Haruki Murakami - Norveska suma

— Dobro onda. Pusti sad protokol. Brzo ćemo stići pješice. Hatsumin stan
nalazio se petnaest minuta hoda od Sibuje prema Ebisuu. Iako nije bila
glamurozna, zgrada je bila i više nego pristojna, s lijepim predvorjem i
dizalom. Hatsumi me posjela za kuhinjski stol i otišla se presvući u spavaću
sobu. Vratila se u gornjem dijelu Princetonove trenirke s kapuljačom i
pamučnim hlačama - i bez zlatnih naušnica. Stavila je kutiju s prvom
pomoći na stol, odvezala mi zavoj, provjerila je li rana još zatvorena,
nanijela malo sredstva za dezinfekciju i povezala novi zavoj preko
posjekotine. Sve je to izvela kao pravi stručnjak.
— Kako to da si dobra u toliko stvari? — pitao sam je.
— Volontirala sam u bolnici. Nešto kao kad se igraš medicinske sestre.
Tako sam naučila.
Kad je Hatsumi stavila zavoj, donijela je iz hladnjaka dvije konzerve piva.
Popila je pola svoga, a ja svoje i još njezinu preostalu polovicu. Onda mi je
pokazala slike drugih cura iz kluba. Imala je pravo: neke su bile zgodne.
— Kad budeš htio djevojku, dođi k meni — rekla je. — Ja ću ti je odmah
naći.
— Na zapovijed.
— Dobro, Toru, a sad mi reci istinu. Misliš da sam stara svodnica, zar ne?
— Donekle — rekao sam iskreno, ali sa smiješkom. I Hatsumi se
nasmiješila. Lijepo se smijala.
— Reci mi još nešto, Toru — rekla je. — Što misliš o Nagasavi i meni?
— Kako što ja mislim? O čemu?
— Što misliš da bih trebala raditi. Odsad pa nadalje.
— Nema veze što ja mislim — rekao sam, otpivši velik gutljaj hladnog
piva.
— Sve je u redu. Samo mi reci što misliš.
— Pa, da sam na tvome mjestu, ostavio bih ga. Našao bih nekoga s
normalnijim shvaćanjima i živio sretno do kraja života. Nema šanse da s
njim budeš sretna. Kako on živi, nikad mu ne padne na pamet da usreći sebe
ili druge. Ostaneš li s njim, samo će ti propasti živci. Meni je već pravo
čudo što si ostala s njim tri godine. Naravno, meni je on vrlo drag, na svoj
način. Zabavan je, ima mnogo dobrih osobina. Ima jake strane i sposobnosti
kakve ja nikad neću imati. Ali na kraju krajeva njegove ideje i način života
nisu normalni. Katkad, kad razgovaram s njim, čini mi se kao da se stalno
krećem u krugu. Proces koji njega odvodi sve više mene vrti u krugu.

Osjećam se tako prazno! Naposljetku, i sami naši sustavi potpuno su
različiti. Shvaćaš što hoću reći?
— Shvaćam — rekla je Hatsumi i donijela mi još jedno pivo iz hladnjaka.
— Usto, kad se zaposli u Ministarstvu vanjskih poslova i završi godinu
obuke, otići će u inozemstvo. Što ćeš ti dotle raditi? Čekat ćeš ga? On se
nema namjeru ženiti.
— I to znam.
— Eto, nemam više što reći.
— Tako dakle — rekla je Hatsumi. Polako sam napunio čašu pivom.
— Znaš, dok smo maloprije igrali biljar, ne§io mi je palo na pamet —
rekao sam. — Bio sam jedinac, ali u djetinjstvu se nikad nisam osjetio
zakinuto, nikad nisam poželio imati braću i sestre. Bio sam sretan što sam
sam. Ali najednom, dok sam s tobom igrao biljar, spopao me osjećaj da
želim imati stariju sestru kao što si ti - tako šik i lijepu u ponoćno plavoj
haljini, sa zlatnim naušnicama, i majstoricu s biljarskim štapom.
Hatsumi mi je uputila blistav, sretan osmijeh. — To je najljepša stvar koju
mi je itko u posljednjih godinu dana rekao — rekla je. — Zbilja.
— Ja ti samo želim — rekao sam, zacrvenjevši se — da budeš sretna. Ali
to je zbilja suludo. Izgledaš mi kao osoba koja bi mogla biti sretna s bilo
kim, pa kako si onda završila baš s Nagasavom?
— Takve se stvari jednostavno dogode. Tu se baš i ne može mnogo učiniti.
U mom slučaju to je svakako istina. Naravno, Nagasava bi rekao da sam za
to sama odgovorna, a ne on.
— Sigurno bi.
— Ali Toru, nisam ni ja najpametnija cura na svijetu. U svakom slučaju
sam malo priglupa, i staromodna. Za "sustave" i "odgovornost" uopće me
nije briga. Ja se samo želim udati i da me muškarac kojega volim svake
noći drži u naručju i da radimo djecu. To je meni dovoljno. To je sve što
želim od života.
— A ono što želi Nagasava s tim nema veze.
— Ali ljudi se mijenjaju, zar ne? — pitala me Hatsumi.
— Hoćeš reći, odu van u svijet, dobiju po nosu i odrastu?
— Aha. A ako dugo vremena bude daleko od mene, možda se njegovi
osjećaji prema meni promijene, zar ne?
— Možda i bi, da je običan čovjek — rekao sam. — Ali on je drukčiji.
Ima užasno jaku volju - jaču nego što ti i ja možemo zamisliti. I svaki dan
sve je snažniji. Ako ga nešto udari, on se potrudi još ojačati. Radije će

gutati puževe golaće nego da pred ikim poklekne. Što očekuješ od takva
čovjeka?
— Ali meni ne preostaje ništa drugo nego da ga čekam — rekla je
Hatsumi, podbočivši bradu rukom.
— Toliko ga voliš?
— Volim — odgovorila je ona nakon kraćeg oklijevanja.
— A joj — rekao sam ja uzdišući i popio pivo do kraja. — Zacijelo je
divno kad si tako sigurna da nekoga voliš.
— Ja sam glupa staromodna djevojka — rekla je. — Jesi li za još jedno
pivo?
— Ne, hvala, moram ići. Hvala na zavoju i pivu.
Dok sam stajao u hodniku i obuvao se, zazvonio je telefon. Hatsumi je
pogledala mene, zatim telefon, a onda opet mene.
— Laku noć — rekao sam, izlazeći. Dok sam zatvarao vrata, ugledao sam
Hatsumi kako diže slušalicu. Više je nikad nisam vidio.
Kad sam se vratio u dom, bilo je pola dvanaest. Otišao sam ravno u
Nagasavinu sobu i pokucao mu na vrata. Nakon desetog pokušaja palo mi je
na pamet da je subota navečer. Nagasava je subotom navečer uvijek imao
noćnu propusnicu, pod izlikom da će prespavati kod rođaka.
Vratio sam se u svoju sobu, skinuo kravatu, stavio jaknu i hlače na
vješalicu, obukao pidžamu i oprao zube. O, ne, pomislio sam, sutra je opet
nedjelja! Nedjelja kao da je stizala svaka četiri dana. Još dvije nedjelje i bit
će mi dvadeset godina. Ispružio sam se na krevetu i zagledao u kalendar,
dok su me preplavljivali mračni osjećaji.
Sjeo sam za stol da kao i obično u nedjelju ujutro napišem pismo Naoko.
Pio sam kavu iz velike šalice i slušao stare albume Milesa Davisa. Vani je
padala sitna kišica, a u mojoj sobi bilo je ledeno kao u akvariju. Iz debelog
džempera koji sam upravo izvadio iz kutije za skladištenje širio se miris
kuglica protiv moljaca. Visoko gore na prozorskom staklu nepomično se
prilijepila golema debela muha. Bez imalo povjetarca, zastava Izlazećeg
sunca mlitavo je visjela na koplju nalik na togu rimskog senatora. Mršav
smeđi pas plaha izgleda dolunjao je u dvorište i njuškao svaki cvijet u
cvjetnoj lijehi. Nikako mi nije bilo jasno zašto bi bilo koji pas po kiši hodao
naokolo i njuškao cvijeće.
Moje pismo bilo je dugo, i kad god bi me porezan desni dlan zabolio od
olovke, pustio bih da mi pogled odluta na kišovito dvorište.

Prvo sam pisao Naoko kako sam gadno porezao desnu ruku na poslu u
prodavaonici ploča, a onda sam joj napisao kako smo sinoć Nagasava,
Hatsumi i ja proslavili to što je Nagasava položio ispit za Ministarstvo
vanjskih poslova. Opisao sam joj restoran i hranu. Hrana je bila sjajna,
pisao sam, ali na pola večeri atmosfera je postala neugodna.
Pitao sam se trebam li pisati o Kizukiju u svezi s tim da sam s Hatsumi
igrao biljar, no odlučio sam da hoću. Osjećao sam da bih o tome trebao
pisati.
Još se sjećam posljednjeg Kizukijeva poteza toga dana - onoga dana kad je
preminuo. Bio je to težak potez iskosa i nisam očekivao da će pogoditi. Ali
činilo se da ga prati sreća: udarac je bio savršen, i bijela i crvena lopta jedva
da su ispustile ikakav šum kad su se okrznule na zelenoj čohi u posljednjem
poenu toga dana. Potez je bio prekrasan, i dandanas ga se živo sjećam.
Gotovo dvije i pol godine nakon toga nisam ni taknuo biljarski štap.
Ali te večeri kad sam igrao s Hatsumi nisam pomislio na Kizukija sve do
kraja prve partije, i to me istinski šokiralo. Uvijek sam pretpostavljao da ću
se, kad god igram biljar, sjetiti Kizukija. Ali sjetio sam ga se tek kad je
završila prva partija, kad sam kupio Pepsi iz automata i počeo ga piti. Bilo
je to zbog automata za Pepsi: u biljarskoj dvorani u kojoj smo igrali stajao
je jedan takav, i često smo igrali u sok.
Osjećao sam se krivim što odmah nisam pomislio na Kizukija, kao da sam
ga u neku ruku iznevjerio. No kad sam se vratio u sobu, počeo sam o tome
misliti ovako: otkako se to dogodilo prošle su dvije i pol godine, i Kizukiju
je još sedamnaest godina. Što ne znači da su moje uspomene na njega
izblijedjele. Posljedice koje je izazvala njegova smrt još su tu, u meni, jasno
ih vidim, neke od njih čak jasnije nego kad su bile svježe. Želim reći
sljedeće: ja ću uskoro napuniti dvadesetu. Dio stvari koje smo Kizuki i ja
dijelili kad nam je bilo šesnaest ili sedamnaest već su iščeznule, i koliko
god plačem neću ih vratiti. To ne mogu objasniti na bolji način nego ovako,
ali mislim da vjerojatno razumiješ što sam osjećao i što ti želim reći.
Zapravo, ti si vjerojatno jedina na svijetu koja to može shvatiti.
Sada mislim na tebe više nego ikad. Danas pada kiša. Kišovite nedjelje
teško mi padaju. Kad pada kiša, ne mogu prati rublje, što znači da ne mogu
ni glačati. Ne mogu u šetnju, a ne mogu ni ležati na krovu. Sve što otprilike
mogu jest staviti gramofon na automatsko ponavljanje i stalno slušati Kind
ofBlue dok gledam kišu kako pada u dvorištu. Kao što sam ti već napisao,

nedjeljom ne navijam oprugu. Zato je ovo vražje pismo tako dugačko. Sad
ću završiti. Idem u blagovaonicu na ručak. Do viđenja.

9.
ns9

IDUĆEGA DANA NA PREDAVANJU nije bilo ni traga od Midori. Što
joj se dogodilo? Prošlo je deset dana otkako smo se posljednji put čuli
telefonom. Pomislio sam je nazvati, ali odlučio sam da neću. Rekla je da će
ona zvati mene.
Toga četvrtka u blagovaonici sam sreo Nagasavu. Sjeo je kraj mene s
punim pladnjem hrane i ispričao se što je zbog njega naša "proslava" bila
tako neugodna.
— Nema veze — rekao sam. — Zahvalan sam ti na tako finoj večeri. Ali
moram priznati, čudan način da čovjek proslavi svoj prvi posao.
— Itekako čudan.
Prošlo je nekoliko minuta; jeli smo u tišini.
— Pomirio sam se s Hatsumi — rekao je.
— Ne čudim se.
— A koliko se sjećam, bio sam oštar i prema tebi.
— Otkud toliko ispričavanje? — pitao sam. — Jesi li bolestan?
— Možda — rekao je, kimnuvši nekoliko puta. — Hatsumi mi kaže kako
si joj rekao da me ostavi.
— To je jedino logično — rekao sam.
— Da, valjda — rekao je Nagasava.
— Ona je divna cura — rekao sam, srčući miso juhu.
— Znam — rekao je on s uzdahom. — Malo previše divna za mene.
Spavao sam kao zaklan kad je zazvonila zujalica za telefonski poziv. To
me dozvalo iz najdubljeg sna i bio sam potpuno zbunjen. Osjećao sam se
kao da sam spavao glave natopljene u vodi sve dok mi mozak nije nabubrio.
Na satu je pisalo da je šest i petnaest, ali ja nisam imao pojma je li jutro ili
večer, a nisam se sjećao ni koji je dan. Pogledao sam kroz prozor i shvatio
da na koplju nema zastave. Vjerojatno je večer. Dakle, zastava ipak nečemu
služi.
— Hej, Vatanabe, jesi li sada slobodan? — pitala je Midori.
— Ne znam, koji je dan?
— Petak.

— Jutro ili večer?
— Pa večer! Kako si čudan! Da vidimo, Sad je, mmm, šest sati i
osamnaest minuta navečer.
Dakle, ipak je večer! Pa da, ležao sam na krevetu i čitao knjigu kad sam
zadrijemao. Petak. Mozak mi se pokrenuo. Petkom ne moram u
prodavaonicu ploča. — Da, slobodan sam. Gdje si?
— Na postaji Ueno. Hajde da se nađemo u Šindžukuu. Sad krećem.
Dogovorili smo vrijeme i mjesto i prekinuli vezu.
Kad sam stigao do DUG-a, Midori je sjedila na samom kraju šanka s
pićem. Imala je poludugi bijeli izgužvani muški kaput, tanki žuti džemper,
tamnoplave traperice i dvije narukvice na jednoj ruci.
— Što piješ? — pitao sam.
— Tom Collins.
Ja sam naručio viski-sodu, a onda shvatio da kraj Midorinih nogu stoji
veliki putni kovčeg.
— Nije me bilo — rekla je. — Upravo sam se vratila.
— Kamo si išla?
— Na jug do Nare i sjeverno do Aomorija.
— Na istom putovanju?!
— Ne budi glnp. Možda sam čudakinja, ali ne mogu istodobno putovati na
sjever i na jug. S dečkom sam išla u Naru, a onda u Aomori sama.
Pijuckao sam viski-sodu, a onda kresnuo šibicu da Midori pripalim
Marlboro koji je držala među usnicama. — Sigurno ti je bilo grozno zbog
sprovoda i svega.
— Ma kakvi, sprovod je mačji kašalj. Već smo se ispraksirali. Obučeš crni
kimono i sjediš kao dama, a drugi obavljaju sve što treba - stric, susjed, tako
to. Donesu šake, naruče suši, govore utješne stvari, plaču, prenemažu se,
dijele stvari za uspomenu. To je lako. Prava šala. U usporedbi s
danonoćnom njegom bolesnika, to je zbilja prava šala. Sestra i ja bile smo
izmoždene. Nismo mogle čak ni plakati. Nije nam ostalo suza. Ozbiljno. Ali
onda za tobom počnu šaptati: "Te cure su hladne ko led." Pa što onda, mi
nikad nećemo plakati, takve smo nas dvije. Znam da smo mogle odglumiti,
ali mi to nikad ne bismo učinile. Gadovi! Što su nas više htjeli vidjeti da
plačemo, to smo mi bile odlučnije da im nećemo priuštiti to zadovoljstvo.
Sestra i ja smo sasvim drukčiji tipovi, ali kad je u pitanju nešto takvo, posve
smo usklađene.

