Carolyn-Jess-Cooke-Dnevnik-anđela-čuvara

elada8

»To je skup demona. Ova je Kuća na stupovima osobito velika.
Znat će da Toby i Margot putuju na vlastito vjenčanje i nastojat će to
spriječiti.«

»Zašto?«

Na trenutak me pogledala: »Brak znači ljubav i obitelj. To je ono
čemu se svaki demon najviše protivi osim samom životu.«

Pratila sam njezin pogled kroz prozor. Ništa osim narančastog
bljeska zalazećeg sunca i svjetala automobila koji su prolazili iz
drugog smjera.

»Možda smo je već prošli.«

Nan je odmahnula glavom i nastavila zabrinuto gledati van.

Iznenada, automobil se zaljuljao lijevo-desno, nekontrolirano
zaplesavši po cesti. Grčevito sam se uhvatila za naslon Tobyjeva
sjedala, posežući naprijed kako bih zaštitila Margot.

»Ne još«, kazala je Nan mirno, no automobil se snažno nagnuo
ulijevo, pa sam na trenutak pomislila da ćemo se ili sasvim prevrnuti
ili zabiti u neko od vozila iz suprotnog smjera. Osjetila sam kako me
Nan grčevito hvata za ruku.

»Što da radimo?« povikala sam.

»Sad!« viknula je Nan, stiskajući me za ruku i u istom trenutku
našle smo se vani, zajedno s Gaijom, držeći se za haubu automobila
koji je divljao po autocesti i pokušavajući ga povući natrag na desnu
stranu. Automobili iz suprotnog smjera bjesomučno su trubili.
Nekoliko ih je u panici skrenulo u jarak. Toby se borio s upravljačem i
u posljednji trenutak uspio izbjeći sudar s kamionom koji mu je
blicajući dugim svjetlima jurio ususret.

Automobil se smirio u svojoj putanji, a Toby je lagano skrenuo i
zaustavio ga na zemljanom putu pokraj znaka na kojem je pisalo
‘Dobrodošli u Nevadu’. Motor se uz treskanje ugasio, a ja sam se
pokušavala pribrati. Čula sam Margot i Tobyja kako se smiju u autu.

151

elada8

»Joj, to je bilo strašno!«

»Provjerit ću motor.«

Glasovi s prednjeg sjedala. Uzbuđeni. Uplašeni.

Nan se zaputila prema rubu žute ravnice, obasjana zalazećim
suncem. Dlanom sam zaklonila oči, pokušavajući vidjeti u što gleda.

»Što vidiš?«

Nije bilo odgovora. Osvrnula sam se oko sebe. Iznad obrisa
ljubičastih brežuljaka, vidjela sam mračne pojave kako se kreću prema
meni. Počela sam koračati prema njima, podigavši ruku u zrak,
spremna da iz nje pošaljem svoje najsjajnije svjetlo. A onda sam ih
ugledala. Isprva sam mislila da vidim elitne trupe pakla. Toliko sjajne
da sam morala odvratiti pogled. Stotinu i više zlatnih, zasljepljujućih
bića, mnogo viših od mene, s krilima od plamena. Pošla sam se
okrenuti i dozvati Nan, no ona je već stajala pored mene.

»Arkanđeli«, kazala je. »Samo nam daju do znanja da su tu.«

»Da«, odvratila sam. »Ali zašto su tu?«

»Zar nisi osjetila?« rekla je Nan. »Pogledaj svoja krila.«

Obavijena oko mog tijela, tako da mi je voda vijugala niz grudi i
slijevala mi se prema stopalima, krila su mi bila puna i tamna, poput
viška što se prelijeva iz cisterne. I tek me tada obuzeo taj osjećaj, tako
intenzivan i zastrašujući kao da stojim pred grotlom pakla: gonili su
nas.

Toby je treskom zatvorio poklopac motora i obrisao ruke krpom.
»Nemajte straha, ljupka damo, sve je u redu«, doviknuo je Margot,
koja je visjela preko prozora suvozača i hihotala. Uskočio je natrag u
auto i upalio motor.

Krenula sam se vratiti u auto, no Nan me zadržala. »Pogledaj«,
prstom je pokazala prema automobilu.

152

elada8

Vidjela sam kako crni dim curi, pa uskoro zatim i suklja ispod
haube automobila, na trenutak se zapitavši zašto Toby ne ugasi motor
i provjeri što se događa. No, automobil je glatko krenuo, a dim se
nastavio kovitlati ispod poklopca motora, uzdižući se preko krova, pa
se spuštajući niz prtljažnik, sve dok nije obavio čitavo vozilo poput
kakve opne ili barijere slične onoj koju sam vidjela oko Tobyja. A
onda se usred dima ukazalo lice.

Grogor.

Pojurila sam za automobilom i skočila na haubu, pa zatim na
krov. Posljednji tračci sunca raspršivali su se na obzoru, u tom me
trenutku ostavljajući u sjenci, tako da nisam bila u stanju vidjeti
količinu dima koji mi je sukljao pod nogama. U daljini iza mene, Nan
je visoko iznad glave podigla kuglu svjetlosti, koja se uskoro počela
kretati prema meni, postajući sve blistavijom što mi je bila bliže.
Spustila sam pogled i vidjela kako se dim rastvara, tvoreći krug oko
mene, no na drugim je mjestima bivao sve gušći, polako rastući poput
nanosa blata na obali rijeke.

