Carolyn-Jess-Cooke-Dnevnik-anđela-čuvara

elada8

»Jer ako te voli, imate šansu. A ako te ne voli, moraš misliti na
svoju budućnost.«

Željela je da viče na nju i izbaci je iz kuće. Njegova logička
analiza samo ju je još više zbunjivala. Ispružila sam ruku i položila je
na njezinu glavu. Njezino je uznemireno srce počelo sporije kucati.
Nakon nekoliko trenutaka kazala je: »Moram saznati voli li me ili ne.«

Graham je klimnuo glavom: »Saznaj, saznaj.« Podigao je pogled
prema Irininoj fotografiji iznad kamina upravo u trenutku kad mi se
Irina nasmiješila, odmah potom nestavši onamo odakle god je došla.
»Gdje ima ljubavi, ni jedan problem nije nerješiv.«

Sjetila sam se da sam već znala odgovor. I već sam znala rješenje.
Ono što sam zapravo htjela bilo je da mi ga netko drugi kaže, da
potvrdi da nisam zla osoba jer sam ga se željela riješiti.

Morate shvatiti: Margotine misli osjećala sam kao udarce biča na
svojim leđima. Najviše to njezino sedamnaestogodišnje neznanje o
stvarima koje su joj padale na um. Ni jednom nije zamislila drugo
ljudsko biće, stvarno dijete. Ovu je trudnoću vidjela samo kao smetnju
u svom životu, kao ogroman krtičnjak u vrtu koji je morala razvaliti.
Glupo dijete, pomislila je, a ja sam se sjetila Margot kada je bila beba,
kako je rođena, kako je napuštena, kako je neizreciva želja da preživi
sve više i više rasla u meni. Kako bih se ja trebala brinuti za bebu?
Zašto bih to uopće htjela? pomislila je. A ja sam, s nemalom grižnjom
savjesti, pomislila na to kako sam se pitala bi li možda bilo bolje da je
Margot umrla, da nikad nisam niti živjela. Još sam sličnih misli
vidjela dok su se vrtjele po Margotinu mračnom umu, misli koje se ne
mogu prisiliti ni napisati.

Pronašla je kliniku za pobačaje u Londonu koja će zahvat obaviti
za okruglu svotu od dvjesto funti. Priopćila je Gra-hamu svoj plan, a
on je samo klimnuo glavom, rekao da će joj dati novac i objasnio joj
da će jako boljeti, ali da mora biti hrabra.

Sethu je rekla tek tjedan dana kasnije. Blago je zinuo, zatim
odvratio pogled i ushodao se po sobi. Dala mu je nekoliko minuta.

101

elada8

»Seth?« naposljetku je zaustila.

Okrenuo se prema njoj. Njegov široki cerek i blistave oči posadile
su sjeme sumnje u njezinu srcu. Nije očekivala da će biti sretan.
Možda je ovo ipak bilo dobro. Možda će ostati zajedno. Možda će
ipak zadržati to dijete.

Znala sam što slijedi jednako dobro kao korake valcera. Pognula
sam glavu i ispružila ruku da ublažim silinu njegova šamara.
Zateturala je od udarca. Uhvatila se za naslon fotelje kako bi se
umirila i okrenula se natrag prema njemu, omamljena i bez daha.

»Seth?!«

A onda, iz mojih krila, glas koji je odjeknuo svim zakutcima moje
duše. Pusti. Pokušala sam se umiješati i spriječiti Sethove sljedeće
poteze, no najednom sam se našla s druge strane zida. Iza njega sam
čula svaki šamar, svaki tupi udarac njegovih nogu, i vrištala sam s
jedne strane zida dok je Margot vrištala s druge, i šakama sam lupala
po hladnim ciglama.

Na brzinu sam se osvrnula oko sebe. Bila sam u vrtu iza Sethove
kuće, među korovom i umirućim suncem.

Trenutak kasnije, osjetila sam ruku oko svojih leđa. Podigla sam
pogled. Solomon, Sethov anđeo čuvar. Već smo se bili nakratko sreli.
Posegnuo je za mojom rukom da me utješi.

»Miči se od mene«, planula sam. »Samo mi pomozi da se vratim
unutra.«

Odmahnuo je glavom. »Ne mogu«, rekao je. »Znaš to.«

»Zašto smo vani?« derala sam se.

Solomon je samo zurio u mene. »Neke se stvari jednostavno
moraju dogoditi«, prošaputao je. »Druge ne. Kada sami izaberu, mi
nemamo utjecaja.« Još jedan krik iznutra, a zatim zvuk lupanja vrata.
Tišina. Solomon je pogledao u zid. »Sad se možeš vratiti unutra. Seth

102

elada8

je otišao«, kazao je blago, a ja sam zakoračila naprijed i u čas se našla
u sobi s Margot.

Ležala je na podu, boreći se za dah, a kosa joj je bila raščupana i
slijepljena krvlju i suzama. Oštra bol u u trbuhu natjerala ju je da se u
trenu uspravi i sjedne, cvileći od boli. Još uvijek je pokušavala doći do
daha. Polako i duboko, polako i duboko, govorila sam joj, glasom
ispresijecanim jecajima. Osvrnula se oko sebe, sva u strahu da bi se
Seth mogao vratiti i istodobno žudeći za njegovom utjehom.

Nagnula sam se nad nju popraviti ono što sam znala da je
nepopravljivo. Dijamanta u njoj više nije bilo. Crveni jastučić
rasparao je svoja debela baršunasta vlakna po čitavom podu.

Otišla sam po pomoć i uspjela nagovoriti susjedu da navrati do
Setha. Kada se nitko nije pojavio na vratima, odlučila je ući unutra i
uvjeriti se da je s mladim Sethom sve u redu. Našavši Margot na podu,
pozvala je hitnu pomoć.

Nastojeći se nositi sa svime što joj se dogodilo, Margot je odlučila
odseliti se što je dalje mogla od Setha. Zavrtjela je globus na
Grahamovu stolu, zatvorila oči i ispružila kažiprst. Ja sam bila ta koja
je zaustavila globus i spustila njezin prst na najbolji grad na svijetu:
New York.

Tako dobar da su mu dvaput dali ime.

103

elada8

Č

Jedna napomena: kad postanete anđeo čuvar (a to ne postaju svi),
iskusite potpuno nov način putovanja zrakom. Ma kakva poslovna
klasa. Prvi razred je za mekušce. Anđeoska klasa je prava stvar.
Uključuje sjedenje na nosu zrakoplova ili, kad poželite malo
protegnuti noge, na krilu. Mogli biste pretpostaviti da takav položaj
pruža samo izvrstan pogled na oblake i zalaske sunca. Ne dajte se
zavarati. Nije to obožavano sjedalo pored prozora. Sjedeći na tom
avionu, leteći iznad Grenlanda, pa zatim i Nove Škotske, vidjela sam
mnogo više od oblaka. Vidjela sam anđela Jupitera, toliko velikog da
su njezina krila — koja su bila od vjetra, a ne od vode - obavijala taj
ogromni planet, neprestano kao reketom odbijajući meteore koji su
putovali prema Zemlji. Pogledala sam dolje i vidjela stratosfere anđela
kako lebde iznad Zemlje, slušajući molitve i priskačući u pomoć
anđelima čuvarima. Vidjela sam puteve molitvi i staze ljudskih izbora
kako vijugaju na sve strane poput golemih autocesta. Vidjela sam
anđele u gradovima i pustinjama kako svijetle, poput noćnih snimki
Zemlje s Mjeseca — uvijeni rog Afrike, obasjan svjetlima Cape
Towna i Johannesburga, pasju glavu Australije obrubijenu zlatnim
plamenom, i vješticu na metli — Irsku — kako blista svjetlima iz
Dublina, Corka, Derryja i Belfasta: nisu to bila svjetla gradova, nego
svjetla anđela čuvara.

Margot se zaputila u New York u namjeri da tamo ostane samo
preko ljeta. Šteta koju joj je Seth nanio nije bila samo u gubitku
djeteta, ni poniženju koje je osjećala dok su sestre u bolnici coktale
jezikom zbog još jedne trudne tinejdžerice, zaboravljajući na
dostojanstvo i lijekove protiv bolova dok su je podvrgavale dilataciji i
kiretaži, pa čak ni u dubokoj žalosti i izdaji koju je osjetila kad je u
potpunosti shvatila što joj je Seth učinio. Ne, nije ju volio. Svaki
čovjek ima po jednu istinu koju nikad do kraja ne nauči. Mora uvijek
iznova prolaziti iste lekcije i činiti iste pogreške dok je ne postane
svjestan. U Margotinu slučaju to je bila njezina nesposobnost da

104

elada8

razlikuje ljubav i mržnju. New York je, mislila sam, bio mjesto gdje
se sve posložilo — i gdje se sve opet raspalo.

No, događalo mi se nešto neobično. Onoga dana kad smo se
zaputile u zračnu luku, primijetila sam da moja haljina ima nekakav
srebrnkasti sjaj. Pretpostavljala sam da je to samo odsjaj neke druge
boje. Za vrijeme leta u New York, haljina je već poprimila boju
jorgovana. Počela je mijenjati boju tako brzo da sam je gledala kako
putuje kroz spektar ljubičastih i nebeskoplavih nijansi, sve dok,
sletjevši na JFK-u i spotičući se kroz dvoranu za preuzimanje prtljage,
nisam stala zadizati skute svoje haljine, u čudu se pitajući zašto je sad
tirkizna.

Osvrnuvši se oko sebe, doživjela sam najveći šok u životu. Činilo
se da sam stekla drukčiju vrstu vida - duhovni svijet napokon mi se
otkrio u svojoj punini. Kao da je odjednom neki zastor povučen u
stranu, otkrivajući dva svijeta - ljudski i duhovni - bok uz bok. Stotine,
ne, tisuće anđela. Kako ono Biblija kaže? Mirijade. Da, tako je.
Mirijade, zborovi, desetci, legije - svi su bili ondje, u šarenoj magli.
Anđeli su se okupljali oko obitelji koje su dočekivale svoje voljene ili
pomagali poslovnjacima velikih trbuha povući tešku prtljagu s
pokretnih traka. Duhovi - ne šalim se, pravi duhovi - koji su se
povremeno pojavljivali na čudnim mjestima, dezorijentirani,
izgubljeni, u društvu svojih anđela koji su strpljivo čekali dan kada će
shvatiti da jesu mrtvi i da je doista vrijeme da odu. I naposljetku,
demoni.

Ne želim da iz slike koju prikazujem zaključite kako je suživot
između demona i anđela imalo lak. Sada kada sam jasno vidjela
duhovni svijet, vidjela sam i to da demoni žive među nama poput
štakora u štali: kujući urote da ugrabe svaki ljudski otpadak kojeg su
se mogli dočepati i, ako im se dopusti, sposobni su prouzročiti
nevjerojatnu količinu štete.

Isto kao i anđeli, demoni su se pojavljivali u najrazličitijim
oblicima. Uvidjela sam da je njihova pojava — bila ona tamna sjenka
ili gusta magla, lice koje je lebdjelo u zraku ili, poput Grogora,
potpuno odjeveno stvorenje s licem — uvijek snažnom sponom
povezana s ljudskim bićem koje su pratili. Gledala sam mladića u

105

elada8

trapericama i uskoj bijeloj majici kako prolazi terminalom zračne luke
vukući kovčeg i valjajući žvakaću gumu po ustima, mišićav i vedar.
Vidjevši ga nikad ne biste pomislili da bi uza se mogao imati ijednog,
a kamoli dva demona, koja su mu koračala uz bok, narogušeni poput
dobermana. A onda sam vidjela njegovu auru - ljubičasto-crne boje
patlidžana. I što god da je taj mladić učinio u životu, nije imao
savjesti: krune od svjetla koju većina ljudi ima iznad glave kod njega
nije bilo. Nije bilo čak ni sjene.

Margot je uzela svoju prtljagu - jednu jedinu torbu - s pokretne
trake i pogledala oko sebe, omamljena brojem ljudi koji su dolazili i
odlazili, ne znajući točno na koju stranu krenuti. Imala je adresu
prijateljeva prijatelja koji joj je bio spreman osigurati smještaj dok se
ne snađe. Jasno sam se toga sjećala - prijateljev prijatelj bio je vlasnik
knjižare i vrlo je rado iskorištavao Margotinu spremnost da radi
besplatno, u zamjenu za sobičak na katu s čudnim uzmeškoljenim
crnim tepihom, koji je, ustvari, bio gomila žohara - pa sam po ramenu
potapšala anđela koji je stajao pored izlaza i zatražila pomoć. Na moje
oduševljenje, progovorio je čistim naglaskom iz Bronxa. Rekao je da
će popričati sa svojim ‘tipom’, pa sam pretpostavila da misli na svoje
Štićeno Biće. Njegov je ‘tip’ bio vozač taksija. Usmjerila sam Margot
u njegovom pravcu.

Vozač taksija slučajno je znao za neko mjesto gdje bi Margot
mogla pronaći posao i smještaj, i to u samom srcu grada. A kao
poseban dodatak, nalazilo se odmah iza ugla najbolje male
‘sveameričke’ kavane u gradu. Fritaje da zaboli glava! Margot se sva
usplahirila zbog svoje dobre sreće. Blistala je poput bundeve za Noć
vještica kada se vozač zaustavio na mjestu gdje je trebala izići. Ja, s
druge strane, nisam mogla vjerovati kakve sam sreće. Da pokušate
pogoditi gdje smo završile? Hajde, probajte. Nije teško.

