Haruki Murakami - Norveska suma

i misliš kako su i nebo i jezero divni. Dakle, prestani se gristi. Stvari će se
razviti onako kako se moraju razviti ako im dopustiš da idu svojim
prirodnim tokom. Koliko god se ti trudio, ljudi će biti povrijeđeni kada za to
dođe vrijeme. Takav je život.
Znam da zvučim kao da govorim s propovjedaonice, ali vrijeme je da
naučiš tako živjeti. Previše se trudiš prilagoditi život svojim idejama. Ako
ne želiš završiti u ludnici, moraš se malo više otvoriti i prepustiti se
prirodnom toku života. Ja sam obična nemoćna i nesavršena žena, ali
svejedno katkad pomislim kako život može biti prekrasan! Vjeruj mi, to je
istina! Dakle, prestani s time što sada radiš i budi sretan. Potrudi se da
budeš sretan! Ne moram ni reći da mi je žao što ti i Naoko niste dočekali
sretan kraj. Ali tko može reći što je najbolje? Zato treba zgrabiti svaku
šansu za sreću koja se ukaže, i ne brinuti se previše za druge. Iskustvo mi
govori da u životu ne dobijemo više od dvije-tri takve šanse, i ako ih
propustimo, kajat ćemo se do kraja života.
Svaki dan sviram gitaru, ni za koga posebno. Čini mi se malo besmisleno.
Ne volim ni mračne, kišne noći. Nadam se da ću opet imati priliku svirati
gitaru i jesti grožđe u sobi s tobom i Naoko.
No, dobro, do tada...
Reiko Išida

11.
ns11

REIKO MI JE PISALA NEKOLIKO PUTA nakon Naokine smrti. Nisam
ja kriv, rekla je. Nitko nije kriv, kao što se nikoga ne može kriviti ni za kišu.
Ali nisam joj odgovorio. Što sam mogao reći? Čemu bi to služilo? Naoko
više nije bilo na ovome svijetu; postala je tek šačica pepela.
Naoko je pokopana krajem kolovoza u Kobeu, u krugu obitelji, a kad je
sprovod završio, vratio sam se u Tokio. Stanodavcu sam rekao da me neko
vrijeme neće biti, a šefu u talijanskom restoranu da se neću vraćati na
posao. Midori sam napisao kratku poruku: zasad joj ništa ne mogu reći, ali
nadam se da će me još malo čekati. Iduća tri dana proveo sam u kinima, a
kad sam pogledao sve nove filmove u Tokiju, spakirao sam ruksak, uzeo iz
banke svu ušteđevinu, otišao na postaju Šindžuku i sjeo na prvi ekspresni
vlak koji je odlazio iz grada.
Kamo sam sve putovao ne mogu se sjetiti. Dosta se jasno sjećam prizora,
zvukova i mirisa, ali imena gradova nekamo su nestala, kao i svako
poimanje redoslijeda u kojemu sam putovao od mjesta do mjesta. Išao bih
od grada do grada vlakom ili autobusom, ili bih stopirao kamione, vreću za
spavanje širio sam na praznim parkiralištima, postajama, parkovima, na
obali rijeka ili mora. Jednom sam ih nagovorio neka me puste da prespavam
u kutu mjesne policijske postaje, a drugi put spavao sam kraj groblja. Nisam
mario gdje spavam, dokle god nikome nisam smetao i dok sam u vreći za
spavanje mogao ostati koliko želim. Iscrpljen od hoda, upuzao bih u nju,
sasuo u grlo malo jeftinog viskija i čvrsto zaspao. U ljubaznim gradovima
ljudi su mi davali hranu i tablete protiv komaraca, a u ne tako ljubaznim
pozvali bi policiju da me najuri iz parka. Meni je bilo svejedno. Samo sam
htio spavati u nepoznatim gradovima.
Kad bi mi ponestalo novca, nekoliko bih dana radio kao nadničar dok ne
bih zaradio koliko mi treba. Za mene je uvijek bilo posla. Išao sam od grada
do grada, bez ikakva odredišta na umu. Svijet je bio velik, pun čudnih stvari
i neobičnih ljudi. Jednom sam nazvao Midori jer sam joj morao čuti glas.
— Semestar je odavno počeo, znaš — rekla je. — Na nekim kolegijima
već traže eseje. Što kaniš? Shvaćaš li da te nema već cijela tri tjedna? Gdje

si? Što radiš?
— Oprosti, ali ne mogu se vratiti u Tokio. Ne još.
— I to je sve što ćeš mi reći?
— Sada ti zbilja nemam više što reći. Možda u listopadu... Midori je
poklopila bez riječi.
Nastavio sam putovati. Svako malo odsjeo bih u nekom jeftinom
prenoćištu da se okupam i obrijem. Ono što sam vidio u zrcalu izgledalo je
strašno. Sunce mi je isušilo kožu, oči su mi bile upale, na obrazima sam
imao mrlje i posjekotine. Izgledao sam kao da sam upravo ispuzao iz neke
špilje, ali to sam ipak bio ja. To sam bio ja.
Tada sam već putovao obalom, što sam dalje mogao od Tokija - možda
sam bio u Totoriju ili na skrivenoj strani Hjoga. Bilo je lako sam hodati
obalom mora. Uvijek sam u pijesku mogao naći udobno mjesto za spavanje.
Zapalio bih vatru od naplavljenog drva i ispekao malo suhe ribe koju bih
kupio od mjesnog ribara. Onda bih progutao malo viskija i slušao valove,
misleći na Naoko. Bilo je previše čudno misliti da je mrtva i više nije dio
ovoga svijeta. Nisam mogao usvojiti tu istinu. Nisam to mogao povjerovati.
Čuo sam kako se u poklopac njezina lijesa zabijaju čavli, ali još se nisam
priviknuo na pomisao da se vratila u ništavilo.
Ne, njezina slika još je bila previše živa u mome sjećanju. Još sam je vidio
kako ustima obuhvaća moj penis, kako joj kosa pada po mome trbuhu. Još
sam osjećao njezinu toplinu, njezin dah, i onaj bespomoćni trenutak kad
nisam mogao ništa drugo nego svršiti. Svega sam se toga sjećao jasno kao
da se dogodilo prije pet minuta, i bio sam siguran da je Naoko još kraj
mene, da mogu samo ispružiti ruku i opipati je. Ali ne, ona nije bila ondje;
njezina put na ovome svijetu više nije postojala.
Onih noći kad nisam mogao spavati pred oči su mi se vraćali prizori s
Naoko. Nikako ih nisam mogao potisnuti. U meni se naguralo previše
uspomena na nju, i čim bi jedna od njih pronašla i najmanju pukotinu,
ostale bi nezadrživo pokuljale van, nalik na nezaustavljivu bujicu: Naoko u
žutoj kabanici kako onoga kišnog jutra čisti ptičnjak i nosi vreću s hranom;
urušena rođendanska torta i onaj osjećaj kad su Naokine suze promočile
moju košulju (da, i tada je kišilo); Naoko kako hoda kraj mene u zimskom
kaputu od kamelhara; Naoko kako dira kopču za kosu koju je uvijek nosila;
Naoko kako me netremice gleda onim svojim nevjerojatno bistrim očima;
Naoko kako sjedi na kauču, nogu podvučenih ispod plave spavaćice, brade
naslonjene na koljena.