Midorine narukvice zveckale su joj na ruci dok je mahala konobaru da
naruči još jedan Tom Collins i zdjelicu pistacija.
— I onda je sprovod završio i svi su otišli doma, a nas dvije pile smo šake
do sutona. Dokusurile smo veliku dvolitrenku, i još pola nove, i sve vrijeme
smo častile sve žive - ovaj je idiot, ovaj seronja, ovaj izgleda kao šugav pas,
onaj je svinja, onaj licemjer, onaj prevarant. Nemaš pojma kako je to bio
dobar osjećaj!
— Mogu zamisliti.
— Naroljale smo se i otišle u krevet - obje smo bile mrtve pijane. Spavale
smo satima, a ako bi zazvonio telefon, samo smo ga pustile. Bile smo kao
mrtve za cijeli svijet. Napokon, kad smo se probudile, naručile smo suši i
razgovarale što ćemo. Odlučile smo na neko vrijeme zatvoriti knjižaru i
uživati. Mjesecima smo se ubijale od posla i zaslužile smo odmor. Moja
sestra samo je htjela malo biti s dečkom, a ja sam odlučila da ću povesti
svoga na piit na nekoliko dana pa ćemo se jebati kao ludi. — Midori je
naglo zaklopila usta i protrljala uši. — Ups, oprosti.
— U redu je — rekao sam. — Pa ste otišli u Naru.
— Da. Uvijek mi se ondje sviđalo. Hramovi, park s jelenima.
— I jebali ste se kao ludi?
— Ne, uopće, čak nijednom — rekla je s uzdahom. — Čim smo ušli u
hotelsku sobu i bacili torbe, dobila sam mjesečnicu. Pravi potop.
Morao sam se nasmijati.
— Hej, nije smiješno. Uranila mi je tjedan dana! Kad mi se to dogodilo,
nisam mogla prestati plakati. Mislim da mi je to bilo od stresa. Dečko mi se
uuužasno naljutio. Takav je: odmah se naljuti. A nisam ja bila kriva. Nije da
sam ja htjela dobiti mjesečnicu. Osim toga, meni one ionako teško padaju.
Prvih dan-dva nije mi ni do čega. Pazi da me se tih dana kloniš.
— Volio bih, ali kako ću znati? — pitao sam.
— Dobro, nosit ću šešir nekoliko prvih dana kad mi počne mjesečnica.
Crveni. To bi trebalo upaliti — rekla je smijući se. — Ako me vidiš na ulici
u crvenom šeširu, ne razgovaraj sa mnom, samo bježi.
— Super. Kad bi bar sve cure tako — rekao sam. — I što ste radili u Nari?
— A što smo drugo mogli? Hranili smo jelene i šetali naokolo. Bilo je
grozno! Strašno smo se posvađali, i nisam ga vidjela otkako smo se vratili.
Nekoliko dana sam se motala tu, a onda sam odlučila da ću lijepo sama otići
na put. Pa sam otišla u Aomori. Prve dvije noći bila sam kod prijateljice u
Hirosakiju, a onda sam počela putovati okolo - Simokita, Tappi, takva

mjesta. Lijepo je. Jednom sam pisala brošuru za kartu tog područja. Jesi li
bio ondje?
— Nikad.
— Uglavnom — rekla je Midori, otpila Tom Collins, a onda razvalila
pistaciju — sve vrijeme dok sam putovala sama mislila sam na tebe. Mislila
sam kako bi bilo lijepo da si sa mnom.
— Kako to?
— Kako to?! — Midori je pogledala kroz mene. — Kako to misliš "Kako
to"?!
— Baš tako. Kako to da si mislila na mene?
— Možda zato što mi se sviđaš, eto kako! Zašto bih inače mislila na tebe?
Tko bi ikad razmišljao da želi biti s nekim tko mu se ne sviđa?
— Ali ti imaš dečka — rekao sam. — Ne moraš misliti na mene. —
Polako sam otpio gutljaj viski-sode.
— Hoćeš reći, ne smijem misliti na tebe ako imam dečka?
— Ne, nije to, samo...
— Neka ti jedna stvar bude jasna, Vatanabe — rekla je Midori, upirući
prstom u mene.
— Upozoravam te, u meni se nakupilo mjesec dana jada i bijede, i samo
što nisam eksplodirala. Zato pazi što mi govoriš. Nastaviš li tako, suzama
ću poplaviti lokal. Jednom kad počnem, mogu cijelu noć. Jesi li spreman na
to? Kad počnem plakati, pretvorim se u zvijer, nema veze gdje sam! Ne
šalim se.
Kimnuo sam i ušutio. Naručio sam drugu viski-sodu i pojeo nekoliko
pistacija. Negdje onkraj pljuskanja šejkera, zveckanja čaša i struganja
ledomata Šarah Vaughan pjevala je starinsku ljubavnu pjesmu.
— Između mene i dečka stvari ne štimaju još od incidenta s tamponom.
— Incidenta s tamponom?
— Aha, prije mjesec dana bila sam na piću s njim i nekoliko njegovih
prijatelja, pa sam im ispričala priču o ženi iz mog susjedstva kojoj je izletio
tampon kad je kihnula. Smiješno, zar ne?
— To zbilja jest smiješno — rekao sam, smijući se.
— Da, i svima drugima je bilo. Ali on je poludio i rekao da ne bih smjela
pričati o takvim gadarijama. Kakav hladan tuš!
— Uau.
— Divan je dečko, ali kad je riječ o takvim stvarima, zna biti užasno
uskogrudan — rekla je Midori. — Recimo, naljuti se ako odjenem rublje

koje nije bijele boje. Zar ne misliš da je to uskogrudno?
— Možda — rekao sam — ali to je samo stvar ukusa. — Meni je djelovalo
nevjerojatno da takav tip želi curu kao što je Midori, ali tu misao zadržao
sam za sebe.
— A što si ti radio? — pitala me.
— Ništa. Isto kao i uvijek — rekao sam, ali onda sam se sjetio pokušaja da
masturbiram misleći na Midori kao što sam obećao. Rekao sam joj to tihim
glasom kako drugi oko nas ne bi čuli.
Midorine oči su se razvedrile i pucnula je prstima. — I kako je bilo?
Dobro?
— Ma kakvi, na pola puta mi je postalo neugodno pa sam prestao.
— Hoćeš reći, izgubio si erekciju?
— Tako nekako.
— K vragu — rekla je ona i ošinula me zlovoljnim pogledom. — Ne
smiješ dopustiti da ti postane neugodno. Misli na nešto stvarno seksi.
Smiješ, dajem ti dopuštenje. Hej, znam što! Idući put ću te nazvati: "O, o, to
je super... O, osjećam to... Prestani, svršit ću... O, nemojl" Govorit ću ti
takve stvari dok to radiš.
— Telefon u domu stoji u predvorju kraj ulaznih vrata, ljudi stalno ulaze i
izlaze — objasnio sam. — Upravitelj doma zadavio bi me golim rukama da
me vidi kako drkam na takvom mjestu.
— Joj, baš šteta.
— Nema veze — rekao sam. — Opet ću pokušati sam, ovih dana.
— Daj se potrudi — rekla je Midori.
— Hoću — rekao sam.
— Pitam se je li stvar u meni — rekla je. — Možda jednostavno nisam
seksi. Prirođeno.
— Nije to — razuvjerio sam je. — To je više pitanje stava.
— Znaš — rekla mi je — imam jako osjetljiva leda. Kad mi lagano
prstima prijeđeš preko leđa...mmmmm.
— Imat ću to na umu.
— Hej, idemo sad na pornić! — predložila je Midori. — Neki odvratan
sado-mazo.
Iz bara smo otišli u jeguljarnicu, 27 a onda u jedno od najzapuštenijih kina
za odrasle u Šindžukuu na trostruku predstavu. U novinama nismo našli
drugo kino koje bi prikazivalo sado-mazo filmove. Unutrašnjost kina

odisala je nekim nedefiniranim vonjem. Dobro smo tempirali: dok smo
sjedali na mjesta, upravo je počeo sado-mazo film.
Bila je to priča o tajnici i njezinoj sestri školarki koje otme skupina
muškaraca i podvrgne sadističkoj torturi. Muškarci su stariju tjerali da radi
svakakve grozne stvari pod prijetnjom da će joj silovati sestru, ali uskoro se
starija sestra pretvori u pomahnitalu mazohisticu, a mlađa se zapali od
gledanja svih akrobacija na koje je tjeraju. Film je bio tako sumoran i
repetitivan da mi je vrlo brzo dosadio.
— Da sam ja mlađa sestra, ja se ne bih tako lako zapalila — rekla je
Midori. — Ja bih još gledala.
— Siguran sam da bi — rekao sam.
— Uostalom, zar ti se ne čini da su joj bradavice malo pretamne za
školarku i djevicu?
— Svakako.
Midorine oči bile su prikovane za platno. Bio sam impresioniran: onome
tko se s takvom žestinom zadubi u film karta se i više nego isplatila. Stalno
mi je prenosila svoje misli: "O, Bože, daj ti to pogledaj!" ili "Trojica
odjednom! Razvalit će je" ili "Ja bih to na nekome iskušala, Vatanabe."
Uživao sam u Midori mnogo više nego u filmu.
Kad su se tijekom pauze upalila svjetla, shvatio sam da u cijelom kinu
nema nijedne druge žene. Neki mladić koji je sjedio blizu nas - vjerojatno
student - pogledao je Midori i otišao sjesti čak na drugi kraj.
— Reci, Vatanabe, digne li ti se kad gledaš ovakve stvari?
— Pa, da, katkad — rekao sam. — Zato ih i snimaju.
— Dakle, svaki put kad počne neka takva scena, svakom muškarcu u kinu
stvar se digne u stav pozor? Njih trideset-četrdeset svi odjednom u vis? To
je zbilja čudno, ako čovjek razmisli, zar ne?
— Da, valjda, sad kad si spomenula.
Drugi film bio je prilično normalan pornić, dakle još dosadniji nego prvi.
U njemu je bilo mnogo scena oralnog seksa, i svaki put kad bi počeli s
felacijom ili kunilinktusom ili pozom šezdeset i devet, cijelim kinom
razlegli bi se glasni zvučni efekti sisanja i srkanja s vrpce. Dok sam ih
slušao, na neki čudan način me ganulo što provodim život na ovom našem
bizarnom planetu.
— Tko li se samo sjeti ovih zvukova — rekao sam Midori.
— Meni su super\ — rekla je ona.

Bio je tu i zvuk penisa koji ulazi i izlazi iz vagine. Nikad prije nisam
primijetio da takvi zvuči postoje. Muškarac je stalno dahtao, a žena je
govorila uobičajene izraze: "To!" i "Još!" - dok se grčila ispod njega. Čulo
se i škripanje kreveta. Takvi su se prizori nastavljali unedogled. Činilo se da
Midori isprva u njima uživa, ali čak je i njoj nakon nekog vremena dosadilo
pa je predložila da odemo. Izašli smo i nekoliko puta duboko udahnuli. Prvi
put u životu učinilo mi se da je zrak u Sindžukuu čist i zdrav.
— Baš je bilo zabavno — rekla je Midori. — Možemo jednom opet.
— Stalno rade iste stvari — rekao sam.
— Pa, što drugo mogu? Svi mi stalno radimo iste stvari. Tu je imala pravo.
Pronašli smo još jedan bar i naručili piće. Ja sam opet pio viski, a Midori
je popila tri-četiri koktela neke nedefinirane vrste. Kad smo opet izašli,
Midori je rekla da joj se penje na drvo.
— Ovdje baš nema drveća — rekao sam. — A čak i da ima, previše si
nesigurna na nogama da bi se sad penjala.
— Ti si uvijek tako razuman, k vragu, sve upropastiš. Pijana sam jer želim
biti pijana. Što tome fali? A ako i jesam pijana, svejedno se mogu penjati na
drvo. K vragu, popet ću se na sam vrh velikog, debelog, visokog stabla i
piškit ću po svima!
— Da ti se možda ne ide na zahod?
— Aha.
Odveo sam Midori u zahod na postaju Šindžuku, ubacio novčić u otvor i
ugurao je unutra, a onda sam na obližnjem štandu kupio večernje novine i
čitao dok sam je čekao da izađe. Ali nije izlazila. Nakon petnaest minuta
sam se zabrinuo, pa sam već htio ući i vidjeti što je s njom, ali onda je
napokon izašla, blijeda u licu.
— Oprosti — rekla je. — Zaspala sam.
— Jesi li dobro? — pitao sam, ogrćući je svojim kaputom.
— Baš i nisam — rekla je.
— Vodim te doma. Samo trebaš otići doma, prirediti si lijepu dugu kupku i
otići u krevet. Iscrpljena si.
— Neću ići doma. Zašto bih? Doma nema nikoga. Ne želim spavati sama
na takvome mjestu.
— Baš super — rekao sam. — Nego što ćeš?
— Idemo u neki hotel za jednu noć pa ću spavati dok me ti cijelu noć grliš.
Kao top. Sutra ujutro negdje ćemo doručkovati pa ćemo zajedno na
predavanja.

— To si sve vrijeme planirala, zar ne? Zato si me i nazvala.
— Naravno.
— Trebala si zvati dečka, ne mene. To je jedino logično. Zato služe dečki.
— Ali ja želim biti s tobom.
— Ne možeš biti sa mnom — rekao sam. — Kao prvo, do ponoći se
moram vratiti u dom. Inače ću zakasniti. Jednom kad sam to napravio imao
sam strašnu frku. A kao drugo, ako odem s nekom curom u krevet, htjet ću
spavati s njom, i nikako ne želim ležati i suzdržavati se. Ne šalim se. Na
kraju bih te mogao prisiliti na nešto.
— Hoćeš reći, udario bi me, svezao i silovao otraga?
— Hej, ja se ne šalim.
— Ali tako sam usamljena! Želim biti s nekim! Znam da ti radim grozote,
postavljam zahtjeve a ništa ti ne dajem zauzvrat, govorim što mi god padne
na pamet, izvlačim te iz sobe i tjeram da me vodiš naokolo, ali ti si jedini
kojemu takve stvari mogu raditi! Nikad ni s kim nisam mogla istjerati svoje,
nijednom u ovih dvadeset godina života. Tata, mama, oni na mene nikad
nisu obraćali ni najmanju pozornost, a moj dečko, pa, on jednostavno nije
takav tip. On se naljuti ako ja hoću da bude po mome. Pa se posvađamo. Ti
si jedini kome mogu govoriti takve stvari. A sad sam stvarno, stvarno,
stvarno umorna, i želim zaspati dok slušam kako mi netko govori koliko mu
se sviđam i kako sam lijepa i tako to. Samo to želim. A kad se probudim, bit
ću puna energije i nikad više neću postavljati takve sebične zahtjeve.
Kunem se. Bit ću dobra.
— Razumijem te, ali ja tu ne mogu ništa.
— Hajde, molim te! Inače ću sad sjesti na zemlju i cijelu noć plakati ko
kišna godina. I spavat ću s prvim koji mi se obrati.
To je upalilo. Nazvao sam studentski dom i tražio Nagasavu. Kad je došao
na telefon, pitao sam ga može li urediti da izgleda kao da sam se vratio. Sa
ženskom sam, objasnio sam.
— Dobro — rekao je. — Svrha je plemenita. Bit će mi drago da ti mogu
pomoći. Samo ću okrenuti pločicu s tvojim imenom na
"u sobi". Bez brige. Samo ti ostani koliko god hoćeš. Ujutro možeš ući
kroz moj prozor.
— Hvala. Dužnik sam ti — rekao sam i spustio slušalicu.
— Sređeno? — pitala je Midori.
— Uglavnom — rekao sam ja s uzdahom.
— Sjajno, idemo u disko, još je rano.

