Carolyn-Jess-Cooke-Dnevnik-anđela-čuvara

elada8

elada8

CAROLYN JESS-COOKE

Dnevnik anđela čuvara

Naslov izvornika:
Carolyn Jess-Cooke

THE GUARDIAN ANGEL'S JOURNAL
Copyright © 2011 Carolyn Jess-Cooke

2

elada8

Mojim draguljima
Anđeli su dusi, i kad su dusi nisu uvijek anđeli,
jer je anđeo ime službe, a ne naravi.
Sveti Augustin

3

elada8

Kada sam umrla postala sam anđeo čuvar.

Nandita mi je te vijesti na onom svijetu priopćila bez ikakva
uvodnog govora ili opuštajućeg čavrljanja. Znate ono kad vas zubar,
baš u trenutku kad vam se sprema iščupati zub, pita kakvi su vam
planovi za blagdane? E, pa toga nije bilo.

Bilo je samo ovo: »Margot je mrtva, dijete. Margot je mrtva.«

»Nema šanse«, kazala sam. »Ja nisam mrtva.«

Ponovila je: »Margot je mrtva.« I nastavila to ponavljati. Uzela je
obje moje ruke u svoje i klimnula glavom kao da mi se klanja.

»Znam koliko je teško«, rekla je. »Za sobom sam u Pakistanu
ostavila petero djece bez tate. Sve će biti u redu.«

Morala sam pobjeći odatle. Osvrnula sam se oko sebe i vidjela da
stojimo nasred doline okružene čempresima, a nekoliko metara od nas
nalazilo se malo jezero. Uz rub vode uzdizale su se stabljike rogoza, a
njihove baršunaste glave podsjećale su na malenu šumu mikrofona
spremnih odaslati moj odgovor u eter. Ali neće ga biti. U daljini među
poljima spazila sam vijugavo sivilo ceste. Krenula sam prema njoj.

»Pričekaj«, rekla je Nandita. »Želim te upoznati s nekim.«

»S kim?« odvratila sam. »S Bogom? Ovo je vrh planine Besmisla,
a mi upravo zabijamo zastavicu.«

»Željela bih da upoznaš Ruth«, kazala je Nandita, primivši me za
ruku i povevši me naprijed prema jezeru.

»Gdje je?« upitala sam, naginjući se naprijed i gledajući prema
drveću u daljini.

»Tu«, odvratila je, upirući prstom u moj odraz u jezeru.

A onda me gurnula unutra.

4

elada8

Neki se anđeli čuvari šalju natrag kako bi bdjeli nad svojom
braćom ili sestrama, svojom djecom, nad ljudima koje su voljeli. Ja
sam se vratila k Margot. Vratila sam se sebi. Ja sam vlastiti anđeo
čuvar, redovnički pisar biografije žaljenja što posrćem nad vlastitim
sjećanjima, nošena vrtlogom povijesti koju ne mogu promijeniti.

Ustvari, ne bih trebala reći ‘ne mogu promijeniti’. Anđeli čuvari,
kao što svi znamo, po tisuće puta sprječavaju našu smrt. Dužnost je
svakog anđela čuvara da štiti od svake riječi, djela i posljedice koji ne
odgovaraju slobodnoj volji. Mi smo ti koji se brinu da se ne događaju
nesreće. A promjene - one su naša specijalnost. Mijenjamo stvari
svake sekunde svake minute svakoga dana.

Svakoga dana gledam iza kulisa, vidim stvari koje sam trebala
iskusiti, ljude koje sam trebala voljeti i poželim uzeti nekakvo
nebesko pero i sve to promijeniti. Poželim napisati vlastiti scenarij
svoga života. Poželim pisati toj ženi, ženi koja sam bila, i reći joj sve
što znam.

I poželim je upitati: »Margot, reci mi, kako si umrla?«

5

elada8

Ne sjećam se da sam zaronila u vodu. Niti se sjećam kako sam se
na suprotnoj strani jezera iz nje izvukla. No ono što se dogodilo
tijekom te kratke inicijacije u svijet duhova bio je uron u znanje. Ne
mogu objasniti kako, no kad sam se našla u slabo osvijetljenom
hodniku, dok se voda cijedila s mene po napuknutim pločicama,
spoznaja o tome tko sam i koja je moja svrha prožela me tako jasno,
poput sunca što se probija kroz krošnje stabala. Ruth. Moje ime je
Ruth. Margot je mrtva.

Ponovno sam bila na Zemlji. U Belfastu, u Sjevernoj Irskoj.
Poznavala sam to mjesto iz formativnih godina svoga djetinjstva, i po
bolno prepoznatljivim zvucima limene glazbe Narančastog reda1 koja
je svoje točke uvježbavala noću. Pretpostavljala sam da je srpanj, ali
nisam imala pojma koje godine.

Koraci iza mojih leđa. Panično sam se okrenula. Nanditina se
blistava pojava ljeskala u tami, a sjaj njezine bijele haljine širio se
neokaljan zasljepljujućim svjetlom ulične lampe preko puta. Nagnula
se prema meni, a na njezinu tamnom licu jasno se dala iščitati briga.

»Postoje četiri pravila«, rekla je, podižući četiri prsta okićena
prstenjem. »Prvo, ti si svjedok svega što ona čini, svega što osjeća,
svega što doživi.«

»Misliš, svega što sam ja doživjela«, odvratila sam.

Istog je trenutka Zamahnula rukom kroz zrak, kao da je moja
primjedba kakav nacrtani balon s tekstom koji je htjela izbrisati.

__________________

1. Narančasti red (eng. the Orange Order) - najveća protestantska organizacija u Sjevernoj
Irskoj koja godišnje organizira cijeli niz parada, među kojima su najveće one koje se
održavaju 12. srpnja, na obljetnicu bitke kod Boynea u kojoj su u 17. stoljeću protestantske
snage porazile katoličke.

6

elada8

»To nije kao gledanje filma«, ispravila me. »Život kojeg se sjećaš
samo je mali dio slagalice. Sada imaš priliku vidjeti cijelu sliku, a
neke od dijelova slagalice možeš i sama umetnuti. No moraš biti
oprezna. A sada me pusti da nastavim s pravilima.«

Kimnula sam u znak isprike. Duboko je udahnula, kao da se
sprema uroniti u meditaciju.

»Drugo pravilo je da ju štitiš. Postoje mnoge sile koje će pokušati
utjecati na njezine odluke. Štiti je od njih, to je od životne važnosti.«

»Stani malo«, kazala sam, podigavši ruku. »Kako to misliš
‘utjecati’? Pa ja sam već donijela sve svoje odluke, znaš? Tako sam i
završila ovdje...«

»Zar nisi slušala što ti govorim?«

»Da, ali...«

»Ništa nije predodređeno i nepromjenjivo, čak ni onda kad se
vratiš natrag kroz vrijeme. Ne možeš to sad razumjeti, ali...«

Na trenutak je zastala, kao da se pita jesam li dovoljno pametna
da shvatim ono što mi govori. Ili dovoljno jaka da se nosim s tim.

»Nastavi«, kazala sam.

»Čak i ovo sada, ti i ja — i ovo se već dogodilo. Ali ne nalaziš se
u prošlosti onakvoj kakve je se sjećaš i kako si je nekad doživljavala.
Vrijeme više ne postoji. Ali ti si sada ovdje, a tvoj pogled na
budućnost još uvijek je zamagljen. Stoga ćeš doživjeti mnogo, mnogo
novih stvari i moraš veoma pažljivo sagledati njihove posljedice.«

Glava me već boljela. »Kako god«, odvratila sam. »Koje je treće
pravilo?«

Nan je prstom pokazala tekućinu koja mi je lagano curila iz leđa.
Moja krila, moglo bi se reći.

7

elada8

»Treće pravilo je da vodiš bilješke, nazovimo to dnevnikom ako
hoćeš, o svemu što se događa.«

»Želiš da zapisujem sve što se dogodi?«

»Ne, mnogo je jednostavnije od toga. Ako budeš slijedila prva
dva pravila, ne moraš činiti baš ništa. Tvoja će krila sve učiniti
umjesto tebe.«

Bilo me strah pitati za četvrto pravilo.

»I konačno«, kazala je, napokon se ponovno smiješeći. »Voli
Margot. Voli Margot.«

Poljubila je vrhove svojih prstiju i pritisnula ih na moje čelo, a
zatim sklopila oči i stala mrmljati molitvu na jeziku za koji sam
pretpostavljala da je hindski. S nelagodom sam se promeškoljila i
zbunjeno pognula glavu. Napokon je završila. Kada je otvorila oči, u
njima sam umjesto tamnih zjenica vidjela bijelo svjetlo.

»Opet ću te posjetiti«, kazala je. »I ne zaboravi, sada si anđeo. Ne
moraš se ničega bojati.«

Bijela svjetlost iz očiju stala joj se širiti licem, u usta, niz vrat i
ruke sve dok naposljetku nije iščezla u velikom bljesku.

Osvrnula sam se oko sebe. Na kraju hodnika s moje desne strane
začula sam prigušeno stenjanje. Stanovi radničke četvrti. Goli
unutarnji zidovi od cigle, tu i tamo prošarani grafitima. Uska ulazna
vrata zjapila su otvorena na cestu, a na zidu pored njih nalazio se niz
portafona prekrivenih ljepljivim slojem guinnessa. Neki pijanac ležao
je sklupčan u dnu stubišta.

Na trenutak sam zastala, promatrajući svoje okruženje. Prvi
instinkt mi je bio izići na ulicu i otići što dalje od ovog mjesta. No
onda me obuzeo nagon da slijedim onaj zvuk, ono stenjanje što je
dopiralo s kraja hodnika. Kad kažem nagon ne mislim na znatiželju, ili
možda sumnju - mislim na nešto između intuicije zbog koje majka
odluči provjeriti što radi dvogodišnjak koji je već predugo tih i
zatekne ga kako se upravo sprema kućnu mačku ubaciti u sušilicu za

8

elada8

rublje, i onog osjećaja u dubini trbuha koji ti kaže da si ostavio
otključana vrata kuće, da ćeš dobiti otkaz, da si trudna.

Znate na što mislim?

Tako sam se zaputila kroz hodnik, pokraj pijanca i uza tri stube do
stubišnog odmorišta. Zatim niz hodnik, s po pet vrata sa svake strane i
jednima na dnu hodnika. Sva obojana u crno. Onaj zvuk — dubok,
sličan životinjskom režanju — sada je bio bliži. Učinila sam još jedan
korak. Odjednom povik. Ime. Ženski glas, gotovo vapaj. Krenula sam
prema vratima i zastala. I već u sljedećem trenutku našla sam se
unutra. Dnevna soba. Bez svjetla, potpuni mrak. U tami sam uspjela
razaznati kauč i maleni četvrtasti oblik starog televizora. Prozor je bio
otvoren, a zavjesa lepršala na vjetru, udarajući čas u prozorsku dasku,
čas u stol dnevne sobe, kao da se ne može odlučiti bi li radije bila
unutra ili vani. A zatim dug, prodoran krik. Zar je moguće da ga nitko
drugi ne čuje? pomislila sam. Zašto susjedi već ne provaljuju vrata? A
onda mi je sinulo. Pa ovo je istočni Belfast za vrijeme sezone
mimohoda. Svi su vani i stupaju uz taktove irskih budnica.

Vani su već započeli neredi. Policijske sirene odjekivale su iz
nekoliko pravaca. Razbijanje boca. Vika, zvuci užurbanih koraka na
pločnicima. Krenula sam kroz tamu dnevne sobe prema mjestu odakle
su dopirali ženski krici.

Spavaća soba, osvijetljena tek treperavim svjetlom lampe na
noćnom ormariću. Blijedoljubičaste zidne tapete, na rubovima već
oguljene, zid na suprotnoj strani sobe prekriven mrljama od plijesni i
vlage crnim poput čađe. Nepospremljen krevet. Mlada plavokosa žena
u dugoj plavoj majici, sama, kleči pored kreveta kao u molitvi, i
dahće. Ruke su joj tanke poput grana i prepune modrica, kao da je bila
u tučnjavi. Najednom se uspravila i sjela na koljena, čvrsto zatvorenih
očiju i stisnutih zuba, izvivši lice prema stropu. Tek sam tada vidjela
da je u poodmakloj trudnoći. Oko njezinih stopala i koljena nalazila se
lokva crvene vode.

Ovo mora da je šala, pomislila sam. I što bih sad trebala učiniti,
poroditi je? Upaliti alarm? Pa ja sam mrtva. Nema šanse da mogu

9

elada8

učiniti išta drugo osim gledati ovu jadnicu kako šakama lupa po
krevetu.

Trud je načas popustio. Klonula je naprijed i prislonila čelo na
krevet, poluspuštenih kapaka i prevrnutih očiju. Kleknula sam pored
nje i, veoma oprezno, stavila joj ruku na rame. Nije bilo reakcije.
Ponovno je dahtala, sljedeći je trud bivao sve jači dok se konačno nije
ponovno savinula prema natrag i ispustila krik koji je trajao gotovo
punu minutu. Zatim je krik jenjao i pretočio se u olakšanje, a ona je
nastavila dahtati.