‘Babbington knjige’ na svoju nesreću više su nalikovale
zalagaonici nego knjižari. Bob Babbington — lijeni i izrabljivački
vlasnik, koji je stalno žvakao duhan — naslijedio je posao od svoga
oca. Njegova odluka da nastavi obiteljski posao nije imala veze sa
strašću prema knjigama - čitao je autopriručnike - ili sa željom da
preuzme časnu ulogu treće generacije Babbingtonovih prodavača

106

elada8

knjiga, nego s njegovom naklonosti prema besplatnom smještaju i
zaposlenju koje je uključivalo gotovo neprestano sjedenje i pušenje.
Moglo bi se reći da se s udaljenosti od deset kilometara vidjelo da Bob
taj posao ne radi sa srcem. Obojana u crno i ukrašena prozorskim
sandučićima koji su umjesto cvijeća bili prepuni osušenog korova i
limenki piva, knjižara je izvana izgledala jednako primamljivo kao i
otvorena grobnica. Unutrašnjost je bila još gora.

Ne dajući se obeshrabriti njezinim izgledom, Margot je gurnula
vrata knjižare i s praga zazvala: »Dobar dan?« Tako je onamo ulazila
većina kupaca - pitajući se smetaju li možda. U udaljenom kutu
trgovine uspjela je razaznati mali grm crne kose i duge brkove, iznad
kojih je plesao leteći zmaj duhanskoga dima, a ispod lebdio ogroman,
bijeli osmijeh, za koji se ispostavilo da je, ustvari, Bobov trbuh, koji
mu je ispadao iz preuske majice. Čim je na pragu ugledao plavokosu
cigansku kraljicu u kariranom, pomislio je na lisice za ruke. O, o.

Bilo kako bilo, ostavši vjeran svojoj riječi, Bob je ustupio Margot
sobu na katu u zamjenu za ‘ispomoć’ u trgovini u prizemlju. Škrgutala
sam zubima i slijedila ih uokolo, nogama udarajući Gusara — Bobova
slijepog, šugavog mačka - i odašiljući blago svjetlo kako bih rastjerala
žohare i štakore.

Margot se zavukla među prljave plahte kreveta na razvlačenje,
pomislila na to kako joj već nedostaje Graham i plačući se uljuljala u
san. A ja, ja sam koračala gore-dolje po škripavom podu, promatrajući
svoju haljinu kako ponovno mijenja boju poput oceana koji se mrači
pod olujnim nebom. Čekala sam Nan - obično bi se pojavila svaki put
kad bi se u mome svijetu nešto promijenilo - no nije je bilo. Pa sam
pokušala sama shvatiti što se događa.

Nisam morala dugo razmišljati. Bilo je, moglo bi se reći, nekoliko
nagovještaja. Isto kao što mi je duhovni svijet otvorio svoja vrata
samo nekoliko sati ranije, tako je sada bilo i s prirodnim svijetom.
Pogledavši na ulicu ispod prozora, vidjela sam nešto što mi se isprva
učinilo kao oblak prašine koji lebdi dva metra iznad pločnika. A onda
sam shvatila da su ti oblaci’ zapravo rojevi bolesti u koje su muškarci
i žene nesvjesno ulazili. Nepomično sam sjedila i užasnuta promatrala
čovjeka koji je upravo prošao kroz oblak, ponijevši sa sobom

107

elada8

Kaposijev sarkom koji mu se već stao širiti na desni i kožu oko
koljena poput kugli razasutih po bilijarskom stolu, pa zatim i ženu
koja se hitrim korakom izgubila u daljini sa suvenirom stotinu godina
starog virusa kozica. Pokušala sam upozoriti njihove anđele, i oba
puta njihov mi se odgovor odvrtio u glavi, jasno poput govorne pošte:
Gledaj pažljivije, novakinjo. U svakom su virusu lekcije.

Trebalo mi je dugo, dugo da počnem gledati tako pažljivo.

Kao što možete zamisliti, Margotina soba bila je pravi raj za
mikrobe. Noć sam provela štiteći joj pluća od spora u vlažnom zraku i
poprilično agresivne gripe čiji se virus nalazio u jastučnici oko koje se
sklupčala u snu. No to je bio mačji kašalj u usporedbi s onim čime
sam se u konačnici bavila. Kao da igram šah, ostatak noći provela sam
rušeći putokaze koje su za Margot postavljala tri demona čija lica
nisam vidjela.

Da objasnim. Demoni se, kako sam saznala, ne služe šaputanjem
prijedloga i gurkanjem laktovima. Oni su znanstvenici ljudske
slabosti. Potaknut će srodne duše da se vjenčaju, istodobno
pronalazeći najmanju pukotinu u njihovoj vezi pa će provesti godine
gazeći po njoj sve dok naposljetku razvod ne rastrga ne samo te
srodne duše nego i njihovu djecu, i djecu njihove djece, i tako
unedogled, sve dok se pukotina ne proširi generacijama. Demoni svoje
ciljeve postavljaju dobrano unaprijed. Oni love u čoporima. Njih
trojica proveli su veći dio te noći provodeći plan koji su kovali već
godinama: nagovoriti Margot da si oduzme život.

Oznake tog puta vidjela sam čim sam nogom stupila u knjižaru.
Prvi je znak bio Bob. Vidio je Margot i pomislio na lisičine. Još mu se
jedna misao Zavrtjela u glavi, poput kratkog filma: držat će je u stanu
na katu tjednima, mjesecima, možda čak i godinama. Mogla bi kuhati
i čistiti, a on će je opskrbljivati s onoliko trave koliko bude trebalo da
zaboravi bilo kakve misli o bijegu. Njegov narušeni osjećaj ljudskosti
odagnao je tu misao, no stalno mu se iznova vraćala. Ja i deset drugih
anđela napravili smo krug oko Bobova kreveta i ispunili mu snove
sjećanjima na majku. Kada je svjetlost oko njegove glave počela
jačati, pojavile su se one tri druge sile koje su se nalazile u zgradi. I to
je bio trenutak kada sam saznala za činove u svijetu anđela: četiri

108

elada8

anđela među nama izvukla su mačeve. Debele mačeve sa
zasljepljujućim svjetlom, čija je oštrica, kad bi se zagledao, izgledala
kao da je načinjena od gorskog kristala. No, od čega god da je bila,
upalilo je. Demoni su otišli, a njihov plan je propao. Ali ja nisam
htjela riskirati. Provela sam čitavu noć planirajući novi put za Margot,
zajedno s ostalim anđelima. A zatim su otišli učiniti ono što se moralo.

Do jutra je moja haljina već poprimila plavu boju indiga, a ja sam
bila izgubljena, uplašena i uzbuđena. Iz meni nepoznatog razloga,
haljina mi je promijenila boju upravo u trenutku kada sam napokon
strgnula zastor s duhovnog svijeta. Da sam znala koliko ću još dodatne
odgovornosti nositi na leđima - koliko će više zaštite Margot trebati
— mislim da bih ga bila ostavila na mjestu.

Ali sada je bilo prekasno.

109

elada8

Ć

Idući sam dan započela s obnovljenim osjećajem svrhe i jasnom
namjerom: otkriti kako sam umrla. Ili točnije, otkriti tko me ubio.

Margot je uskoro punila osamnaest godina, a još je uvijek bila
naivna poput djevojčice. I lijepa kao slika. Kao da to dvoje samo po
sebi nije činilo dovoljno opasnu kombinaciju, glava joj je bila prepuna
snova o životu koji se nikad neće ostvariti: uspješna spisateljska
karijera koju će uskladiti s podizanjem šestero djece (tri dječaka i tri
djevojčice) u kući negdje sjeverno od New Yorka, okruženoj cvijećem
i ispunjenoj mirisom pite od jabuka, koju će peći zgodnija verzija
Grahama. No promatrajući je dok se naginjala preko prozora stana
koji je gledao na ulice okupane prljavom kišom i preplavljene žutim
taksijima, a njezina su sanjarenja bojila zrak oko nje živo poput
ljubičica, nisam mogla a da se ne upitam, s osjećajem žaljenja koji me
paralizirao: Kad se sve promijenilo? Gdje je sve krenulo krivo?

Je li to bilo zbog Hilde? Setha? Sally i Padraiga? Loua i Kate?
Zole i Micka? Je li to bilo zbog stvari koje će se tek dogoditi - poput
udaje za Tobyja, rađanja Thea i raspada braka iz kojeg sam isplovila
na rezervoaru punom votke? Ovo je bio trenutak mog života kad se
sve trebalo vinuti u beskrajne nebeske visine. Plavokosa djevojka koja
je živjela na Manhattanu u vrijeme kada su ulicama tekle sve najbolje
revolucije — društvena, politička, seksualna, gospodarska -nije neka
tri desetljeća kasnije trebala završiti mrtva u hotelu manje od deset
kilometara odavde. Da, događa se. Ali ne za vrijeme mog dežurstva.

Margot je zatvorila prozor, odjenula se (karirane hlače iz kućne
proizvodnje, modri vuneni džemper) i počešljala svoju dugu kosu.
Stala je ispred visokog samostojećeg zrcala i promotrila svoj odraz u
njemu. Ja sam stajala iza nje, brade naslonjene na njezino rame. Curo,
uzdahnula sam, moraš nabaviti novu odjeću. Malo je napućila usnice,
pljusnula se po obrazima i zagladila svoje čupave, guste obrve.
Lagano se Zavrtjela u svojoj opravi - jesam li spomenula da su hlače

110

elada8

od tartana uz to bile visokog struka i vrećaste na bokovima? - pa se
namrštila. Isto kao i ja.

Zar sam nekada stvarno izgledala ovako? Kako me nisu uhitili?

U knjižari u prizemlju Bob je slagao knjige bez ikakvog posebnog
reda, istodobno pokušavajući pojesti pecivo od cimeta. Ugledao je
Margot i posramljeno odvratio pogled. Snovi o majci bili su teški i
uznemirujući. Nečiste misli o tome kako će zatočiti Margot nestale su.
Počela sam nazirati jednu sasvim drugačiju stranu tog čovjeka. Bio je
krtica u ljudskom obliku. Znatiželjan na neki slijep način, mumljajući
se vukao kroz uske hodnike između pretrpanih polica s knjigama,
uživajući u nedostatku ljudskog društva poput svinje u blatu. Njegov
anđeo - njegov djed Zenov - slijedio ga je uokolo s rukama na leđima,
s negodovanjem vrteći glavom zbog kaosa razbacanih stranica i
papirnatih omota knjiga u kojemu je obitavao. A kad bih se dovoljno
pažljivo zagledala, vidjela bih kako se s obje njegove strane pojavljuju
paralelni svjetovi, isprva mutni poput televizijskog ekrana pod vodom,
no sve jasniji što bih se jače koncentrirala, kao da se voda oko njih
smiruje: u jednom sam ga vidjela kao malenog dječaka koji se u
ormaru skriva od teških pesnica svoga oca, a u drugom kao
umirovljenika: usamljenog, senilnog starca koji još uvijek slaže
knjige. Zbog oba ta prizora bilo mi ga je pomalo žao.

Ponudio je Margot čajem, koji je odbila, pa je zatim proveo kroz
knjižaru. Ispričavam se, jesam li kazala knjižaru? Trebala sam reći
riznicu književnog blaga. Tip je imao stotinu godina stara izdanja
Plauta koja je u svrhu stabilnosti držao podmetnute pod bilijarski stol,
potpisane primjerke djela Langstona Hughesa koji su sakupljali
prašinu ispod blagajne, prvo izdanje Akhmatove koje je koristio kao
podmetač za šalice. Dok je Bob trabunjao o tome kako mu loše ide
prodaja, kako stvarno ne zna zašto bi se itko mučio razdvajati povijest
po zemljopisnim kategorijama i bla, bla, bla, ja sam napokon uspjela
usmjeriti Margotinu pažnju na Akhmatovu. Uzela je knjigu u ruke i
zagledala se u korice: »Znaš li tko je ovo?«

Prošla je najmanje minuta. »Tko?«

»Žena na koricama ove knjige.«

111

elada8

»Čovječe, baš mi se sviđa taj tvoj naglasak. Hajde još jednom
kaži korice.«

»To je Anna Akhmatova. Jedna od najrevolucionarnijih
pjesnikinja modernog doba.«

»Oo...«

»A ovo«, izvukla je primjerak Shakespeareovih Djela s druge
police i naglim pokretom ga otvorila, »ovo je potpisao

Sir Laurence Olivier. Na pragu smo zbirki najboljih sveučilišnih
odsjeka za književnost na svijetu.«

S iščekivanjem je zurila u njega. Klimala sam glavom. To je to.
Bob se zbunjeno vrpoljio na mjestu.

»Koliko dugo ovo već leži ovdje?«

Bob je podigao ruke, kao da se predaje: »Uf, pa ne znam...«

Stala je preturati po ostalim policama. Bob se ogledavao uokolo
kao da očekuje da će svaki tren na vrata banuti ostatak španjolske
inkvizicije. Margot je prestala preturati i stavila ruke na bokove.
»Hmmm«, kazala je, koračajući gore-dolje između polica.

Sad je već probudila Bobovu potpunu znatiželju: »Šta? Šta?«

Zastala je i zamišljeno uperila prst u njega. Nategnuo je majicu do
remena. »Trebaju ti novije stvari«, kazala je.