— Čekaj malo, mislio sam da si umorna.
— Za ovako nešto nisam. -A joj.
I imala je pravo. Otišli smo u disko, i dok smo plesali energija joj se malo
pomalo vraćala. Popila je dvije viski-kole i nije silazila s podija dok joj čelo
nije bilo okupano znojem.
— Kako je ovo zabavnol — uzviknula je kad smo sjeli za stol da se
odmorimo. —
Ovako nisam plesala već sto godina. Nemam pojma, kad pokrećeš tijelo,
na neki način ti se duh oslobađa.
— Tvoj duh je uvijek oslobođen, rekao bih ja.
— A, ne — rekla je ona odmahujući glavom i smiješeći se.
— No, sad kad mi je bolje, umirem od gladi! Idemo na pizzu. Odveo sam
je u pizzeriju za koju sam znao i naručio točeno pivo te pizzu s inćunima. Ja
nisam bio previše gladan pa sam pojeo samo četiri od dvanaest kriški.
Midori je pojela ostalo.
— Ti si se bogme brzo oporavila — rekao sam. — Još maloprije si bila
blijeda i nesigurna na nogama.
— Zato što je netko saslušao moje sebične zahtjeve — odgovorila je. —
To me oslobodilo. Uau, kako je dobra ova pizza!
— Ali reci mi, doma ti zbilja nema nikoga?
— Nema. Sestra mi je kod prijateljice. E, ta se zbilja boji svoje sjene. Ne
usudi se sama spavati u kući ako mene nema.
— Hajde da onda zaboravimo tu glupost s hotelom za jednu noć. Ondje se
čovjek samo osjeća jeftino. Idemo k tebi doma. Sigurno imaš posteljinu i za
mene.
Midori je razmišljala o tome oko minutu, a onda kimnula.
— Dobro, provest ćemo noć kod mene.
Sjeli smo na liniju Jamanote do Otsuke, i ubrzo smo dizali metalnu roletu
koja je štitila izlog Knjižare Kobajaši. Na roleti je stajao papirnati natpis:
privremeno zatvoreno. U mračnoj knjižari osjećao se jak miris starog
papira, kao da roleta već dugo nije otvarana. Pola polica bilo je prazno, a
većina časopisa stajali su u zavežljajima za remitendu. Onaj osjećaj
praznine i jeze koji me obuzeo pri prvom posjetu sad se samo produbio.
Prostorija je izgledala kao napuštena brodska olupina.
— Ne planirate opet otvoriti? — pitao sam.
— Ma kakvi, prodat ćemo je — rekla je Midori. — Podijelit ćemo novac i
neko vrijeme živjeti same, bez ičije "zaštite". Sestra mi se iduće godine

udaje, a ja imam još tri godine fakulteta. Trebale bismo dobiti dovoljno da
izdržimo bar toliko. A ja ću i dalje raditi honorarno. Kad jednom prodamo
knjižaru, neko vrijeme živjet ću sa sestrom u stanu.
— Misliš da će je netko htjeti kupiti?
— Vjerojatno. Znam ženu koja tu hoće otvoriti predionicu vune. Nedavno
me pitala hoću li prodati lokal. Jadni tata. Toliko se mučio da otvori
knjižaru, malo pomalo je otplaćivao zajam, a na kraju jedva da mu je išta
ostalo. Sve se otopilo, kao pjena na rijeci.
— Ali imao je tebe — rekao sam.
— Mene? — nasmijala se Midori. Duboko je udahnula i izdahnula. —
Idemo gore. Tu dolje je hladno.
Gore me posjela za kuhinjski stol i otišla ugrijati vodu za kupanje. Dok se
bavila time, ja sam pristavio kotlić za čaj. Dok smo čekali da se rezervoar
zagrije, sjedili smo sučelice za kuhinjskim stolom i pili čaj. Brade
naslonjene na ruku, dugo me netremice promatrala. Čulo se samo
otkucavanje sata i zujanje motora hladnjaka koji se uključivao i isključivao
usporedo s termostatom. Sat je pokazivao da se brzo primiče ponoć.
— Znaš, Vatanabe, kad te čovjek bolje pogleda, imaš dosta zanimljivo
lice.
— Misliš? — pitao sam, malo povrijeđen.
— Kod mene ti lijepo lice može puno postići — rekla je. — A tvoje.. .pa,
što ga više gledam, sve više mislim: "Nije ni tako loš."
— I ja isto — rekao sam. — Svako malo sam sebi kažem: "Ma k vragu,
nisam ni tako loš."
— Hej, nisam mislila ništa loše. Ne znam ti ja baš dobro izraziti osjećaje.
Zato me ljudi pogrešno shvate. Samo hoću reći da mi se sviđaš. Jesam li ti
to već rekla?
— Jesi — rekao sam.
— Hoću reći, nije samo meni teško shvatiti muškarce. Ali shvatit ću ja na
kraju, malo-pomalo.
Midori je donijela kutiju Maribora i zapalila. — Kad počneš od nule,
moraš mnogo naučiti.
— Ništa čudno.
— Joj, zamalo sam zaboravila! Hoćeš upaliti štapić tamjana za mog oca?
Pošao sam za Midori u sobu s budističkim oltarom, zapalio štapić tamjana
pred fotografijom njezina oca i sklopio ruke.

— Znaš što sam neki dan radila? — pitala me Midori. — Skinula sam se
do gola pred tatinom slikom. Skinula sam sve do zadnje krpice da me dobro
pogleda. Kao u nekom položaju iz joge. Ono, "Evo, tata, ovo su ti moje
cice, a ovo pička."
— Koji ti je vrag bio da to napraviš? — pitao sam.
— Ne znam, samo sam mu htjela pokazati. Hoću reći, pola mene nastalo je
iz njegove sperme, zar ne? Zašto mu ne bih pokazala? "Evo kćeri koju si
napravio." Bila jesam malo pijana. Vjerojatno je to djelomice bio razlog.
— Vjerojatno.
— Ušla je moja sestra i zamalo se srušila. Ja stojim pred tatinim spomen-
portretom gola, raširenih nogu. I ti bi se malo iznenadio.
— Mislim da bih.
— Objasnila sam joj zašto to radim i rekla: "Dakle, Momo (zove se
Momo), skini se i ti, sjedni kraj mene i pokaži mu", ali nije htjela. Otišla je
sva u šoku. Ona ti je malo konzervativna.
— Drugim riječima, relativno je normalna, hoćeš reći.
— Reci, Vatanabe, kako se tebi svidio moj otac?
— Ne znam se baš ponašati kad nekoga tek upoznam, ali nisam imao ništa
protiv da ostanem sam s njim. Bilo mi je baš ugodno. Razgovarali smo o
svemu i svačemu.
— O čemu?
— O Euripidu — rekao sam.
Midori se glasno nasmijala. — Kakav si ti čudakl Nitko ne razgovara o
Euripidu s čovjekom na samrti kojega je tek upoznao!
— Pa, nitko također ne sjedi pred spomen-portretom svoga oca raširenih
nogu! Midori se zakikotala i zazvonila u zvonce na oltaru. — Pa-pa, tatice.
Mi se sad idemo malo zabaviti, a ti se ne brini i lijepo spavaj. Više se ne
patiš, je li tako? Mrtav si, dobro? Sigurna sam da se ne patiš. Ako se patiš,
idi se žaliti bogovima. Reci im da je to okrutno. Nadam se da ćeš sresti
mamu i da ćete se pohvatati. Vidjela sam ti pimpek kad sam ti pomagala da
se popiškiš. Stvarno je impresivan! Dakle, samo navali. Laku noć.
Naizmjence smo se okupali i presvukli u pidžame. Ja sam dobio novu
pidžamu njezina oca. Bila mi je malo tijesna, ali bolja nego nikakva. Midori
je za mene stavila madrac na pod oltarne odaje.
— Ne bojiš se spavati pred oltarom?
— Uopće. Ništa nisam skrivio — rekao sam, smiješeći se.
— Ali bit ćeš sa mnom i grlit ćeš me dok ne zaspim, je li tako?

— Tako je — rekao sam.
Praktički viseći s ruba Midorina malenog kreveta, držao sam je u naručju.
Nos mi je pritisnula o prsa a ruke stavila na moje bokove. Desnu ruku
obavio sam oko njezinih leđa, a lijevom rukom držao sam se za okvir
kreveta da ne padnem. Situacija nije bila previše seksualno poticajna. Moj
nos počivao je na njezinoj glavi, pa me njena kratka kosa svako malo
zaškakljala.
— Hajde, reci mi nešto — rekla je Midori, lica zagnjurenog u moja prsa.
— Što želiš da kažem?
— Bilo što. Nešto što će me oraspoložiti.
— Stvarno si zgodna — rekao sam.
— "Midori" — rekla je. — Reci moje ime.
— Stvarno si zgodna, Midori — ispravio sam se.
— Što ti to znači, stvarno zgodna?
— Tako zgodna da je tvoja ljepota u stanju urušiti planine i isušiti oceane.
Midori je podigla glavu i pogledala me. — Ti zbilja znaš s riječima.
— Kada to kažeš, srce mi se smekša — kazao sam s osmijehom.
— Reci nešto još ljepše.
— Stvarno mi se sviđaš, Midori. Puno.
— Koliko puno?
— Kao proljetni medvjedić — rekao sam.
— Proljetni medvjedić? — Midori je opet podigla glavu. — Što ti sad pak
to znači? Proljetni medvjedić.
— Jednoga proljetnog dana šećeš sam šumom, i odjednom naiđe slatko
malo mladunče medvjeda s baršunastim krznom i sjajnim okicama. I kaže
ti: "Zdravo, mala damice. Hoćeš da se valjamo?" I onda se ti i medvjedić
cijeli dan grlite i valjate po brdašcu punom djeteline. Lijepo, zar ne?
— Da. Jako lijepo.
— Eto, toliko mi se sviđaš.
— To je najbolja stvar koju sam ikad čula — rekla je Midori, privinuvši se
uz mene. — Ako ti se toliko sviđam, učinit ćeš što god ti kažem, zar ne?
Nećeš se naljutiti, je li tako?
— Naravno da neću.
— I uvijek ćeš se brinuti za mene, zauvijek.
— Naravno da hoću — rekao sam, milujući njezinu kratku, meku,
dječačku kosu. — Ne brini se, sve će biti u redu.
— Ali ja se bojim — rekla je.

Nježno sam je grlio, i ubrzo su se njezina ramena počela dizati i spuštati, i
začuo sam kako pravilno diše u snu. Iskrao sam se iz kreveta i otišao u
kuhinju, gdje sam popio pivo. Nimalo mi se nije spavalo, pa sam pomislio
da bih mogao čitati knjigu, ali u blizini nisam mogao naći ništa vrijedno
truda. Palo mi je na pamet da se vratim u Midorinu sobu i potražim neku
knjigu, ali nisam htio preturati okolo da je ne probudim.
Neko vrijeme sam sjedio i gledao u prazno, pijuckajući pivo, a onda sam
se sjetio da sam u knjižari. Sišao sam, upalio svjetlo i počeo tražiti po
policama s broširanim izdanjima. Nije bilo mnogo meni zanimljivih knjiga,
a i one koje su bile uglavnom sam već pročitao, ali morao sam naći nešto za
čitanje, bilo što. Odabrao sam izblijedjeli primjerak U žrvnju Hermanna
Hessea koji je vjerojatno već dugo stajao neprodan u knjižari, i ostavio
novac kraj blagajne. Bio je to moj mali doprinos smanjenju dugova
Knjižare Kobajaši.
Sjedio sam tako za kuhinjskim stolom, pijuckao pivo i čitao U žrvnju. Taj
sam roman prvi put pročitao kad sam se upisao u školu. A sada, oko osam
godina kasnije, čitao sam istu tu knjigu u kuhinji neke djevojke, u tijesnoj
pidžami njezina preminulog oca. Smiješno. Da nije bilo svih tih čudnih
okolnosti, vjerojatno nikad ne bih ponovno pročitao U žrvnju.
Knjiga je na trenutke bila zastarjela, ali kao roman nije bila loša. Polako
sam je iščitavao i uživao u svakom retku, dok sam usred noći sjedio u tihoj
knjižari. Na polici u kuhinji stajala je prašnjava boca konjaka. Natočio sam
si malo u kavenu šalicu i stao pijuckati. Zgrijao me, ali ni od njega mi se
nije prispavalo.
Malo poslije tri otišao sam provjeriti kako je Midori, ali ona je čvrsto
spavala. Vjerojatno je bila mrtva umorna. Kroz prozor je iz bloka dućana
dopiralo meko bijelo svjetlo nalik na mjesečinu i punilo sobu. Midori je
spavala leđima okrenuta svjetlu. Ležala je potpuno nepomična, kao
zaleđena. Nagnuvši se nad nju, začuo sam njezino disanje. Spavala je isto
kao njezin otac.
Kraj kreveta je stajao kovčeg s njenih netom završenih putovanja. Preko
stolca je bio prebačen njen bijeli kaput. Pisaći stol bio joj je uredan, a na
zidu nad njim visio je kalendar sa Snoopvjem. Gurnuo sam zastor u stranu i
bacio pogled na opustjele dućane. Svi su bili zatvoreni, sa spuštenim
metalnim roletama, a jedino što je djelovalo kao da čeka zoru bio je automat
za prodaju koji se grbio ispred prodavaonice alkoholnih pića. Svako malo

zrak bi protrnuo od cviljenja kamionskih guma. Vratio sam se u kuhinju,
natočio si još jedan konjak, i nastavio čitati U žrvnju.
Kad sam završio, na nebu se već razdanjivalo. Napravio sam si instant
kavu, na stolu pronašao malo papira i kemijsku olovku, te Midori napisao
poruku: Popio sam ti malo konjaka. Kupio sam knjigu U žrvnju. Vani je
svanulo, pa idem doma. Do viđenja. A onda, nakon kraćeg oklijevanja,
napisao sam: Baš si slatka kad spavaš. Oprao sam šalicu od kave, ugasio
svjetlo u kuhinji, sišao, tiho digao roletu i izašao. Brinuo sam se da ću biti
sumnjiv nekom susjedu, ali u pet i pedeset i nešto ujutro na ulici nije bilo
nikoga. Samo su vrane čučale na krovu i smrknuto promatrale ulicu.
Pogledao sam blijedoružičaste zastore na Midorinu prozoru, otpješačio do
tramvajske postaje, odvezao se do kraja linije i odšetao se do doma. Usput
sam pronašao kafić koji je bio otvoren pa sam doručkovao rižu i miso juhu,
ukiseljeno povrće i pečena jaja. Obišao sam dom i kucnuo otraga na prozor
Nagasavine sobe u prizemlju. Odmah mi je otvorio.
— Kavu? — pitao me.
— Ma ne.
Zahvalio sam mu, otišao u svoju sobu, oprao zube, skinuo hlače, uvukao
se u krevet i čvrsto stisnuo oči. Naposljetku se nada mnom sklopio san bez
snova, nalik na teške olovne dveri.
Svaki tjedan pisao sam Naoko, i ona bi mi često otpisala. Pisma joj nikad
nisu bila odviše duga. Ubrzo su se u njima počela spominjati hladna jutra i
večeri mjeseca studenog. Vratio si se u Tokio baš kad se jesensko vrijeme
ustaljivalo, pa neko vrijeme nisam znala reći je li se u meni otvorila
praznina jer te nema ili zbog promjene godišnjeg doba. Reiko i ja stalno
razgovaramo o tebi. Kaže da te svakako pozdravim. Dobra je prema meni
kao i uvijek. Mislim da bez nje ne bih podnijela boravak ovdje. Kad sam
usamljena, plačem. Reiko kaže da je dobro što mogu plakati. Ali
usamljenost zbilja boli. Kad sam noću usamljena, iz tame mi se javljaju
ljudi. Njihov je govor nalik na cviljenje stabala na noćnom vjetru. Kizuki;
moja sestra: stalno mi tako govore. I oni su usamljeni, i traže nekoga s kim
će razgovarati.
Kad sam noću usamljena i trpim bol, često čitam tvoja pisma. Zbunjuju me
mnoge stvari izvana, ali tvoji opisi svijeta oko tebe donose mi divno
olakšanje. Strašno čudno! Pitam se, zašto je tako? Pa ih stalno iznova čitam,
a i Reiko ih čita. Onda razgovaramo o stvarima o kojima pišeš. Jako mi se
svidjelo ono o ocu te cure Midori. Svakoga tjedna veselimo se dolasku

tvoga pisma, to nam je jedna od malobrojnih razonoda — da, na ovakvu
mjestu pisma su nam razonoda.
Trudim se svaki tjedan odvojiti vrijeme da ti pišem, ali kad jednom
sjednem pred prazan list papira, osjetim depresiju. I ovo pismo se zbilja
silim napisati. Reiko galami na mene da ti odgovorim. Ali nemoj me krivo
shvatiti. Imam gomilu stvari o kojima s tobom želim razgovarati, za koje ti
želim reći. Samo mi je teško sve to izraziti riječima. Zato mi je tako teško
pisati pisma.
Kad smo kod Midori, zvuči mi kao zanimljiva osoba. Iz tvog pisma stekla
sam dojam da je možda zaljubljena u tebe. Kad sam to kazala Reiko, ona mi
je rekla: "Pa naravno da je zaljubljena! Čak sam i ja zaljubljena u
Vatanabea!" Svaki dan beremo gljive, skupljamo kestenje i jedemo ih. I to
doista svaki dan: rižu s kestenjem, rižu s gljivama matsutake, 28 ali tako su
ukusni da ih se nikad ne zasitimo. Ali Reiko ne jede mnogo. I dalje puši
cigaretu za cigaretom. Ptice i zečevi su dobro.
Do viđenja.
Tri dana nakon moga dvadesetog rođendana stigao mi je paket od Naoko.
U njemu sam našao bordo pulover okruglog izreza i pismo.
Sretan rođendan! Nadam se da će ti ova dvadeseta godina biti lijepa. Meni
će po svemu sudeći dvadeseta godina završiti jadno, ali tebi želim da budeš
sretan kao ti i ja zajedno. Doista. Reiko i ja zajednički smo ti isplele ovaj
džemper. Da sam ga plela sama, ne bi bio gotov do idućeg Valentinova.
Dobra polovica je Reikina, a loša moja. Reiko sve radi izvrsno, pa katkad
gledajući nju mrzim samu sebe. Hoću reći, ja ni u jednoj jedinoj stvari
nisam baš jako dobra!
Do viđenja. Budi dobro.
U paketu je bila i poruka od Reiko.
Kako si? Za tebe je Naoko možda vrhunac sreće, ali meni je ona obična
šeprtljavica. Ali ipak smo ti uspjele dovršiti džemper do rođendana. Baš je
lijep, je li? Same smo izabrale boju i kroj.
Sretan rođendan.

