Carolyn-Jess-Cooke-Dnevnik-anđela-čuvara

elada8

Sjetila se da nije razgovarala s Theom više od tjedan dana.
Udarila je palcem u hladnjak. Pokora.

»Oprosti, Tobes, ovdje je ludnica...«

».. .nešto se dogodilo.« Uzdahnuo je. Duga stanka. Shvatila je da
plače.

»Toby? Je li Theo dobro?«

»Da. Pa. Da, mislim, dobro je, nije ozlijeđen ili nešto slično. Ali,
u bolnici je. Sinoć je prespavao kod Harryja pa su njih dvojica
pomislili kako bi bilo baš cool da se natječu koji može više popiti i
Theo je sad u bolnici zbog trovanja alkoholom...«

Pritisnula je slušalicu na grudi i zaklopila oči. Ja sam kriva za
ovo, pomislila je.

»Margot? Jesi li tu?«

»Da. Tu sam.«

»Slušaj, ne tražim od tebe... Samo sam nazvao da ti kažem, to je
sve.«

»Želiš li da dođem kući?«

»Ne, ja... zašto, zar dolaziš kući? Kako se snalaziš tu?«

Kratko je oklijevala. Izgarala je od želje da mu kaže za Kita, za
knjigu. Ali onda je pomislila na svoju vezu s Kitom. Toby nije imao
vezu otkad se odselio. Ona je imala nekoliko beznačajnih aferica.
Prošlo je sedam godina. Sedam godina koje su prohujale poput lišća
na povjetarcu.

»Ma, snalazim se, snalazim se. A, Toby, što kažeš da dođem za
Božić? Možda bismo mogli zaigrati na karte zajedno.«

»Kladim se da bi Theo to baš volio.«

»Misliš?« sada se smiješila. »A ti?«

251

elada8

»Da. I ja bih volio.«

Odletjela je tjedan dana kasnije s kovčegom punim kratkih hlačica
i otvorenih sandala, natrag u ledeni, božićni ugođaj New Yorka.
Prošlo je tek nekoliko mjeseci, ali ritam grada već se činio bržim od
nje, kao da se hodajući pridružila trkačkoj utrci. Već se osjećala kao
da je njezino mjesto u New Yorku popunjeno. Taj je grad zahtijevao
određene vještine, a njezine je otupio sunčani, bezbrižni stil života u
Sydneyju. Trebalo joj je pola sata da zaustavi taksi. Ja sam skakutala
od sreće, oduševljena zbog pomisli da ću ponovno vidjeti Gaiju i
Jamesa.

»Zdravo, mama«, kazao je skinhead totemskog izgleda koji joj je
otvorio vrata.

Margot je zbunjeno zurila u njega: »Theo?«

Iskesio je u nju zube prekrivene srebrnim žicama aparati-ća, i
nagnuo se naprijed u nevoljki zagrljaj.

»Drago mi je što te vidim, sine«, kazala je tiho.

Okrenuo se i odvukao natrag unutra, zijevajući. Margot je pošla
za njim, vukući svoj kovčeg.

»Tata, mama je tu.«

Figura koja je sjedila pored prozora skočila je na noge. »Čekao
sam da nazoveš da dođem po tebe«, kazao je zabrinuto. »Reci mi da
nisi došla taksijem skroz iz zračne luke?«

Ne obazirući se na njega, Margot je zurila u Thea: »Šta si donirao
kosu u dobrotvorne svrhe, malac?«

»Imam rak. Hvala što si tako obzirna prema tome.«

Toby se nasmiješio kao u znak isprike i gurnuo ruke u džepove.
«Vidim da imamo neriješen rezultat u natjecanju iz sarkazma.«
Nagnuo se naprijed i s vidnom nelagodom ovlaš poljubio Margot u
obraz. »Stvarno mi je drago što te vidim, Margot«, rekao je.

252

elada8

Nasmiješila se i spustila pogled.

Theo je još uvijek stajao na istom mjestu, očito nestrpljivo
iščekujući nešto. Toby ga je letimice pogledao.

»Što... O! Da, oprosti Theo«, gurnuo je ruku u džep, izvukao
novčanik i pružio mu dvadeseticu.

»Slušaj me dobro, mladiću, da si doma do deset, čuješ li?«

Theo mu je salutirao: »Razumio! Vidimo se, tata.« Trenutak.
»Mama.« Odvukao se do izlaznih vrata.

»Volim te, sine«, viknuo je Toby za njim.

»I ja tebe.«

Vrata su se zalupila.

Nakon što je Theo otišao, nelagoda između Margot i Tobyja u
dnevnoj sobi bila je u potpunoj suprotnosti s toplinom ponovnog
susreta između Jamesa, Gaije i mene u blagovaonici. Dok su Margot i
Toby ukočeno sjedili na suprotnim stranama prostorije, na vrhovima
prstiju zaobilazeći sve nezgodne teme za razgovor, James, Gaia i ja
nismo mogli dočekati da prepričamo jedni drugima sve novosti.
Nakon što smo duže vrijeme proveli govoreći u isti glas, napokon

smo zašutjeli, pogledali se pa prasnuli u smijeh. Njih dvoje

postali su moja obitelj i nedostajali su mi svakoga dana. Gak sam
i proklinjala samu sebe što sam ohrabrila Margot da se odseli tako
daleko, premda sam vidjela da je udaljenost između nje i Tobyja bila
dobra za njih dvoje. Odjednom, stare ratne rane izgledale su tek kao
sitne ogrebotine u njihovom odnosu. Bili su pristojni jedno prema
drugom, i sretni što su u društvu nekoga poznatog, nekoga koga su
jednom voljeli.

James je bio taj kojega sam najviše željela ispitati. Gaia me
uputila u Tobyjeve aktivnosti: uglavnom, uslijed mog upornog
ispitivanja u maniri ljubomorne bivše supruge, onima ljubavne vrste,

253

elada8

koje su, na moje zadovoljstvo, bile ravne nuli. Napokon sam se
okrenula prema Jamesu.

»Reci mi iskreno«, kazala sam. »Je li išta što sam učinila
promijenilo stvari za Thea? Izgleda gore nego kad je Margot otišla.«

James je neko vrijeme proučavao pod. »Pretpostavljam da
moramo razmišljati dugoročno kad je riječ o takvim stvarima.«

Okrenula sam se prema Gaiji.

»Toby je dobar otac«, rekla je, s malo previše utjehe u glasu. »On
drži tog malca pod kontrolom. A James je najbolji anđeo kojeg bi
ijedno dijete moglo poželjeti.« Potapšala je Jamesa po nozi. »Theo
povremeno ipak reagira na Jamesovu prisutnost, što je dobro.
Ponekad, kad mu James govori u snu, Theo odgovara.«

Oduševljeno sam pogledala u Jamesa. »Pa to je fantastično!«
rekla sam. »I, što govori?«

James je slegnuo ramenima: »Stihove Megadetha, tablicu
množenja s dvanaest, pokoju rečenicu iz najnovije epizode
Batmana...«

Gaia i James ponovno su se počeli smijati. I ja sam se nasmijala,
ali u sebi sam osjećala razočaranje. Još uvijek nije bilo nikakvog
dokaza da je išta od onoga što sam učinila ikome pomoglo, a ja sam
svejedno morala platiti cijenu.

Stvari se nisu popravile. Theo je došao kući iza ponoći, spavao
dokasna na božićno jutro, a onda se, pod izlikom da je ostavio svoju
Sega igricu kod Harryja, ponovno izgubio do navečer. Šest dana
kasnije, kada je već bilo vrijeme da Margot otputuje natrag u Sydney,
uspjela je s Theom provesti svega četiri sata razgovora, koji su tekli
otprilike ovako:

Margot: »Hej Theo, čujem da Knicksi igraju prekosutra navečer,
želiš poći na tekmu?«

Theo: »Ah.«

254

elada8

Margot: »Sine, je li to naljepnica ili prava tetovaža?«

Theo: »Mah.«

Margot: »Theo, jedan je u noći. Tata ti je rekao do deset. U čemu
je stvar?«

Theo: »Nah.«

Margot: »Zbogom, Theo. Poslat ću ti kartu i, ovaj, čut ćemo se, u
redu?«

Tišina.

Gaia i James su mi obećali da će učiniti sve što budu mogli da
zaštite Thea od sudbine koju sam vidjela. No dok se Margot vratila
idućeg ljeta, Theo je još pet puta završio u bolnici zbog trovanja
alkoholom ili drogama. A jednom je i uhićen. Bilo mu je samo trinaest
godina.

Stalno sam joj ponavljala priču o popravnom domu.

Sjećaš se, Margot, govorila bih, sjećaš se što sam ti rekla u
Riverstoneu? A onda bih ponovno prepričavala sve užasne stvari koje
je Theo pretrpio, i često bih plakala, pa bi se James pojavio i zagrlio
me. Jednom prilikom mi je rekao kako je u krilima dobio poruku da će
sve što je Theo iskusio na kraju od njega učiniti čovjeka kakav je
trebao biti, da će sve na kraju biti za njegovo dobro.

Nisam mu mogla reći da sam vidjela što će Theo na kraju zaista
postati. Grogor se pobrinuo da mi pokaže cijelu zastrašujuću sliku
Thea kao odraslog čovjeka.

A onda, neočekivani pomak.

Ponavljala sam se po pedeseti put kada me Margot iznenada
prekinula usred rečenice. Ona i Theo sjedili su za stolom u kuhinji,
gulili jaja i mazali maslac na tost.

255

elada8

»Znaš, Theo«, rekla je zamišljeno. »Jesam li ti ikad rekla da sam
provela osam godina svoga života u sirotištu?«

Namrštio je čelo.

»Ne?«

»O.«

Zagrizla je tost.

Zurio je u nju: »Zbog čega si bila u sirotištu?«

Žvakala je i razmišljala: »Nisam baš sigurna. Mislim da su mi
roditelji poginuli u eksploziji bombe.«

»Bombe?«

»Da. Barem tako mislim. Baš se i ne sjećam. Bila sam jako mala.
Bila sam tek tvojih godina kada sam napokon pobjegla iz sirotišta.«

Theovo zanimanje bilo je pobuđeno. Zureći u stol, brzo je
izgovorio: »A zašto si pobjegla? Zar te nisu uhvatili?«

I ispričala mu je, bez sustezanja, o tome kako je njezin prvi
pokušaj bijega završio batinama koje su je zamalo ubile, kako je
bačena u Grobnicu - i tu ju je natjerao da mu do zadnje pojedinosti
opiše izgled i razmjere užasa tog mjesta — kako je pobjegla po drugi
put, pa bila uhvaćena, a onda se suočila s Hildom i postavila joj ono
pitanje o Marnie.

Theo je gledao u mamu, širom otvorenih očiju.