Prislonila sam joj ruku na podlakticu i napipala nekoliko sitnih
rupica. Približila sam se i bolje pogledala. Oko njezina lakta vidjelo se
desetak ljubičastih krugova, ne većih od novčića. Ubodi igle. Novi
trud. Poskočila je na koljena i stala dahtati još dublje. Majica joj se
zadigla do bokova. Još tragova igle na njezinim mršavim bijelim
bedrima. Hitrim sam pogledom preletjela sobu. Čajne žličice i
tanjurići na komodi. Dvije šprice virile su ispod kreveta. Ili je
dijabetičarka i jako voli čaj ili je ovisnica o heroinu.

Lokva vode oko njezinih koljena bivala je sve veća. Kapci su joj
sad podrhtavali, a stenjanje bivalo sve tiše umjesto glasnije. Shvatila
sam da gubi svijest. Glava joj je pala u stranu, a malena vlažna usta
zjapila su otvorena.

»Hej«, povikala sam.

Nije bilo odgovora.

»Hej!«

Ništa.

Ustala sam i stala nervozno koračati sobom. S vremena na
vrijeme djevojčino bi se tijelo trznulo prema naprijed i s jedne strane
na drugu. Samo je sjedila tako na koljenima, blijedim licem okrenuta
prema meni, dok su joj koštunjave ruke visjele niz tijelo, a zglobovi se
trljali po prljavom tepihu prepunom buha. Nekoć sam imala prijatelja
koji se prilično uspješno bavio samostalnom djelatnošću oživljavanja

10

elada8

narkića. Proveo je brojne sate na našem kauču u detalje prepričavajući
priče o zvijezdama koje je spasio od sigurne smrti, koje je dugom
rukom svoje injekcije adrenalina povukao iz ponora pakla i istrgnuo iz
naručja sotone. Naravno, nisam se baš točno sjećala postupka. No
sumnjam da je moj prijatelj ikad spasio narkomana usred poroda. A
pogotovo ne dok je i sam bio mrtav.

Najednom je djevojka skliznula s kreveta i pala na bok, s rukama
prekriženim kao da su vezane lisicama. Sada sam već vidjela da
krvari. Hitro sam se sagnula i razmaknula joj koljena. Među nogama
joj se jasno nazirala kruna tamne kose. Prvi put osjetila sam kako mi
voda struji iz leđa, hladna i osjetljiva poput dva dodatna uda koja su
pažljivo upijala sve u prostoriji - miris znoja, pepela i krvi, opipljivu
tugu, djevojčine otkucaje srca koji su bivali sve sporiji, ubrzane
otkucaje srca još nerođena djeteta...

Snažno sam povukla njezine noge prema sebi, oslonivši joj
stopala na tlo. Povukla sam jastuk s kreveta pa strgnula najčistiju
plahtu s madraca i prostrla je pod njezina bedra. Čučnula sam između
njezinih nogu i ispružila ruke uz njezinu stražnjicu, nastojeći previše
ne razmišljati o tome što činim. U svakoj drugoj prilici od nečega
sličnog pobjegla bih glavom bez obzira. Ubrzano sam disala, vrtjelo
mi se u glavi, no ipak sam bila nevjerojatno usredotočena i neobično
odlučna da spasim taj maleni život.

Vidjela sam bebine obrve i korijen nosa. Podigla sam ruku i
pritisnula vrh djevojčine maternice. Još vode natopilo je jastuk pod
njezinom stražnjicom. A potom je najednom, poput ribe, čitava beba
iskliznula iz nje, tako brzo da sam je morala uhvatiti — vlažna tamna
kosica, zgužvano lice, sićušno poplavjelo tijelo prekriveno bjeličastim
verniksom. Curica. Umotala sam je u plahtu, jednom rukom
pridržavajući debelu pupčanu vrpcu, svjesna da ću je kroz koju minutu
morati ponovno povući i pomoći izgon posteljice.

Beba je cviljela u mom naručju, otvarajući malena napućena
ustašca poput kljuna, tražeći. Za koji trenutak stavit ću je na majčina
prsa. No prvo sam se morala pozabaviti važnijim zadatkom. Zadatkom
da dušu te nesretnice pokušam zadržati u tom napaćenom tijelu.

11

elada8

Pupčana vrpca olabavjela je u mojoj ruci. Naglo sam je povukla.
Osjećala sam veliku vreću na drugom kraju. Kao da pecam. Još
jednom sam povukla i osjetila lagani trzaj. Polako i snažno povlačila
sam je van sve dok u debeloj krvavoj masi nije izletjela na jastuk.
Prošlo je dvadeset godina od mog vlastitog poroda. Što je ono babica
iduće učinila?

Prerezala pupčanu vrpcu blizu pupka. Osvrnula sam se oko sebe
tražeći nešto oštro. Na komodi sam ugledala džepni nožić. To će
poslužiti. Ali pričekaj. Nešto drugo. Babica je prvo pregledala
posteljicu. Sjećam se da nam je pokazala kako je izišla u savršenom
stanju, kako ništa nije ostalo unutra, na što se Toby nadvio nad
najbliži umivaonik i u njega izbacio cijeli ručak.

Posteljica ove djevojke nije bila jarkocrvena tvar slična mozgu,
kakva mi je ostala u sjećanju. Njezina je bila mala i smežurana, poput
kakve pregažene životinje na cesti. Još uvijek je dosta krvarila.
Disanje joj je bilo plitko, a puls slab. Morat ću poći potražiti pomoć.

Ustala sam i položila bebu na krevet, ali kada sam spustila pogled
vidjela sam da je sva plava. Njezina malena usta više nisu tražila.
Prelijepo lišće lutkice polako je tonulo u san. Slapovi koji su mi, poput
dugih krila, tekli iz leđa sada kao da su plakali, kao da je svaka
njihova kap padala iz najvećih dubina moje duše. Govorili su mi da
umire.

Podigla sam dijete i omotala duge skute svoje haljine — bijele,
jednake onoj kakvu je nosila i Nan, kao da nebesa imaju samo jednog
krojača - oko njezina malena tijela. Bila je žalosno mršava. Jedva dva
kilograma teška. Njezine malene ruke, koje je, čvrsto stisnutih šačica,
držala privijene na prsima, počele su se opuštati, poput latica što se
šire sa stabljike. Sagnula sam se i prislonila svoje usne na njezina usta,
ispuštajući oštar izdah. Jedan. Dva. Njezin maleni trbuh napuhivao se
poput sićušnog madraca. Prislonila sam joj uho na prsa i lagano ih
pritisnula. Ništa. Pokušala sam ponovno. Jedan. Dva. Tri puta. A tada,
neki instinkt. Intuicija. Šesto čulo. Položi ruku iznad njezinog srca.

Podigla sam je i polegla na svoju ruku, raširivši joj dlan preko
grudi. A onda sam polako, nekim čudom, počela osjećati njezino

12

elada8

maleno srce kao da je u mojim grudima, kako zapinje i zastajkuje,
kašljucajući poput zagušenog motora, poput čamca što se valja u
mjestu, zarobljen među divljim valovima. Iz moje ruke, najednom,
blaga svjetlost. Trznula sam se, zatečena prizorom. Tu, u tamno
narančastoj omaglici te odvratne prostorije, snop bijele svjetlosti širio
se iz moje ruke prema bebinim grudima.

Osjetila sam kako joj srce titra, željno da se probudi. Čvrsto sam
stisnula oči i pomislila na sve dobro što sam u životu učinila, i prisilila
se da zažalim zbog svega lošeg što sam učinila, trudeći se da kroz tu
nazovi molitvu, tu brzinsku samokvalifikaciju postanem onakav anđeo
čuvar kakvog to djetešce sad treba, da budem dostojna vratiti je natrag
u život nekom meni još nepoznatom silom vlastitoga bića.

Svjetlost je postajala sve jačom, dok naposljetku nije ispunila
čitavu sobu. Sićušno je srce zapinjalo, pa opet hvatalo ritam, poput
malenog teleta što na drhtavim nogama trčkara livadom. A onda je
zakucalo u mojim vlastitim prsima, stalo tući tako snažno i silovito,
tako mi glasno odzvanjajući u ušima da sam se naglas nasmijala, i
kada sam spustila pogled vidjela sam da se malene grudi dižu i
spuštaju, da se usnice ponovno crvene, pućeći se sa svakim novim
udahom i izdahom njezinih malih usta.

Svjetlost je ugasnula. Umotala sam je u plahtu i položila na
postelju. Majka je ležala u lokvi krvi, njezina plava kosa sada je bila
ružičasta, a bijeli obrazi prošarani crvenom tekućinom. Među njezinim
mlohavim grudima tražila sam otkucaje srca. Ništa. Zatvorila sam oči
i pokušala dozvati svjetlost. Ništa. Grudi su joj bile hladne. Dijete je
počinjalo jecati. Gladna je, pomislila sam. Zadigla sam majčinu
majicu i prislonila djevojčicu na njezinu dojku, a ona je, još uvijek
zatvorenih očiju, posegnula za bradavicom i počela piti.

Nakon nekoliko minuta položila sam je natrag na krevet. Hitro
sam prislonila dlan na majčina prsa. Ništa.

»Hajde!« povikala sam. Prislonila sam svoje usne na njezine i
stala joj upuhivati zrak, no on joj je tek nadimao obraze i opet se
vraćao van iz praznih usta, suvišan.

13

elada8

»Ostavi je«, rekao je neki glas.
Okrenula sam se. Pored prozora stajala je još jedna žena. Još
jedna žena u bijelom. Očito uobičajena pojava u ovim krajevima.
»Ostavi je«, ponovno je prozborila, ovaj put blago. Anđeo. Sličila
je ženi koja je mrtva ležala na podu, iste guste svjetloplave kose, istih
punih usana. Možda netko iz obitelji, pomislila sam, netko tko ju je
došao odvesti kući.
Anđeo je podigao ženu s tla i uputio se prema vratima, noseći
njezino beživotno tijelo u naručju, premda je, kada sam opet pogledala
u pod, tijelo još uvijek ležalo na istome mjestu. Anđeo me pogledao i
nasmiješio se. Zatim se zagledao u bebu. »Ime joj je Margot«, kazao
je. »Dobro je čuvaj.«
»Ali«, zaustila sam. U jednoj riječi bilo je bezbroj pitanja.
Kada sam podigla pogled, anđela više nije bilo.

14

elada8

Prvo na što sam se morala naviknuti bilo je to da nemam krila.
Barem ne krila od perja.

Ispostavilo se da su tek u četvrtom stoljeću umjetnici počeli
slikati anđele s krilima, odnosno s dugim konstrukcijama koje su im
izvirale iz ramena i u naborima padale sve do tla.

No to nije perje, nego voda.

Brojna svjedočanstva kroz povijest o susretima s anđelima
iznjedrila su sliku stvorenja sličnih pticama, sposobnih letjeti između
smrtnog i božanskog, no svjedoci se ponekad nisu slagali po pitanju
krila. Jedan je čovjek u Meksiku u šesnaestom stoljeću pisao o ‘dos
rios’, ili ‘dvije rijeke’, u dnevniku koji je njegova obitelj potiho spalila
nakon što je otišao Bogu za glasonošu. Drugi je - ovaj put u Srbiji -
pričao kako je njegov anđeoski posjetitelj imao dva slapa koja su mu
izvirala iz lopatica i slijevala se prema tlu. A djevojčica iz Nigerije na
crtežu za crtežom prikazivala je prekrasnog nebeskog izaslanika koji
je umjesto krila imao dva vodena toka što su se stapala u rijeku koja
vječno teče pred prijestoljem Božjim. Roditelji su se veoma ponosili
njezinom bujnom maštom.

Djevojčica je bila u pravu. No ono što nije znala bilo je da ta dva
mlaza tekućine, koja teku iz šestog kralješka kralježnice anđela sve do
krstače, tvore sponu — nazovimo je svojevrsnom pupčanom vrpcom -
između anđela i njegovog ili njezinog Štićenog Bića. U tim se
‘vodenim krilima’ odvija proces bilježenja svake misli i djela, baš kao
da ih anđeo zapisuje. Tehnologija bolja od videonadzora ili web
kamere. Umjesto pukih riječi ili slika, cjelokupno se iskustvo upija u
tekućinu, bilježeći svaki detalj svakog trenutka - osjećaj kad se prvi
put zaljubiš, na primjer, povezan mrežom mirisa, sjećanja i kemijskih
reakcija na prva djetinja ljubavna razočaranja. I tako dalje.

15

elada8

Dnevnik anđela nalazi se u njegovim krilima. Kao i instinkt, šesto
čulo, znanje o svemu što postoji. Ako je spreman slušati.

Druga stvar na koju sam se trebala naviknuti bila je pomisao da
vlastiti život moram ponovno proživjeti kao tihi svjedok.

Bit ću iskrena. Imala sam ispunjen život. Ali nisam imala dobar
život. Tako da možete zamisliti kako sam se osjećala zbog spoznaje da
ću ga proživjeti dvaput.