»Misliš kao novija odjeća?«

»Ne! Novije knjige. Imaš previše klasika na ovim policama.« Još
koračanja. »Buvljaci. Gdje se održavaju?«

»Blju-šta?«

»Oprosti, privatne rasprodaje, sajmovi rabljene robe, mjesta gdje
ljudi prodaju stvari koje im više ne trebaju.«

112

elada8

»Ovaj...«

»Na takvom mjestu mogli bismo jeftino nabaviti knjige koje
drugima ne trebaju.«

»Mogli bi... ?«

»Izići ću i potražiti gdje bismo se mogli opskrbiti novim
stvarima.«

»Ovaj, Margot?«

Okrenula se na pragu, već u kaputu, i upitno ga pogledala: »Što?«

Bob se počešao po trbuhu: »Ma ništa. Samo... sretno.«

Nasmiješila se i otišla.

Za one među vama koji se toga ne sjećaju, u to vrijeme nisu bili
živi ili su ga proveli na pustom otoku, New York je kasnih 1970-ih bio
pulsirajući, osiromašeni, zločinom i drogama zagađeni i sirotinjskim
četvrtima pretrpani cjelodnevni disko. Vraćajući se sada onamo
osjećala sam kako me istodobno prolaze trnci i od straha i od
uzbuđenja. Iz moje se perspektive činilo kao da u gradu obitava po
deset anđela na jedno ljudsko biće, i to različitih vrsta anđela - neki su
od njih nosili bijele haljine, drugi su plamtjeli poput vatre, a neki su
bili golema stvorenja načinjena od pulsirajuće svjetlosti. Nikakvo
čudo da je grad prštao osjećajem nepobjedivosti, kao da je i sam imao
krila koja su ga mogla uzdignuti iznad svake nedaće koja ga zadesi.
Ulice kojima je Margot toga jutra koračala su, primjerice, nedugo prije
toga bile preplavljene krvlju, novinarima i štakorima, i to nakon niza
ubojstava počinjenih od strane serijskog ubojice poznatog pod
imenom Samov sin. Neko se vrijeme u zraku osjećao teret straha i
sumnje. Teže se disalo, a pločnici su bili previše skliski za hodanje.
No već sad, nakon što je prošlo tako malo vremena, život je opet bio u
punom cvatu. Makovi su prkosno nicali iz pukotina u asfaltu koji je
još donedavno bio ograđen policijskim trakama. I sjetila sam se da je
upravo to bio razlog zbog kojeg sam se osjećala sigurno, premda su
me u osamnaest mjeseci četiri puta opljačkali na ulici, i da je to bio

113

elada8

razlog zbog kojeg sam voljela taj grad: ne zbog kafića koji su
istodobno služili kao skrovišta Crnim panterama, ni pjesnika beat
generacije na Šestoj aveniji ili inih revolucionara, nego zbog
sposobnosti oporavka koja se ćutila u svakom kutku toga mjesta, zbog
osjećaja da se i sama mogu popeti preko svih golemih zidova svoje
prošlosti i s njihova vrha dosegnuti još veće visine.

Počelo je kišiti. Margot je navukla kaput preko glave,
pokušavajući se snaći u planu grada koji je držala u rukama. Na
jednom je mjestu pobrkala desno i lijevo pa se nedugo zatim našla u
stambenoj ulici u istočnom dijelu grada. Već odavno nije vidjela kuće
tako stisnute jednu uz drugu, poput cjepanica naslaganih uza zid
štaglja. Neko je vrijeme stajala na mjestu, pogledom proučavajući red
bijelih trokatnica do čijih su ulaznih vrata vodile stube. Nekoliko
metara ispred nje, ušminkani tip neukrotive kose i visoka crnkinja u
dugoj žutoj haljini iznosili su kutije iz kuće i ukrcavali ih na kamionet.
Činilo se kao da su usred svađe. Žena je tresla ispruženim dlanovima s
obje strane glave i raširenih očiju nešto uznemireno objašnjavala. Čim
je Margot prišla dovoljno blizu da ih može čuti, ušminkani je tip
ispustio svoju kutiju i bijesno odjurio unutra. Žena je nastavila
premještati kutije kao da se ništa nije dogodilo. Margot joj je prišla.

»Zdravo. Selite se?«

»Ja ne. Samo on«, odrješito je odgovorila žena, glavom
pokazujući prema praznom pragu kuće.

Margot je pogledala kutiju koju je žena nosila. Bila je puna
knjiga.

»Biste li možda prodali te knjige?«

»Što se mene tiče, dala bih ti ih. Ali nisu moje. Morat ću pitati
njega.«

Žena je frknula nosom i spustila kutiju, a zatim iz nje izvadila
knjigu koja joj je poslužila kao kišobran dok je trčala natrag u kuću.
Margot se polako približila kutiji i pogledom proučila njezin sadržaj.
Salinger, Orwell, Tolstoj... Čitatelj je imao ukusa.

114

elada8

Ušminkani tip pojavio se na kućnom pragu. Ispostavilo se da
izbliza ipak ne izgleda tako ušminkano. Bio je blijed kao vampir, imao
grm čupave crne kose i tamne vodenaste oči koje su vidjele previše
boli.

»Hej«, obratio se Margot. »Želiš moje knjige?«

Margot se nasmiješila: »Ovaj, da molim, ako si zainteresiran za
prodaju. Ili darovanje, što god ti je draže.« Nasmijala se. Oči su mu
zasjale.

»Odakle si?« upitao je, zakoračivši prema njoj. Žena je napravila
grimasu i zastenjala pod teretom kutije. Pokušavala sam se sjetiti ovog
susreta.

»Iz Engleske. Odnosno, rodom iz Irske«, odgovorila je Margot,
više ne osjećajući kišu. »Zapravo sam tek stigla ovamo. Radim u
jednoj knjižari.«

»Iz kojeg dijela Engleske?«

»Sa sjeveroistoka.«

»Stvarno?«

»Možemo li se pokrenuti s mjesta, molim te?« oglasila se njegova
djevojka, gospođica Nervozna.

Ma daj, ne dosađuj, kazala sam. Njezin anđeo čuvar oši-nuo me
pogledom.

»O, da«, odvratio je, preobražavajući se ponovno u dečka gđice
Nervozne. »Oprosti, danas se selim. Nemam vremena za uspomene iz
djetinjstva. Samo uzmi tu kutiju, tvoja je.«

»Siguran si?«

»Ma, sve za zemljaka. Odnosno, u ovom slučaju zemljakinju.«
Klimnuo je glavom u znak pozdrava i ponovno ušao u kuću.

115

elada8

Osjetila sam tapšanje po ramenu. Okrenuvši se, ugledala sam
Leona, svog kolegu anđela iz Sv. Antuna.

»Leone!« povikala sam oduševljeno, bacivši mu se oko vrata.
»Kako si?« Gledala sam u njega pa ponovno vratila pogled na
ušminkanog tipa. A onda mi je sinulo.

Ušminkani tip bio je Tom iz Doma sv. Antuna. Tom, branitelj
planeta Maglotrik, prvo dijete koje sam štitila u Grobnici, dječak
kojega sam se kroz maglu sjećala kako mi daje nevidljivu pušku.

»Pa kako ste vas dvije?« upitao je Leon, ali ja sam bila previše
zaokupljena vlastitim mislima da bih mu odgovorila. Tom se okrenuo
i ponovno zaputio prema kući, a u tom se trenutku u teškom prostoru
među njima preda mnom otvorio paralelni svijet - ili je to samo bio
prikaz mojih vlastitih želja, ne mogu sa sigurnošću reći - u kojem su
Margot i Tom, dvije srodne duše, živjeli svoje snove uz bezbroj
dječice i duge rasprave o Kafki za večerom. Doviknula sam joj: To je
on, to je on! To je mali Tom! Reci mu tko si! Reci mu za Sv. Antun!

Možda sam doprla do nje, a možda i nisam: u svakom slučaju
Margot je uzela kutiju s knjigama i otišla, ali ne prije no što je
našvrljala svoje ime i adresu u primjerak Philip K. Dickovog
Specijalnog izvještaja koji mu je ostavila na pragu.

Nekoliko dana kasnije, navratio je u knjižaru tražeći Margot.

»A ‘ko pita?« upita Bob, u maniri vodozemca.

»Recite joj da je Tom. Obožavatelj Philip K. Dicka.«

»Taj nema veze s pisanjem, čovječe.«

»Je li ona tu?«

»Nemam pojma.«

Tom je uzdahnuo, izvukao blok iz džepa jakne i zapisao svoj broj:
»Hoćete joj ovo dati, molim vas?«

116

elada8

Pobrinula sam se da to i učini. Pobrinula sam se i da ga Margot
nazove. I pobrinula sam se da kad je pozove na večeru Margot
pristane.

I tako smo Margot i ja - obje jednako nervozne, jednako uzbuđene
— jednog kišnog utorka navečer sjele u taksi koji nas je odvezao do
Lenox Loungea u Harlemu. I obje smo zamišljale budućnost - ja čitav
život s Tomom, Margot nešto sasvim slično — a ja sam se divila
činjenici kako napokon nešto mijenjam. Upravljala sam brodom svoje
sudbine, koji je sada plovio prema nekim novim obalama, bez
ugaženih stopa i žaljenja.

Tom je čekao ispred Lenox Loungea u crnom odijelu i bijeloj
košulji, raskopčanoj na vratu. Sjedio je na kamenom stupicu,
prekriživši ispružene noge u gležnjevima, i povremeno brisao kišu iz
očiju. Vidjela sam Leona kako stoji pored njega i mahnula mu.
Margot je ugledala Toma i vozaču taksija povikala ‘Stanite!’ tako
panično da je istog trenutka nagazio kočnicu i prisilno se zaustavio
usred prometne gužve. Margot je dobacila novac i nekoliko isprika
preko prednjeg sjedala i izišla iz automobila. Pošla sam za njom.
Netko s druge strane ceste mi je mahao. Bila je to Nan. Pustila sam
Margot da otrči naprijed, a ja sam prešla cestu i zaputila joj se ususret.

Privukla me u čvrst zagrljaj: »Sviđa mi se nova boja. Plava, ha?
Sigurno sada drukčije vidiš stvari.« Uzela me pod ruku i odlučno
povela niz ulicu.

»Mnogo drukčije«, odvratila sam. »Mijenja li se boja zbog toga?
Mislim, zašto bi mi haljina uopće mijenjala boju?«

»Polako, jedno pitanje za drugim«, nasmijala se. »Promjena boje
povezana je s napretkom tvog duhovnog putovanja. Čini se da si stigla
do važne prekretnice. Plava je dobra boja.«

»Ali što to...«

Zastala je i uputila mi strog pogled: »Moramo porazgovarati o
ono dvoje.« Okrenula je glavu prema Margot i Tomu, koji su čavrljali
i stidljivo očijukali jedno s drugim.

117

elada8

»Slušam.«

»Nemoj slušati. Samo gledaj.«

I upravo ondje, nasred Avenije Lenox, oblaci iznad bulimičnih
kanti za smeće i gubavih zgrada razdvojili su se i otkrili viziju.

Bio je to maleni dječak, od nekih devet godina, lica zaprljana
zemljom i u odjeći koja je podsjećala na uličnog derana iz 1950-ih:
kapa od tvida, neuredna košulja, kratke štofane hlače i odrpani sako.
Držao je ruke u zraku i otvarao usta, kao da pjeva. Trenutak kasnije
vidjela sam da se nalazi na pozornici. Među stotinjak ljudi u publici
nalazila se i ona crnkinja u žutoj haljini od ranije. Sada je bila starija,
kratko ošišane kose i treptavih očiju koje su bile potpuno usredotočene
na pozornicu. I onda sam shvatila: dječak na pozornici bio je njezin
sin. Zašuškala je zavjesa iza pozornice i dječak je otrčao prema njoj.
Muškarac kojem se bacio u zagrljaj bio je Tom. Njegov otac.

»Jesi li već zaključila zašto sam ovdje?« upitala me Nan,
podigavši obrvu.

»Želiš da zaustavim bilo kakvu romansu između Margot i Toma.«

Nan je odmahnula glavom: »Želim da uzmeš u obzir čitavu
slagalicu, prije nego što počneš petljati po njezinim dijelovima. Već
znaš za koga se Margot uda. A sada si vidjela i ishod Tomovih
životnih odluka.«

»Ali on te odluke još nije donio! A nije ni Margot.« Zastala sam i
duboko udahnula. Hvatao me bijes. »Slušaj, ja sam svoj... Margotin
anđeo čuvar iz nekog razloga, i smatram da je taj razlog to što i
predobro znam stvari koje je trebala učiniti i stvari koje nije. A jedna
od stvari koje nije trebala učiniti je udati se za Tobyja.«

Nan je slegnula ramenima: »Zašto?«

U nevjerici sam se zagledala u nju. Zašto? Odakle da uopće
počnem?

118

elada8

»Vjeruj mi«, odvratila sam. »Toby i ja... nismo bili jedno za
drugo. Razišli smo se, O. K,? Zašto da pustim Margot da stupi u brak
koji će se na kraju raspasti, ha?«

Nan je zabrinuto podigla obrve: »A misliš da će biti išta drukčije s
Tomom?«

Zaklopila sam oči i nagnula se natrag, nastojeći u jednom izdahu
izbaciti svu svoju frustraciju. Osjećala sam se kao da pokušavam
rastumačiti neurokirurgiju pećinskom pračovjeku.

»Znaš, saznala sam za Pjesmu duša«, konačno sam izustila.

Ispitivački me pogledala: »Doista? I kako ti je to funkcioniralo?«

Zastala sam. »Postoji nešto više od Pjesme duša, zar ne? Ja
uistinu mogu promijeniti stvari.«

»Ruth...«

»Mogu doznati tko me je ubio i spriječiti ga. Mogu izmijeniti
ishod svog života...«

Već smo bile pred Lenox Loungeom.

