Haruki Murakami - Norveska suma

— A sada ti reci meni — rekla je. — Zašto se nisi javio danas kad su
prozivali? Ti jesi Vatanabe, zar ne? Toru Vatanabe?
— Taj sam.
— Zašto se onda nisi javio?
— Danas mi nije bilo do toga.
Opet je skinula naočale, spustila ih na stol, i pogledala me kao da gleda u
kavez neke rijetke životinje u zoološkom vrtu. — "Danas mi nije bilo do
toga." Zvučiš kao Humphrev Bogart. Hladnokrvno. Opasno.
— Ne budi smiješna. Ja sam običan dečko, kao i svi drugi. Žena mi je
donijela kavu i stavila je na stol. Otpio sam ne dodavši šećer i mlijeko.
— Pogledaj ti to. Piješ sasvim crnu.
— Nema to veze s Humphrevjem Bogartom — strpljivo sam objasnio. —
Jednostavno nisam za slatko. Mislim da si me sasvim pogrešno procijenila.
— Kako to da si tako pocrnio?
— Protekla dva tjedna sam planinario. S ruksakom. I vrećom za spavanje.
— Gdje si bio?
— Kanazava. Poluotok Noto. Sve do Niigate.
— Sam?
— Sam — rekao sam. — Tu i tamo bih našao neko društvo.
— Romantično društvo? Nove žene u dalekim krajevima?
— Romantično? Sad znam da si me pogrešno procijenila. Kako će dečko s
vrećom za spavanje na leđima i sav neobrijan naći neku romansu?
— Ti uvijek tako putuješ sam?
— A-ha.
— Voliš samoću? — pitala me, naslanjajući obraz na šaku.
— Putuješ sam, jedeš sam, sam sjediš u predavaonici...
— Nitko baš toliko ne voli biti sam. Ja samo ne želim sebe iznevjeriti da
nađem prijatelje, to je sve. To vodi u razočaranje.
Zataknuvši ručku naočala među usnice, promumljala je — "Nitko ne voli
biti sam. Ja samo mrzim razočaranje." Tu rečenicu možeš upotrijebiti ako
ikad budeš pisao autobiografiju.
— Hvala — rekao sam.
— Voliš zeleno?
— Zašto pitaš?
— Imaš zelenu košulju.
— Ne baš. Svejedno mi je što ću obući.

— "Ne baš. Svejedno mi je što ću obući." Super mi je kako govoriš. Kao
da razmazuješ gips, sve fino i glatko. Je li ti netko to već kazao?
— Nitko — rekao sam.
— Ja sam Midori — rekla je. — "Zelena". Ali zeleno mi grozno stoji.
Čudno, zar ne? Kao da sam ukleta, što kažeš? A sestra mi se zove Momoko:
"Breskva-djevojka".
— Stoji li njoj dobro ružičasto?
— Stoji joj fantastično*. Ona je rođena za ružičasto. To uopće nije fer.
Za Midorin stol stiglo je jelo, pa joj je dečko u jakni od raa-drasa doviknuo
— Hej, Midori, dođi, navali! — Mahnula mu je kao da želi reći: "Znam."
— Reci — kazala je — hvataš li ti bilješke? Iz Drame?
— Hvatam.
— Neugodno mi je pitati, ali možeš li mi ih posuditi? Dvaput sam izostala,
a ne poznajem nikoga u razredu.
— Nema problema — rekao sam, izvlačeći bilježnicu iz torbe. Provjerivši
da nisam unutra napisao ništa privatno, pružio sam je Midori.
— Hvala — rekla je. — Dolaziš prekosutra na predavanje? -Aha.
— Možemo se naći ovdje u podne. Vratit ću ti bilježnicu i častim te
ručkom. Osim...ako te, recimo, kad ne jedeš sam počne boljeti želudac.
— Ne počne — rekao sam. — Ali ne moraš me častiti ručkom samo zato
što sam ti posudio bilježnicu.
— Bez brige — rekla je. — Ja volim častiti ljude ručkom. Nego, a da
nekamo to zapišeš? Nećeš zaboraviti?
— Neću. Prekosutra. U dvanaest. Midori. Zelena.
S drugog stola netko je povikao — Brže, Midori, ohladit će ti se jelo!
Ne obraćajući pozornost na dozivanje, pitala me — Jesi li uvijek tako
govorio?
— Mislim da jesam — rekao sam. — Nikad prije nisam primijetio. — I
doista, nitko mi nikad nije rekao da govorim drukčije.
Nekoliko sekunda činilo se da o nečemu mozga. Onda je ustala,
nasmiješila se i vratila za svoj stol. Mahnula mi je dok sam prolazio kraj
njihova stola, ali ostalo troje jedva da su me pogledali.
U srijedu u podne u restoranu nije bilo ni traga od Midori. Namjeravao
sam popiti pivo dok je čekam, ali restoran se počeo puniti čim je stiglo moje
piće, pa sam naručio ručak i počeo jesti sam. Završio sam u 12.35, ali
Midori niotkuda. Plativši račun, izišao sam i otišao do malenog svetišta na
drugoj strani ulice, gdje sam sjeo na kamene stube i čekao da mi se glava

razbistri i da Midori dođe. U jedan sat sam odustao i otišao u knjižnicu
čitati. U dva sam otišao na predavanje iz njemačkoga.
Kad je završilo, pošao sam do studentske referade i potražio Midorino ime
na popisu studenata Povijesti drame. Jedina Midori u grupi bila je Midori
Kobajaši. Zatim sam prelistao kartice studentskih dosjea i pronašao adresu i
telefonski broj Midori Kobajaši koja se upisala na fakultet 1969. Živjela je
u sjeverozapadnom predgrađu Tošima, s obitelji. Ušao sam u telefonsku
govornicu i okrenuo taj broj.
Javio se neki čovjek. — Knjižara Kobajaši. — Knjižara Kobajaši?
— Oprostite na smetnji — rekao sam — ali je li Midori možda doma?
— Nije — rekao je.
— Mislite da je možda na fakultetu?
— Hmm, ne, vjerojatno je u bolnici. Tko je treba, molim? Umjesto da
odgovorim, zahvalio sam mu i spustio slušalicu.
Bolnici? Da se nije ozlijedila, ili razboljela? Ali čovjek je to rekao bez i
najmanjeg znaka zabrinutosti. "Vjerojatno je u bolnici", rekao je, bezbrižno
kao da je rekao: "U ribarnici je." Razmatrao sam nekoliko drugih
mogućnosti dok mi i samo razmišljanje nije postalo previše problematično,
a onda sam se vratio u dom i ispružio na krevet da čitam Lorda Jima, kojega
sam posudio od Nagasave. Kad sam pročitao, otišao sam u njegovu sobu da
mu ga vratim.
Nagasava je upravo bio krenuo u menzu, pa sam s njim otišao na večeru.
— Kako su prošli ispiti? — pitao sam. U kolovozu je održan drugi krug
ispita višeg stupnja za Ministarstvo vanjskih poslova.
— Isto kao i uvijek — rekao je Nagasava kao da to nije ništa. — Odeš,
položiš. Grupne rasprave, razgovori...ko kad ševiš žensku.
— Drugim riječima, lako — rekao sam. — Kad će vas obavijestiti?
— Početkom listopada. Ako prođem, idemo na veliku večeru.
— I reci, kakvi dečki stignu do drugog kruga? Sve superstarovi kao ti?
— Ne budi glup. Sve sami idioti. Idioti ili čudaci. Ja bih rekao da 95%
dečki koji žele biti birokrati ne vrijede ni golo govno. Ne šalim se. Jedva
znaju čitati.
— Zašto ti onda hoćeš raditi u Ministarstvu vanjskih?
— Ima puno razloga — rekao je Nagasava. — Za početak, fora mi je raditi
vani. Ali najviše zato da testiram svoje sposobnosti. A ako sebe želim
testirati, onda ću to učiniti u najvećoj mogućoj areni - nacionalnoj. Zanima

me koliko se visoko mogu popeti, koliko moći mogu osvojiti u tom luđački
velikom birokratskom sustavu. Kužiš?
— Zvuči kao neka igra.
— To i jest igra. Briga mene za moć i novac kao takve. Zbilja, briga me.
Možda sam sebičnjak i gad, ali takva sranja meni su posve ravna. Mogao
bih biti zen svećenik. Ali ono što imam jest radoznalost. Želim vidjeti što
mogu postići u velikom opasnom svijetu.
— A "ideali" te ne zanimaju, pretpostavljam?
— Nimalo. Život ne traži ideale. Traži standarde ponašanja.
— Ali može se živjeti i na mnogo drugih načina, zar ne? — pitao sam.
— Tebi se sviđa moj način života, zar ne?
— To sad nema veze — rekao sam. — Ja nikad ne bih mogao upisati
Tokijsko sveučilište; ne mogu spavati s kojom god curom poželim kad god
mi dođe; ne znam razgovarati; ljudi mi se ne dive; nemam curu; i neće mi
se otvoriti svijet kada dobijem diplomu iz književnosti na drugorazrednom
privatnom fakultetu. Kakve ima veze što mi se sviđa tvoj način života?
— Hoćeš reći da mi zavidiš na mom načinu života?
— Ne zavidim — rekao sam. — Navikao sam se biti ovo što jesam. I
zapravo me boli neka stvar za Tokijsko sveučilište ili Ministarstvo vanjskih
poslova. Zavidim ti jedino što imaš takvu gala curu kao što je Hatsumi.
Nagasava je ušutio i nastavio jesti. Kad smo večerali, rekao je — Znaš,
Vatanabe, imam dojam da ćemo se, možda deset-dvadeset godina nakon što
odavde iziđemo, opet negdje sresti. I mislim da ćemo na neki način biti
povezani.
— Zvuči kao Dickens — rekao sam s osmijehom.
— Pa, malo da — rekao je, uzvraćajući mi osmijeh. — Ali mene
predosjećaj obično ne prevari.
Izišli smo iz blagovaonice i otišli van u bar. Ondje smo pili do poslije
devet.
— Reci, Nagasava — pitao sam — što je u tvom životu "standard
ponašanja"?
— Smijat ćeš se ako ti kažem — rekao je.
— Neću.
— Dobro — rekao je. — Biti gospodin.
Nisam se nasmijao, ali zamalo sam pao sa stolca. — Biti gospodin?
Gospodin?
— Čuo si me.

— Što to znači "biti gospodin"? Kako ti to definiraš?
— Gospodin je onaj tko ne čini ono što bi htio, nego ono što treba učiniti.
— Ti si najčudniji tip kojega sam ikad upoznao — rekao sam.
— A ti si najnormalniji tip kojega sam ja ikad upoznao — rekao je on. I
platio za obojicu. I idući tjedan otišao sam na predavanje iz drame, ali i
dalje ni traga od Midori Kobajaši. Nakon što sam brzo pogledom preletio
po prostoriji i uvjerio se da je nema, kao i obično sjeo sam u prvu klupu i
počeo pisati pismo Naoko dok sam čekao da dođe profesor. Pisao sam o
svojim putovanjima preko ljeta - cestama po kojima sam hodao, gradovima
kroz koje sam prolazio, ljudima koje sam upoznao. I svake noći mislio sam
na tebe. Sad kad te više ne mogu viđati, shvaćam koliko mi trebaš. Fakultet
je neopisivo dosadan, ali radi samodiscipline idem na sva predavanja i
radim sve propisane zadaće. Sve mi se čini bez smisla otkako si otišla.
Volio bih s tobom lijepo i dugo popričati. Ako je moguće, volio bih te
posjetiti u sanatoriju, da se vidimo na nekoliko sati. I, ako je moguće, volio
bih da prošećemo, jedno kraj drugoga, onako kako smo nekoć šetali. Molim
te, pokušaj odgovoriti na ovo pismo - makar samo kratkom porukom. Neće
mi smetati.
Ispisao sam četiri lista, savio ih, umetnuo u omotnicu i adresirao na
Naoko, preko obitelji.
Profesor je već bio stigao i sad je brisao znoj s čela dok nas je prozivao.
Bio je to nizak čovjek žalobna izgleda, a hodao je uz pomoć metalnog
štapa. Premda ne baš zabavna, predavanja su na njegovu kolegiju uvijek
bila dobro pripremljena i korisna. Nakon što je komentirao kako je vrijeme
užasno vruće, počeo je govoriti o uporabi deus ex machina kod Euripida i
objasnio kako je pojam "boga" kod Euripida bio drukčiji nego kod Eshila i
Sofokla. Govorio je nekih petnaest minuta, kad su se najednom otvorila
vrata predavaonice i ušla je Midori. Na sebi je imala tamnoplavu sportsku
majicu, bež pamučne hlače i svoje uobičajene sunčane naočale. Nakon što
je profesoru dobacila neku vrstu ispričnog pogleda, sjela je kraj mene. Onda
je iz torbe uzela bilježnicu - moju bilježnicu - i pružila mi je. Unutra sam
našao poruku: Oprosti za srijedu. Ljutiš li se?
Prošlo je pola predavanja i profesor je upravo na ploči crtao shemu grčke
pozornice, kad su se opet otvorila vrata i ušla su dva studenata s kacigama.
Izgledali su kao neki par komedijaša, jedan visok, mršav i blijed, a drugi
nizak, debeljuškast i crnomanjast, s dugom bradom koja mu nije dobro
pristajala. Onaj visoki imao je pune ruke političko-propagandnih letaka.

Niski je prišao profesoru i rekao, prilično pristojno, da žele drugu polovicu
njegova predavanja iskoristiti za političku raspravu, i nadaju se da će
surađivati, dodavši — Svijet je pun problema koji su mnogo aktualniji i
relevantniji od grčke tragedije. — Bila je to više objava nego molba.
Profesor je odgovorio — Cisto sumnjam da u svijetu postoje problemi koji
bi bili mnogo aktualniji i relevantniji od grčke tragedije, ali vi me nećete
slušati, pa prema tome činite kako želite.
— Uhvativši se za rub stola, spustio je noge na pod, uzeo štap i šepajući
izišao iz učionice.
Dok je visoki student dijelio letke, onaj debeljuškasti popeo se na podij i
počeo držati prodiku. Letci su bili puni uobičajenih slogana za naivčine:
"srušimo lažne izbore za fakultetskog predsjednika!" "zbijmo redove za
novi svefakultetski štrajk!" "uništimo imperijalno-obrazovno-industrijski
kompleks!" Ono što su govorili nije mi smetalo, ali pisanje im je bilo
problematično. U sloganima nije bilo ničega što bi pobudilo povjerenje niti
uzbudilo strasti. A i debeljkov govor bio je jednako loš — stara pjesma s
drukčijim riječima. Pravi neprijatelj ove ekipe nije bila državna vlast, nego
nedostatak mašte.
— Idemo odavde — rekla je Midori.
Kimnuo sam i ustao, te smo krenuli prema vratima. Debeljko mi je u tom
trenutku nešto rekao, ali nisam ga razumio. Midori mu je mahnula i rekla —
Vidimo se.
— Hej, jesmo li mi kontrarevolucionari? — pitala me Midori kad smo
izišli. — Hoće li nas objesiti na telefonske stupove ako revolucija uspije?
— Idemo prvo ručati, za svaki slučaj.
— Dobro. Želim te odvesti u jedan restoran. Ali malo je daleko. Imaš
vremena?
— Aha. Slobodan sam do predavanja u dva.
Midori me autobusom odvela u Jotsuju i uvela u fini restoran gdje su kao
specijalitet služili ručak u kutijama, na zaklonjenome mjestu odmah iza
postaje. Čim smo sjeli, poslužili su nam juhu i dnevni meni u četvrtastim,
crveno lakiranim kutijama. Za ovakav je ručak vrijedilo sjesti na bus.
— Odlična hrana — rekao sam.
— I jeftina. Dolazim ovamo još od škole. Moja bivša škola je tu blizu, u
ulici. Bili su jako strogi, morali smo bježati da dođemo ovamo. Ako bi te
uhvatili da jedeš vani, dobio bi ukor.