Pretpostavljala sam da je to što sam poslana natrag bila kazna,
svojevrsno blago zamaskirano čistilište. Tko zapravo voli gledati sebe
na ekranu? Tko se ne naježi od zvuka vlastita glasa na telefonskoj
sekretarici? Pomnožite taj osjećaj sa zilijunom i otprilike ćete shvatiti
kako mi je bilo. Ogledalo, videokamera, odljev u gipsu... ništa od toga
nije ni blizu osjećaju kada stojiš pored same sebe od krvi i mesa, a ta
druga ‘ti’ vrijedno ti upropaštava život.

Stalno sam susretala druge anđele. Rijetko smo komunicirali,
barem ne kao da smo frendovi, kompanjoni ili makar samo u istom
škripcu. Uglavnom sam ih smatrala sumornim i rezerviranim
stvorenjima - ili da kažem ukočenim dosadnjakovićima? - od kojih su
svi redom tako pomno promatrali svoja Štićena Bića, kao da on ili ona
upravo teturaju olukom na vrhu Empire State Buildinga. Ponovno sam
imala onaj osjećaj, baš kao da sam opet u školi, da sam jedina koja
nosi suknju, dok su sve druge djevojke u hlačama. Ili kao da sam
tinejdžerica koja je obojila kosu u ružičasto dvadeset godina prije
nego što je to postalo cool. Nazovite me Sizifom - opet sam bila točno
ondje gdje i uvijek, i pitala se gdje sam, zašto sam, i kako da se
izvučem.

Kada je beba ponovno počela disati — kada je Margot ponovno
počela disati - izjurila sam iz stana i, udarivši ga nogom, probudila
pijanca koji je sklupčan ležao u dnu stubišta. Kada je napokon došao k
sebi, ispostavilo se da je mnogo mlađi nego što sam mislila. Michael
Allen Dwyer. Nedavno navršio dvadeset i jednu. Student kemije na
Kraljičinom sveučilištu (jedva — ocjene su mu, saznala sam, bile na
granici pada godine). Zovu ga Mick. Sve sam te informacije dobila
jednostavno zabivši nogu u njegovo rame. Nemam pojma zašto mi to

16

elada8

nije upalilo s mrtvom djevojkom nekoliko trenutaka ranije. Možda bi
joj to spasilo život.

Podigla sam ga i osovila na noge, a zatim se nagnula i na uho mu
šapnula da je djevojka u stanu četiri mrtva, i da se unutra nalazi i
dijete. Polako se okrenuo prema stubištu, a zatim protresao glavom i
rukama protrljao kosu, kao da pokušava otjerati neku misao. Pokušala
sam ponovno. Stan broj četiri, kretenu. Mrtva cura. Novorođenče.
Treba mu pomoć. Odmah. Zastao je kao ukopan, a ja sam zadržala
dah. On me čuje? Nastavila sam. Da, da, tako je, samo nastavi.
Držanje mu se promijenilo, kao da su riječi iz mojih usta riješile
problem između njega i gravitacije, prodrijevši mu u krvne stanice,
potaknuvši njegov instinkt.

Zakoračio je na prvu stubu, svim se silama nastojeći prisjetiti što
radi tu. Dok se penjao uza posljednje dvije stube vidjela sam kako mu
neuroni i glija stanice zuje glavom poput sićušnih munja, zbog
alkohola nešto sporije nego obično, no svejedno pokazujući sinaptički
prijenos podražaja.

Od tog trenutka nadalje pustila sam da ga znatiželja vodi za ruku i
povede unutra. Crna vrata bila su širom otvorena (zahvaljujući meni).
Novorođenče (Ma nije moguće? Nije moguće da sam to ja?) je
plakalo, ispuštajući isprekidan i bolan sićušni krik, poput mačića što
će ga upravo utopiti u bačvi vode. Taj zvuk privukao je Mickovu
potpunu pažnju i u tren ga otrijeznio.

Stajala sam ondje dok je pokušavao oživjeti majku. Pokušala sam
ga zaustaviti, no on se nije dao smesti pa je proveo dobrih pola sata
trljajući joj ruke i derući joj se u lice, prije nego li mu je palo na um
pozvati hitnu. A onda mi je sinulo. Pa oni su bili ljubavnici. To je
njegovo dijete. On je moj otac.

Ovdje vam dugujem kratko objašnjenje. Nikada nisam upoznala
svoje roditelje. Rečeno mi je da su poginuli u prometnoj nesreći kada
sam bila jako mala, i da je plejada raznoraznih likova koji su se brinuli
o meni do mojih tinejdžerskih godina, makar bilo riječ i o
najbjednijim kriminalcima, razlog zbog kojeg sam još uvijek bila živa.
Jedva.

17

elada8

Tako da nisam imala pojma što će se odigrati u ovom trenutku
mojeg kratkog postojanja, niti sam mogla slutiti na koji bih način
mogla doprinijeti nekom boljem ishodu. Ako je moj otac bio živ i
zdrav, zašto sam završila ondje gdje sam završila?

Sjedila sam na krevetu pored tek rođenog djeteta, promatrajući
mladića kako jeca nad tijelom mrtve djevojke.

Ili da pokušam ponovno: Sjedila sam na krevetu pored sebe same,
promatrajući svog oca kako jeca nad tijelom moje majke.

S vremena na vrijeme bi ustao kako bi lupio šakom u nešto
lomljivo, istodobno nogama udarajući šprice po sobi i naposljetku u
naletu bijesa izvrćući sve ladice komode na pod.

Kasnije sam saznala da su se posvađali samo nekoliko sati ranije.
On je u ljutnji izjurio van i pao niza stube. Rekla mu je da je gotovo.
Ali govorila je to i prije. Nakon nekog vremena netko je pozvao
policiju. Postariji policijski službenik uzeo je Micka pod ruku i izveo
ga van. Bio je to viši inspektor Hinds, kojemu je supruga Francuskinja
ranije toga jutra uručila zahtjev za razvod braka, ponajviše
zahvaljujući novcu koji je izgubio zbog konja koji se spotaknuo na
zadnjoj preponi i dječje sobe koja je još uvijek bila prazna. Unatoč
vlastitom raspoloženju, inspektor Hinds sažalio se nad Mickom. U
hodniku je došlo do rasprave o tome bi li mu trebalo staviti lisice.
Cura je očito bila narkomanka, uvjeravao je inspektor Hinds kolegicu.
Bilo je jasno da je umrla tijekom poroda. No kolegica je inzistirala da
mladić bude obrađen sukladno propisima. To je značilo barem
jednosatno ispitivanje. I značilo je da neće biti propusta u papirologiji
i, samim time, ni disciplinskih mjera od strane nadređenih.

Papirologija. Zbog papirologije sam razdvojena od oca. Zbog
papirologije je moj mladi život krenuo smjerom kojim je krenuo.

Viši inspektor Hinds zaklopio je oči i prstima se uhvatio za čelo.
Prišla sam mu i s nestrpljenjem stala u uho vikati tko sam, da je Mick
moj otac i da mora odvesti bebu u bolnicu. No od moje vike nije bilo
koristi. Najednom sam shvatila razliku između Micka i inspektora
Hindsa, razlog zašto sam uspjela doprijeti do jednoga, a do drugoga

18

elada8

ne: u velu emocija, ega i sjećanja koji je obavijao Micka nastala je
pukotina, i to upravo u trenutku kada sam mu se obratila, i kao što
vjetar pomakne kamenčiće iz njihovih uporišta u pukotinama zida,
nakratko dopuštajući kapljicama kiše da prodru unutra, da se vlaga
sjedini s kamenom, tako sam i ja prodrla do Micka. No inspektor
Hinds bio je tvrd orah, moglo bi se reći. Cesto mi se to događalo. Neki
su me ljudi čuli, a drugi ne. Najčešće je to bilo samo pitanje sreće.

Margot je glasno zacviljela. Viši inspektor Hinds zamahnuo je
bičem svog nadređenog čina.

»Idemo«, zarežao je na tim policijskih službenika koji su se
skupili u hodniku. »Ti«, prstom je pokazao prvog policajca sa svoje
desne strane. »Odvedi dečka do stanice na ispitivanje. Ti«, uperio je
prst u drugog policajca sa svoje desne strane. »Neka se hitna pomoć
stvori ovdje što prije.« Policijska službenica s iščekivanjem je gledala
u njega. Uzdahnuo je. »Pozovi mrtvozornika.«

Ne znajući što drugo da učinim, stala sam vikati na inspektora
Hindsa i njegov tim, preklinjujući ih da ne uhite Micka. Zatim sam
počela na sav glas bjesnjeti zbog toga što me nitko ne čuje, zbog toga
što sam mrtva. A onda sam ih gledala kako stavljaju Micku lisice i
zauvijek ga odvode od Margot. Pored njega, u paralelnom
vremenskom prostoru koji se otvorio preda mnom poput male
poderotine u tkanju sadašnjosti, gledala sam kako ga sljedećeg jutra
puštaju iz pritvora i otac dolazi po njega, i gledala sam kako prolaze
dani i tjedni i mjeseci tijekom kojih Mick pomisao na Margot
potiskuje sve dublje, dok naposljetku nije bila ništa više doli
napušteno dijete koje su u bolnici Ulster hranili cjevčicom, a na bijeloj
naljepnici njezina plastičnog krevetića pisalo je samo: beba X.

Ali upravo u tom trenutku moj je plan dobio krila. Ako je sve što
mi je Nan rekla doista točno, ako ništa nije predodređeno i
nepromjenjivo, odlučila sam da ću promijeniti sve u vezi svog života:
svoje obrazovanje, svoje ljubavne izbore, kaljužu siromaštva kojom
sam gacala sve do svoje četrdesete. I doživotnu kaznu za umorstvo
koju je moj sin služio u trenutku moje smrti. O da, sve će se to
promijeniti.

19

elada8

Č

Provela sam nekih šest mjeseci na dječjem odjelu bolnice Ulster -
znam to jer je Margot već samostalno sjedila kada su je otpustili -
nervozno šetajući gore-dolje po hodnicima, promatrajući liječnike dok
bi pregledavali Margot u njezinu inkubatoru, sitnu i još uspavanu od
žutice, okruženu raznoraznim cjevčicama.

Više no jednom, dr. Edwards, dječji kardiolog zadužen za
Margotin oporavak, ustvrdio je da neće dočekati jutro. Više no jednom
posegnula sam u inkubator i položila joj ruku iznad srca, vraćajući je
natrag na Zemlju.

Priznajem, padalo mi je na um da bih je možda trebala pustiti da
umre. Znajući ono što sam znala o Margotinu djetinjstvu, nije se baš
imala čemu radovati. No, onda bih se sjetila dobrih vremena. Jutara
provedenih u ispijanju kave s Tobyjem na našem škripavom balkonu u
New Yorku. Pisanja loše poezije na plaži u Bondiju. Dugo očekivanog
pokretanja vlastitog posla, ugovora s K. P. Lanesom. Pa bih pomislila,
u redu, mala, učinimo to. Ostanimo žive. Tijekom tog razdoblja otkrila
sam nekoliko stvari:

Prvo otkriće: Čuvati, štititi, voljeti Margot i bilježiti sve što joj se
događa značilo je gotovo nikad je ne ostavljati samu. Jednom ili
dvaput poželjela sam poći u razgledavanje — malo istraživati, otići na
kratki odmor u neki topli kraj. Ali jedva da sam se mogla prisliliti da
iziđem iz bolničke zgrade. Bila sam vezana za nju, ne samo zato što je
ona bila ja. Imala sam osjećaj dužnosti kakav nikada nisam iskusila u
svome životu, čak ni kao supruga i majka.

Drugo otkriće: Moj vid se promijenio. Isprva mi se činilo kao da
ću oslijepjeti. No, onda bi se opet sve vratilo na staro: čajnik je bio
čajnik, klavir drveni predmet s bijelim i crnim tipkama... Ali sve češće
bih se zatekla kako gledam svijet kao kroz par vanzemaljskih naočala.
Dr. Edwards bi se iz muškarca koji je nalikovao Cary Grantu pretvorio
u neonsku manekensku lutku, okruženu psihodeličnim snopovima

20

elada8

obojena svjetla koje je izviralo iz njegova srca i u spiralama mu se
obavijalo oko glave, oko ruku, oko struka poput hulahopa, spuštajući
mu se sve do nožnih prstiju. Nešto poput infracrvenog zračenja, ali
Što puta čudnije. I to nije bio jedini način na koji se moj vid izmijenio:
ponekad bih vidjela paralelne vremenske okvire (vratit ćemo se na to
za trenutak), a ponekad bih ustanovila da imam rendgenski vid i da
mogu vidjeti u susjednu sobu. Stvari oko sebe vidjela sam kao kroz
kakvo ogromno povećalo. Jednom sam prilikom vidjela pluća dr.
Edwardsa — ispunjena, kako sam ustanovila, crnim nakupinama
katrana koje je dugovao svojoj ljubavi prema cigarama — no
najčudnije od svega bilo je kada sam ugledala embrij sestre Harrison,
začet baš toga jutra, kako se valja njezinim jajovodima poput kakve
izobličene ping-pong loptice, sve dok naposljetku nije pao u
baršunaste odaje njezine maternice, kao kamen ubačen u jezero. Bila
sam toliko opčinjena tim prizorom da sam slijedila sestru Harrison sve
do bolničkog parkirališta, prije nego li me neka sila povukla natrag u
onu sumornu sobu ispunjenu vrištanjem beba.