Nan je podigla glavu i pogledala me u oči: »Postoje mnoge,
mnoge stvari koje kao anđeo čuvar možeš učiniti, osobito u tvom
slučaju. Ali nije poanta u tome ‘ja mogu’. ‘Ja mogu’ je ljudski
koncept, mantra ega. Ti si anđeo. Sada je važna Božja volja.« Rekavši
to, stala se udaljavati.

Sada je bio na meni red da upitam zašto: »Reci mi zašto je to
važno, Nan? Ja još nisam niti vidjela Boga. Zašto ne bih promijenila
stvari kad točno znam kako je dobro sve moglo biti, ha?«

»A znaš li doista?«

Sažaljenje na njezinu licu me razoružalo.

Nastavila sam, premda s malo manje uvjerenja: »Iako sam mrtva,
još uvijek mogu iskusiti Margotin život kroz nju. Možda čak i mogu

119

elada8

preokrenuti stvari, pa umjesto da umrem u najboljim godinama i
ostavim svoj odnos sa sinom u potpunom rasulu, mogu doživjeti
starost i možda učiniti štogod dobra na svijetu...«

Već je polako nestajala, isključujući se iz mojih prigovora.
Ugrizla sam se za usnu. Mrzila sam naše razgovore završavati u
neslaganju.

»Čuvaj se«, kazala je i iščezla.

Okrenula sam se i pogledala iza leđa. Tamni oblak magle i odraz
na prozoru automobila: Grogorovo lice. Namignuo mi je.

Stajala sam na kiši i osjećala pulsiranje vode koja mi je tekla iz
leđa. Nisam bila u stanju razaznati je li srce koje mi je tuklo u grudima
moje vlastito ili tek sjećanje na njega, i jesu li Margotine odluke moje
ili njezine i, prvi put u životu, nisam znala kakvog utjecaja više uopće
imam na išta. I zbog toga me obuzimao bijes.

Bila je ponoć. Margot i Tom, ruku pod ruku, odlazili su iz Lenox
Loungea. Još uvijek nisu shvatili da su se poznavali u Sv. Antunu.
Znali su samo to da žele voditi ljubav jedno s drugim, i to što prije.

Zagrlili su se pa se onda dugo ljubili.

»Isto mjesto, sutra navečer?« upitao je Tom.

»Naravno.« Margot ga je ponovno poljubila. Okrenula sam glavu.

Tom je ugledao taksi koji je vozio u njihovom smjeru. »Ti uzmi
ovaj«, rekao je. »Ja bih večeras baš rado prošetao kući.«

Taksi je usporio i zaustavio se. Margot je uskočila unutra. Uputila
mu je dug pogled i nasmiješila se. Smrtno ozbiljna izraza lica, Tom je
iz unutarnjeg džepa izvukao nevidljivi Magnum.44 i zapucao u nju.
Na trenutak joj je kroz glavu proletjelo sjećanje na Sv. Antun, no u
idućoj sekundi već je izblijedjelo. Dok sam stajala pored njega, oboje
izgubljeni u vlastitim sjećanjima, taksi se utopio u plimi neonskih
svjetala.

120

elada8

Sjedila sam pokraj Margot na zadnjem sjedalu, promatrajući je
kako svako malo pogledava kroz stražnje staklo, smijući se sama sa
sobom dok je razmišljala o Tomu. Vidjela sam kako svjetlost oko
njezina srca biva sve jača, bujajući od želja. Kroz glavu su mi prošle
Nanine riječi. A misliš da će biti išta drukčije s Tomom? Da, pomislila
sam. Zaista mislim.

Kada je taksi usporio, zaustavljajući se na crvenom svjetlu, na
prozoru se začulo se kucanje. Vozač je spustio prozor i provirio van,
gledajući u figuru koja je stajala na kiši. Muškarac se nagnuo naprijed,
štiteći se od kiše bilježnicom kožnih korica.

»Mogu li podijeliti taksi s vama? Idem u West Village.«
Protrnula sam. Taj bih glas prepoznala i da ga zakopaju u
egipatsku grobnicu i na nju postave limenu glazbu.
Vozač je u retrovizoru pogledao u Margot.
»Naravno«, odvratila je, pomičući se u stranu kako bi napravila
mjesta novom putniku.
Nemoj, rekla sam, zatvarajući oči.
Na semaforu se upalilo zeleno. Mladić u zelenom odijelu od
samta zabacio je svoju dugu kosu i pružio ruku prema Margot:
»Hvala, ja sam Toby.«
Kriknula sam. Prodoran krik, pun boli. Krik prokletih.
»Margot«, rekla je Margot, a ja sam zaplakala.
»Drago mi je.«

121

elada8

Č

Postoji li način da vam opišem prizor u tom automobilu, osjećaj
koji se njihao nad nama kao šatorsko krilo u oluji, prepuno vode i
spremno da svaki čas eksplodira. Kiša se odbijala o vjetrobransko
staklo, miješajući se s isprekidanim šumovima radiostanice. Brisači su
se dizali i spuštali poput EKG-a, a vozač je pjevušio Singin' in the
Rain na mađarskom.

Tri su se vrste, ili tri stupnja privlačnosti dogodila u tom
automobilu:

1. Margot je pogledala Tobyja i osjetila neobičnu privlačnost
prema njegovoj dugoj tankoj kosi boje jesenjeg lišća, prema nježnosti
njegovih očiju i iskrenosti u njegovom ‘hvala’.

2. Toby je ispod oka pogledao Margot i pomislio ‘dobre noge’.
Unatoč mom nezadovoljstvu, od tog je pogleda nešto u meni zatitralo.
Na prvu loptu pretpostavio je da Margot ima dečka, da je studentica
na Sveučilištu Columbia (bilo je to zbog kratke tamnozelene suknjice
od tvida koja je to ljeto bila popularna među ženskom studentskom
populacijom) i da nema nikakve šanse da bi ikada pogledala nekoga
poput njega. Pa se samo pristojno nasmiješio, izvukao bilježnicu iz
džepa i nastavio švrljati bilješke za svoju kratku priču.

3. Dok sam sjedila između njih, privlačnost koju sam sama
osjećala prema Tobyju bila je ona duboka, odana, ratom okončana
veza s čovjekom koji je bio otac mog djeteta, moj suprug, moj klijent
i, nekoć davno, moj najbolji prijatelj. Spona koja nas je nekoć
povezivala, debela poput tramvajske pruge, naposljetku je pukla i
vratila mi se natrag u lice. I sada, dok sam mu sjedila tako blizu da
sam vidjela niz narančastih pjegica ispod njegovih očiju, glatkoću
njegovih obraza na mjestima gdje je molio za bar pokoju dlačicu koja
bi dokazala da je - napokon - prešao dvadeset i prvu, drhtala sam od
ljubavi i strasti, mržnje i povrijeđenosti.

122

elada8

Iako nisam imala daha da ga zadržim, držala sam ga poput
dragocjena dara, ukočena kao kip, sve dok nije izišao iz auta i,
kucnuvši po staklu u znak pozdrava, iščezao u noć. Opustila sam
stisnute pesnice i smijala se, dok se nervozno podrhtavanje u mome
glasu nije smirilo. Znala sam da će se opet sresti, i onaj dio mene koji
ga je još uvijek mrzio bijesno je vikao na dio mene koji je taj susret
priželjkivao.

U tom anđeoskom sukobu, dogodio mi se previd: kada sam se
okrenula i pogledala u Margot, upravo se sagnula podići nešto što je
Tobyju ispalo dok je izlazio iz taksija. Prije no što sam stigla išta
učiniti, prije no što sam se uspjela ponovno uključiti u sadašnjost, već
je čitala.

Bila je to kratka priča, možda esej, napisan malim i tankim,
šiljastim slovima — rukopisom intelektualca, ali s debelim i
okruglastim samoglasnicima, koji su ukazivali na Tobyjev duboko
ukorijenjeni osjećaj empatije. Tekst je, začudo, bio zapisan na stranici
koja je nekoć pripadala izdanju Boccacciova Dekamerona s prijelaza
stoljeća, tako starom da je stranica bila žuta, a sam tekst gotovo ispran
vremenom.

Toby je bio ono što biste nazvali tipičnim primjerkom izgladnjela
umjetnika. Bio je toliko mršav da je njegovo odijelo od samta
izgledalo poput vreće za spavanje u obliku odijela, a njegove duge,
koštunjave ruke uvijek su bile išarane i uvijek hladne. Živio je od
svojih tromjesečnih primanja sa Sveučilišta u New Yorku, što je
značilo da je za prehranu ovisio o ostacima sa hotdog štanda starog
prijatelja s faksa, a za spavanje koristio potkrovlje kafića u ulici
Bleecker koji je radio čitavu noć. Nikad ni za živu glavu ne bi priznao
da je siromašan. Gostio se riječima, gutao poeziju i osjećao se poput
milijunaša kada bi imao nalivpero puno tinte i čist komad papira. Bio
je pisac, a ono što je za Tobyja u tome bilo najgore je da je vjerovao -
i čak se i zauzimao za to - da je potpuno siromaštvo dio paketa.

Pa ako možete zamisliti izlizan komad papira s izblijedjelim
tekstom na talijanskom koji proviruje ispod tintom zamrljanih
umjetničkih škrabotina nalivpera, otprilike znate što je Margot podigla
s poda taksija, rastvorila i pročitala.

123

elada8

Drveni čovjek

autor Toby E. Poslusny

Drveni čovjek nije bio lutak; za razliku od Pinokija, drveni čovjek
bio je pravi čovjek, dok svi ostali oko njega to nisu bili. U toj zemlji
lutaka, drveni je čovjek živio vrlo teško. Prilika za zaposlenje nije bilo,
osim ako nisi imao konce privezane za udove i bio u stanju ne
pomicati usne dok govoriš. Nije bilo ni kuća ni poslovnih zgrada, a u
posljednje je vrijeme vladala i nestašica crkava; umjesto toga, cio se
planet pretvorio u golemu pozornicu na kojoj su se lutke šepirile i
svađale, pa je drveni čovjek s vremenom bivao sve usamljeniji. Drveni
čovjek, naime, nije bio sav od drva, nego mu je samo srce bilo takvo:
točnije, srce mu je bilo stablo s mnoštvom grana na kojima nije rasla
nikakva voćka niti se s njih ikad začuo ptičji pjev.

Iako Margot nije znala ništa o čovjeku pokraj kojeg je sjedila
čitavih sedamnaest blokova, osjećala je kao da je zavirila kroz prozor
u njegovu dušu, u stranicu njegova dnevnika, u ljubavno pismo.

Gola usamljenost koja je čučala u njegovim riječima pobudila je
njezine simpatije. Ja sam, naravno, njegove riječi čitala kao nesigurno,
intertekstualno trabunjanje, ogorčena tona, koje je zaudaralo na
refleksivni stil tipičan za razdoblje nakon McCarthyjeva ‘lova na
vještice’. Mladi Toby Poslusny nije bio baš neki majstor od pera —
proći će dosta godina prije nego što u potpunosti usavrši svoje
umijeće. Ali za mladu i blago nostalgičnu ljubiteljicu književnosti
koja je naizust znala odlomke iz Orkanskih visova, Tobyjev je
palimpsest2 bio minsko polje slasnog ispovjedničkog simbolizma.

I tako čovjek koji je izgurao Toma iz Margotinih misli nije bio
Toby, nego jedan od njegovih likova. Tom je još pet puta navraćao u
knjižaru. Svaki je put Margot bila vani, harajući po drugim knjižarama
u potrazi za materijalima kakve je Bob trebao imati na svojim

_______________________

2. Palimpsest - pergament s kojeg je »ostrugan« prvi natpis kako bi se ocrtao drugi, ali tako da
se još uvijek, u naznakama, može pročitati staro ispod novoga.

124

elada8

policama, i neprestano misleći na Tobyjevu priču. Strašno su je
živcirali prašnjavi svesci mrtvih bijelaca koji su zauzimali dragocjeni
prostor u Bobovoj knjižari; iako je izlog izvana obojila u bijelo,
zamijenila treperave žarulje i provela čitav vikend popravljajući natpis
‘Babbington knjige’, kupci koji bi i ušli unutra jednostavno nisu
željeli Hemingwaya ili Wellsa. Željeli su nove, bijesne glasove koji su
nicali u getima Detroita, imigrantskim naseljima Londona,
Manchestera, Glasgowa, u sirotinjskim četvrtima Moskve. Nakon
JFK-a, Vijetnama, afere Watergate i serijskog ubojice pred njihovim
vratima, nova generacija čitatelja od dvadeset i koje željela je
književnost koja je odražavala ludilo vremena.

S vremenom sam prihvatila činjenicu da je prilika s Tomom
izgubljena i počela energično ohrabrivati Margotin sljedeći potez,
premda svjesna njegove cijene: studij književnosti na Sveučilištu New
York. Nazvala je Grahama.

»Hej, tata! Ja sam! Kako si?«

Prigušeno gunđanje. »Margot. Margot? Jesi to ti?«

Pogledala je na sat. Opet je pobrkala vremenske zone. Kod kuće
je bilo četiri ujutro.

»Margot?«

»Da, tata, oprosti, jesam li te probudila?«

»Ne, ne.« Kašalj koji je podsjećao na struganje lopatom po
šljunku i zvuk pljuvanja. »Ma ne, nikako. Upravo sam se spremao za
početak dana. Zvučiš uzbuđeno, što se događa?«

I tako mu je zadihano objasnila što želi. Zahihotala je zbog
vlastita izbora riječi: ‘prilika da ne postanem jedna od malograđana
koji upravljaju našom zemljom’. Upitao je koliko će to koštati. U
manje od minute, želja joj je bila uslišena. Platit će školarinu i Bobu
poslati novac za smještaj za sljedećih dvanaest mjeseci. Imao je samo
jedan zahtjev: da pročita njegov posljednji roman i javi mu što misli.
Riješena stvar.

