava. Došla

je sestra da mu izmjeri temperaturu, zabilježila koliko je puta urinirao i
provjerila intravenoznu aparaturu. Ja sam otišao u televizijsku dvoranu i
malo gledao nogomet.
U pet sam rekao Midori da idem. Njezinu ocu sam objasnio
— Sad moram na posao. Prodajem ploče u Sindžukuu, od šest do pola
jedanaest. Svratio je pogled na mene i kratko kimnuo.
— Hej, Vatanabe, ne znam kako da ti ovo kažem, ali zbilja sam ti zahvalna
za ovo danas — rekla mi je Midori kad me otpratila do prijamnog šaltera.
— Nisam bogznašto učinio — rekao sam. — Ali ako ti još mogu pomoći,
doći ću i drugi tjedan. Volio bih opet vidjeti tvog oca.
— Zbilja?
— Pa, u domu baš nemam što raditi, a ako dođem ovamo opet ću dobiti
krastavac. Midori je prekrižila ruke i peticom stala tapkati po linoleumu.
— Voljela bih da opet idemo piti — rekla je, lagano nakrivivši glavu.
— A pornići?
— Prvo ćemo to a onda idemo piti. I razgovarat ćemo o gadostima, kao i
inače.
— Nisam ja taj koji razgovara o gadostima — pobunio sam se.
— Nego ti.
— Uglavnom, razgovarat ćemo o takvim stvarima, napiti se i otići u
krevet.
— A što će se onda dogoditi, znaš — rekao sam, uzdahnuvši. — Ja ću
pokušati, a ti mi nećeš dati. Je li tako?
Nasmijala se kroz nos.
— Uglavnom — rekao sam — dođi opet po mene u nedjelju ujutro. Doći
ćemo ovamo zajedno.
— Da odjenem malo dulju suknju?
— To svakako — rekao sam.
No iduće nedjelje ipak nisam otišao u bolnicu. Midorin otac umro je u
petak ujutro. Nazvala me u pola sedam ujutro da mi to kaže. Uključila se
zujalica za signalizaciju telefonskog poziva pa sam potrčao dolje u
predvorje, prebacivši samo džemper preko pidžame. Padala je tiha, hladna
kiša.
— Maloprije mi je umro otac — rekla je Midori slabašnim, tihim glasom.
Pitao sam je mogu li joj ja kako pomoći. — Hvala — rekla je. — Zbilja ne
možeš. Navikli smo na sprovode. Samo sam ti htjela javiti. S usnica joj se
otkinulo nešto nalik na uzdah.

— Nemoj dolaziti na sprovod. Mrzim takve stvari. Ne želim te ondje
vidjeti.
— Razumijem — rekao sam.
— Stvarno ćeš me odvesti na pornić?
— Naravno da hoću.
— Neki stvarno odvratan.
— Dobro ću se raspitati.
— Fino. Nazvat ću te — rekla je i spustila slušalicu.
Prošao je tjedan dana, a od Midori ni riječi. Nije nazvala, a u predavaonici
joj nije bilo ni traga. Kad god bih se vratio u dom, nadao sam se da će me
zateći poruka od nje, ali nikad ih nije bilo. Jedne noći pokušao sam održati
obećanje tako što sam mislio na nju dok sam masturbirao, ali nije išlo.
Nekoliko puta pokušao sam se prebaciti na Naoko, ali taj put čak ni
Naokino lice nije pomagalo. Bilo mi je tako besmisleno da sam odustao.
Potegnuo sam viski, oprao zube i otišao u krevet.
U nedjelju ujutro napisao sam Naoko pismo. Ispričao sam joj za Midorina
oca. Išao sam u bolnicu posjetiti oca kolegice s predavanja, i jeo sam
krastavce kod njega u sobi. Kad je čuo kako mljackam, i njemu su se prijeli,
pa je i on pojeo jedan isto tako mljackajući. Ali pet dana kasnije je umro.
]oš se živo sjećam kako je tiho mljackao dok je žvakao komadiće krastavca.
Ljudi nakon smrti za sobom ostavljaju čudnovata mala sjećanja. U pismu je
dalje pisalo:
Kad se ujutro probudim, ležim u krevetu i mislim na tebe i Reiko u
ptičnjaku. Mislim na pauna i golubove i papige i purice - i na zečeve.
Sjećam se žutih kabanica s kapuljačama koje ste ti i Reiko nosile onoga
kišnog jutra. Ugodno mi je misliti na tebe dok ležim u toplom krevetu.
Osjećam se kao da ti čvrsto spavaš sklupčana kraj mene. I razmišljam kako
bi bilo divno da je tako.
Katkad mi užasno nedostaješ, ali uglavnom živim dalje, s onoliko energije
koliko uspijem skupiti. Kao što se ti svako jutro brineš za ptice i njive, i ja
svako jutro navijam vlastitu oprugu. Dok ustanem, operem zube, obrijem
se, doručkujem, presvučem, odem iz doma i stignem na fakultet, već sam je
jedno 36 puta dobro navinuo. Samome sebi kažem: "OK, neka mi ovo bude
dobar dan." Prije nisam primjećivao, ali kažu mi da ovih dana često
razgovaram sa sobom. Vjerojatno mumljam nešto sebi u bradu dok navijam
oprugu. Teško mi je što te ne mogu vidjeti, ali moj život u Tokiju bio bi
mnogo gori da nema tebe. Upravo zato što ujutro u krevetu mislim na tebe