Uspomene bi me žestoko preplavile nalik na valove nadolazeće plime, i
otplavile moje tijelo na neko nepoznato novo mjesto - mjesto gdje žive
mrtvi. Ondje je živjela Naoko, pa sam mogao s njom razgovarati i držati je
u naručju. Na tome mjestu smrt nije bila presudni element kojim je
završavao život. Ondje je smrt bila tek jedan od mnogih elemenata od kojih
se sastojao život. Ondje je Naoko živjela sa smrti unutar sebe. A meni je
rekla: "Ne brini se, to je samo smrt. Nemoj da ti smeta."
Na tome čudnom mjestu nisam osjećao tugu. Smrt je bila smrt, a Naoko
Naoko. "U čemu je problem?" pitala me s plahim osmijehom. "Ja sam tu,
zar nisam?" Njezine dobro poznate male kretnje blažile su moje srce nalik
na iscjeljujući balzam. "Ako je ovo smrt," pomislio sam, "onda smrt i nije
tako loša." "Istina je," rekla je Naoko, "smrt nije bogzna što. To je samo
smrt. Ovdje mi je sve tako lako." Naoko mi je govorila u intervalima
između udara tamnih valova.
No na kraju bi se plima povukla, a ja bih ostao na plaži sam, bespomoćan,
nisam mogao ići nikamo; tuga bi me obavila dubokom tamom, a onda bi
potekle i suze. Manje sam osjećao da plačem, a više da iz mene suze cure
same, nalik na znoj.
Iz Kizukijeve smrti naučio sam jedno, i vjerovao sam da je ta spoznaja
postala dio mene u obliku filozofije: "Smrt postoji, ne kao suprotnost
životu, nego kao njegov sastavni dio."
Živeći svoj život mi hranimo smrt. Premda istina, bila je to samo jedna od
istina koje moramo naučiti. Iz Naokine smrti naučio sam ovo: nijedna istina
ne može izliječiti tugu koju osjećamo kad izgubimo voljenu osobu. Nikakva
istina, nikakva iskrenost, nikakva snaga, nikakva ljubaznost tu tugu ne
mogu izliječiti. Samo možemo do kraja izdržati tu tugu, i nešto iz nje
naučiti, ali ono što naučimo neće nam pomoći da se suočimo s idućom
tugom koja će nas zadesiti bez upozorenja. Slušajući noću valove,
osluškujući šum vjetra, dan za danom ja sam mislio takve misli. S
naprtnjačom na leđima i pijeskom u kosi, kretao sam se sve dalje na zapad,
živeći od viskija, kruha i vode.
Jedne vjetrovite večeri, dok sam ležao umotan u vreću za spavanje, i
plakao, uz neku brodsku olupinu, kraj mene je prošao mladi ribar i ponudio
mi cigaretu. Primio sam je i prvi put zapalio u više od godinu dana. Pitao
me zašto plačem, i gotovo refleksno rekao sam mu da mi je umrla mati. Ne
mogu podnijeti tu tugu, rekao sam mu, pa sam krenuo na put. Izrazio mi je
duboku sućut i iz kuće donio veliku bocu sakea, te dvije čaše.

Vjetar je brisao preko pjeskovite plaže, a mi smo sjedili i pili. Rekao mi je
da je i sam u šesnaestoj godini izgubio majku. Nikad zdrava, iscrpla se
radeći od jutra do mraka. Slušao sam ga samo napola, pijuckajući šake i
svako malo protisnuvši nešto u znak odgovora. Osjećao sam se kao da
slušam priču iz nekog dalekog svijeta. Što on to govori, k vragu, pitao sam
se, i najednom me preplavio žestoki gnjev: došlo mi je da ga zadavim. Koga
briga za tvoju majku? Ja sam izgubio Naoko! Njezina prekrasna put sad je
nestala s ovog svijeta! Kog mi vraga govoriš o svojoj jebenoj majci?!
Ali moj gnjev nestao je jednako brzo kako se razbuktao. Sklopio sam oči i
nastavio odsutno slušati beskrajnu ribarevu priču. Naposljetku me upitao
jesam li jeo. Nisam, rekao sam, ali u ruksaku imam kruha i sira, jednu
rajčicu i komadić čokolade. Što sam ručao, pitao me. Kruh i sir, rajčicu i
čokoladu, odgovorio sam. — Čekaj tu — rekao je on i otrčao. Pokušao sam
ga zaustaviti, ali odjurio je u mrak ne osvrćući se.
Mogao sam samo nastaviti piti šake. Po obali su bili razbacani komadići
papira od petardi koje je netko ispalio na pijesku, a valovi su udarali o žalo
uz divlju riku. Mašući repom, prišao mi je mršav pas i stao njuškati oko
moje logorske vatrice ne bi li našao što za jelo, ali na kraju je odustao i
otišao dalje.
Mladi ribar vratio se pola sata kasnije s dvije kutije sušija i novom bocom
sakea. Gornju kutiju neka pojedem odmah jer u njoj ima ribe, a u donjoj su
samo rolice norija i pržene opne tofua, 32 pa će potrajati cijeli dan sutra.
Napunio nam je čaše sakeom iz nove boce.
Zahvalio sam mu i sam pojeo sve iz gornje kutije, premda je tu bilo i više
nego dovoljno hrane za dvojicu. Kad više nismo mogli piti šake, ponudio
mi je da prespavam kod njega, ali kad sam rekao da bih radije spavao sam
na obali, nije navaljivao. Ustajući, iz džepa je izvadio smotanu novčanicu
od 5.000 jena i gurnuo mi je u džep na košulji. — Uzmi — rekao je — kupi
si nešto zdravo za jelo. Izgledaš grozno. — Rekao sam da je za mene učinio
i više nego dovoljno i da ne mogu primiti još i novac, ali nije ga htio uzeti
natrag.
— Nije to novac — rekao je — to su moji osjećaji. Ne misli previše o
tome, samo uzmi.
— Mogao sam mu samo zahvaliti i primiti novac.
Kad je otišao, najednom sam se sjetio svoje nekadašnje djevojke, one s
kojom sam prvi put spavao u završnom razredu srednje škole. Prošli su me
trnci kad sam shvatio kako sam se ružno ponio prema njoj. Jedva da sam i

pomislio na njezine misli i osjećaje, ili na bol koju sam joj nanio. Bila je
tako draga i blaga, ali ja sam tada njezinu dobrotu uzeo zdravo za gotovo, i
uopće nisam o tome dalje razmišljao. Što li ona sada radi, pitao sam se. I je
li mi oprostila?
Preplavio me val mučnine, i povraćao sam kraj starog broda. Glava me
boljela od previše sakea, i osjećao sam se loše jer sam lagao ribaru i uzeo
njegov novac. Vrijeme mi je da odem u Tokio, odlučio sam; ne mogu ovako
dovijeka. Ugurao sam vreću za spavanje u ruksak, provukao ruke kroz
remene i otpješačio do mjesne željezničke postaje. Čovjeku na blagajni
rekao sam da želim što prije stići u Tokio. Provjerio je red vožnje i rekao da
ujutro mogu stići do Osake ako budem presjedao s jednog noćnog vlaka na
drugi, a odatle mogu superbrzim vlakom. Zahvalio sam mu i novčanicom
od 5.000 jena koju mi je dao ribar kupio kartu za Tokio. Dok sam čekao
vlak, kupio sam novine i provjerio koji je datum: 2. listopada 1970. Dakle,
putovao sam cijeli mjesec. Znao sam da je vrijeme za povratak u stvarni
svijet.
Mjesec dana putovanja nije me ni obodrilo, niti ublažilo udarac koji mi je
nanijela Naokina smrt. U Tokio sam stigao u približno istom stanju kao što
sam i otišao. Nisam se čak ni mogao natjerati da nazovem Midori. Što sam
joj mogao reći? Kako bih počeo? "Sad je sve gotovo, ti i ja možemo biti
sretni zajedno"? Ne, to nije dolazilo u obzir. No kako god ja to izrekao,
činjenice su bile iste: Naoko je mrtva, a Midori je još tu. Naoko je sada bila
hrpica bijelog pepela, a Midori ljudsko biće koje živi i diše.
Preplavio me osjećaj da sam nešto oskvrnuo. Premda sam se vratio u
Tokio, danima sam bio zatvoren u svojoj sobi. Pamćenje mi je i dalje bilo
prikovano za mrtve, a ne za žive. Sobe koje sam u njemu odvojio za Naoko
bile su zamračene, pokućstvo prekriveno bijelim prevlakama, prozorske
daske prašnjave. Veći dio dana provodio bih u tim sobama. I mislio sam na
Kizukija. "Dakle, napokon si uzeo Naoko", čuo sam sebe kako mu govorim.
"No, dobro, ionako je bila tvoja. Sad je možda ondje gdje joj je mjesto. Ali
na ovome svijetu, na ovome nesavršenom svijetu koji pripada živima, ja
sam za nju učinio sve što sam mogao. Pokušao sam izgraditi novi život za
nas dvoje. Ali pusti sada to, Kizuki. Dajem ti je. Tebe je, ipak, izabrala.
Objesila se u šumi mračnoj kao dubine njezina srca. Jednom davno ti si u
svijet mrtvih odvukao dio mene, a sad je Naoko u taj svijet odvukla još
jedan dio mene. Katkad se osjećam kao kustos u muzeju - u golemom,