10.
ns10

KAD SE SADA SJETIM 1969. GODINE, pred očima mi je samo
močvara - duboko, ljepljivo tresetište koje kao da će mi usisati cipelu kad
god koraknem. Izmoren hodam kroz mulj. Ispred i iza sebe ne vidim ništa,
samo nepreglednu močvarnu tamu.
I vrijeme je sporo klipsalo u ritmu s mojim teturavim koracima. Ljudi oko
mene odavno su krenuli dalje, a moje vrijeme i ja još smo zaostajali,
probijajući se kroz mulj. Svijet oko mene stajao je na rubu velike promjene.
Smrt je već odnijela Johna Coltranea, kojemu su se sada pridružili i toliki
drugi. Ljudi su vrištali da će nastupiti revolucionarni obrati - koji su, činilo
se, uvijek bili tu negdje iza ugla. Ali "obrati" koji su nastupili bili su obične
dvodimenzionalne kulise, pozadine bez sadržaja i značenja. Povlačio sam se
od dana do dana, rijetko podižući glavu, očiju prikovanih za beskonačnu
močvaru koja je ležala preda mnom, spuštao desnu nogu, dizao lijevu,
spuštao lijevu, dizao desnu, nikad ne znajući gdje sam točno, nikad ne
znajući krećem li se u pravom smjeru, znajući samo da moram nastaviti,
korak po korak.
Napunio sam dvadesetu, jesen je ustupila mjesto zimi, ali u mome životu
ništa se bitno nije promijenilo. Posve ravnodušan, išao sam na predavanja,
tri večeri na tjedan radio u prodavaonici ploča, tu i tamo čitao Velikog
Gatsbyja, a nedjeljom bih prao rublje i pisao Naoko duga pisma. Katkad bih
izašao s Midori na ručak, u zoološki vrt ili kino. Prodaja Knjižare Kobajaši
protekla je po planu, pa su se Midori i njena sestra preselile u trosobni stan
blizu Miogadanija, u malo elitniju četvrt. Kad se sestra uda, rekla je Midori,
ona će unajmiti vlastiti stan. U međuvremenu me jednom pozvala na ručak
u njihov novi stan. Bio je to sunčan, lijep stan, i Midori se očito daleko više
sviđalo živjeti tu nego nad Knjižarom Kobajaši.
Svako malo Nagasava bi predložio da odemo na neku od naših ekskurzija,
ali ja bih uvijek imao drugog posla. Jednostavno mi se nije dalo gnjaviti. Ne
da mi spavanje s curama nije bilo privlačno: ali kad bih pomislio na cijelu
proceduru - piće u gradu, traženje pravih kandidatkinja, razgovor, odlazak u
hotel - bilo je to previše truda. Još sam se više divio Nagasavi jer je

nastavljao dalje s tim ritualom a da mu nikad nije dosadio. Možda je ono što
mi je rekla Hatsumi imalo učinka: mogao sam sebe navesti da budem
daleko sretniji samo misleći na Naoko nego da spavam s nekom glupom
bezimenom djevojkom. U meni je još živjelo sjećanje na Naokine prste koji
me dovode do vrhunca usred travnatog polja.
Početkom prosinca pisao sam joj i pitao smijem li je posjetiti tijekom
blagdana. Reiko mi je odgovorila da će me rado ugostiti. Objasnila mi je da
Naoko ima problema s pisanjem i da zato ona odgovara umjesto nje. Ne
moram misliti da je Naoko posebno loše: neka se ne brinem. To dolazi u
valovima.
Kad su stigli blagdani, potrpao sam stvari u ruksak, obukao čizme za
snijeg i krenuo put Kjota. Onaj čudni doktor imao je pravo: zimske planine
zastrte snijegom bile su nevjerojatno lijepe. Kao i prvi put, dvije sam noći
spavao u stanu s Naoko i Reiko, te s njima proveo tri dana radeći uglavnom
isto što i prije. Kad bi zašlo Sunce, Reiko je svirala gitaru, a mi smo sjedili i
razgovarali. Umjesto na izlet, otišli smo na skijanje. Poslije sat vremena
nabadanja po planinama na skijama ostali smo bez daha i sasvim se
oznojili. Kad smo imali vremena, pomagali smo stanarima i osoblju u
odgrtanju snijega. Doktor Mijata za večerom je skočio do našeg stola da
objasni zašto je srednji prst duži od kažiprsta, a kod nožnih prstiju je
drukčije. Stražar Omura opet mi je govorio o tokijskoj svinjetini. Reiko su
se svidjele ploče koje sam donio iz grada. Skinula je nekoliko melodija i
vježbala ih na gitari.
Naoko je bila još manje pričljiva nego jesenas. Kad smo svi troje bili
zajedno, sjedila je na kauču i smiješila se, ali jedva da je išta govorila.
Reiko je brbljala kao da želi to nadoknaditi. — Ali ne brini se — rekla mi je
Naoko. — Takvo mi je razdoblje došlo. Mnogo mi je zabavnije slušati vas
dvoje nego da sama govorim.
Reiko je samoj sebi zadala neke poslove kako bi se maknula iz kuće da
bismo Naoko i ja mogli otići u krevet. Ljubio sam joj vrat, ramena i grudi, a
ona me je rukom dovela do klimaksa kao i prije. Dok sam je poslije grlio,
rekao sam joj kako sam svih ovih mjeseci osjećao njezin dodir, i da sam
mislio na nju dok sam masturbirao.
— Ni s kim drugim nisi spavao? — pitala je Naoko.
— Nijednom — rekao sam.
— Dobro onda, evo ti još nešto što ćeš pamtiti. — Skliznula je nadolje i
poljubila mi penis, a onda ga obuhvatila svojim toplim ustima i počela

prelaziti jezikom preko njega, a sa svakim pokretom usnica njezina duga
ravna kosa zanjihala bi se preko moga trbuha i prepona, sve dok nisam
drugi put svršio.
— Hoćeš li to pamtiti? — pitala je.
— Naravno da hoću — rekao sam. — Uvijek ću to pamtiti. Čvrsto sam je
zagrlio i zavukao joj ruku u gaćice, dotaknuvši njezinu još suhu rodnicu.
Naoko je odmahnula glavom i maknula mi ruku. Neko smo se vrijeme šutke
grlili.
— Na kraju semestra planiram se iseliti iz doma i potražiti stan — rekao
sam. — Dosta mi je domskog života. Ako nastavim honorarno raditi, moći
ću si pokriti troškove. Bi li došla u Tokio pa da živimo zajedno, kao što sam
ti već predlagao?
— O, Toru, hvala ti. Tako sam sretna što si me to pitao!
— Ne kažem ja da ovdje nije lijepo — rekao sam. — Tiho je, okolina je
savršena, a Reiko je divna osoba. Ali nije to mjesto na kojemu bi čovjek
mogao dugo ostati. Za to je previše specijalizirano. Što si duže tu, to ti je
teže otići, siguran sam.
Umjesto da odgovori, Naoko je upravila pogled prema van. Kroz prozor se
nije vidjelo ništa osim snijega. Teški snježni oblaci visjeli su nisko na nebu,
a između njih i snijegom prekrivene zemlje utisnuo se najmanji mogući
razmak.
— Dobro razmisli o tome, bez žurbe — rekao sam. — Što god se
dogodilo, ja ću se do kraja ožujka preseliti. Kad god odlučiš, možeš doći.
Naoko je kimnula glavom. Obavio sam je rukama oprezno kao da držim
neko umjetničko djelo satkano od krhka stakla. Obgrlila me rukama oko
vrata. Bio sam gol, a ona je na sebi imala naj-oskudnije moguće bijelo
donje rublje. Tijelo joj je bilo tako lijepo da sam ga s uživanjem mogao
gledati cijeli dan.
— Zašto se ne mogu navlažiti? — promrmljala je Naoko. — To se
dogodilo samo onaj put. Na moj dvadeseti rođendan, u travnju. One noći
kad si me držao u naručju. Što nije u redu sa mnom?
— To je čisto psihološki, siguran san — rekao sam. — Samo polako.
Nema žurbe.
— Svi moji problemi su čisto psihološki — rekla je Naoko. — Što ako se
nikad ne oporavim? Što ako do kraja života ne budem sposobna za seks?
Hoćeš li me ti svejedno voljeti? Hoće li ti ruke i usta uvijek biti dovoljni? Ili
ćeš rješavati problem seksa spavajući s drugim djevojkama?

— Ja sam rođeni optimist — rekao sam.
Naoko se uspravila u krevetu i navukla majicu kratkih rukava. Preko toga
je obukla flanelsku košulju i spuznula u traperice. I ja sam se odjenuo.
— Pusti me da promislim — rekla je Naoko. — A promisli i ti.
— Hoću — rekao sam. — A kad smo kod usta, ono što si sad radila bilo je
super. Lagano se zacrvenjela i blago nasmiješila. — I Kizukiju se sviđalo.
— On i ja imali smo otprilike isti ukus i shvaćanja — rekao sam ja sa
smiješkom.
Sjeli smo za kuhinjski stol jedno nasuprot drugome, te popili kavu i
razgovarali o starim danima. Sad je već više govorila o Kizukiju. Znala je
zastati da pomno odabere riječi. Svako malo počeo bi padati snijeg. Nebo se
nije razvedrilo sva tri dana što sam bio ondje.
— Mislim da ću u ožujku opet moći doći — rekao sam na odlasku.
Posljednji put zabundano sam je zagrlio odjeven u zimski kaput, i poljubio
sam je u usta.
— Do viđenja — rekla je.

Došla je i 1970. — godina koja je donijela neke sasvim nove glasove, i to
je stavilo točku na moje tinejdžerske godine. Sad sam mogao zakoračiti u
sasvim novu močvaru. Onda je došlo vrijeme ispitima, koje sam položio
relativno lako. Ako nemaš što drugo raditi pa sve vrijeme provodiš na
predavanjima, nije potrebna neka posebna sposobnost da prođeš završne
ispite.
U domu su se, međutim, pojavili problemi. Neki mladići aktivni u jednoj
od političkih struja zadržali su kacige i željezne šipke i skrili ih u svojim
sobama. Imali su okršaj s nekim bejzbolašima, upraviteljevim štićenicima,
te su dvojica od njih ozlijeđeni, a šestorica izbačeni. Dugo nakon incidenta
osjećao se šok, te su se gotovo svakoga dana događali manji obračuni. U
domu je vladala teška atmosfera, i svi su bili na rubu živaca. I mene je
zamalo premlatio neki bejzbolaš, ali umiješao se Nagasava i uspio izgladiti
situaciju. U svakom slučaju, bilo je vrijeme da odem.
Jednom kad sam počistio većinu ispita, počeo sam ozbiljno tražiti stan.
Nakon tjedan dana traženja našao sam odgovarajući stan čak u predgrađu
Kičidžodži. Lokacija nije baš bila povoljna, ali bila je to kuća: samostojeća
kuća - pravo blago. Izgrađena kao vrtna kućica ili već neka koliba, stajala je
odvojeno na uglu povelike okućnice, a između nje i glavne kuće sterao se
velik, zapušten vrt. Gazda će se služiti glavnim ulazom, a ja stražnjim, pa

ću tako imati svoj mir. Imala je jednu poveliku sobu, malu kuhinju i
kupaonicu, te nezamislivo veliku garderobu. Imala je čak i verandu s
pogledom na vrt.
Kuću je izdavao ugodan stari bračni par, i to daleko ispod tržišne cijene,
pod uvjetom da se stanar bude spreman iseliti dogodine ako se njihov unuk
odluči doseliti u Tokio. Uvjeravali su me da ću tu moći živjeti sasvim po
svojoj volji; oni neće postavljati nikakve zahtjeve.
Nagasava mi je pomogao pri selidbi. Uspio je na posudbu dobiti kombi za
prijevoz mojih stvari, te mi darovao obećani hladnjak, televizor i veliku
termosicu. Njemu možda više nisu trebali, ali meni su bili savršeni. I on
sam trebao se iseliti za dva dana, u stan u četvrti Mita.
— Pa, sad se vjerojatno dugo nećemo vidjeti — rekao mi je na odlasku —
zato se čuvaj. Još sam siguran da ćemo se nakon mnogo godina sresti na
nekom čudnom mjestu.
— Već jedva čekam — rekao sam.
— A onaj put kad smo zamijenili cure ona ružnjikava je bila daleko bolja.
— Nego što — rekao sam ja, smijući se. — Nego, Nagasava, brini se za
Hatsumi. Tako dobru curu teško je naći. I mnogo je ranjivija nego što
izgleda.
— Da, znam — rekao je, kimajući glavom. — Zato sam se nadao da ćeš je
ti uzeti kad meni dosadi. Vas dvoje bili biste sjajan par.
— Baš! — rekao sam.
— Samo se šalim — rekao je Nagasava. — Uglavnom, budi sretan.
Nekako mi se čini da ćeš doživjeti još mnoga sranja, ali tvrdoglava si ti
faca, sigurno ćeš se snaći. Mogu li ti dati jedan savjet?
— Samo daj.
— Ne sažalijevaj se — rekao je. — To rade samo pizdeki.
— Imat ću to na umu — rekao sam. — Rukovali smo se i pošli svatko na
svoju stranu, on u svoj novi svijet, a ja natrag u močvaru.
Tri dana nakon selidbe pisao sam Naoko. Opisao sam joj svoju novu kuću
i koliko mi je laknulo što sam se maknuo od idiota u domu i svih njihovih
kretenarija. Sad mogu početi novi život, s novim razmišljanjima.
Moj prozor gleda na veliki vrt, koji svim mačkama u susjedstvu služi kao
sastajalište. Volim se ispružiti na verandi i promatrati ih. Nisam siguran
koliko ih se okupi, ali to je pravi mačji čopor. Sunčaju se u skupinama.
Mislim da im nije previše drago što sam se ja tu naselio, ali kad sam jednom
iznio komad starog sira, doplazilo ih je nekoliko i malo su gricnule.

Vjerojatno ćemo se uskoro sprijateljiti. U čoporu je i jedan prugasti mačak
napola izgrizenih ušiju. Nevjerojatno je koliko sliči mom bivšem upravitelju
u domu. Samo čekam da počne dizati zastavu.
Fakultet mi je malo daleko, ali kad mi počne treća godina, neću imati puno
jutarnjih predavanja, pa i neće biti tako strašno. Možda je i bolje jer ću u
vlaku imati vremena za čitanje. Sad samo moram ovdje naći neki lagan
posao koji mogu raditi tri-četiri dana u tjednu. Onda se mogu vratiti svom
životu i navijanju opruga.
Ne želim te požurivati, ali travanj je dobro vrijeme za nove početke, i
stalno mi se čini da bi za nas bilo najbolje kad bismo tada počeli živjeti
zajedno. I ti bi se mogla vratiti na fakultet, ako sve bude dobro. Ako ti bude
problem živjeti sa mnom, mogu ti naći stan negdje blizu. Najvažnije nam je
da uvijek budemo blizu. Ne mora to biti sad u proljeće, naravno. Ako ti
misliš da je bolje u ljeto, i to mi odgovara. Samo mi javi što misliš. Dobro?
Planiram neko vrijeme raditi prekovremeno. Da pokrijem troškove selidbe.
Trebat će mi dosta novca za razne potrepštine kad jednom počnem živjeti
sam: tave, lonce, posuđe, takve stvari. U ožujku ću biti slobodan, i svakako
te želim doći vidjeti. Koji ti datum najbolje odgovara? Onda ću isplanirati
put u Kjoto. Veselim se što ću te vidjeti i jedva čekam da mi odgovoriš.
Idućih nekoliko dana kupovao sam potrebne stvari u obližnjoj šoping
četvrti u Kičidžodžiju, i počeo sam sam sebi spremati jednostavna jela. U
obližnjem skladištu kupio sam nešto dasaka i dao ih izrezati da si napravim
pisaći stol. Mislio sam da bih na njemu mogao učiti, a zasad i jesti.
Napravio sam police i opskrbio se lijepom zalihom začina. Bijela mačka od
nekih šest mjeseci odlučila je da joj se sviđam, pa je počela jesti kod mene.
Nazvao sam je Galebica.
Jednom kad sam donekle sredio stan, otišao sam u grad i našao honorarni
posao kao pomoćnik u slikarskom atelijeru. Tako sam radio dva solidna
tjedna. Plaća je bila dobra, ali posao je bio ubitačan, a od isparavanja mi se
vrtjelo u glavi. Svaki dan nakon posla jeo sam u jeftinom restoranu, zalio
sve pivom, otišao doma i poigrao se s mačkom, a onda zaspao kao zaklan.
Od Naoko sve to vrijeme nije stizao odgovor.
Upravo sam bio usred slikanja kad mi je na pamet pala Midori. S njom
nisam bio u kontaktu već gotovo tri tjedna, shvatio sam, i nisam joj čak ni
rekao da sam se preselio. Spomenuo sam joj da planiram selidbu, i rekla je:
"O, je li?" Tada smo posljednji put razgovarali.