uspijevam navinuti oprugu i samome sebi reći da moram proživjeti još
jedan dobar dan. Znam da ovdje moram dati sve od sebe, baš kao ti ondje.
Ali danas je nedjelja, a toga dana ne navijam oprugu.
Oprao sam rublje, i sad sam u sobi i pišem ti. Kad završim ovo pismo,
zalijepim marku i ubacim ga u poštanski sandučić, neću više imati što raditi
sve dok Sunce ne zađe. Nedjeljom ni ne učim. Radnim danima dosta učim u
knjižnici između predavanja, pa mi za nedjelju ne ostane ništa. Nedjeljna
popodneva su tiha i mirna, i za mene usamljena. Čitam knjige ili slušam
glazbu. Katkad se sjetim različitih ruta kojima smo nedjeljom šetali po
Tokiju. Dosta si jasno mogu predočiti i što si na kojoj od šetnja imala na
sebi. Nedjeljom popodne sjećam se svakakvih stvari.
Pozdravi Reiko. Navečer mi veoma nedostaje njena gitara.
Kad sam završio pismo, odšetao sam se nekoliko ulica dalje do poštanskog
sandučića, a onda sam u obližnjoj pekarnici kupio sendvič s jajima i Colu.
Pojeo sam to za ručak dok sam sjedio na klupi i gledao neke dečke kako na
mjesnom igralištu igraju bejzbol. Kako je jesen odmicala, nebu je podarila
intenzivnije plavetnilo i veću dubinu. Podigao sam pogled i ugledao kako
prema zapadu teku dva dimna traga, savršeno paralelna, baš poput
tramvajskih tračnica. Do mene se dokotrljala neispravna lopta, a kad sam
im je dobacio, mladi igrači skinuli su kape uz pristojno "Hvala, gospodine".
Kao i inače u juniorskom bejzbolu, bilo je mnogo slobodnih i ukradenih
baza.
Kad je prošlo podne vratio sam se u svoju sobu i krenuo čitati, ali nisam se
mogao koncentrirati. Umjesto toga zatekao sam se kako zurim u strop i
mislim na Midori. Pitao sam se je li me njezin otac zbilja pokušavao
zamoliti da se brinem na nju kad njega ne bude, ali nisam mogao znati što
mu je bilo na pameti. Vjerojatno me zamijenio s nekim. U svakom slučaju,
umro je u petak ujutro, dok je padala hladna kiša, i sad više nije bilo
moguće saznati istinu. Zamišljao sam da se nakon smrti skvrčio i postao još
sitniji nego prije. A onda su ga spalili u peći, pa je postao sam prah. A što je
ostalo iza njega? Ne bogznakakva knjižara u ne bogzna kakvoj četvrti i
dvije kćeri, od kojih je bar jedna bila više nego malo čudna. Kakav je to bio
život, pitao sam se. Dok je ležao u bolničkom krevetu s razrezanom glavom
i zbrkanim mozgom, što li mu je bilo na umu dok me gledao?
Dok sam tako razmišljao o Midorinu ocu, obuzeo me takav jad da sam
morao skinuti rublje s krova i prije nego se potpuno osušilo, i krenuti u
Sindžuku da se prošećem po ulicama i tako ubijem vrijeme. Nedjeljne

gužve donijele su mi djelomično olakšanje. Knjižara Kinokunija bila je
natrpana baš kao vlak u vrijeme špice. Kupio sam primjerak Faulknerove
Svjetlosti u kolovozu i otišao u najbučniji jazz kafić kojega sam se mogao
sjetiti, te stao čitati knjigu slušajući Ornettea Colemana i Buda Povvella, i
popio vruću, gustu kavu neugodna okusa. U pola šest zatvorio sam knjigu,
izašao i otišao na laganu večeru. Koliko još takvih nedjelja — koliko još
stotina nedjelja - leži preda mnom? "Tihih, mirnih i usamljenih", rekao sam
glasno sam sebi. Nedjeljom nisam navijao oprugu.

8.
ns8

OKO SREDINE TJEDNA USPIO SAM porezati dlan na komadić
razbijenog stakla. Nisam primijetio da je jedna od staklenih pregrada na
polici s pločama napukla. Nisam mogao vjerovati koliko je krvi pokuljalo iz
mene, toliko da je pod kraj mojih nogu postao jarkocrven. Poslovođa je
pronašao neke krpe i čvrsto ih vezao oko moje rane. Onda je nazvao Hitnu
pomoć. Inače od njega nije bilo bogznakakve koristi, ali sad je reagirao
iznenađujuće učinkovito. Bolnica je, srećom, bila u blizini, ali dok sam
stigao krpe su već bile natopljene crvenilom, a krv koju nisu mogle upiti
kapala je po asfaltu. Ljudi su mi se hitro micali s puta. Činilo se da misle
kako sam stradao u tučnjavi. Nisam osjećao nikakvu posebnu bol, ali krv
nije prestajala curiti.
Doktor je hladnokrvno odmotao krvlju natopljene krpe, zaustavio
krvarenje podvezavši mi zglob, dezinficirao i zašio ranu, te mi rekao da
dođem sutradan. Kad sam se vratio u prodavaonicu poslovođa mi je rekao
da idem kući: napisat će da sam odradio smjenu. Autobusom sam otišao do
doma i krenuo ravno u Nagasavinu sobu. Bio sam napet zbog porezotine pa
sam s nekim htio razgovarati, a Nagasavu već dugo nisam vidio.
Našao sam ga u sobi. Pio je konzervu piva i na televiziji gledao emisiju za
učenje španjolskoga. — A koji se vrag tebi dogodio? — pitao je kad je
vidio moj zavoj. Rekao sam mu da sam se porezao, ali da nije strašno.
Ponudio me pivom, ali odbio sam.
— Pričekaj malo. Ovo će za minutu biti gotovo — rekao je Nagasava i
nastavio vježbati španjolski izgovor. Ja sam stavio vodu da zavri i skuhao si
čaj iz vrećice. Neka Španjolka recitirala je rečenice za vježbu: "Nikad
nisam vidio tako strašnu kišu!", "U Barceloni je poplava odnijela mnoge
mostove." Nagasava je naglas čitao tekst na španjolskome. — Kakve
grozne rečenice! — rekao je. — Stalno nam daju takva sranja. Kad je
emisija završila, isključio je TV i iz malenog hladnjaka uzeo još jedno pivo.
— Sigurno ti ne smetam? — pitao sam.
— Jasno da ne. Poludio sam od dosade. Sigurno nećeš pivo?
— Ne, neću, zbilja — rekao sam.