praznom muzeju, u koji nitko nikada ne zalazi, a ja ga čuvam, ni za koga
osim za sebe."
Četvrti dan po mome povratku u Tokio dobio sam pismo od Reiko.
Preporučeno. Bila je to jednostavna poruka: Već tjednima ne mogu stupiti u
kontakt s tobom, pa se brinem. Molim te nazovi me. U devet ujutro i devet
navečer čekat ću kraj telefona.
Nazvao sam je te večeri u devet. Reiko se javila čim je prvi put odzvonilo.
— Jesi li dobro? — pitala je.
— Manje-više — rekao sam.
— Smijem li te prekosutra posjetiti?
— Posjetiti? Misliš, ovdje u Tokiju?
— Upravo tako. Želim da porazgovaramo.
— Odlaziš iz sanatorija?
— Jedino tako te mogu posjetiti, zar ne? U svakom slučaju, i vrijeme mi je
da odem. Ovdje sam ipak već osam godina. Budu li me još držali, počet ću
trunuti.
Bilo mi je teško progovoriti. Nakon kraće šutnje Reiko je nastavila — Bit
ću u superbrzom vlaku u 15.20, prekosutra. Hoćeš li me dočekati na
postaji? Još se sjećaš kako izgledam? Ili te više ne zanimam sad kad je
Naoko mrtva?
— Ni govora — rekao sam. — Vidimo se na postaji u Tokiju prekosutra u
15.20.
— Lako ćeš me prepoznati. Ja ću biti stara gospođa koja nosi kutiju za
gitaru. Takvih nema baš mnogo.
I doista, lako sam u gužvi uočio Reiko. Imala je muški sako od tvida,
bijele hlače i crvene tenisice. Kosa joj je bila kratka kao i uvijek, a okolo su
joj kao i obično stršili čuperci. U desnoj ruci imala je smeđi kožnati kovčeg,
a u lijevoj crnu kutiju za gitaru. Čim me ugledala srdačno mi se i naborano
nasmiješila, i ja sam se zatekao kako joj uzvraćam širokim osmijehom.
Uzeo sam njezin kovčeg pa smo otpješačili do vlaka za zapadna predgrađa.
— Hej, Vatanabe, koliko već imaš tu strašnu facu? Ili se to danas u Tokiju
tako nosi?
— Malo sam putovao, stalno sam jeo smeće — rekao sam. — Kako ti se
svidio superbrzi vlak?
— Užasan je! — rekla je. — Ne možeš otvoriti prozore. Htjela sam kupiti
lunch-paket u nekom bifeu na postaji.
— Prodaju ih u vlaku, znaš.

— Da, bezobrazno skupe plastične sendviče. To ne bi pojeo ni pas s
maslom. Meni su se uvijek sviđali ručkovi na postaji Gotenba.
— Nekada davno, prije superbrzog vlaka.
— Pa, i ja potječem iz davnina otprije superbrzog vlaka!
U vlaku za Kičidžodži Reiko je kroz prozor promatrala krajolik Musašina
zainteresirano kao turist.
— Je li se jako promijenilo u ovih osam godina? — pitao sam.
— Ti ne znaš što ja sada osjećam, zar ne, Vatanabe?
— Ne, ne znam.
— Bojim se — rekla je. — Toliko se bojim da bih mogla isti čas poludjeti.
Ne znam što bih trebala učiniti ovako izbačena van u svijet, sama. —
Zastala je. — Slušaj, "isti čas poludjeti". Zgodan izraz, zar ne?
Nasmiješio sam se i primio je za ruku. — Ne brini se — rekao sam. — Bit
ćeš ti dobro. I dovde te dovela vlastita snaga.
— Nije me moja snaga izvukla odande — rekla je Reiko. — Nego Naoko i
ti. Nisam mogla izdržati bez Naoko, i morala sam doći u Tokio kako bih
razgovarala s tobom. To je sve. Da se ništa nije dogodilo, vjerojatno bih
cijeli život provela ondje.
Kimnuo sam.
— Što namjeravaš raditi odsad pa nadalje? — pitao sam Reiko.
— Idem u Asahikavu — rekla je. — Gore, u divljinu Hokaida! Moja stara
prijateljica s fakulteta ondje ima glazbenu školu, i već dvije-tri godine me
moli da joj pomognem. Rekla sam joj da je ondje prehladno za mene. Hoću
reći, napokon izađem na slobodu, i sad bih trebala ići u Asahikavu? Teško
se uzbuditi oko takvog mjesta - to je neka rupa.
— Nije tako strašno — rekao sam ja, smijući se. — Bio sam ondje. Nije
loš gradić. Ima posebnu atmosferu.
— Siguran si?
— Apsolutno. Mnogo bolje nego da ostaneš u Tokiju.
— No, dobro — rekla je. — Ionako nemam kamo, a stvari sam već
poslala. Hej, Vatanabe, obećaj da ćeš me doći posjetiti u Asahikavu.
— Naravno da hoću. Ali moraš li ići odmah? Ne možeš malo ostati u
Tokiju?
— Voljela bih se zadržati koji dan, ako mogu. Mogu prespavati kod tebe?
Neću ti smetati.
— Nema problema — rekao sam. — Imam veliku garderobu u kojoj mogu
spavati, u vreći za spavanje.

— Ne mogu ti to učiniti.
— Ne, zbilja. Garderoba je golema.
Reiko je ritmično tapkala po kutiji za gitaru koju je držala među nogama.
— Vjerojatno ću se morati malo prilagoditi prije nego odem u Asahikavu.
Jednostavno nisam naviknuta na vanjski svijet. Mnogo stvari ne razumijem
pa sam napeta. Možeš li mi malo pomoći? Samo tebe mogu pitati.
— Učinit ću sve što mogu da ti pomognem — rekao sam.
— Nadam se da ti ne ometam planove — rekla je.
— Nemam nikakve planove koje ti možeš omesti — rekao sam.
Pogledala me i blago iskrivila krajeve usnice u osmijeh, ali nije rekla ništa.
Ostatak puta do postaje Kičidžodži govorili smo malo, kao i u autobusu do
moje kuće. Razmijenili smo nekoliko nasumičnih komentara o promjenama
u Tokiju, Reikinu boravku na Glazbenoj akademiji i mojem putu u
Asahikavu, ali o Naoko nismo govorili. Prošlo je deset mjeseci otkako sam
posljednji put vidio Reiko, ali dok sam hodao kraj nje osjećao sam se
neobično smiren i utješen. Poznat mi je taj osjećaj, mislio sam, a onda mi je
palo na pamet da sam se tako osjećao dok sam hodao ulicama Tokija s
Naoko. I kao što smo Naoko i ja dijelili mrtvog Kizukija, Reiko i ja dijelili
smo mrtvu Naoko. Zbog te pomisli nisam mogao dalje razgovarati. Reiko je
još neko vrijeme govorila, ali kad je shvatila da ja ništa ne govorim, i ona je
ušutjela. U autobusu nismo progovorili ni riječ. Bilo je to jedno od onih
ranih jesenskih popodneva kad je svjetlost oštra i jasna, baš kakva je bila
godinu dana ranije, kad sam posjetio Naoko u Kjotu. Oblaci su bili bijeli i
uski kao kosti, nebo prostrano i visoko. Miris povjetarca, dubina svjetla,
sićušni cvjetići u travi, fina jeka koja je pratila zvukove: sve mi je to
govorilo da je jesen opet tu, i da se razdaljina između mene i mrtvih sa
svakim ciklusom godišnjih doba povećava. Kizukiju je još bilo sedamnaest,
a Naoko dvadeset i jedna: zauvijek.
— O, koliko mi je lakše kad sam na ovakvu mjestu! — rekla je Reiko,
osvrćući se oko sebe kad smo sišli s autobusa.
— Jer nema ničega — rekao sam.
Dok sam je kroz stražnja vrata i vrt vodio do svoje kućice, Reiko se
dojmilo sve što bi ugledala.
— Ovo je fantastično! — rekla je. — Sam si izradio te police i stol?
— Aha — rekao sam, nalijevajući nam čaj.
— Očito si vješt s rukama. I kako ti je sve uredno!

— Smeđekošuljašev utjecaj — rekao sam. — Pretvorio me u manijaka.
Ali gazda se ne žali.
— Joj, tvoj gazda! Trebala bih mu se predstaviti. Ono je njegova kuća, na
drugoj strani vrta?
— Predstaviti? Zašto?
— Kako to misliš "zašto"? Neka stara čudakinja pojavi se kod tebe i počne
svirati gitaru, što će čovjek misliti? Bolje odmah početi ispravno. Čak sam
mu donijela kutiju slatkiša.
— Vrlo lukavo — rekao sam.
— Ta ti mudrost dolazi s godinama. Reći ću mu da sam ti teta s majčine
strane, da sam te došla posjetiti iz Kjota, zato mi ne proturječi. U ovakvim
slučajevima razlika u godinama dobro dođe. Nitko neće posumnjati.
Reiko je iz torbe uzela kutiju slatkiša i smjerno se otišla upoznati. Ja sam
sjedio na verandi, ispijao još jednu šalicu čaja i igrao se s mačkom. Prošlo
je dvadeset minuta, a kad se Reiko napokon vratila, iz torbe je izvukla
limenku rižinih krekera i rekla da je to dar za mene.
— O čemu ste tako dugo razgovarali? — pitao sam, žvačući kreker.
— O tebi, naravno — rekla je Reiko, grleći mačku i trljajući obraz o nju.
— Kaže da si vrlo pristojan mladić, ozbiljan student.
— Sigurna si da je mislio na mene?
— Ni najmanje ne sumnjam da je mislio na tebe — rekla je, smijući se. A
onda je uočila moju gitaru, uzela je, uštimala, i odsvirala Desafinado
Antonija Carlosa Jobima. Već mjesecima nisam čuo Reikinu gitaru, pa me
preplavio onaj stari osjećaj topline.
— Vježbaš gitaru? — pitala je.
— Ležala je u gazdinom spremištu pa sam je posudio, i svako malo nešto
drndam po njoj. To je sve.
— Poslije ću te podučiti. Potpuno besplatno. — Reiko je spustila gitaru i
skinula sako od tvida. Sjedila je naslonjena na stup verande i pušila
cigaretu. Na sebi je imala kariranu košulju od madrasa kratkih rukava.
— Lijepa košulja, zar ne? — pitala je.
— Lijepa je — rekao sam. Košulja je zbilja bila zgodna, sa zanimljivim
uzorkom.
— Naokina je — rekla je Reiko. Sigurno nisi znao da nosimo istu veličinu.
Posebice kad je tek došla u sanatorij. Poslije se malo udebljala, ali još smo
nosile otprilike isti broj: bluze, hlače, cipele, šešire. Nismo mogle dijeliti