Bez naočala su Midorine oči izgledale malo pospanije nego prošli put. Kad
se nije poigravala uskom srebrnom narukvicom na lijevoj ruci, trljala je
krajičak oka vrhom malog prsta.
— Umorna si? — pitao sam.
— Malo. Ne spavam dovoljno. Ali dobro sam, ne brini se — rekla je. —
Oprosti za ono neki dan. Iskrsnulo mi je nešto važno i nisam se mogla
izvući. Odjednom, ujutro. Htjela sam te nazvati u restoran, ali nisam se
sjećala imena, a nisam znala tvoj kućni broj. Jesi li dugo čekao?
— Nije problem. Imam ja puno vremena.
— Puno?
— Daleko više nego što mi treba. Kad bih ti bar mogao dati malo da se
naspavaš. Midori je naslonila obraz na ruku i nasmiješila mi se. — Kako si
dobar.
— Nisam dobar. Samo imam vremena na bacanje — rekao sam. — Nego,
taj dan sam te zvao kući i rekli su mi da si u bolnici. Nešto nije u redu?
— Zvao si me doma? — pitala je, a između obrva joj se stvorila tanka
borića. — Odakle ti moj broj?
— Našao sam ga u studentskoj referadi. To se može.
Kimnula je jednom-dvaput i počela se opet poigravati narukvicom. — Ja
se toga nikad ne bih sjetila. Vjerojatno sam i ja mogla pronaći tvoj. Nego,
za bolnicu ću ti reći drugi put. Sad mi se ne da. Oprosti.
— Nema veze. Nisam htio biti znatiželjan.
— Nisi. Samo sam malo umorna. Kao majmun na kiši.
— Zar ne bi trebala onda poći kući da malo odspavaš?
— Ne sad. Idemo.
Odvela me do svoje bivše škole, nekoliko minuta hoda od Jotsuje.
Kad smo prolazili kraj postaje, pomislio sam na Naoko i naše beskrajne
šetnje. Sve je tu počelo. Shvatio sam, da nisam te svibanjske nedjelje
naletio na Naoko u vlaku, moj život bio bi posve drukčiji nego što je sad.
Ali onda sam se predomislio: ne, čak i da se toga dana nismo sreli, moj
život možda uopće ne bi bio drukčiji. Morali smo se sresti. Ako ne tada,
onda neki drugi put. Nisam imao nikakve osnove da tako mislim: to je bio
samo osjećaj.
Midori Kobajaši i ja sjedili smo u parku na klupi i gledali njezinu bivšu
školu. Po zidovima se penjao bršljan, a pod strehama su se skupljali
golubovi, odmarajući krila. Bila je to lijepa stara građevina s duhom. Na

igralištu je stajao veliki hrast, a odmah kraj njega dizao se stup bijelog
dima. U ljetnom sumraku dim je djelovao meko i mutno.
— Znaš li od čega je taj dim? — pitala me Midori iznenada.
— Nemam pojma — rekao sam.
— Pale higijenske uloške.
— Stvarno? — nisam znao što drugo reći.
— Uloške, tampone, takve stvari — rekla je s osmijehom. — To je ipak
ženska škola. Stari kućepazitelj ih kupi iz svih posebnih kanti i pali u peći.
Odatle dim.
— Uau.
— Da, to bih i ja rekla sama sebi kad god bih iz učionice kroz prozor
vidjela da se diže dim. "Uau." Samo razmisli: u školi je bilo gotovo tisuću
djevojaka. Recimo da ih je 900 već dobilo menstruaciju, i možda ih petina u
svako doba ima krvarenje: 180 djevojaka. Dakle, svaki dan u kantama ima
uložaka od sveukupno 180 djevojaka.
— Valjda - ali nisam baš siguran za račun.
— No, puno je. 180 cura. Što misliš, kako je to skupljati i paliti toliko tih
stvari?
— Ne mogu zamisliti — rekao sam. Kako sam mogao zamisliti kako je
tome starcu? Midori i ja nastavili smo gledati dim.
— Zapravo nisam htjela ići u ovu školu — rekla je Midori. Malo je
zatresla glavom. — Htjela sam ići u sasvim normalnu državnu školu s
normalnim ljudima gdje bih se mogla opustiti i zabaviti kao svaki normalan
tinejdžer. Ali moji roditelji su mislili da će fino djelovati ako budem išla u
otmjenu školu. Oni su me ovamo uvalili. Znaš već: tako ti je to kad se
iskažeš u osnovnoj. Nastavnica kaže roditeljima: "S takvim ocjenama
morala bi ići tu i tu." I tako sam završila ovdje. Išla sam tu šest godina, i
nikad mi se nije sviđalo. Stalno sam mislila kako ću otići. A znaš, imam
pohvalnice što nikad nisam zakasnila ni izostala ni dana iz škole. Toliko
sam je mrzila. Shvaćaš?
— Ne, ne shvaćam.
— Zato što sam je toliko mrzila. Nisam htjela pustiti da me pobijedi. Da
sam jednom pustila da me sredi, bila bih gotova. Bojala sam se da ću onda
padati sve niže i niže.
Znala sam se odvući u školu s temperaturom 39,5. Nastavnica me pitala
jesam li bolesna, a ja bih rekla ne. Kad sam završavala, dali su mi
pohvalnicu za besprijekorno pohađanje nastave i točnost, i još francuski

rječnik. Zato sam sad upisala njemački. Nisam htjela ovoj školi dugovati
ništa. Ne šalim se.
— Zašto si je toliko mrzila?
— Jesi li ti volio svoju školu?
— Pa, nisam, ali nisam je ni nešto posebno mrzio. Ja sam išao u normalnu
državnu školu, ali nikad o njoj nisam mislio ništa posebno.
— E pa u ovoj školi — rekla je Midori, češući krajičak oka malim prstom
— bile su sve same djevojčice iz više klase - blizu tisuću cura s pedigreom i
dobrim ocjenama. Bogate cure. Morale su biti bogate da bi preživjele.
Visoke školarine, vječiti prilozi, skupe ekskurzije. Recimo, ako bismo išli u
Kjoto, smjestili bi nas u najelitniju gostionicu i poslužili nam obred čaja 8
na lakiranim stolovima, a jednom godišnje vodili su nas u najskuplji hotel u
Tokiju da učimo ponašanje za stolom. Hoću reći, ovo nije bila obična škola.
Od 160 cura s moje godine ja sam jedina bila iz građanske četvrti kao što je
Tošima. Jednom sam pogledala u školsku matičnu knjigu da vidim gdje žive
druge, i sve do jedne živjele su u nekom bogataškom naselju. No, ne, jedna
cura je bila čak iz Cibe, poljodjelski kraj, pa sam se s njom na neki način
sprijateljila. I bila je stvarno draga. Pozvala me k sebi doma, ali ispričavala
se što sam do nje morala tako dugo putovati. Išla sam i bilo je nevjerojatno,
golem komad zemlje, petnaest minuta je trebalo da ga pješice obiđeš. Imali
su fantastičan vrt i dva psa velika kao osrednji auto, a hranili su ih
odrescima. Ali ta cura svejedno se sramila što živi čak u Cibi. I to cura koju
je kad bi kasnila u školu dovozio Mercedes Benz! Sa šoferom! Baš kao u
Zelenom obadu 9: kapa, bijele rukavice, sve kompletno. A ona je svejedno
imala kompleks manje vrijednosti. Zamisli! Možeš li ti to vjerovati?
Odmahnuo sam glavom.
— Ja sam jedina u cijeloj školi živjela u mjestu kao što je Kita--Otsuka
Tošima. I pod "zanimanje roditelja" pisalo je "vlasnik knjižare". Svi s moje
godine mislili su da je to baš super: "Joj, blago tebi, možeš čitati koju god
knjigu želiš" i sve tako. Naravno, oni su u glavi imali neku grdosiju od
knjižare kao što je Kinokunija. 10 Nikad ne bi mogli zamisliti sirotinjsku
malu Knjižaru Kobajaši. Vrata škripe kad se otvaraju i vide se samo
časopisi. Najbolje se prodaju ženske revije s ilustriranim dodacima 0
najnovijim seksualnim tehnikama. Lokalne kućanice ih kupe, sjednu za
kuhinjski stol i pročitaju od korica do korica, a onda iskušaju savjete kad im
muževi dođu doma. A kakve samo položaje imaju! Je li to kućanicama po
cijele dane na pameti? Dalje, dobro se prodaju stripovi: Magazin, Nedjelja,

Skok. I naravno tjednici. Dakle, ta "knjižara" prodaje gotovo isključivo
časopise. No, ima i nešto knjiga, džepnih, detektivskih, pustolovnih, ljubica.
To je sve što se prodaje. I one knjige s uputama: kako pobijediti u gou,
kako uzgojiti bonsai, kako održati govor na vjenčanju, kako voditi ljubav,
kako prestati pušiti, nema što nema. Prodajemo čak i pisaći pribor - kraj
kase imamo gomilu kemijskih i grafitnih olovaka i bilježnica. Ali to je sve.
Nema Rata i mira, nema Kenzabura Oea, nema Lovca u žitu. To je Knjižara
Kobajaši. Eto kako mi je "blago". Misliš li ti da mi je blago?
— Mogu točno zamisliti.
— Kužiš. Dolaze nam svi susjedi, neki već godinama, a i isporučujemo na
kućnu adresu. Posao ide dobro, više nego dovoljno dobro da se prehrani
četveročlana obitelj; nemamo dugova, dvije kćeri su na fakultetu, ali to je
sve. Nema viška za dodatne potrebe. Nisu me smjeli poslati u tu školu.
Stalno smo doživljavali šokove. Morala sam ih slušati kako mi gunđaju
svaki put kad bi škola tražila prilog, i uvijek sam bila u smrtnom strahu da
će mi nestati novca kad sam izlazila sa školskim kolegicama i one su htjele
jesti na nekom skupom mjestu. Bijedan je to život. Jesu li tvoji bogati?
— Moji? Ne, roditelji su mi obični radni ljudi, ni bogati ni siromašni.
Znam da im nije lako plaćati moj privatni fakultet u Tokiju, ali jedinac sam
pa nije tako strašno. Ne daju mi veliki džeparac pa imam honorarni posao.
Živimo u standardnoj kući s malim vrtom i imamo Tovotu Corollu.
— Kakav posao imaš?
— Radim tri večeri na tjedan, u prodavaonici ploča u Sindžukuu. Lako je.
Samo sjedim i čuvam dućan.
— Šališ se? — rekla je Midori. — Ne znam, kad te pogledam ne bih rekla
da si ikad bio u stisci.
— Istina je. I nisam. Ali nemam ni hrpu love. Baš kao i većina ljudi.
— Pa, "većina ljudi" u mojoj školi bili su bogataši — rekla je Midori,
položivši dlanove na krilo. — U tome i jest bio problem.
— A sad ćeš imati prilika koliko hoćeš da vidiš svijet bez tog problema. I
više nego što bi željela, možda.
— Hej, reci, što misliš, što je najbolje kad si bogat?
— Ne znam.
— Možeš reći ako nemaš novca. Recimo, kad bih ja predložila nekoj
kolegici da nekamo odemo, ona je mogla reći: "Žao mi je, nemam novca."
Što ja nikad ne bih mogla reći u obrnutom slučaju. Ako bih ja rekla "nemam
novca", to bi stvarno značilo

"nemam novca". Tužno. Ili, recimo, ako zgodna cura kaže "Danas
izgledam očajno, ne ide mi se van", to je u redu, ali ako to isto kaže ružna
cura, ljudi joj se smiju. Tako mi je bilo. Šest godina, sve do prošle godine.
— Preboljet ćeš ti to.
— Nadam se. Fakultet mi je donio takvo olakšanje! Pun je normalnih
ljudi. Nasmiješila se jedva primjetno podigavši usnicu i pogladila kratku
kosu dlanom.
— Imaš li ti posao? — pitao sam.
— Aha, pišem bilješke uz mape. Znaš one brošurice koje dobiješ uz mape?
S opisima raznih četvrti i brojem stanovnika i gradskim znamenitostima. Tu
imate tu-i-tu planinarsku stazu, a tu takvu-i-takvu legendu, ili neki zanimljiv
cvijet ili pticu. Ja pišem te tekstove. Užasno je lako! Gotovo je za tren oka.
Za samo jedan dan što nađem podatke u knjižnici mogu napisati cijelu
knjižicu. Samo treba svladati nekoliko tajni i počneš dobivati svakakve
poslove.
— Kakvih tajni?
— Recimo, ubaciš nešto što nitko drugi nije napisao, i ljudi iz tvrtke za
mape misle da si mali genijalac, pa ti pošalju još posla. Ne mora biti ništa
veliko, neka sitnica. Recimo, kad su u nekoj dolini izgradili branu, voda je
prekrila selo, ali i dalje svakog proljeća s juga dolaze ptice koje se mogu
vidjeti kako nadlijeću jezero. Ubaciš jednu takvu epizodicu i ljudi se
oduševe, jer je tako slikovita i sentimentalna. Prosječni honorarac ne gnjavi
se s takvim stvarima, ali ja od onoga što pišem mogu dobro zaraditi.
— Da, ali moraš naći takve "epizode".
— Točno — rekla je Midori nakrivivši glavu. — Ali ako ih tražiš, obično
ih i nađeš. A ako ih ne tražiš, uvijek možeš izmisliti nešto bezopasno.
— Aha!
— Mir — rekla je Midori.
Rekla je da je zanima moj dom, pa sam joj ispričao uobičajene priče o
dizanju zastave i Smeđekošuljaševoj jutarnjoj gimnastici. Smeđekošuljaš je
posebno nasmijao Midori, kao, uostalom, i sve druge. Rekla je da bi bilo
zabavno obići dom. Nema tamo ničega zabavnog, rekao sam joj — Samo
nekoliko stotina dečki u zamazanim sobama koji piju i drkaju.
— To uključuje i tebe?
— Uključuje svakog muškarca na licu Zemlje — objasnio sam. — Cure
imaju menstruaciju a dečki drkaju. Svi.
— Čak i oni s curama? Mislim, seksualnim partnericama.

— To s tim nema veze. Student s Keia, 11 moj susjed, drka prije svakog
spoja. Kaže da ga to opušta.
— Ja ne znam baš puno o tome. Dugo sam bila u ženskoj školi.
— A ženske revije u to ne ulaze.
— Nikako! — rekla je, smijući se. — Uglavnom, Vatanabe, imaš li malo
vremena u nedjelju? Jesi li slobodan?
— Slobodan sam svake nedjelje. Bar do šest. Onda idem raditi.
— Dođi me posjetiti. U Knjižaru Kobajaši. Knjižara će biti zatvorena, ali
moram tamo biti sama cijeli dan. Čekam važan telefonski poziv. Jesi li za
ručak? Skuhat ću ti nešto.
— To bi bilo lijepo — rekao sam.
Midori je istrgnula list iz bilježnice i detaljno mi nacrtala kako doći do
njezine kuće. Crvenom olovkom ucrtala je veliko X na mjestu kuće.
— Ne možeš promašiti. Ima velik natpis "Knjižara Kobajaši". Dođi u
podne. Ručak će biti gotov.
Zahvalio sam joj i stavio kartu u džep. — Moram se vratiti na kampus —
rekao sam. — Njemački mi počinje u dva. — Midori je rekla da nekamo
mora ići i sjela na vlak iz Jotsuje.
U nedjelju sam ustao u devet, obrijao se, oprao rublje i objesio odjeću na
krov. Dan je bio prekrasan. U zraku se osjećao miris jeseni. Po dvorištu su
se razletjeli crveni vilini konjici, a za njima su jurila djeca iz susjedstva,
zamahujući mrežama. Kako nije bilo vjetra, zastava Izlazećeg sunca
mlitavo je visjela na motki. Obukao sam svježe izglačanu košulju i iz doma
krenuo pješice na tramvajsku postaju. Studentska četvrt nedjeljom
prijepodne: ulice prazne, praktički puste, većina dućana zatvorena. Ono
malo zvukova odjekivali su posebnom jasnoćom. Neka djevojka u
klompama tapkala je asfaltnim kolnikom, a kraj kućice na tramvajskoj
postaji četvero-petero djece gađali su kamenjem niz poredanih praznih
konzervi. Cvjećarnica je bila otvorena, pa sam ušao i kupio sunovrate.
Sunovrati u jesen: čudno. Ali uvijek mi se sviđao taj cvijet.
Tri stare žene bile su jedini putnici u tramvaju tog nedjeljnog jutra. Sve su
gledale mene i moje cvijeće. Jedna mi se nasmiješila. Uzvratio sam joj
osmijeh. Sjeo sam na stražnje sjedalo i gledao kako kraj prozora promiču
stare kuće. Tramvaj gotovo da se doticao njihovih nadnesenih streha. Na
gornjoj terasi jedne kuće bilo je deset stabljika rajčice u loncima, a kraj njih
se na suncu ispružila velika crna mačka. U vrtu druge kuće djevojčica je
puhala balone od sapunice. Odnekle je dopirala pjesma Ajumi Išide, 12 čak i

miris currvja koji se negdje kuhao. Tramvaj je vijugao kroz taj privatni
svijet stražnjih dvorišta. Usput je na postajama ušlo još nešto putnika, ali tri
starice i dalje su usrdno o nečemu razgovarale, okrenute jedna drugoj.
Sišao sam blizu postaje Otsuka i slijedio Midorinu mapu krenuvši širokom
ulicom u kojoj se nije imalo bogznašto vidjeti. Nijednom od dućana kraj
kojih sam prolazio, činilo se, ne ide baš dobro, budući da su se smjestili u
starim zgradama sa sumornim interijerima, a na nekima od natpisa slova su
već izblijedjela. Sudeći prema starosti i stilu gradnje, ovaj dio bio je
pošteđen tijekom ratnih bombardiranja, i cijeli blokovi ostali su netaknuti.
Neka mjesta bila su potpuno novoizgrađena, ali gotovo sve je bilo
prošireno ili na mjestima popravljano, i upravo ti dodaci uglavnom su
izgledali otrcanije nego stare zgrade.
U cijelom naselju vladalo je ozračje iz kojega se dalo naslutiti da su većini
prvobitnih stanara dosadili auti, prljav zrak, buka i visoke stanarine, pa su
se preselili u predgrađe, a ostali su samo jeftini stanovi, poslovni apartmani,
dućani koji se nisu mogli prodati i nekolicina tvrdoglavih ljudi koji nisu dali
staru obiteljsku imovinu. Sve je djelovalo mutno i musavo, kao umotano u
sumaglicu ispušnih plinova.
Nakon deset minuta hoda ovom ulicom stigao sam do benzinske postaje na
uglu, gdje sam skrenuo desno u blok prodavaonica, usred kojega je visio
natpis Knjižare Kobajaši. Istina, nije bila velika, ali ni tako malena kako
sam iz Midorina opisa pomislio. Bila je to obična kvartovska knjižara, ista
onakva u kakvu sam i sam trčao na dan kad bi izlazio strip za dečke. Dok
sam stajao pred njom, obuzelo me nostalgično raspoloženje.
Cijelo pročelje bilo je zatvoreno velikom metalnom roletom na kojoj je bio
oglas za časopis: "tjedni bunšun kupite ovdje svakog četvrtka". Do podneva
sam imao još petnaest minuta, ali nisam htio ubijati vrijeme lutajući
naseljem s buketom sunovrata, pa sam pozvonio na zvono kraj rolete i
odmaknuo se nekoliko koraka unatrag da pričekam. Petnaest sekunda nitko
nije odgovarao, i baš sam sa sobom raspravljao trebam li opet pozvoniti kad
sam čuo kako se iznad mene uz štropot otvara prozor. Pogledao sam gore i
vidio Midori kako se naginje van i maše.
— Uđi — povikala je. — Podigni roletu.
— Je li u redu? Malo sam uranio — doviknuo sam joj.
— Nema problema. Dođi gore. Zauzeta sam u kuhinji. — Zatvorila je
prozor.