— E, da, neki dan su izvjesili rezultate ispita. Prošao sam!
— Ispit za Ministarstvo vanjskih?
— Tako je. Službeno se to zove "Ispit za službenike prvog razreda državne
službe za vanjske poslove". Kakav vic!
— Čestitam! — rekao sam i pružio mu lijevu ruku.
— Hvala.
— Naravno, ja se uopće ne čudim što si ti prošao.
— Ne, ni ja — nasmijao se Nagasava. — Ali lijepo je kada to dobiješ
službeno.
— Misliš da ćeš jednom kad upadneš ići van?
— Ma ne, najprije te godinu dana obučavaju. Onda te na neko vrijeme
pošalju van. Pijuckao sam čaj, a on je s očitim užitkom ispijao pivo.
— Kad odem, ako hoćeš dat ću ti ovaj hladnjak — rekao je Nagasava. —
Volio bi ga imati, zar ne? Super je za pivo.
— Aha, volio bih, ali zar neće tebi trebati? Živjet ćeš u nekom stanu, zar
ne?
— Ne budi glup! Kad izađem odavde, kupit ću si veliki hladnjak. Živjet ću
na visokoj nozi! Bilo mi je dovoljno četiri godine u ovoj kenjari. Ne želim
više ni vidjeti nešto čime sam se ovdje služio. Samo reci, sve ću ti dati
- televizor, termosicu, radio...
— Uzet ću sve što mi daš — rekao sam. Uzeo sam udžbenik iz
španjolskoga s njegova stola i zabuljio se u njega. — Učit ćeš španjolski?
— Aha. Što više jezika znaš, tim bolje. A ja imam dara. Sam sam naučio
francuski, i to gotovo savršeno. Jezici su kao igra. Naučiš pravila jednoga, i
svi rade na istom načelu. Kao i žene.
— Aha, misaoni život! — rekao sam, a u tonu mi je bila sarkastična
oštrica.
— Nego, vodit ćute na večeru.
— Misliš, u lov na žene?
— Ne, pravu večeru. Ti, ja i Hatsumi - ići ćemo u neki dobar restoran. Da
proslavimo moj novi posao. Stari plaća, pa ćemo otići u neki zbilja skup.
— Zar ne bi trebao voditi samo Hatsumi?
— Ne, bit će bolje ako i ti dođeš. Bit će mi ugodnije, a i Hatsumi. O, ne,
opet Kizuki, Naoko i ja, sve ispočetka.
— Ja ću poslije prespavati kod Hatsumi, a tebe pozivamo samo na večeru.
— OK, ako to zbilja oboje želite — rekao sam. — Ali što ćeš s Hatsumi?
Kada ti završi obuka, premjestit će te van, i vjerojatno te godinama neće

biti. Što će biti s njom?
— To je njen problem.
— Ne razumijem — rekao sam.
Digavši noge na stol, Nagasava je nategnuo pivo i zijevnuo.
— Slušaj, ne planiram se ženiti. To sam Hatsumi jasno rekao. Ako se želi
za nekoga udati, neka samo izvoli. Ja je neću sprečavati. Ako me želi
čekati, neka čeka. To želim reći.
— Mustra si, moram ti priznati — rekao sam.
— Misliš da sam govno, zar ne?
— Mislim.
— Slušaj, svijet je sam po sebi nepravedno mjesto. Ja nisam napisao
pravila. Uvijek je takav bio. Nikad nisam zavaravao Hatsumi. Ona zna da
sam ja govno i da me može ostaviti kad god odluči da joj je dosta. To sam
joj rekao još na početku.
Nagasava je popio pivo i zapalio.
— Zar tebe ništa u životu ne plaši? — pitao sam.
— Hej, nisam ja potpuni kreten — rekao je Nagasava. — Naravno da me
život katkad plaši. Ali nije mi to polazna pretpostavka za sve drugo. Dat ću
mu sto posto od sebe i ići što dalje mogu. Uzet ću što želim i ostaviti ono
što ne želim. Tako namjeravam živjeti, a ako pođe po zlu, onda ću zastati i
zamisliti se. Ako razmisliš, nepravedno društvo je ono društvo koje ti
dopušta da svoje mogućnosti iskoristiš do krajnosti.
— Meni to zvuči kao prilično samoživ način življenja — rekao sam.
— Možda, ali ja ne čekam da mi išta padne u tanjur. Ja naporno radim na
vlastiti način. Trudim se deset puta više nego ti.
— To je vjerojatno istina — rekao sam.
— Katkad se osvrnem oko sebe i zgadi mi se u želucu. Zašto, kvragu, ti
gadovi nešto ne rade?, pitam se. Živo im se jebe za sve, a onda kukaju.
Zaprepašten oštrinom njegova tona, pogledao sam Nagasavu. — Meni se
čini da se ljudi trude. Ubijaju se od posla. Ili ja pogrešno gledam na stvari?
— Nije to trud. To je običan fizički rad — rekao je Nagasava odsječno. —
"Trud" o kojem ja govorim više je usmjeren na sebe i ima više svrhe.
— Hoćeš reći, kao što ti učiš španjolski dok se svi drugi odmaraju?
— Tako je. Do proljeća ću svladati španjolski. Engleski, njemački i
francuski imam u malom prstu, a i talijanski ću ubrzo. Misliš da se takvo što
događa bez truda?