Pitaj ga o popravnom domu, rekla sam joj.

Približila mu se: »Znaš, to nije bio prvi put da su me premlatili,
Theo. A nije bio ni zadnji.« Na površinu njezina uma isplivalo je
sjećanje na Setha, i oči su joj se napunile suzama. Pomislila je na bebu
koju je izgubila. James je prišao Theu i stavio mu ruke oko ramena.

256

elada8

»Slušaj«, kazala je veoma ozbiljno, prinoseći lice još bliže
Theovom. »Znam da su ti se u onom popravnom domu dogodile
grozne stvari. I trebam od tebe da mi kažeš koje, jer kunem se Bogom,
sine, saznat ću tko ih je učinio i natjerat ću ih da plate, zapamti što ti
govorim.«

Lice mu se zarumenjelo. Buljio je u svoje ruke, ispružene na
stolu, jedna povrh druge. Veoma polako, povukao ih je sa stola i
ugurao ispod nogu.

A onda je ustao i izišao iz prostorije. Stvari koje su mu se
dogodile bile su takve prirode da se zbog njih osjećao kao da s njim
nešto strašno nije u redu. Dobiti šaku u glavu ili udarac nogom u trbuh
bilo je objašnjivo, imalo je ime. Ali one druge stvari? Nije imao riječi
da ih opiše.

Prošla je još jedna godina. Theo je provodio manje vremena u
bolnici, a više u podrumu svog najboljeg prijatelja pijući viski, onda
snifajući ljepilo, pa zatim i pušeći travu. Margot je nervozno koračala
stanom, ne znajući što da učini. Činilo se da je još jučer bio beba, kada
su razmjeri njegovih potreba obuhvaćali samo hranjenje i spavanje.
Ali sada, nakon tako kratkog vremena, Theove potrebe bile su čvor
koji nije bila u stanju niti rasplesti niti zavezati.

Kit joj je prišao dok je sjedila na balkonu, točeći si prvi džin-tonik
nakon dugo vremena. Kimnula sam Adoni, Kitovu anđelu čuvaru i
daljnjem pretku, koji se uglavnom držao po strani.

Pažljivo sam promotrila Kita. Zadržao se u Margotinu životu
mnogo duže nego što sam očekivala. Da, pošlo mi je za rukom
promijeniti neke stvari, no jesam li bila zadovoljna sa svime što sam
promijenila? Ne u potpunosti. U mojoj verziji priče Kit i ja bili smo
ljubavnici tek nekoliko mjeseci, zaključili da nam je važniji poslovni
odnos i nastavili svatko sa svojim životom. Ta bi verzija mnogo više
olakšala pomirenje između Margot i Tobyja. Ali sada, gledajući kako
Margot istresa svoje jade pred Kitom, gledajući njega kako
jednostavno sluša, klimajući glavom točno na pravim mjestima,
počela sam sumnjati. Možda bih ipak trebala ostati s Kitom. Možda je
on dobar za nju.

257

elada8

»Što ja mogu učiniti?« kazao je napokon, stisnuvši jednu od
njezinih malenih blijedih šaka u sendvič između svojih.

Izvukla je ruku iz njegovog stiska. »Jednostavno ne znam kako se
s ovim nositi«, odvratila je. »Theo radi točno ono što sam ja radila.
Licemjer sam ako mu to branim.«

»Ne, nisi«, kazao je Kit. »Ti si mu mama. Činjenica da si i sama
sve to prošla daje ti još veće pravo da ga zbog toga izlupaš po turu.«

Grizla je nokat: »Možda bih trebala otići tamo...«

Kit se naslonio. Nekoliko trenutaka je razmišljao, a onda rekao:
»Dovedi ga ovamo. Daj da ga napokon upoznam.«

Prošla je minuta. Razmišljala je. Je li bila spremna za to?

Nedugo nakon toga, Thea je u zračnoj luci u Sydneyju dočekao
visoki Aboridžin, s prosijedom kosom u sitnim pletenicama i licem
prepunim ožiljaka, koji se predstavio kao Kit.

Budući da nikada prije nije upoznao Aboridžina — e, pa možete
zamisliti kako je Theo reagirao.

Kit je poveo Thea do svog izlupanog starog džipa na parkiralištu i
kazao mu da uskoči unutra.

»A kamo idemo?« zijevnuo je Theo, bacajući svoj ruksak na
sjedalo pored sebe.

Kit se derao, nadglasavajući buku motora: »Nasloni glavu, malac,
odmori se. Tamo smo dok kažeš keks.«

Vozili su se satima. Theo je zaspao na stražnjem sjedalu, sklupčan
oko svog ruksaka. Kad se probudio, nalazio se usred australske
divljine, pod nebom koje je blistalo sazviježđima, okružen
zaglušujućom bukom cvrčaka. Kitov džip bio je parkiran ispod stabla.
Osvrnuo se oko sebe, na trenutak zaboravivši da je u Australiji,
pitajući se gdje mu je mama.

258

elada8

Kit se pojavio na vratima suvozačkog sjedala. Samo što više nije
bio u polo majici i dugim kaki hlačama. Bio je gol do pasa, s crvenom
krpom oko struka, a lice i široki trup bili su mu oslikani debelim
bijelim krugovima. U desnoj je ruci držao dugačku motku.

Theo je gotovo iskočio iz kože.

Kit je ispružio ruku. »Hajde, malac«, rekao je. »Iskači. Dok ja
završim s tobom, bit ćeš pravi domorodac.«

Theo se naslonio, odmičući se od ispružene ruke pred sobom:
»Koliko će dugo to trajati?«

Kit je slegnuo ramenima: »Koliko je dug komad užeta?«

Tri tjedna kasnije, Theo je odletio kući. Izuzev vremena koje je
proveo kod Margot, noći je provodio pod golim nebom, povremeno se
budeći da bi našao zmiju kako mu gmiže pored jastuka, pa zatim od
prigušenog glasa iz sjene dobio upute kako da je probode kopljem i
odere. Dane je provodio paleći vatru pomoću dva komada suhog
drveta ili radeći pastu od kamena i vode, koju bi onda nanosio na
svoju golu kožu ili na naličje velikog crnog lista.

»Što je tvoj San?« pitao ga je Kit stalno. Theo bi odmahnuo
glavom i rekao nešto poput ‘Želim igrati u Knicksima?’ ili ‘Volio bih
dobiti motor za Božić’, a Kit bi isto odmahnuo glavom i nacrtao
sličicu morskog psa ili pelikana. »Što je tvoj San?« ponavljao je, sve
dok jednog dana Theo nije uzeo štap i pastu iz njegove ruke i nacrtao
krokodila.

» To je moj San«, rekao je.

Kit je klimnuo glavom i uperio štap u sliku: »Krokodil ubija svoj
plijen povlačeći ga pod vodu i držeći ga tako dok se ne utopi.
Oduzima stvorenju osnovno sredstvo preživljavanja.« Okrenuo je štap
prema Theu: »Nemoj tako lako odustajati od vlastitog preživljavanja.«

»A sada«, kazao je, udaljavajući se, »sada smo gotovi.«

259

elada8

Theo je pogledao u svoju sliku, u bijele crtkarije na svojoj suncem
opaljenoj koži, u crvenu zemlju tvrdoglavo zavučenu pod njegovim
noktima. Pomislio je na krokodila. Neuništiv. Živo oružje. Takav je
želio postati.

I postao je, donekle. Vrativši se u New York, umrtvljivao je
nemire vlastite prošlosti svim mogućim omamljujućim sredstvima
kojih bi se domogao, svakom tučnjavom u kojoj je mogao sudjelovati.
A kad bi Margot došla kući za Božić, ispričala bi mu još ponešto o
sirotištu, i svake bi ga godine pitala da joj priča o popravnom domu, i
svaki put kad bi postavila to pitanje, on bi otišao.

Ali onda, razlika u Margotinu životu zbog koje sam uskliknula od
sreće: predložila je Tobyju da postane jedan od njezinih klijenata.
Pristao je. Izvrsna ideja! povikala sam. Zašto se ja toga nisam sjetila?

A logično je! I počela sam sanjariti o tome kako će se njih dvoje

pomiriti, kako će drugi put sve biti mnogo bolje, kako će se mnogo
više raditi o ljubavi, a manje o ičijem krhkom egu, kako će Theo biti
sretan, kako ćemo svi biti sretni, možda, u Raju...

A onda, tek što je Margot odložila telefonsku slušalicu, koraci u
hodniku.

Figura na vratima.

»Kit?«

Zakoračio je naprijed, razvukavši svoj široki, bijeli osmijeh, s
rukama duboko u džepovima.

»Zar ti ne bi trebao biti u Maleziji?«

Slegnuo je ramenima: »Mrzim davati intervjue.«

Stavila mu je ruke oko vrata i poljubila ga u lice. Podigao ju je i
odnio do balkona, a ona je cijelim putem vrištala i smijala se u
njegovom naručju. A onda je rekao: »Margot, ljubavi moja. Udaj se za
mene.«

260

elada8

Srce mi je bjesomučno lupalo dok sam promatrala Margot kako
odvraća pogled od njega, zagledavši se u ocean ispod njih. Valovi su
se licima bacali na otvorene dlanove plaže.

I tada sam to vidjela.
Podigla je pogled prema Kitu i nasmiješila se, ali njezina je aura
bila iste zlatne nijanse kao i Tobyjeva, i u tom je trenutku tekla poput
nabujale rijeke, bogata i puna struja koje su njezino srce vukle skroz
na drugu stranu oceana, k Tobyju.
Ali počela je klimati glavom.
Ne!Ne! vikala sam, ignorirajući glas u glavi koji me podsjećao na
vlastito obećanje da ću se držati one četiri upute: Promatraj. Štiti.
Bilježi. Voli, i da se ne bih trebala uplitati -kazala sam tom glasu neka
se nosi i rekla joj: Nemoj se udati za njega, Margot!, a ona je ponovno
pogledala u njega i rekla, tek neprimjetno se mršteći:
»Kit, tvoja sam.«

261

elada8

No, na moje oduševljenje, postojao je mali problem u vezi s
njegovim planom.

Margot nikada nije potpisala papire za razvod. Ustvari, ni ona ni
Toby nisu imali pojma niti gdje su papiri. Prošlo je toliko dugo otkad
su se rastali, da su se uljuljali u udobnost veze koja nikada nije
ponijela bolnu oznaku ‘razvod’, no koja je, istodobno, nalikovala
braku jednako kao što miš nalikuje mangu.