Otišao sam do govornice i okrenuo njezin broj. Žena koja se javila
vjerojatno je bila njena sestra. Kad sam rekao svoje ime, rekla je — Samo
malo — ali Midori se nije javila. A onda se sestra, ili tko god je to već bio,
vratila na liniju. — Midori kaže da je previše bijesna da bi razgovarala s
tobom. Preselio si se a da njoj to nisi ni spomenuo, je li? Nestao si tek tako i
nisi joj ni rekao kamo ideš, je li? E, pa sad je ljuta ko ris. A kad ona poludi,
nema pomoći. Pretvori se u zvijer. — Molim vas, možete li mi je dati?
Objasnit ću joj.
— Kaže da je ne zanimaju tvoja objašnjenja.
— Mogu li onda vama objasniti? Jako mi je žao što vam ovo priređujem,
ali biste li me samo saslušali i prenijeli joj?
— A, ne! Morat ćeš to sam. Kakav si ti to muškarac? To je tvoja
odgovornost, ti to učini, i učini to kako treba!
Nije bilo nade. Zahvalio sam joj i spustio slušalicu. Nisam se mogao ljutiti
na Midori što je bijesna. Dok sam se selio, useljavao i zarađivao novac za
dodatne troškove, nisam je se ni sjetio. Za to vrijeme čak mi ni Naoko nije
pala na pamet. To kod mene nije bilo neobično. Kad god bih se nečim
počeo baviti, sve drugo bih isključio.
Ali onda sam počeo misliti kako bi meni bilo da je situacija bila obratna i
da se Midori nekamo preselila, a da mi nije rekla niti mi se javila tri tjedna.
Bio bih povrijeđen - i to jako, bez sumnje. Ne, mi nismo ljubavnici, ali na
neki način otvorili smo se jedno drugome dublje nego ljubavnici. Ta
pomisao nanijela mi je veliki jad. Kako je samo strašno raniti nekoga do
koga ti je zaista stalo - i to nesvjesno.
Čim sam se vratio s posla, sjeo sam za svoj novi stol i počeo pisati Midori.
Napisao sam joj kako se osjećam, što sam iskrenije mogao. Ispričao sam se,
bez objašnjenja i opravdanja, što sam bio tako bezobziran i bešćutan.
Nedostaješ mi, napisao sam. Želim te vidjeti što prije. Želim da vidiš moju
novu kuću. Molim te, piši mi, napisao sam, i poslao pismo preporučenom
poštom.
Odgovor nije stigao.
Počinjalo je neko čudno proljeće. Cijele blagdane proveo sam čekajući
pisma. Nisam mogao na putovanje, nisam mogao doma roditeljima. Čak se
nisam mogao ni honorarno zaposliti, jer nisam mogao znati kad će stići
pismo od Naoko, u kojemu će pisati neka dođem na taj i taj datum.
Popodneva sam provodio u obližnjoj šoping četvrti u Kičidžodžiju,
gledajući dvostruke projekcije ili čitajući u jazz kafeu. Ni s kim se nisam

viđao, gotovo ni s kim razgovarao. Jednom na tjedan pisao bih Naoko.
Nikad joj nisam spomenuo da željno iščekujem odgovor. Nisam je htio ni
na koji način opterećivati. Pisao sam joj o svome poslu kod slikara, o
Galebici, o rascvjetanoj breskvi u vrtu, o dragoj staroj gospođi koja prodaje
tofu, o opakoj staroj gospođi u obližnjem restoranu, o jelima koje sam
spremam. No ona nije otpisala.
Kad god bi mi dojadilo čitanje ili slušanje ploča, malo bih radio u vrtu. Od
gazde sam posudio grablje, metlu i vrtlarske škare, pa sam vrijeme provodio
čupajući korov i obrezujući grmlje. Nije trebalo mnogo pa da vrt postane
lijep. Jednom me vlasnik pozvao na čaj, pa smo na verandi velike kuće
ispijali zeleni čaj, žvakali rižine krekere i čavrljali. Nakon umirovljenja
dobio je posao u nekoj osiguravajućoj tvrtki, kazao je, ali i odatle je otišao
poslije nekoliko godina, i sad se odmara. Kuća i zemljište već su dugo u
obitelji, djeca su mu odrasla i osamostalila se, pa može pod stare dane
udobno živjeti ne radeći ništa. Zato on i njegova žena stalno zajedno putuju.
— To je lijepo — rekao sam.
— Nije — rekao je on. — Putovanja uopće nisu zabavna. Ja bih mnogo
radije radio. Zapustio je vrt, rekao je, jer nigdje u blizini nije bilo pristojnog
vrtlara i jer je dobio razne alergije zbog kojih nije mogao sam raditi. Od
košenja trave počeo bi kihati.
Kad smo popili čaj, pokazao mi je kućicu koja je služila kao skladište i
rekao da mogu uzeti što god unutra nađem, manje-više kako bi mi zahvalio
što sam uredio vrt. — Nama ne treba ništa od toga — rekao je — stoga
slobodno uzmi.
Kućica je bila prepuna svakakvih stvari - bio je tu stari drveni čabar, dječji
bazen, bejzbolske palice. Našao sam stari bicikl, blagovaonički stol
praktične veličine s dva stolca, zrcalo i gitaru. — Ovo bih posudio, ako
nemate ništa protiv.
— Slobodno uzmi — rekao je on opet.
Cijeli dan zabavljao sam se s biciklom: čistio sam hrđu, podmazivao
ležajeve, pumpao gume, podešavao brzine, a na kraju sam ga odnio u
radionicu za popravak kako bi mu ugradili novu sajlu mjenjača brzina. Kad
je bilo gotovo, izgledao je kao nov. Sa stola sam očistio debeli sloj prašine i
ponovno ga prelakirao. Zamijenio sam žice na gitari i zalijepio dio trupa
koji je otpadao. Žicom sam sastrugao hrđu na vijcima i podesio ih. Nije to
bila neka gitara, ali bar sam uspio održati melodiju. Shvatio sam da gitaru
nisam imao u rukama još od škole. Sjeo sam na trijem i polako stao svirati

Up on the Roof od Driftersa. Zaprepastio sam se kad sam shvatio da se još
sjećam većine akorda.
Zatim sam uzeo nekoliko drvenih dasaka i izradio si četvrtasti sandučić za
pisma. Obojio sam ga u crveno, napisao na njega svoje ime i postavio ga
pred vrata. Sve do trećeg travnja u moj je sandučić od pošte stiglo jedino
nešto što su mi proslijedili iz doma: obavijest odbora za proslavu godišnjice
mature iz moje škole. Proslava godišnjice mature bila je zadnje u što sam se
htio upuštati. U tom sam razredu bio s Kizukijem. Bacio sam ga u koš.
Popodne četvrtog travnja u sandučiću sam našao pismo. Na poleđini je
pisao Reiko Išida. Škarama sam lijepo i uredno prorezao pečat i izašao na
trijem da ga pročitam. Imao sam dojam da vijesti nisu dobre, a tako je i bilo.
Najprije se Reiko ispričala što sam tako dugo čekao na odgovor. Naoko se
upinjala da mi piše, rekla je, ali nikako nije uspijevala napisati pismo do
kraja.
Ponudila sam se da ti ja pišem umjesto nje, ali svaki put kad sam joj
ukazala na to da nije u redu što ti ne odgovara, odgovarala je da je stvar
previše osobna, da će ti pisati sama, i zato ti nisam pisala ranije. Žao mi je,
zbilja. Nadam se da ćeš mi oprostiti.
Znam da ti je zacijelo bilo teško dok si cijeli mjesec čekao odgovor, ali
vjeruj mi, i Naoko je ovaj mjesec bio jednako tako težak. Molim te, shvati
kroza što prolazi. Stanje joj nije dobro, moram najiskrenije reći. Dala je sve
od sebe da stane na svoje noge, ali zasad rezultati nisu dobri.
Gledano unatrag, sada vidim da je prvi simptom njezina problema bio
gubitak sposobnosti da piše pisma. To se dogodilo pred kraj studenoga ili
početkom prosinca. Onda je počela čuti glasove. Kad god bi pokušala nešto
napisati, čula bi ljude kako joj nešto govore, i zato nije mogla pisati.
Glasovi bi joj smetali da odabere riječi. Nije bilo tako strašno sve do tvoga
drugog posjeta, pa ja to nisam ozbiljno shvaćala. Svima nama koji smo
ovdje ti simptomi dolaze u ciklusima, manje-više. U njenom slučaju nakon
tvoga odlaska jako su se pogoršali. Sad joj je teško i voditi običan razgovor.
Ne može naći riječi, i to je užasno zbunjuje - zbunjuje i plaši. A "stvari"
koje čuje postaju sve gore.
Svaki dan imamo sastanak sa specijalistom. Naoko, doktor i ja sjedimo i
razgovaramo, te pokušavamo locirati što se to točno u njoj slomilo. Meni je
palo na pamet da bi bilo dobro uključiti i tebe u neku od naših sesija, ako je
to moguće, i doktor se složio, ali Naoko je bila protiv. Mogu ti reći točno
koje je bilo obrazloženje: "Želim da se moje tijelo očisti od svega ovoga

kad se susretnem s njim." Nije u tome problem, rekla sam joj ja; sada joj
treba pomoći da se što prije oporavi, i navalila sam na nju sa svih strana, ali
nije se predomislila.
Mislim da sam ti jednom objasnila kako ovo nije specijalizirana bolnica.
Imamo medicinske stručnjake, naravno, i oni pružaju djelotvorne tretmane,
ali koncentrirana terapija je nešto drugo. Svrha ovoga mjesta jest stvoriti
blagotvorno okruženje u kojemu će pacijent izliječiti sam sebe, a to ne
uključuje pravi medicinski tretman. Što znači da ako se Naokino stanje još
pogorša, vjerojatno će je morati prebaciti u neku drugu bolnicu ili
medicinsku ustanovu, ili već nešto. Meni bi to bilo jako bolno, ali to bismo
morali učiniti. Što ne znači da se ne bi mogla vratiti ovamo na nekakav
privremeni "dopust". Ili, još bolje, mogla bi se izliječiti i sasvim završiti s
bolnicama. U svakom slučaju, činimo sve što možemo, i Naoko čini sve što
može. U međuvremenu se jedino možeš nadati njezinu oporavku, i šalji joj i
dalje ta pisma.
Pismo je bilo datirano 31. ožujka. Kad sam ga pročitao, ostao sam na
trijemu i pustio da mi pogled odluta u vrt, koji je sada sav bujao od svježine
proljeća. Bila je tu i stara trešnja, a njezini pupoljci bili su u punom cvatu.
Puhao je blag povjetarac, a dnevna svjetlost sve je bojila neobično
zamućenim, zagasitim bojama. Galebica je odnekud dolunjala, i nakon što
se neko vrijeme češala o ogradu verande, ispružila se kraj mene i zaspala.
Znao sam da bih morao ozbiljno razmisliti, ali nisam imao pojma kako. A,
da iskreno kažem, uopće mi nije bilo do razmišljanja. Uskoro će doći
vrijeme kad više neću imati izbora, a kada dođe to vrijeme, dobro ću o
svemu promisliti. Ali ne sada. Ne sada.
Cijeli dan zurio sam u vrt naslonjen na stup i milovao Galebicu. Osjećao
sam se potpuno iscijeđeno. Popodne je odmaklo, približio se sumrak, a vrt
su zaogrnule plavičaste sjene. Galebica je nestala, ali ja sam i dalje zurio u
cvjetove trešnje. U proljetnoj polutami izgledali su kao meso koje se
rascvalo kroz kožu nad zagnojenim ranama. Vrt se napunio slatkastim,
teškim smradom trulog mesa. I onda sam pomislio na Naokinu put. Naokina
prelijepa put ležala je preda mnom u tami, kroz kožu su joj praskali
bezbrojni pupoljci, zeleni i uzdrhtali na gotovo neprimjetnom lahoru. Zašto
tako lijepo tijelo mora biti tako bolesno, pitao sam se. Zašto ne ostave
Naoko na miru?
Ušao sam i navukao zavjese, ali čak ni unutra nisam mogao pobjeći od
mirisa proljeća. Ispunjao je sve, od tla naviše. Ali meni je miris proljeća

sada u glavu prizivao jedino onaj gnjili smrad. Zatvoren iza zastora, osjećao
sam žestoko gnušanje prema proljeću. Mrzio sam ono što će mi proljeće
donijeti; mrzio sam tupu, pulsirajuću bol koju je budilo u meni. Nikad u
životu nisam ništa mrzio takvom silinom.
Puna tri dana nakon toga proveo sam kao da se budim na dnu mora. Jedva
da sam čuo što mi ljudi govore, a i njima je bilo jednako teško razumjeti
mene. Cijelo tijelo kao da mi je bilo umotano u neku vrstu membrane, koja
je sprečavala izravan dodir između mene i vanjskoga svijeta. Ja nisam
mogao dotaknuti "njih", a "oni" nisu mogli do mene. Bio sam posve
nemoćan, i dokle god sam bio u takvu stanju, "oni" nisu mogli doprijeti do
mene. Sjedio sam naslonjen na zid i zurio u strop. Kad bih ogladnio, okusio
bih prvo što mi je palo pod ruku, popio malo vode, a kad bi me dotukla
tuga, ubio bih se u viskiju. Nisam se kupao, nisam se brijao. Tako su prošla
ta tri dana.
Šestog travnja stiglo je pismo od Midori. Pozvala me da se nađemo na
kampusu i ručamo, desetoga kad smo imali upise na predavanja.
Odugovlačila sam s pisanjem što sam duže mogla, što znači da smo kvit, pa
hajde da se pomirimo. Moram priznati, nedostaješ mi. Čitao sam pismo,
ukupno četiri puta, i opet nisam shvaćao što mi želi reći. Što to može
značiti? Mozak mi je bio tako smeten da nisam vidio vezu između rečenica.
Kako ćemo postati "kvit" ako se nađemo na dan upisa? Zašto je htjela da
odemo na
"ručak"? Polako sam se gubio. Um mi je postao mlitav, poput raskvašenog
korijenja neke podzemne biljke. Ali nekako sam znao da se moram iz toga
trgnuti. A onda su mi na pamet pale one Nagasavine riječi: "Ne sažalijevaj
se. To rade samo pizdeki."
— Dobro, Nagasava. Nego što — čuo sam sebe kako mislim. Uzdahnuo
sam i ustao na noge.
Prvi put u nekoliko tjedana oprao sam rublje, otišao u javnu kupaonicu i
obrijao se, očistio kuću, nakupovao hranu i za promjenu skuhao pristojan
obrok, nahranio izgladnjelu Galebicu, pio samo pivo, i trideset minuta
vježbao. Dok sam se brijao, u zrcalu sam otkrio da postajem suhonjav. Oči
su mi bile izbuljene. Jedva sam sebe prepoznao.
Idućeg jutra otišao sam na podugačku vožnju biciklom, a nakon što sam
doma ručao, još jednom sam pročitao Reikino pismo. Zatim sam ozbiljno
promislio što sljedeće učiniti. Glavni razlog zbog kojega sam tako teško
primio Reikino pismo bio je taj što je ono uzdrmalo moju optimističnu

vjeru da se Naoko oporavlja. Sama Naoko jednom mi je rekla: "Moja bolest
mnogo je gora nego što misliš: ima mnogo dublje korijene." A Reiko me
upozorila da se ne može znati što će se dogoditi. Pa ipak, dvaput sam vidio
Naoko i dobio dojam da je na putu oporavka. Bio sam pretpostavio da je
jedini problem hoće li skupiti hrabrost da se vrati u stvarni svijet, i da ćemo
ako to uspije nas dvoje udružiti snage i pokušati zajedno.
Reikino pismo srušilo je imaginarnu kulu koju sam izgradio na toj lomnoj
pretpostavci, a za njom je ostala samo poravnana površina lišena osjećaja.
Morat ću nekako vratiti uporište. Naokin oporavak vjerojatno će trajati
dugo. A čak i onda zacijelo će biti još slabija i imat će manje
samopouzdanja nego ikad. Morat ću se prilagoditi takvoj novoj situaciji. No
koliko god snažan postanem, to neće riješiti sve probleme. To sam znao. Ali
ništa drugo nisam mogao: morao sam držati glavu gore i čekati da se
oporavi.
Hej, Kizuki, mislio sam. Za razliku od tebe, ja sam odlučio živjeti - i to
najbolje što znam. Znam, bilo ti je teško. K vragu, teško je i meni. Zbilja
teško. A sve zato što si se ti ubio i ostavio Naoko. Ali ja to nikad neću.
Nikad, nikad joj neću okrenuti leđa. Kao prvo, zato što je volim, i zato što
sam snažniji od nje. I postat ću još snažniji. Sazrijet ću. Odrasti. Jer moram.
Uvijek sam mislio da bih volio zauvijek imati sedamnaest ili osamnaest,
kad bih mogao. Ali više ne. Više nisam tinejdžer. Sad imam osjećaj
odgovornosti. Nisam više onaj isti koji sam bio kad smo se družili. Sad
imam dvadeset. I moram platiti cijenu da bih nastavio živjeti.
— K vragu, Vatanabe, a što je tebi bilo? — pitala je Midori. — Pa ti si
gola kost i koža!
— Tako loše izgledam, je li?
— Previše znamo već čega s onom tvojom udanom curom, dam se kladiti.
Nasmiješio sam se i odmahnuo glavom. — Ni s kim nisam spavao od
početka listopada.
— Fju! Nemoguće. To ti je šest mjeseci!
— Čula si me.
— Nego kako si onda izgubio toliko kila?
— Odrastanjem — rekao sam.
Midori mi je stavila ruke na ramena i pogledala me čudnovato mrko, ali
ubrzo joj se licem razlijegao nježan osmijeh. — Istina je — rekla je. —
Nešto je drukčije. Promijenio si se.
— Rekao sam ti, odrastao sam. Sad sam odrastao čovjek.