125

elada8

Sjećate se zemljišta koje sam spominjala, onog zbog kojeg je
Margot mogla postati multimilijunašica? Držala sam Midtown West
na oku, s vremena na vrijeme potičući Margot da zanemari
apokaliptične pustopoljine toga dijela grada i radije razmisli o
njegovoj blizini Times Squareu, da se ne obazire na ratove uličnih
bandi i policijske racije, nego da ima na umu njegovu nezamislivo
nisku tržišnu cijenu. Kada je Grahamov novac sjeo na njezin račun u
banci, iznos je bio dovoljan za kupnju 4200 kvadratnih metara zemlje.
Banka bi joj sigurno odobrila ostatak koji bi joj omogućio da izgradi
skroman hotelčić. Izložila sam joj ideju u snovima, dodala nekoliko
prizora prozračnih hotelskih soba s uštirkanim pamučnim plahtama,
ružičastim božurima na noćnom ormariću, otvorenim kaminom u
predvorju... Osjećala sam se poput filmskog redatelja, makar mi nije
bila potrebna kamera, nego samo moja ruka prislonjena na Margotino
čelo. Margot bi se probudila s iznenadnom žudnjom za mekšim
krevetom, vrućim tušem i poslugom u sobu. No moja zamisao o
hotelu nikad se nije primila. Sveučilište New York je dozivalo. Moglo
bi se reći da je plivala u vlastitom akademskom žaru.

Tako sam se poput oronule stare rage vukla za njom kroz
Washington Square Park do Sveučilišta, pa uza stube stare
viktorijanske zgrade s krovom koji je prokišnjavao, čisto za probu
sjedajući na njezino mjesto u propuhu izloženoj prostoriji visokog
stropa, s pločom koja se nalazila iznad mramornog kamina. Ostali
studenti u učionici - njih petnaest - šutjeli su, naoružani znanjem i
spremni da u svakom trenutku svoja mišljenja o poststrukturalizmu
izbljuju po profesoru koji se još uvijek nije pojavio. Neka djevojka, na
golo ošišana kineska nasljednica po imenu Xiao Chen, opremljena
zlatnim grijačima za noge iznad martensica s petnaest rupa i kožnom
bajkerskom jaknom prekrivenom šiljcima, podigla je pogled i
nasmiješila se Margot. Ugledavši Xiao Chen odmah sam pomislila na
brzinska ispijanja tekile i pljačkaša koji leži polumrtav u nekoj uličici.
O da, Xiao Chen. Ona me uvela u umjetnost krađe.

I dok je drveće poprimalo crvenu, pa zatim i bijelu boju, i
naposljetku ostalo golo poput vila za sijeno, Margot i Xiao Chen
progutale su nekoliko šuma stranica, a ja sam u muci promatrala kako

126

elada8

se na pustopoljini Midtown Westa polaže cigla po cigla novog
kompleksa, redajući se poput zlatnih poluga.

Godinama nakon našeg prvog sastanka, otkrila sam da je Toby
radio na Sveučilištu New York u isto doba kada sam ja tamo studirala.
Za to nam se vrijeme putevi nikada nisu susreli. Zaposlili su ga da
preuzme nekoliko predmeta dok je profesorica Godivala bila na
porodiljnom dopustu. Tobyjev seminar, Freudovska interpretacija
Shakespearea, popunjen je u roku od nekoliko sati nakon što su na
oglasnoj ploči izvješene prijave. Margot je stajala ispred nje s
kemijskom u ruci, spremna upisati svoje ime. Vidjela sam ime
predavača — g. Tobias Poslusny — i iz sveg glasa zapjevala Pjesmu
duša, na sveopće zaprepaštenje drugih anđela među gomilom
studenata koji su se pokušavali probiti do ploče. Margot je kratko
oklijevala pa zatim našvrljala svoje ime. Na svu sreću, prišla joj je
Xiao Chen i spasila stvar.

»Nema šanse da slušaš taj predmet.«

»Ima, Xiao Chen. Zato i upisujem ime. Što, zar ga ti nećeš
slušati?«

Xiao Chen je odmahnula glavom: »Seminar je ponedjeljkom
ujutro u osam i trideset. Uostalom, mrziš Shakespearea. Hajde, slušaj
sa mnom seminar iz modernizma.«

Margot se nećkala.

»Ja častim pićem ako pristaneš«, kazala je Xiao Chen i istrgnula
joj kemijsku iz ruke, prekrižila njezino ime i gurnula je u smjeru
oglasne ploče modernizma. Margot je potpisala svoje ime, pa su
podvile rep i požurile u studentski klub.

No dok sam ih slijedila, primjećujući sjemenke u tvrdoj zemlji
Washington Square Parka kako klijaju poput zelenih srca,
pripremajući se za dugi uspon prema suncu, ugledala sam Tobyja koji
je sjedio sam na klupi i pisao. Dva nabildana sportaša naletjela su na
Xiao Chen pa su ona i Margot ostale hihotati i koketirati s njima, dok
sam ja krenula k Tobyju.

127

elada8

U krošnji vrbe iza njega sjedio je anđeo duge srebrnkaste kose i
ozbiljna, duguljasta lica. Lik mu je bio tako blistav da se iz daljine
činilo kao da se iz krošnje izlijeva vodopad okupan suncem.
Približavajući se shvatila sam da je to Gaia, Tobyjev anđeo čuvar, i
ujedno i njegova majka. Nismo se upoznale dok sam bila živa. Gaia
me pogledala i klimnula glavom, premda joj se usne nisu uspjele do
kraja razvući u osmijeh. Sjela sam pokraj Tobyja. Usredotočeno je
piskarao, s jednom nogom prebačenom preko druge, zadubljen u
misli.

»Drago mi je da te vidim, Toby«, prozborila sam.

»I meni tebe«, kazao je odsutno, mada je na zadnjoj riječi
zamucao i, zbunjen, podigao pogled.

Poskočila sam na noge. Toby se osvrnuo oko sebe, po-češao se po
glavi pa se vratio svom pisanju. Dok je pisao, prostirač od osjećaja i
misaonih procesa - koji je često izgledao poput pulsirajućeg zida,
prepunog boja, tekstura i malih iskrica — prošarale su pukotine, dok
su se brzinom munje stvarale nove veze među idejama koje su se
uzdizale iz tog prostirača. Ugledala sam svoju priliku.

Morala sam pitati.

Morala sam znati, jer ako je on bio taj koji je ubio Margot, ako je
moj život tako naglo prekinut zbog tog čovjeka, morala sam pronaći
način da je odvučem što dalje od njega.

Jesi li ti ubio Margot, Toby?

Nastavio je pisati.

Ponovila sam još glasnije: Jesi li ti ubio Margot? Gaia je podigla
pogled.

Naprezala sam se vidjeti slike njegove prošlosti i budućnosti koje
su se pojavile pored njega kao paralelni svjetovi, tražeći bilo kakav
znak. No sve što sam vidjela bila su lica njegovih studenata, lik
drvenog čovjeka koji pleše sam u zemlji lutaka, pjesmu koja je još
uvijek bila tek jampski zametak.

128

elada8

I bljesak sjećanja na Margot u taksiju.

Prišla sam mu korak bliže. Nasmiješio se kao da se prepušta nekoj
skrivenoj žudnji pa zatim nastavio pisati. A onda opet. Iznad njegove
glave Margotino lice kako se smiješi iz taksija: sjeme što klija u zimi.

Dobacila sam pogled prema Margot i Xiao Chen, još uvijek
dobrovoljne zarobljenice plavookih sportaša, i potonula na klupu
pored Tobyja.

»Moj sin nije ubojica«, Gaia je stajala ispred nas, srebrna i sjajna
poput nove oštrice noža.

»A tko je onda ubio Margot?«

Slegnula je ramenima: »Oprosti, ne znam. Ali Toby nije.«

Rekavši to, udaljila se. Iznenadni nalet vjetra protresao je park,
zadižući suknju nekoj djevojci i stvarajući pljesak šuštanjem
razbacanog lišća. Proletio je i iznad Tobyja i mene, ne prekinuvši tijek
njegovih misli.

Dopustila sam samoj sebi da ga nakratko proučim, upijajući
zemljanu nijansu njegove aure, zadržavajući dah kada sam vidjela u
kakvom su mu lošem stanju bubrezi i kako su krhke njegove kosti.
Proučavala sam i njegovo smireno, žensko lice, zlatne i prodorne oči,
vidjela sam kako se bijela svjetlost njegove duše skuplja i širi kad je
nabasao na ideju koja je odzvanjala njegovim najdubljim željama, i
vidjela sam te želje kako izviru iz same srži njegova bića poput
malenih ekrana na kojima se prikazivala nada: biti voljen. Pisati
knjige koje svijet potiču na suosjećanje i pomoć. Biti izabran u trajno
zvanje na Sveučilištu New York. Imati dijete s pravom ženom.
Sportaši su odlazili, a Margot i Xiao Chen za njima. Proći će nekoliko
godina prije nego što se Margot i Toby zapravo upoznaju. Sagnula
sam se i nježno ga poljubila u obraz. Pogledao je ravno u mene, a ono
što mu se učinilo kao tamni oblak koji se rasipa u kapljice kiše bilo je
moje srce koje se rasulo u tisuću komadića žaljenja.

Opet sam se zaljubljivala u njega.

129

elada8

U međuvremenu, Margot je bila zauzeta zaljubljivanjem u
hokejaški tim Sveučilišta. Dobacivala je ljubav njihovom treneru sve
dok mu supruga nije saznala za to, pa je onda stala širiti ljubav i među
muškim dijelom karate kluba. Njezina je ljubav bila tako gladna da je
progutala pola sveučilišnog osoblja. Zatim je proždrla i Jasona. A
Jason je bio Xiao Chenin dečko. Nakon što je barem desetak plavuša
iz Connecticuta lišila njihovih vjernih partnera sportaša, Xiao Chen je
počela seliti svoje stvari u Jasonov stan. Xiao Chen nije imala pravo
biti tako iznenađena. Što se Margot ticalo, bio je to tek jedan običan
slučaj učenika koji je nadmudrio učitelja. Dovoljno je reći da je
njihovo prijateljstvo završilo burno.

A što se mene ticalo, svakim sam danom počinjala sve više
prezirati Margot. Margot, govorila bih joj. Kako te ja to mrzim.
Dopusti mi da nabrojim načine:

1. Mrzim tvoj lažni američki naglasak.

2. Mrzim tvoje pseudofeminističko opredjeljenje i tvoju pobožnu
predanost kurvaluku.

3. Mrzim tvoje laži tati. Kad sazna da padaš godinu, bit će
slomljen.

4. Mrzim tvoje jeftino filozofiranje i tvoj duboki, pušački glas.
Mrzim to što nikad ne čuješ moj.

5. Najviše od svega, Margot, mrzim to što sam nekoć bila ti.

Stiglo je vrijeme ispita. Sakupila sam grupu anđela pa smo
zajedničkim snagama radili na tome da natjeramo naša Štićena Bića
da se prihvate knjige i potrude ostvariti bolju budućnost. Bob je,
međutim, budno pratio Margotine avanturice na katu sa svakim
bijednikom koji bi joj se našao na putu. Računao je kako bi mu se i
samom moglo posrećiti. Tako je, večer prije Margotina prvog ispita,

130

elada8

zalizao svoju razbarušenu afrofrizuru, ugurao svoju najbolju majicu u
najuže traperice i zakucao joj na vrata.

»Margot?«

»Spavam.«

»Ne spavaš, jer da spavaš, ne bi se mogla ni javit’.«

»Ostavi me na miru, Bobe.«

»Donio sam vino. Crno. Cha-bliss.«

Vrata su se iznenada otvorila. Margot u spavaćici, sa svojim
najneiskrenijim osmijehom na licu: »Je li netko spomenuo Chablis?«

Bob je provjerio etiketu na boci pa podigao pogled prema Margot:
»Ovaj. Je, taj.«

»Samo uđi.«

Uspjela sam spriječiti ostvarenje Bobovih želja, ali po cijenu toga
da su se oboje naposljetku onesvijestili u kuhinjici apartmana. Previše
Cha-blissa i bijelcu se počne spavat’, kako bi rekao Bob.

No bila sam manje uspješna u nastojanjima da Margot čuje moje
odgovore na svoja ispitna pitanja. Sjedila je u ispitnoj dvorani,
zavaljena preko stola, mentalno se pokušavajući uzverati preko
grbavog zida svog mamurluka. Rezignirano sam podigla ruke u zrak i
ljutito krenula prema prozoru. Za stolom voditelja ispita na čelu
dvorane sjedio je Toby. Sjela sam na stol pokraj njega i gledala ga
kako piše.

Prepoznala sam neke od rečenica koje je zapisivao: pojavit će se
kasnije u njegovom prvom romanu, Crni led. Nekoliko je puta
nezadovoljno coknuo jezikom i povukao par debelih, samoprijekornih
crta preko neke riječi ili rečenice, sve dok Gaia ne bi prislonila ruku
na njegovo rame i ohrabrila ga da nastavi dalje. U jednom sam
trenutku vidjela kako se sagnula prema njemu kad je kemijskom
napravio dubok rez preko čitave stranice, ali nije ga mogla dotaknuti.