Treće (i najvažnije) otkriće: Nisam imala apsolutno nikakav
pojam o vremenu. Nikakav cirkadijalni ritam koji bi mi rekao da je
noć, ni ikakvu svijest o tome kad je Božić. To, ustvari, izgleda ovako:
vidim vrijeme, ali pojam sata za mene više nema nikakav značaj.
Pokušajte to zamisliti na ovaj način - kada vidite kišu, vi vidite malene
srebrnkaste kuglice vode, zar ne? Ponekad u obliku debele zavjese
koja se slijeva niz prozorsko okno. Kada ja vidim kišu, vidim
milijarde atoma vodika kako među sobom stiskaju svoje susjede od
kisika. Podsjećaju me na male bijele tanjuriće što se vrte između sive
dugmadi na radnoj plohi kuhinje. Slično je i s vremenom. Vidim
vrijeme kao umjetničku galeriju atoma, crvotočina i čestica svjetlosti.
Provlačim se kroz vrijeme jednostavno kao što vi oblačite košulju, ili
kao što stisnete dugme u dizalu i nađete se na dvadeset i petom katu.
Posvuda oko sebe vidim kako se otvaraju paralelni vremenski okviri,
otkrivajući prošlost i budućnost jednako kao da se događaju s druge
strane ceste.

Ja ne postojim u vremenu. Ja ga posjećujem.

21

elada8

Kao što možete zamisliti, to je predstavljalo sitnu ali bitnu
zapreku mom planu. Ako nisam u stanju pojmiti vrijeme, kako sam
uopće mogla promijeniti Margotin život?

Tijekom cijelog svog bolničkog dežurstva razmišljala sam kako
bih sve mogla utjecati na Margot da se promijeni. Na uho ću joj
šaptati odgovore na sva pitanja u školskim testovima, čak ću je
upozoriti da se drži što dalje od složenih uglji-kohidrata i šećera,
možda joj negdje duboko u trbuhu stvoriti poriv da se počne baviti
atletikom. A onda ću je gurkati sve dok ne dosegne financijsku
uspješnost. Taj posljednji cilj bio je i najvažniji. Zašto? Vjerujte mi na
riječ, siromaštvo ne znači samo kruljenje praznog želuca. Znači i to da
se svi tvoji životni izbori kao gumicom izbrišu pred tobom.

Govorila sam si kako je možda to razlog zbog kojeg sam se
vratila kao vlastiti anđeo čuvar: ne samo da vidim cijelu slagalicu,
kako se Nan izrazila, nego da joj malo i izmijenim dijelove kako bi
nastala potpuno nova slika, da vratim mogućnost izbora u njezin
okvir. Po mome mišljenju, novac je igrao ogromnu ulogu u
ostvarivanju tog cilja.

Recimo, primjerice, da proživite cijeli svoj zemaljski i zagrobni
život u dubokom žaljenju što niste uložili u zemljište čija je vrijednost
nakratko pala, a čime biste nekome bez prebijene pare kao što je bila
Margot omogućili da digne kredit, izgradi ogroman zabavni kompleks
i preko noći postane multimilijunaš - kako biste se osjećali? Jer
upravo se to i dogodilo. Samo ne Margot.

22

elada8

Udomitelji koji su preuzeli Margot iz bolnice bili su iznenađujuće
pristojni ljudi. Pristojno obučeni u bijelu košulju i svilenu haljinu. I
pristojni na svaki drugi način.

Odmah sam saznala da pokušavaju - i to bezuspješno -dobiti
dijete posljednjih četrnaest godina. Muškarac, odvjetnik po imenu
Ben, vukao se hodnikom s rukama duboko u džepovima. Život ga je
naučio da očekuje najgore i pusti neka ga najbolje iznenadi. Mogla
sam se poistovjetiti s tim. Njegova supruga - prilično niska i prilično
široka žena po imenu Una - sitnim je koracima trčkarala pored njega.
Jedna joj je ruka bila pod njegovom, dok je onom slobodnom trljala
zlatno raspelo oko svoga vrata. Oboje su djelovali poprilično
zabrinuto. Bilo je jasno da se dr. Edwards nije trudio uljepšati sliku
Margotina zdravlja.

Kada su stigli sjedila sam u krevetiću, a noge su mi visjele sa
strane, provučene kroz hladne zelene rešetke. Margot se smijala
mojim grimasama. Već je imala vragolast smijeh. Zabacila bi glavu
natrag i smijala se. Imala je čupavu plavu kosicu, točno one nijanse
koju sam čitav život pokušavala postići bočicom izbjeljivača, i
okrugle plave oči koje će s vremenom postati sive. Dva malena zubića
tek su izvirila iz njezinih ružičastih desni. Tu i tamo bih joj na licu
vidjela djeliće njezinih roditelja: Mickovu snažnu vilicu, majčine pune
usne.

Una, njezina udomiteljica, razdragano se pljesnula po grudima i
uzdahnula: »Prekrasna je!« Okrenula se prema dr. Edwardsu, koji je
prekriženih ruku stajao iza njih, ozbiljan poput pogrebnika: »Izgleda
tako zdravo!«

Una i Ben razmijenili su poglede. Benova ramena — do tad
napeto podignuta skoro do ušiju - s olakšanjem su potonula. Oboje su
prasnuli u smijeh. Volim to vidjeti - tajni sastojak koji čini kralježnicu
uspješnog braka. U slučaju Une i Bena, bio je to smijeh.

23

elada8

»Želite li je uzeti u naručje?« dr. Edwards je podigao Margot iz
moga krila. Njezin zubati osmijeh je iščezao i počela se meškoljiti, no
prislonila sam kažiprst na usne i napravila još jednu grimasu.
Zahihotala je.

Una je toliko cvrkutala oko nje, neprestano je hvaleći, da se
Margot naposljetku okrenula prema njoj i širom razvukla usne u
namješten osmijeh. Uslijedilo je još hvale od Une. Ben je oprezno
uzeo jednu od njezinih bucmastih ručica u svoju, proizvodeći zvukove
klokotanja. Nasmijala sam se, i Margot isto.

Dr. Edwards je protrljao lice. Previše je puta vidio taj prizor.
Duboko usađena mržnja prema osjećaju krivice tjerala ga je da
ljudima bez uvijanja kaže ono najgore kako bi izbjegao bilo kakvu
buduću krivnju. Stoga je rekao: »Neće doživjeti treći rođendan.«

Unino se lice urušilo poput razbijena izloga: »Zašto?«

»Srce joj se ne razvija kako treba. To će onemogućiti pravilan
dotok krvi u sve organe. U konačnici, mozak, će joj ostati bez kisika. I
onda će umrijeti.« Uzdahnuo je. »Ne bih volio da me jednog dana
krivite zato što vas nisam unaprijed upozorio.«

Ben je spustio pogled i odmahnuo glavom. Svi njegovi najveći
strahovi na kraju se ostvare. Una i on prokleti su od dana kad su se
vjenčali, govorio je sam sebi. Koliko je puta, koliko puta morao
gledati svoju suprugu kako plače. Koliko je puta i sam poželio
zaplakati. Sa svakim razočaranjem bivao je korak bliže istini: život je
okrutan i čovjeka na kraju ne čeka ništa osim lijesa i crvi.

Una je, s druge strane, bila genetski sklona optimizmu.

»Ali... kako možete biti sigurni u to?« ispljunula je. »Zar ne
postoji mogućnost da će joj srce ojačati? Čitala sam o bebama koje se
oporave od raznoraznih bolesti kada napokon nađu sretan dom...«

Ustala sam. Hrabrost mi ulijeva energiju. Oduvijek je bilo tako.
Upravo sam tu osobinu najviše voljela kod Tobyja.

24

elada8

»Ne, ne, ne, ne«, odvratio je dr. Edwards, pomalo hladno,
»uvjeravam vas da ne griješimo što se tiče ovog slučaja. Ventrikularna
tahikardija je ozbiljna bolest za koju u ovom trenutku nema lijeka...«

»Ma ma ma«, izgovorila je Margot.

Una je ispustila uzdah oduševljenja i povikala: »Jeste li čuli?
Nazvala me ‘mama’!«

Usta dr. Edwardsa još su bila otvorena. Opet reci ‘mama’, rekla
sam Margot. »Ma ma MA!« promucala je i zahihotala.

Što da kažem? Bila sam slatka beba.

Una se nasmijala, oduševljeno podižući i spuštajući Margot u
rukama, pa zatim sasvim okrenula leđa dr. Edwardsu.

Naravno, ja sam već vidjela Margotino srce. Bilo je veličine šljive
i s vremena na vrijeme je pomalo zamuckivalo. Svjetlost koja je
strujala iz njega ponekad bi zatreperila i na trenutak postajala bljeđom.
Znala sam da nešto nije u redu.

Ali nisam se sjećala nikakvih problema sa srcem, premda sam
tijekom tinejdžerskih godina pretrpjela brojne srčane boli, i to one
uslijed neuzvraćene ljubavi. Problem očito nije bio tako velik kakvim
ga je dr. Edwards nastojao prikazati.

Prezivjet će, šapnula sam Uni na uho. Na trenutak je zastala kao
ukopana, kao da se želja iz dubine njezine duše upravo spojila s
vlastitim ostvarenjem negdje u kutu svemira. Sklopila je oči i
pomolila se.

U tom trenutku ugledala sam Unina anđela čuvara. Visoki crnac
pojavio joj se iza leđa i obavio ruke oko nje, prislanjajući svoj obraz
uz njezin. Zatvorila je oči i oko nje se na trenutak pojavio bijeli sjaj.
Bio je to predivan prizor. Svjetlo nade. Tijekom čitavog svog boravka
u bolnici nisam vidjela ništa slično. Podigao je pogled prema meni i
namignuo mi. A onda je nestao.

25

elada8

Nakon toga, uslijedila je samo papirologija. Potpišite ovo,
potpišite ono. Dr. Edwards je ispisao hrpu recepata za lijekove i
zabilježio nekoliko termina za preglede i daljnja testiranja na koja su
Una i Ben trebali dovesti Margot. Vidjela sam da je Ben polako
klonuo - protekle noći uopće nije spavao - a Una je klimala glavom i
potvrđivala povremenim ‘hmmm’ i ‘aha, ali, ustvari, nije čula ništa od
onoga što je govorio pa sam se pobrinula da ga ja saslušam. Kada bi
spomenuo datume, podbola bih Unu: Najbolje da ovo zapišeš, draga.

Margot je ime dobila od sestre Harrison, nakon duge rasprave u
čajnoj kuhinji između dr. Edwardsa i njegovog tima sestara. S
oklijevanjem ga je promrmljala nakon što je sestra Murphy predložila
ime ‘Grainne’, koje mi se nije naročito svidjelo. Naravno, ja sam bila
ta koja je sestri Harrison usadila to ime u glavu. Kada su je drugi pitali
odakle joj, svoj je izbor pripisala Margot Fonteyn, balerini. Njezino
prezime, Delacroix, pripadalo je njezinoj biološkoj majci, za koju sam
saznala da se zvala Zola.

Benov i Unin dom nalazio se u jednom od najbogatijih dijelova
Belfasta, nedaleko od Sveučilišta. Ben je dosta radio od kuće. Njegov
je ured zauzimao potkrovlje njihove vikto-rijanske trokatnice i nalazio
se točno iznad Margotine dječje sobe koja je bila ispunjena igračkama
svih vrsta i boja.

Vrijeme koje sam provela ondje bilo je obavijeno velom sumnje.
Nešto se spremalo. Nisam se sjećala Bena i Une, niti sam imala pojma
da su ikada imali tako važnu ulogu u mom zemaljskom životu. Margot
je rijetko boravila u kićenom, ručno izrezbarenom krevetiću od
mahagonija u dječjoj sobi. Umjesto ondje, Una ju je danju ljuljuškala
na svom desnom boku, a noću držala privijenu uza svoju lijevu dojku,
toplo ušuškanu između nje i Bena.

Bilo je mnogo priče o posvojenju, što sam ja zdušno poticala.
Svaki put kada bi Ben dopustio da ga obuzmu strahovi - ‘Ali što ako
umre?’ — škakljala bih Margot sve dok se ne bi počela histerično
smijati ili dok ne bi ispružila ruke, pokušavajući napraviti svoj prvi
korak. Una je bila zaljubljena. I ja sam bila zaljubljena u tu
božanstvenu, majčinski nastrojenu ženu - premda taj tip žena nikada
prije nisam razumjela — koja se svakoga dana prije svitanja budila s

26

elada8

osmijehom i koja bi ponekad provodila sate promatrajući Margot i
smiješeći joj se dok joj je spavala u naručju. Ponekad bi zlatna
svjetlost oko nje poprimila takav sjaj da bih morala odvratiti pogled.