— Fantastičan si, kako ti samo radi mozak — rekla je kao da sam je zbilja
impresionirao. — Idemo jesti. Umirem od gladi.
Otišli smo u restorančić iza odsjeka za književnost. Naručio sam
specijalitet dana, pa je i ona.
— Hej, Vatanabe, ti se ljutiš na mene?
— Zašto bih?
— Što ti nisam odgovorila, samo da ti vratim. Misliš da nisam smjela?
Hoću reći, ispričao si se i sve to.
— Da, ali ja sam bio kriv. Tako to ide.
— Sestra mi kaže da nisam smjela. Da sam bila previše nepopustljiva i
djetinjasta.
— Da, ali bilo ti je bolje, zar ne, kad si mi tako vratila? -Aha.
— Dobro onda, to je to.
— Ti zbilja znaš oprostiti, zar ne? — rekla je Midori. — Ali reci mi istinu,
Vatanabe, zbilja se nisi seksao šest mjeseci?
— Nijednom.
— Dakle, onda kad si me stavio na spavanje, sigurno ti je bilo gadno.
— Da, mislim da jest.
— Ali nisi, zar ne?
— Slušaj, ti si mi sada najbolja prijateljica — rekao sam. — Ne želim te
izgubiti.
— Znaš, da si me tada pokušao na nešto prisiliti, ne bih ti se mogla
oduprijeti. Bila sam previše iscrpljena.
— Ali bio mi je prevelik i pretvrd — rekao sam.
Midori se nasmiješila i dotaknula moje zapešće. — Malo prije toga
odlučila sam da ću ti vjerovati. Sto posto. Tako sam uspjela onako zaspati,
sasvim spokojno. Znala sam da će sve biti dobro, da sam s tobom sigurna. I
zbilja sam spavala kao top, zar ne?
— Nego što.
— S druge strane, da si mi rekao: "Midori, idemo to obaviti. Onda će sve
biti super", ja bih to vjerojatno napravila. Nemoj sad misliti da te hoću
zavesti ili da te dražim. Samo ti kažem što mislim, totalno iskreno.
— Znam, znam.
Dok smo ručali, pokazali smo jedno drugome upisne knjižice i otkrili da
smo se upisali na dva ista kolegija. Što je značilo da ću je viđati najmanje
dvaput tjedno. Kad smo to riješili, Midori mi je ispričala kako živi. Isprva
se ni ona ni sestra nisu mogle naviknuti na život u stanu - jer je prelako,

rekla je. Navikle su po cijeli dan trčati naokolo kao lude, njegovati
bolesnike, pomagati u knjižari, ili već što drugo.
— Ali napokon se navikavamo — rekla je. — Ovako smo stalno trebale
živjeti - ne brinuti se za tuđe potrebe, nego se pružati kamo god nam je
volja. U početku smo obje bile živčane, kao da nam tijelo lebdi nekoliko
pedalja od zemlje. Nije nam se to činilo stvarnim, kao da stvarni život ne
može biti takav. Obje smo bile napete, kao da će se sve svakog časa srušiti.
— Dvije brižnice — rekao sam s osmijehom.
— Pa, život je dosad prema nama bio okrutan — rekla je Midori. — Ali to
je u redu. Dobit ćemo sve što nam je ostao dužan.
— Siguran sam u to — rekao sam — poznajući tebe. Ali reci mi, što ti
sestra sada radi?
— Prijateljica joj je nedavno otvorila šminkerski butik s modnim
dodacima. Sestra joj tamo pomaže triput tjedno. Inače studira kulinarstvo,
nalazi se sa zaručnikom, ide u kino, drži sve četiri u zraku, i jednostavno
uživa u životu.
Midori me onda pitala kako ja sada živim. Opisao sam joj kuću, te veliki
vrt i mačku Galebicu, kao i gazdu.
— Je li ti lijepo? — pitala je.
— Dosta — rekao sam ja.
— Tko bi rekao — rekla je Midori.
— Da, a i proljeće je — rekao sam.
— A ti nosiš taj fora pulover koji ti je djevojka isplela. Šokiran, spustio
sam pogled na bordo džemper. — Kako si znala?
— Stvarno si poštenjačina — rekla je Midori. — Nagađam, naravno!
Uglavnom, što ti je?
— Ne znam. Pokušavam skupiti malo entuzijazma.
— Ne zaboravi, život je bombonijera.
Odmahnuo sam glavom nekoliko puta i pogledao je. — Možda nisam baš
pametan, ali katkad nemam pojma o čemu govoriš.
— Znaš, u bombonijeri imaš sortirane čokolade, i neke ti se sviđaju, a
neke ne? I onda pojedeš one koje ti se sviđaju, pa ti ostanu samo one koje ti
se baš ne sviđaju? Uvijek mislim na to kad mi se dogodi nešto tužno. "Sad
samo da ove smažem, i sve će biti u redu." Život je bombonijera.
— Pa, nekakva filozofija jest.
— Ali istina je. Znam iz iskustva.

Baš smo pili kavu kad su ušle dvije djevojke. Činilo se da ih Midori
poznaje s fakulteta. Njih tri usporedile su upisne knjižice i pretresle milijun
tema: "Što si dobila iz njemačkog?" "Taj i taj je stradao u fakultetskim
nemirima." "Super cipele, gdje si ih kupila?" Napola sam slušao, ali osjećao
sam kao da njihove opaske dolaze s one strane svijeta. Pijuckao sam kavu i
gledao prizor pred izlogom. Bio je to tipičan proljetni fakultetski prizor na
početku nove godine: na nebu je visjela izmaglica, trešnje su cvale, novi
studenti (to se odmah vidjelo) nosili su pune ruke knjiga. Osjećao sam da
sam malo odlutao i pomislio kako Naoko ove godine opet ne može nastaviti
studij. Kraj prozora je stajala čašica puna anemona.
Kad su se dvije djevojke vratile za svoj stol, Midori i ja otišli smo se
prošetati po okolici. Ušli smo u nekoliko antikvarijata, kupili nešto knjiga,
otišli u drugi kafić na još jednu kavu, odigrali fliper u igraonici, i sjeli na
klupu u park te razgovarali — zapravo, govorila je Midori, a ja sam
uglavnom nešto gunđao u znak odgovora. Kad je rekla da je žedna, otrčao
sam do kioska i kupio nam dvije Cole. Kad sam se vratio, zatekao sam je da
nešto brzo škraba kemijskom olovkom na papiru s linijama.
— Što je to? — pitao sam.
— Ništa — rekla je.
— Moram ići — obavijestila me u pola četiri. — Moram se naći sa
sestrom u Ginzi.
Otpješačili smo do postaje metroa i razišli se. Na odlasku mi je Midori u
džep gurnula komad papira, četverostruko presavijenog. — Pročitaj ovo
kada dođeš kući — rekla mi je. Pročitao sam u vlaku.
Pišem ti ovo pismo dok ti kupuješ sok. Ovo mi je prvi put u životu da
pišem pismo nekome tko sjedi kraj mene na klupi, ali osjećam da jedino
tako mogu doprijeti do tebe. Hoću reći, uopće me ne slušaš. Zar ne?
Shvaćaš li da si mi danas učinio groznu stvar? Nisi ni primijetio da imam
drukčiju frizuru, zar ne? Cijelu vječnost trudim se oko nje, pokušavam
pustiti kosu, i krajem prošlog tjedna napokon sam je uspjela urediti tako da
se već može nazvati djevojačkom, a ti nisi ni primijetio. Izgledalo je dosta
dobro, pa sam mislila da ću te malo šokirati kad me vidiš prvi put nakon
tako dugog vremena, ali ti to nisi ni registrirao. Zar ne misliš da je to
užasno? Sigurna sam da se ne sjećaš ni što sam danas imala na sebi. Hej, ja
sam žensko! Pa što onda ako te nešto muči? Možeš me bar jednom pristojno
pogledati! Da si samo rekao: "Zgodna frizura", oprostila bih ti što si utonuo
u milijun misli, ali ne!

Zato ću ti slagati. Nije istina da se idem naći sa sestrom u Ginzi. Planirala
sam prespavati kod tebe. Čak sam ponijela i pidžamu. Istina je. U torbi
imam pidžamu i četkicu za zube.
Kakva sam ja glupača! Hoću reći, čak me nisi ni pozvao da vidim tvoju
kuću. No, dobro, kvragu sve, očito želiš biti sam, pa ću te pustiti na miru.
Idi, razmišljaj, koliko ti srce želi!
Ali nemoj me krivo shvatiti. Nisam sasvim ljuta na tebe. Samo sam tužna.
Bio si tako dobar prema meni kad sam ja imala problema, a sad kad ih ti
imaš, ja kao da ti nikako ne mogu pomoći. Zatvorio si se u taj svoj mali
svijet, i kad ja pokušam pokucati na vrata, ti samo na sekundu podigneš
pogled i isti čas se vratiš unutra.
Sada te vidim kako nosiš sokove - hodaš i misliš. Nadala sam se da ćeš se
spotaknuti, ali nisi. Sad sjediš kraj mene i piješ Colu. Gajila sam još tu
zadnju nadu da ćeš primijetiti i reći: "Hej, frizura ti je drukčija!" ali ne. Da
jesi, poderala bih ovaj papir i rekla: "Idemo k tebi. Skuhat ću ti finu večeru.
A poslije se možemo maziti u krevetu." Ali ti si osjećajan kao čelična ploča.
Zbogom.
P.S. Molim te, ne obraćaj mi se kad se idući put sretnemo.
Nazvao sam Midorin stan s postaje kad sam sišao s vlaka u Kičidžodžiju,
ali nitko se nije javljao. Kako nisam imao što drugo raditi, lutao sam po
četvrti i tražio neki honorarni posao koji bih mogao početi raditi kad počnu
predavanja. Bit ću slobodan cijelu subotu i nedjelju, a mogao sam raditi i
ponedjeljkom, srijedom i četvrtkom poslije pet; ali uopće nije bilo lako
pronaći posao koji bi odgovarao takvom rasporedu. Odustao sam i otišao
doma. Kad sam izašao kupiti namirnice za večeru, opet sam nazvao
Midorin stan.
Njezina sestra rekla mi je da Midori još nije došla doma, i da nema pojma
kada će se vratiti. Zahvalio sam joj i spustio slušalicu.
Nakon što sam pojeo, pokušao sam pisati Midori, ali nakon nekoliko
neuspješnih pokušaja odustao sam i umjesto toga krenuo pisati Naoko.
Proljeće je stiglo, pisao sam, i počinje nova akademska godina. Rekao sam
joj da mi nedostaje, da se nadam kako ćemo se već na neki način uspjeti
sastati i razgovarati. U svakom slučaju, pisao sam, odlučio sam ojačati.
Koliko ja vidim, to je jedino što mogu.
I još nešto. Možda to ima veze samo sa mnom, i tebi to možda neće biti
važno, ali više ni s kim ne spavam. To je zato što ne želim zaboraviti
posljednji put kad si me dotaknula.

To mi je značilo mnogo više nego što možeš zamisliti. Stalno na to mislim.
Stavio sam pismo u omotnicu, zalijepio marku i dugo sjedio za stolom
zureći u njega. Bilo je to mnogo kraće pismo nego inače, ali imao sam
dojam da će me Naoko tako možda bolje razumjeti. Natočio sam si palac i
pol viskija, popio ga u dva gutljaja i otišao spavati.
Sutradan sam blizu postaje Kičidžodži našao posao koji sam mogao raditi
subotom i nedjeljom: bit ću konobar u malecnom talijanskom restoranu.
Uvjeti su bili dosta slabi, ali bili su uključeni troškovi prijevoza i topli
obrok. A kad god netko iz popodnevne smjene ponedjeljkom, srijedom ili
četvrtkom uzme slobodan dan (a to se događalo često), ja ću ga zamijeniti.
To mi je savršeno odgovaralo. Poslovođa je rekao da će mi nakon tri
mjeseca povisiti plaću, i htjeli su da počnem raditi odmah u subotu. Bio je
to mnogo pristojniji čovjek od idiota koji je vodio prodavaonicu ploča u
Šindžukuu.
Opet sam pokušao nazvati Midorin stan, i opet joj se javila sestra. Midori
se od jučer nije vratila, rekla je, umornim glasom, i sad se već i ona brine:
imam li pojma kamo je otišla? Ja sam znao samo da Midori u torbi ima
pidžamu i četkicu za zube.
Na predavanju u srijedu vidio sam Midori. Na sebi je imala tamnozeleni
pulover i tamne naočale koje je onoga ljeta često nosila. Sjedila je u
posljednjem redu i razgovarala s mršavom djevojkom s naočalama koju sam
već jednom vidio. Prišao sam joj i rekao da poslije želim s njom
razgovarati. Prvo me pogledala djevojka s naočalama, a onda i Midori.
Frizura joj je, zaista, bila nešto ženstvenija nego prije: zrelija.
— Nalazim se s nekim — rekla je, lagano kriveći glavu.
— Neću te dugo zadržati — rekao sam. — Pet minuta. Midori je skinula
naočale i zaškiljila u mene. Izgledala je kao da promatra ruševnu, napuštenu
kuću stotinjak metara dalje.
— Ne želim razgovarati s tobom. Žalim — rekla je. Djevojka s naočalama
me pogledala, a oči su joj govorile: Kaže da ne želi razgovarati s tobom.
Žalim.
Sjeo sam u desni kraj prvog reda (predavanje je bilo o djelima Tennesseeja
Williamsa i njihovu mjestu u američkoj književnosti), a kad je završilo,
polako sam izbrojio do tri i okrenuo se. Midori nije bilo.
Travanj je bio odviše samotan mjesec da bi ga čovjek proveo sasvim sam.
U travnju su svi oko mene izgledali sretno. Ljudi su zbacivali kapute i
uživali u društvu na suncu - razgovarali su, igrali lovice, držali se za ruke.