Roleta je užasno strugala dok sam je dizao pola metra od zemlje, provlačio
se ispod i opet spuštao. U knjižari je bilo mračno kao u rogu. Uspio sam
nekako napipati put do stražnjeg stubišta, spotičući se o uvezane hrpe
časopisa. Odriješio sam cipele i popeo se stubama do stambenog prostora.
Unutrašnjost kuće bila je mračna i sumorna. Stube su vodile u jednostavan
dnevni boravak s kaučem i naslonjačima. Bila je to mala soba, a kroz prozor
je dopiralo slabo svjetlo, što me podsjetilo na stare poljske filmove. Slijeva
je bilo nekakvo spremište i vrata koja kao da su vodila u kupaonicu. Morao
sam se oprezno popeti strmim stubištem da dođem na drugi kat, ali kad sam
tamo stigao, bilo je toliko svjetlije nego na prvom da sam osjetio veliko
olakšanje.
— Tu sam — začuo sam Midorin glas. Nadesno od stuba bilo je nešto
nalik na blagovaonicu, a iza nje kuhinja. Sama kuća bila je stara, ali kuhinja
kao da je nedavno bila obnovljena i opremljena novim elementima sa
sjajnim, blistavim sudoperom i slavinama. Midori je spremala jelo. U loncu
se nešto krčkalo, a zrak je bio zasićen mirisom ribe s roštilja.
— U hladnjaku ima piva — rekla je bacivši pogled u mom pravcu. —
Sjedni dok ja završim. — Uzeo sam konzervu i sjeo za kuhinjski stol. Pivo
je bilo hladno kao da je u hladnjaku stajalo dobar dio godine. Na stolu je
bila malena bijela pepeljara, novine i dozica za sojin umak. Bili su tu i notes
i olovka, s telefonskim brojem i nekim brojkama koji su očito bili izračuni
za kupnju.
— Trebala bih završiti za deset minuta — rekla je. — Možeš izdržati?
— Naravno da mogu — rekao sam ja.
— Onda se nabrusi. Spremila sam svašta.
Pijuckao sam pivo i gledao Midori dok je kuhala leđima okrenuta meni.
Radila je brzim, žustrim pokretima, odjednom obavijajući ni manje ni više
nego četiri kuharske procedure. Najprije je kušala jelo na pari, a već iduće
sekunde bila je kraj daske, rezuckajući, onda je nešto izvadila iz hladnjaka i
istresla u zdjelu, a prije nego sam se snašao već je oprala lonac koji je
upotrijebila. Otraga je podsjećala na indijskog udaraljkaša - zazvoni u
zvono, lupni o blok, udri u bivolju kost, svaki pokret bio joj je precizan i
ekonomičan, savršeno odmjeren. Zadivljeno sam je gledao.
— Reci ako ti što mogu pomoći — rekao sam, za svaki slučaj.
— Ne treba — rekla je Midori nasmiješivši se prema meni. — Navikla
sam sve obaviti sama. — Na sebi je imala uske plave traperice i tamno
modru majicu kratkih rukava. Gotovo cijela leđa majice pokrivao je znak

Apple Recordsa. Imala je iznimno uske bokove, kao da je nekako
preskočila pubertet u kojemu se bokovi zaobljuju, i zbog toga je izgledala
mnogo muškobanjastije nego većina cura u uskim trapericama. Na svjetlu
koje je dopiralo iz kuhinje obrisi njezina stasa djelovali su nekako nejasno.
— Stvarno nisi morala spremati takvu gozbu — rekao sam.
— Nije gozba — odgovorila je Midori ne okrenuvši se prema meni. —
Jučer nisam imala vremena ići u pravu kupnju. Sad sam samo smiješala ono
što sam imala u hladnjaku. Stvarno, ne brini se. Osim toga, mi Kobajašiji
imamo obiteljsku tradiciju da lijepo dočekamo goste. Ne znam zašto, ali mi
volimo primati goste. To je urođeno: kao neka bolest. Ne da smo nešto
posebno ljubazni niti nas ljudi vole ili nešto tako, ali ako netko dođe,
moramo ga dobro ugostiti, po svaku cijenu. Svi imamo istu tu manu, bilo to
dobro ili loše. Evo, uzmi na primjer mog oca. Jedva da ikad išta popije, ali
kuća je uvijek puna alkohola. Zašto? Da se ima što poslužiti gostima! Zato
se ne srami: pij koliko god piva hoćeš.
— Hvala — rekao sam.
Najednom mi je sinulo da sam sunovrate ostavio dolje. Odložio sam ih
dok sam odvezivao cipele. Vratio sam se dolje i našao deset jarkih cvjetova
kako leže u tmini. Midori je iz ormarića uzela visoku, tanku čašu i u nju
rasporedila cvijeće.
— Obožavam sunovrate — rekla je Midori. — Jednom sam na školskom
natjecanju pjevala Sedam sunovrata. Znaš tu pjesmu?
— Naravno.
— Imali smo folklornu skupinu. Ja sam svirala gitaru.
Dok je servirala hranu na tanjure, pjevušila je Sedam sunovrata.
Midori je kuhala mnogo bolje nego što sam očekivao: bio je to
nevjerojatan izbor pohanih, ukiseljenih, kuhanih i pečenih jela s jajima,
skušom, svježim lisnatim povrćem, plavim patlidžanom, gljivama,
rotkvicama i sezamovim sjemenkama, spravljenih u profinjenom stilu
Kjota.
— Ovo je super — rekao sam punih usta.
— Dobro, a sad mi reci istinu — rekla je Midori. — Nisi očekivao da ću
tako dobro kuhati, zar ne - sudeći prema mome izgledu?
— Pa i nisam — rekao sam iskreno.
— Ti si iz regije Kansai, pa voliš ovakve blaže okuse, zar ne?
— Nemoj mi reći da si posebno zbog mene mijenjala svoj način kuhanja?

— Ne budi smiješan! Ne bih se baš toliko trudila. Ne, mi uvijek ovako
jedemo.
— Dakle tvoja mama - ili tata - je iz Kansaija?
— Ne. Tata mi je rođen u Tokiju, a mama je iz Fukušime. Nitko od mojih
rođaka nije iz Kansaija. Svi smo iz Tokija ili sjevernog Kanta.
— Ne razumijem — rekao sam. — Kako onda znaš kuhati sto-posto
autentična kansajska jela? Netko te naučio?
— Pa, duga je to priča — rekla je, jedući komad pečenog jaja. — Mama je
mrzila sve kućne poslove i gotovo nikad ništa nije kuhala. I uvijek smo
morali misliti na posao, pa je uvijek bilo "Danas imamo toliko posla,
naručit ćemo dostavu", ili "Idemo samo kupiti krokete kod mesara", i tako
dalje. To sam mrzila još kao mala, skuhali bismo veliki lonac currvja i onda
ga jeli tri dana. I tako sam jednoga dana - bila sam u petom razredu -
odlučila da ću ja kuhati za obitelj, i to propisno. Otišla sam u veliku
Kinokuniju u Sindžukuu i kupila najveću, najljepšu kuharicu koju sam
našla, i svladala sam je od korica do korica: kako odabrati dasku za rezanje,
kako oštriti noževe, kako očistiti ribu od kosti, kako izrezati ploške svježe
palamide, sve. Pokazalo se da je autor knjige iz Kansaija, tako da su sva
moja jela u tom stilu.
— Hoćeš reći da si sve ovo naučila kuhati iz knjige?!
— Stedjela sam novac i išla jesti u pravim restoranima. Tako sam naučila
baratati začinima. Imam dosta dobru intuiciju. Ali kao logički mislilac ja
sam beznadan slučaj.
— Nevjerojatno je da si sama ovako naučila kuhati, a nisi imala nikoga da
ti pokaže.
— Nije bilo lako — rekla je Midori s uzdahom — odrastati u kući u kojoj
nikoga nije bilo briga za hranu. Rekla bih im da hoću kupiti noževe i lonce
koji nešto vrijede, a oni mi ne bi htjeli dati novac. "I ovo što sad imamo je
dobro", rekli bi, ali ja sam im rekla da je to suludo, ne možeš očistiti ribu od
kosti s onakvim traljavim noževima kakve smo mi doma imali, a oni bi
onda rekli:
"A koga vraga bi uopće čistila ribu od kosti?" S njima se nije dalo
razgovarati. Stedjela sam džeparac i kupila prave profesionalne noževe,
lonce, cjedila i ostalo. Možeš li ti to povjerovati? Petnaestogodišnjakinja
štedi svaki novčić da bi kupila cjedilo i brus i posude za tempuru, 13 a druge
cure u školi dobivaju goleme džeparce i kupuju si divne haljine i cipele. Zar
me ne žališ?

Kimnuo sam, gutajući žlicu bistre juhe sa svježim listovima džunsaija.
— U šestom razredu morala sam nabaviti pekač za jaja - dugačku usku
tavu za spravljanje jaja a la dašimaki, 14 ovakva kakva sad jedemo. Kupila
sam ga od novca za koji sam trebala kupiti novi grudnjak. Tri mjeseca
živjela sam s jednim grudnjakom. Možeš li ti to vjerovati? Navečer bih ga
oprala, luđački se trudila da ga osušim, i idući dan bih ga obukla. A ako se
nije dobro osušio, to je bila tragedija. Nema ničeg tužnijeg nego nositi
vlažan grudnjak. Hodala sam okolo a iz očiju su mi curile suze. Kad samo
pomislim da sam se toliko napatila zbog pekača za jaja!
— Razumijem te — rekao sam smijući se.
— Znam da ovo ne bih smjela reći, ali zapravo mi je na neki način laknulo
kad mi je mama umrla. Onda sam mogla voditi obiteljski budžet na svoj
način. Mogla sam kupovati što se meni sviđa. Tako da sad imam relativno
kompletnu garnituru kuhinjskog pribora. Tata nema pojma o budžetu.
— Kad ti je mama umrla?
— Prije dvije godine. Od raka. Tumor na mozgu. Godinu i pol je bila u
bolnici. Bilo je grozno. Od početka do kraja je patila. Na kraju je izgubila
razum; stalno je morala biti drogirana, a nije mogla umrijeti, ali na kraju je
to praktički bila eutanazija. To je najgora vrsta smrti - bolesnik je u agoniji,
a obitelj živi u paklu. Potrošili smo i zadnji jen. Hoću reći, davali su joj
neke injekcije - bum, bum, 20.000 jena po dozi, i morala je imati
danonoćnu njegu. Imala sam toliko posla s njom da nisam mogla učiti,
morala sam na godinu dana odgoditi fakultet. I kao da sve to nije bilo
dovoljno... — Zastala je usred rečenice, spustila štapiće i uzdahnula. —
Kako smo došli na ovako mračne teme?
— Počelo je s grudnjacima — rekao sam.
— Uglavnom, jedi jaja i razmišljaj o onome što sam ti upravo ispričala —
rekla je Midori s ozbiljnim izrazom na licu.
Pojevši svoj dio zasitio sam se, ali Midori je jela mnogo manje. —
Kuhanje mi upropasti apetit — rekla je. Raspremila je stol, stresla mrvice,
donijela kutiju Maribora, stavila cigaretu u usta i zapalila je šibicom. Uzevši
u ruke čašu sa sunovratima, neko je vrijeme proučavala njihove cvasti.
— Mislim da ih neću staviti u vazu — rekla je. — Ako ih ostavim ovako,
bit će kao da sam ih ubrala kraj nekog ribnjaka i ubacila u prvo što mi je
bilo pri ruci.
— Ja ih i jesam ubrao kraj ribnjaka kod postaje Otsuka — rekao sam.
Zakikotala se. — Zbilja si čudak. Šališ se, a lice ti je smrtno ozbiljno.

Oslonivši se bradom na ruku, popušila je pola cigarete, a onda ju je
zgnječila u pepeljari. Protrljala je oči kao da je pecka dim.
— Cure bi trebale biti malo elegantnije kad gase cigarete. Ti si to
napravila kao drvosječa. Ne smiješ je tako gnječiti u pepeljari, nego je
lagano pritisneš oko rubova pepela. Onda se neće sva iskriviti. I cure nikad
ne bi smjele puhati dim kroz nos. A većina cura ne bi govorila kako su isti
grudnjak nosile tri mjeseca dok nasamo jedu s muškarcem.
— Ja jesam drvosječa — rekla je Midori, češući se kraj nosa. — Nikad ne
uspijevam biti šik. Katkad pokušam iz vica, ali nikako mi ne ide. Imaš li još
kakvu kritiku za mene?
— Cure ne puše Marlboro — rekao sam.
— Zašto ne bi? Sve imaju jednako gadan okus. — Počela je prevrtati
crvenu kutiju Maribora po rukama. — Počela sam pušiti prošli mjesec. Nije
da sam umirala od želje za duhanom ili tako nešto. Samo mi je došlo.
— A zašto? — pitao sam.
Skupila je ruke i položila ih na stol, te se zamislila. — Zašto ne? Ti ne
pušiš?
— Prestao sam u lipnju — rekao sam.
— Kako to?
— Bila mi je gnjavaža. Mrzim kad ostanem bez duhana usred noći. Ne
volim da me nešto tako kontrolira.
— Ti jasno znaš što voliš a što ne voliš — rekla je.
— Možda — rekao sam. — Možda zato ljudi ne vole mene. Nikad i nisu.
— To je zato što ti to pokazuješ — rekla je. — Svima jasno daješ do
znanja da ti je svejedno vole li te ljudi ili ne. To neke ljuti.
— Govorila je gotovo mumljajući, s bradom u ruci. — Ali ja volim
razgovarati s tobom. Ti tako neobično govoriš. "Ne volim da me nešto tako
kontrolira."
Pomogao sam joj da opere suđe. Stojeći kraj nje, brisao sam ono što je
prala i sve slagao na radnu plohu.
— Onda — rekao sam — obitelj ti je danas izašla?
— Mama je u grobu. Umrla je prije dvije godine.
— Da, taj dio sam čuo.
— Sestra mi je otišla na spoj sa zaručnikom. Vjerojatno se voze. Dečko joj
radi za neku automobilsku tvrtku. Obožava aute. Ja ne obožavam aute.
Midori je zašutjela i nastavila s pranjem. I ja sam zašutio i nastavio s
brisanjem.