Odletjela je u New York kako bi to riješila s njim. Trenutak se
poklopio s Theovim osamnaestim rođendanom, pa je rekla Theu i
Tobyju kako je to razlog njezina nenadana posjeta. Ali Toby joj nije
povjerovao. Poznavao je svoju uskoro bivšu suprugu jednako dobro
kao i ulice Manhattana. I, naravno, Margot nije bila stručnjak za
suptilnost. Kamen na njezinu prstu bio je velik kao kesten.

»Krasan prsten«, Tobyjeve uvodne riječi u zračnoj luci.
»Let je bio u redu, hvala. Prebacili su me u bolji razred.«
U tišini su hodali do parkirališta. Toby je otključao vrata svog
starog Chevroleta. Ušli su unutra. Nakon četiri pokušaja, motor se
zakašljao i upalio. »Zaboga, Tobes, bilo bi vrijeme da napokon
zamijeniš ovu krntiju nakon... koliko mu je godina?«
»Nikada neću zamijeniti ovaj auto. Pokopat će me u njemu, zar
nisi znala?«
»Ovim smo se autom odvezli u Vegas, zar ne?«
»Da bi se vjenčali.«
»Da. Da bi se vjenčali.«

262

elada8

Stigavši u stan, Toby se zaokupio hitnim poslom pripremanja
kave. Odjednom je bilo od životne važnosti da svi prisutni u rukama
imaju šalicu nečeg vrelog, i da ta šalica bude očišćena, i to temeljito,
pa se tako bavio time kako bi i sebi i Margot odvratio misli od
golemog pitanja koje je visjelo među njima. Razvoda.

Margot je znala što radi. I to ju je rastužilo. Nadala se da će biti
hrabriji. Ali, mogu vam reći, znajući što znam, da bi se, da se odlučio
na ‘Pa što?’ pristup, rascmizdrila kao malo dijete. Činjenica je bila da
su godinama burno reagirali na postupke onog drugog. Sada je bilo
vrijeme da oboje ostanu mirni i budu neutralni. A to će zahtijevati
golem trud.

»Udajem se«, rekla je napokon.

»To vidim«, Toby je promrmljao u svoju kavu. »Kad?«

»Čim ja i ti... znaš.«

»Što?«

»Riješimo stvar koja počinje s velikim ‘r’.«

»Zar nisi potpisala papire?«

»Nisam.«

»O? A, zašto?«

»Toby...«

»Ne, zapravo bih jako volio znati.«

»Ne znam. U redu?«

Tišina. »Tko je on?«

»Tko?«

Toby se nasmijao. I ovaj put u kavu. »Taj tip. Gospodin
Delacroix.«

263

elada8

»Kit. Inače poznat kao K. P. Lanes.«

»O. Tvoj klijent. Zar to nije protuzakonito?«

»Ne, Toby. Inače bismo, tehnički, ti i ja završili u zatvoru.«

»O, pa da. Jer smo još uvijek u braku.«

»Da. Još smo uvijek u braku.«

Prošlo je osam mjeseci otkad je posljednji put vidjela Thea. No,
naravno, osam mjeseci u tinejdžerskoj dobi može se uporediti sa
skokovima u razvoju koji se događaju bebama, jer je Theo u
međuvremenu iskočio iz svoje sitne, žilave pojave i pretvorio se u
stasita nogometaša širokih ramena. Tobyjeva je sličnost sa sinom bila
toliko zanemariva da se ni tužba za utvrđivanje očinstva ne bi činila
suludom. Samo ih pokušajte zamisliti, rame uz rame: Toby, krhka
stasa i nježnih crta lica, slabašne zlatnoplave kose i tankih ženskih
ruku, s četvrtastim metalnim naočalama nasađenim na njegov uski
rimski nos. A s druge strane Theo, koji je saginjao glavu kada bi
prolazio kroz vrata, s debelim, krumpirastim nosom nasred lica. Glas
mu je bio dubok poput kontrabasa - zahvaljujući njegovoj
prekomjernoj sklonosti pušenju trave, naravno - a brada mu je pod
pravim kutem stršala iz vilice, tvoreći još jedan kut na mjestu gdje mu
se, točno ispod usta, nalazila rupica. Kosa mu je bila duga i podignuta
s lica u nehajnu, jarkocrvenu irokezu. A odjeća mu je - sva od reda
crna - visjela i klapala i neuredno se vukla za njim. Čak i cipele.

»Hej, mama«, promrmljao je kada je Margot pokucala na vrata
njegove sobe i našla ga, u tri sata poslijepodne, gdje još uvijek spava.
Trebalo joj je minutu ili dvije da se načudi koliko se promijenio, kako
se iznenada protegnuo, kako je njegov polugoli stas odjednom postao
krajolik bicepsa i tricepsa. Primijetila je klupicu za dizanje utega u
kutu. Isko-trljao se iz kreveta i uspravio, pa zatim izvukao bocu votke
ispod madraca i, prije nego što je nagnuo i povukao gutljaj, zastao da
bi prislonio prst na usne: »Pssst, nemoj reći tati.«

Gledala sam kako je zaustila u namjeri da mu očita bukvicu, a
onda se zaustavila. Što mu je mogla reći?

264

elada8

Pa je kazala samo: »Hej, Theo.«

Tobyjevu je odvjetniku trebalo tjedan dana da ponovno sastavi
papire za razvod. Promatrala sam ga s prozora stana kako nosi kuvertu
pod rukom — aura mu je bila sva splasnula i siva, a njegove oduvijek
krhke kosti sve slabije. Iz ove je udaljenosti izgledao mnogo starije od
svojih četrdeset i četiri godine. Ali izbliza, njegove su oči ostale iste.

Sjeo je za stol nasuprot Margot i stao pregledavati dokumente.
Margot je vrtjela svoj zaručnički prsten.

»Dobro, da vidimo«, kazao je Toby, pogledom zamišljeno tražeći
gdje se treba potpisati, unatoč golemom križiću kojeg je odvjetnik
nacrtao pokraj linije na koju je trebao doći Tobyjev potpis. »Aha, evo
nas.«

Margot ga je promatrala. Nije ništa govorila, ne želeći mu sve to
učiniti još težim nego što je moralo biti. Velik dio nje Tobyjevo je
oklijevanje pripisivao njegovoj nesposobnosti da se odvoji od
prošlosti. Njegov Chevrolet, njegove stare cipele, čak i knjige kakve je
pisao... sve ga je to držalo usidrenim u najsretnije godine njegova
života. Dok je razmišljala o tome, podsjetila sam je: Margot, dušice, i
ti si potpuno ista. Ni ti nisi uspjela pobjeći od prošlosti. Ne još.

Toby je pritisnuo kemijsku na praznu crtu. Jezikom je coktao po
zubima. »Hoćeš da ovo ostavimo za drugi put?« upitala je Margot.

Zurio je u zid. »Želim samo da jedna stvar bude jasna«, kazao je.
A zatim duga stanka. Svi smo znali da govori o Sonyji, ali spominjati
je sada vrijedilo je čak i manje od odrješenja koje je želio.

Napokon, Margot mu je pomogla.

»Znam da nisi spavao sa Son.«

Kemijska mu je ispala na stol: »Što?«

»Posjetila me«, objasnila je Margot nježno.

»A zašto onda...?«

265

elada8

»Ne znam, Toby. Zato me ne pitaj.«

Ustao je, gurnuo ruke u džepove i ushodao se sobom. Nakon
nekog vremena, prošaptao je ono što je bilo očito: »Trebali smo ovo
učiniti prije mnogo godina, zar ne?«

»Da. Trebali smo.«

Ponovno je pogledao u papire na stolu: »Ti se prva potpiši. Pa ću
se ja potpisati i odnijeti ih odvjetniku. I onda je riješeno.«

»U redu.« Sada je bio Margotin red. Uzela je kemijsku i zurila u
crtu na papiru koja je čekala njezin potpis. Što je, zar si mislila da će
biti lako? kazala sam.

Odložila je kemijsku. »Ovo može pričekati«, rekla je. »Haj’mo
van na ručak.«

Otišli su do restorana u East Villageu u koji su obično odlazili i
sjeli na terasu pored stola prepunog bučnih turista. Dobro mjesto za
skretanje misli s teških tema. Prilika da porazgovaraju o tome kako je
vruće, kako su se godišnja doba izmiješala, i zar nije gledala onaj
dokumentarac o globalnom zatopljenju, kako će svijet biti pod vodom
do dvadeset i drugog stoljeća? S jedne na drugu stranu stola dodavali
su se lopticom neobaveznog čavrljanja, kao karticom za besplatan
izlazak iz žaljenja. Razgovarali su o Tobyjevoj idućoj knjizi. O
njezinu odlasku kod zubara. O sličnim neutralnim temama.

Papiri za razvod bili su zaboravljeni.

James je došao po mene. Bio je mrak. Već sam čula kako ulicom
zavijaju policijske sirene. James je dahtao, širom razrogačenih očiju.
»Što se dogodilo?« upitala sam, a on je briznuo u plač.

Theo je ubio nekoga.

Mladić je uboden nožem u stražnji dio vrata, a onda pretučen tako
da se utopio u vlastitoj krvi. Negdje, tijekom premlaćivanja, Theo mu
je ispalio dva metka u nogu. »Zašto je to učinio?« vikala sam. Prije
nego što mi je James uspio odgovoriti, Theo je uletio kroz ulazna

266

elada8

vrata. Buka je istjerala Tobyja i Margot trčeći iz svojih soba.
Ugledavši Thea, oboje su odmah pomislili kako je krv koja mu je
kapala s ruku, kose i odjeće njegova. Jednim dijelom je i bila. Slomio
je nos i imao duboku ubodnu ranu u bedru. Ostatak krvi pripadao je
mrtvom dečku.

Margot je otrčala po ručnike i zavoje viknuvši Tobyju: »Pozovi
hitnu!«

Toby je prevrtao po stanu u potrazi za slušalicom bežičnog
telefona, pa napokon izvukao svoj mobitel i nazvao 911.

A onda, upravo u trenutku kada je operateru diktirao adresu, glas
s druge strane ulaznih vrata:

»Policija! Otvarajte!«
Toby je požurio otvoriti vrata i već se u idućem trenutku našao
stiješnjen uza zid, a oko zapešća su mu, jednako kao Margot i Theu,
škljocale policijske lisice, dok je Theo vrištao:
»Silovao ju je! Silovao ju je!«

267

elada8

U mojoj verziji događaja, u to sam vrijeme bila u Sydneyju. Kao
po dužnosti, obilježila sam Theov osamnaesti rođendan telefonskim
pozivom i bankovnim transferom, a onda provela dan čitajući Kitov
novi rukopis. Bila sam usred sastanka s klijentom kada me Toby
nazvao s vijestima o Theovu uhićenju. Iz nekog razloga, u glavi sam si
odvrtjela neki manje dramatičan film. Stigavši u New York nekoliko
dana kasnije, ostala sam zaprepaštena kada sam vidjela novinske
izvještaje o ubojstvu s velikom fotografijom Thea pri uhićenju
zakačenom ispod teksta. I, kao i uvijek, za sve sam krivila Tobyja.