131

elada8

Nekoliko minuta kasnije, mogla je. Pažljivo sam ih promatrala. Dok
su mu misli slijedile obrise krajolika ideja što su mu se rađale u glavi,
njegova bi se aura iznenada stisnula, stvarajući debelu barijeru —
izgledala je poput leda - koja bi ga na trenutak sasvim okružila.
Jednom ili dvaput ostala je oko njega deset sekundi i više. Gaia je
uporno dozivala njegovo ime, sve dok se barijera ne bi naočigled
rasplinula. Ali ne bi se rasplinula u zrak, nego u samog Tobyja.

»Što je to?« upitala sam Gaiju nakon nekog vremena.

Načas je pogledala prema meni: »To je strah. Toby se boji da nije
dovoljno dobar. Nisi se nikad susrela s tim kod Margot?«

Odmahnula sam glavom. Ne na ovaj način.

»Pretpostavljam da se kod svakoga pojavljuje u drukčijem
obliku«, slegnula je ramenima. »Ovo je Tobyjev način. Taj ga oklop
štiti. No, brinem se. U posljednje vrijeme ga štiti i od dobrih stvari pa
ne mogu doprijeti do njega.«

Klimnula sam glavom: »Možda možemo zajedno poraditi na
tome.«

Nasmiješila se: »Možda.«

I dalje ga je pokušavala trgnuti iz tog oklopa, no štit bi se stvorio
i, kad bi dopustio svojim strahovima da ga obuzmu, samo ga je Toby
mogao rastopiti. Protiv toga nije bilo anđeoskog lijeka. Da se uspio
sam trgnuti iz njega, možda bi bio primijetio Margot kako skuplja
stvari i odlazi s ispita sat vremena ranije.

Slijedila sam je van. Obavila je ruke sama oko sebe i zagledala se
u daljinu preko rijeke Hudson. A zatim je stala hodati, sve brže, dok
joj se hod nije pretvorio u trčanje. Nije se zaustavljala. Već u idućem
trenutku obje smo jurile nezaustavljivom brzinom, a grašci znoja
izbijali su joj na licu i kosa vijorila iza nje poput repa strelovitog
kometa.

Trčale smo i trčale, sve dok se nismo našle na Brooklynskom
mostu. Margot je hvatala zrak i sva zadihana se naginjala naprijed,

132

elada8

rukama se oslanjajući na koljena, dok joj je srce u grudima tuklo kao
da će iskočiti. Spustila je pogled prema užurbanoj prometnici koja se
protezala ispod pješačke staze pa se naslonila na mrežastu ogradu
mosta i zagledala u obrise Manhattana na horizontu. Sunce je još
uvijek bilo visoko, pa je morala podići ruku i zakloniti oči. Gledala je
u daljinu kao da nekoga traži, škiljeći prema blizancima World Trade
Centera, pa prema Doku 45, dok napokon nije oteturala do obližnje
klupe i srušila se na nju.

Posvuda oko nje, poput malenih munja, sijevala je tuga i
zbunjenost. Dok je sjedila tako, savijena preko vlastitih koljena, iz
srca su joj strelovitom brzinom izvirale tisuće sitnih ružičastih
svjetala, koja su zatim kružila oko njezina tijela i slijevala se u njezinu
auru. Oči su joj bile čvrsto stisnute, a brada joj podrhtavala dok je
razmišljala o mami. Jedino što sam mogla bilo je nasloniti joj ruku na
glavu. Hajde, hajde, malena. Nije sve tako crno. Kada sam sjela pored
nje, ukopala je laktove u bedra, prislonila glavu na dlanove pa dugo i
beznadno jecala. Ponekad je najduži put onaj između očaja i
prihvaćanja.

Ostala je ondje, nepomična, dok su deseci biciklista zujali pored
nje, a sunce se prelijevalo u svim svojim zlatnim nijansama, i dok
naposljetku grad nije zablistao brončanim sjajem, a površina Hudsona
se zapalila, prekrivena vatrenim bojama zalaska.

Prebirala sam po sjećanjima tražeći ovaj trenutak, no nije ga bilo.
Pa sam prestala tražiti i počela govoriti.

Razmišljaš o tome da skočiš s ovog mosta, ha, malena? Jer,
kažem ti, odred za samoubojstva je korak ispred tebe. Dlanom sam
lagano zatresla mrežu željezne ograde.

Ponovno je briznula u plač. Ublažila sam ton. Ne da me je mogla
čuti. Ali možda me je mogla osjetiti.

Što je, Margot? Zašto si još uvijek ovdje? Zašto se ne uhvatiš
knjige i učiš kako si obećala, i učiniš nešto od sebe? A onda sam se
uhvatila kako je obasipam izjavama tipa tvoj život je u tvojim rukama i
uzdahnula sam. Morala sam promijeniti taktiku.

133

elada8

Svi ti tipovi s kojima spavaš, usrećuje li te itko od njih? Voliš li
ijednoga od njih?

Polako je odmahnula glavom. »Ne«, promrmljala je. Suze su joj
kapale niz lice.

Bila sam uporna. Zašto onda to radiš? Što ako opet zatrudniš? Ili
se zaraziš HIV-om?

Podigla je pogled i obrisala suze s lica. Nasmijala se:
»Razgovaram sama sa sobom. Stvarno sam poludjela.« Naslonila se
na svoje prekrižene ruke i zagledala iznad obrisa grada, zureći u
horizont.

»Zaista jesmo sami na ovome svijetu, zar ne«, kazala je tiho.

To nije bilo pitanje. I tada sam se sjetila - te snažne, očajničke
potrebe da me netko spasi. Sjetila sam se kako sam se na tom mostu
osjećala kao da sam tisućama kilometara daleko od Zemlje, sama na
nekoj stijeni usred svemira. A nitko nije došao.

Osim što sam ja bila ondje. Obujmila sam je rukama pa onda
osjetila još jedne ruke na mojima, pa još jedne. Podigavši pogled
vidjela sam Irinu i Unu, duhove s druge strane života, kako grle mene
i Margot, nježno joj govoreći da je sve u redu, da su tu, da će je čekati.
Plačući sam uzela obje za ruku, želeći ih zadržati koliko god sam
mogla, a one su me poljubile i, grleći me, kazale da su uvijek uz mene
i da im nedostajem. Plakala sam dok mi nije nestalo suza. Svjetlo oko
Margotina srca treperilo je poput svijeće na moru.

Nakon nekog vremena je ustala, a vilica joj više nije podrhtavala.
Polako se spustila niz izlaznu rampu i uhvatila taksi kući, a zvijezde
su ostale za njom, skrivajući svoje tajne iza neprobojnih oblaka.

Loša je vijest, naravno, bila da je pala sve ispite. No u tom je padu
ipak bilo i nešto uspješno. Naime, pala je više ispita nego itko drugi na
njezinoj godini. Moglo bi se reći da je briljirala u padanju. Bob joj je
priredio zabavu lektire i lokanja, pa su njih dvoje proveli iritantno
razuzdanu večer slaveći njezinu izvanrednu akademsku katastrofu.

134

elada8

Dobra je vijest bila da je mogla ponovno slušati predmete sa svoje
brucoške godine. Uspjela sam doprijeti do nje i potaknuti je da napravi
plan. Nije bilo šanse da Grahamu kaže da je potrošila stotine funti na
produženi mamurluk. Stoga je odlučila pronaći još par poslova,
štedjeti cijelo ljeto i sama financirati ponavljanje prve godine studija.

Zaposlila se u irskom pubu, gdje je konobarila vikendom, i
pronašla dodatni posao kao šetačica pasa za bogatune iz Upper East
Sidea. Bacila sam samo jedan pogled na lajavi pompon na kraju uzice
i uzdahnula. Put nas je, nema sumnje, vodio k Sonyji.

Dva su razloga zbog kojih nisam učinila više da spriječim
ponovni susret sa Sonyjom Hemingway.

Prije svega, Sonya je bila ludo zabavna. Visoka, obdarena pravim
ženskim oblinama, jarko crvene kose koja joj je padala do guzova i
koju je svako jutro pola sata peglala, Sonya je voljela visine, teške
droge i poluistine. Nije imala apsolutno nikakvih dugoročnih ciljeva.
Osim toga, bila je daljnja rođakinja Ernesta Hemingwaya, i tom se
činjenicom (ili ne-činjenicom) hvalisala pred dizajnerima, dilerima i
svakim tko je bio voljan slušati. I isplatilo se. Među pogodnostima
koje su joj donijele njezine pričice bio je strelovit uspon karijere
modela i neprestana mećava halucinogenog bijelog praha.

Kao drugo, iznad glave mi je visio upitnik. Je li ili nije imala vezu
s Tobyjem? Računala sam da bih, kad sam se već našla u poziciji da
razriješim tu egzistencijalnu sitnicu, mogla iskoristiti priliku.

Ali shvatila sam da se udaljavamo od nje. Pas – Paris - poslušno
je šetuckao uz Margot, potpuno mirne uzice. Okrenula sam se i
pogledom pretražila ulicu. Sonya je još uvijek bila s druge strane Pete
avenije. Možda bolje da se upletem, pomislila sam.

Sagnula sam se i prstima mu razbarušila pahuljaste uši, a zatim
mu prislonila ruku na čelo. Vrijeme je za ručak, zar ne, dečko? Paris je
uzbuđeno stao sliniti. Istog trenutka poslala sam slike raznoraznih
psećih poslastica u Parisovu glavu. Što ti golica maštu, ha? Puretina?
Slanina? U Parisovoj glavi pojavila se pečena puretina i slanina na
ražnju. Zalajao je. Čekaj, znam, kazala sam. Brdo kobasica!

135

elada8

Na te riječi, Paris se dao u bijeg. Nešto brže nego što sam se
nadala i s iznenađujućom silinom. Povukao je Margot naprijed i
pojurivši na drugu stranu ceste natjerao dva taksija i Chevrolet da
naglo zakoče, zaustavljajući se samo nekoliko centimetara ispred
Margot. Ona je kriknula i ispustila uzicu. Paris je nezaustavljivo
grabio dalje, a maleni mu se rep vrtio poput propelera. U divljoj
jurnjavi naveo je još jedan automobil na naglo kočenje, a biciklista
kojemu je presjekao put lansirao preko volana ravno u obližnji hotdog
štand. Biciklist nije bio nimalo sretan.

Margot je pokunjeno prešla cestu, sačekavši zeleno svjetlo u znak
isprike. Stigavši na drugu stranu, pojurila je prema delikatesi. Stajala
sam pored vrata i umirala od smijeha - po drugi put ovaj je prizor
djelovao mnogo zabavnije. Paris se zaputio ravno na novu pošiljku
svinjetine u stražnjem dijelu trgovine i u svojoj psećoj želji da ugrabi
najveći komad srušio aparat za vodu, prolijevajući čitav njegov
sadržaj po podu. Vlasnik je stao ljutito vikati i rukama tjerati Parisa iz
trgovine. Paris ga je sa zadovoljstvom poslušao, u zubima noseći
ogroman komad mesa. Margot je zgrabila Parisa, nekoliko ga puta
pucnula po njušci i odvukla ga natrag unutra da se ispriča. Stala je
pred vlasnika, koji se mučio sakupiti razbacane ostatke mesa: »Jako
mi je žao! Obećajem da ću sve platiti! Molim vas, napravite popis i
sve ću vam vratiti čim prije, snaći ću se nekako.«

Vlasnik ju je bijesno prostrijelio pogledom i rekao joj - na
talijanskom - da si zabije svoje isprike tamo gdje sunce ne sja. Margot
je skrenula pogled prema djevojci duge crvene kose u kutu, koja je,
mokra do kože od posljedica Parisova pothvata, pregledavala svoju
odjeću i smijala se. Bila je to Sonya.

»Hej, oprosti zbog toga«, kazala je Margot. »To nije moj pas...«

Sonya je cijedila svoju crvenu kosu: »Engleskinja, ha?«

Margot je slegnula ramenima: »Moglo bi se reći.«

»Ne zvučiš baš kao kraljica.«

»Stvarno mi je žao zbog tvoje košulje. Je li upropaštena?«

136

elada8

Sonya je krenula prema njoj. Imala je tu naviku da krši pravila
osobnog prostora. Prilazila bi potpunim strancima — kao što je, u
ovom slučaju, bila i Margot — i stala im tako blizu da bi se zamalo
sudarili nosevima. Na teži je način, i u preranoj dobi, naučila da ljudi
reagiraju na sučeljavanje. Ponekad na dobar, ponekad na loš način —
no, u svakom slučaju, dobila bi željenu pažnju.

»Hej, ti ‘Moglo Bi Se Reći Engleskinjo’, imaš li sudar večeras?«

Margot je napravila korak unatrag. Vidjela je Sonyjine
bjeloočnice i tragove crvenog ruža na njezinim zubima.

Sonya je učinila još jedan korak naprijed. Paris ju je polizao po
ruci.

»Tvom se psu sviđam, ha?«

Margot se pribrala: »Žao mi je zbog tvoje košulje. Lijepa je.«

Sonya je spustila pogled na svoj svileni ljubičasti top s volanima,
koji joj se lijepio za grudi. »Nema veze, imam još hrpu takvih. Evo«,
niotkud je stvorila crnu posjetnicu i gurnula je pod Parisovu ogrlicu,
»možeš mi se iskupiti tako da večeras dođeš na moju zabavu.«
Vragolasto je namignula Margot i odšetala van na Petu aveniju, još
uvijek se cijedeći na sve strane.