— A imam i oca — rekla je nakon nekog vremena.
— Dobro — rekao sam.
— On je u lipnju prošle godine otišao u Urugvaj i otada je ondje.
— Urugvaj?! Zašto u Urugvaj?
— Razmišljao je da se tamo preseli, vjerovao ili ne. Neki njegov stari
kolega iz vojske ondje ima farmu. I tako moj otac iz vedra neba objavi da
ide i on, da ga ondje čekaju neslućene mogućnosti, sjedne na avion, i to je
to. Dale smo sve od sebe da ga odgovorimo, kao: "Zašto bi išao na takvo
mjesto? Ne govoriš jezik, jedva da si ikad bio izvan Tokija." Ali nije slušao.
Bio mu je strašan šok kad je izgubio mamu. Hoću reći, kao da je malo
skrenuo. Toliko ju je volio. Stvarno.
Na to nisam baš imao što odgovoriti. Zurio sam u Midori otvorenih usta.
— Što misliš, što je rekao sestri i meni kad je mama umrla? "Mnogo bih
više volio da sam izgubio vas dvije nego nju." Mene je to ostavilo bez daha.
Nisam mogla reći jednu riječ. Razumiješ? Takva stvar se ne govori. OK,
izgubio je ženu koju je volio, svoju životnu partnericu. Ja razumijem tu bol,
tugu, jad. Žalim ga. Ali ne možeš reći kćerima koje si začeo: "Trebale ste vi
umrijeti umjesto nje." Hoću reći, to je prestrašno. Zar se ne slažeš?
— Da, vidim što hoćeš reći.
— Ta rana nikad neće zacijeliti — rekla je, odmahujući glavom. — Ali u
mojoj obitelji svi su malo drukčiji. Svi smo pomalo čudaci.
— I meni se čini — rekao sam.
— Pa ipak, divno je kad se dvoje ljudi vole, zar ne? Hoću reći, kad čovjek
toliko voli svoju ženu da može kćerima reći da su one trebale umrijeti
umjesto nje...!
— Možda, sad kad tako kažeš.
— A onda nas ostavi same i pobjegne u Urugvaj.
Nisam ništa odgovorio, nego sam obrisao još jednu posudu. Na kraju je
Midori sve složila natrag u ormarić.
— A je li ti se otac javljao? — pitao sam.
— Jednom razglednicom. U ožujku. I što je napisao? "Ovdje je vruće" ili
"Voće nije ukusno kao što sam očekivao". Takve stvari. Mislim, daj molim
te! Jednu glupu sliku magarca! Potpuno je prošvikao! Nije napisao čak ni je
li se sastao s tim tipom - tim svojim prijateljem, ili što mu je već. Doduše,
pred kraj je dodao da će kad se sredi poslati po mene i sestru, ali odonda ni
riječi. I nikad nam ne odgovara na pisma.
— Što bi učinila kad bi ti otac rekao "Dođi u Urugvaj"?

— Otišla bih bar da malo vidim kako je. Možda bi bilo zabavno. Sestra
kaže da bi ona apsolutno odbila. Ne podnosi prljave stvari i prljava mjesta.
— A Urugvaj je prljav?
— Tko to zna? Ona misli da jest. Kao, ceste su pune magarećih govana i
sve vrvi od muha, zahodi ne rade, a posvuda plaze gušteri i škorpioni.
Možda je gledala neki takav film. Ne trpi ni muhe. Njoj je samo do vožnje
kroz slikovite krajolike u skupim autima.
— Nije valjda.
— Hoću reći, što fali Urugvaju? Ja bih išla.
— A tko vodi knjižaru?
— Sestra, ali to joj je grozno. Imamo strica u susjedstvu, on pomaže i vrši
isporuke. I ja pomognem kad imam vremena. Knjižara nije neka robija, pa
se snalazimo. Ako nam postane preteško, prodat ćemo je.
— Voliš li oca?
Midori je odmahnula glavom. — Ne baš.
— Zašto bi onda pošla za njim u Urugvaj?
— Vjerujem u njega.
— Vjeruješ u njega?
— Aha, nisam baš luda za njim, ali vjerujem u njega. Kako da ne vjerujem
u čovjeka koji ostavi kuću, djecu, posao, i ode u Urugvaj zbog šoka što je
izgubio ženu? Razumiješ što hoću reći?
Uzdahnuo sam. — Recimo, ali ne baš.
Midori se nasmijala i potapšala me po leđima. — Nema veze — rekla je.
— Zbilja nije važno.
Tog nedjeljnog popodneva dogodila se sva sila čudnih stvari. Blizu
Midorine kuće izbio je požar, a kad smo se penjali na treći kat da gledamo,
pao je nekakav poljubac. Zvuči glupo kada to tako kažem, ali tako je ispalo.
Nakon ručka pili smo kavu i razgovarali o fakultetu, a onda smo začuli
sirene. Postajale su sve glasnije, a i brojnije. Kraj knjižare je protrčalo
mnogo ljudi, neki su nešto vikali. Midori je otišla u sobu koja gleda na
ulicu, otvorila prozor i pogledala dolje. — Čekaj tu minutu — rekla je i
nestala; zatim sam začuo topot nogu koje su se penjale stubama.
Sjedio sam, pio kavu i pokušavao se sjetiti gdje je Urugvaj. Da vidimo,
Brazil je tu, Venezuela tu, a Kolumbija negdje ovamo, ali nisam se mogao
sjetiti gdje je točno Urugvaj. Nekoliko minuta kasnije Midori je sišla i rekla
mi da brzo dođem s njom. Slijedio sam je do kraja hodnika i popeo se
strmim, uskim stubištem do drvene terase s motkama za veš od bambusa.

Terasa je bila viša od većine okolnih krovova, i s nje se pružao dobar
pogled na cijelo susjedstvo. Tri ili četiri kuće dalje dizali su se golemi
oblaci crnog dima, i s povjetarcem plovili prema glavnoj ulici. Zrak je bio
pun mirisa paljevine.
— To gori kod Sakamota — rekla je Midori, naginjući se na ogradu. —
Izrađivali su tradicionalne okvire za vrata i slično. Ali nedavno su zatvorili
biznis.
Nagnuo sam se preko ograde i upeo da vidim što se događa. Pogled na
vatru zaklanjala nam je neka trokatnica, ali činilo nam se da požar gase tri-
četiri vatrogasna vozila. U usku uličicu u kojoj je gorjela kuća moglo se
ugurati samo dva, a ostala su stajala na glavnoj ulici. Kako to već biva, sve
je bilo puno zablenutih promatrača.
— Hej, možda bi trebala skupiti sve dragocjenosti i spremiti se za
evakuaciju — rekao sam Midori. — Vjetar sad puše u drugom smjeru, ali
svaki čas se može okrenuti, a blizu ti je benzinska postaja. Pomoći ću ti da
sve spakiraš.
— Kakve dragocjenosti? — rekla je Midori.
— Pa, sigurno imaš nešto što želiš spasiti - bankovne knjige, pečate,
pravne dokumente, takve stvari. Gotovinu iz pričuve.
— Nikako. Neću pobjeći.
— Ni ako se kuća zapali?
— Čuo si me. Neka umrem.
Pogledao sam je u oči; gledala je ravno u mene. Nisam mogao odrediti je
li ozbiljna ili se šali. Neko vrijeme tako smo se gledali, i ubrzo sam se
prestao brinuti.
— Dobro — rekao sam. — Shvatio sam. Ostat ću s tobom.
— Umrijet ćeš sa mnom? — pitala me Midori blistavih očiju.
— Nema šanse — rekao sam. — Pobjeći ću ako postane opasno. Ako ti se
umire, umri sama.
— Gade bezosjećajni!
— Neću umrijeti s tobom samo zato što si mi skuhala ručak. No da je bila
večera...
— Okej... Dobro, ostanimo tu pa ćemo malo gledati. Možemo pjevati
pjesme. A ako se dogodi nešto loše, onda ćemo o tome razmišljati.
— Pjevati pjesme?
Midori je odozdo donijela dva podna jastuka, četiri konzerve piva i gitaru.
Pili smo i gledali kako se diže crni dim. Ona je prebirala po gitari i pjevala.

Pitao sam je ne misli li da bi to moglo naljutiti susjede. Piti pivo i pjevati
dok s gornje terase gledaš kako u susjedstvu nešto gori - to mi se nije činilo
baš najpohvalnijim ponašanjem.
— Ma pusti to — rekla je. — Mi se nikad ne brinemo što susjedi misle.
Otpjevala je nekoliko narodnih pjesama koje je izvodila sa svojom
grupom. Teško bih mogao reći da je bila dobra, ali činilo se da uživa u
muziciranju. Prošla je sve stare standarde - Lemon Tree, Puff (The Mdgic
Dragon), Five Hundred Miles, Where Have Ali the Flowers Gone?,
Michael, Row the Boat Ashore. Isprva me pokušavala nagovoriti da pjevam
bas pratnju, ali bio sam tako loš da je odustala i dalje pjevala sama, za svoj
gust.
Ja sam se bacio na ispijanje pive i slušao je kako pjeva, te motrio vatru.
Nekoliko puta se rasplamsavala i zamirala. Ljudi su galamili i izdavali
naredbe. Novinarski helikopter kloparao nam je nad glavama, fotografirao i
onda odletio. Brinuo sam se da bismo i mi mogli biti na slici. Policajac je
kroz razglas vikao da se promatrači odmaknu. Neko dijete plakalo je i
tražilo mamu. Negdje se raspršio staklo. Ubrzo je vjetar počeo
nepredvidljivo mijenjati smjer, bijele ljuskice pepela počele su nas zasipati
iz zraka, ali Midori je i dalje pijuckala i pjevala. Nakon što je prešla sve
pjesme koje je znala, otpjevala je nekakvu čudnu, za koju je rekla da ju je
napisala sama:

Skuhala bih ti juhu,
ali lonca nemam ja.
Isplela bih ti šal,
ali vune nemam ja.
Pisala bih ti pjesmu,
ali olovke nemam ja.
— Zove, se Nemam ništa — izvijestila me Midori. Pjesma je bila zbilja
grozna, kako riječi, tako i melodija.
Slušao sam tu glazbenu papazjaniju i razmišljao da će kuću raznijeti
eksplozija ako se zapali benzinska postaja. Kad se umorila od pjevanja,
Midori je spustila gitaru i klonula na moje rame, kao mačka na suncu.
— Kako ti se svidjela moja pjesma? — pitala je.
Oprezno sam odgovorio — Jedinstvena je, originalna i vrlo dobro oslikava
tvoju osobnost.
— Hvala — rekla je. — Tema je da nemam ništa.
— Da, to sam i mislio.

— Znaš — rekla je — kad mi je mama umrla...
— Da?
— Nisam bila nimalo tužna.
— Joj.
— A nisam bila tužna ni kad mi je tata otišao.
— Stvarno?
— Istina je. Zar nisam grozna? Bez srca?
— Sigurno imaš razloga za to.
— Razloga. Hmm. U ovoj kući situacija je bila prilično komplicirana. Ali
uvijek sam mislila, hoću reći, to su moji mama i tata, naravno da bih bila
tužna kad bi umrli ili kad ih nikad više ne bih vidjela. Ali nije tako bilo.
Ništa nisam osjećala. Ni tugu, ni usamljenost. Jedva da ih se ikad sjetim.
Ali tu i tamo ih sanjam. Katkad me mama bijesno gleda iz mraka i optužuje
me da sam sretna što je umrla. Ali ja nisam sretna što je umrla. Samo nisam
jako tužna. A iskreno rečeno, nisam prolila ni jednu jedinu suzu. A kad mi
je mačka uginula plakala sam cijelu noć, kad sam bila mala.
Odakle toliko dima, pitao sam se. Plamen nisam vidio, a vatra kao da se
nije širila. Samo se taj stup dima vijugavo dizao u nebo. Što li tako dugo
gori?
— Ali nisam samo ja kriva — nastavila je Midori. — Istina je da sam po
prirodi malo hladna. To priznajem. Ali da su me oni - tata i mama - malo
više voljeli, i ja bih bila u stanju imati dublje osjećaje - osjećati, recimo,
pravu tugu.
— Misliš da nisi dobila dovoljno ljubavi?
Nakrivila je glavu i pogledala me. Onda je kratko, odsječno kimnula. —
Negdje između "ne dovoljno" i "nimalo". Uvijek sam bila gladna ljubavi.
Bar jednom, bar jednom sam htjela saznati kako je to kada dobiješ koliko ti
treba - kad ti daju toliko ljubavi da više ne možeš primiti. Bar jednom. Ali
nikad mi je nisu dali. Nikad, nijednom. Kad bih im se pokušala sklupčati u
krilo da ih nešto zamolim, odgurnuli bi me i izderali se na mene. "Ne!
Preskupo je!" Samo sam to slušala. Tako da sam odlučila kako ću naći
nekoga tko će me bezuvjetno voljeti 365 dana godišnje. Tada sam još bila u
osnovnoj školi, ali odlučila sam to za sva vremena.
— Uau — rekao sam. — I je li ti se potraga isplatila?
— Tu nastupaju teškoće — rekla je Midori. Neko je vrijeme gledala dim
kako se diže i razmišljala. — Valjda sam toliko dugo čekala na ljubav da
sada tražim savršenstvo. Zato je teško.

— Čekati savršenu ljubav?
— Ne, čak i ja znam da to ne postoji. Ja tražim sebičnost. Savršenu
sebičnost. Recimo, kažem ti da mi se jede kolač s jagodama. I ti prekineš
sve što radiš, izjuriš i kupiš mi ga. I vratiš se sav zadihan, klekneš na
koljena i pružiš mi kolač s jagodama. A ja kažem da mi se više ne jede i
bacim ga kroz prozor. To ja tražim.
— Nisam siguran da to ima ikakve veze s ljubavlju — rekao sam, malo
zaprepašteno.
— Ima — rekla je. — Ti to samo ne znaš. U životu jedne djevojke ima
trenutaka kad su takve stvari nevjerojatno važne.
— Stvari kao što su bacanje keksa s jagodama kroz prozor?
— Baš tako. A kad ja to učinim, želim da mi se muškarac ispriča. "Sad
shvaćam, Midori. Baš sam bio budala! Trebao sam znati da će te proći želja
za keksom s jagodama. Inteligentan sam i osjećajan kao magareće govno.
Da ti se iskupim, idem ti kupiti nešto drugo. Što bi htjela? Pjenu od
čokolade? Tortu od sira?"
— I onda?
— I onda bih mu ja dala svu ljubav koju zaslužuje zbog onoga što je
učinio.
— Meni to zvuči šašavo.
— Pa, meni je to prava ljubav. Ali nitko me ne razumije.
— Midori je malo odmahnula glavom naslonjenom na moje rame.
— Za neke ljude ljubav počinje od nečega sitnog ili luckastog. Od nečega
takvog, ili uopće ne počne.
— Nikad nisam upoznao curu koja razmišlja kao ti.
— To mi mnogi kažu — rekla je, cupkajući kožicu oko nokta.
— Ali ja jedino tako znam razmišljati. Ozbiljno. Samo ti govorim ono što
vjerujem. Nikad mi nije palo na pamet da razmišljam drukčije od drugih
ljudi. Ne trudim se biti drukčija. Ali kad iskreno nešto kažem, svi misle da
se šalim ili da nešto glumim. Kad se to dogodi, osjećam kako mi je sve
užasno teško!
— I dođe ti da pogineš u požaru?
— A, ne, to je drukčije. To je samo pitanje znatiželje.
— Što? Poginuti u požaru?
— Ne, samo sam htjela vidjeti kako ćeš reagirati — rekla je Midori. — Ali
ne bojim se smrti. Stvarno. Kao recimo ovdje, jednostavno bi me obavio
dim, onesvijestila bih se i umrla prije nego što bih išta shvatila. To me

uopće ne plaši, u usporedbi s onim kako sam vidjela da su umrli moja
mama i neki rođaci. Svi moji rođaci umiru u mukama od neke užasne
bolesti. To nam je u krvi, valjda. To je uvijek dugačak, dugačak proces, i na
kraju gotovo da se više ne vidi je li ta osoba živa ili mrtva. Ostane samo bol
i patnja.
Midori je zataknula Marlboro između usnica i zapalila.
— Takva me smrt plaši. Sjenka smrti polako, polako nagriza sferu života, i
ni ne snađeš se a već je sve mračno, ne vidiš, a ljudi oko tebe doživljavaju
te kao mrtvaca, a ne kao živog čovjeka. To mrzim. To ne bih mogla
podnijeti.
Za pola sata požar je bio ugašen. Očito su ga uspjeli staviti pod kontrolu i
pobrinuli se da nitko ne strada. Sva su se vatrogasna vozila vratila u bazu
osim jednoga, a gomila se razišla, žamoreći. Jedan policijski automobil
ostao je regulirati promet, a na krovu mu se vrtjela plava svjetiljka. Na
obližnjim rasvjetnim stupovima smjestile su se dvije vrane i promatrale
užurbana događanja ispod sebe.
Iz Midori kao da je istekla sva energija. Klonulo se zagledala u nebo i
jedva da je išta govorila.
— Umorna si? — pitao sam.
— Ne baš — rekla je. — Samo sam si dopustila da se opustim i odlutam.
Prvi put nakon dugo vremena.
Zagledala se u moje oči, i ja u njezine. Zagrlio sam je i poljubio. Ramena
su joj se na časak ukočila, a onda se opustila i na nekoliko sekunda sklopila
oči. Rano jesensko sunce bacalo je sjenu njezinih trepavica na obraz, i vidio
sam kako njihova silueta podrhtava. Bio je to nježan i blag poljubac, koji
nas nije trebao odvesti dalje. Vjerojatno toga dana ne bih poljubio Midori
da nismo proveli popodne na gornjoj terasi, na suncu, pijući pivo i
promatrajući požar, a i ona je nesumnjivo osjećala isto to. Nakon što smo
dugo gledali blistave krovove, dim, crvene viline konjice i druge stvari,
osjetili smo nešto toplo i blisko, i vjerojatno smo oboje, napola svjesno, na
neki način željeli sačuvati to raspoloženje. Bio je to takav poljubac. Ali kao
u svakom poljupcu, i u ovome je postojao element opasnosti.
Prva je progovorila Midori. Uhvatila me za ruku i rekla mi, a to joj je
naizgled pomalo teško palo, da se viđa s nekim. Rekao sam da sam to
naslućivao.
— Imaš li ti neku curu koja ti se sviđa? — pitala je.
— Imam — rekao sam.