Nagasava je odbio dim, a ja sam mislio na Midorina oca. On vjerojatno
nikad nije ni pomislio da počne učiti španjolski preko televizije. Vjerojatno
nikad nije ni razmišljao o razlici između truda i fizičkog rada. Vjerojatno je
bio prezauzet da bi mislio o takvim stvarima - zauzet poslom, i dovođenjem
odbjegle kćeri iz Fukušime.
— Dakle, ta naša večera — rekao je Nagasava. — Odgovara ti u subotu?
— Može — rekao sam.
Nagasava je odabrao otmjen francuski restoran u tihoj sporednoj uličici u
Azabuu. Na vratima je rekao svoje ime pa su nas dvojicu odveli u odijeljenu
privatnu prostoriju. Na zidovima malene odaje visjelo je nekih petnaest
slika. Dok smo čekali da dođe Hatsumi, Nagasava i ja pijuckali smo neko
fino vino i čavrljali o romanima Josepha Conrada. On je na sebi imao
naizgled skupo sivo odijelo. Ja sam imao običan plavi blejzer.
Hatsumi je stigla petnaest minuta kasnije. Bila je pomno našminkana,
imala je zlatne naušnice, prekrasnu tamnoplavu haljinu, te ukusne crvene
salonke. Kad sam joj komplimentirao na boji haljine, rekla je da se ta boja
zove ponoćno plava.
— Kakav otmjen restoran! — rekla je.
— Moj stari tu jede kad god dođe u Tokio — rekao je Nagasava. —
Jednom je i mene vodio. Ja nisam baš lud za ovakvim snobovskim
mjestima.
— Ne škodi tu i tamo otići na ovakvo mjesto — rekla je Hatsumi.
Okrenuvši se meni, upitala me — Zar ne?
— Valjda. Glavno da ne plaćam ja.
— Moj stari ovamo obično dovodi ljubavnicu — rekao je Nagasava. —
Ima ljubavnicu u Tokiju, znaš.
— Zbilja? — pitala je Hatsumi.
Otpio sam gutljaj vina, kao da ništa nisam čuo.
Ubrzo je došao konobar pa smo naručili. Nakon što smo izabrali predjela i
juhu, Nagasava je naručio patku, a Hatsumi i ja kirnju. Hrana je stizala bez
žurbe, pa smo polako uživali u vinu i razgovoru. Nagasava je najprije
govorio o ispitu za Ministarstvo vanjskih poslova. Većina ispitanika su
smeće, koje treba baciti u jamu bez dna, rekao je, premda je moguće da u
cijeloj toj hrpi ima i nekoliko pristojnih momaka. Pitao sam ga misli li da je
omjer kvalitetnih momaka naprama smeću viši ili niži nego u širem društvu.
— Isti je — rekao je. — Naravno. - Svugdje je isto, dodao je: to je
nepromjenjiva zakonitost.

Nagasava je naručio drugu bocu vina, te za sebe još dupli Scotch.
Hatsumi je počela govoriti o djevojci s kojom me htjela spojiti. To je
između nas bila vječna tema. Stalno mi je govorila o nekoj "slatkoj curi iz
kluba", a ja sam stalno bježao.
— Ali zbilja je dobra, i zbilja zgodna. Idući put ću je dovesti. Trebao bi
razgovarati s njom. Sigurno će ti se svidjeti.
— Gubitak vremena, Hatsumi — rekao sam. — Ja sam previše siromašan
da bih izlazio s curama s tvog fakulteta. Ne znam s njima razgovarati.
— Ne budi šašav — rekla je. — Ova cura je jednostavna, prirodna i
neizvještačena.
— Hajde, Vatanabe — rekao je Nagasava. — Samo se upoznaj s njom. Ne
moraš je ševiti.
— To svakako ne! — rekla je Hatsumi. — Djevica je.
— Kao što si i ti bila — rekao je Nagasava.
— Točno — rekla je Hatsumi s blistavim osmijehom. — Kao što sam i ja
bila. Ali zbilja — rekla je obraćajući se meni — nemoj ti meni prodavati te
fore da si "previše siromašan". To s tim nema veze. Točno, na svakoj godini
ima nekoliko superuobraženih cura, ali mi ostale smo sasvim normalne.
Ručamo u fakultetskoj kantini za 250 jena...
— Čekaj samo malo, Hatsumi — rekao sam, prekidajući je. — Na mojem
fakultetu imamo tri ručka: A, B i C. Ručak A stoji 120 jena, ručak B 100
jena, a ručak C 80 jena. Mene svi gledaju ispod oka kad uzmem ručak A, a
onaj tko si ne može priuštiti ručak C jede rezance za 60 jena. Na takav
fakultet ja idem. Misliš li još da mogu razgovarati s curama s tvoga?
Hatsumi se nije mogla prestati smijati. — Kako je to jeftinol — rekla je.
— Možda bih ja trebala tamo na ručak! Ali Toru, ti si zbilja tako divan
dečko, sigurno bi se dobro slagao s ovom curom. Možda joj se čak svidi
tvoj ručak za 120 jena.
— Nema šanse — rekao sam, smijući se. — Nitko to ne jede jer mu se
sviđa; jedu jer si drugo ne mogu platiti.
— Uglavnom, ne sudi o knjizi prema koricama. Točno je da idemo na taj
napuhani faks, ali ima nas mnogo ozbiljnih ljudi koji ozbiljno razmišljamo
o životu. Ne traže svi dečka sa sportskim autom.
— To znam — rekao sam.
— Vatanabe ima curu. Zaljubljen je — rekao je Nagasava. — Ali ništa
neće reći o njoj. Ništa ga ne može natjerati da progovori. On je zagonetka
obavijena enigmom. 25