Gaia i ja molile smo Jamesa da nam ispriča što se dogodilo.
Umjesto da nam to kaže, podigao je svoja krila iznad glave dok se u
zraku nije stvorio maleni gong vode, i u tom gongu pojavio se odraz:

Theo, na povratku s proslave svog rođendana u nekom kafiću u
centru grada, napušen i pijan. Na sebi ima prljave traperice, majicu
umrljanu krvlju i popriličnu masnicu na oku od svađe u kafiću oko
neke djevojke. Zastaje na početku neke uličice kako bi zapalio
cigaretu. Guju se glasovi. Svađa. Neka djevojka plače. Neki joj tip
prijeti i psuje. A onda šamar. Krik. Još jedan udarac, još jedna
prijetnja. Theo se uspravi, naočigled se trijezneći. Skrene u uličicu.
Vidi, veoma jasno, nekog nabildanog sportaša kako se naginje nad
djevojkom, zabijajući svoje bokove u njezine. U djeliću sekunde Theo
očito pomišlja na to da se okrene i ode. Ne želi se petljati u tuđe stvari.
A onda, jauk. Ponovno pogledavši, Theo vidi tipa kako diže šaku u
zrak i udara djevojku u lice.

»Hej!« poviče Theo.

Tip podigne glavu. Učini korak unatrag. Djevojka padne na tlo,
jecajući, i sklupča se s nogama na grudima.

»Što radiš, čovječe?« zadere se Theo, polako koračajući prema
tipu.

268

elada8

Tip — plavokos, nešto stariji od Thea, u ispranim modrim
trapericama i bijeloj jakni sveučilišta — povuče patentni zatvarač na
hlačama i čeka dok mu se Theo ne približi na svega par koraka, a onda
iz džepa izvuče pištolj. Theo digne ruke u zrak i učini korak natrag.

»Hej, hej, stani malo, čovječe, što radiš?«
Tip mu uperi pištolj u lice: »Gubi se ili ću ti prosvirati glavu.«
Theo pogleda u djevojku na tlu. Lice joj je natečeno i krvari.
Ispod stopala joj se skuplja mala lokva krvi.
»Zašto to radiš svojoj djevojci, ha?«
»Ne tiče te se«, reče tip. »A sada se lijepo okreni kao dobar
dječak, inače ćeš dobiti metak među oči.«

Theo se vrhovima prstiju zgrabi za obraze i zagleda se u djevojku:
»Ma ne, čovječe. Žao mi je.«

»Ma što ti je žao?«

Theo ga pogleda. U njegovoj glavi, slike iz vremena provedenog
u popravnom domu. Sjećanja na silovanje.

»To nije u redu«, kaže tiho. Pogleda u djevojku, koja krvari i
drhti. »To nije u redu«, ponovi. Prije nego što se tip snašao, Theo
zamahne rukom i istrgne mu pištolj iz ruku. Nacilja u tipa.

»Uza zid!« poviče. »Okreni se i nosom poljubi ciglu ili ću te
ubiti.«

Tip se samo naceri.
»Uza zid!«
Tip se nagne naprijed, lica izobličena od prijetnje. Izvuče nož iz
stražnjeg džepa i zamahne njime prema Theu.

269

elada8

Theo spusti pištolj i ispali dva metka tipu u bedro. Tip krikne i
sruši se na koljena. Theo pogleda djevojku. »Hajde, bježi odavde«,
kaže joj. Ona ustane i pobjegne.

Theo ispusti pištolj na pod. Trese se. Sagne se iznad tipa, koji mu
stenje pod nogama: »Hej, žao mi je, stari, ali nisi mi dao drugi
izbor...«

Prije nego što uspije reći išta drugo, tip mu zarije nož u bok. On
vrisne i instinktivno izvuče nož iz mesa, ali tek nakon što ga tip opali
šakom u glavu. Theo refleksno zamahne i zabije nož tipu u vrat. A
onda ga udari šakom. I ne prestane ga mlatiti sve dok netko ne pozove
policiju.

Theo je sve to ispričao policiji. Napravili su test mokraće.
Marihuana, alkohol, kokain. Drugi je tip bio čist. Kakva djevojka?
Nitko nije vidio nikakvu djevojku. Ubijeni tip je bio odlikaš sa
Sveučilišta Columbia. Theo je imao policijski dosje deblji od Biblije.

Kako sam se osjećala dok se sve to događalo? Bijes koji me gonio
naprijed otkad sam saznala što je sve Theo prošao u popravnom domu
sad se istrošio. Nedostajao mi je James. Nedostajao mi je Theo.
Gledala sam Margot kako jeca i plače poput malog djeteta i po cijele
noći hoda po stanu, i Tobyja kako se muči utješiti je i odgovoriti na
sva njezina pitanja: Jesmo li mi ovo učinili? Jesmo li mi krivi? A Toby
bi odgovorio: Samo se strpi. Pričekaj suđenje. Dobit će pravdu. Vidjet
ćeš. Vidjet ćeš.

Kit je stigao nekoliko tjedana kasnije. Bilo je nelagode između
njega i Tobyja. Prešutno je odlučeno kako bi bilo najbolje za sve da
Margot i Kit odsjednu u hotelu. Uzeli su sobu u Ritz-Carltonu, a onda
se svi zajedno našli na večeri kako bi porazgovarali o planovima.

Toby je, dobro upoznat s činjenicom da je Kit vegetarijanac,
rezervirao stol za troje u restoranu pod imenom Gurmanski hamburger
NoHou.

»Žao mi je«, šapnula je Margot Kitu, sakrivši se iza jelovnika.
Lagano je odmahnuo rukom, dajući joj znak da nije važno.

270

elada8

Bila sam napeta gledajući njih troje zajedno, poput poljskog miša
što prelazi autocestu. Ovo je bio rezultat promjena koje sam ja
pokrenula, i osjećala sam se potpuno bespomoćno, kao da promatram
vagon vlaka pun ljudi koje volim kako nekontroliranom brzinom juri
niz obronak planine.

I Margot je bila nervozna. Bila je tiha poput kapelice za vrijeme
mise, i od živaca nije bila u stanju niti jesti. Kit je osjetio njezinu
nervozu i održavao ravnotežu s njihove strane stola, smiješeći se nad
svojim tanjurem punim peciva bez hamburgera i zelene salate, time
što je bio pretjerano, čak i smiješno ljubazan prema Tobyju. Čak je i
pohvalio njegov roman, na što se Margot s nelagodom promeškoljila.
Nije shvaćala da Kit zapravo žali Tobyja. Otac u Tobyjevoj poziciji
nije zasluživao ništa drugo doli Kitovo najiskrenije sažaljenje.

»U redu, Kit, daj da prijeđemo na stvar«, kazao je Toby, nakon
što je vino rashladilo njegovu ljubomoru. Posegnuo je u aktovku koju
je držao na podu među nogama i iz nje izvukao hrpu papira.

Kit je isprepleo prste i pozorno pogledao u Tobyja.

»Margot mi kaže da si bio detektiv.« Odložio je papire na stol i
prstima kuckao po njima. »Ne vjerujem da je moj... nas sin
hladnokrvno ubio tog dečka. Vjerujem da se dogodilo silovanje, i da
negdje postoji djevojka koja bi moga sina mogla spasiti od giljotine.«

Kit je klimnuo glavom i nasmiješio se, ali nije ništa rekao.
Tobyjeve oči su se blago izbuljile. Theov problem zaokupio je svaku
misao u njegovoj glavi. Nije spavao danima. Margot se uplela.

»Mislim da je ono što ti Toby pokušava reći, Kit, to da trebamo
tvoju pomoć. Njujorška policija nije na našoj strani. Moramo provesti
vlastitu istragu kako bismo pomogli Theu.«

Kit je u tišini iskapio svoju čašu vina. Ne gledajući nikoga
određenog, rekao je: »Želim da oboje pođete kući i malo odspavate, a
mene ostavite da pregledam ove dokumente. U redu?« Nagnuo se
naprijed i pokušao izvući papire ispod Tobyjevih ruku. No, iz nekog
razloga, Toby ih je i dalje držao i prodorno zurio u Kita. »Toby?«

271

elada8

izustila je Margot, moleći ga tonom svoga glasa i gurkanjem ispod
stola da ne dopusti da se njegov bijes zbog Theove situacije pretoči na
njezinu vezu s Kitom.

Shvaćajući što se događa, Kit se nasmiješio i podigao ruke sa
stola: »Možda kasnije?«

Još kuckanja prstima. Činilo se da Toby kipi. Napokon je podigao
pogled prema Kitu. »Želim da znaš«, kazao je, uperivši prst prema
njemu, »jednom davno dao sam obećanje da je nikada neću pustiti. A
ti me sada prisiljavaš da to učinim.

Želim da to znaš.« Iskapio je čašu, uz tresak je spustio na stol i
gurnuo hrpu papira prema Kitu.

Sagnula sam se i zagrlila ga. Mislio je kako je osjećaj da ga netko
grli samo projekcija njegovih najdubljih želja i naglas je zajecao.
Pustila sam ga.

Kao da se ništa nije dogodilo, Kit je iz unutrašnjeg džepa jakne
izvukao naočale i zamišljeno stao pregledavati papire. Trenutak ili dva
kasnije, podigao je pogled, iznenađen: »Što, vas dvoje ste još tu?«

Oboje su ustali i krenuli prema izlazu. Sekundu kasnije Margot se
vratila i poljubila Kita u kosu, pa izišla iz restorana u nepreglednu noć.

Gorostasni Aboridžin s plemenskim ožiljcima koji je kucao na
vrata stanova iznad uličice potakao je mnoge, inače šutljive, stanare
zgrade da ispljunu neke pojedinosti.

»Imam ime«, izvijestio je Margot i Tobyja nekoliko večeri
kasnije. Pljesnuo je svojom bilježnicom o stol i sjeo. Margot i Toby
hitro su privukli stolice. Gaia, Adoni i ja okupili smo se oko njih.

»Koje je ime?« upitala je Margot brzo.

»Valita. To je sve što imam. Nikakve obitelji ili živuće rodbine za
koju znamo. Tinejdžerica. Ilegalna useljenica. Prostitutka. Netko ju je
vidio u blizini u ranim jutarnjim satima kad se ubojstvo dogodilo.«

272

elada8

»Imamo li adresu? Prezime?« upitao je Toby, tresući se od
uzbuđenja.