jedino grudnjake. Ja nemam praktički ništa. Pa smo uvijek razmjenjivale
odjeću. Zapravo, to je bilo više kao zajednička imovina.
Sad kad je to spomenula, uvidio sam da je Reiko građena gotovo identično
kao Naoko. Zbog oblika njezina lica i njenih tankih ruku i nogu uvijek sam
imao dojam da je sitnija i mršavija nego Naoko, ali zapravo je bila
iznenađujuće čvrste građe.
— I sako i hlače su njeni — rekla je Reiko. — Sve je njeno. Smeta ti što
me vidiš u njenim stvarima?
— Nimalo — rekao sam. — Siguran sam da bi Naoko bilo drago da netko
nosi njezinu odjeću - posebice ti.
— Čudno je to — rekla je Reiko, pucnuvši tiho prstima. — Naoko nije
ostavila nikakvu oporuku - osim za odjeću. Naškrabala je rečenicu na
notesu na stolu. "Neka svu moju odjeću dobije Reiko." Baš je bila čudna,
zar ne? Zašto bi se brinula baš za odjeću dok se spremala umrijeti? Koga
briga za odjeću? Sigurno je imala gomilu drugih stvari koje je htjela reći.
— Možda nije — rekao sam.
Odbijajući dim cigarete, Reiko kao da je utonula u misli. A onda je rekla
— Želiš čuti cijelu priču, od početka do kraja, zar ne?
— Želim — rekao sam. — Molim te, reci mi sve.
— Pretrage u bolnici u Osaki pokazale su da se Naokino stanje popravlja,
ali da bi trebala ondje ostati malo dulje kako bi mogli nastaviti s
intenzivnom terapijom, u cilju dugoročnog oporavka. To sam ti rekla i u
pismu - onome koje sam ti poslala oko desetog kolovoza.
— Da. Pročitao sam to pismo.
— Pa, 24. kolovoza nazvala me Naokina majka i pitala smije li me Naoko
posjetiti u sanatoriju. Naoko je htjela spakirati stvari koje je ostavila kod
mene, i kako me neko vrijeme neće moći viđati, htjela je sa mnom
razgovarati, možda čak i prespavati u našem stanu. Rekla sam da može. J ja
sam nju jako htjela vidjeti i razgovarati s njom. I tako su idućeg dana,
dvadeset i petog, stigle Naoko i njena majka, taksijem. Nas tri zajedno smo
radile, pakirale Naokine stvari i brbljale. Kasnije popodne Naoko je rekla da
mama može ići doma, ona je dobro, pa su pozvali taksi i mama je otišla.
Uopće se nismo brinuli jer je Naoko bila izvrsno raspoložena. Zapravo,
dotad sam bila jako zabrinuta. Očekivala sam da će biti potištena,
iscrpljena, mršava. Hoću reći, znam koliko pretrage, terapija i ostalo u
takvim bolnicama znaju izmoriti čovjeka, pa sam zbilja dvojila kako će
proći posjet. Ali čim sam je ugledala, odmah sam se uvjerila da je dobro.

Izgledala je mnogo zdravije nego što sam očekivala, smijala se, šalila i
govorila mnogo normalnije nego kad smo je posljednji put vidjeli. Bila je
kod frizera i sad se hvalila novom frizurom. Pa sam pomislila da nema
mjesta brizi, čak i ako joj mama ode i ostavi nas same. Naoko mi je rekla
kako će ovaj put dopustiti tim bolničkim doktorima da je jednom zauvijek
izliječe, a ja sam rekla da bi to vjerojatno bilo najbolje. I tako smo nas dvije
izašle u šetnju, i sve smo vrijeme razgovarale, uglavnom o budućnosti.
Naoko mi je rekla kako bi jako voljela da nas dvije izađemo iz sanatorija i
negdje zajedno živimo.
— Da zajedno živite? Ti i Naoko?
— Tako je — rekla je Reiko slegnuvši ramenima. — Ja sam joj rekla da
meni to odgovara, ali što s Vatanabeom? A ona je rekla:
"Ne brini se, ja ću s njim sve urediti." To je sve. Onda je govorila gdje
ćemo živjeti i što ćemo raditi, takve stvari. Nakon toga otišle smo u ptičnjak
i igrale se s pticama.
Uzeo sam pivo iz hladnjaka i otvorio ga. Reiko je zapalila još jednu
cigaretu, a na krilu joj je mirno spavala mačka.
— Ta cura sve je bila smislila. Sigurna sam da je zato bila puna energije,
nasmiješena i onako čila. Moralo joj je to biti silno olakšanje kad je smislila
što će točno učiniti. Završile smo s pretresanjem njenih stvari, a ono što joj
nije trebalo spalile smo u metalnoj bačvi u vrtu: bilježnicu koja joj je služila
kao dnevnik i sva pisma koja je primala. I tvoja pisma. To mi je bilo malo
čudno, pa sam je pitala zašto pali takve stvari. Hoću reći, uvijek je pomno
spremala tvoja pisma na sigurno mjesto i stalno ih čitala. Rekla je:
"Rješavam se svega iz prošlosti da se mogu ponovno roditi u budućnosti."
Pa, ja sam joj povjerovala na riječ. A to je u neku ruku i logično. Sjećam se
da sam pomislila koliko želim da ozdravi i bude sretna. Toga dana bila je
tako dražesna i ljupka: da si je samo vidio!
— Kad je to bilo gotovo, otišle smo u blagovaonicu na večeru, baš kao
nekoć. Onda smo se okupale, a ja sam otvorila bocu dobrog vina koje sam
čuvala za posebne prilike kao što je ta, pa smo pile, a ja sam svirala gitaru.
Beatlese, kao i uvijek, Norvešku šumu, Michelle, njezine omiljene pjesme.
Obje smo se osjećale dosta dobro. Ugasile smo svjetlo, skinule se i legle u
krevet. Noć je bila užasno sparna. Prozori su nam bili širom otvoreni, ali
nije bilo ni daška vjetra. Vani je bilo mračno kao u rogu, skakavci su kričali,
a miris ljetne noći bio je tako težak da je u sobi bilo teško disati. A onda je
najednom Naoko počela govoriti o tebi - o onoj noći kad je spavala s

tobom. Do u najsitnije detalje. Kako si joj skinuo odjeću, kako si je dirao,
kako je osjetila da je vlažna, kako si ušao u nju, kako je bilo divno: sve mi
je to živo i detaljno opisala. Pa sam je pitala: zašto mi to sada govoriš,
odjednom? Hoću reći, do tada mi nikad nije otvoreno govorila o seksu.
Naravno, imale smo otvorene razgovore o seksu u okviru terapije, ali bilo
joj je neugodno ići u detalje. A sad je nisam mogla zaustaviti. Bila sam
šokirana.
— Rekla mi je: "Ne znam, jednostavno mi se o tom razgovara. Prestat ću
ako ti se ne sluša." "Ne", rekla sam, u redu je. "Ako o nečemu moraš
govoriti, najbolje je da sve istreseš. Slušat ću što god mi želiš reći."
— Tako da je nastavila s pričom: "Kad je ušao u mene, nisam mogla
vjerovati koliko boli. To mi je ipak bilo prvi put. Bila sam tako vlažna da je
odmah skliznuo unutra, ali svejedno mi se u mozgu zamračilo - toliko je
boljelo. Gurnuo ga je što je dublje mogao, mislila sam, ali onda mi je digao
noge i ušao još dublje. Od toga su mi cijelim tijelom prošli srsi, kao da se
namačem u ledenoj vodi. Ruke i noge su mi utrnule, a kroz mene je prošao
val hladnoće. Nisam znala što se događa. Mislila sam da ću toga časa
umrijeti, ali bilo mi je svejedno. Ali on je shvatio da me boli, pa se prestao
micati, i dok je još bio duboko u meni počeo me posvuda ljubiti - kosu,
vrat, grudi - i to dugo, dugo. Malo pomalo u moje tijelo vratila se toplina, i
onda se vrlo polako počeo micati. O, Reiko, bilo je tako divno! Činilo mi se
da će mi se mozak rastopiti. Htjela sam zauvijek tako ostati, zauvijek ležati
u njegovu naručju, do kraja života. Tako je bilo prekrasno."
— Pa sam je onda pitala: "Ako je bilo tako prekrasno, zašto nisi ostala s
Vatanabeom i nastavila to činiti svaki dan?" Ali ona je rekla: "Ne, Reiko,
znala sam da se to više nikad neće dogoditi. Znala sam da je to nešto što će
mi doći jednom, i otići, i nikad se neće vratiti. To se događa jednom u
životu. Nikad prije nisam osjetila tako nešto, a ni ikad poslije. Nikad nisam
osjetila da to želim ponovno raditi, i nikad više nisam bila tako vlažna."
— Ja sam joj, naravno, objasnila da se to često događa mladim ženama i
da u većini slučajeva prođe s godinama. Napokon, taj put je uspjelo: nema
mjesta brizi da neće opet. I sama sam imala svakakve probleme kad sam se
tek udala.
— Ali ona je rekla: "Ne, nije to, Reiko. To me uopće ne zabrinjava. Samo
ne želim da itko ikada više uđe u mene. Ne želim da me netko na taj način
oskvrne - nitko."