No onda se pojavila neka druga svjetlost. Poput zmije što je
nezamijećeno dogmizala kroz stražnja vrata, tmurna tamnosiva nijansa
omotala se oko Bena i Une jednog po-podneva dok su sjedili za
stolom i slavili Margotin prvi rođendan uz maleni ružičasti kolačić s
jednom svijećom i hrpu novih igračaka umotanih u ukrasni papir. Ta
svjetlost — koja je, ustvari, više sličila sjeni - kao da je imala vlastitu
inteligenciju, kao da je bila živa. Osjetila me i naglo se povukla natrag
kada sam stala ispred Margot, a onda se opet stala polako približavati
Uni i Benu. Na trenutak se pojavio Unin anđeo čuvar. No umjesto da
zaustavi svjetlost, ostao je po strani. Poput otrovnog bršljana, svjetlost
se polako obavijala oko Benove noge, prije nego li se rasplinula u
tamnu prašinu.

Uznemireno sam koračala dnevnom sobom. Bila sam ljuta.
Osjećala sam se kao da sam dobila zadatak, a nisam imala baš nikakve
mogućnosti da ga izvršim. Kako sam uopće mogla ikoga zaštititi kada
su postojale takve stvari o kojima mi se ništa nije govorilo?

Ben i Una nastavili su s rođendanskom proslavom, potpuno
nesvjesni ičega. Odnijeli su Margot niza stube do stražnjeg vrta, gdje
je napravila svoje prve korake baš pred Benovim polaroidom.

Počinjala sam misliti da je Ben možda bio u pravu. Kada sve ide
tako dobro, to je samo zatišje pred oluju.

Cijelo popodne provela sam hodajući gore-dolje i onda konačno
zaplakala. Sudbina Margotina djetinjstva bila mi je i suviše dobro
poznata, no vidjeti ono što je moglo biti bilo je milijun puta teže od
izvjesne mogućnosti da ću svo to zlostavljanje ponovno proživjeti.
Odlučila sam da moram nešto poduzeti. Ako Ben i Una usvoje
Margot, ona će odrasti u domu ispunjenom ljubavlju. Ispast će
prilagođena i vrlo vjerojatno manje sklona samouništenju. Ma, šljiviš
bogatstvo. U tom trenutku dala bih svoju besmrtnu dušu da Margot
odraste osjećajući se dostojnom ljubavi.

27

elada8

Nešto kasnije pojavila se Nandita. Ispričala sam joj sve: o
rođenju, bolnici, zmiji od svjetla. Klimala je glavom, sklopivši
dlanove kao da razmišlja.

»Svjetlo koje si vidjela je nit sudbine«, objasnila je. »Boja
ukazuje na to da je povezano s nečim zloslutnim.«

Zatražila sam da mi detaljnije objasni.

»Svaka nit sudbine proizlazi iz ljudskog izbora. U ovom slučaju,
izbor se ne čini dobar.«

Uzrujavalo me i to što još uvijek nisam vidjela Benova anđela
čuvara.

Nandita mi je ponovno objasnila. »Strpi se«, kazala je. »Uskoro
ćeš vidjeti sve.«

»Ali što da učinim u vezi te niti sudbine«, upitala sam,
oklijevajući prije nego što sam izgovorila te riječi. Prava mimoza.

»Ništa«, odvratila je Nan. »Tvoj posao...«

»...je da štitim Margot. Da, znam. Pokušavam. Ali ne mogu to
činiti ako ne znam što to svjetlo znači, zar ne?«

Saznala sam što je nit nedugo prije nego što se sve dogodilo.

Ben je kao i obično radio kod kuće dok je Margot spavala. Miris
tek ispečena kruha vijugajući se širio iz kuhinje na donjem katu.
Namamio ga je i odvukao od stola taman na toliko dugo koliko mi je
trebalo da bacim pogled na slučaj na kojem je radio: optužnica za
ubojstvo protiv nekog terorista. Oko imena terorista nalazio se tanki
krug sjene.

Nisam glupa. Odmah sam zbrojila dva i dva.

Ali samo zato jer je bila riječ o ljudskom izboru - pa sam stoga
trebala dopustiti da se dogodi što se trebalo dogoditi — nisam stajala
prekriženih ruku. Kada se sjena ponovno uvukla u kuću, ovaj put

28

elada8

podmuklo se uspinjući Benovim i Uninim tijelima dok su se grlili u
kuhinji, stala sam je divljački gaziti. Znala je da sam tu, naravno, no
ovaj put nije uzmicala. Sada je bila snažnija, boje neba netom prije
kiše, opipljiva poput vrtnog crijeva. I ništa što sam činila nije ju moglo
natjerati da nestane. Ni kada sam vikala. Ni kada sam cijelim tijelom
legla na nju i snagom volje nastojala da umre.

Prošli su mjeseci prije nego li je Ben uspio nagovoriti Unu da
nakratko ispusti Margot iz vida. Sada kada se činilo da će se
posvojenje napokon ostvariti, uvjerio ju je kako je prava prigoda da
iziđu van proslaviti. I tako je Lily, blaga starica koja je živjela preko
puta, uzela Margot na nekoliko sati kada su se Ben i Una napokon
odvažili izići na večeru uz svijeće.

Vidjela sam sjenu kako se poput dima iz ispušne cijevi vuče za
njihovim autom. Nije ju zanimala Margot. Ona se veselo gegala po
Lilynoj kuhinji, s drvenom kuhačom u jednoj i golom barbikom u
drugoj ruci, blistajući onom zla-tastom svjetlošću koja je na nju prešla
s Une.

Kada je autobomba eksplodirala, vidjela sam kako je svjetlost
nakratko zatreperila, ali snagom volje uspjela sam je zadržati. Ako je
makar toliko od Unine ljubavi moglo ostati, zadovoljit ću se time.
Morat ću.

29

elada8

Ovdje moram spomenuti kako sam u majčinskoj brizi za Margot
uživala daleko više no što sam uživala u odgajanju vlastita sina, Thea.
Ništa osobno protiv Thea. Samo što je stigao u trenutku moga života
kada sam bila više opčinjena samim pojmom majčinstva negoli
njegovom stvarnošću, koja je, u mome slučaju, uključivala
dezorijentiranost, samoubilačke porive i nesanicu, i to daleko prije
nego što je pojam postporođajne depresije skovan ili je uopće postao
društveno prihvatljiv.

Nakon nekoliko dana provedenih kod Lily, i nakon što su vijesti o
bombi dovele sve stanovnike sela k Margot, sa sitnim darovima sućuti
zbog gubitka njezinih ‘zamalo’ roditelja, gledala sam kako socijalna
radnica odvodi Margot njezinoj novoj udomiteljskoj obitelji. Bila je to
Marion Trimble, mlada žena, tek s fakulteta, no na nesreću prokleta
potpunom naivnošću. Odrastanje u domu punom ljubavi, u zaštićenom
okrilju obaju roditelja, ponekad može dovesti do loših stvari. U ovom
je slučaju dovelo do toga da Marion pošalje Margot udomiteljskom
paru čiji su topli osmijesi bili jednako prijetvorni kao i njihove
namjere.

Padraig i Sally Teague stanovali su u okolici Cavehilla u Belfastu,
u blizini zoološkog vrta. Njihova je malena kuća sa stražnje strane
gledala na napuštenu zgradu ispisanu grafitima. Prozori su bili
zatvoreni daskama; i prednji i stražnji vrt bili su prepuni razbijenog
stakla i smeća. Visoka zapuštena živica zaklanjala je zgradu od glavne
ceste s njezine druge strane. Nije bilo razloga da itko pomisli da je to
mjesto išta drugo nego prazno. Ali, bilo je daleko od toga.

Odluku o tome da postanu udomitelji donijeli su jednog sunčanog
jutra nakon što je Padraig u novinama pročitao oglas u kojem su se
tražili udomitelji za izdašnu svotu od dvadeset i pet funti tjedno. Hej,
pa to su bile šezdesete: još si uvijek mogao kupiti kuću za manje od
soma. Nakon hitrog niza umnih kalkulacija, Padraig je zaključio da bi
kao udomitelji mogli financirati svoj rastući biznis krijumčarenja

30

elada8

ilegalnih imigranata. Za prijevoz imigranata obično se tražilo dvadeset
i pet funti po kamionu muškaraca i žena iz Istočne Europe, a ponekad
bi trebalo vremena da im se svima pronađe posao. Međutim, kada bi
posao napokon našli, Padraig i Sally uzimali bi devedeset posto
njihove zarade kao naknadu za ‘noćenje i doručak’ u onoj napuštenoj
zgradi. No, prerevni u želji da svojim drugovima useljenicima
pomognu stati na noge, Padraig i Sally bi na kraju u jednu sobu
istodobno nagurali po dvadeset tih jadnika i ondje ih držali mjesecima,
a u konačnici su za smještaj koristili i svoju oronulu kuću.

Tako je Margot svoju dječju sobu dijelila s tri Poljaka, sva tri
električara, koji bi po čitav dan i poneku noć kampirali na njezinu
golu podu. Većinu vremena bi pušili. Ponekad bi ispijali votku i šalice
juhe. Sally bi uglavnom potpuno zaboravila na Margot i ostavljala je
tu po čitav dan, u istoj peleni, u istoj odjeći, s istim praznim trbuhom.

Ništa što bih učinila ili joj pokušala reći nije imalo učinka na
Sally. Ni jednom nije osjetila moju prisutnost, ni jednom nije čula
ništa što sam od nje zahtijevala u Margotino ime, ni jednom nije
osjetila pljuske upućene njezinu kretenskom licu. Razlog tome - a
kasnije ćemo mu se još vratiti - bilo je to što je, baš kao što je Sallyn
dom bio dupkom pun ilegalnih useljenika, i Sallyno tijelo bilo
dupkom puno demona koji su ga zaposjeli. A sve što je ostalo od
njezine savjesti umrtvila bi dnevna doza kanabisa.

Nasreću, Dobrogostu, jednome od Poljaka koji su bili smješteni u
dječjoj sobi, Margot je prirasla srcu, budući da je i sam bio otac
jednogodišnje curice koju je ostavio za sobom u Szczecinu krenuvši u
potragu za poslom preko oceana. Pomogla sam Dobrogostu da se
zaposli u građevinskoj radionici blizu dokova, uvjerila ga da laže
Padraigu i Sally o visini svoje plaće i naposljetku nagovorila da od
ostatka kupuje mlijeko i hranu za malenu Margot. Bila je sva u
ranama od nepromijenjenih pelena i u lošem stanju zbog nedostatne
ishrane. S vremena na vrijeme, noću bih je podigla iz krevetića i
pomogla joj da prošeće po kući. To bi Padraigu i Sally utjeralo strah u
kosti - kada bi je pronašli kako u tri ujutro luta hodnikom, hihoćući
sama sa sobom. Ponekad bih došla u napast da je podignem i

31

elada8

probudim ih pa da je u sitne sate zateknu kako lebdi iznad kreveta.
Ali, bolje ne, pomislila bih.

Jednoga dana Dobrogosta više nije bilo. Novi stanovnici dječje
sobe šaputali su o otkriću isplatne liste, o tijelu u sanduku, o kovčegu
s utezima bačenom u more. Nije im se naročito sviđalo Margotino
plakanje za Dobrogostom svake noći. Već me je počinjala ignorirati,
žudeći za ljudskom pažnjom. Novi su je stanovnici dječje sobe
pokušali baciti kroz prozor. Prvo sam zaglavila prozor da se ne može
otvoriti.

Kada su razbili staklo, stala sam ispred njega i olabavila ruke
kojima su je držali. Ali nisam ih mogla zaustaviti kada su je šamarali
tako jako da su njezine prelijepe plave oči gotovo nestale pod
ljubičastim oteklinama, niti sam ih mogla spriječiti kada su je bacili u
zid, udarcem u potiljak prouzročivši napuknuće njezine sićušne
lubanje. No ono što sam ustanovila da mogu bilo je spriječiti ih da je
ubiju tako što bih ublažila udarce. Toliko sam puta otišla van potražiti
pomoć, ali svaki put bezuspješno. Nitko nije htio slušati.

Margotin treći rođendan došao je i prošao. Kosa joj je još uvijek
bila poput malena oblaka od pamuka, lice anđeosko i rumenih obraza.
No već sam vidjela kako se u nju uvlači neka tvrdoća. Gubitak.
Zlatasto svjetlo koje ju je obavijalo još mnogo mjeseci nakon Unine
smrti s vremenom je jenjalo. Sada je obavijalo tek njezino srce.

Konačno sam, shvativši da je više ne mogu zaštititi, otišla po
pomoć.