— Ali nedjeljom si uvijek slobodan, zar ne?
— To je jako komplicirano — rekao sam.
Tada sam shvatio da se kratka čarolija toga ranojesenskog popodneva
raspršila.
U pet sam rekao da moram na posao i predložio Midori da pođe sa mnom
na užinu. Rekla je da mora ostati kod kuće ako zazvoni telefon.
— Mrzim po cijeli dan kod kuće čekati poziv. Kada dan provedem sama,
osjećam kao da mi meso malo-pomalo trune - trune i topi se, i na kraju
ostane samo zelena lokvica koju upije zemlja. Ostane samo moja odjeća.
Tako mi je kad cijeli dan čekam u kući.
— Ja ću ti praviti društvo kad idući put budeš morala čekati poziv —
rekao sam. — Ali samo ako je u ponudu uključen i ručak.
— Odlično — rekla je. — A ja ću za desert opet urediti da plane požar.
Midori idućega dana nije došla na predavanje iz Povijesti drame. Poslije
sam otišao u kafeteriju i sam pojeo hladan, bezukusan ručak. Onda sam sjeo
na sunce i promatrao događanja na kampusu. Dvije studentice kraj mene
vodile su dug razgovor, sve vrijeme na nogama. Jedna je na grudi privila
teniski reket nježno i s ljubavlju kao da grli dijete, a druga je držala neke
knjige i LP Leonarda Bernsteina. Obje su bile lijepe i očito su uživale u
diskusiji. Iz pravca studentskog kluba dopirao je zvuk basa koji je vježbao
ljestvice. Naokolo su stajale grupice od četiri-pet studenata koji su baš
izražavali svoja trenutačna mišljenja, smijali se i nešto jedni drugima
dovikivali. Na parkiralištu su vozili skateboarde. Preko parkirališta prešao
je neki profesor s kožnatom aktovkom u ruci, zaobilazeći ih. Na dvorištu je
neka studentica pod kacigom klečala na zemlji i ispisivala krupne znakove
na neki natpis, nešto o američkom imperijalizmu koji prijeti Aziji. Bio je to
uobičajen podnevni fakultetski prizor, ali dok sam sjedio i promatrao ga s
ponovno probuđenom pozornošću, postao sam svjestan nečega. Svi koje
sam vidio pred sobom na svoj su način izgledali sretno. Jesu li zaista bili
sretni ili su tako samo izgledali, to nisam mogao odrediti. Ali izgledali su
sretni tog ugodnog ranog popodneva krajem rujna, i zbog toga sam osjetio
neku osamljenost koja mi je bila nova, kao da sam jedini koji se ne uklapa u
tu sredinu.
Kad bolje razmislim, u koju sam se sredinu uklopio posljednjih godina?
Posljednja koje sam se mogao sjetiti bila je dvorana za biljar blizu luke,
gdje smo Kizuki i ja zajedno igrali biljar u duhu pravog prijateljstva. Kizuki
je te večeri preminuo, i otada se između mene i svijeta uvukao hladan, jak

vjetar. Taj mladić Kizuki: što mi je njegovo postojanje značilo? Na to
pitanje nisam znao odgovor. Znao sam samo — i to s posvemašnjom
sigurnošću - da mi je Kizukijeva smrt zauvijek ukrala jedan dio mladosti.
Ali što to znači, i kako će to završiti, to je bilo daleko izvan moje moći
shvaćanja.
Dugo sam tako sjedio i gledao kampus i prolaznike, i nadao se, također, da
ću vidjeti Midori. Ali nije se pojavila, i kad je završio podnevni odmor,
otišao sam u knjižnicu da se pripremim za predavanje iz njemačkoga.
Te subote popodne Nagasava je došao u moju sobu i predložio da te večeri
opet odemo van. On će mi urediti propusnicu preko noći. Rekao sam da ću
ići. Cijeli tjedan u glavi mi je bila neka čudna zbrka, i bio sam spreman
spavati s bilo kim.
Kasno popodne istuširao sam se, obrijao i obukao čistu odjeću - polo
majicu i pamučnu jaknu - a onda smo Nagasava i ja večerali u blagovaonici,
pa smo autobusom otišli u Sindžuku. Malo smo šetali ulicama punim
života, a onda smo otišli u jedan od naših barova i sjeli, čekajući da se
pojavi par kandidatkinja. Cure su u taj bar uglavnom dolazile u parovima -
osim baš te večeri. Bili smo ondje gotovo dva sata i pijuckali viski-sodu, ali
polako da bismo ostali trijezni. Napokon su za šank sjele dvije simpatične
cure, te naručile džus-votku i margaritu. Nagasava im je odmah prišao, ali
rekle su da čekaju svoje dečke. Svejedno smo s njima ugodno popričali dok
im nisu došli mladići.
Nagasava me odveo da okušamo sreću u drugi bar, maleni lokal u
nekakvoj slijepoj ulici, u kojemu je većina gostiju već bila pijana i glasna.
Za stolom otraga sjedile su tri djevojke. Pridružili smo im se i upustili se u
kratki razgovor u petero, i atmosfera je uskoro postala opuštena, ali kad je
Nagasava predložio da pođemo nekamo drugamo na piće, cure su rekle da
se moraju vratiti u studentski dom jer im se uskoro zaključavaju vrata.
Toliko o našoj "sreći". Pokušali smo još na jednome mjestu s istim
rezultatom. Iz nekog razloga nikako nismo mogli naći cure.
U pola dvanaest Nagasava je odustao. — Oprosti što sam te bez veze
vukao naokolo — rekao je.
— Nema problema — rekao sam. — Vrijedilo je bar vidjeti da i ti katkad
imaš loš dan.
— Možda jednom godišnje — priznao je.
Zapravo, više mi nije bilo do ševe. Dok sam te bučne subotnje večeri lutao
Sindžukuom i promatrao tajanstvenu energiju nastalu iz mješavine seksa i

alkohola, počeo sam osjećati da je moja vlastita seksualna želja nešto
bijedno i tričavo.
— Što ćeš sad, Vatanabe?
— Možda ću u non-stop kino — rekao sam. — Sto godina nisam pogledao
film.
— Ja onda idem k Hatsumi — rekao je Nagasava. — Ne ljutiš se?
— Jasno da ne — rekao sam. — Zašto bih se ljutio?
— Ako hoćeš, mogu te upoznati s curom koja će te pustiti da prespavaš.
— Ma ne, baš mi se gleda film.
— Oprosti — rekao je Nagasava. — Iskupit ću ti se za ovo jednom. — I
nestao je u gužvi. Otišao sam u fast food na cheeseburger i kavu da se malo
istrijeznim, a onda sam otišao u neku staru kinodvoranu pogledati
Diplomca. Nije mi se baš jako svidio, ali nisam imao što drugo raditi, pa
sam ostao i pogledao ga još jednom. Kad sam u četiri ujutro izišao iz kina,
krenuo sam lutati prohladnim ulicama Sindžukua, zadubljen u misli.
Kad sam se umorio od šetnje, ušao sam u non-stop kafić i sjeo uz knjigu i
šalicu kave čekati prvi jutarnji vlak. Ubrzo se kafić napunio ljudima koji su
kao i ja čekali prve vlakove. Prišao mi je konobar i uz ispriku pitao smije li
staviti još nekoga za moj stol. Rekao sam da nema problema. Nije mi bilo
bitno tko sjedi prekoputa mene: čitao sam knjigu.
Pokazalo se da su mi se za stolom pridružile dvije djevojke. Činilo mi se
da smo vršnjaci. Nijedna nije bila neka ljepotica, ali nisu bile loše. Obje su
bile diskretno odjevene i našminkane: nipošto tip cure koja u pet ujutro luta
Šindžukuom. Nagađao sam da su slučajno zakasnile na posljednji vlak. Kao
da im je odlanulo što sjede sa mnom: bio sam uredno odjeven, navečer sam
se obrijao, i kao kruna svega zadubio sam se u Čarobni brijeg Thomasa
Manna.
Jedna od njih bila je malo krupnija. Bila je odjevena u sivu komandosicu i
bijele traperice, nosila je veliku plastičnu lisnicu, a na ušima je imala velike
naušnice u obliku školjke. Prijateljica joj je bila sitna cura s naočalama. Ona
je imala plavi džemper na kopčanje preko karirane košulje, i prsten s
tirkizom. Manja je stalno skidala naočale i prstima trljala oči.
Obje djevojke naručile su kavu s mlijekom i kolač, i dugo su to
konzumirale jer su bile zadubljene u, kako se činilo, neku povjerljivu i
ozbiljnu diskusiju. Krupna djevojka nekoliko je puta nakrivila glavu, a mala
je jednako često odmahivala svojom. Nisam razabirao što govore jer je iz
stereouređaja glasno svirao Marvin Gaye ili Bee Gees ili nešto slično, ali

činilo se da je niska cura ljuta ili uzrujana, a krupna ju je tješila. Naizmjence
sam iščitavao pasuse u knjizi i pogledavao u njihovu smjeru.
Čvrsto stisnuvši torbicu na grudi, manja djevojka je otišla u zahod, a njena
prijateljica mi se u tom času obratila.
— Oprosti što ometam, ali znaš li možda za neki bar tu blizu koji još služi
pića? Zatečen, odložio sam knjigu i upitao — Poslije pet ujutro?
— Da...
— Ako mene pitaš, u 5.20 ujutro većina ljudi ide doma da se otrijezni i
legne.
— Da, znam — rekla je, malo posramljeno — ali moja prijateljica kaže da
mora nešto popiti. Važno je.
— Onda ti nema druge nego da odete doma i nešto popijete.
— Ali ja moram uloviti vlak u 7.30 za Nagano.
— Nađite onda automat i neko lijepo mjesto gdje ćete sjesti. To je sve što
možete.
— Znam da mnogo tražim, ali bi li pošao s nama? Dvije same cure tako
nešto baš i ne mogu učiniti.
U Sindžukuu sam već doživio svakakva čudna iskustva, ali nikad me još u
5.20 ujutro dvije nepoznate cure nisu pozvale na piće. Nije mi se gnjavilo s
odbijanjem, a vremena sam imao, pa sam iz obližnjeg automata kupio pune
ruke sakea i grickalica, i tako smo nas troje otišli na prazno parkiralište kraj
zapadnog izlaza iz postaje i održali improviziranu pijanku.
Cure su mi rekle da su se sprijateljile radeći u putničkoj agenciji. Obje su
te godine diplomirale i dobile prvi posao. Manja je imala dečka s kojim se
viđala godinu dana, ali nedavno je otkrila da spava s drugom, i teško je to
primila. Krupnija je sinoć trebala otputovati u planine Nagana na bratovo
vjenčanje, ali odlučila je provesti noć s potištenom prijateljicom i sjesti na
prvi ekspres vlak u nedjelju ujutro.
— Žao mi je što kroz to moraš prolaziti — rekao sam sitnijoj — ali kako si
otkrila da ti dečko spava s drugom?
Polako pijuckajući šake, cura je nogom satirala neki korov.
— Nisam ništa morala shvaćati — rekla je. — Otvorila sam vrata i vidjela
ga kako to radi.
— Kad je to bilo?
— Preksinoć.
— Nevjerojatno. Vrata su bila otključana?
— Da.

— Zašto ih nije zaključao?
— Kako bih ja to trebala znati?
— Da, kako bi njoj sada trebalo biti? — rekla je krupnija, koja je očito bila
iskreno zabrinuta za prijateljicu. — Kakav joj je to samo šok bio. Zar nije to
grozno?
— Ne bih znao reći — odgovorio sam. — Trebala bi dobro porazgovarati
s dečkom. A onda je pitanje hoćeš li mu oprostiti ili ne.
— Nitko ne zna kako mi je — obrecnula se mala, i dalje gazeći travku.
Sa zapada se pojavilo jato vrana i preletjelo preko velike robne kuće. Već
je svanulo. Vlak za Nagano ubrzo je trebao stići, pa smo ostatak sakea dali
beskućniku na zapadnom izlazu, kupili peronske karte i otišli otpratiti
krupniju curu. Nakon što je vlak nestao iz vida, malena i ja nekako smo
završili u obližnjem hotelu. Nijedno od nas nije baš umiralo od želje da
spava s onim drugim, ali bilo je nekako nužno stvari privesti kraju.
Ja sam se prvi svukao i sjeo u kadu žestoko se bacivši na pivo. Ona je ušla
sa mnom i učinila isto, pa smo se ispružili i tako bez riječi cugali pivo. Ali
nikako se nismo mogli napiti, a ni jednom ni drugom nije se spavalo. Koža
joj je bila vrlo svijetla i glatka, i imala je prekrasne noge. Dao sam joj
kompliment za noge, ali jedva da je progunđala "Hvala".
Ali kad smo legli u krevet, postala je druga osoba. Uzvraćala je na
najmanji dodir mojih ruku, izvijala se i stenjala. Kad sam ušao u nju zarila
mi je nokte u leđa, a dok joj se orgazam približavao točno šesnaest puta
uzviknula je ime drugog muškarca. Koncentrirao sam se na brojanje kako
bih odgodio vlastiti orgazam. Onda smo oboje zaspali.
Kad sam se u pola jedan probudio, nje nije bilo. Nisam našao nikakvu
poruku. Jedna strana glave bila mi je neobično otežala od pijenja u tako
čudne sate. Istuširao sam se da se razbudim, obrijao i sjeo u stolac, gol, te
stao piti sok iz boce u hladnjaku i redom razmatrati događaje od prethodne
noći. Svaki prizor činio mi se nestvarnim i neobično dalekim, kao da ga
gledam kroz dva-tri sloja stakla, ali nije bilo sumnje da mi se sve to
dogodilo. Pivske čaše još su bile na stolu, a kraj umivaonika je ležala
upotrijebljena četkica za zube.
Pojeo sam lagani ručak u Sindžukuu i otišao do telefonske govornice da
nazovem Midori Kobajaši, nadajući se da možda opet sama kod kuće čeka
telefonski poziv. Pustio sam da odzvoni petnaest puta, ali nitko se nije
javljao. Dvadeset minuta poslije opet sam pokušao, ali rezultat je bio isti.

Onda sam sjeo na autobus i vratio se u dom. U sandučiću kraj ulaza čekalo
me preporučeno pismo. Bilo je od Naoko.