Ali ja sam uvijek bio sam. Naoko, Midori, Nagasava: svi su otišli od mene.
Sad nisam imao nikoga da mu kažem "Dobro jutro" ili "Ugodan dan".
Nedostajao mi je čak i Smeđekošuljaš. Cijeli mjesec proveo sam s tim
osjećajem beznađa i samoće. Nekoliko puta pokušao sam razgovarati s
Midori, ali uvijek bih od nje dobio isti odgovor: "Sad ne želim razgovarati s
tobom", a iz tona njezina glasa znao sam da tako i misli. Stalno je bila s
onom curom s naočalama, ili bih je viđao s nekim visokim mladićem kratke
kose. Imao je nevjerojatno duge noge i uvijek je bio u bijelim tenisicama.
Travanj je došao kraju i stigao je svibanj, ali svibanj je bio još gori od
travnja. U sve dubljem svibanjskom proljeću nisam imao izbora — morao
sam prepoznati treperenje svoga srca. To se obično događalo na zalasku
Sunca. U blijedom večernjem sumraku, dok je u zraku lebdio blag miris
magnolije, moje srce bez upozorenja bi se počelo nadimati, i treperiti, i
trnuti od boli. Pokušavao sam čvrsto zatvoriti oči i stisnuti zube, te čekao da
prođe. I prošlo bi - ali polako, bez žurbe, a za sobom bi ostavilo tupu bol.
U takvim trenucima pisao sam Naoko. U svojim pismima opisivao bih
samo dirljive, ugodne i lijepe stvari: miomirise raznih trava, nježni dodir
proljetnog lahora, svjetlost Mjeseca, film koji sam gledao, pjesmu koja mi
se svidjela, knjigu koja me ganula. I samog bi me utješila ta pisma kad sam
ih pregledavao. I sam sam osjećao da je svijet u kojemu živim lijep.
Napisao sam bezbroj takvih pisama, ali od Naoko i Reiko ni glasa. U
restoranu u kojemu sam radio upoznao sam studenta mojih godina po imenu
Itoh. Dugo je potrajalo dok taj krotki, povučeni student s odsjeka za ulja na
platnu nekog umjetničkog fakulteta nije sa mnom stupio u razgovor, ali na
kraju smo počeli poslije posla odlaziti u obližnji kafić i razgovarati o svemu
i svačemu. I on je volio čitati i slušati glazbu, pa bismo obično razgovarali o
knjigama i pločama koje nam se sviđaju. Bio je to mršav, zgodan dečko s
mnogo kraćom kosom i daleko čišćom odjećom nego što je uobičajeno u
studenata likovnjaka. Nikad nije govorio mnogo, ali imao je točno definiran
ukus i stavove. Volio je francuske romane, posebice Georgesa Bataillea i
Borisa Viana. 29 Što se tiče glazbe, najdraži su mu bili Mozart i Ravel. Baš
poput mene, i on je tražio prijatelja s kojim će moći razgovarati o takvim
stvarima.
Itoh me jednom pozvao u stan. Nije bio tako zabačen kao moj: bila je to
čudna jednokatnica iza parka Inokašira. Njegova soba bila je prepuna
slikarskog pribora i platna. Zamolio sam ga da mi pokaže svoje radove, ali
rekao je da mu je neugodno išta mi pokazivati. Pili smo Chivas Regal koji

je otuđio iz očeva stana, pržili gavune na peći na ugljen, i slušali kako
Robert Casadesus 30 izvodi Mozartov koncert za glasovir.
Itoh je bio iz Nagasakija. Imao je djevojku s kojom je spavao kad god bi
otišao doma, rekao je, ali u posljednje vrijeme veza im baš nije štimala.
— Znaš kakve su cure — rekao je. — Kad napune dvadeset ili dvadeset i
jednu, najednom ih spopadnu svakakve ideje. Postanu superrealistične. A
kad se to dogodi, sve što je na njima nekada izgledalo slatko i dražesno, sad
počne izgledati obično i depresivno. Kad se sad nađem s njom, nakon što to
obavimo ona me počne ispitivati: "Što ćeš nakon diplome?"
— I, što ćeš nakon diplome? — pitao sam ga.
Žvačući zalogaj gavuna, odmahnuo je glavom. — A što mogu? Studiram
slikarstvo! Ako se čovjek počne oko toga brinuti, nitko više neće studirati
slikarstvo! To se ne radi za novac. I dakle ona kaže, ono: "Zašto se ne bi
vratio u Nagasaki i radio kao nastavnik likovnog?" Ona planira biti
nastavnica engleskog.
— Više nisi baš lud za njom, zar ne?
— Pa, ukratko — priznao je Itoh. — I tko, zaboga, želi biti nastavnik
likovnog? Neću cijeli jebeni život učiti tinejdžersku stoku kako se crta!
— To s tim nema veze — rekao sam ja. — Zar ne misliš da bi trebao
prekinuti s njom? I zbog nje i zbog sebe.
— Naravno da bih trebao. Ali ne znam kako bih joj to rekao. Ona planira
cijeli život provesti sa mnom. Kako joj, kvragu, mogu reći: "Hej, trebali
bismo prekinuti. Više te ne volim"?
Pili smo Chivas bez leda, a kad nam je nestalo gavuna, narezali smo
krastavce i celer i umakali ih u miso. Dok su mi među zubima hrskale
kriške krastavca, sjetio sam se Midorina oca, a to me podsjetilo kako mi je
život jednoličan i bljutav bez Midori, pa sam se gadno oneraspoložio.
Nisam ni shvatio, a ona mi je postala silno važna.
— Imaš ti curu? — pitao je Itoh.
— Aha — rekao sam, a nakon pauze dodao — ali sad ne mogu biti s njom.
— Ali razumijete se, zar ne?
— Nadam se. Čemu inače sve? — rekao sam ja i nacerio se. Itoh je
utišanim glasom govorio o Mozartovoj veličini. Mozarta je znao napamet,
onako kako dječak sa sela poznaje brdske staze. Njegov otac obožavao je
glazbu i od najmlađeg ga je djetinjstva okružio njome. Ja nisam toliko znao
o klasičnoj glazbi, ali slušajući ovaj Mozartov koncert uz Itohove
inteligentne i osjećajne komentare ("To - taj dio", "A ovo?"), osjećao sam

kako me obuzima mir, prvi put nakon tako dugo vremena. Gledali smo
polumjesec kako visi nad parkom Inokašira i popili Chivas Regal do
posljednje kapljice. Fantastičan viski.
Itoh je rekao da mogu prespavati, ali ja sam mu rekao da imam nekog
posla, zahvalio na viskiju i otišao od njega prije devet. Na putu kući iz
govornice sam nazvao Midori. Na moje veliko iznenađenje ovaj se put
javila.
— Žalim — rekla je — ali ne želim sad s tobom razgovarati.
— Znam, znam. Ali ja ne želim da naš odnos ovako završi. Ti si mi jedna
od malobrojnih prijatelja, i boli me što te ne mogu vidjeti. Kad ću moći
razgovarati s tobom? Bar mi to reci.
— Kad se meni bude razgovaralo s tobom — rekla je.
— Kako si? — pitao sam.
— Dobro — rekla je i spustila slušalicu. Sredinom svibnja stiglo mi je
pismo od Reiko.
Hvala što tako često pišeš. Naoko vesele tvoja pisma. A i mene. Ne ljutiš
se što ih čitam, zar ne?
Oprosti što ti tako dugo nisam mogla odgovoriti. Da iskreno kažem, bila
sam malo iscrpljena, a nema ni dobrih vijesti. Naoko nije dobro. Neki dan
došla joj je mama iz Kobea. Nas četvero - ona, Naoko, doktor i ja - dugo
smo razgovarali, i došli do zaključka da Naoko neko vrijeme mora boraviti
u pravoj bolnici, na intenzivnom tretmanu, a onda će se možda vratiti
ovamo, ovisno o rezultatima. Naoko kaže da bi, ako je moguće, voljela
ostati tu i sama sebe izliječiti, i znam da će mi nedostajati i brinut ću se za
nju, ali činjenica je da ju je ovdje sve teže držati pod kontrolom. Uglavnom
je dobro, ali katkad joj osjećaji postanu iznimno nestabilni, a kad se to
dogodi, ne smijemo oka skidati s nje. Nitko ne može znati što je kadra
učiniti. Kad joj počnu te intenzivne epizode s glasovima, posve se zatvori u
sebe i samuje.
Zbog čega se i sama slažem kako je za Naoko najbolje da se neko vrijeme
liječi u pravoj ustanovi. Mrzim što to moram reći, ali to je sve što možemo.
Kao što sam ti već jednom rekla, strpljenje je najvažnije. Moramo
raspetljavati te zamršene konce jedan po jedan, ne gubeći nadu. Bez obzira
kako beznadno njezino stanje možda izgleda, prije ili kasnije naći ćemo taj
razmotani končić. Ako se nalaziš u mrklom mraku, možeš samo sjediti dok
ti se oči ne priviknu na tamu.

Dok ti ovo primiš, Naoko će već biti u drugoj bolnici. Žao mi je što ti
javljam kad je odluka već donesena, ali sve se dogodilo brzo. Nova bolnica
je vrlo dobra, s dobrim doktorima. Dolje ću ti napisati adresu: molim te, piši
joj tamo. I meni će javljati kako napreduje, pa ću ti javiti što saznam.
Nadam se da će vijesti biti dobre. Znam da će ti ovo biti teško, ali ne gubi
nadu. I premda Naoko više nije tu, molim te, piši katkad i meni. Do viđenja.
Toga proljeća napisao sam gomilu pisama: svaki tjedan jedno za Naoko,
nekoliko za Reiko, i još nekoliko za Midori. Pisao sam pisma u
predavaonici, pisao sam pisma za stolom kod kuće, s Galebicom u krilu,
pisao sam pisma za praznim stolovima tijekom stanke u talijanskom
restoranu. Osjećao sam se kao da pisanjem pisama držim na okupu
komadiće svoga raspadnutog života.
Midori sam pisao: Travanj i svibanj su za mene bili bolni, osamljeni
mjeseci jer nisam mogao razgovarati s tobom. Nisam imao pojma da
proljeće može biti tako bolno i osamljeno. Bolje imati tri veljače nego
ovakvo proljeće. Znam kako je sada prekasno da to kažem, ali super ti stoji
nova frizura. Stvarno je slatka. Sad radim u talijanskom restoranu, i kuhar
me naučio praviti izvrsne špagete. Volio bih ti ih uskoro skuhati.
Svaki dan išao sam na fakultet, radio u restoranu dva ili tri puta tjedno, s
Itohom razgovarao o knjigama i glazbi, pročitao nekoliko romana Borisa
Viana koje mi je posudio, pisao pisma, igrao se s Galebicom, kuhao
špagete, radio u vrtu, masturbirao misleći na Naoko, i pogledao puno
filmova.
Bila je već gotovo polovica lipnja kad je Midori počela razgovarati sa
mnom. Dva mjeseca jedno drugome nismo rekli ni riječ. Poslije jednog
predavanja sjela je kraj mene, naslonila bradu na ruku i ostala tako sjediti,
ništa ne govoreći. S druge strane prozora je kišilo - bio je to pravi pljusak,
kao u kišnoj sezoni, pljuštao je bez imalo vjetra, i namakao sve pod sobom.
Dugo nakon što su drugi studenti izmiljeli iz predavaonice Midori je ostala
sjediti kraj mene bez riječi. Onda je iz džepa na trapericama uzela cigaretu
Maribora, stavila je u usta i pružila mi šibice. Kresnuo sam šibicu i pripalio
joj cigaretu. Midori je napućila usnice i nježno mi puhnula oblak dima u
lice.
— Je li mi dobra frizura? — pitala je.
— Fantastična je.
— Koliko fantastična?

— Toliko da bi se od njene ljepote srušila sva stabla u svim šumama
svijeta.
— Zbilja tako misliš?
— Zbilja tako mislim.
Neko vrijeme nije skidala očiju s mojih, a onda mi je pružila desnu ruku.
Primio sam je. Izgledala je kao da joj je laknulo čak i više nego meni.
Otresla je pepeo na pod i digla se na noge.
— Idemo jesti. Umirem od gladi — rekla je.
— Kamo hoćeš da idemo? — pitao sam.
— U restoran robne kuće Takašimaja u Nihonbašiju.
— Zašto baš tamo?
— Tamo katkad volim otići, to je sve.
Pa smo podzemnom otišli do Nihonbašija. Sve je bilo gotovo pusto,
možda zato što je cijelog jutra kišilo. Miris kiše ispunio je cijelu veliku,
prostranu robnu kuću, i svi zaposlenici na licima su imali izraz tipa "A što
ćemo sad?" Midori i ja otišli smo u restoran u podrumu, i nakon što smo
pomno pregledali plastičnu hranu u izlogu, oboje smo se odlučili za
klasičnu hladnu platu s rižom, ukiseljenim povrćem, ribom na žaru,
tempurom i piletinom terijaki. 31 Unutra je bila sve samo ne gužva, iako je
bila sredina dana.
— Bože, kad li sam zadnji put ručao u restoranu robne kuće — pitao sam
se naglas, pijući zeleni čaj iz jedne od onih dopadljivih bijelih šalica kakve
se mogu naći samo u restoranima robnih kuća.
— Ja volim raditi ovakve stvari — rekla je Midori. — Ne znam, onda se
osjećam kao da radim nešto posebno. Vjerojatno me to podsjeća na
djetinjstvo. Roditelji me gotovo nikad nisu vodili u robne kuće.
— A ja potajno sumnjam da moji ništa drugo i nisu radili. Moja mama bila
je luda za robnim kućama.
— Blago tebi!
— O čemu ti to? Ja baš ne volim ići u robne kuće.
— Ne, hoću reći da ti je blago što im je bilo stalo do tebe pa su te svugdje
vodili.
— Pa, bio sam dijete — rekao sam.
— Kad sam ja bila mala, sanjala sam o tome da ću kad odrastem sama
otići u restoran u robnoj kući i jesti što god poželim. Kakav isprazan san!
Zar je zabavno natrpati puna usta riže na ovakvome mjestu ako si sam?

Hrana i nije tako sjajna, restoran je samo velik, prepun, zagušljiv i bučan.
No svejedno svako malo pomislim kako ću doći ovamo.
— Bio sam strašno usamljen ova dva mjeseca — rekao sam.
— Da, znam. Pisao si mi u pismima — rekla je Midori ravnim glasom. —
Nego, idemo jesti. Sad ne mogu ni o čemu drugome misliti.
Pojeli smo sve pržene, pečene i ukiseljene stvarčice u odvojenim
odjeljcima ukusnih lakiranih kutija u obliku polumjeseca, popili bistru juhu
iz lakiranih zdjela, te zeleni čaj iz onih bijelih šalica. Midori je nakon ručka
zapalila cigaretu. Kad je popušila, bez riječi je ustala i uzela kišobran. I ja
sam ustao i uzeo svoj.
— Kamo sad želiš ići? — pitao sam.
— Na krov, naravno. To je idući korak nakon ručka u restoranu robne
kuće.
Na krovu po kiši nije bilo nikoga, na odjelu za kućne ljubimce nije bilo
prodavača, a na kioscima i kućici za prodaju karata za dječji zabavni park
rolete su bile zatvorene. Otvorili smo kišobrane i počeli lutati među mokrim
drvenim konjima, vrtnim stolcima i štandovima. Bilo mi je nevjerojatno da
u Tokiju postoji tako pusto mjesto. Midori je rekla da želi pogledati kroz
teleskop, pa sam ubacio novčić i pridržao joj kišobran dok je ona škiljila
kroz okular.
U jednom kutu krova bio je natkriveni prostor za igru s nizom atrakcija za
djecu. Midori i ja sjeli smo jedno kraj drugoga na nekakvu platformu i
promatrali kako pada kiša.
— Reci, dakle — kazala je Midori. — Nešto mi želiš reći, znam.
— Neću se opravdavati — rekao sam — ali onaj put bio sam zbilja
potišten. Mozak mi je bio posve smućen. Ništa nisam registrirao. Ali kada
te više nisam mogao viđati, jedna stvar postala mi je kristalno jasna. Shvatio
sam da sam do tada uspio preživjeti jedino zato što sam u životu imao tebe.
Kad sam izgubio tebe, bol i samoća zbilja su me dotukli.
— Zar nemaš pojma kako su meni ova dva mjeseca bila bolna i usamljena
bez tebe? Ovo me sasvim zateklo. — Ne — rekao sam. — To mi nikad nije
palo na pamet. Mislio sam da si ljuta na mene i da me ne želiš vidjeti.
— Kako možeš biti takav idiot? Naravno da sam te željela vidjeti! Rekla
sam ti koliko mi se sviđaš! Kad se meni netko sviđa, onda mi se zbilja
sviđa. Kod mene ti to ne ide tako, čas mi se sviđaš, čas ne. Zar ni to ne znaš
o meni?
— Ma, da, ali...

— Zato sam bila tako ljuta na tebe! Htjela sam te dobro šutnuti nogom u
guzicu. Hoću reći, tako se dugo nismo vidjeli, a ti si bio tako odsutan jer si
mislio na tu drugu curu da mene nisi ni pogledaol Kako se ne bih naljutila?
Ali osim svega toga, dugo sam imala dojam da bi za mene bilo bolje kad
bih te se neko vrijeme klonila. Da raščistim neke stvari u glavi.
— Kakve stvari?
— Naš odnos, naravno. Došlo je dotle da mi je u društvu s tobom bilo
mnogo ljepše nego s njim. Hoću reći, zar ti to nije čudno? I komplicirano?
Naravno da mi se on još sviđa. Malo je samoživ i uskogrudan i donekle
fašist, ali ima mnogo dobrih strana, i on je prvi muškarac za kojega sam se
ozbiljno zainteresirala. Ali ti, no, ti mi značiš nešto posebno. Kad sam s
tobom osjećam da je sve onako kako treba biti. Vjerujem u tebe. Sviđaš mi
se. Ne želim te pustiti. Postajala sam sve zbunjenija, pa sam otišla k njemu i
pitala ga što da učinim. Rekao mi je da se prestanem viđati s tobom. Rekao
je, ako se kanim viđati s tobom, neka onda raskinem s njim.
— I što si učinila?
— Raskinula sam s njim. Samo tako. — Midori je stavila cigaretu
Maribora u usta, zaklonila je rukom i zapalila, te uvukla dim.
— Zašto?
— Zašto?! — vrisnula je. — Jesi li ti lud? Znaš engleski konjunktiv,
razumiješ trigonometriju, možeš čitati Marxa, a ne znaš odgovor na tako
jednostavno pitanje? Zašto uopće moraš pitati? Zašto prisiljavaš djevojku
da takvo što kaže? Ti mi se sviđaš više nego on, to je sve. Voljela bih da
sam se zaljubila u nekoga malo zgodnijeg, naravno. Ali nisam. Zaljubila
sam se u tebe.
Pokušao sam nešto reći, ali osjećao sam kako mi riječi zastaju u grlu.
Midori je bacila cigaretu u lokvicu. — Daj molim te makni taj izraz s lica!
Rasplakat ćeš me. Ne brini se, ja znam da ti voliš drugu. Ništa ne očekujem
od tebe. Ali bar me možeš zagrliti. Ova dva mjeseca bilo mi je gadno.
Otvorio sam kišobran pa smo otišli iza igraonice i čvrsto se zagrlili. Naša
tijela uprla su se jedno o drugo, i usnice su nam se spojile. Miris kiše lijepio
se za njezinu kosu i traper jaknu. Djevojačka tijela tako su meka i topla!
Osjećao sam kako se njezine grudi tiskaju o moja prsa kroz odjeću. Kad
sam posljednji put osjetio tjelesni dodir nekog ljudskog bića?
— Onaj dan kad sam te posljednji put vidjela, te večeri sam razgovarala s
njim i prekinuli smo — rekla je Midori.