Bilo je rano jednog jutra kada su se stanari sobe vratili iz noćne
smjene. Drogirani do besvijesti. Pomislili su kako bi bilo smiješno da
se i Margot napuši. Krajičkom oka na prozoru sam ugledala nešto što
mi je privuklo pažnju: žarko plavo svjetlo koje se velikom brzinom
kretalo ulicom. Pogledavši ponovno, ugledala sam dr. Edwardsa u
punoj sportskoj opremi: u bijeloj trkačkoj majici natopljenoj znojem,
modrim kratkim hlačama i tenisicama. Trčao je tako brzo da je već
odmakao dobrih trideset metara kada sam ga odlučila pozvati u
pomoć. Sklopila sam oči i - prvi put — molila Boga da mi dopusti da
doprem do njega. Nan je rekla kako ništa nije predodređeno i bojala

32

elada8

sam se da bi to, doslovno, mogla biti Margotina zadnja šansa. Ako
nešto ne poduzmem odmah, život koji sam proživjela završit će prije
negoli ga se budem u stanju i sjećati, i neće biti druge prilike.

Tek što sam završila s molitvom našla sam se kako trčim uz bok
dr. Edwardsa. Sudeći prema našim prošlim susretima, znala sam da ću
prvo morati nadvladati njegovu ljubav prema logici. Nije bio tip
čovjeka koji će nešto poduzeti samo na osnovu osjećaja. Morat ću mu
prodati priču, morat ću je složiti na način koji će ga nadahnuti da
reagira.

Dok sam tako trčala, svim se silama trudeći smisliti kako natjerati
tog čovjeka da priđe vratima one kuće i zahtijeva da ga puste unutra,
najednom sam se našla pred njim, stojeći u mjestu dok mi je on trčao
ususret. Gledajući ravno u mene.

»Mogu li vam pomoći?« zaustavio se ispred mene, sav zadihan.

Osvrnula sam se oko sebe. Zar me vidi? Brzo sam opet skrenula
pogled prema njemu, pazeći da zadržim njegovu pažnju i istodobno se
još jednom uvjeravajući da se doista obraća meni. Vidjela sam
emocije i misli što su ga obavijale i, umjesto ivera i krhotina koje bi
nastale ponekad kad bi mi ljudi dopustili da prodrem u njihovu svijest,
ovaj put sam ugledala malu nit koja je očito na neki način bila
povezana s mojom aurom, dovodeći nas nakratko u istu dimenziju.

No, brzo sam se trgnula iz čuđenja. Nije bilo vremena za
gubljenje.

»U onoj se kući nalazi dijete«, žustro sam odvratila, upirući
prstom prema Sallynoj i Padraigovoj kući. »Već ste joj jednom spasili
život. Treba vas da je ponovno pomognete spasiti.«

Polako se okrenuo i pogledao prema kući. Napravio je korak
prema njoj, pa zatim još jedan. Ugledala sam policijski auto kako
skreće u ulicu i pojurila prema njemu poput munje. Dr. Edwards nije
bio superjunak; trebat će mu pojačanje. Dotrčavši do automobila,
nadvila sam se nad motor i upravo dok je vozač ubrzavao iščupala

33

elada8

jednu žicu. Upalilo je. Motor se zagušio, zakašljucao i stao. Oba
policajca već su za nekoliko trenutaka bila vani.

Dr. Edwards se prilično uplašio kada je shvatio da osobe koja mu
je upravo otkrila informacije o umirućem djetetu nema nigdje na
vidiku. Nastavio je polako koračati prema kući i, stigavši, pokucao na
vrata. Nitko nije otvarao. Pogledom je preletio ulicu, rastegnuo mišiće
stražnje lože i ponovno pokucao. Jednom od policajaca koji su
pokušavali popraviti motor policijskog automobila, naredniku Millsu,
skrenula sam pozornost na dr. Edwardsa. Narednik Mills već je i prije
čuo glasine o problemima u ovoj kući, a prizor oskudno odjevenog
muškarca kako lupa na njezina vrata u cik zore samo je dodatno
potpirio njegove sumnje.

Dok su se narednici Mills i Bancroft približavali kući, vrata su se
otvorila. Ili bolje reći odškrinula. Padraigov loš zadah koji je
zapuhnuo iz procjepa vrata natjerao je dr. Edwardsa da ustukne.

»O, dobro vam jutro«, kazao je dr. Edwards. Počešao se po glavi,
ne znajući točno što da kaže.

Padraig je zurio u njega i zagunđao.

Dr. Edwards se pribrao. »Dobio sam informaciju da se ovdje
nalazi bolesno dijete«, rekao je. »Ja sam dr. Edwards.« Iz džepa je
iskopao svoju bolničku identifikaciju. Ni on - a ni ja — nismo znali
kako se ondje našla.

Vrata su se otvorila nešto više. »Bolesno dijete?« ponovio je
Padraig. Znao je za jedno dijete. Više nego vjerojatno da je bila
bolesna. Nije baš volio puštati liječnike unutra. Ali moglo bi biti
problema ako kaže ne.

Vrata su se otvorila do kraja. »Na katu. Treća vrata slijeva. Budite
brzi.«

Dr. Edwards je kimnuo i otrčao uza stube. Istog trenutka u
nosnicama je osjetio neugodan miris znoja i kanabisa. Čuo je dva, tri
različita naglaska kako šapuću u sobama pored kojih je prošao. No,

34

elada8

nastavio je dalje, sve dok nije stigao do dječje sobe. Iznutra je čuo
komešanje nekoliko pari teških nogu. I dječji plač.

Policijski službenici sada su već bili pred kućom. Padraig je
ostavio vrata odškrinuta. Narednik Mills je predložio da uđu.
Narednik Bancroft je bio manje sklon toj ideji. Doručak bi bio mnogo
primamljiviji prijedlog, pomislio je. Svoju je nevoljkost pokušao
argumentirati tvrdnjom kako moraju prijaviti kvar motora. Polako se
zaputio natrag prema automobilu.

Dr. Edwards je gurnuo vrata dječje sobe i širom ih otvorio. Ja sam
stajala iza njega. Prizor koji je ugledao natjerao ga je da glasno opsuje.
Kroz oblak dima uspio je razaznati maleno dijete umrljano krvlju,
koje je bilo zavezano za nogu stolca. Pored nje, dva muškaraca i bong.
Glava joj se ljuljala na ramenima kao jaje na tanjuriću.

Ljubitelj golfa, tišine i lijenih nedjeljnih popodneva, dr. Edwards
se u hipu bacio prema djevojčici, petljajući oko stolca kako bi je
oslobodio, kada se prstenom okićena šaka Ukrajinca spojila s
njegovom sljepoočnicom.

»Što je to bilo?« pred kućom, narednik Mills je izvukao pištolj i
krenuo natrag prema vratima. Narednik Bancroft je uzdahnuo.
Nevoljko je otkopčao futrolu svog pištolja. Dugovao je naredniku
Millsu pet funti. U bilo kojem drugom slučaju, ostao bi pri svome i
otišao po pecivo.

»Policija je! Otvarajte ili ćemo upotrijebiti silu!«

Prošlo je nekoliko trenutaka. Narednik Mills ponovio je
upozorenje. A onda se, potaknut svim ohrabrenjem koje sam bila u
stanju skupiti, iz Margotinih usta prolomio kratak i prodoran krik.
Narednik Bancroft prvi je pojurio unutra.

On je bio taj koji je otkrio da su sobe u prizemlju prepune
muškaraca i žena upalih očiju, u odjeći punoj buha, koji su jeli iz
kartonskih kutija i spavali u redovima, jedni preko drugih. Najednom
mu je iz dubine sjećanja na površinu isplivao osnovni stupanj
francuskog i razumio je što mu žena sklupčana ispod kauča govori: da

35

elada8

su imigranti i da ih je čovjek koji je nekoliko trenutaka ranije
pobjegao kroz prozor kupaonice doslovno držao zatočene. Da žele ići
kući.

Narednik Mills je bio taj koji je priskočio u pomoć dr. Edwardsu
u njegovoj borbi na katu, ispraznivši spremnik svog pištolja u ruku
muškarca koji je iz džepa izvukao nož i lisicama privezavši drugog
muškarca za krevetić.

Dr. Edwards je bio taj koji je podigao Margot u naručje - tako
laganu i krhku da mu je zastao dah - i iznio je iz kuće pod prvu zraku
sunca koja je nakon dugih mjeseci pomilovala njezino lice.

Dok ju je tako držao u naručju nasred još uvijek tihe ulice,
provjeravajući joj bilo, nagnula sam se nad nju i dodir-nula joj glavu.
Blijesak sjećanja proletio je mojom. Tek titraj. Slika muškog lica
nadvijenog nada mnom, čela prošaranog krvlju od tučnjave na katu.
Sjetila sam se tog trenutka. Ruke su mu drhtale dok je pregledavao
Margotino sićušno tijelo, brojeći joj otkucaje bila. Ugledala sam svoju
priliku.

Povedi je kući, šapnula sam mu na uho.
Na moje olakšanje, čuo je svaku moju riječ.

36

elada8

S obzirom na hitnost Margotina stanja, policija nije imala
prigovora na želju dr. Edwardsa da se za nju pobrine kod kuće.

Margot je sljedećih nekoliko tjedana provela u mekanoj čistoj
postelji s pogledom na nepregledne brežuljke i vedro nebo. Ne baš da
je gledala kroz prozor — većinu vremena provela je spavajući. Ja sam
vrijeme kratila uz dobru knjigu — dr. Edwards je posjedovao
impresivnu zbirku Dickensovih djela, i to prvih izdanja — zavaljena u
udobnom naslonjaču pokraj prozora. Primala je infuziju i jela svježe
voće, povrće i mlijeko. Postupno, modrice na njezinim nogama i
rukama počele su blijedjeti, jednako kao i tamni kolutovi oko njezinih
očiju. No zlatno svjetlo oko njezina srca više se nije vratilo.

Dr. Edwards (ili Kyle, kako je rekao Margot da ga zove) imao je
suprugu i dvije kćeri, jednu od trinaest, a drugu od osamnaest godina.
Njihove fotografije bile su poredane iznad kamina, po dugim policama
koje su gledale na spiralne stube, i po viktorijanskom stolu u njegovoj
radnoj sobi. Naslućivala sam nekakav jaz u obitelji: starija djevojka,
Karina, na svakoj je slici pozirala poput fotomodela, jednom rukom
zadižući svoju dugu tamnu kosu, a s drugom prislonjenom na struk,
uvijek napućenih usana i namigujući. No još znakovitije je bilo to što
se supruga, Lou, na svakoj fotografiji pojavljivala s rukom oko
Karine, premda nikad s osmijehom na licu. Gdje se god na slici
nalazila i mlađa kći - ime joj je bilo Kate — uvijek je stajala daleko od
svoje majke i starije sestre, glave pomalo pognute tako da joj je ravna
tamna kosa napola pokrivala lice, i ruku čvrsto sklopljenih ispred
sebe. Čak i kad je prostor diktirao da stanu bliže jedna drugoj,
primijetila sam da bi se Kate okrenula tako da ni jednim dijelom tijela
ne dodiruje ni Lou ni Karinu.

Štoviše, prepoznala sam je. Nejasan prizor izronio je iz dubina
moga sjećanja: slika stolne lampe od koštanog porculana kako pada na
tlo i razbija se u stotine komadića. Društvena igra. Jarka sunčeva
svjetlost što prodire kroz vrata kućice u vrtu i Kateino lice, izobličeno

37

elada8

u vrisak ili grohotan smijeh. Pogledala sam kroz prozor prema
stražnjem dijelu dugog vrta. Velika drvena kućica. To mora da je ta.

Lou, Kate i Karina upravo su provodile mjesec u Dublinu, kod
Louinih roditelja. Kyle je dane kratio prihvaćajući se raznoraznih
usputnih poslova po kući dok bi Margot spavala, no cijela situacija mu
je očito ometala koncentraciju. Napola sagrađena kućica za ptice,
neobojan dovratnik... Često sam ga slijedila naokolo, vodeći računa da
za sobom ne ostavlja čavle koje bi Margot mogla progutati ili ugaziti.

Vidjela sam što se Kyleu vrti po glavi - i to doslovno. Negdje iz
svoje arhive iskopao je Margotinu medicinsku dokumentaciju i
postupno se počeo prisjećati novorođenčeta koje je liječio nekoliko
godina ranije - novorođenčeta koje nije trebalo poživjeti ovoliko dugo,
pogotovo ne u kući punoj droge i nasilja.

Kratki filmovi brige i zbunjenosti odmotavali su mu se u glavi
tijekom dugih večeri koje bi provodio zavaljen pred televizorom s
čašom džin-tonika u ruci. Čak i u kupaonici, bombardirala su ga
pitanja. Kako je moguće da je još živa? Ventrikularna tahikardija je
neizlječiva... Zar sam bio u krivu kada sam njezine udomitelje
upozorio na njezinu skoru smrt? A kad smo kod njih, gdje su uopće ti
ljudi? Što je Margot radila u onoj kući?