— Zbilja? — pitala me Hatsumi.
— Zbilja — rekao sam. — Ali ovdje nema zagonetke. Samo je
komplicirano i teško je o tome govoriti.
— Zabranjena ljubav? Ooo! Meni sve možeš reći! Otpio sam gutljaj vina
da izbjegnem odgovor.
— Vidiš što sam htio reći? — rekao je Nagasava, već na trećem viskiju. —
Ne progovara. Kad on odluči da nešto neće reći, nitko to iz njega ne može
izvući.
— Kakva šteta — rekla je Hatsumi, režući kriškicu terine i prinoseći je
ustima. — Da ste se složili, mogli smo izlaziti u četvero.
— Da, mogli smo se napiti i malo se mijenjati — rekao je Nagasava.
— Dosta je bilo takvih priča — rekla je Hatsumi.
— Kakvih priča? Vatanabe je bacio oko na tebe — rekao je Nagasava.
— To nema veze s ovim o čemu govorim — promrmljala je Hatsumi. —
Nije on takav čovjek. Ozbiljan je i brižan. Ja to vidim. Zato mu i
pokušavam naći djevojku.
— Ma da, baš je ozbiljan. Kao onaj put kad smo zamijenili ženske, ono
davno. Sjećaš se, Vatanabe? — Nagasava je to izrekao s blazirariin\ izrazom
lica, a onda slistio ostatak viskija i naručio još jedan.
Hatsumi je spustila nož i vilicu i obrisala usta ubrusom. Onda me
pogledala i rekla — Toru, jesi li to zbilja učinio? Nisam znao kako joj
odgovoriti pa nisam rekao ništa.
— Reci joj — rekao je Nagasava. — K vragu sve. — Atmosfera je
postajala otužna. Nagasava je znao biti zloban kad se napije, ali večeras je
njegova zloća bila uperena prema Hatsumi, ne prema meni. To sam znao, pa
mi je tim teže bilo dalje ondje sjediti.
— Baš bih voljela čuti — rekla je Hatsumi. — Zvuči jako interesantno!
— Bili smo pijani — rekao sam.
— U redu je, Toru. Ne krivim te. Samo me zanima što se dogodilo.
— Pili smo u nekom baru u Sibuji, i upoznali s dvjema curama. Išle su na
neki fakultet i također su bile mrtve pijane. Uglavnom, ovaj...otišli smo u
hotel i spavali s njima. Bili smo soba do sobe. Usred noći Nagasava mi je
pokucao na vrata i rekao da se zamijenimo za cure, pa sam ja otišao u
njegovu sobu, a on u moju.
— Curama nije smetalo?
— Ne, i one su bile pijane.
— Uglavnom, imao sam dobar razlog za to — rekao je Nagasava.

— Dobar razlog?
— Pa, cure su bile drukčije. Jedna je bila stvarno zgodna, ali druga je bila
ružna ko pas. Činilo mi se da je to nepravedno. Ja sam dobio zgodnu, ali
Vatanabea je zapala ona druga. Zato smo se zamijenili. Zar ne, Vatanabe?
— Da, valjda — rekao sam. Ali meni se zapravo sviđala ona koja nije bila
lijepa. Bila je ugodna u razgovoru i draga. Nakon seksa ugodno smo
razgovarali u krevetu, a onda se pojavio Nagasava i predložio da se
zamijenimo za partnerice. Pitao sam curu ima li što protiv, a ona je rekla da
nema ako mi tako želimo. Vjerojatno je mislila da ja želim povaliti
ljepoticu.
— I je li bilo zabavno? — pitala me Hatsumi.
— Misliš, zamjena?
— Cijela stvar.
— Baš i nije. To se samo obavi. Tako spavati s curama i nije nešto.
— Zašto to onda radiš?
— Zbog mene — rekao je Nagasava.
— Pitam Toma — Hatsumi se otresla na Nagasavu. — Zašto činiš takve
stvari?
— Jer me tu i tamo obuzme silna želja da spavam s nekim.
— Ako si u nekoga zaljubljen, zar ne možeš nekako s njom? — pitala je
Hatsumi nakon kraćeg razmišljanja.
— Komplicirano je. Hatsumi je uzdahnula.
U tom trenutku otvorila su se vrata i stigla je hrana. Nagasavi je servirana
njegova pečena patka, a Hatsumi ja dobili smo kirnju. Konobari su na naše
tanjure složili hrpu svježe pripremljenog povrća i prelili ga umakom, a onda
su se povukli i ostavili nas same. Nagasava je odrezao komad patke i s
užitkom ga pojeo, te zalio viskijem. Ja sam uzeo zalogaj špinata. Hatsumi
nije ni taknula hranu.
— Znaš, Toru — rekla je — ne znam zašto je tvoj položaj tako
"kompliciran", ali zbilja mislim da to što si mi upravo ispričao nije dobro za
tebe. Ti nisi takav čovjek. Što ti misliš? — Spustila je ruke na stol i
pogledala me ravno u oči.
— Pa — rekao sam — i meni se katkad tako čini.
— Zašto onda ne prestaneš?
— Jer katkad imam potrebu za ljudskom toplinom — iskreno sam
odgovorio. — Katkad, ako ne osjetim nešto poput topline ženske kože,
obuzme me nepodnošljiva usamljenost.