Kit je odmahnuo glavom: »Još ne, ali radim na tome.«

Adoni je, sa svojim vječito mrkim izrazom lica, pogledao u Gaiju
i mene. »Djevojka još nije spremna priznati«, kazao je. »Vidio sam
njezinog anđela.«

»Stvarno?« gotovo sam se bacila na njega preko stola. Točno u
isto vrijeme, Margot je ustala i stala nervozno koračati sobom.

»Kako ćemo nabaviti adresu? Mislim - zar ne postoji nekakva
baza podataka koju bismo mogli pretražiti? Zar se ne bismo s ovim
imenom trebali obratiti policiji?«

Kit je odmahnuo glavom.

»Zašto ne?« upitala sam Adonija, i — opet - moj je glas odjeknuo
zajedno s Margotinim koja je Kitu postavljala isto pitanje.

Kit je prvi progovorio: »Ovo ostaje među nama dok ne sakupimo
još informacija. Saznaju li da sami njuškamo uokolo, prišit će nam
takvu pratnju da će bilo kakva privatna istraga biti praktički
nemoguća. Vjerujte mi.«

Napokon, Toby je progovorio: »Slažem se s Margot. Radije bih o
ovome obavijestio policiju.«

Kit je pogledao u Margot. Prekrižila je ruke i namrštila se.

»U pravu je«, kazao je Adoni Jamesu, Gaiji i meni. »Veoma
moćan demon radi zajedno s timom zaduženim za Theov slučaj.
Trebamo ovo zasad zadržati među nama.«

Prišla sam Margot. S golemim oklijevanjem, rekla sam joj da
vjeruje Kitu. Kada sam doprla do nje, briznula je u plač. Toby se
trznuo pored nje, instinktivno je krenuvši zagrliti, no onda se
zaustavio. Kit je ustao, dobacio Tobyju pogled, i krenuo prema
Margot. Privio je njezinu glavu na svoje rame i tapšao je po leđima.

273

elada8

Margot je pogledom okrznula Tobyja. On je gurnuo ruke u džepove i
gledao van u sunce koje je zalazilo.

A onda, dens ex machina.

Toby, Kit i Margot sjedili su na terasi nekog kafića u blizini
Washington Parka. Iznenada, Adoni je pojurio preko ceste prema
nekom anđelu u crvenoj haljini, a onda hitro domahnuo Gaiji i meni
da mu se pridružimo. Anđeo je bila starija žena iz Ekvadora. Bila je
uznemirena, premda je očito osjećala olakšanje što nas vidi.

»Ovo je Tygren«, kazao je Adoni.

Tygren se okrenula prema nama: »Bila sam ondje kad se sve to
dogodilo. Vjerujte mi, dajem sve od sebe da nagovorim Valitu da ode
na policiju, ali možda će proći još neko vrijeme prije nego što
uspijem. Ne znam hoće li tada biti prekasno.«

»A gdje je ona?« upitala sam.

»Pogledaj tamo«, kazala je, pokazujući prstom prema sitnoj figuri
s kapuljačom koja je sjedila na klupi u parku iza malene živice. »Ono
je Valita«, rekla je. Zaškiljila sam kako bih je bolje vidjela. Pušila je.
Ruka joj je drhtala sa svakim dimom koji bi povukla.

»A zbog čega nije otišla na policiju?« upitala je Gaia brzo.

»Možeš li je nagovoriti?« rekla sam, prekidajući Gaiju. »Nemamo
mnogo vremena.«

Tygren je podigla obje ruke u zrak. »Pokušavam«, odvratila je.
»Ali ona i mladić koji je ubijen imaju neku prošlost koju ona prvo
mora preboljeti. Njezina obitelj samo što nije deportirana. I trudna je.«

Ponovno sam pogledala prema Valiti. Zagledavši se malo bolje,
vidjela sam sjenke koje su kovitlale oko nje, ponekad se sudarajući,
povremeno prodirući u nju. A onda, duboko u njezinoj maternici,
sićušno svjetlo djeteta. Popušila je cigaretu do kraja i nogom zgnječila
opušak, a onda obavila ruke oko sebe, povlačeći se još dublje u svoju
jaknu. Izgledala je kao da želi samo nestati.

274

elada8

Adoni je primio Tygren za obje ruke i rekao nešto na
kečuanskom. Tygren se nasmiješila i klimnula glavom.

Valita je iznenada ustala i zaputila se u suprotnom smjeru.

»Moram ići!« kazala je Tygren. »Vidjet ćemo se opet, obećajem.«

»Kako ćemo te naći?« viknula sam za njom.

Ali u idućoj sekundi već je nestala.

Od tog trenutka nadalje, dok su Toby, Kit i Margot provodili dan
za danom slijedeći tragove koji su redovito vodili u slijepe ulice, Gaia,
Adoni i ja smo stražarili, čekajući trenutak kada ćemo ponovno
ugledati Tygren.

Božić je došao i prošao bez slavlja. Naposljetku, unatoč našim
uvjeravanjima, Margot i Toby napokon su nagovorili Kita da
proslijede ime ‘Valita’ istražitelju zaduženom za slučaj. Kao što je Kit
i predvidio, istražitelj nije bio zainteresiran. Nije bilo dokaza, nije bilo
iskaza svjedoka. Saslušanja uoči suđenja prenapuhala su izjavu koju je
Theo u nekom trenutku promrmljao, ustvrdivši kako nije siguran
kome je nož pripadao. Mogao je biti i njegov. Tužitelj je jedva
dočekao te riječi. Pronašli su slične noževe ispod njegovog kreveta.
Istražitelji su odbacili mogućnost postojanja bilo kakve djevojke kada
je izvještaj forenzičara potvrdio pronalazak samo dvije vrste krvi na
mjestu zločina — zanemarujući činjenicu da je kasnije te noći padala
kiša - a zahvaljujući Grogom, optužbe iznesene tijekom saslušanja
samo su izazivale Theov bijes, do te mjere da je mnogo više ostavljao
dojam agresivnog huligana negoli nedužne žrtve.

Gaia, Adoni i ja napeto smo iščekivali Tygren, ali od nje nije bilo
ni traga. Pretpostavljali smo da se Valita možda odselila nekamo, ili
sasvim napustila zemlju. Dio mene nije ju ni krivio. A drugi dio
čeznuo je vidjeti Thea i Jamesa, čak i ako je to moralo biti zadnji put,
samo da im kažem da ih volim.

Jedne noći prevalila sam put do otoka Rikers, probijajući se kroz
more demona kako bih našla Thea sklupčanog u skučenoj, prljavoj

275

elada8

prostoriji, odjednom tako malenog i stisnutog težinom svoga
okruženja. Zatvorenik u jednoj od susjednih ćelija izvikivao je neko
žensko ime i prijetio da će si prerezati žile. Kroz cijeli zatvorski blok u
ćelijama sam, poput paralelnih svjetova, vidjela zločine počinjene od
strane njihovih stanara, kao kakve duhovne značke njihovih grijeha, i
vidjela sam i njihove demone, koji su redom izgledali točno kao i
Grogor kad sam ga prvi put susrela: poput čudovišnih zvijeri, odlučnih
da me unište. Ali, i anđeli su bili tu. Većina od njih muškarci, neki
blage žene majčinskog izgleda, bdjeli su nad zatvorenicima od čijih
mi se zločina dizao želudac. Unatoč svim užasima njihovih zločina,
njihovi su anđeli još uvijek bili puni ljubavi. Još uvijek brižni.

Odjednom sam postala svjesna činjenice da nemam pojma tko je
ili što James bio tijekom svog smrtnog života, no kad sam ga zatekla
uz Thea, bila sam sigurna u jedno: taj je mladić, isti onaj na kojeg sam
se pri našem prvom susretu onako prezirno obrecnula, bio žilav. U
Theovoj ćeliji nalazila su se četiri demona koji su, poput kakvih
gorostasnih ragbijaša, prijeteći nadvisivali Jamesovu tanašnu pojavu.
Ali kukavički su se stisnuli u kut, usuđujući se samo povremeno iz
prikrajka bocnuti Thea. Činilo se kao da je James taj koji ima nadmoć.

»Što ti radiš ovdje?« kazao je James kad sam se pojavila. Theovi
demoni istoga trenutka su ustali u namjeri da se okome na mene.
Prostrijelio ih je pogledom.

Čvrsto sam ga zagrlila, pa pogledala u Thea, koji se osvrtao oko
sebe. »Je li netko ovdje?«

Pogledala sam u Jamesa: »On me osjeća?«

James je klimnuo glavom: »Najvjerojatnije, neću ti lagati, nije mu
bilo lako ovdje. Ali mislim da sam ga dosad uspio poštedjeti onog
najgoreg. Dobro u svemu ovome je to što je napokon shvatio i naučio
biti zahvalan na tome kako mu je dobro bilo prije. Mislio je za sebe da
je jak, sve dok nisu zaključali ta vrata. Sada sastavlja dug popis stvari
koje planira učiniti kad iziđe odavde.«

»Znači da nije izgubio nadu?«

276

elada8

James je odmahnuo glavom: »Ne može si dopustiti da je izgubi.
Kad vidi sve te druge tipove ovdje... a, što da ti kažem, osim da je
zbog toga još odlučniji domoći se slobode.«

I tako sam ih ostavila, da se drže kao i dotad u jednom od
najmračnijih mjesta na Zemlji, kao dvije svijeće u oluji, i usudila sam
se vjerovati da će se, nekako, ipak izvući odatle.

Nedugo kasnije, Kit je, na Margotino inzistiranje, otišao. Morao
je nastaviti turneju predstavljanja svoje knjige, a novca je već
ponestajalo. Razgovora o njihovom vjenčanju, na moje zadovoljstvo,
gotovo da više nije ni bilo. Gledao je Margot kako ponovno pronalazi
svoje mjesto u New Yorku i uključuje se u život kojemu Kit nije
pripadao. U apartmanu koji su uzeli u Ritz-Carltonu počeo je spavati
na kauču. Margot se, tvrdoglavo, pravila da ne primjećuje.

Čekao ju je kad se jedne večeri vratila iz Tobyjeva stana. Znala
sam da su razgovarali samo o tome što će se dogoditi s Theom u
slučaju da prizna krivnju i da atmosfera nije bila ništa romantičnija od
večere u mrtvačnici, ali Kit je zamišljao nešto drugo. Bio je
ljubomoran. A ljubomora mu je oduzimala dostojanstvo.

»Izgleda da si se poprilično udomaćila kod Tobyja«, dočekao ju je
Kitov glas iz kuta sobe čim je ušla. Malo se prenula.

»Ma daj, Kit, ostavi me na miru«, odvratila je. »Toby je Theov
otac, kako bih se trebala ponašati? Uopće ne razgovarati s njim dok
nam sina osuđuju za ubojstvo?«

Kit je slegnuo ramenima: »Ili bi jednostavno trebala spavati s
njim.«

Samo ga je pogledala, kipteći od bijesa.