Bez psa i pojma o tome što očekivati, Margot se te večeri pojavila
pred Sonyjinom gradskom kućom u Carnegie Hillu, škiljeći u adresu
na crnoj posjetnici, uvjerena da je na krivom mjestu. Pozvonila je. U
istom trenutku, vrata su se širom otvorila, otkrivajući zanosnu Sonyju
u pripijenoj haljini leopard uzorka. »Moglo Bi Se Reći!« povikala je,
vukući Margot unutra. Zahihotala sam. Moglo Bi Se Reći. Kakav
obraz.

Sonya je upoznala Margot sa svojim gostima - morala je
izvikivati njihova imena kako bi nadglasala Boba Marleyja, čija je
glazba treštala iz dvaju ogromnih zvučnika u predvorju kuće -
naposljetku stigavši do muškarca kojeg je predstavila kao ‘Gospodin

137

elada8

Shakespeare, koji obožava moje zabave provoditi s glavom u knjizi’.
Zastao mi je dah. Bio je to Toby.

»Bok«, Margot je pružila ruku figuri u naslonjaču skrivenoj iza
knjige. »Zdravo«, odvratio je, provirujući iza knjige, pa ugledavši je
još jednom ponovio ‘zdravo’, ali ovaj put s uskličnikom na kraju.

»Toby«, rekao je ustavši.

»Margot«, kazala je Margot. »Mislim da smo se već upoznali.«

»Ostavit ću vas da čavrljate«, rekla je Sonya i izgubila se.

Margot i Toby izmjerili su jedno drugo pogledima, pa onda u
nelagodi okrenuli glave. Margot je sjela i uzela knjigu koju je čitao.
Toby je malo petljao oko zakački na svome remenu, pa zatim sjeo
pored nje. Njegov letimičan pogled prema Sonyji koja je koketirala i
smijala se na drugoj strani prostorije potvrdio je moje sumnje:
oduvijek mu je ona bila draža od mene, od samog početka.

»Tako«, kazala je Margot. »Ti si Toby.«

»Da«, odvratio je. »Jesam.«

Zar je zaista bilo tako nelagodno? U mojoj je glavi naš prvi susret
bio mnogo dinamičniji. I tako se nastavio.

»Je li Sonya tvoja djevojka?«

Toby je nekoliko sekundi samo žmirkao, a onda zaustio kao da će
nešto reći pa zatim zatvorio usta.

»Hm, kako opisati naš odnos... Krala mi je dudicu dok sam bio
beba. Mislim da je jednom prilikom i skinula svu odjeću sa sebe i
popela se u moj krevetić. Ali izuzev toga, naša je veza oduvijek
prilično platonske prirode.«

Margot je klimnula glavom i nasmiješila se. Gaia se pojavila i
nagnula preko Tobyjeva ramena.

Margot je ta, Toby.

138

elada8

Samo je odjednom izgovorila te riječi. I začudo, Toby ju je čuo.
Na trenutak se okrenuo prema Gaiji, a srce mu je ubrzano lupalo zbog
iznenadne munje spoznaje koja mu je bljesnula u duši, a ja sam samo
gledala, preplavljena čudom i poniznošću. Gaia je znala da sam ja bila
Margot, i gledala me je kako njezinog sina optužujem za ubojstvo. A
ipak je sada bila tu i ohrabrivala ga da bude s njom.

Toby se okrenuo prema Margot, iznenada pun želje da je malo
bolje upozna. Bila je zaokupljena njegovom knjigom.

»Voliš knjige, pretpostavljam?«

Okrenula je stranicu. »Da.«

»Znaš, svi su danas tako protiv Shakespearea, ali jednostavno
moraš voljeti Romea i Juliju, zar ne?«

Nasmijala sam se. Toby uistinu nije vladao vještinom usputnog
čavrljanja. Margot je, s druge strane, bila sklona uništavanju svakog
razgovora svojim kategoričkim stavovima. Podigla je pogled s knjige i
veoma ga ozbiljno pogledala: »Romeo i Julija je šovinistička
maštarija, a ne ljubavna priča. Mislim da je Julija s tog balkona trebala
proliti kacu vrelog ulja.«

Tobyjev osmijeh uvenuo je poput paprati u plamenu. Odvratio je
pogled, pokušavajući smisliti neku pametnu repliku. Margot je
zakolutala očima i ustala, spremna da ode. U istom trenu Gaia se
pojavila pored njega i stala mu šaptati na uho. Promatrala sam Margot
kako pogledom traži nekog drugog u prostoriji s kim bi mogla
razgovarati, nekoga mnogo sklonijeg igri mačke i miša, i osjetila kako
ustajem u Tobyjevu obranu.

Gaijina šaputanja nisu dopirala do Tobyja od bure različitih
osjećaja koji su ga preplavili zbog iznenadne potrebe da uspostavi
vezu s Margot. Bio je napet, nervozan i nesiguran zbog čega ga
odjednom toliko privlači djevojka koja uopće nije bila njegov tip.

139

elada8

Odlučila sam se upetljati. Toby, kazala sam strogim glasom, kaži
joj što je ide. Ponovila sam još jednom. Pa još jednom. Gaia me je
gledala kao da sam potpuno izgubila razum. Napokon, Toby je ustao.

»Margot«, rekao je glasno dok se udaljavala. »Margot!« ponovio
je i ona se okrenula. Stanka između pjesama. Nekolicina glava
okrenula se prema njima. Toby je uperio prst u nju: »U krivu si,
Margot. Ta drama govori o srodnim dušama koje savladavaju sve
prepreke. Radi se o ljubavi, a ne šovinizmu.«

Glazba je ponovno odjeknula: uvodni taktovi pjesme I Shot the
Sheriff. Sonya je stala tjerati sve prisutne da ustanu i zaplešu. Margot
je kroz gomilu pogledala u Tobyja na drugoj strani prostorije i pogledi
su im se susreli. Na trenutak mu je poželjela nešto odbrusiti. Ali nešto
u njegovom pogledu ju je spriječilo. I tako je samo otišla, izišla na
ulicu i zaputila se natrag u svoj stančić iznad knjižare Babbington.

140

elada8

Tijekom sljedećih mjeseci, doživjela sam popriličan broj sukoba s
demonima. Sonyjin anđeo — njezin otac Ezekiel, koji za života
uglavnom nije bio prisutan u njezinom - strpljivo je koračao hodnikom
njezina doma, redovito bivajući istjeran iz prostorije zbog Sonyjine
pokornosti dvama demonima po imenu Luciana i Pui. Za razliku od
Grogora, njih je bilo teško razlikovati od bilo kojeg među mnoštvom
prelijepih ljudskih bića koja su prelazila prag Sonyjine kuće. Znala
sam da provode mnogo vremena sa Sonyjom, ali najčešće ih nisam
mogla vidjeti.

I tu sam naučila još ponešto: demoni su se znali jako dobro skriti.
Baš poput milijuna kukaca koji prebivaju po najskrivenijim zakutcima
i pukotinama u podu vašeg doma, isto se tako i demoni zavuku u
džepove života. Gledala sam Sonyju kako skida ogrlicu s teškim
privjeskom od sedefa i dok ju je spuštala na toaletni stolić vidjela sam
kako iz nje zure lica Luciane i Pui. Ponekad bi se provozali u njezinoj
dizajnerskoj torbici; u drugim prilikama bi se omotali oko njezina
zapešća poput narukvice. Budući da je Sonya bila, mogli bismo reći,
prevrtljiva po pitanju svog načina života - pa biste je, primjerice,
ponedjeljkom mogli zateći kako vježba jogu i pijucka čaj od aloe vere,
a već u utorak bi vam se moglo dogoditi da se spotaknete preko
njezina onesviještena i nadrogirana tijela koje, licem prema dolje, leži
u vlastitoj bljuvotini - Luciana i Pui su se ili izležavale na Sonyjinom
ogromnom kauču u punom, gotovo ljudskom obliku ili su egzistirale
kao tamne mrlje na Sonyjinoj duši. No nikad je nisu napuštale.

U roku od nekoliko tjedana, Sonya je pozvala Margot da se useli
k njoj. Kazala je da joj je žao Margot, što zbog činjenice da je
prisiljena raditi tri posla, što zbog nečega još goreg — da živi u
Bobovu odvratnom stanu. Ustvari, Sonya je bila usamljena. Čak je i
prisustvo Luciane i Pui bilo povezano s njezinom usamljenošću.
Nikad joj nije bilo jasno zašto se, kad bi se prepustila drogama,
odjednom osjećala manje samom. Pripisivala je to učincima na njezin

141

elada8

mozak. Pogrešno. Bilo je to zato što bi se Luciana i Pui, njezine
najodanije i najopakije družbenice, tada ovile oko nje kao bršljan oko
stabla.

Od početka sam im jasno dala do znanja da ja ne namjeravam
koračati po nikakvom hodniku dok njih dvoje uništavaju Sonyjinu
dušu. Zbog njih je loše utjecala na Margot. Ona je već kušala malo
trave ovdje, malo cracka ondje, i vidjela sam što slijedi, jasno poput
prednjih svjetala lokomotive što punom snagom juri prema njoj koja
leži na tračnicama. Luciana i Pui nisu baš najbolje prihvatile to što
sam im se suprotstavila. Promijenile su oblik, izvijajući se u zrak
poput dvaju zmijolikih stupova crvenoga dima, bljujući vatrene kugle
u mom pravcu. I baš kao i u stvarnom životu, našla sam se u situaciji
za koju nisam bila pripremljena, na koju me nitko nije upozorio. I baš
kao i u stvarnom životu, slijedila sam instinkt: podigla sam obje ruke i
zaustavila vatru, a zatim sam zatvorila oči i zamislila kako svjetlo u
mome tijelu biva sve jače, što se i dogodilo. Kada sam otvorila oči,
svjetlo je bilo tako snažno da

su se pred njim povukle u kut, stisnuvši se kao sjene u podne, i
dugo se nisu pojavile preda mnom.

Ezekiel se u punoj snazi vratio u Sonyjin život. Odjednom je
počela razmišljati o tome da se ostavi droge, da se okrene zdravijem
načinu života, možda čak i da se skrasi s nekim dobrim muškarcem.
Zauvijek.

»Što misliš o Tobyju?« Sonya je upitala Margot jednog jutra uz
kavu.

Margot je slegnula ramenima: »Čini se dobar. Tih.«

»Razmišljam o tome da počnem izlaziti s njim.«

Margot se glasno nakašljala: »Izlaziti s njim? Hoćeš li možda
početi i, nemam pojma, peći kolače i organizirati sastanke kluba
žena?«

142

elada8

Sonya - a morate zamisliti tu curu, nagnutu nad svojom šalicom
kave u svilenom ogrtaču leopard uzorka i crvenom baršunastom push-
up grudnjaku, dok joj je neispeglana crvena kosa divljala na sve
strane, presijecajući joj blijedo lice poput kakve posjekotine - se
osjetila uvrijeđeno. Više od svega ju je uvrijedila činjenica da je,
ustvari, nije vrijeđala pomisao na pečenje kolača i klub žena.

»Čini mi se da starim.«

»Jeste li ti i Toby ikad petljali?«

Sonya je odmahnula glavom. Barem je jedanput govorila istinu.
»Išli smo u vrtić zajedno. On mi je kao brat. Bljak, što mi je palo na
pamet. No, dobro, zar se nije među vama nešto dogodilo na mojoj
zabavi prije nekoliko mjeseci ?«

»Uvrijedila sam ga.«

»I?«

»I ništa. Otad ga nisam vidjela.«

»Bi li željela?«

Margot je malo razmislila. Naposljetku je klimnula glavom.

I tako su se Margot i Toby našli na neslužbenom sudaru.

Pojavio se u Bobovoj knjižari. Bob se nalazio na svom
uobičajenom mjestu, zavaljen u stolac iza blagajne, pušio mješavinu
trave i duhana i čitao o novom Cadillac Fleetwood Broughamu.
Pogledao je u Tobyja i frknuo svoj opušak prema njemu.

»Došao sam po Margot?«

Odgovorio mu je samo kašalj iza blagajne. Toby je pogledom
preletio policu s novim izdanjima.

»Tu ima dobrih knjiga. Nikada prije nisam čuo za ovo mjesto.«

»Aha.«

143

elada8

»I, je li Margot tu negdje?«

»Morat ćeš pitati nju.«

Uvijek sam se divila Tobyjevom neizmjernom strpljenju.
Pogledala sam u Zenova, koji je stajao naslonjen na blagajnu, i
napravila pokret kao da dlanom udaram Boba po zatiljku. Zenov je
odmahnuo glavom u stilu ‘a što ćeš, takav je’.

Toby je sklopio ruke iza leđa i razmotrio Bobov prijedlog. A onda
je iz petnih žila povikao: »Margot?«

Bob se srušio sa stolca i stražnjicom tresnuo o pod.

»Margot Delacroix, ovdje je Toby Poslusny, spreman za naš
neslužbeni sudar. Jesi li tu, Margot?« urlao je iz svog smirenog,
ravnodušnog stava glasnoćom i autoritetom evan-đelističkog
propovjednika, cijelo vrijeme pogleda uperena u Boba. Bob je skočio
na noge, dok se Zenov smijuljio sebi u bradu: »Uf, samo da provjerim
je l’ tu...«

»Hvala«, odvratio je Toby i, još uvijek se smiješeći, kimnuo
Bobu.

Margot je nekoliko minuta kasnije izronila iza pregradnog zida u
svečanoj zelenoj haljini od tila u stilu 1950-ih, koja joj je bila dva
broja premala. Još uvijek je ukosnicama namještala kosu, vidno
nervozna. Vidjela sam iznenađenje u Tobyjevim očima dok je
pogledom upijao njezinu haljinu, njezin vrat balerine. Njezine noge.