— Volim te — rekao sam joj. — Iz dna duše. Nikad te više ne želim
pustiti. Ali ja tu ne mogu ništa. Ne mogu napraviti taj potez.
— Zbog nje? Kimnuo sam glavom.
— Reci mi, jesi li spavao s njom?
— Jednom. Prije godinu dana.
— I od onda je nisi vidio?
— Jesam, dvaput. Ali ništa nismo radili.
— Zašto? Zar te ne voli?
— Teško je to reći — rekao sam. — Vrlo je komplicirano. I zbrkano. I
traje već jako dugo. Ne znam više što je što. A ne zna ni ona. Samo znam da
imam odgovornost kao čovjek, i ne mogu joj okrenuti leđa. Tako mi se bar
sada čini. Čak i ako me ona ne voli.
— Daj da ti samo jedno kažem, Vatanabe — rekla je Midori, prislanjajući
obraz uz moj vrat. — Ja sam prava, živa djevojka, u žilama mi kola prava,
topla krv. Ti me držiš u naručju, i ja ti govorim da te volim. Spremna sam
učiniti sve što mi ti kažeš. Možda sam malo luda, ali dobra sam cura, i
poštena, i marljiva, i prilično sam zgodna, imam lijepe cice, dobro kuham, a
otac mi je ostavio zakladu. Hoću reći, sjajna sam prilika, zar ne? Ako me ti
ne uzmeš, na kraju ću otići nekamo drugamo.
— Treba mi vremena — rekao sam. — Treba mi vremena da promislim i
sve posložim u glavi, da donesem odluku. Oprosti, ali to je sve što sada
mogu reći.
— Da, ali ti mene zbilja voliš iz dna duše, zar ne? I nikad me više ne želiš
pustiti, zar ne?
— To sam rekao i to mislim.
Midori se odmaknula od mene s osmijehom na licu. — Dobro, čekat ću!
Vjerujem ti — rekla je. — Ali kad me uzmeš, uzet ćeš samo mene. I kad me
držiš u naručju, mislit ćeš samo na mene. Je li to jasno?
— Savršeno sam razumio.
— Briga me što ćeš mi učiniti, ali ne želim da me povrijediš. Toga mi je u
životu bilo dosta. Više nego dosta. Sada želim biti sretna.
Privukao sam je bliže i poljubio u usta.
— Baci taj prokleti kišobran i zagrli me objema rukama - čvrsto! — rekla
je.
— Ali bit ćemo mokri do gole kože!
— Pa što onda? Prestani razmišljati i čvrsto me zagrli! Puna dva mjeseca
čekam na ovo! Spustio sam kišobran i zagrlio je na kiši. Jednoličan šum

guma s autoceste omotao nas je poput magle. Kiša je padala bez prestanka,
bez zvuka, natapajući njezinu i moju kosu, i poput suza tekla niz naše
obraze, po njezinoj traper jakni i mojoj žutoj najlonskoj vjetrovci, te se
širila u tamnim mrljama.
— A da se vratimo pod krov? — pitao sam.
— Dođi k meni. Nikoga nema doma. Ovako ćemo se oboje prehladiti.
— Istina je.
— Ovo je kao da smo upravo preplivali rijeku — rekla je Midori,
smiješeći se. — Kakav dobar osjećaj!
Na odjelu rublja kupili smo povelik ručnik i naizmjence otišli u zahod
obrisati kosu. Onda smo sjeli na podzemnu, i doplativši karte otišli do
njezina stana u Miogadaniju. Pustila me da se istuširam prvi, a onda je
otišla i ona. Dok se moja odjeća sušila, Midori mi je posudila da odjenem
kupaći ogrtač, a ona se presvukla u polo majicu i suknju. Sjeli smo za
kuhinjski stol popiti kavu.
— Pričaj mi o sebi — rekla je Midori.
— Što o sebi?
— Hmm, ne znam, što mrziš?
— Piletinu i spolne bolesti i brijače koji previše govore.
— Što još?
— Samotne travanjske noći i čipkaste tabletiće za telefon.
— Što još?
Odmahnuo sam glavom. — Ničega se više ne mogu sjetiti.
— Moj dečko - hoću reći, moj bivši dečko - imao je gomilu stvari koje je
mrzio. Recimo, kad ja nosim prekratke suknje, ili kad pušim, ili što se
prebrzo napijem, ili kad govorim gadosti, ili kada kritiziram njegove
prijatelje. Dakle, ako ti se išta na meni ne sviđa, samo reci, pa ću vidjeti što
mogu.
— Ničega se ne mogu sjetiti — rekao sam nakon kraćeg razmišljanja. —
Nema ničega.
— Zbilja?
— Sviđa mi se sve što obučeš, i sviđa mi se što činiš i govoriš i kako
hodaš i kako se napiješ. Sve.
— Hoćeš reći, zbilja sam u redu ovakva kakva sam?
— Ne znam kako bi se mogla promijeniti, pa si valjda dobra takva.
— Koliko me voliš? — pitala je Midori.

— Dovoljno da se svi tigrovi na svijetu otope i postanu kao maslac —
rekao sam.
— Ludnica — rekla je ona s notom zadovoljstva u glasu. — Bi li me opet
zagrlio? Legli smo u njezin krevet i zagrlili se, ljubeći se dok nam je zvuk
kiše punio uši. Onda smo razgovarali o svemu i svačemu, od nastanka
svemira do vlastitih sklonosti kad je riječ o tvrdoći kuhanih jaja.
— Pitam se što mravi rade kad pada kiša — rekla je Midori.
— Nemam pojma — rekao sam. — Oni su marljivi, pa vjerojatno tada
čiste kuću ili rade inventuru.
— Ako su tako marljivi, zašto ne evoluiraju? Isti su od pamtivijeka.
— Ne znam — rekao sam. — Možda im tjelesna građa nije pogodna za
evoluciju - za razliku od, recimo, majmuna.
— Hej, Vatanabe, puno ti stvari ne znaš. Ja sam mislila da znaš sve.
— Svijet je velik — rekao sam.
— Planine su visoke, a mora duboka — rekla je Midori. Gurnula mi je
ruku ispod kupaćeg ogrtača i napipala moj nabrekli penis. Progutavši
knedlu, rekla je — Hej, Vatanabe, šalu na stranu, ovo neće ići. Ja nikad ne
bih mogla primiti ovakvu veliku, tvrdu stvar. Nema šanse.
— Šališ se — rekao sam s uzdahom.
— Aha — rekla je ona, kikoćući se. — Ne brini se. Sve će biti u redu.
Sigurno će ući. Ovaj, mogu li pogledati?
— Samo izvoli.
Midori se zavukla ispod pokrivača i sveg me isprepipala, nategnula kožu
mog penisa, odvagnula težinu mojih testisa na dlanu. Onda je provirila van i
uzdahnula. — Savršeno! — rekla je. — Ne laskam ti! Stvarno mi je
savršen!
— Hvala — rekao sam osjećajući čistu zahvalnost.
— Ali zbilja, Vatanabe, ti to ne želiš raditi sa mnom, zar ne - dok sve to ne
riješiš?
— Nema šanse da ne želim s tobom — rekao sam. — Toliko to želim da
ću poludjeti. Ali to jednostavno ne bi bilo u redu.
— Kako si tvrdoglav! Da sam ja na tvome mjestu, jednostavno bih to
učinila - a onda bih poslije razmišljala.
— Je li?
— Samo se šalim — rekla je Midori slabašnim glasićem. — Vjerojatno ne
bih ni ja, da sam na tvome mjestu. I to volim kod tebe. To stvarno volim
kod tebe.

— Koliko me voliš? — pitao sam, ali nije odgovorila. Umjesto toga
stisnula se uz mene, prislonila mi usnice na bradavicu i počela micati ruku
kojom mi je obujmila penis. Prvo što mi je palo na pamet bilo je kako to
čini sasvim drukčije nego Naoko. Obje su bile nježne i divne, ali nešto je tu
bilo drukčije, pa je ovo djelovalo kao posve drukčije iskustvo.
— Hej, Vatanabe, kladim se da misliš na onu drugu curu.
— Ne mislim — slagao sam.
— Zbilja?
— Zbilja.
— Jer to bi mi zbilja bilo grozno.
— Ja ne mogu misliti ni na koga drugog — rekao sam.
— Hoćeš mi dirati grudi, ili dolje? — pitala je Midori.
— O, volio bih, ali radije ne. Ako učinimo sve to odjednom, bit će mi
previše. Midori je kimnula glavom i počela nešto šuškati pod pokrivačem,
te svukla gaćice i prislonila ih uz vršak mog penisa.
— Možeš svršiti u njih — rekla je.
— Ali uprljat ću ih.
— Daj prestani! Rasplakat ćeš me — rekla je Midori, kao da je na rubu
suza. — Samo ih trebam oprati. Zato se nemoj suzdržavati, svrši kad god
hoćeš. Ako se brineš za moje gaćice, kupi mi nove. Ili nećeš moći svršiti jer
su moje?
— Ma kakvi — rekao sam.
— Hajde onda, idemo.
Kad sam svršio, Midori je pažljivo razgledala moju spermu. — Uau,
koliko toga ima!
— Previše?
— Ma ne, ludice, u redu je. Samo ti svršavaj koliko hoćeš — rekla je s
osmijehom. Onda me poljubila.
Navečer je Midori otišla u kupnju i skuhala večeru. Jeli smo za kuhinjskim
stolom, tempuru i rižu s graškom, i sve zalili pivom.
— Jedi puno da imaš puno sperme — rekla je Midori. — Onda ću ja biti
ljubazna i pomoći ću ti da je se riješiš.
— Hvala lijepa — rekao sam.
— Znam ja svakakve načine. Učila sam iz ženskih časopisa dok smo još
imali knjižaru. Jednom su imali specijalno izdanje o tome kako se brinuti
oko muža da te ne bi varao dok si trudna i ne možeš se seksati. Ima gomila
načina. Hoćeš da iskušamo?

— Jedva čekam — rekao sam.
Nakon što sam se rastao od Midori, na postaji sam kupio novine, ali kad
sam ih u vlaku otvorio, shvatio sam da nemam ama baš nikakvu želju da ih
čitam, i zapravo nisam ni shvaćao što piše. Samo sam bio u stanju zuriti u
nerazumljivu tiskanu stranicu i pitati se što će mi se sada dogoditi, i kako će
se stvari oko mene promijeniti. Osjećao sam kako svijet svako malo
podrhtava. Duboko sam uzdahnuo i zažmirio. Što se tiče onoga što sam toga
dana učinio, ni najmanje se nisam kajao; zasigurno sam znao da, kad bih
sve morao ispočetka, ovaj bih dan proživio na posve isti način. Čvrsto bih
grlio Midori na kišnom krovu; smočio bih se s njom do gole kože; i
dopustio bih da me u krevetu prstima dovede do vrhunca. U to nisam
sumnjao. Volio sam Midori, i bio sam sretan što mi se vratila.
Nas dvoje možemo uspjeti, to je bilo sigurno. Kao što je sama Midori
rekla, ona je prava, živa djevojka kojoj žilama teče krv, i svoje je toplo
tijelo predavala mome naručju. To je bilo sve što sam mogao učiniti kako
bih potisnuo snažnu želju da je skinem do gola, raskrilim njezino tijelo i
utonem u njezinu toplinu. Nikako se nisam mogao natjerati da je zaustavim
jednom kad mi je uhvatila penis i počela micati ruku. Htio sam da mi to
čini, ona je to htjela, i bili smo zaljubljeni. Tko je to mogao spriječiti? Bila
je to istina: volio sam Midori. I vjerojatno sam to već neko vrijeme znao.
Samo sam jako dugo izbjegavao taj zaključak.
Problem je bio u tome što takav razvoj događaja nikako nisam mogao
objasniti Naoko. To bi u svakom času bilo dovoljno teško, ali sad kad je bila
u ovakvom stanju, nikako joj nisam mogao reći da sam se zaljubio u drugu
djevojku. A osim toga, ja sam još volio Naoko. Koliko god uvrnuta ta
ljubav bila, volio sam je. Negdje u sebi još sam čuvao široko, otvoreno
prostranstvo, nedirnuto, samo za Naoko.
Mogao sam jedino napisati Reiko pismo i sve priznati, potpuno iskreno.
Kod kuće sam sjeo na verandu, promatrao kako noćna kiša lije na vrt, i
slagao rečenice u glavi. Onda sam otišao do stola i napisao pismo. Gotovo
mi je nepodnošljivo što ti sada moram pisati ovakvo pismo, počeo sam.
Ukratko sam opisao svoj odnos s Midori i objasnio što se toga dana
dogodilo.
Uvijek sam volio Naoko, i još je volim. Ali ovo što postoji između Midori
i mene na neki je način odlučeno i konačno. To ima neku neodoljivu snagu
koja me vuče u budućnost. Prema Naoko osjećam silno mirnu, nježnu i
čistu ljubav, ali ono što osjećam prema Midori posve je drukčiji osjećaj. On

samostalno stoji i hoda, živi i diše, vibrira i drma same temelje moga bića.
Ne znam što ću. Zbunjen sam. Ne želim se opravdavati, ali vjerujem da sam
živio što sam iskrenije mogao. Nikad nikome nisam lagao, i godinama sam
se trudio ne povrijediti ljude. No ipak sam se sada našao u ovom labirintu
koji me baca tamo-amo. Kako je to moguće? Ne mogu to objasniti. Ne
znam što da učinim. Možeš li mi ti reći, Reiko? Samo se tebi mogu obratiti
za savjet.
Te večeri poslao sam pismo preporučenom poštom.
Reikin odgovor stigao je pet dana kasnije, s datumom 17. lipnja.
Da počnem s dobrim vijestima. Naoko se oporavlja mnogo brže nego što
je itko mogao očekivati. Jednom sam s njom razgovarala telefonom, i
govorila je krajnje lucidno. Možda će se čak ubrzo ovamo vratiti. A sad o
tebi.
Mislim da sve shvaćaš preozbiljno. Divno je što voliš nekoga, i ako je ta
ljubav iskrena, nitko se neće gubiti u labirintu. Moraš imati više vjere u
sebe.
Moj savjet vrlo je jednostavan. Kao prvo, ako te ta Midori tako snažno
privlači, prirodno je da si se u nju zaljubio. To može završiti dobro, a i ne
mora. Ali takva je ljubav. Kad se zaljubiš, prirodno je da se predaš. Tako ja
mislim. To je jednostavno oblik iskrenosti.
Kao drugo, što se tiče pitanja trebaš li spavati s Midori ili ne, to sam moraš
odlučiti. Ja tu ništa ne mogu reći. Razgovaraj s Midori i dođi do vlastitog
zaključka, onako kako se tebi čini najbolje.
Kao treće, nemoj to reći Naoko. Ako se stvari razviju do te mjere da joj
svakako budeš morao reći, onda ćemo ti i ja zajedno smisliti neki dobar
plan. Zasad samo šuti. Prepusti to meni.
Četvrta stvar koju moram reći jest da si za Naoko bio takav izvor snage da
čak i ako prema njoj više ne gajiš ljubavne osjećaje, još joj umnogome
možeš pomoći. Dakle, ne mozgaj o tome i ne razbijaj glavu na taj svoj
superozbiljan način. Svi mi (a pod time mislim svi, i normalni i ne tako
normalni) nesavršena smo ljudska bića koja žive u nesavršenu svijetu. Ne
živimo s mehaničkom preciznošću bankovnog računa niti mjerimo svoje
linije i kutove ravnalima i kutomjerima. Imam li pravo?
Meni se čini da je ta Midori sjajna cura. Već iz tvog pisma razumijem
zašto te privukla. A razumijem i zašto te privlači Naoko. U tome nema
ničega grešnog. Takve se stvari stalno događaju u ovom našem velikom
svijetu. To je kao da čamcem isploviš na prekrasno jezero po divnom danu,