Kit je njezinu šutnju protumačio kao priznanje krivnje.

Uzdahnula sam. »Reci mu da se ništa nije dogodilo«, kazala sam
Adoniju. Klimnuo je glavom i šapnuo nešto Kitu u uho.

Kit je ustao i polako krenuo prema njoj.

277

elada8

»Zar me više ne voliš?« kazao je. Protrnula sam čuvši bol u
njegovu glasu. »Slušaj«, rekla je nakon stanke. »Ovo je stvarno loše
razdoblje za sve nas. Vrati se natrag u Sydney, završi svoju turneju, a
ja ću doći za tobom za nekoliko tjedana.«

Sada je stajao blizu nje, s rukama obješenim uz tijelo. »Zar me
više ne voliš?« ponovio je.

Gledala sam vrtlog pitanja i odgovora u njezinoj glavi. Volim li
ga? Ne. Da. Više ne znam. Želim Tobyja. Ne, ne želim. Ustvari, želim.
Ne želim biti sama. Tako me strah.

Briznula je u plač. Goleme suze, koje su se odavna skupljale,
prštale su joj na dlan, pa zatim na Kitove grudi nakon što ju je
privukao u zagrljaj.

Nakon nekog vremena, zakoračila je unatrag i obrisala ih.

»Obećaj mi da ćeš doći kući«, kazao je Kit blago.

Podigla je pogled prema njemu. »Obećajem ti da ću doći kući«,
rekla je. On se sagnuo i poljubio je u čelo. I kroz nekoliko minuta već
je otišao.

Trebala sam biti sretna. No, umjesto toga, dok sam gledala
Margot kako prazni ormarić s pićem i provodi besanu noć natopljenu
suzama i vinom, počela sam sumnjati u sve. Više nisam znala što je
najbolje za nju. Pa sam se molila.

Idućeg dana, slijedila sam je na putu u Tobyjev stan, na oprezu
neću li negdje slučajno ugledati Tygren. Pokucala je na Tobyjeva
vrata, ali već su bila otvorena. Očekivao ju je.

Našla ga je kako stoji pored prozora, spreman poletjeti dolje i
zaustaviti svaku djevojku koja je nalikovala Theovu opisu Valite.
Tolike je dane proveo ovako, umotan u svoj stari vuneni džemper,
zaboravljajući jesti i piti, zureći van očima koje su polako upadale u
duplje. I dok ga je promatrala, u glavi joj je bljesnulo sjećanje na onu
noć na Hudsonu, na onih nekoliko sekundi koje je provela sjedeći

278

elada8

sama u čamcu, čekajući Tobyja da izroni. Isto je činila i sad. I bila je
jednako zabrinuta i, na vlastito zaprepaštenje, jednako zaljubljena.

»Vraćam se u Sydney«, kazala je.

Okrenuo se i pogledao je, očima koje su boljele od nedostatka
sna. U glavi je prebirao po lepezi mogućih zaprepaštenih odgovora.
Naposljetku je izustio tek: »Zašto?«

Uzdahnula je: »Moram nastaviti sa životom, Toby. Vratit ću se
uskoro. Ali moram... ovdje nema ničeg za mene, razumiješ?«

Klimnuo je glavom.

Ona se slabašno nasmiješila i okrenula se u namjeri da ode.

»Zar nećeš potpisati papire?«

Zastala je kao ukopana: »Zaboravila sam. Sad ću ih potpisati.«

Zaputila se do stola i sjela. Toby je izvukao papire iz kuhinjske
ladice i stavio ih na stol ispred nje.

»Imaš li kemijsku?«

Pronašao je neku i pružio joj je.

»Hvala.« Bezizražajno je zurila u stranicu.

Polako, veoma polako, Toby je položio svoju ruku na njezinu.
Podigla je pogled prema njemu: »Toby?«

Nije ju puštao. Umjesto toga, nježno ju je povukao na noge i
naslonio joj ruku na struk. Pogledala ga je u od, u to prezimjelo lišće.
Prošlo je dugo, dugo vremena otkad su posljednji put bili ovako blizu
jedno drugom. A onda se nagnuo i poljubio je. Najnježniji i
najiskreniji poljubac u njezinu životu.

Odgurnula ga je. Nagnuo se ponovno.

Ovaj put nije ništa poduzela.

279

elada8

U ovom bih trenutku trebala spomenuti da se moj veliki plan da
pomirim Margot i Tobyja gotovo rasplinuo u svoj zbunjenosti i krivnji
koju sam osjećala vidjevši kako se njezina veza s Kitom, koja se dugo
činila tako obećavajućom, naposljetku raspada. Kunem se, nisam
imala veze s tim. Nisam je ja uništila. Čak sam se zaklela da ću se
držati po strani i pustiti je da sama odluči.

U ovom mi je prijelomnom trenutku trebala golema doza
samokontrole da se ponovno ne upletem i prevagnem igru u svoju
korist.

Stavila je ruke na Tobyjeve grudi i odmaknula se.
»Što radiš, Toby?«
Pažljivo ju je pogledao i nasmiješio se: »Opraštam se.« Zakoračio
je unatrag, uzeo kemijsku sa stola i pružio joj je: »Upravo si se
spremala potpisati.«

Pogledala je u kemijsku, pa pogledom ponovno okrznula Tobyja.
I u tom trenutku više nije vidjela Tobyja koji je prošao križni put
njihova braka i suđenja njihovu sinu. Vidjela je istog onog Tobyja koji
je izronio iz Hudsona prije dvadeset godina. Tobyja za kojeg je mislila
da se utopio, Tobyja kojeg nikada, nikada nije željela izgubiti.

»Moram razmisliti«, odložila je olovku i uputila se prema izlazu.
»Ne čini to, Margot«, doviknuo je za njom. »Ne ostavljaj me bez
odgovora dok ti lepršaš na drugu stranu planeta.«
Okrenula se u hodniku: »Let mi je sutra. Idem natrag u hotel.«
»Znači - to je to?« rekao je Toby ljutito. »Nećeš čak niti potpisati
papire za razvod?«

280

elada8

Stanka. A onda je došetala do njega, uzela papire i kemijsku iz
njegove ruke i našvrljala svoje ime na crtu.

Pružila mu je papire bez riječi.

Vrativši se u hotel, pripremila je kupku i dugo ležala u kadi. U
mislima je stalno iznova vrtjela njihov poljubac, i isprva je, lebdeći
iznad njezine glave, izgledao poput horor filma, zatim poput
komedije, dok na kraju nije zaronila dublje u vodu i dopustila mu da
se odvrti onako kako se dogodio. Onako kako ga je osjetila. Kao dom.
Kao mir.

Poziv s recepcije natjerao ju je da poskoči iz kade. Imala je posjet,
kazao je recepcionar. Gospodin Toby Poslusny. Može li doći gore?
Oklijevala je. Da, rekla sam joj, a srce mi je uzbuđeno lupalo. U redu,
kazala je.

Imala sam osjećaj kao da gledam izbačene scene nekog filma.
Prisjetila sam se ovog razdoblja vlastita života, kada sam sama odsjela
u hotelu tijekom saslušanja uoči suđenja, povremeno se prisiljavajući
otrpjeti ogorčene sastanke s Tobyjem oko vremena za posjete Theu ili
datuma idućeg saslušanja. Sada mi je sve bilo tako novo i nisam imala
pojma što će se dogoditi.

A onda sam pomislila na svoju smrt. Oduvijek mi je bila tako
mutna u sjećanju, takav iznenadan događaj. Da mi prislonite pištolj na
glavu i upitate me kakva je smrt, morala bih reći da povučete okidač.
Nisam imala pojma. Istrgnuta sam s ovog svijeta brže nego što ti
džepar na Manhattanu istrgne torbicu. U jednom trenutku nalazila sam
se u hotelskoj sobi, u idućem sam stajala nad svojim mrtvim tijelom, a
djelić sekunde kasnije već sam upoznavala Nan u zagrobnom životu.

Margot se zamotala bijelim kućnim ogrtačem i otvorila vrata.
Toby je na trenutak samo stajao na vratima, mršteći se, dok ga
napokon nije pozvala da uđe.

»Zašto si došao, Toby?«

»Zato što si nešto zaboravila.«

281

elada8

»Zar jesam?«

»Aha.«

Zurila je u njega, a onda ljutito bacila ruku u zrak: »Što sam
zaboravila?«

Otrpio je njezin pogled. »Zaboravila si da imaš muža. I dom. O
da, i sina.«

»Toby...« srušila se na krevet.

Kleknuo je ispred nje i prislonio joj dlanove na lice: »Ako mi
kažeš da prestanem, prestat ću. Obećajem.«

Poljubio ju je. Nije mu rekla da prestane.

Nisam poskočila od radosti zbog toga što joj je rekao ‘Volim te’,
ni zbog njezinog ‘I ja tebe’, pa čak ni zbog toga što su vodili ljubav.
Razlog je bio to što su, nakon dugih sati šaputanja na jastucima o
prošlosti, pa onda i o budućnosti, uz zaglušujuću buku iz parka i
blještava svjetla proslave Kineske nove godine, odlučili pokušati
ponovno.

I dok je iznad grada odjekivala glazba i zvuci pucnjave, dok je
Margotina aura gorjela zlatnim sjajem, a svjetlo oko njezina srca živo
pulsiralo, Gaia i ja smo se grlile, a ja sam plakala i molila je da mi
kaže da ne sanjam. Da se sve to stvarno događa.

Dugo su ostali zagrljeni u krevetu, ispreplićući prste isto kao što
su to činili i prije toliko godina u Tobyjevu jadnom tavanskom stanu u
West Villageu.

»Koliko je sati?« Toby se nagnuo preko Margot kako bi pogledao
na sat.

»Jedanaest. Zašto?«

Skočio je na noge i nabacio košulju.

282

elada8

»Kamo ideš?« upitala je, uspravljajući se u krevetu. »Reci mi da
ne ideš kući?«

»Idem kući.« Hitro se sagnuo naprijed i poljubio je u čelo: »Ali
brzo se vraćam.«

»A zbog čega ideš kući?«

»Idem po mobitel«, kazao je. »Što ako me netko od istražitelja
nazove u vezi Thea? Ne mogu me dobiti dok sam ovdje.«

Toby ju je pogledao u krevetu, sklupčanu oko jastuka. Nasmiješio
se. »Neću dugo.« A onda je načas oklijevao, pa je još jednom
pogledao, ovaj put veoma ozbiljno. Prvi put nakon dugo, dugo godina
vidjela sam kako se oko njega stvara led. Njegov strah.