Popio sam pivo, a Reiko je popušila drugu cigaretu. Mačka se protegnula
na Reikinu krilu, pronašla novi položaj i opet zaspala. Reiko kao da nije
znala kako nastaviti sve dok nije zapalila treću cigaretu.
— Nakon toga Naoko je počela jecati. Ja sam sjela na rub njezina kreveta i
počela je milovati po kosi. "Ne brini se," rekla sam joj, "sve će biti u redu.
Lijepa mlada djevojka kao što si ti mora imati muškarca da je grli i
usrećuje." S Naoko su se cijedili znoj i suze. Uzela sam veliki ručnik i
obrisala joj lice i tijelo. Čak su joj i gaćice bile posve mokre, pa sam joj
pomogla da ih skine - e sad samo malo, ne umišljaj nikakve gluposti, nije tu
bilo ničega škakljivog. Stalno smo se kupale zajedno. Bila mi je kao mlađa
sestra.
— Znam, znam — rekao sam.
— E pa uglavnom, Naoko je htjela da je zagrlim. Rekla sam da je daleko
prevruće za grljenje, ali rekla je da je to posljednji put što se vidimo, pa sam
je zagrlila. Samo malo. Između nas sam stavila ručnik kako se naša znojna
tijela ne bi lijepila. A kad se smirila, opet sam je obrisala, obukla joj
spavaćicu i smjestila u krevet. Odmah je čvrsto zaspala. Ili se možda samo
pretvarala da spava. Bilo kako bilo, te je noći izgledala tako dražesno i
ljupko, lice joj je bilo kao u trinaestili četrnaestogodišnjakinje kojoj nitko
od rođenja nije učinio ništa nažao. Vidjela sam taj izraz na njezinu licu i
znala da mirna srca mogu zaspati.
— Kad sam se u šest ujutro probudila, nije je bilo. Spavaćica joj je bila
ondje, gdje ju je bacila na pod, ali odjeće, tenisica i baterije koju sam uvijek
držala kraj kreveta nije bilo. Odmah sam znala da nešto nije u redu. Hoću
reći, već i samo to što je uzela bateriju značilo je da je otišla po noći. Za
svaki slučaj pregledala sam njezin stol i našla poruku: Neka svu moju
odjeću dobije Reiko. Smjesta sam sve probudila pa smo je krenuli tražiti na
sve strane.
Pretražili smo svaki pedalj imanja, od spavaonica do okolne šume. Trebalo
nam je pet sati da je nađemo. Čak je ponijela svoje uže. Reiko je uzdahnula
i pogladila mačku.
— Hoćeš čaja? — pitao sam.
— Hoću, hvala — rekla je Reiko.
Stavio sam vodu da zavri i donio kotlić čaja na verandu. Približavao se
zalazak Sunca. Dnevno svjetlo je oslabilo, a duge sjene stabala protezale su
se čak do naših nogu. Pijuckao sam čaj i promatrao čudnovato nepravilan

vrt s neobičnom mješavinom žutih planinčica, ružičastih azaleja i visokih
zelenih nandina.
— Onda su došli bolničari i odnijeli Naoko, a policija me počela ispitivati.
Ne da je tu bilo mjesta sumnji. Postojala je ta neka oproštajna poruka, i bilo
je očito da je riječ o samoubojstvu, a oni su kao normalno prihvatili da je
samoubojstvo jedna od stvari koje duševni bolesnici rade. Tako da je sve
bilo prilično pro forma. Čim su otišli, ja sam ti brzojavila.
— Kakav je to bio tužan mali sprovod — rekao sam. — Njezinu obitelj
očito je uznemiravalo Što ja znam da je Naoko preminula. Sigurno nisu
htjeli da ljudi saznaju kako je to bilo samoubojstvo. Vjerojatno nisam smio
ni otići. Zbog čega mi je bilo još gore. Čim sam se vratio, dignuo sam sidro
i krenuo na put.
— Hej, Vatanabe, idemo u šetnju. Možemo kupiti i nešto za večeru.
Umirem od gladi.
— Može. Jede li ti se nešto posebno?
— Sukijaki — rekla je. — Godinama to nisam jela. Sanjala sam o
sukijakiju - kako se natrpavam govedinom, mladim lukom, rezancima,
prženim tofuom i povrćem.
— Naravno, to ćemo kupiti, ali nemam tavu za sukijaki.
— Prepusti to meni. Ja ću je posuditi od tvoga gazde. Otrčala je do glavne
kuće i vratila se s povelikom tavom, plinskim rešoom i gumenim crijevom.
— Nije loše, ha?
— Nije loše!
Kupili smo sve sastojke u obližnjim dućančićima - govedinu, jaja, povrće,
tofu. Ja sam izabrao dosta pristojno bijelo vino. Htio sam platiti, ali Reiko je
insistirala na tome da plati sve.
— Zamisli samo kako bi mi se obitelj smijala kad bi čuli kako sam nećaku
dopustila da plati hranu! — rekla je Reiko. — Osim toga, imam sa sobom
dosta gotovine. Zato se ne brini. Nisam iz sanatorija izašla bez novčića.
Reiko je oprala rižu i stavila je da se kuha, a ja sam na verandi posložio
sve za kuhanje. Kad je sve bilo spremno, Reiko je izvadila svoju gitaru i
iskušala je svirajući laganu Bachovu fugu. Kod teških dijelova namjerno bi
usporila ili ubrzala, počela svirati uzdržano ili pak sentimentalno, očito
uživajući u raznolikosti zvukova koje je izvlačila iz glazbala. Kad je svirala
gitaru, Reiko je izgledala kao sedamnaestogodišnjakinja koja uživa u novoj
haljini. Oči su joj se blistale, i pućila je usnice u lagani smiješak. Kad je
završila, naslonila se na stup i zagledala u nebo, kao da je utonula u misli.

— Smijem li te nešto pitati? — pitao sam.
— Naravno — rekla je. — Samo sam razmišljala kako sam gladna.
— Zar ne planiraš vidjeti muža ili kćer dok si tu? Sigurno su negdje u
Tokiju.
— Blizu, u Jokohami. Ali ne, ne planiram ih vidjeti. Sigurno sam ti već
rekla: bolje je za njih ako nemaju više veze sa mnom. Počeli su novi život.
A i meni bi bilo strašno da ih vidim. Ne, najbolje je da ih se klonim.
Zgužvala je praznu kutiju cigareta Seven Stars i iz kovčega izvadila novu.
Potrgala je markicu i stavila cigaretu u usta, ali nije zapalila.
— Kao čovjeku meni više nema pomoći — rekla je. — Ti gledaš u blijedo
sjećanje na ono što sam nekoć bila. Najvažniji dio mene, ono što je bilo
unutra, odavno je umro, i sad funkcioniram samo preko automemorije.
— Ali ti se meni sada sviđaš, Reiko, ovakva kakva si, bila ti blijedo
sjećanje ili ne. I možda moje mišljenje nije bitno, ali zbilja mi je drago što
nosiš Naokinu odjeću.
Reiko se nasmiješila i zapalila cigaretu upaljačem. — Za tako mladog
muškarca doista znaš kako usrećiti ženu.
Osjetio sam kako crvenim. — Samo govorim ono što stvarno mislim.
— Da, znam — rekla je Reiko smiješeći se.
Kad je ubrzo nakon toga bila gotova riža, nauljio sam tavu i posložio u nju
sastojke za sukijaki.
— Reci mi da ovo nije san — rekla je Reiko, njušeći zrak.
— Ne, ovo je stopostotno stvaran sukijaki — rekao sam. — Empirijski
govoreći, naravno.
Umjesto da razgovaramo, bacili smo se na sukijaki uz pomoć štapića,
popili puno piva, i završili s rižom. Privučena mirisom, pojavila se i
Galebica, pa smo s njom podijelili obrok. Kad smo se dosita najeli, naslonili
smo se na stupove trijema i tako sjedili promatrajući mjesečinu.
— Jesi li sad zadovoljna? — pitao sam.
— Sasvim — progunđala je. — Nikad u životu nisam toliko jela.
— Što sad želiš raditi?
— Popušiti cigaretu i otići u javnu kupaonicu. Kosa mi je katastrofa.
Moram je oprati.
— Nema problema. U ulici imamo jednu.
— Reci, Vatanabe, ako smijem pitati, jesi li spavao s tom curom Midori?
— Misliš, je li bilo seksa? Ne još. Odlučili smo da nećemo dok se situacija
ne sredi.