— Evo, dajte da ja rezimiram u čemu je po mome mišljenju stvar — upao
je Nagasava.
— Vatanabeu se sviđa ta cura, ali zbog nekih kompliciranih razloga oni ne
mogu u krevet. Pa on sebi kaže: "Seks je samo seks", i tu potrebu zadovolji
s nekom drugom. Što tu nije u redu? Sve ima savršenog smisla. Ne može
sve vrijeme sjediti u sobi i natezati maloga, zar ne?
— Ali ako je zbilja voliš, Toru, zar se ne bi mogao kontrolirati?
— Možda — rekao sam, stavljajući u usta komadić kirnje u umaku od
vrhnja.
— Ti ne razumiješ muške spolne potrebe — rekao je Nagasava Hatsumi.
— Evo, pogledaj mene. S tobom sam tri godine, i za to vrijeme spavao sam
s mnogo žena. Ali uopće ih se ne sjećam. Ne sjećam im se imena, ne sjećam
im se lica. Sa svakom sam spavao točno jednom. Upoznam se, obavim to,
zbogom. To je to. Što tu nije u redu?
— Ja zbilja ne trpim tu tvoju bahatost — rekla je Hatsumi tiho.
— Nije sad bitno spavaš li s drugima ili ne. Ja se nikad nisam stvarno
ljutila na tebe što me varaš, zar ne?
— To se čak i ne može nazvati varanjem. To je samo igra. Nitko nikome
ne nanosi bol — rekao je Nagasava.
— Mene to boli — rekla je Hatsumi. — Zašto ti ja nisam dovoljna?
Nagasava je šutio i mućkao viski u čaši. — Nije da mi nisi dovoljna. To je
druga faza, drugo pitanje. U meni jednostavno postoji ta glad. Ako sam te
povrijedio, žao mi je. Ali nije stvar u tome jesi li mi dovoljna ili nisi. Ja
mogu samo živjeti s tom gladi. Takav sam čovjek. To je ono što me čini
onim koji jesam. Ja tu ništa ne mogu, zar ne shvaćaš? Hatsumi je napokon
uzela jedaći pribor u ruke i počela jesti ribu. — Ali bar ne bi morao uvlačiti
Torua u svoje "igre".
— Ali Vatanabe i ja, mi smo ti vrlo slični — rekao je Nagasava.
— Ni jednoga ni drugoga u biti ne zanima išta osim sebe. Okej, ja sam
bahat a on nije, ali ni jedan od nas nije u stanju brinuti se za išta drugo osim
vlastitih misli, osjećaja ili postupaka. Zato možemo razmišljati o stvarima
na način koji je sasvim drukčiji od bilo čijega. To volim kod njega. Jedina je
razlika da on to još o sebi ne zna, pa zato oklijeva i osjeća se povrijeđenim.
— Koji čovjek ne oklijeva i ne osjeća se povrijeđenim? — insistirala je
Hatsumi. — Hoćeš reći da ti nikad te stvari nisi osjetio?
— Naravno da jesam, ali ja sam sebe disciplinirao tako da ih svedeni na
najmanju moguću mjeru. Čak će i štakor odabrati najmanje bolan put ako

ga dovoljno šokiraš.
— Ali štakori se ne zaljubljuju.
— "Štakori se ne zaljubljuju." — Nagasava me pogledao. — To je super.
Za ovo nam treba popratna glazba - cijeli orkestar s dvije harfe i...
— Ne rugaj mi se. Ozbiljno govorim.
— Jedemo — rekao je Nagasava. —As nama je Vatanabe. Možda bi bilo
uljudnije od nas da "ozbiljne" razgovore ostavimo za neku drugu prigodu.
— Mogu ja otići — rekao sam.
— Nemoj — rekla je Hatsumi. — Molim te, ostani. Bolje je kad si ti tu.
— Pojedi bar desert — rekao je Nagasava.
— Svejedno mi je, zbilja.
Svi troje nastavili smo neko vrijeme jesti u tišini. Ja sam pojeo ribu.
Hatsumi je pola ostavila. Nagasava je već mnogo prije smazao patku i sad
se sasvim posvetio viskiju.
— Kirnja je bila izvrsna — pokušao sam ja, ali nitko se nije nadovezao.
Bilo je to kao da sam bacio kamen u dubok bunar.
Konobari su odnijeli tanjure i donijeli ledenu kremu od limuna i espresso.
Nagasava je jedva taknuo desert i kavu, te je odmah prešao na cigarete.
Hatsumi je ignorirala kremu. "A joj", mislio sam ja dok sam završavao s
jelom. Hatsumi je zurila u svoje ruke položene na stol. Kao i sva njezina
odjeća, i ruke su joj izgledale šik, elegantno i skupo. Pomislio sam na
Naoko i Reiko. Što li one sada rade, pitao sam se. Naoko možda leži na
kauču i čita neku knjigu, a Reiko možda na gitari svira Norvešku šumu.
Osjetio sam snažnu želju da opet odem u njihovu sobu. Što, k vragu, uopće
radim ovdje?
— Vatanabe i ja slični smo po tome jer nas živo zaboli što nas nitko ne
razumije — rekao je Nagasava. — Po tome smo drukčiji od drugih. Svi se
brinu hoće li ih ljudi oko njih razumjeti. Ali ja ne, a ni Vatanabe. Nas lagano
zaboli. Čovjek nema veze s drugima.
— Je li to istina? — pitala me Hatsumi.
_ Nije — rekao sam. — Nisam ja tako snažan. Ne mislim da je u redu ako
me nitko ne razumije. Imam ljude koje želim razumjeti i za koje želim da
razumiju mene. Ali osim tih nekoliko ljudi, pa, nekako imam dojam da tu
nema nade. Ne slažem se s Nagasavom. Mene jest briga hoće li me ljudi
razumjeti ili ne.
— To je praktički isto ono što sam ja rekao — rekao je Nagasava,
uzimajući u ruku kavenu žličicu. — To je isto! To je kao razlika između