5.
ns5

HVALA TI ZA PISMO, pisala je Naoko.
Obitelj joj ga je poslala ovamo, rekla je. Ono je nipošto nije uznemirilo,
nego veoma razveselilo, a upravo mi se i sama spremala pisati.
Pročitavši samo to, otvorio sam prozor, skinuo jaknu i sjeo na krevet. Iz
obližnje kućice za ptice čuo sam gukanje golubova. Lahor je mreškao
zavjese. Držeći sedam ispisanih listova od Naoko, prepustio sam se
beskonačnoj bujici osjećaja. Osjećao sam se kao da su boje stvarnog svijeta
oko mene počele blijedjeti samo zato što sam pročitao nekoliko njezinih
rečenica. Sklopio sam oči i dugo vremena sređivao misli. A onda, duboko
udahnuvši, nastavio sam čitati.
Prošlo je već gotovo četiri mjeseca otkako sam stigla ovamo, pisala je
dalje.
Otada sam mnogo mislila na tebe. Što više mislim, sve više osjećam da
sam prema tebi bila nepravedna. Vjerojatno sam trebala biti bolja,
pravednija osoba i drukčije se ponijeti prema tebi.
Ovo, međutim, možda nije najnormalniji način promatranja stvari. Cure
mojih godina nikad ne rabe riječ "pravedno".
Običnim mladim curama poput mene uglavnom je svejedno je li nešto
pravedno ili ne. Njima glavno pitanje nije je li nešto pravedno, nego je li ili
nije lijepo, ili hoće li ih usrećiti. "Pravedno" je muška riječ, da, ali ne mogu
se oteti dojmu da je u ovom trenutku to točno ona riječ koja mi treba. A
kako su pitanja ljepote i sreće sada za mene postala tako teški i zamršeni
problemi, kako mi se čini, umjesto toga se držim drugih mjerila - recimo, je
li nešto pravedno, pošteno ili općenito istinito.
U svakom slučaju, vjerujem da prema tebi nisam bila pravedna i da sam te
zbog toga zavlačila i duboko povrijedila. Međutim, time sam istodobno i
sebe zavlačila i jednako tako duboko povrijedila. To ne kažem kao izliku ili
opravdanje, nego zato što je istina. Ako sam u tebi ostavila ranu, to nije
samo tvoja, nego i moja rana. Zato me, molim te, nemoj mrziti. Ja sam
nesavršeno ljudsko biće - mnogo nesavršenije nego što ti misliš. Upravo
zato ne želim da me mrziš. Jer kad bi me mrzio, onda bih stvarno bila

potpuno shrvana. Ja ne mogu postupiti kao ti: ne mogu se uvući u svoju
ljušturu i čekati da sve to prođe. Ne znam zasigurno da si ti takav, ali katkad
o tebi imam takav dojam. Često ti na tome zavidim, zato sam te možda
toliko i zavlačila.
Ovo je možda previše analitički način gledanja na stvari, zar ne? Terapija
koju ovdje prakticiraju svakako nije previše analitička, ali kad si nekoliko
mjeseci pod tretmanom kao što sam ja, htio ti to ili ne postaješ manje ili
više analitički nastrojen. "Razlog ovome je ovo, a ovo znači ovo, zbog toga
i toga." Tako. Ne mogu odrediti pokušava li takva analiza pojednostavniti
svijet ili ga zakomplicirati.
U svakom slučaju, čini mi se da sam mnogo bliže oporavku nego što sam
bila, a i ljudi mi ovdje govore da je tako. Ovo je prvi put nakon dugo
vremena da sam uspjela sjesti i mirno napisati pismo. Ono koje sam ti
napisala u srpnju morala sam cijediti iz sebe (premda, da ti pravo kažem, i
ne sjećam se više što sam napisala - je li bilo grozno?), ali ovaj put sam
vrlo, vrlo smirena. Čisti zrak, spokoj i izolacija, dnevni raspored životnih
aktivnosti, redovita tjelovježba: to mi je trebalo, čini mi se. Kako je divno
moći nekome napisati pismo! Željeti nekome prenijeti svoje misli, sjesti za
svoj stol i uzeti olovku, ovako pretočiti misli u riječi, to je doista
veličanstveno. Naravno, jednom kad ih uspijem staviti na papir, otkrijem da
mogu izraziti samo djelić onoga što želim reći, ali nema veze. Sretna sam
što sam u stanju osjećati da nekome želim pisati. I tako ti evo pišem. Sad je
pola osam navečer, večerala sam i upravo se okupala. Kuća je tiha, a vani je
mrkli mrak. Kroz prozor ne vidim ni jedno svjetlo. Obično odavde dobro
vidim zvijezde, ali ne danas, oblačno je. Ovdje svi mnogo znaju o
zvijezdama, i kažu mi: "To je Djevica" ili "To je Strijelac". Vjerojatno
nauče htjeli-ne htjeli, jer ovdje se jednom kad zađe Sunce nema što raditi.
Zato znaju i tolike stvari o pticama, cvijeću i kukcima. Kad razgovaram s
njima, shvatim kolika sam neznalica bila kad su te stvari u pitanju, što je
nekako lijepo.
Ovdje živi sedamdesetak ljudi. Osim njih, osoblja (doktora, sestara,
uredskog osoblja itd.) ima nešto malo više od dvadeset. Ovo je tako
prostrano i otvoreno mjesto da to uopće nisu veliki brojevi. Daleko od toga:
bilo bi točnije reći da je imanje poluprazno. Veliko je i prožeto prirodom, i
svi žive tiho - tako tiho da katkad čovjek ima osjećaj da je ovo normalan,
stvarni svijet, ali naravno nije. Ovdje nam je tako jer živimo po nekakvim
pravilima.

Igram tenis i košarku. Košarkaške ekipe sastavljene su od osoblja i (mrzim
tu riječ, ali ne može se izbjeći) pacijenata. No kad se udubim u igru
zaboravim tko su pacijenti, a tko osoblje. To je malo čudno. Znam da će ti
ovo zvučati čudno, ali kad tijekom utakmice pogledam ljude oko sebe, svi
mi izgledaju jednako deformirani.
Jednoga dana rekla sam to doktoru koji je zadužen za moj slučaj, i rekao
mi je da, na neki način, imam pravo, i da nismo tu kako bismo popravili
deformaciju, nego se na nju navikli: da je jedan od naših problema to što ne
možemo prepoznati i prihvatiti vlastite deformitete. Kao što svaki čovjek
ima osebujan način na koji hoda, ljudi također misle, osjećaju i shvaćaju na
osebujne načine, i premda ih možda želimo ispraviti, to se ne događa preko
noći, a ako pokušamo u nečemu silom djelovati, nešto drugo se može
pošemeriti. Naravno, on je to meni vrlo pojednostavljeno objasnio, i to je
samo mali dio naših problema, ali mislim da shvaćam što je htio reći.
Možda se zbilja nikad ne možemo u potpunosti prilagoditi svojim
deformitetima. Kad ne znamo što činiti s istinskom boli i patnjom koje
izazivaju ti deformiteti, dolazimo ovamo da od njih pobjegnemo. Dok smo
ovdje, uspijevamo živjeti a da ne nanosimo bol drugima niti oni nama, jer
znamo da smo "deformirani". Po tome smo drukčiji od izvanjskoga svijeta:
većina ljudi živi život nesvjesna svojih deformiteta, dok su u ovome našem
malenom svijetu upravo deformiteti preduvjet. Kao što Indijanci na glavi
nose perje kako bi pokazali kojem plemenu pripadaju, mi iznosimo svoje
deformitete na vidjelo. I živimo tiho, da jedni druge ne povrijedimo.
Osim što se bavimo sportom, svi uzgajamo voće i povrće: rajčice,
patlidžane, krastavce, lubenice, jagode, mladi luk, kupus, daikon rotkvice,
15 i tako dalje, i tako dalje. Uzgajamo gotovo sve. Imamo i staklenike.
Ovdje ljudi znaju mnogo o uzgoju voća i povrća, i u to ulažu mnogo
energije. Čitaju knjige u toj temi i pozivaju stručnjake, te od jutra do mraka
razgovaraju o odgovarajućem gnojivu, pripremljenosti zemlje i sličnim
stvarima. Zavoljela sam uzgoj voća i povrća. Fantastično je gledati različito
voće i povrće kako svaki dan sve više raste. Jesi li ikad uzgajao lubenice?
Rastu naočigled, kao neke male životinjice.
Svaki dan jedemo svježe ubrano voće i povrće. Naravno, služe nam i meso
i ribu, ali kad živiš ovdje sve ti je manje do takvog jela, jer je povrće toliko
svježe i ukusno. Katkad idemo van skupljati divlje raslinje i gljive. Imamo
stručnjake za to (sad kad razmislim, ovdje je sve puno stručnjaka), koji nam
govore koje biljke treba brati a koje izbjegavati. Zbog svega toga otkako

sam došla dobila sam preko tri kilograma. Kilaža mi je gotovo savršena,
zahvaljujući tjelovježbi te redovitim i zdravim obrocima.
Kad se ne bavimo poljodjelstvom, čitamo, slušamo glazbu ili pletemo.
Nemamo televiziju ni radio, ali imamo vrlo pristojnu knjižnicu s knjigama i
pločama. U zbirci ploča imamo sve, od Mahlerovih simfonija do Beatlesa, i
stalno posuđujem ploče koje onda slušam u sobi.
Jedini je problem što jednom kada dođeš, više ne želiš otići - ili se bojiš
otići. Dok smo ovdje, osjećamo se smireno i spokojno. Naši deformiteti
čine se prirodnima. Mislimo da smo se oporavili. Ali nikad ne možemo biti
sigurni da će nas i vanjski svijet isto tako prihvatiti.
Moj doktor kaže kako je vrijeme da počnem kontaktirati s "ljudima vani" -
što znači s normalnim ljudima u normalnom svijetu. Kada to kaže, ja vidim
jedino tvoje lice. Da ti iskreno kažem, ne želim vidjeti roditelje. Previše se
brinu za mene, pa se oneraspoložim kad ih vidim. Osim toga, neke ti stvari
moram objasniti. Nisam sigurna da ih mogu dobro objasniti, ali to su važne
stvari i ne mogu ih više izbjegavati.
Pa ipak, ne želim te opterećivati. Zbilja nikome ne želim biti na teret.
Osjećam da mi želiš dobro. To me usrećuje. U ovom pismu želim ti samo
prenijeti tu sreću. Te tvoje dobre želje vjerojatno su upravo ono što meni
sada treba. Molim te, oprosti mi ako te išta što sam ovdje napisala
uznemirilo. Kao što sam već rekla, mnogo sam nesavršenija nego što ti
misliš.
Katkad se pitam: DA smo se ti i ja sreli pod sasvim normalnim
okolnostima, i DA smo se jedno drugome svidjeli, što bi se dogodilo? DA
SAM JA bila normalna i da si ti bio normalan (što ti naravno jesi), i da nije
bilo Kizukija, što bi se dogodilo? Naravno, to "DA" je puno preveliko.
Jako se trudim bar biti pravedna i poštena. To je sve što sada mogu.
Nadam se da ću ti na ovaj način uspjeti prenijeti bar mali dio onoga što
osjećam.
Za razliku od običnih bolnica, ovdje imamo slobodne sate posjeta. Ako
nazoveš dan prije, možeš doći kad god želiš. Možeš čak i jesti sa mnom, a
imaš i gdje prespavati. Molim te, dođi mi u posjet kada ti bude zgodno.
Jedva čekam da te vidim. Prilazem i mapu. Oprosti Što je ovo pismo ispalo
tako dugačko.
Pročitao sam Naokino pismo do kraja, a onda još jednom. Nakon toga
sišao sam u prizemlje, kupio Colu iz automata, i pio je dok sam još jednom
čitao pismo. Vratio sam sedam ispisanih stranica u omotnicu i stavio je na

stol. Na ružičastoj omotnici moje ime i adresa bili su ispisani savršenim,
sićušnim znakovima koji su bili tek mrvicu odviše pravilni za jednu
djevojku. Sjeo sam za stol i stao proučavati omotnicu. Adresa pošiljatelja
otraga bila je Hostel Ami. Čudno ime. Nekoliko minuta razmišljao sam o
njemu, i zaključio da je ono "ami" sigurno od francuske riječi "prijatelj".
Nakon što sam stavio pismo u ladicu stola, presvukao sam se i izišao.
Bojao sam se da ću ako ostanem blizu pročitavati pismo deset, dvadeset, tko
zna koliko puta? Hodao sam ulicama Tokija te nedjelje bez ikakva cilja, kao
što sam to uvijek činio s Naoko. Lutao sam od ulice do ulice, prisjećajući se
njezina pisma od retka do retka, i premetao svaku rečenicu po mislima što
sam bolje mogao. Kad je Sunce zašlo, vratio sam se u dom i nazvao
međugradsku, Hostel Ami. Javila se žena na recepciji i pitala me kojim
poslom zovem. Pitao sam mogu li sutra popodne posjetiti Naoko. Ostavio
sam ime i ona je rekla da nazovem za pola sata.
Kad sam nazvao poslije večere, javila mi se ista ta žena. Da, mogu
posjetiti Naoko, rekla je. Zahvalio sam joj, spustio slušalicu, i u ruksak
stavio čistu odjeću i toaletni pribor. Onda sam opet uzeo Čarobni brijeg, te
ga počeo čitati i pijuckati konjak, čekajući da mi se prispava. No svejedno
nisam zaspao sve do poslije jedan ujutro.

6.
ns6

PONEDJELJAK UJUTRO U SEDAM, čim sam se probudio, umio sam
se, obrijao i ne doručkovavši otišao ravno u ured upravitelja doma da mu
kažem kako odlazim na dvodnevno planinarenje. Već je bio navikao da u
slobodno vrijeme odlazim na kraće izlete, pa se nije iznenadio. Prepunim
prigradskim vlakom otišao sam do glavnog kolodvora i kupio kartu za
superbrzi vlak za Kjoto, doslovce uskočivši na prvi Hikari ekspres koji je
kretao. Zadovoljio sam se kavom i sendvičem za doručak i odrijemao sat
vremena.
U Kjoto sam stigao nekoliko minuta prije jedanaest. Prema Naokinim
uputama gradskim autobusom odvezao sam se do malenog terminala za
sjeverna predgrađa. Sljedeći autobus išao mi je tek u 11.35, kazali su mi, a
vozi nešto više od sata. Kupio sam kartu i otišao u knjižaru preko ceste da
kupim mapu. Vrativši se u čekaonicu, prostudirao sam mapu da vidim mogu
li pronaći točnu lokaciju Hostela Ami. Pokazalo se da je smješten mnogo
dublje u planinama nego što sam zamišljao. Autobus će na svom pohodu
prema sjeveru morati prijeći nekoliko brda, a onda se na kraju slijepog
kanjona okrenuti i vratiti u grad. Ja ću sići pred sam kraj rute. Naoko je
rekla da će kraj postaje biti pješačka staza, po kojoj ću nakon dvadeset
minuta hoda stići do Hostela Ami. Nije ni čudo što je tako tiho i mirno ako
se nalazi tako duboko u brdima!
Autobus je krenuo s dvadesetak putnika, uz rijeku Kamo kroz sjeverni dio
Kjota. Gusto načičkane gradske ulice zamijenile su prorijeđene kuće, a onda
polja i prazni predjeli. Krovovi od crnih pločica i plastenici privlačili su
zrake jesenskog sunca koje su se zasljepljujuće odbijale od njih. Kad je
autobus ušao u kanjon, vozač je počeo okretati upravljač ovamo-onamo
prateći zavoje i okuke na cesti, i meni je postalo slabo u želucu. Još sam
osjećao okus kave koju sam jutros popio. Kad se broj zavoja počeo
smanjivati toliko da mi je postalo malo lakše, autobus je uronio u sumornu
cedrovu šumu. Stabla su po svemu sudeći bila vrlo stara, izdizala su se
visoko nad cestom, zaklanjala sunčevu svjetlost i na sve bacala mračne
sjene. Vjetrić koji je pirkao kroz otvorene prozore autobusa najednom je

postao vrlo hladan, a njegova vlaga šibala je kožu. Cesta kroz dolinu držala
se riječne obale, a kroz drveće je vodila tako dugo da se već počelo činiti
kako je cijeli svijet zauvijek zakopan u cedrovoj šumi - no u tom trenu šuma
je završila, i našli smo se na otvorenom platou okruženom planinskim
vrhovima. Svud oko nas prostirale su se široke zelene oranice, a rijeka kraj
ceste djelovala je bistro i čisto. U daljini se nazirao tanki končić bijelog
dima. U nekim kućama na suncu se sušilo rublje, a psi su zavijali. Pred
svakim gazdinstvom drva za ogrjev bila su naslagana sve do strehe, a
negdje na hrpi obično je ležala mačka. Neko vrijeme uz cestu su se nizale
takve kuće, ali nisam vidio ni žive duše.
Takav se raspored u krajoliku ponovio bezbroj puta. Autobus bi ušao u
cedrovu šumu, izronio u selo, a onda opet u šumu. U selima bi ljudi izlazili,
ali nitko se nije ukrcavao. Četrdeset minuta nakon odlaska iz grada autobus
je stigao do planinskog prijevoja s kojega je nadaleko pucao pogled. Vozač
je zaustavio autobus i objavio da ćemo tu pričekati pet-šest minuta: tko želi
može izići. U autobusu je sad ostalo samo četvero putnika, uključujući i
mene. Svi smo izišli da se protegnemo ili zapalimo, promatrajući daleko
ispod sebe panoramu Kjota. Vozač je otišao na stranu da obavi malu nuždu.
Preplanuli muškarac pedesetih godina koji je ušao u autobus noseći veliku
kartonsku kutiju vezanu špagom pitao me idem li planinariti. Da ne
kompliciram, odgovorio sam potvrdno.
S drugog kraja prijevoja naišao je drugi autobus i stao kraj našega. Vozač
je izišao, kratko porazgovarao s našim, a onda su se obojica popela natrag u
svoje autobuse. Nas četvero vratili smo se na svoja sjedala, i autobusi su
krenuli svaki na svoju stranu. Nije mi odmah bilo jasno zašto je naš autobus
morao čekati onaj drugi, ali nedaleko odatle niz drugu stranu planine cesta
se najednom suzila. Dva velika autobusa nikad se ne bi mogla mimoići na
cesti, čak je i pri prolasku kraj običnih automobila iz suprotnog smjera
trebalo dosta manevrirati, i uvijek se jedno ili drugo vozilo moralo ukloniti i
uvući u izbočinu zavoja.
Sela uz cestu sad su bila daleko manja, a obrađene ravne površine još uže.
Planina je bila strmija, a stranice su joj se primaknute prozorima autobusa.
Ali činilo se da nemaju ništa manje pasa nego u ostalim mjestima, pa je
prolazak autobusa izazivao pravo natjecanje u zavijanju.
Kod moje postaje nije bilo ničega - ni kuća, ni polja, samo znak za
autobusnu postaju, potočić i početak planinske staze. Objesio sam ruksak
preko ramena i uputio se puteljkom. Potok je tekao uz lijevu stranu staze, a