— Pa sad se sredila, zar ne?
Odmahnuo sam glavom. — Misliš, sad kad je Naoko mrtva?
— Ne, ne to. Ti si donio odluku davno prije nego je Naoko umrla - da
nikad nećeš napustiti Midori. Bila Naoko mrtva ili živa, to nema veze s
tvojom odlukom. Odabrao si Midori. Naoko je odabrala smrt. Sad si
odrastao, pa moraš preuzeti odgovornost za svoje odluke. Inače ćeš sve
upropastiti.
— Ali ja je ne mogu zaboraviti — rekao sam. — Kazao sam Naoko da ću
je čekati, ali nisam uspio. Na kraju sam joj okrenuo leđa. Ne kažem da je
itko kriv za to: to je samo moj problem. Mislim da bi se sve tako završilo i
da joj nisam okrenuo leđa. Naoko je sve vrijeme birala smrt. Ali to nema
veze s ovim. Ne mogu oprostiti sam sebi. Ti mi kažeš da se ništa ne može
učiniti kad se osjećaji promijene, da je to prirodno, ali moj odnos s Naoko
nije bio tako jednostavan. Ako razmisliš, ona i ja bili smo združeni na
granici između života i smrti. Tako je bilo od samog početka.
— Ako osjećaš bol zbog Naokine smrti, savjetovala bih ti da zadržiš tu bol
do kraja života. A ako iz toga možeš nešto naučiti, nauči. Ali isto tako,
nevezano s tim, moraš biti sretan s Midori. Tvoja bol nema veze s vašim
odnosom. Povrijediš li je još više, rana će biti preduboka i nećeš to više
moći popraviti. Dakle, koliko god ti bilo teško, moraš biti jak. Moraš još
više odrasti, postati pravi odrastao čovjek. Otišla sam iz sanatorija i došla
čak u Tokio da ti to kažem - cijelim putem u onom lijesu od vlaka.
— Shvaćam što mi govoriš — rekao sam Reiko — ali ja još nisam
spreman krenuti dalje. Hoću reći, bio je to tako tužan mali sprovod! Nitko
tako ne bi smio umrijeti. Reiko je ispružila ruku i pogladila me po glavi. —
Svi ćemo jednom tako morati umrijeti. I ja, a i ti.
Otpješačili smo kraj obale rijeke do pet minuta hoda udaljene javne
kupaonice, i doma smo se vratili osvježeni. Otvorio sam bocu vina pa smo
sjeli na verandu i pili.
— Hej, Vatanabe, možeš donijeti još jednu čašu?
— Naravno — rekao sam. — Ali zašto?
— Priredit ćemo svoj sprovod za Naoko, samo nas dvoje. I neće biti tako
tužan. Kad sam joj pružio čašu, Reiko ju je do vrha napunila i položila na
kamenu svjetiljku u vrtu. Onda je sjela na verandu, naslonila se na stup s
gitarom u rukama, i zapalila cigaretu.
— A sada donesi kutiju šibica. Najveću koju nađeš.
Donio sam veliki paket kuhinjskih šibica za domaćinstvo i sjeo kraj nje.

— A sada želim da staviš jednu šibicu na zemlju svaki put kad odsviram
neku pjesmu, samo ih poslaži u nizu. Ja ću svirati sve pjesme kojih se
sjetim.
Prvo je odsvirala nježnu, prekrasnu verziju Dragog srca Henrvja
Mancinija.
— Darovao si Naoko tu ploču, zar ne? — pitala je.
— Jesam. Za pretprošli Božić. Tu pjesmu je jako voljela.
— I ja je volim — rekla je Reiko. — Tako je nježna i lijepa... — Odsvirala
je još nekoliko dionica iste melodije prije nego je otpila vino. — Pitam se
koliko pjesama mogu odsvirati prije nego što se potpuno napijem. Bit će
ovo lijep sprovod, zar ne - ne tako tužan?
Reiko je prešla na Beatlese, te odsvirala Norvešku šumu, Yesterday,
Michelle, i Something. Otpjevala je Here Comes the Sun, a onda odsvirala
The Fool on the HM. Ja sam nanizao sedam šibica.
— Sedam pjesama — rekla je Reiko, otpivši još vina i zapalivši novu
cigaretu. — Ti dečki zbilja su znali što je životna tuga, i blagost.
Pod "ti dečki" Reiko je, naravno, mislila na Johna Lennona, Paula
McCartnevja i Georgea Harrisona. Nakon kratkog predaha, Reiko je
zgnječila cigaretu i opet uzela gitaru. Odsvirala je Penny Lane, Blackbird,
Juliju, When Vm 64, Nowhere Man, And I Love Her i Hey ]ude.
— Koliko je to pjesama?
— Četrnaest — rekao sam.
Uzdahnula je i upitala me — A ti? Znaš li ti nešto odsvirati - možda jednu
pjesmu?
— Nema šanse. Užasan sam.
— Onda sviraj užasno.
Donio sam svoju gitaru i počeo nabadati Vp on the Roof. Reiko se
odmarala uz vino i cigarete. Kad sam završio, zapljeskala je.
Onda je odsvirala gitarsku obradu Ravelove Pavane za preminulu
infantkinju te prekrasno čistu izvedbu Debussvjeve Mjesečine.
— Obje sam usavršila nakon što je Naoko umrla — rekla je Reiko. —
Njen glazbeni ukus do samoga kraja nije se uzdigao iznad sentimentalnoga.
Zatim je odsvirala nekoliko Bacharachovih pjesama: Close to You,
Raindrops Keep Falling on my Head, Walk on By, Wedding Bell Blues.
— Dvadeset — rekao sam.
— Ja sam žena-džuboks! — uzviknula je Reiko. — Moji profesori
onesvijestili bi se da me sada vide.

Nastavila je pijuckati, odbijati dimove i svirati: nekoliko bossa nova,
Rogersa i Harta, Gershvvina, Boba Dvlana, Raya Charlesa, Carole King,
Beach Boyse, Stevieja Wondera, Sukiyaki Song od Kjua Sakamota, 33 Blue
Velvet, Green Fields. Katkad bi sklopila oči i kimanjem pratila melodiju ili
tiho pjevušila.
Kad smo popili vino, prešli smo na viski. Vino iz čaše u vrtu prolio sam po
kamenoj svjetiljci, te nalio viski.
— Kako stojimo brojčano? — pitala je Reiko.
— Četrdeset i osam — rekao sam.
Kao našu četrdeset i devetu pjesmu Reiko je odsvirala Eleanor Rigby, a
pedeseta je bila repriza Norveške šume. Nakon toga odmorila je ruke i
otpila malo viskija. — Možda je to dosta — rekla je.
— I jest — odgovorio sam. — Čudesno.
Reiko me pogledala u oči i rekla — Slušaj me sad, Vatanabe. Želim da
zaboraviš na onaj tužan mali sprovod koji si vidio. Zapamti samo ovaj divni
naš.
Kimnuo sam.
— A evo još jedna priđe — rekla je, i kao pedeset i prvu skladbu odsvirala
svoju omiljenu Bachovu fugu. Kad je završila, rekla je glasom koji je bio
tek malo čujniji od šapta — A da to obaviš sa mnom, Vatanabe?
— Čudno — rekao sam. — I ja sam upravo na to mislio.
Ušli smo unutra i navukli zastore. A onda, u zamračenoj sobi, Reiko i ja
pali smo jedno drugom u zagrljaj kao da je to najprirodnija stvar na svijetu.
Skinuo sam joj bluzu i hlače, a onda i donje rublje.
— Imala sam čudan život — rekla je Reiko — ali nikad nisam mislila da
će mi gaćice skidati muškarac devetnaest godina mladi od mene.
— Hoćeš ih radije sama svući?
— Ne, samo daj. Ali nemoj da te šokiraju sve moje bore.
— Volim tvoje bore.
— Rasplakat ćeš me — prošaptala je.
Posvuda sam je izljubio, posebno pazeći da jezikom prijeđem preko svih
naboranih mjesta. Imala je grudi kao curica. Milovao sam ih i grickao
bradavice zubima, a onda sam zavukao prst u njenu toplu, vlažnu rodnicu i
počeo ga pomicati.
— Krivo mjesto, Vatanabe — prošaptala mi je Reiko u uho. — To je samo
bora.
— Ne mogu vjerovati da se u ovakvom času šališ!