kasnog doručka i ranog ručka. Isto vrijeme, ista hrana, drugo ime.
Sad se Hatsumi obratila Nagasavi. — Zar te nije briga razumijem li te ja ili
ne?
— Ti zbilja ne kužiš, zar ne? Osoba A razumije osobu B jer je pravi
trenutak da se to dogodi, a ne zato što osoba B želi da je razumije osoba A.
— Dakle, pogrešno je što ja želim da me netko razumije — recimo ti?
— Ne, nije pogrešno — odgovorio je Nagasava. — Većina ljudi bi to
nazvala ljubavlju, ako misliš da me želiš razumjeti. Moj životni sustav
mnogo je drukčiji od tuđih životnih sustava.
— Dakle, hoćeš reći da ti mene ne voliš, zar ne?
— Pa, moj i tvoj sustav...
— Nosite se i ti i tvoj jebeni sustav! — uzviknula je Hatsumi. To je bilo
prvi i posljednji put da sam je čuo kako viče.
Nagasava je pritisnuo gumb kraj stola i konobar je donio račun. Nagasava
mu je pružio kreditnu karticu.
— Oprosti zbog ovoga, Vatanabe — rekao je Nagasava. — Otpratit ću
Hatsumi. Ti se sam vrati u dom, može?
— Ne moraš mi se ispričavati. Večera je bila sjajna — rekao sam, ali nitko
mi ništa nije odgovorio.
Konobar je donio karticu, a Nagasava je provjerio iznos i potpisao se
kemijskom olovkom. Ustali smo i izašli van. Nagasava je upravo htio
zaustaviti taksi kad ga je Hatsumi spriječila u tome.
— Hvala, ali danas mi se više ne da bitHtobom. Ne moraš me pratiti
doma. Hvala na večeri.
— Okej — rekao je Nagasava.
— Želim da me Toru otprati.
— Okej — rekao je Nagasava. — Ali Vatanabe ti je praktički isti kao ja.
Možda je drag dečko, ali u dubini duše ne može voljeti nikoga. U njemu
uvijek postoji dio koji je ostaje budan i na distanci. On jednostavno ima tu
glad koja ne prolazi. Vjeruj mi, znam o čemu govorim.
Mahnuo sam taksiju i pustio Hatsumi da uđe prva. — No dobro — rekao
sam Nagasavi — pobrinut ću se da dođe doma.
— Oprosti što sam ti ovo priuštio — rekao je Nagasava, ali vidio sam da
već misli na nešto drugo.
Kad smo ušli u taksi, pitao sam Hatsumi — Kamo ti se ide? Natrag u
Ebisu? — Stan joj je bio u Ebisuu. Odmahnula je glavom.
— Dobro. Hoćeš da nešto popijemo?

— Da — rekla je kimajući glavom.
— Sibuja — rekao sam vozaču.
Prekriživši ruke i sklopivši oči, Hatsumi se zavalila u kut sjedala. Njezine
malene zlatne naušnice svjetlucale su dok se taksi ljuljao. Njena ponoćno
plava haljina kao da je bila sašivena da se uklopi u tamnu unutrašnjost
taksija. Svako malo njene ovlaš našminkane, lijepo oblikovane usnice
lagano bi zadrhtale kao da se u zadnji tren suzdržala da ne progovori sama
sa sobom. Dok sam je gledao, shvaćao sam zašto ju je Nagasava odabrao da
mu bude posebna družica. Bilo je mnogo ljepših žena od Hatsumi, i
Nagasava je mogao osvojiti bilo koju. Ali Hatsumi je imala neko svojstvo
od kojega bi vam srce ustreptalo. Nije to bilo ništa silovito. Njezina je snaga
bila profinjena, ali izazivala je duboke titraje. Gledao sam je cijelim putem
do Šibuje i pitao se, premda nisam našao odgovor, kakve to emocionalne
vibracije osjećam. Nekih desetak godina kasnije napokon mi je svanulo. Bio
sam u Santa Feu zbog intervjua s nekim slikarom i baš sam sjedio u mjesnoj
pizzeriji, pio pivo i jeo pizzu, te promatrao čudesno lijep zalazak Sunca.
Sve je bilo prožeto blistavim crvenilom - moja ruka, tanjur, stol, cijeli svijet
- kao da je sve zapljusnuo neki poseban voćni sok. Usred takva
veličanstvenog zalaza kroz glavu mi je sijevnula slika Hatsumi, i u tom
trenutku shvatio sam što je značilo ono treperenje srca. Bila je to neka vrst
djetinje čežnje koja je zauvijek ostala - i zauvijek će ostati - neispunjena.
Zaboravio sam da postoje takve nevine, gotovo žigosane žudnje: dugi niz
godina zaboravio sam da su takvi osjećaji u meni ikad postojali. Hatsumi je
u meni probudila dio mojega "ja" koji je odavno ležao uspavan. A kad sam
to shvatio, to je saznanje u meni pobudilo takvu tugu da sam gotovo briznuo
u plač. Bila je to apsolutno posebna žena. Netko je trebao učiniti nešto - bilo
što - da je spasi.
Ali ni Nagasava ni ja to nismo uspjeli. Kao što su učinili i toliko drugi
koje sam poznavao, Hatsumi je došla do određene točke u životu i odlučila -
gotovo impulzivno - da će ga završiti. Dvije godine nakon što je Nagasava
otišao u Njemačku ona se udala, a dvije godine nakon toga prerezala je vene
žiletom.
Tu vijest javio mi je, naravno, Nagasava. U njegovu pismu iz Bonna pisalo
je: "Hatsumina smrt u meni je nešto ugasila. Ovo je nepodnošljivo tužno i
bolno, čak i za mene." Razderao sam njegovo pismo na komadiće i bacio
ga. Nikad mu više nisam pisao.