»Čekat ćeš me, zar ne?«

Margot se nasmijala: »Tobes, pa kamo bih mogla otići?« I dalje je
zurio. »Da«, kazala je. »Čekat ću te.«

Čuvši to, otišao je.

Evo zbog čega se ne sjećam kako sam umrla, pomislila sam. Zbog
toga što se negdje pred kraj moga života cesta račvala. I dok sam ja
izabrala jedan put, Margot je sada krenula drugim. Na neki način, ova
su dva puta imala vezu koju nisam vidjela. Negdje su se ispreplitali,
kako bi me doveli mome kraju. A sada kada sam vidjela kamo bi ovaj
put mogao voditi, u novi život s Tobyjem, u brak koji bi ovoga puta
stvarno mogao uspjeti, nisam željela da mu dođe kraj.

I tako, kad su mi kroz krila počele stizati poruke Pusti, pusti,
nisam mogla.

Kucanje na vratima. Poskočila sam. »Posluga, gospođo«, rekao je
glas s druge strane vrata. Kada je Margot otvorila vrata, bila sam
spremna na sve. Mladić koji je stajao pred njom s poslužavnikom
hrane samo ju je pogledao, a zatim odložio poslužavnik na krevet i
izišao ne očekujući napojnicu.

283

elada8

Gledala sam kako Margot uskače pod tuš, a onda pregledala
hodnik u potrazi za demonima. Grogor je odnekud vrebao. Osjećala
sam to.

Vrativši se u stan, Toby je pronašao ceduljicu koju je netko
gurnuo ispod vrata. Zamalo mu je promakla. Nakon što je iz kuhinjske
ladice iskopao mobitel i punjač, a onda se malo potapšao po obrazima
losionom za poslije brijanja i provjerio zube, zgrabio je nešto čiste
odjeće i zaputio se natrag k Margot. No, onda ju je ugledao.

Bijela omotnica. Bez imena i adrese. Poderao ju je i iz nje
izvukao bijeli, zgužvani komad papira, ispisan djetinjim rukopisom.
Na papiru je pisalo:

Gospodine,

pišem da vam kažem žao mi je zbog vašeg sina. Ja sam djevojka
za koju je govorio novinama. Zbog razloga što sad ne mogu objasniti
ne želim da se zna moj identitet. Opet ću se javit pa možemo popričati
o ovome, ja ne želim da nevin čovjek završi u zatvor.

Ono što vaš sin govori je istina.

V

Toby je izjurio na hodnik. Stara gospođa O’Connor iz stana preko
puta upravo se vraćala iz svoje noćne šetnje. Toby ju je zgrabio kao da
je opsjednut.

»Gđo O’Connor, jeste li vidjeli ikoga da mi dolazi na vrata
večeras?«

Zurila je u njega: »Ovaj, ne, dušo, mislim da nisam...«

Pojurio je prema još jednim vratima i silovito zalupao. Nakon
nekoliko minuta vrata su se otvorila. Unutra je treštala glazba. Na
pragu je stajao neki pijani mladi Kinez. »Sretna Nova godina, stari!«

284

elada8

Nema smisla niti pitati. Toby je otrčao natrag u stan. Drhtavim
rukama je zgrabio pismo i pročitao ga još nekoliko puta. A onda je
nazvao 911 i molio Boga da Margot održi riječ. Da ga čeka.

A to je i činila. Pojela je komad patke s preljevom od marelice na
smeđoj riži i popila pola koktela, jednog od specijaliteta kuće.
Razmišljala je o tome što će sljedeće učiniti. Razmišljala je o tome što
je htjela da se sljedeće dogodi. I vratila se u onaj svoj davni san:
kućicu u cvijeću. U njoj Toby, piše. Theo, slobodan čovjek.

Možda taj san ipak nije bio nedostižan.

A ja više nisam znala što da učinim, jer sam je gledala kako
ponovno sanja i zaljubljuje se, gledala kako njezino tijelo ponovno
blista sjajem nade, a svjetlo oko njezina srca, koje je sve ove godine
spavalo, sada pulsira i širi se iz nje poput bijele, zasljepljujuće
mjesečine. No, poruke koje su mi stizale, govorile su: Pusti, pusti, i
bila sam izbezumljena od panike jer sam se sjetila onoga što sam
vidjela neposredno nakon svoje smrti: vlastito tijelo, kako leži na
ovom krevetu, na ovim plahtama, licem prema dolje u vlastitoj krvi.

Ne puštaj nikoga unutra, govorila sam joj. Je li me Toby ubio,
pomislila sam. Je li to bio Toby? Ili Kit? Valita? Sonya? Pjevala sam
Pjesmu duša. Bježi odavde! Bježi! govorila sam joj. Tko god da je
trebao ući kroz ta vrata, ubit će je, bila sam sigurna u to. Naposljetku
sam joj rekla da pođe gledati proslavu kroz prozor. Kineska nova
godina. Godina zmije. Pogledaj, imaju platforme u obliku zmije. I
vatromet. Ustvari, pođi dolje i pogledaj. Prošvrljaj malo.

Podigla je čašu s posljednjim gutljajem vina i prišla prozoru,
gledajući dolje u park. Točno ispod nalazila se skupina ljudi. Parkom
je vijugala parada. Nebom su zviždali vatrometi, prikrivajući zvuke
povremenih slavljeničkih pucnjeva. Otvorila je prozor i načas se
okrenula pogledati na sat pokraj kreveta. Bila je skoro ponoć. O, Toby,
pomislila je. Zašto nisi mogao stići na vrijeme da ovo vidiš? A ja sam
joj rekla, Zaključaj vrata. Ali samo se nasmijala i kao rukom izbrisala
tu misao iz glave.

A onda, ponoć.

285

elada8

Zvuk otkucaja sata odzvanja iz zvučnika u parku. Jedan.. . Margot
nasloni dlanove na prozorsku dasku, gledajući dolje. Dva... Na
drugom kraju grada, Toby je odustao od čekanja na taksi i trči prema
hotelu. Tri... Pogledam u plavi kamen oko svog vrata. Sto su ono rekli
da sam imala na sebi kada su pronašli moje tijelo? Kašmirski safir?
Četiri... Margot uzima Tobyjevu jaknu i prebacuje je preko ramena da
je zaštiti od hladnoće. Pet... U parku ispod, netko slaveći ispaljuje
hitac u nebo. Šest... Vidim ga. Vidim metak kako luta kroz tamu.
Vidim ga kao što vidite novčić koji vam netko dobaci, ili loptu nakon
što je udari reket. Vidim kamo leti, točno prema prozoru. I znam, u
tom trenutku znam: Mogu ga dohvatiti. Mogu ga zaustaviti. A onda,
poruka u mojim krilima: Pusti. Sedam... Zašto? upitam naglas.
Osam... Pusti. Devet... Toby stiže u predvorje hotela. Nestrpljivo
udara po gumbu dizala. Deset... Zatvorim oči. Jedanaest... Metak
pogađa svoj cilj, točno u blizini Margotina srca. Dvanaest... Ona pada
unatrag, na trenutak hvatajući zrak, gledajući me ravno u oči dok se
naginjem nad njom, držeći je u naručju, plačući i govoreći joj: U redu
je, u redu je, sada je gotovo. Gotovo je. A onda me pogleda i ispruži
ruku prema meni. Čvrsto je stisnem.

Jedno smo.

286

elada8

Postoji određena bliskost i intima u ulozi anđela koja je
svojstvena samo svetima. Dok sam pripadala ljudskom rodu, ne bih
bila u stanju vidjeti dalje od svojih anđeoskih obveza i dužnosti, a da
ne osjetim nelagodu zbog činjenice koliko je sve to voajerski
djelovalo i kakvo je narušavanje privatnosti uključivalo. Tek kao
anđeo bila sam u stanju vidjeti koliko je zapravo ovakva vrsta zaštite
suosjećajna, i koliko je brižna ovakva pratnja. Tek kao anđeo bila sam
u stanju doživjeti smrt onakvom kakva zaista jest.

Ustala sam i gledala u Margotino tijelo na tlu, ponovno
proživljavajući sve što sam osjećala prvi put, neposredno nakon svoje
smrti. Šok zbog pogleda na samu sebe bez pulsa. Užasan strah od toga
što ovo znači. Samo što sam to ovaj put prihvaćala. Nisam ispružila
ruku kako bi joj dotakla obraz zato što je ona bila ja — učinila sam to
kako bih potvrdila pomisao koja me obuzela: da sam stigla na kraj
ceste smrtnosti. I da ostavljam Margot za sobom.

Nan se pojavila netom prije no što je stigao Toby. Čin milosti,
pretpostavljam. Ne bih se mogla nositi s tim da sam ga vidjela kako
teturajući ulazi u sobu, rumena lica i sav zadihan, samo kako bi ondje
pronašao tijelo. Bilo je dovoljno grozno samo to zamišljati. Nan mi je
kazala da je slijedim, i to brzo. Pogleda zamagljena od suza, nagnula
sam se prema Tobyjevoj jakni prebačenoj preko stolca i udahnula
njezin miris. Osjećala sam neizrecivu potrebu da nešto ostavim za
sobom, poruku možda, bilo kakav znak da ću ga, premda ga
najvjerojatnije više nikada neću vidjeti, zauvijek voljeti. Ali nisam
mogla učiniti ništa osim polako slijediti Nan u noć.

Ponovno sam se našla u mračnoj, vlažnoj tišini Theove zatvorske
ćelije, točno pored njega koji je prekriženih nogu sjedio na podu i
crtao. Nježno je pjevušio sebi u bradu, neku melodiju koja je zvučala
jako slično Pjesmi duša. James je stajao pokraj prozora obasjanog
mjesečinom. Brzo mi je prišao i čvrsto me zagrlio.

287

elada8

»Imam vijesti«, kazao je, stišćući me za ruke. »Tygren me
posjetila. Uvjerena je da može nagovoriti Valitu da napokon
progovori.«

Zatvorila sam oči i uzdahnula od olakšanja. »To je divno«,
odvratila sam. A onda sam zaplakala.

»Što ti je?« upitao me James. Pogledala sam u Thea. Nisam znala
kada ću ga opet vidjeti, i hoću li ga više ikada vidjeti. Pokušala sam to
objasniti Jamesu, ali iz mojih usta izlazili su samo nerazgovjetni
jecaji, pa se okrenuo prema Nan tražeći objašnjenje. Samo je zatresla
glavom, kao da želi reći kako nije na njoj da objašnjava. Čučnula sam,
pružila ruke prema Theu i zagrlila ga. Načas je podigao pogled,
svjestan da se zrak oko njega odjednom čini drukčijim. A potom se
vratio crtanju. Prekrivao je popločani pod krokodilima od krede.

»Moramo poći«, požurivala me Nan.