»Zdravo«, rekla je. »Oprosti što si čekao.«

Toby je klimnuo glavom i ispružio savijenu ruku prema njoj,
dajući joj znak da ga uzme pod ruku. Učinila je to pa su laganim
korakom izišli iz knjižare.

»Zaključavam u jedanaest«, procijedio je Bob kroz kašalj, no
vrata su se zalupila prije nego što je dovršio rečenicu.

144

elada8

Kažu da prva dva tjedna daju potpunu sliku svake veze. Ja kažem
da je i kraće od toga. Prvi sastanci nepogrešivi su zemljovidi cijelog
područja.

Toby nije bio za klasiku. Nije bio tip za večeru i kino. Njegova je
vizija prvog spoja bila vožnja čamcem po Hudsonu. Margot je cijelu
situaciju smatrala presmiješnom. Važan pokazatelj njihove buduće
veze. A onda je Toby izgubio jedno veslo i počeo recitirati W. B.
Yeatsa. To ju je već impresioniralo. A zatim je Margot — a zar je
mogla učiniti išta drugo? - odnekud izvadila smotuljak kokaina. Što je
Toby ocijenio neukusnim.

»Spremi to, ne koristim to smeće.«

Margot ga je pogledala kao da mu je narasla druga glava: »Ali, ti
si Sonyjin prijatelj, zar ne?«

»Jesam, ali to ne znači da sam narkić...«

»Pa nisam ni ja narkić, Toby, samo se hoću malo zabaviti...«

Odvratio je pogled. Okrenula sam glavu, posramljena. Mrzila sam
samu sebe. Prezirala sam ovaj trenutak, jedan od mnogih koji su
okaljali sliku nečega što je moglo biti sasvim pristojna veza. I, kao i
uvijek, moj grijeh.

Margot se osjetila uvrijeđenom: »Pa dobro, ako nećeš, više za
mene!« Pošmrkala je obje linije.

Toby je pogledom proučavao zgrade na drugoj strani rijeke.
Ulične svjetiljke počele su se paliti uz rub vode, po površini rijeke
šaljući vrpce zlatnog i crvenkastog sjaja prema čamcu. Nasmiješio se.
A onda je odložio veslo. Skinuo je jaknu, pa zatim i cipele. A onda
košulju.

»Što radiš?« upitala je Margot. Nastavio se svlačiti, na kraju
ostavši samo u slip-gaćicama. A onda je ustao, ispružio svoje mršave
bijele ruke, naslonio koštunjavi trup na koljena i, zauzevši stav pravog
skakača, bacio se u rijeku.

145

elada8

Margot je ispustila kokain iz ruke i zaprepašteno se nagnula preko
ruba čamca. Strašno dugo je ostao pod vodom. Čekala je, nervozno
gnječeći prste. Još uvijek mu nije bilo ni traga. Upitala se bi li trebala
dozvati nekoga u pomoć. Naposljetku je skinula jaknu i cipele pa
skočila za njim. U tom trenutku, on je izronio, gušeći se od smijeha.

»Toby!« vrisnula je, cvokoćući zubima. »Prevario si me!«

Toby se smijao i prskao je vodom: »Ne, slatka moja Margot, ti si
ta koja vara samu sebe.«

Pogledala ga je. Kako je mudar, pomislila sam. Kako je lud,
pomislila je Margot.

»Ha?«

Doplivao je do nje psećim stilom. »Stvarno misliš da te šmrkanje
kokaina čini zabavnom?« rekao je. »Jer ako misliš, mnogo si gluplja
nego što sam te smatrao.«

Voda mu je kapala s nosa, a glas mu je podrhtavao od hladnoće.
Margot je netremice zurila u njega i baš u trenutku kad joj je palo na
pamet da ga poljubi, on se nagnuo prema njoj i poljubio je. Bio je to -
jamčim vam - najnježniji i najiskreniji poljubac u njezinu životu.

Mjesece nakon toga provela sam u Tobyjevu sićušnom tavanskom
stanu iznad kafića koji je radio cijelu noć, pažljivo proučavajući
Margot i Tobyja dok su sve dublje i dublje ponirali u zajednički
duhovni bezdan za koji su počinjali misliti da je ljubav. Isprva sam
govorila samoj sebi da se njih dvoje zaljubljuju u samu ljubav, da je
samo splet oklonosti a ne ljubav to što ih drži skupa, unatoč tome što
nemaju novca, budućnosti, a ni mnogo toga zajedničkog. No,
promatrajući ih umotane u ručnike na klimavom balkonu petog kata
koji je gledao na West Village, kako pijuckaju kavu i čitaju jutarnje
novine poput starog bračnog para, pomislila sam, Stani malo. Što
propuštam? Što sam propustila prvi put?

Jesam li se osjećala kao višak? Pa, recimo samo da mi je bilo
drago što je i Gaia ondje. Potrudila sam se upoznati je. Za vrijeme

146

elada8

Tobyjevih i Margotinih intimnijih trenutaka, trenutaka koje sam
željela poštivati u pogledu njihove privatnosti i svetosti, Gaia i ja
čavrljale bismo o Tobyjevu djetinjstvu. Ona je umrla od raka grlića
maternice kada je imao četiri godine. Do tada je Tobyjev anđeo čuvar
bila njegova tetka Sarah. »O«, kazala sam iznenađeno. »Mislila sam
da se jednom ljudskom biću dodjeljuje po jedan anđeo.«

»Ne«, rekla je Gaia. »Samo ako smo potrebni i kad smo potrebni.
Osoba tijekom života može imati dvadeset različitih anđela čuvara. A
i ti ćeš vjerojatno čuvati više od jedne osobe.«

Od te mi se pomisli zavrtjelo u glavi.

Toby mi je ispričao da je imao samo jedno sjećanje povezano s
majkom. Učila ga je voziti bicikl. Bojao se da će pasti pa je samo
stajao u mjestu na pragu njihove kuće, grčevito stiskajući ručke
volana. Sjećao se da mu je rekla neka vozi samo do kraja vrtne staze,
pa ako uspije stići tako daleko, može pokušati voziti do kraja ulice, a
onda do kraja susjedne ulice i tako dalje. Kada je stigao do kraja staze
- prevalivši čitava četiri metra — pljeskala mu je s tolikim
oduševljenjem da je stao pedalirati sve do druge strane grada, dok ga
naposljetku nije odvukla kući. Kazao mi je da otada koristi sličnu
taktiku i u pisanju - samo piše do kraja stranice, pa zatim do kraja
poglavlja, i tako redom, sve dok ne završi čitav roman. I pritom mu je
uvijek u glavi majčina slika kako oduševljeno plješće.

Gaia se nasmiješila: »Znaš, sjećam se toga, te zgode s biciklom.«

»Zaista?«

»Da. No ono što je smiješno je da Toby tada nije imao četiri
godine. Bio je godinu stariji. A ja više nisam bila živa. Tada sam već
bila njegov anđeo čuvar.«

Začuđeno sam zurila u nju: »Jesi sigurna?«

Klimnula je glavom: »Toby me je cijeli svoj život s vremena na
vrijeme bio u stanju vidjeti. Ne zna da sam mu majka, niti da sam
njegov anđeo čuvar. Ponekad misli da sam netko koga prepoznaje iz

147

elada8

škole, ili možda davna susjeda ili samo neka luda žena koja mu u
knjižari stoji preblizu. Rijetko, ali događa se.«

Pogledala sam u Tobyja i Margot, koji su, ispreplićući prste, ležali
na Tobyjevom oronulom kožnom kauču i istodobno sam se pitala i
nadala: Hoće li Toby ikad mene vidjeti? Što ako me vidi? Hoću li mu
se ikad moći ispričati? Hoću li se ikad više moći iskupiti za ono što
sam učinila?

Vjenčanje se održalo u Kapelici cvijeća u Las Vegasu, devet
sretnih mjeseci nakon onog katastrofalnog prvog spoja. Pokušala sam
— no bezuspješno — nagovoriti Margot da pričeka s vjenčanjem do
odlaska u Englesku, gdje bi mogla upriličiti nešto malo svečanije i
pružiti Grahamu jedinstvenu priliku da svoje jedino dijete pred
oltarom preda budućem mužu. Čitav sam život smišljala priče o tom
vjenčanju, dodajući uvijek nešto vlastite mašte i želja svom sjećanju.

No, ustvari, bilo je ovako: Toby se jedne večeri pojavio u irskom
pubu u kojem je Margot radila. Podnio je molbu za izbor u trajno
zvanje redovnog profesora na Sveučilištu New York i činilo se
prilično sigurnim da će mu je i odobriti. Pa je tako sebi kupio Chevy
iz 1964., a Margot dar. Bio je to skroman prsten s jednim dijamantom.

Pogledala ga je: »Misliš ozbiljno?«

Namignuo joj je.

»Prevelik mi je za prstenjak, znaš?«

Osmijeh mu se izgubio: »Stvarno?«

»Taman mi stane na palac. Pa pretpostavljam da to onda nije
zaručnički prsten.« Ovaj put je ona namignula, pa zatim duboko
udahnula. Je li to stvarno to? pomislila je. Da, rekla sam joj. To je to.
Pogledala je u Tobyja: »Zar me ne bi trebao nešto pitati?«

Kleknuo je na jedno koljeno i uzeo je za ruku: »Margot
Delacroix...«

148

elada8

»...da«, koketno je zatreptala očima. Stajala sam pored nje,
pažljivo ga promatrajući. Željela sam da se ohrabri, da bude ozbiljna,
da zaista doživi taj trenutak. Željela sam biti na njezinom mjestu, reći
‘da’ i misliti to iz dubine duše.

»Margot Delacroix«, kazao je Toby ponovno, smrtno ozbiljan.
»Samodopadna svađalice«, njezin osmijeh je iščezao, »strastvena,
ratoborna, prekrasna Julijo moga srca«, osmijeh joj je ponovno
zatitrao, »ženo mojih snova, molim te, molim te, suzdrži se od toga da
me zaliješ kacom vrelog ulja i postani mi ženom.«

Gledala ga je očima koje su se smiješile i grizla se za obraz.
Napokon je progovorila: »Toby Poslusny, Romeo moje duše,
zamišljeni robe književnosti, patniče sindroma mučenika...« Klimao je
glavom. Sve istina, ruku na srce. Ali, to nije bilo sve. Pustila ga je da
čeka. »...dobri, nježni, strpljivi Toby.«

Prošla je minuta.

»Margot?« Toby ju je stisnuo za ruku. Koljena su ga boljela.

»Zar već nisam rekla ‘da’?«

Odmahnuo je glavom.

»Da!« poskočila je u zrak. On je s olakšanjem izdahnuo i s
mukom se uspravio na noge.

Malo se divila svom prstenu, a onda doživjela trenutak
prosvjetljenja. Ili, bolje rečeno, pomračenja, trenutak ludila. Jeste
spremni? Slušajte ovo:

»Haj’mo se vjenčati u Vegasu!«

Kunem vam se, pokušala sam je odgovoriti od toga. Čak sam i
zapjevala Pjesmu duša. Ali nije se dala smesti.

Toby je razmotrio ideju. Opisao joj je sliku bijelog vjenčanja
iduće godine u starinskoj kapelici u Engleskoj, prepunoj ljiljana i ruža,

149

elada8

s Grahamom koji je prati do oltara. Promrmljala sam njezine riječi
zajedno s njom. Dosadno, kazala je. Čemu čekati?

Toby je pristao na kompromis. Na svoju vječnu hvalu, učinio je
časnu stvar. Pronašao je najbližu telefonsku govornicu i nazvao
Grahama kako bi od njega zatražio Margotinu ruku. Ne, Margot nije
trudna, uvjeravao ga je. Jednostavno je voli. A ona jednostavno ne želi
čekati više ni tren. Tišina s druge strane žice. Konačno, Graham je
progovorio, grcajući u suzama. Naravno da imaju njegov blagoslov.
Platit će čitavu svečanost i medeni mjesec u Engleskoj. Margot je u
slušalicu vrisnula ‘Hvala!’ i ‘Volim te, tata!’ - nije se mogla strpjeti ni
toliko da porazgovara s njim kako treba, zbog čega sam je htjela
opaliti nogom u stražnjicu - pa je odvukla Tobyja u auto. Slušalica je
ostala visjeti u zraku, zajedno s Grahamovim najboljim željama.

I tako su se zaputili u Vegas. Samo tri dana vožnje. Svratili su do
Sonyje i pribavili odjeću za mladenku - posuđenu haljinu leopard
uzorka uz sjajne crvene cipele s tankim visokim potpeticama - i zlatnu
okruglu naušnicu iz Margotine kutije s nakitom koja će poslužiti kao
Tobyjev vjenčani prsten. Hrana? Potrepštine za dugi put? Ne budite
smiješni. Ta bili su zaljubljeni - što im je više trebalo?

Sunce je upravo počelo zalaziti iza udaljenih brda kada se na
stražnjem sjedalu Tobyjeva automobila pojavila Nan.

»Pa zdravo, Nan«, kazala sam. »Došla si mi reći da bih ih ipak
trebala spriječiti da se vjenčaju?« Još uvijek sam bila pomalo ljuta od
našeg prethodnog susreta. Zurila je ravno naprijed, mršteći se.

»Što se događa?«

Nagnula se prema meni ne skidajući pogled s krajolika na koji je
padao mrak: »Margot i Toby voze ravno kroz središte Kuće na
stupovima.«

Zbunjeno sam zatreptala: »A što je Kuća na stupovima?«

150