na desnoj se pružala šuma bjelogorice. Uspinjao sam se blagom padinom
nekih petnaest minuta, a onda sam stigao do puta koji je vodio u šumu s
desne strane; prolaz je bio jedva dovoljno širok da kroz njega prođe auto.
Na natpisu kraj ceste pisalo je: hostel ami. privatni posjed, prolaz zabranjen.
Na cesti koja je vodila kroz stabla bili su oštro urezani tragovi guma. U
šumi bi se povremeno začuo lepet krila. Zvuk je do mene dopirao neobično
jasno, kao da je pojačan u odnosu na druge šumske glasove. Jednom sam
izdaleka začuo nešto što je sličilo pucnju puške, ali bio je to slab, prigušen
zvuk, kao da je prošao kroz nekoliko filtara.
Na kraju šume naišao sam na bijeli kameni zid. Nije bio viši od mene, a
kako na vrhu nije imao dodatnih zapreka, bilo bi mi ga lako preskočiti.
Željezna crna kapija djelovala je dosta čvrsto, ali bila je širom otvorena, a u
stražarnici nije bilo nikoga. Kraj kapije je stajao isti natpis: hostel ami.
privatni posjed, prolaz zabranjen. Nekoliko sitnica ukazivalo je na to da je
stražar do maloprije bio tu: u pepeljari su bila tri opuška, tu je bila i
poluprazna šalica čaja, na polici je stajao tranzistor, a sat na zidu otkucavao
je vrijeme uz trpko tiktakanje. Malo sam pričekao da se čovjek vrati, ali kad
se to nije dogodilo, nekoliko puta sam pritisnuo nešto što je sličilo zvoncu.
Odmah iza kapije bilo je parkiralište. U njemu je stajao minibus, Land
Cruiser s pogonom na sva četiri kotača, te tamnoplavi Volvo. Na
parkiralište je moglo stati tridesetak auta, ali sad su ondje bila parkirana
samo ta tri.
Prošle su dvije-tri minute, a onda se na šumskom puteljku pojavio čuvar u
mornarski modroj odori na žutom biciklu. Bio je to visok čovjek u ranim
šezdesetima, prorijeđene kose. Naslonio je žuti bicikl na stražarsku kućicu i
rekao — Žao mi je što ste morali čekati — ali nije zvučao kao da mu je žao.
Na blatobranu bicikla bijelom je bojom bio napisan broj 32. Kad sam mu
rekao ime, podigao je slušalicu i dvaput ga ponovio nekome s druge strane,
odgovorio "Da, a-ha, dobro" i spustio.
— Idite u glavnu zgradu, molim vas, i tražite dr. Išida — rekao mi je. —
Idete ovom stazom kroz drveće do kružnog toka. Onda skrenite drugi izlaz
ulijevo - jeste li zapamtili? Drugi nalijevo - iz kružnog toka. Vidjet ćete
staru kuću. Skrenite desno i prođite kroz još jedan šumarak do betonske
zgrade. To je glavna zgrada. Lako je, samo pazite na putokaze.
Skrenuo sam na drugi izlaz slijeva iz kružnog toka kako mi je rekao, a na
kraju staze naišao sam na zanimljivu staru zgradu koja je nekoć očito bila
nečija kuća za odmor. Imala je njegovan vrt s lijepo oblikovanim stijenama

i kamenim fenjerom. To je sigurno bilo ladanje. Skrećući desno kroz
drveće, ugledao sam betonsku trokatnicu. Stajala je u izdubljenom terenu pa
njezina tri kata nisu djelovala napadno. Bila je jednostavno projektirana i
odavala snažan dojam čistoće. Ulaz je bio na drugom katu. Popeo sam se
stubama i ušao kroz velika staklena vrata, da bih na recepciji zatekao mladu
ženu u crvenoj haljini. Rekao sam joj svoje ime i kazao da su me uputili na
dr. Išida. Nasmiješila se i pokazala mi na smeđi kauč, tihim glasom
predlažući da ondje pričekam. Onda je okrenula neki broj. Spustio sam
ruksak s leđa, zavalio se u duboke jastuke na kauču i stao promatrati oko
sebe. Predvorje je bilo čisto i ugodno, s ukrasnim lončanicama, ukusnim
apstraktnim slikama i ulaštenim podom. Dok sam čekao, nisam skidao
pogled s odraza svojih cipela na podu.
U jednom trenutku žena na recepciji obratila mi se da me umiri —
Doktorica će odmah doći. — Kimnuo sam glavom. Kakvo tiho mjesto,
nevjerojatno! Nije bilo nikakvih zvukova. Kao da su svi na popodnevnom
odmoru. Ljudi, životinje, insekti, biljke, svi zacijelo čvrsto spavaju,
pomislio sam, kad je tako tiho.
No nije prošlo dugo kad sam začuo meko tapkanje gumenih potplata, i
pojavila se zrela žena čekinjaste kose. Hitro je prošla predvorjem, sjela kraj
mene, prekrižila noge i uzela me za ruku. Umjesto da je stisne, okrenula mi
je šaku i stala promatrati njezinu prednju i stražnju stranu.
— Ništa niste svirali, bar ne posljednjih nekoliko godina, zar ne? — bile
su prve riječi koje sam začuo iz njezinih usta.
— Ne — rekao sam, zatečen. — Imate pravo.
— Vidim to po vašim rukama — rekla je nasmiješivši se.
Iz te je žene izbijala nekakva tajanstvenost. Na licu je imala mnogo bora.
To je odmah upadalo u oči, ali nije zbog njih izgledala staro. Naprotiv, one
su u njoj naglašavale nekakvu mladost koja nije imala veze s godinama.
Borama je ondje bilo mjesto, kao da su od rođenja stajale na njezinu licu.
Kad bi se nasmiješila, i bore su se smiješile s njom; kad se mrštila, mrštile
su se i bore. A kad se nije ni smiješila ni mrštila, bore su preko njezina lica
bile razmještene na neki čudno topao, ironičan način. Bila je to žena u
kasnim tridesetima koja, kako se činilo, nije bila samo dobar čovjek, nego
je njezina dobrota jednostavno privlačila. Svidjela mi se čim sam je
ugledao.
Onako neukrotivo podšišana, kosa joj je stršila u pramenovima, a preko
čela su joj nakrivo stajale šiške, ali takva joj je frizura savršeno pristajala.

Imala je plavu radnu košulju preko bijele majice kratkih rukava, široke bež
pamučne hlače i tenisice. Visoka i mršava, gotovo uopće nije imala grudi.
Usnice su joj se neprekidno pomicale ustranu kriveći se pomalo ironično, a
boriće u kutovima očiju lagano su joj se trzale. Podsjećala je na drvosječicu:
blagu, vještu, ali pomalo umornu od života.
Uvučene brade i napućenih usta, neko me je vrijeme prelazila pogledom
od glave do pete. Zamišljao sam da će svakog časa isukati krojački metar i
početi me sveg premjeravati.
— Znate li svirati neki instrument? — pitala je.
— Nažalost, ne — rekao sam.
— Šteta — rekla je. — Bilo bi zabavno.
— Valjda — rekao sam. Čemu sva ta priča o instrumentima?
Iz džepa na prsima izvukla je paket cigareta Seven Stars, stavila jednu u
usta, zapalila je upaljačem i počela puckati. Vidjelo se da u tome uživa.
— Palo mi je na pamet da bih vam morala reći nešto o ovoj ustanovi,
gospodine - Vatanabe, je li tako? - prije nego što vidite Naoko. Pa sam
uredila da malo porazgovaramo. Hostel Ami pomalo je neobičan - to bi vas
moglo zbuniti ako nemate nikakvo predznanje. Imam pravo kad
pretpostavljam da ne znate ništa o njemu, zar ne?
— Gotovo ništa.
— Pa, kao prvo... — počela je, a onda pucnula prstima. — Nego, jeste li
ručali? Sigurno ste gladni.
— Imate pravo, jesam.
— Dođite onda sa mnom. Možemo razgovarati dok jedemo u menzi.
Vrijeme ručka je prošlo, ali ako sada odemo, mogu nam nešto spremiti.
Požurila se preda mnom niz hodnik i stubište do blagovaonice na prvom
katu. Bila je to velika prostorija u koju je moglo stati možda dvjestotinjak
ljudi, ali samo je jedna polovica bila u funkciji, a druga je bila pregrađena,
kao neki hotel izvan sezone. Na dnevnom meniju bili su navedeni varivo od
krumpira s rezancima, salata, narančin sok i kruh. Pokazalo se da je povrće
ukusno baš kako je napisala Naoko, pa sam pojeo sve s tanjura.
— Vi očito uživate u hrani! — rekla je moja pratilja.
— Izvrsno je — rekao sam. — A i jedva da sam cijeli dan išta pojeo.
— Ako želite, slobodno uzmite i moje. Ja sam sita. Evo, samo izvolite.
— Hoću, ako zbilja nećete.
— Imam mali želudac. Ne stane puno. Ali sve što propustim nadoknadim
cigaretama. — Zapalila je još jednu iz paketa Seven Stars. — Nego, možete

me zvati Reiko. Svi me zovu imenom.
Reiko je očito silno uživala gledajući me kako jedem krumpirovo varivo
koje je ona jedva načela i žvačem njezin kruh.
— Vi ste Naokina doktorica? — pitao sam.
— Ja?! Naokina doktorica?! — Napravila je facu. — Zašto mislite da sam
doktorica?
— Rekli su mi da tražim dr. Išida.
— Aha, sad razumijem. Ne ne ne, ja ovdje predajem glazbu. To je nekim
pacijentima terapija, pa me iz štosa zovu "Doktorica za glazbu" a katkad i
"Doktorica Išida". Ali ja sam i sama pacijent. Tu sam sedam godina. Radim
kao nastavnica glazbe i pomažem u uredu, pa je sad već teško reći jesam li
pacijentica ili zaposlenica. Zar vam Naoko nije govorila o meni?
Odmahnuo sam glavom.
— To je čudno — rekla je Reiko. — Ja sam njezina cimerica. Sviđa mi se
živjeti s njom. Razgovaramo o svemu. I o vama.
— Što o meni?
— Pa, najprije vam moram reći nešto o ovoj ustanovi — rekla je Reiko,
ignorirajući moje pitanje. — Prvo morate znati da ovo nije obična
"bolnica". Ona ne služi toliko liječenju koliko oporavku. Imamo, naravno,
nekoliko doktora, neprestano održavaju seanse, ali oni samo provjeravaju u
kakvom su ljudi stanju, mjere im temperaturu i slično, ne provode "terapiju"
kao u običnim bolnicama. Ovdje nema rešetki na prozorima, a kapija je
uvijek širom otvorena. Ljudi slobodno ulaze i izlaze. Da bi vas uopće
ovamo primili, morate biti spremni na takvu vrstu oporavka. U nekim
slučajevima ljudi koji trebaju specijaliziranu terapiju na kraju odu u
specijalizirane bolnice. Je li dosad sve jasno?
— Mislim da jest — rekao sam. — Ali od čega se sastoji taj "oporavak"?
Možete li mi dati neki konkretan primjer?
Reiko je otpuhnula oblačić dima i popila ostatak soka od naranče. — Već
sam život ovdje jest oporavak — rekla je. — Pravilan raspored aktivnosti,
vježba, izolacija od vanjskog svijeta, čist zrak, mir. Na imanju imamo
praktički sve: ne treba nam televizija ni radio. Mi smo kao one komune o
kojima se toliko čuje. Naravno, od komune se razlikujemo utoliko što za
dolazak ovamo treba hrpa love.
— Hrpa?
— Pa, nije baš nenormalno skupo, ali nije ni jeftino. Pogledajte samo sve
te uvjete. Imamo mnogo zemlje, malo pacijenata, veliko osoblje, a ja sam

recimo ovdje već dugo. Točno, sad sam već gotovo i sama zaposlenik, pa
dobivam popuste, ali svejedno... Jeste li sad za kavu?
Rekao sam da bih rado popio jednu. Ugasila je cigaretu i otišla do šanka,
gdje je iz termosice natočila dvije šalice i donijela ih do našeg stola. U
svoju je stavila šećer, promiješala, namrštila se i srknula.
— Znate — rekla je — ovaj sanatorij nije profitna ustanova, tako da nam
ne naplaćuju onoliko koliko bi inače. Zemlju su dobili kao donaciju. U tu su
svrhu utemeljili korporaciju. Prije dvadesetak godina ovo je bio donatorov
ljetnikovac. Vidjeli ste staru kuću?
Rekao sam da jesam.
— To je bila jedina građevina na imanju. Ondje su provodili grupnu
terapiju. Tako je sve počelo. Donatorov sin bio je sklon duševnim bolestima
pa mu je specijalist preporučio grupnu terapiju. Doktor je imao teoriju da
kad bi skupina pacijenata živjela na selu, pomažući jedni drugima u
fizičkom poslu i kad bi im pri ruci bio doktor da ih savjetuje i pregleda,
time bi se mogle izliječiti neke bolesti. Pokušali su, pa se ta operacija
proširila i registrirala, počeli su obrađivati još više zemlje, a prije pet godina
podigli su i glavnu zgradu.
— Što znači da je terapija bila uspješna.
— Pa, ne za sve. Mnogi se ne oporave. Ali ima i mnogo ljudi kojima nitko
nije mogao pomoći, a ovdje su se uspjeli potpuno oporaviti. Ovdje je
najbolje što svi pomažu svima. Svi znaju da imaju neku manu, pa
pokušavaju jedni drugima pomoći. Na drugim mjestima to tako ne ide,
nažalost. Doktori su doktori, a pacijenti pacijenti: pacijent traži pomoć od
doktora, a doktor pruža pomoć pacijentu. Ali ovdje svi pomažemo svima.
Svi smo jedni drugima zrcala, i doktori su ravnopravni s nama. Promatraju
nas sa strane i pritječu nam u pomoć ako vide da nam nešto treba, ali katkad
se dogodi da mi pomažemo njima. Katkad smo mi u nečemu bolji od njih.
Recimo, ja jednog doktora učim svirati glasovir, a jedan drugi pacijent
bolničarku uči francuski. Takve stvari. Pacijenti s problemima poput naših
često su obdareni specijalnim sposobnostima. Dakle, ovdje su svi jednaki -
pacijenti, osoblje - i vi. Dok ste ovdje, vi ste jedan od nas, pa ću ja pomoći
vama i vi meni.
— Reiko se nasmiješila, blago mreškajući svaku boriću na licu.
— Vi pomažete Naoko i Naoko pomaže vama.
— Što bih ja, onda, trebao? Dajte mi neki primjer.

— Najprije odlučite da želite pomoći i da vama treba pomoć te druge
osobe. Tada ste posve iskreni. Nećete lagati, nećete ništa uljepšavati, nećete
zataškavati ništa što bi za vas moglo biti neugodno. To je sve što treba. ^
— Pokušat ću — rekao sam. — Ali recite, Reiko, zašto ste tu već sedam
godina? Kad ovako s vama razgovaram, ne mogu vjerovati da s vama nešto
nije u redu.
— Ne dok Sunce šija — rekla je mračno. — Ali kada padne noć, počnem
sliniti i valjati se po podu.
— Zbilja?
— Ne budite smiješni, šalim se — rekla je, odmahujući prijezirno glavom.
— Sasvim sam dobro - bar zasad. Ostala sam ovdje jer volim pomagati
ljudima da se oporave, poučavati glazbu, uzgajati povrće. Ovdje mi se
sviđa. Svi smo manje-više prijatelji. U usporedbi s tim, što imam u
vanjskom svijetu? Meni je 38 godina, približava mi se četrdeseta. Nisam
kao Naoko. Nitko me ne čeka da izađem, nemam obitelj kojoj se mogu
vratiti. Nemam nikakav konkretan posao, gotovo nijednog prijatelja. A
nakon sedam godina i ne znam što se vani događa. Dobro, tu i tamo
pročitam novine u knjižnici, ali sve to vrijeme nisam nogom kročila van. Ne
znam što bih radila da odem.
— Ali možda bi vam se otvorio novi svijet — rekao sam. — Vrijedi
pokušati, zar ne?
— Hmm, možda ste u pravu — rekla je, prevrćući po rukama upaljač. —
Ali imam i ja svoje probleme. Jednom vam mogu pričati, ako budete htjeli.
Kimnuo sam u znak odgovora. — A Naoko — rekao sam — je li njoj
bolje?
— Hmm, mislimo da jest. Na početku je bila dosta zbunjena, i neko
vrijeme smo dvojili, ali sad se smirila i do te joj je mjere bolje da se može
verbalno izražavati. Definitivno ide u pravom smjeru. Ali mnogo je ranije
trebala doći na liječenje. Simptomi su bili očiti još od vremena kad se ubio
onaj njezin dečko, Kizuki. Obitelj je to trebala uočiti, a i ona je sama trebala
shvatiti da nešto nije u redu. Naravno, i kod kuće je imala problema...
— Problema? — ispalio sam.
— Niste znali? — Reiko kao da se iznenadila više od mene. Odmahnuo
sam glavom.
— Onda neka vam radije to kaže Naoko. Spremna je za iskren razgovor s
vama. — Reiko je opet promiješala kavu i otpila. — Još nešto morate znati
— rekla je. — Prema ovdašnjim pravilima, vi i Naoko nećete smjeti biti

sami. Gosti ne smiju ostati sami s pacijentima. Uvijek mora biti prisutan
promatrač - a u ovom slučaju to sam ja. Žao mi je, ali morat ćete me trpjeti.
U redu?
— U redu — rekao sam ja sa smiješkom.
— Ali svejedno — rekla je — vas dvoje možete razgovarati o čemu god
želite. Zaboravite da sam ja ondje. Ja već znam gotovo sve o vama i Naoko:
— Sve?
— Gotovo sve. Imamo grupne terapije, znate. Tako da mnogo saznamo
jedni o drugima. Usto, Naoko i ja razgovaramo o svemu. Mi ovdje nemamo
mnogo tajni.
Pogledao sam Reiko otpijajući kavu. — Da vam istinu kažem — rekao
sam — zbunjen sam. Još ne znam je li ono što sam u Tokiju učinio Naoko
bilo ispravno ili ne. Sve ovo vrijeme razmišljam o tome, ali još ne znam.
— Ne znam ni ja — rekla je Reiko. — A ni Naoko. To ćete sami morati
odlučiti. Shvaćate? Što god da se dogodilo, vas dvoje to možete okrenuti u
pravom smjeru - ako se uspijete nekako dogovoriti. Možda ćete se jednom
kada to riješite moći vratiti i razmisliti je li ono što se dogodilo bilo
ispravno ili nije. Što kažete?
Kimnuo sam.
— Mislim da nas troje možemo jedno drugome pomoći - vi i Naoko i ja -
ako to zbilja želimo, i ako budemo zbilja iskreni. Kad se troje ljudi tako
potrudi, to može biti jako učinkovito. Koliko dugo možete ostati?
— Pa, volio bih biti u Tokiju preksutra, rano predvečer. Moram raditi, a u
četvrtak imam ispit iz njemačkoga.
— Dobro — rekla je. — Možete spavati kod nas. Tako ništa nećete plaćati,
a i moći ćete razgovarati bez brige o vremenu.
— Kod vas? — pitao sam.
— Kod Naoko i mene, naravno — rekla je Reiko. — Imamo odvojenu
spavaću sobu, a u dnevnom boravku je kauč na razvlačenje, pa ćete moći
dobro spavati. Bez brige.
— To je dopušteno? — pitao sam. — Zar muškarac smije biti u ženskoj
sobi?
— Nećete nas valjda usred noći silovati?
— Gluposti.
— Onda nema problema. Smjestite se kod nas pa ćemo se lijepo
narazgovarati. To bi bilo najbolje. Onda ćemo doista jedni druge shvatiti. A
ja vam mogu svirati gitaru. Dobra sam, znate.