James je odvratio pogled od Nan i pogledao u mene: »Kamo
idete?«

»Margot je mrtva«, odvratila sam, otirući suze i duboko dišući.
»Došla sam se pozdraviti s tobom i Theom.« Željela sam reći mnogo
više. »Želim da znaš kako ne postoji baš nitko na ovome svijetu kome
bih radije povjerila brigu o njemu.« Nasmiješila sam se i okrenula,
spremajući se otići.

»Pričekaj.« James je zakoračio prema meni s ozbiljnim izrazom
na licu: »Samo... pričekaj malo, Ruth.« Na trenutak je pogledao u
Nan. »Ovo je važno. Samo još sekundu.« Uzeo me za obje ruke i
značajno se zagledao u mene: »Znaš, nikada me nisi pitala tko sam bio
prije, zašto sam baš ja Theov anđeo.«

Zbunjeno sam ga pogledala: »Pa tko si bio?«

Na trenutak je zadržao moj pogled. »Ja sam bio dijamant koji nisi
mogla spasiti«, kazao je. »Ja sam tvoj sin.«

Učinila sam korak unatrag i nakratko pogledala u Thea. I tada
sam vidjela sličnosti među njima, koje su mi odjednom postale očite

288

elada8

poput otkrivenih istina: prkosnu vilicu, četvrtaste, krupne dlanove. I
sjetila sam se kako sam promatrala bebu u Margotinoj utrobi, Sethovu
bebu, i onog osjećaja kad sam je izgubila, zbunjenosti i neznanja što
sam uopće izgubila. I toga kako sam se na svaki njegov neproslavljeni
rođendan pitala kako bi moj život izgledao da je to dijete preživjelo.

A sad sam ga upoznala.

»Nemamo mnogo vremena«, začula sam Nanino upozorenje iza
leđa.

Ponovno sam prišla Jamesu i čvrsto ga zagrlila: »Zašto mi nisi
rekao ranije?«

»Zar bi to uopće išta promijenilo? Svejedno smo obitelj.«

Okrenuo se prema Theu: »Jednoga dana, srest ćemo se kao
braća.«

Pogledala sam u obojicu, čovjeka i anđela. Moje sinove.

Poljubila sam Jamesa u obraz i, prije nego što sam stigla ponovno
zaustiti, više ga nije bilo.

Nan i ja stigle smo u dolinu s jezerom, istu onu gdje smo se prvi
put srele. Imala sam čudan osjećaj simetrije. Gotovo da sam očekivala
da me ponovno gurne u jezero i pošalje natrag na Zemlju po treći put.
Sklopila sam oči i osjećala kako me visoka trava miluje po prstima,
ćutila vlažnu zemlju pod svojim stopalima. Spremala sam se za ono
što me čekalo. U daljini sam opet vidjela cestu koja je vijugala među
zelenim brežuljcima, i srce mi je potonulo. Bila sam sigurna da znam
kamo vodi. »Idem li sada u Pakao?« upitala sam drhtavim glasom.

Ona je zastala i zagledala se u mene.

Prošlo je nekoliko minuta. »Nan?«

Napokon je progovorila: »Sada moraš predati svoj dnevnik Bogu,
Ruth.«

289

elada8

Uzela me za ruku i povela prema jezeru. »Ne«, pobunila sam se
kada smo stigle do ruba vode. »Ne vraćam se unutra. Nikako.«

Nije se obazirala na mene. »Položi svoj dnevnik na vodu. Predaj
ga Bogu. Sada je njegov.«

»Kako da to učinim?«

»Pa, znam da ti se to neće svidjeti, ali, ustvari, moraš ući u vodu.
Nećeš se utopiti, obećajem.«

Zakoračila sam u vodu, čvrsto stiskajući njezine ruke. Istog
trenutka, voda koja je izvirala iz mojih leđa odvezala se poput dviju
vrpca i, odvojivši se od moje kože, stala polako otjecati pod
namreškanu površinu zelenog jezera. A na toj namreškanoj površini,
odjednom su se stali izmjenjivati prizori Margot, prizori Tobyja i
Thea, prizori svega što sam vidjela i čula, dotakla i osjetila. Svega od
čega sam strahovala, svega što sam voljela, svega u što sam vjerovala.
I sve je to odnosila voda. Kao neku knjigu na putu sve do prijestolja
Božjeg.

»I, što sad?« upitala sam. »Je li Pakao na drugom kraju one ceste
gore?«

Još uvijek smo stajale u jezeru. »Sjećaš li se što se dogodilo
onoga dana kad si spriječila automobilsku nesreću?« kazala je.

»Zaustavila sam je.«

»A kako si to učinila?«

»Mislim da je imalo neke veze s vjerovanjem.«

»I što se onda dogodilo?«

»Moje tijelo se promijenilo.«

Primaknula se bliže, a haljina joj se poput lepeze širila kroz vodu.
»Postala si Serafin. Najviši anđeoski red, vojska svjetlosti koja stoji
između raja i pakla, mač u ruci Božjoj.«

290

elada8

»Što?«

»Mač u ruci Božjoj«, ponovila je veoma polako. »Živi mač. Koji
dijeli svjetlo od tame. I upravo zato si morala proživjeti najmučnija
iskustva. Možeš postati Serafin samo ako prođeš kroz vatru
pročišćenja. Jedino pateći, onako kako samo onaj tko se vratio kao
vlastiti anđeo čuvar može patiti.«

Osjetila sam kako se raspliću čvorovi negdje tako duboko u mojoj
nutrini da sam se na trenutak nagnula naprijed, odjednom se osjećajući
oslobođenom poput šarenog zmaja kojeg snažni vjetar vuče u nebeske
visine. Nan je pričekala da se uspravim te je nastavila.

»Kada si se vratila kao anđeo, tvoja je sadašnjost ujedno bila i
tvoja prošlost, i kao takva imala si mogućnost donositi odluke koje će
istodobno utjecati i na tvoj smrtni i besmrtni put. Upravo su te odluke
odredile kamo će te tvoja duhovna sudbina odvesti. Sve što si
proživjela, proživjela si zbog ovoga.«

»Ali što je s Grogorom?« upitala sam tiho. »I mojom nagodbom s
njim? Mislila sam da idem u Pakao.«

»To bi se možda i dogodilo da su tvoji razlozi bili isključivo
sebični. Ali ti si odlučila žrtvovati vlastitu sreću kako bi postigla
Theovu. Bog je već tada znao da ćeš jednoga dana postati jedan od
Njegovih najboljih anđela. Ali prvo si morala naučiti vjerovati.«

Držala sam se za nju, a onda se, isto kao i prije toliko godina,
sagnula naprijed, pokušavajući doći do daha. No, ovaj put od
olakšanja, a ne od šoka. Pogled mi je poletio prema cesti među
brežuljcima.

»Znači... to onda nije cesta prema Paklu?«

»Upravo suprotno.«

Kada sam se napokon sabrala, pogledala sam je u oči i sjetila se
pitanja koje me je mučilo svih ovih godina, pitanja koje je obojilo sva
moja iskustva, svaku dimenziju moga žaljenja.

291

elada8

»Zašto sam morala proći kroz sve ovo?« rekla sam tiho. »Zašto se
nisam vratila kao anđeo čuvar neke ljubazne starice, ili slavne ličnosti,
ili nekoga tko je vodio miran i sretan život... Zašto sam se vratila kao
Margotin anđeo? Je li to bila pogreška?«

»Apsolutno ne«, objasnila mi je Nan pažljivo. »Odabrana si kao
vlastiti anđeo čuvar jer je to bio jedini način da dovršiš svoje duhovno
putovanje. To je bio jedini način da postaneš to što si sad.« Malo se
odmaknula i nasmiješila se. »Mač se ne kuje u vodi, Ruth. Kuje se u
vatri.«

Pogledala sam u cestu pred sobom, u krajolik oko sebe. Pomislila
sam na Tobyja. Hoću li ga ikada više vidjeti?

Nan me stisnula za ramena. Vjeruj, kazala je. Vjeruj.
Klimnula sam glavom.
»U redu«, rekla sam. Učinimo to.
I povela me onamo, do same ceste, do samoga kraja.
Mač u ruci Božjoj.

292

elada8

Č

Prošlo je mnogo godina otkada sam prvi put položila svoj dnevnik
na vodu i pustila ga da otplovi... kamo god. Nadam se da je bio dobro
štivo. Nadam se da je nekome koristio.

Otada nisam imala ni trenutka predaha. Moje aktivnosti su u
međuvremenu postale mnogo više međunarodne, recimo to tako,
negoli moj prvi izlazak u svijet kao anđeo. Spriječila sam desetke
svjetskih ratova. Bila sam među onim Serafinima koji su stajali u
kristalnoplavim, mrzlim dubinama Antarktika i zadržavali otopljenu
vodu ledenjaka pretvarajući je u oblake, odnoseći je daleko u
stratosferu, čak i rastvarajući zemlju kako bi se oceani slili u njezino
crveno srce. Stajala sam u tihim središtima tornada - da, baš kao
Dorothy - i usmjeravala ih mimo kuća prepunih djece, podizala sam
životinje koje bi zalutale u njihov vakuum i držala ih u sigurnosti
svoga naručja dok ne bi prestali, pa ih onda pustila da idu svojim
putem. Odgurivala sam tsunamije, poput zidova što se urušavaju, od
kopna prošaranog hotelima, domovima, malenim figurama koje, ne
znajući, grade dvorce od pijeska na plažama.

S vremena na vrijeme, poruka u krilima kaže mi da pustim. Kaže
mi da gledam kako tornado odnosi nečiju kuću, nečiji život, kaže mi
da pustim potres da se dogodi i samo pokupim komadiće, kaže mi da
pustim tsunami. Nemam pojma zašto.

Ali pustim.

Još uvijek vidim Tobyja. Gledala sam ga kako izgubljeno tumara
po stanu u svom ofucanom džemperu i cipelama prepunim rupa poput
švicarskog sira, gledala sam ga kako zamjenjuje svoje naočale debljim
lećama, a svoje zube sa sve više i više komadića porculana. Gledala
sam ga dok je govorio o meni na Theovom vjenčanju, nadajući se da
mu neće izletjeti onaj dio o drogama, i gledala sam ga kako u rukama
drži naše dvije unučice, blizanke, i ustraje u želji da jedna od njh
dobije ime ‘Margot’.

293

elada8

Razgovaram s njim. Govorim mu kako je ovdje. Govorim mu da
pođe liječniku, pa uskoro i da se pobrine za tu ruku, za taj kašalj. Ili tu
bol u trbuhu. Pregledavam njegove rukopise i govorim mu gdje mu
nedostaje zarez, gdje bi mogao nešto popraviti. Govorim mu da ga
volim.

I govorim mu da sam tu, zauvijek.
I da ga čekam.

294