Nije mogao spavati. Promatrala sam ga, zamišljenog, kako u sitne
sate na prstima silazi u radnu sobu i svoj stol zatrpava medicinskim
priručnicima i časopisima. I poželjela sam mu reći - jer sam na neki
način znala, iz prve ruke i u detalje — odgovor na zagonetku koja ga
je mučila. Nije bila riječ o ventrikularnoj tahikardiji. Margot je
bolovala od stenoze aortne valvule, za čiju će dijagnozu biti nužan
transtorakalni ehokardiogram ili ultrazvuk srca. U to je vrijeme
ultrazvuk srca bio uobičajen kao u žabe dlake. Došuljala sam se do
Kyleova stola i otvorila jedan od njegovih časopisa na članak dr.
Piersa Wolmara, profesora na Sveučilištu Cardiff i specijalista za
ultrazvučnu dijagnostiku. Malo sam zalepršala stranicama kako bih
privukla Kyleovu pozornost. Konačno je prišao časopisu, podigao ga
sa stola i primaknuo blizu očima. Po osmi put toga dana izgubio je
naočale.

38

elada8

Čitao je zadubljeno, s vremena na vrijeme odlažući časopis i
naglas razmišljajući. Počeo se preispitivati. Što ako ipak nije bila riječ
o ventrikularnoj tahikardiji? I kakav je to postupak opisivao dr.
Wolmar? Ehokardiografija? Tehnologija se razvijala tako brzo da mu
se vrtjelo u glavi.

Ostatak noći proveo je pišući pismo dr. Wolmaru, opisujući mu
Margotine simptome i tražeći dodatne informacije o mogućim
metodama liječenja. Dok je sunce poput gonga izvirivalo nad
Ulsterom, napokon je utonuo u san naslonivši glavu na svoj radni stol.

Lou, Kate i Karina vratile su se iz Dublina. Ne, nisu se samo
vratile: u vidu eksplozije uletjele su kroz stražnja vrata, vukući
impresivnu zbirku pretrpanih kofera i izvikujući Kyleovo ime.

Margot se promeškoljila. Kyle je sjedio uz njezino uzglavlje,
čitajući još članaka dr. Wolmara o ehokardiografiji. Probudila se
osjetivši hladni stetoskop na svojim golim prsima. Hitro je podigla
pogled prema Kyleu, pa zatim prema meni. Umirila sam je rekavši da
je sve u redu. Položila je glavu natrag na jastuk i zijevnula. Povici
odozdo potakli su Kylea da hitro odloži stetoskop.

»Sada, Margot«, kazao je blago, »budi dobra curica i ostani tu na
trenutak dok porazgovaram sa svojom suprugom i kćerima. One još ne
znaju da si tu.« Margot je klimnula glavom i sklupčala se na boku.
Napravila je smiješnu grimasu u mom smjeru, ja sam uzvratila istom
mjerom, no kad me sljedeći put pogledala, više nije vidjela da sam tu.
Mislila je da sam otišla.

Slijedila sam Kylea u prizemlje. Karina i Lou nadglasavale su
jedna drugu, u detalje prepričavajući zgode sa svog odmora. Kate je
sjedila za kuhinjskim stolom i pregledavala nokte. Kyle je podigao
ruke u zrak pred Karinom i Lou, kao da se predaje. Zamolio ih je da se
stišaju.

»Što je bilo, tata?« upitala je Karina uvrijeđeno.

Kyle je prstom pokazao na kat: »Gore, u gostinjskoj sobi, imamo
jednu malenu curicu.«

39

elada8

Lou i Karina izmijenile su zapanjene poglede.

»Što, tata?«

»Kyle, objasni to istog trena.«

Spustio je ruke. »Objasnit ću, ali ne sad. Bolesna je i vjerojatno
izbezumljena od straha zbog buke koju stvarate. Molim vas da tiho
pođete sa mnom gore i pozdravite je.« »Ali...«

Ispod naočala je pogledao Lou i ona je čvrsto stisnula svoje
crvene usne. Zasmijuljila sam se. Kakva radost mora da je bila živjeti
s njom zadnjih dvadeset godina. Kyle je zaslužio medalju, ili možda
tapeciranu ćeliju. Nisam bila sigurna.

Bez riječi, Kate je za ostatkom obitelji krenula prema Margotinoj
sobi. Boje koje su je okruživale zabrinjavale su me. Ponekad bi zračila
zagasitom ružičastom svjetlošću koja bi joj pulsirala iz srca, no boja bi
se onda preobrazila u krvavocrvenu i, umjesto da pulsira, kao da bi
curila iz nje. Čak se i njezin ritam mijenjao: umjesto da vibrira - a
upravo to je činila većina drugih aura, tekle bi i pulsirale poput
otkucaja srca — ta se boja kretala letargično i teško poput lave.
Ponekad bi joj zastala u grlu i činilo se kao da ondje gori. I shvatila
sam: unatoč njezinoj naoko mirnoj pojavi, koja kao da se stapala s
pozadinom, u biti je bila puna srdžbe. Ključala je od potisnutog bijesa.
Samo nisam znala zašto.

I isprva nisam baš niti marila. Ono što mi je, ustvari, privuklo
pažnju bila je njezina odjeća. Prateći je uza stube, zamijetila sam
njezin interes za raznorazna sotonistička obilježja: crnu majicu s
crvenim rogatim demonom preko cijelih leđa, sitne naušnice u obliku
demona i — nešto o čemu njezini roditelji zacijelo nisu imali pojma -
tetovažu obrnutog križa od nekih deset centimetara na njezinoj desnoj
lopatici.

Negdje na pola stubišta najednom je zastala. Lou, Kyle i Karina
nastavili su bez nje. Okrenula se i pogledala ravno u mene. Njezine
oči, smeđe poput blatne kaljuže. Bez topline.

40

elada8

»Gubi se odavde«, rekla je odrješito.

Obraća li se meni? pomislila sam. A onda sam vidjela, baš kao što
je bio slučaj i s Kyleom, da je Katein sloj emocija nekom sponom
povezan s mojom dimenzijom. Neobično je bilo to što je njezina
spona bila poput tamnog ticala koje ju nije povezivalo samo s mojim
svijetom, nego i s drugom stranom. Stranom s kojom se dotad još
nisam susrela.

Kada sam shvatila da se doista obraća meni, da me vidi, pribrala
sam se. »Bojim se da ćeš me morati prisiliti«, odvratila sam.

»Dobro«, slegnula je ramenima. »Ali mislim da ti se to neće
svidjeti.« Okrenula se i nastavila dalje uza stube.

Odmahnula sam glavom i zasmijuljila se, premda sam zapravo
bila uznemirena. Činjenica da me je bila u stanju vidjeti zabrinula me.
Tko je još mogao imati tu sposobnost? Ili - što?

Karina se uzvrtjela oko Margot kao da je živa lutka. Prije nego što
je stigla išta reći, uzela ju je u ruke i odnijela u svoju sobu, gdje je
izvrnula cijelu ladicu sa šminkom i pretvorila Margot u minijaturnu
kraljicu ljepote. Lou je prekrižila ruke i, tapkajući nogom o pod, salila
čitavu bujicu primjedbi i žalopojki na Kylea. Kako mu je uopće palo
na pamet tako dovesti lutalicu kući? I koliko bi to dugo trebalo trajati?
Što ako je njezini nadrogirani udomitelji dođu tražiti? I tako dalje, i
tako dalje.

Kyle joj je pokušao objasniti da je to curica koju je već liječio
kada je dovezena u bolnicu na dan svog rođenja, nakon što je ostala
siroče i zamalo i sama izgubila život, i kako ih je sudbina ponovno
spojila. Palo mu je na pamet da spomene i mene - nepoznatu ženu
koju je sreo na cesti u šest sati ujutro, i koja ga je i uputila da provali u
kuću preko puta i spasi Margot - no onda je malo bolje promislio.

»Uvijek ovo radiš, zar ne, Kyle!« derala se Lou. »Uvijek moraš
biti spasitelj svih drugih! A što je sa mnom, je li? A što je s Karinom i
Katie?«

41

elada8

»A što s njima?« slegnuo je ramenima.

Rezignirano je digla ruke u zrak i izletjela iz sobe. Kyle je
ispustio dug uzdah i zapucketao zglobovima. Zapljeskala sam mu. I,
Nobelovu nagradu za svetačku strpljivost osvaja...

Krila su mi treperila. Pošla sam u Karininu sobu i sjela na krevet
pored Margot. Bila je očarana svim ružičastim i plavim čudesima koja
joj je Karina trackala po licu. Oduvijek sam se i pitala odakle sva moja
ljubav prema šminki - moja je usvojiteljica nikada nije koristila, a
starijih sestara nisam imala. Kate je stajala na vratima i promatrala
nas. Pogledala je prvo mene, a zatim Margot.

»Tko je ona?«

Karina je dramatično uzdahnula: »Odlazi, Kate. Margot i ja
imamo šminkersku zabavu, a ti nisi pozvana.«

»Zove se Margot?«

»Margot«, ponovila je Margot, ponosno se smiješeći. Naposljetku
je i Kate uzvratila poluosmijehom.

»Mislim da ćemo se ti i ja dobro zabaviti, Margot.« Okrenula se i
otišla.

Margot se s vremenom oslobodila, poput račića što se iz svoje
kućice odvažio izići na toplo tropsko sunce. Vrlo brzo se preobrazila u
trogodišnju verziju Karine: koristila je iste izraze kao i Karina (‘To je
tako cool!’), uporno htjela nositi istu odjeću kao i Karina i plesala s
njom uz glazbu Beatlesa dobrano nakon što je već trebala biti u
krevetu. Osim toga, počela je jesti kao vuk.

Nisam imala pojma da sam bila tako slatko dijete. Tako smiješna,
tako nevina. Jednom se prilikom Margot probudila sva u strahu, zbog
noćne more koju sam sa strepnjom promatrala. Bilo je to sjećanje iz
vremena provedenog kod Sally i Padraiga. Prije nego li je svojim
kricima stigla probuditi ostale, obujmila sam je rukama i ljuljuškala je
na krevetu. Njezino je srce poput škripca stezala ogromna bol. Čvrsto
sam stisnula oči i nastojala prizvati onu moć koja ju je i ranije

42

elada8

iscjeljivala. Blago zlatasto svjetlo koje je već bilo izblijedjelo u daleki,
jedva vidljivi sjaj sada je zatreperilo, poput svijeće u daljini. Snagom
volje pokušala sam ga rasplamsati. Naraslo je do veličine teniske
loptice, dovoljno velike da joj okruži srce. Disanje joj se smirilo, no
sada sam vidjela njezino srce i opasnost koju je predstavljalo. Iako je
bila ispunjena mirom i ljubavlju, u njezinu je srcu rastao problem koji
je bilo nužno riješiti. Samo sam se nadala da će Kyle biti brz.

Idućeg jutra Kyle je primio pismo od dr. Wolmara. Pisao je da će
ga rado posjetiti i uputiti u postupak i opremu koja je bila potrebna za
ehokardiografiju. Također je spomenuo kako je, sudeći prema
Margotinim simptomima, moguće da boluje od aortne stenoze, bolesti
za koju postoji adekvatno liječenje.

Karina je u blagovaonici učila Margot plesati jive. Lou je otišla u
kupnju. Iz vrta se začuo glas: »Margot! Margot! Dođi se igrati!«

Kate. S cerekom na licu.

Kyle je podigao pogled, vidio je pokraj prozora i poskočio na
noge. Bio je uzbuđen što vidi Kate s jednim od njezinih rijetkih
osmijeha na licu. Pojurio je u blagovaonicu. »Margot!« zazvao je.
»Dođi se igrati s Katie!«

Karina se namrštila: »A čime, s bodežima? Ili mučenja
životinja?«

Kyle je odvratio: »Ne budi takva, Karina. Hajde, Margot, idemo!«

Uzeo ju je za ruku i poveo van. Oklijevala je ugledavši Kate.
Pogledala je u Kylea pa zatim i mene. Kimnula sam. Da, malena, idem
i ja. Ne brini.

Kate je mahnula rukom i pozvala Margot da se igra s njom u
kućici u vrtu.

»Ne želim«, kazala je Margot.

»Ma hajde, ludice«, odvratila je Kate, smiješeći se. »Ima
čokolade. I Beatlesa.«

43

elada8

»Beatlesa?«

»Da, Beatlesa.«

Margot je veselo odskakutala do drvene kućice.

Ušavši unutra, Kate je zakračunala vrata. Pogledala je kroz prozor
kako bi se uvjerila da su joj roditelji još u kući pa zatim zamračila
prostoriju navukavši zavjese. Prašina je prekrivala nekoliko starih
bicikala i rastavljenu kosilicu. Štajala sam u kutu i čekala. Podigla je
pogled prema meni pa se onda opet okrenula k Margot. Što li ova
mala smjera?

»A sada, Margot«, kazala je. «Sada ćemo igrati jednu igri-cu. Igre
su zabavne, zar ne?«

Margot je kimnula i na mjestu Zavrtjela suknjicom. Čekala je da
počnu Beatlesi. Kate je na podu raširila ploču društvene igre i u tom
sam trenutku shvatila dvije stvari:

1. To je bila društvena igra iz mog sjećanja.

2. To nije bila društvena igra. Bila je to ploča za prizivanje
duhova.

Kate je sjela na pod i prekrižila noge. Margot je učinila isto. Brzo
sam promislila što da učinim: da odem i pokušam privući Kyleovu
pažnju? Ili da ostanem tu i vidim što Kate smjera?