Hatsumi i ja otišli smo u mali bar i strusili nekoliko pića. Nismo mnogo
govorili. Kao neki izdosađen stari bračni par, sjedili smo jedno prekoputa
drugog, šutke pili i grickali kikiriki. Kad se bar počeo puniti, izašli smo u
šetnju. Hatsumi je rekla da će ona platiti račun, ali ja sam insistirao da
platim jer sam je ja pozvao na piće.
U noćnom zraku lebdjela je neka duboka studen. Dobro omotana
blijedosivim džemperom na kopčanje, Hatsumi je šutke hodala kraj mene.
Ruku zabijenih u džepove, nisam na umu imao nikakvo odredište pa smo
samo lutali noćnim ulicama. Ovo je baš kao šetnja s Naoko, palo mi je na
pamet.
— Znaš li nejco mjesto u blizini gdje bismo mogli igrati biljar? — pitala
me Hatsumi najednom.
— Biljar? Ti znaš igrati?
— Aha, i to dosta dobro. A ti?
— Igram pomalo. Nisam baš dobar.
— Dobro onda. Idemo.
U blizini smo pronašli dvoranu za biljar i ušli. Bio je to malen lokal na
samom kraju zabačene uličice. Oboje smo odudarali od prljave dvorane za
biljar - Hatsumi u elegantnoj haljini a ja u plavom blejzeru i vojničkoj
kravati - ali Hatsumi kao da to uopće nije zabrinjavalo dok je birala štap i
kiksala ga. Iz torbe je izvadila kopču i pričvrstila kosu na sljepoočici da joj
ne smeta pri igri.
Odigrali smo dvije partije. Hatsumi je bila dobra baš kao što je i rekla, a
meni je smetao debeli zavoj koji sam još imao preko porezane ruke.
Uništila me.
— Izvrsna si — rekao sam, diveći se.
— Hoćeš reći da izgled vara? — pitala me dok je odmjeravala udarac,
smiješeći se.
— Gdje si naučila tako igrati?
— Moj djed - tatin tata - bio je stari plejboj. U kući je imao biljarski stol.
Igrala sam s bratom iz zabave, a kad sam malo narasla, djed me naučio
pravim potezima. Bio je sjajan čovjek - elegantan, naočit. Ali umro je.
Uvijek se hvalio kako je jednom u New Yorku upoznao Deannu Durbin. 26
Ubacila je tri za redom, a onda četvrtu promašila. Ja sam uspio ugurati
jednu, a onda promašio lak udarac.
— To je zbog zavoja — rekla je Hatsumi da me utješi.

— Ne, to je zato što dugo nisam igrao — rekao sam. — Dvije godine i pet
mjeseci.
— Kako to da točno znaš?
— Noć nakon što smo odigrali posljednju partiju preminuo je moj prijatelj
— rekao sam.
— Pa si prestao igrati?
— Ne, zapravo ne — rekao sam nakon što sam malo razmislio.
— Samo više nisam imao priliku igrati. To je sve.
— Kako ti je umro prijatelj?
— U prometnoj nesreći.
Odigrala je još nekoliko poteza, ciljajući kugle smrtno ozbiljna lica i
precizno odmjeravajući jačinu udarca. Dok sam je gledao u akciji - njezinu
kosu pomno zadignutu tako da joj ne upada u oči, sjaj njezinih zlatnih
naušnica, salonke čvrsto položene na pod, njezine lijepe vitke prste uprte u
zelenu čohu dok je ciljala - osjećao sam kao da se njezina strana prljave
dvorane za biljar pretvorila u dio nekog otmjenog društvenog događaja.
Nikad prije nisam s njom bio sam, i bilo mi je to čudesno iskustvo, kao da
me netko uzdignuo u višu sferu života. Poslije treće partije - u kojoj me,
naravno, opet uništila - rana mi je počela pulsirati, pa smo prestali.
— Oprosti — rekla je, i činilo se da se zaista brine. — Nisam ovo smjela
predložiti.
— U redu je — rekao sam. — Nisam se jako porezao, i uživao sam u
biljaru. Stvarno. Dok smo izlazili iz dvorane, mršava žena, vlasnica lokala,
rekla je Hatsumi — Imaš dobro oko, sestro. — Hatsumi joj se ljupko
nasmiješila, zahvalila i platila račun.
— Boli li te? — pitala je kad smo izašli.
— Ne jako — rekao sam.
— Misliš da se otvorila?
— Ne, vjerojatno je u redu.
— Znam! Trebao bi doći k meni. Ja ću ti promijeniti zavoj. Imam
dezinfekcijsko sredstvo i sve. Hajde, tu sam blizu.
Rekao sam neka se ne brine, da ću biti dobro, ali insistirala je da moramo
provjeriti je li se rana otvorila ili ne.
— Ili možda ne voliš biti sa mnom? Želiš se što prije vratiti u svoju sobu,
je li to? — rekla je s vragoljastim osmijehom.
— Ni slučajno — rekao sam.