— Sigurno vam neću smetati?
Reiko je stavila treću cigaretu u usta i zapalila, nakrivivši kut usnica.
— Naoko i ja smo već razgovarale. Zajedno vas pozivamo da budete kod
nas. Zar ne mislite kako bi bilo pristojno da prihvatite poziv?
— Naravno, sa zadovoljstvom.
Reiko je produbila bore u kutovima očiju i zagledala se u mene. —
Smiješno govorite — rekla je. — Nemojte mi reći da oponašate onog dečka
iz Lovca u žitu?
— Nipošto! — rekao sam sa smiješkom.
I Reiko se nasmiješila, s cigaretom u ustima. — Ali zbilja ste dobar
čovjek. To vidim čim vas pogledam. Nakon što sam sedam godina gledala
ljude kako ovamo dolaze i odlaze, naučila sam takve stvari: neki ljudi mogu
otvoriti srce, neki ne mogu. Vi ste među onima koji mogu. Ili, da budemo
precizniji, možete ako to želite.
— Što se dogodi kad ljudi otvore srce?
Reiko je sklopila ruke na stolu, a među usnicama joj se klatila cigareta.
Uživala je u ovome. — Postanu bolji — rekla je. Pepeo je pao na stol, ali
ona kao da nije primijetila. Reiko i ja izišli smo iz glavne zgrade, prešli
preko brda, i prošli kraj bazena, teniskih terena i košarkaškog igrališta. Na
teniskom terenu bila su dvojica muškaraca - jedan mršav, srednjih godina, a
drugi mlad i debeo. Obojica su se dobro služila reketima, ali za mene igra
koju su igrali nije bila tenis. Činilo se kao da ih obojicu posebno zanima
skakutanje teniskih loptica, pa na tom području provode istraživanje.
Udarali su lopticu naprijed-natrag s neobičnom koncentracijom. Obojica su
bila do kože mokri od znoja. Mladić, koji se nalazio na kraju igrališta bliže
nama, primijetio je Reiko i prišao nam. Izmijenili su nekoliko riječi,
smiješeći se. Blizu terena neki čovjek bezizražajna lica kosio je travu
velikom kosilicom. Krenuvši dalje, naišli smo na šumarak, u kojemu se
smjestilo 15-20 urednih kućica, malo razmaknutih. Na ulazu u gotovo svaku
stajao je isti onakav žuti bicikl kakav je vozio stražar. — Tu žive
zaposlenici i njihove obitelji — rekla je Reiko.
— Imamo gotovo sve što nam treba, uopće ne moramo ići u grad — rekla
je dok smo hodali. — Kad je riječ o hrani, kao što sam rekla, proizvodimo
gotovo sve. Jaja dobivamo iz vlastita kokošarnika. Imamo knjige i ploče i
dvorane za tjelesni, svoj minimarket, a svaki tjedan dolaze nam frizeri i
kozmetičari. Vikendom čak imamo filmove. Ako trebamo išta drugo,

možemo zamoliti nekoga od osoblja da nam to kupi u gradu. Odjeću
naručujemo preko kataloga. Ovdje uopće nije problem živjeti.
— Ali ne smijete u grad?
— Ne, to ne smijemo. Naravno, ako je neka posebna situacija, recimo ako
moramo zubaru, to je nešto drugo, ali u pravilu ne smijemo u grad. Svatko
može otići odavde kad god hoće, ali ako ode, više se ne smije vratiti. Poruši
sve mostove za sobom. Ne možeš tek tako na nekoliko dana otići u grad i
onda očekivati da ćeš se vratiti. Ali to je i logično. Svi bi stalno išli i vraćali
se.
Na kraju šumarka naišli smo na blagu padinu duž koje su se u nepravilnim
razmacima nizale drvene dvokatnice; sve su bile nekako čudne. Teško je
reći zašto, ali to sam osjetio čim sam ih vidio. Moja reakcija bila je slična
osjećaju koji imamo kad vidimo lijepo naslikano nešto nestvarno. Palo mi je
na pamet da bi ovako izgledalo kad bi Walt Disnev stvorio animiranu
verziju Munchove slike. Sve kuće bile su identičnog oblika i boje, gotovo
kockaste, savršeno vertikalno simetrične, s velikim ulaznim vratima i
mnoštvom prozora. Put je vijugao između njih nalik na poligon neke
autoškole. Ispred svake kuće bilo je lijepo oblikovano ukrasno grmlje u
cvatu. Sve je bilo pusto, a na svim prozorima bile su navučene zavjese.
— Ovo se zove Zona C. Tu žive žene. Mi! Ima deset kuća, u svakoj su
četiri stana, po dvoje u stanu. To je sveukupno osamdeset ljudi, ali
trenutačno nas je samo 32.
— Baš je tiho.
— Pa, sad nema nikoga — rekla je Reiko. — Ja sam dobila posebno
dopuštenje da se ovako slobodno krećem, ali svi drugi su na svojim
aktivnostima. Neki vježbaju, neki rade u vrtu, neki su na grupnoj terapiji,
neki skupljaju šumske biljke. Svatko sam sebi određuje raspored. Da
vidimo, što Naoko sada radi? Mislim da je trebala raditi na ličenju i
postavljanju tapeta. Zaboravila sam. Ima nekoliko takvih poslova koji ne
završavaju do pet.
Reiko je ušla u zgradu s oznakom "C-7", popela se stubama do kraja
hodnika i otvorila vrata zdesna, nezaključana. Pokazala mi je stan, ugodnu,
premda jednostavnu stambenu jedinicu: dnevni boravak, spavaća soba,
kuhinja i kupaonica. Nije imao nikakav dodatni namještaj ni nepotrebne
ukrase, ali nije bio ni ogoljen. Na njemu nije bilo ništa posebno, ali tu sam
se osjećao kao s Reiko: mogao sam se opustiti i izbaciti napetost iz tijela. U
dnevnom boravku bio je kauč, stol i stolac za ljuljanje. U kuhinji je bio još

jedan stol. Na oba stola bile su velike pepeljare. U spavaćoj sobi bila su dva
kreveta, dva pisaća stola i ormar. Između kreveta stajao je noćni ormarić na
kojemu je bila lampa za čitanje i džepna knjiga okrenuta licem nadolje. U
kuhinji je bio mali električni štednjak koji se slagao s hladnjakom i bio
pogodan za kuhanje jednostavnijih jela.
— Nema kade, samo tuš, ali prilično je dojmljivo, zar ne? Kupelji i
praonice rublja su zajedničke.
— Gotovo i previše dojmljivo. Moja soba u domu ima strop i prozor.
— E, ali niste vidjeli kakve su ovdje zime — rekla je Reiko, lagano me
gurnuvši prema kauču i sjedajući kraj mene. — Zime su duge i oštre. Kamo
god pogledaš, samo snijeg, snijeg i opet snijeg. Velika je vlaga, hladnoća
prodire do kosti. Zimu provodimo odgrćući snijeg. Uglavnom sjedimo
unutra na toplome, slušamo glazbu i razgovaramo ili pletemo. Da nemamo
ovoliko prostora, ugušili bismo se. Vidjet ćete ako nam dođete zimi.
Reiko je duboko uzdahnula zamišljajući zimu, a onda je skupila ruke na
koljena.
— Ovo će biti vaš krevet — rekla je, potapšavši kauč. — Mi ćemo spavati
u spavaćoj sobi, a vi ovdje. Odgovara vam, zar ne?
— Sigurno da odgovara.
— Onda smo se dogovorili — rekla je Reiko. — Vraćamo se oko pet.
Naoko i ja do onda moramo završavati poslove. Nije vam problem ostati
sam?
— Nimalo. Učit ću njemački.
Kad je Reiko otišla, ispružio sam se na kauč i sklopio oči. Ležao sam tako
i uranjao u tišinu, kad sam se najednom, iz čista mira, sjetio onog dana kad
smo se Kizuki i ja išli provozati motorom. I tada je bila jesen, shvatio sam.
Jesen prije koliko godina? Da, četiri. Sjetio sam se mirisa Kizukijeve
kožnate jakne i brujanja one crvene Yamahe od 125 kubika. Odvezli smo se
daleko na obalu i vratili se iste večeri, iscrpljeni. Usput se nije dogodilo
ništa posebno, ali dobro sam se sjećao svega. U ušima mi je zavijao oštar
jesenji vjetar, a dok sam gledao u nebo stišćući Kizukijevu jaknu, osjećao
sam se kao da sam izbačen u svemir.
Dugo sam ondje ležao, dok mi je um lutao od sjećanja do sjećanja. Iz
nekog čudnog razloga ležeći u ovoj sobi prisjećao sam se starih uspomena
na koje sam rijetko, ako uopće, ikad prije mislio. Neke od njih bile su
ugodne, ali u drugima se nazirao tračak tuge.

Koliko je to trajalo? Toliko sam se udubio u tu bujicu uspomena (a to je
zbilja bila bujica, nalik na izvor koji kulja iz stijenja) da nisam primijetio
kad je Naoko tiho otvorila vrata i ušla. Otvorio sam oči i ugledao je.
Podigao sam glavu i neko je vrijeme gledao u oči. Sjedila je na naslonu
kauča i gledala u mene. Isprva sam pomislio da je i ona priviđenje koje mi
je priredilo sjećanje. Ali to je bila stvarna Naoko.
— Spavaš? — prošaptala je.
— Ne — rekao sam — samo razmišljam. — Ustao sam i upitao - Kako si?
— Dobro — rekla je, sa smiješkom nalik na blijed, udaljen krajolik. — Ali
nemam mnogo vremena. Sad ne bih smjela biti ovdje. Izišla sam samo na
minutu i odmah se moram vratiti. Nije li mi frizura grozna?
— Nimalo — rekao sam. — Baš je slatka. — Frizura joj je bila
jednostavna, kao u školarke, a na jednoj strani pridržavala ju je kopča kakvu
je nekoć imala. Dobro joj je pristajala, kao da je uvijek takvu nosila.
Izgledala je kao jedna od onih lijepih djevojčica koje se mogu vidjeti na
drvorezima iz srednjeg vijeka.
— To mi je velika gnjavaža, Reiko me šiša. Stvarno misliš da je slatko?
— Stvarno.
— Mami je grozno. — Otkopčala je kopču, pustila kosu, zagladila je
prstima i opet pričvrstila kopču. Bila je u obliku leptira.
— Htjela sam te vidjeti nasamo prije nego što se nas troje nađemo. Nije da
sam ti imala nešto posebno reći. Samo sam ti htjela vidjeti lice kako bih se
naviknula da si tu. Inače bi mi bilo teško, opet bih te morala upoznavati.
Užasna sam s ljudima.
— Onda? — pitao sam. — Funkcionira li?
— Donekle — rekla je, opet dodirujući kopču. — Ali vrijeme je isteklo.
Moram ići. Kimnuo sam.
— Toru — počela je — stvarno ti želim zahvaliti što si me došao posjetiti.
Jako sam sretna zbog toga. Ali ako ti je teret biti tu, moraš mi odmah reći.
Ovo je posebno mjesto, ima poseban sustav, i neki ljudi ne se mogu
uklopiti. Dakle, ako se tako budeš osjećao, molim te budi iskren i reci mi.
Neće me to shrvati. Mi smo ovdje jedni prema drugima iskreni. Govorimo
jedni drugima svakakve stvari, potpuno iskreno.
— Reći ću ti — rekao sam. — Bit ću iskren.
Naoko je sjela na kauč i naslonila se na mene. Kad sam je obgrlio rukom,
naslonila je glavu na moje rame i priljubila lice uz moj vrat. Neko je
vrijeme ostala tako, gotovo kao da mi mjeri temperaturu. Dok sam je tako

držao, osjećao sam neku toplinu u prsima. Nakon nekog vremena ustala je
ne rekavši ni riječ i izišla kroz vrata, jednako tiho kao što je ušla.
Kad je Naoko otišla, zaspao sam na kauču. Nisam namjeravao, ali utonuo
sam u dubok san kakvim dugo nisam spavao, osjećajući da je Naoko svuda
oko mene. U kuhinji su bile posude koje Naoko upotrebljava, u kupaonici
njezina četkica za zube, a u spavaćoj sobi krevet na kojemu Naoko spava.
Dok sam spavao čvrstim snom u tom njezinom stanu, iz svake sam stanice
svoga tijela iscijedio umor, kap po kap. Sanjao sam leptira kako pleše na
polusvjetlu.
Kad sam se opet probudio, kazaljke na mome satu pokazivale su 16:35.
Svjetlo se promijenilo, vjetar je zamro, oblaci su imali drukčiji oblik.
Preznojio sam se u snu, pa sam otro lice ručničićem iz ruksaka i obukao
čistu majicu. Ušavši u kuhinju, popio sam malo vode i pogledao kroz prozor
nad sudoperom. Pred sobom sam vidio prozor na zgradi prekoputa, u
kojemu je visjelo nekoliko papirnatih izrezanih likova - ptica, oblak, krava,
mačka, vidio sam njihove jasno oblikovane obrise spojene u jedno. Kao i
prije, nigdje nije bilo nikoga, a nisu se čuli ni ikakvi šumovi. Osjećao sam
se kao da živim sam u izvanredno održavanoj ruševini.
U Zonu C ljudi su počeli pristizati malo poslije pet. Gledajući kroz
kuhinjski prozor, vidio sam tri žene kako prolaze ispod. Sve su imale šešire
od kojih nisam mogao odrediti koliko imaju godina, ali prema njihovim
glasovima reklo bi se da nisu bile baš mlade. Ubrzo su nestale iza ugla, a iz
istog smjera pojavile su se još četiri žene, te su i one, kao i ona prva
skupina, nestale iza istog ugla. Nad svime je lebdjela večernja atmosfera. S
prozora spavaće sobe vidio sam drveće i liniju brežuljaka. Nad brdskim
lancem poigravale su blijede zrake sunca.
Naoko i Reiko vratile su se zajedno u pola šest. Naoko i ja pozdravili smo
se kao da se vidimo prvi put. Djelovala je kao da joj je zbilja neugodno.
Reiko je primijetila moju knjiga i pitala što čitam. Čarobni brijeg Thomasa
Manna, rekao sam joj.
— Kako si mogao ovamo donijeti takvu knjigu? — pitala je. Naravno,
imala je pravo. Reiko je onda skuhala kavu za nas troje. Rekao sam Naoko
da je Smeđekošuljaš naglo nestao, i kako mi je posljednjega dana dao
krijesnicu.
— Baš mi je žao što je otišao — rekla je. — Htjela sam da mi još pričaš o
njemu. — Reiko je pitala tko je Smeđekošuljaš, pa sam joj ispričao o