Kate je prislonila vrhove prstiju na kartonski trokut koji je
pokazivao slova abecede na ploči. »Ovo će nam reći ime tvog anđela«,
rekla je Margot.

Margot se nasmiješila. Okrenula se i uzbuđeno me pogledala.

»Kako se zove anđeo koji je ovdje?« Katein glas bio je hrapav i
hladan.

Sasvim polako, u kućicu se uvukla neka tama. Margot se osvrnula
oko sebe, drhteći. »Želim ići vidjeti Karinu«, rekla je milo.

44

elada8

»Ne«, Kate je odvratila. »Sada igramo igru, sjećaš se?« Podigla je
ruke s kartonskog pokazivača. Polako, nevidljive ruke stale su ga
pomicati do slova R. Zatim U. Zatim T. Zatim H. Dobar dan. Uopće
mi nije zadovoljstvo upoznati vas.

»Ruth«, kazala je Kate sa sjajem u očima. »Gubi se.«

Nisam se pomakla. Nekoliko trenutaka prodorno smo zurile jedna
u drugu. Bila sam svjesna mračnih figura što su se komešale u
stražnjem dijelu kućice. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam
strah. Nisam znala što očekivati.

»Dobro«, rekla je Kate. »Sluge sotone, uklonite Ruth.«

Margot je ustala. »Želim ići«, kazala je drhtavim usnama.

I ona je osjećala mračna stvorenja. Morala sam je izbaviti odatle.
Zakoračila sam naprijed, zaklanjajući je. Sad sam ga vidjela, taj
ogromni crni lik koji se kretao prema meni. Kate je izvikivala riječi
mračnih čaranja koja je pokupila u tko zna kakvim zalima kojima si je
napunila glavu.

Glasno sam progovorila: »Kate, nemaš pojma s čime imaš
posla...«

Nisam niti završila rečenicu kada sam osjetila kako je nešto
bačeno kroz zrak prema meni. Podigla sam ruku i snagom volje
stvorila jarku zraku svjetlosti koja je osvijetlila sobu. U trenutku kada
je svjetlost obasjala bačeni predmet istodobno ga je skrenula s putanje
i uz zvuk loma srušila na tlo. No što god da ga je bacilo, sada je već
jurišalo prema meni, teškim koracima od kojih je podrhtavala čitava
kućica.

Pokušala sam ispaliti još jednu zraku svjetlosti, no nije dolazila.
Osjećala sam kako taj stvor juri prema meni, velik poput slona.
Margot je kriknula. Stajala sam ispred nje, zatvorila oči i svim se
silama nastojala usredotočiti. Najednom, svjetlost je eksplodirala iz
moje ruke takvom silinom da sam zateturala unatrag. Uz glasan

45

elada8

životinjski frktaj, tama koja nas je zamalo progutala rasplinula se u
oblak.

Vrata kućice naglo su se otvorila, puštajući sunce unutra. Toga je
jutra kišilo. Sada, nebo je bilo plavo, a zasljepljujuće zrake sunca
presijecale su tamu poput bijele oštrice noža. Margot je plačući otrčala
u kuću. Ja sam ostala na mjestu, promatrajući Kate koja je
zaprepaštena ležala na tlu. Pored nje, stara keramička lampa u
komadićima.

»Predlažem ti da nađeš novu igru«, rekla sam i vratila se k
Margot.

Kate više nikada nije taknula ploču.

46

elada8

Kada je Margot došla u godine razumnog shvaćanja, Štala sam je
obasipati gomilom savjeta. Kad napuniš šesnaest, osjetit ćeš
nevjerojatan poriv da se ludo zaljubiš u tipa po imenu Seth. Nemoj.
Zašto? Vjeruj mi. Dobro. Obožavat ćeš New York, draga. Gdje je New
York? U Americi. Jedva čekam da odeš tamo. Jesu li Beatlesi ondje?
Moglo bi se reći. No, što je još važnije — ondje je žena po imenu
Sonya koju ćeš upoznati kada ti se pas otrgne s uzice i uzrokuje malu
poplavu u delikatesi na Petoj aveniji. Drži se podalje od nje. Zašto?
Otet će ti muža.

Malo prije Božića njezine treće godine, počela me potpuno
ignorirati. Prošli bi tjedni, a da me ne bi ni pogledala. Bilo je to poput
smirivanja vjetra, kao da kamenčići njezine svijesti dolaze na svoje
mjesto, više ne dopuštajući mome utjecaju da prodre.

Postala sam tjeskobna. Osjećala sam se napuštenom, izgubljenom,
poniženom. Mislim da sam tada svoj posao počela shvaćati malo
ozbiljnije. I mislim da mi je napokon postalo sasvim jasno: Zaista sam
bila mrtva. Zaista sam bila anđeo čuvar.

Postala sam opsjednuta vlastitim odrazom (da, još uvijek sam ga
imala - ta ja sam anđeo, a ne vampir). Nisam mogla skinuti pogled s
vode koja mi je tekla iz ramena, bez vidljiva šava izvirući iz moje
žalosno bezoblične bijele haljine, poput dvaju srebrnkastih repova
duge Matovilkine kose. Izgledala sam kao da mi je dvadeset, premda
mi je kosa bila drukčija - bez traga hidrogena. Moja prirodna karamel
smeđa padala mi je do ramena u uvojcima i kovrčama. Imala sam
grudi, genitalije, čak i svoje grozne nožne prste savijene poput
mlađaka. Imala sam dlake na nogama. I blago sam svijetlila, kao da
mi venama umjesto krvi struje sičušna LED svjetla.

Margot je svakim danom sve više izgledala kao ženska verzija
Thea. Bila sam preplavljena prošlošću, toliko zakupljena onime što
sam izgubila i što sam odbacila i pomišlju da to nikada neću moći

47

elada8

ispraviti, da sam gotovo zaboravila ono što mi je bio zadatak. Trebala
sam čuvati Margot, trebala sam je štititi. Djeca rastu tako brzo. Dok
sam se trgnula iz svog malog izleta u samosažaljenje ona je narasla
desetak centimetara, imala novu frizuru i postala potpuno i nepovratno
karinaficirana Bila je dijete sa stavom. Ali to je bila dobra stvar.
Naučila je kako stati na kraj Kate i činilo se da slabostima svoga srca
odolijeva zahvaljujući čistoj predpubertetskoj drskosti.

A onda se jednoga dana srušila u parku. Ležala sam ispod
ljuljačke golicajući joj jamice ispod koljena dok se poput klatna
životnog sata njihala iznad mene, a bijela joj suknja lepršala na
povjetarcu, i u jednom njihaju naprijed je hihotala, a već u sljedećem
prema natrag sjedila obješena na ljuljački, bez svijesti. Karina je
vrisnula. Margot je pala s ljuljačke i udarila o tlo, ali sam joj u
posljednji trenutak uspjela uhvatiti glavu i spriječiti da joj se lubanja
rascijepa na betonu.

Kyle je trčao krugove oko igrališta preko puta. Karina je otrčala
po njega, ostavivši Margot na tlu, s nogama čudno savijenima ispod
tijela i polarno plavim usnicama. Vidjela sam klijetke njezina srca i
dok je jedna bila debela i bistra, druga je izgledala poput probušene
gume bicikla. Nagnula sam se nad nju i prislonila joj ruku na srce.
Svjetlost je ovaj put bila zlatna, iscjeljujuća svjetlost koja je potjerala
svo plavetnilo s njezinih usana i oko očiju. Zasad.

Kyle i Karina hitali su natrag uz brdo. Kyle je podigao Margot,
primivši je ispod ramena, i provjerio joj puls. Disala je, jedva. Odnio
ju je do auta i odvezao je ravno u bolnicu.

Proklinjala sam samu sebe. Nisam pazila koliko sam trebala.
Tumarala sam po bolnici, razmišljajući što moram učiniti.

I onda se dogodilo.

Prvo se pojavila Nan, nasmiješena i smirena kao uvijek. Položila
mi je ruku na rame i skrenula pažnju na prazan zid. Bila sam na
granici nestrpljenja i ljutnje (Pobogu, zid?.) kad se pojavila vizija:
trodimenzionalni ‘film’ operacije srca kojoj je Margot morala biti

48

elada8

podvrgnuta. Nan mi je rekla da gledam, pamtim i kirurgu ponovim sve
što vidim. Shvatila sam. Bio je to seminar obuke.

I gledala sam. Bila je to vizija budućnosti kojom sam trebala
upravljati. U glavi mi se pojavio glas — ženski, glas Amerikanke —
koji mi je govorio što svaka radnja znači, čemu služi, zašto ta tehnika
još nikad nije primijenjena s ove strane oceana, koliko daleko da
povučem skalpel, itd. Slušala sam i ustanovila da je svaka riječ koja je
izrečena, svaka radnja, uredno ostajala zabilježena u mome sjećanju
poput kapljica kiše na zaštitnom vosku automobila. Nisam zaboravila
baš ništa, ni jedan prilog, ni jedan naglasak.

Kada je vizija izblijedjela, Nan me uputila u operacijsku dvoranu.
Činilo mi se kao da je vrijeme stalo: medicinska sestra koja je stavljala
masku u trenutku kada je vizija započela još je uvijek petljala oko
vezica kad je završila. Brzo sam joj zavezala čvor, a ona je rekla
‘hvala’, ni ne okrenuvši se da vidi tko joj je pomogao.

U operacijskoj dvorani Margot je nepomično ležala ispod stropne
lampe čija joj je jarka svjetlost izblijedila obrise. Što je bilo još gore,
aura joj je bila vodenasta, nejasna. Slabašno se uzdizala iz njezina
tijela poput dima na vodi. Dvije sestre, Kyle i glavna kirurginja, dr.
Lucille Murphy, navukli su rukavice i približili se Margot.
Zakoračivši naprijed i nadvivši se malo iznad nje podigla sam pogled i
vidjela da se broj prisutnih u prostoriji udvostručio: s nama su bila još
četiri anđela čuvara, po jedan za svakog člana liječničkog tima.
Kimnula sam svakome od njih. Čekao nas je važan posao.

Lucillein anđeo čuvar bila je njezina majka, Dana, niska žena
punijeg stasa koja je zračila takvom smirenošću da sam i sama odmah
počela sporije i dublje disati. Dana je naslonila glavu na Lucilleino
rame, a zatim me pogledala i zakoračila natrag, dopustivši mi da
stanem bliže Lucille s njezine lijeve strane. Rekla sam joj da ne radi
rez od dvadeset centimetara po sredini prsne kosti kao što je naučila,
nego da, umjesto toga, napravi rez od pet centimetara između rebara.
Dana je ponovila upute poput prevoditelja. Lucille je nekoliko
trenutaka samo treptala očima, osjećajući kako joj se Danine riječi
poduke kovitlaju sviješću poput živog toka inteligencije.

49

elada8

»Doktorice?« zaustio je Kyle upitno.

Podigla je pogled prema njemu: »Samo trenutak.« Pogledala je u
pod, očito rastrgana između desetljeća liječničke prakse i te nove
metode koja se niotkud pojavila u njezinoj glavi i koja je, na njezino
iznenađenje, potpuno imala smisla. Trebat će hrabrosti djelovati tako
brzo. Na trenutak sam se zapitala hoće li ipak u posljednji čas odustati.
Konačno je podigla pogled.

»Danas ćemo pokušati nešto novo, ljudi. Rez od pet centimetara
između rebara. Pokušat ćemo ovoj djevojčici prište-djeti više
krvarenja nego što je nužno.«

Članovi tima potvrdno su klimnuli glavama. Instinktivno sam
dotaknula maleni ožiljak među svojim grudima. Ožiljak čije porijeklo
nisam znala sve do sad.

Od tog trenutka ponavljala sam sve što sam čula tijekom vizije, a
Dana bi ponavljala sve što bih ja rekla. I onda sam shvatila: glas
Amerikanke koju sam čula u viziji bio je Danin. Sve je doista bilo
onako kako je Nan rekla: sve se to već dogodilo. Ja sam tu već stajala.
Vrijeme kakvo sam poznavala se presavilo. Vrtjelo mi se u glavi od
toga.

Kada je postupak bio gotov, svi osim Kylea, Dane, Lucille i moje
malenkosti napustili su prostoriju. Nas četvero stajali smo pokraj
Margot dok je ležala na operacijskom Štolu i snagom volje prizivali je
natrag.

»Zbog čega iznenadna promjena postupka?« napokon je upitao
Kyle.

Lucille je odmahnula glavom. Nekoć su bili ljubavnici pa je bila
iskrena. »Ne znam. Zaista ne znam. Ali«, zaustila je skidajući
rukavice, »molimo se da upali.«

Margot je stigla kući iz bolnice dva tjedna kasnije, krhka, u
bolovima, no već pokazujući znakove oporavka. Prvo što je zatražila
probudivši se nakon operacije bio je čokoladni kolač. Karina joj je

50