— Oprosti — rekla je. — Bojim se. Nisam ovo radila godinama. Osjećam
se kao sedamnaestogodišnja curica: došla sam dečku u njegovu sobu, i
odjednom sam gola.
— Da ti pravo kažem, i ja se osjećam kao da nasrćem na
sedamnaestogodišnju curicu. Držeći prst u njenoj "bori", pomicao sam joj
usnice uz vrat sve do uha i prstima držao bradavicu. Kad joj se disanje
pojačalo i grlo počelo podrhtavati, raširio sam njene duge vitke noge i
lagano ušao u nju.
— Pazit ćeš da ne zatrudnim, zar ne? Vodiš brigu? — promrmljala mi je
Reiko u uho.
— Bilo bi mi strašno neugodno da u ovim godinama zatrudnim.
— Bez brige — rekao sam. — Samo se opusti.
Kad sam ušao do kraja, zadrhtala je i ispustila uzdah. Gladeći je po leđima
micao sam se u njoj, a onda najednom, bez upozorenja, svršio. Bila je to
silovita, nezadrživa ejakulacija. Grčevito sam je stisnuo dok je moja sperma
ritmično brizgala u njezinu toplinu.
— Oprosti — rekao sam. — Nisam se mogao zaustaviti.
— Ne budi smiješan — rekla je Reiko, pljesnuvši me po križima. — Za to
se ne moraš brinuti. Zar ti je to uvijek na pameti kad to radiš s curama?
— Da, uglavnom.
— E pa sa mnom ne moraš na to misliti. Zaboravi. Samo se prepusti,
koliko god hoćeš. Je li bilo dobro?
— Fantastično. Zato se i nisam mogao suzdržati.
— Nije vrijeme za suzdržavanje. U redu je. I meni je bilo divno.
— Znaš, Reiko — rekao sam.
— Što?
— Trebala bi opet naći ljubavnika. Sjajna si. Ovo je strašna šteta.
— Pa, razmislit ću — rekla je. — Ali pitam se imaju li u Asahikavi ljudi
ljubavnike i tako to.
Kad mi se nakon nekoliko minuta opet digao, ušao sam u nju. Reiko je
zadržala dah i izvila se ispod mene. Micao sam se polako i bez riječi, grlio
je, i razgovarali smo. Bilo je divno tako razgovarati. Ako bih rekao nešto
duhovito što ju je nasmijalo, njezini drhtaji kroz penis su prešli na mene.
Dugo smo se tako grlili.
— O, ovo je divno — rekla je Reiko.
— Nije ni micanje loše — rekao sam.
— Hajde. Pokušaj.

Podigao sam joj bokove i ušao što sam dublje mogao, a onda sam stao
uživati u osjećaju kruženja sve dok naposljetku, kad sam se do kraja
nauživao, nisam svršio.
Sve u svemu te smo noći četiri puta združili tijela. Na kraju svakog puta
Reiko mi je ležala u naručju, blago uzdrhtala, sklopljenih očiju, i duboko
uzdisala.
— Nikad više ovo ne moram raditi — rekla je Reiko — do kraja života. O,
molim te, Vatanabe, reci da je istina. Reci da se sada mogu opustiti jer sam
ovo radila dovoljno za cijeli život.
— To ti nitko ne može kazati — rekao sam. — Ne možemo znati.
Pokušao sam uvjeriti Reiko da bi putovanje zrakoplovom bilo brže i lakše,
ali ona je insistirala da u Asahikavu pođe vlakom.
— Volim trajekt do Hokaida. I nemam želju letjeti zrakom — rekla je.
Otpratio sam je na postaju Ueno. Nosila je gitaru, a ja njezin kovčeg. Sjeli
smo na klupu na peronu da pričekamo vlak. Reiko je na sebi imala isti sako
od tvida i bijele hlače koje je nosila kad je stigla u Tokio.
— Zbilja misliš da Asahikava nije tako loša? — pitala je.
— Lijep je to grad. Ubrzo ću te doći posjetiti.
— Zbilja?
Kimnuo sam. — I pisat ću ti.
— Obožavam tvoja pisma. Naoko je spalila sva ona koja si joj poslao. A
bila su tako dobra!
— Pisma su samo listovi papira — rekao sam. — Spališ li ih, ono što je u
tvom srcu ostaje; zadržiš li ih, ono što nestaje nestat će.
— Znaš, Vatanabe, zapravo se bojim sama ići u Asahikavu. Zato mi
svakako piši. Kad god čitam tvoja pisma, osjećam da si sa mnom.
— Ako to želiš, stalno ću ti pisati. Ali ne brini se. Poznajem ja tebe: dobro
će ti biti kamo god da odeš.
— I još nešto. Imam dojam da je u meni nešto zapelo. Da ne umišljam?
— Samo blijedo sjećanje — rekao sam i nasmiješio se. I Reiko se
nasmiješila.
— Ne zaboravi na mene — rekla je.
— Neću te zaboraviti — rekao sam. — Nikad.
— Možda se više nikad nećemo vidjeti, ali kamo god da odem, uvijek ću
pamtiti tebe i Naoko.
Vidio sam da plače. Prije nego što sam shvatio što činim, već sam je stao
ljubiti. Drugi ljudi na peronu zurili su u nas, ali to mi više nije bilo važno.

Bili smo živi, ona i ja. I samo smo morali misliti na to kako ćemo nastaviti
živjeti.
— Budi sretan — rekla mi je Reiko dok se ukrcavala na vlak. —
Savjetovala sam ti sve što sam mogla. Više ti nemam što reći.
Samo da budeš sretan. Uzmi moj dio sreće i Naokin, i spoji ih u jedno za
sebe. Uhvatili smo se za ruke, a onda se rastali.
Telefonirao sam Midori.
— Moram razgovarati s tobom — rekao sam. — Imam milijun stvari o
kojima moram s tobom razgovarati. Milijun stvari o kojima moramo
razgovarati. Na ovom svijetu želim samo tebe. Želim te vidjeti pa da
razgovaramo. Želim da počnemo ispočetka.
Midori mi je uzvratila dugom, dugom tišinom - tišinom nalik na sve
magličaste kiše svijeta koje padaju na sve netom pokošene livade svijeta.
Čela pritisnutog o staklo, sklopio sam oči i čekao. Napokon je tišinu
prekinuo Midorin tihi glas — Gdje si sada? Gdje sam sada?
Čvrsto ščepavši slušalicu, podigao sam glavu i okrenuo se da vidim što se
nalazi izvan telefonske govornice. Gdje sam? Nisam imao pojma. Ni
najblažeg pojma. Gdje je ovo? Pred očima su mi promicali samo bezbrojni
obrisi ljudi koji su odlazili u ništa. I opet sam iznova stao zazivati Midori iz
samog središta ovoga mjesta zakopana u ništavilu.

Napomene

1. Prema konvenciji na hrvatskoj glazbenoj sceni, naslovi glazbenih
brojeva ostavljeni su u izvorniku, osim u slučaju skladbe koja je i naslov
knjige, te opće prihvaćenih prijevodnih ekvivalenata.
2. Ramen je tipično japansko jelo, rezanci obično posluženi u juhi s
mesom ili povrćem.
3. Honda je 1967. godine lansirala N-360, svoj prvi mini-auto, duljine
samo 3 m. Ovaj model ubrzo je osvojio tržište i postao kultni statusni
simbol medu mladima.
4. Tzv. bullet train (vlak-metak) jest superbrzi japanski putnički vlak.
5. Japanski književnici. Kenzaburo Oe (r. 1935) u svojim se romanima
bavi uglavnom odnosom mita, povijesti i suvremenog japanskog društva;
dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1994-(najpoznatije djelo Tihi
plač). Jukio Mišima (Yukio Mishima) (1925-70) piše o srazu tradicionalnih
japanskih vrednota i duhovnog siromaštva današnjice; završio život
harakirijem.
6. Rižine kuglice (moči) tradicionalno su jelo koje Japanci jedu za Novu
godinu, obično u miso juhi, ali i kao dodatak drugim jelima. Točan
postupak izrade propisan je tradicijom, a prave se od posebne vrste riže i
vrlo su ljepljive, te se svake godine nakon novogodišnjeg slavlja u medijima
pojavljuje podatak o tome koliko se ljudi zagušilo jedući taj specijalitet.
7. Osamu Dazai (1909-48.) japanski književnik (najpoznatiji roman Sunce
na zalazu); nekoliko se puta pokušavao ubiti, da bi na kraju i uspio
počinivši dvostruko samoubojstvo zajedno s ljubavnicom.
8. Obred čaja tradicionalni je japanski ritual koji simbolizira slogu, mir,
čistoću i poštovanje prema gostu. Obred čaja održava se u prostoriji koja
služi samo za tu prigodu, a svaki pozvani gost (obično ih je četiri) ima u
tom ritualu svoju ulogu. Sastoji se od točno utvrđenih etapa i može trajati
do četiri sata, a osim nekoliko vrsta čaja služi se i bogat obrok od tradicijom
propisanih jela, od kojih svako ima svoju simboliku.
9. Zeleni obad je kultna kriminalistička televizijska serija prikazivana
1966-7., slavna prvenstveno zbog borilačkih sekvenci u kojima nastupa
Bruce Lee kao Kato, vjerni pratitelj glavnog junaka.

10. Kinokunija je najveći lanac knjižara u Japanu.
11. Sveučilište Keio najstarije je japansko sveučilište, osnovano 1858. g., a
od njega je prestižnije tek državno Tokijsko sveučilište.
12. Ajumi Išida (Ayumi Ishida) je japanska pjevačica koja je 1968.
objavila jedan od najpopularnijih japanskih evergrina Blue Light
Yokohama.
13. Tempura je tradicionalno japansko jelo od komadića morskih plodova,
povrća i voća pohanih u dubokom ulju.
14. Džunsai je biljka iz porodice lopoča koja se u Japanu rabi za pravu
raznih jela; jaja dašimaki japansko je jelo slično rolanom zapečenom
omletu.
15. Daikon rotkvice su divovske japanske rotkvice oblika nalik na veliku
mrkvu (duge 20-35 cm, promjera do 10 cm), blagog okusa i bijele boje,
neizostavni sastojak mnogih japanskih jela.
16. Izu je poluotok zapadno od Tokija, rekreacijsko središte poznato po
mineralnim vrelima.
17. Ferdinand Beyer (1803-63) autor je prve početnice za učenike
glasovira. Njegova tradicionalna metoda, premda zastarjela, i danas je
najpopularnija u Japanu, zemlji napredne tehnologije, gdje je učenje
glasovira dobilo maha 1950-ih kao metoda mentalnog oporavka od ratnih
strahota.
18. Wilhelm Backhaus (1884-1969), njemački pijanist i Karl Bohm (1894-
1981) austrijski dirigent.
19. Dopunske škole (japanski džuku) specijalizirane su ustanove koje
pomažu učenicima da se pripreme za polaganje prijamnih i drugih ispita, ali
i da bolje svladaju neke predmete. U Japanu i drugim istočnoazijskim
zemljama ovakva mreža dopunskih škola toliko je razgranata da one
praktički tvore paralelni obrazovni sustav.
20. Umeboši je ukiseljena japanska marelica, tradicionalni japanski
specijalitet koji se često jede s rižom te takvo jelo podsjeća na japansku
zastavu (crveni krug na bijelom polju), a stavlja se i u sredinu rižine
kuglice. Nori su listovi morskih algi koji se obično omataju oko rižinih
kuglica, ali rabe se i u mnogim drugim jelima.
21. Charles Jourdan, slavni francuski proizvođač cipela, sinonim za
luksuz. Njegove cipele nosila je između ostaloga i Brigitte Bardot, a
proslavio se po tome što je svaka njegova kolekcija cipela imala ograničen

broj modela, ali svi su se oni proizvodili u preko dvadeset boja i svim
veličinama, te tri širine.
22. Miso juha je tradicionalna japanska slatkasto-slana juha čiji su glavni
sastojci riba, morske alge i soja. Sadrži aktivne mikroorganizme i dio je
tradicionalnog japanskog doručka, a obično se služi u lakiranim zdjelicama
s poklopcem i pije se izravno iz zdjele.
23. Japanski bento, ili ručak iz kutije, tradicionalni je obrok koji se jede
izvan kuće, a svaka japanska domaćica posebno se diči vještinom
spravljanja takve ukusne i za oko privlačne porcije jela. Obično se sastoji
od riže, ribe ili mesa i komada ukiseljenog ili kuhanog povrća, a
tradicionalno se pakira u lakiranu kutiju. Takvi ručkovi prodavali su se i na
željezničkim postajama, a u japanskim školama dugo nisu postojale menze
pa je raskošan bento postao statusni simbol među učenicima.
24. Dana 1. rujna 1923. ravnicu Kanto pogodio je potres jačine 7,9
stupnjeva Richterove ljestvice, koji je potpuno uništio grad Jokohamu i
okolicu. U njemu je život izgubilo oko 150.000 ljudi.
25. Izraz "a riddle wrapped up in an enigma" prvi je put upotrijebio
Winston Churchill 1939. da njime označi nemogućnost predviđanja ruskih
postupaka, i otada je ušao u jezik.
26. Deanna Durbin (r. 1921.), kanadska glumica i pjevačica iz zlatnoga
doba Hollywooda. Premda najbolje plaćena glumica svoga doba, u dobi od
28 godina zbog udaje se povukla i otišla živjeti u Francusku.
27. Restorani u kojima se prodaju raznorazni specijaliteti od jegulja
rasprostranjeni su u Japanu.
28. Gljive matsutake važan su sastojak tradicionalne japanske kuhinje,
veoma skupe jer se teško uzgajaju, a postoji i tradicija darivanja ovih gljiva
koja se održala čak i u moderno doba među japanskim poslovnim ljudima.
29. Georges Bataille (1897-1962.), francuski književnik i filozof; Boris
Vian (1920-59.), francuski romanopisac. Obojica su se bavila temama
seksualnosti, nasilja i smrti.
30. Robert Casadesus (1899-1972.), francuski pijanist i skladatelj.
31. Terijaki je tradicionalni japanski način pripremanja jela, pri kojemu se
pečeni ili kuhani komadići mesa namaču u slatkoj marinadi od sojina
umaka, rižina vina, sakea i šećera.
32. Tijekom proizvodnje tofua (sojinog sira) na površini se skupljaju
debele opne, koje se skupljaju i suše, te rabe pri pripremi raznih jela.

33. Kju Sakamoto (1941-85.), japanski pjevač čiji je najveći hit Sukiyaki
Song 1963. dospio na prvo mjesto američke top-liste. Premda se u pjesmi
ne govori o jelu sukijaki, nego o autorovoj nesretnoj ljubavi, na Zapadu joj
je nadjenuto takvo, "tipično japansko" ime "radi lakše pamtljivosti. Kju
Sakamoto je poginuo u zrakoplovnoj nesreći.

O piscu

Haruki Murakami rođen je u Kjotu 1949. godine. Odrastao je u Kobeu, a
sada živi u blizini Tokija. Autor je romana Lov na divlju ovcu, Tvrdokuhana
zemlja čudesa i Kraj svijeta, Norveška šuma, Pleši pleši pleši, Ljetopis
Ptice navijalice, Južno od granice, zapadno od Sunca, Moj slatki Sputnik,
Kafka na obali; publicističke knjige Podzemlje: napad plinom u Tokiju i
japanska psiha, te zbirki priča Slon nestaje i Nakon potresa. Dobitnik je
mnogih književnih priznanja, uključujući odnedavno i uglednu nagradu
Jomimuri. Djela su mu prevedena na dvadeset i sedam jezika.

O prevoditeljici

Maja Tančik rođena je 1974. u Zagrebu, a djetinjstvo je provela u Novom
Slankamenu (Srijem), što ju je uvelike formiralo kulturalno i jezično.
Diplomirala je engleski i španjolski jezik i književnost na Filozofskom
fakultetu u Zagrebu. Radi kao mlađi asistent na Katedri za englesku
književnost toga fakulteta. Dosad objavila sljedeće prijevode: romani Taxi
Anne Daviš - (Henacom, Zagreb, 2002), Bijes Salmana Rushdieja (Vuković
&Runjić, Zagreb, 2002 — Godišnja nagrada Društva hrvatskih književnih
prevodilaca za najbolji prijevod proze), Teško je naći dobra čovjeka
Flannerv O'Connor (AGM, Zagreb, 2003), Požuda Josephine Hart (Mirakul,
Zagreb, 2003), Misli... Davida Lodgea (Vuković &Runjić, Zagreb, 2004).
Za Zagrebačku nakladu prevodi integralnu strip-ediciju Harolda Fostera
Princ Valiant. Na Trećem programu Hrvatskoga radija te u književnim
časopisima objavila je prijevode niza fikcionalnih i nefikcionalnih tekstova.
Prevodi i za televiziju.

Table of Contents

1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
Napomene
O piscu
O prevoditeljici