»Ruth!« Nan je povikala iz daljine. U istom trenutku zid crnog
dima uzdigao se iznad mene poput plimnog vala. Kada je kugla
svjetlosti stigla do mene, lebdeći mi točno iznad glave, vidjela sam da
ono što me okružuje nije dim - bile su to stotine ruku crnih poput
ugljena, koje su se pružale prema meni pokušavajući me zgrabiti.
»Nan!« kriknula sam. Krila su mi pulsirala. Plimni se val obrušio na
mene poput ogromne lavine.

Kada sam došla k svijesti, ležala sam uz cestu, potpuno
nepomična. Teškim sam naporom pogledom potražila Nan. Okrenula
sam glavu i usred ceste, među gomilom automobila i teretnjaka,
ugledala rat. Stotine demona napadale su arkanđele koje sam vidjela u
pustinji, kovitlajući prema njima goleme vatrene kugle i goruće
strijele, koje su arkanđeli odbijali mačevima. S vremena na vrijeme
vidjela bih arkanđela kako pada na tlo i nestaje. Zar umiru? Kako je to
moguće?

153

elada8

Začula sam kako mi se netko približava odostraga. Pokušala sam
ustati. »Nan«, zavapila sam, no već dok sam izgovarala njezino ime
znala sam da to nije ona. Bio je to Grogor.

Koraci su mi utihnuli pored glave. S mukom sam nagnula glavu i
pogledala gore. Iznad mene nisu bile dvije noge od dima, ni lice s
ustima poput onih na cijevi puške, nego vrlo ljudski lik. Visok
muškarac u tamnom odijelu, s crtama lica oštrim poput noža. Lagano
me šutnuo po nogama kako bi se uvjerio da sam nepokretna. A zatim
mi je čučnuo pored glave.

»Zašto se ne pridružiš pobjedničkom timu?« kazao je.

»A zašto ti ne postaneš svećenik«, odvratila sam.

Nacerio se. »Stvarno želiš završiti onako?« pogledom je pokazao
na arkanđela koji je upravo primio vatrenu kuglu u prsa. Gledala sam
je, zaprepaštena i užasnuta, kako pada na tlo i nestaje u eksploziji
svjetlosti.

»Kao da nije dovoljno što vi jadnici samo stojite po strani i
gledate kako ljudi sve upropaštavaju«, nastavio je, podrugljivo
cokćući jezikom. »Ali mislim da sam te pročitao, Ruth. Ti bi više
voljela promijeniti stvari, popraviti ih. A zašto i ne bi?«

Najednom sam osjetila kako mi krila pulsiraju u mene, kako struja
u njima putuje prema unutra. A na toj struji poruka, glas u mojoj
glavi: Ustani.

I upravo dok sam se pokušavala osoviti na noge, osjetila sam
prasak grimizne svjetlosti i silovito podrhtavanje tla ispod mene, kao
da je pod zemljom eksplodirala bomba. Podigla sam pogled i vidjela
kako arkanđeli opkoljavaju demone, svi do jednoga s mačevima
uperenim prema nebu. A zatim se iz oblaka silovitom brzinom sručio
golemi plamen i u sekundi raspršio sve demone u gusti oblak prašine.
Kada sam ponovno spustila pogled, Grogora više nije bilo.

Ravno kroz kuglu plamena, Nan je dotrčala k meni. Zgrabila me
za ruku i povukla na noge. »Jesi li dobro?« upitala je.

154

elada8

»Mislila sam da nas oni ne mogu ozlijediti.«

Pažljivo me pogledala: »Naravno da nas mogu ozlijediti, Ruth.
Zašto inače misliš da se moramo braniti?«

»Mislila sam da si rekla da se nemam čega bojati?«

Otresla mi je prašinu s haljine: »Što ti je Grogor rekao?«

Odmahnula sam glavom. Nisam željela ponoviti njegove riječi,
priznati da su istinite.

Nan je podigla obrvu: »Ne možeš si priuštiti krivnju, sumnju ili
strah, ili bilo koji drugi osjećaj koji te sputavao dok si bila ljudsko
biće. Ti si anđeo. Bog je iza tebe, a Njegovo kraljevstvo pred tobom.«

»Da, to mi stalno govoriš.«

Iza brežuljaka se rađala zora. Ostali su anđeli pogledali prema
obzoru i počeli nestajati na ružičastom nebu.

»Najgore je prošlo«, kazala je Nan. »Idi i nađi Margot. Vrlo brzo
ću te opet posjetiti.« Okrenula se prema brdima.

»Stani«, zaustavila sam je.

Okrenula se.

»Zaljubljena sam u Tobyja«, rekla sam. »I ako ne pronađem način
da promijenim stvari, više ga nikad neću vidjeti. Molim te, pomozi mi,
Nan.« Sada sam već preklinjala. Očajnički.

»Žao mi je, Ruth. Ali onako je kako sam ti rekla. Već si imala
jedan život za donijeti sve svoje odluke. Svrha ovog života nije u tome
da ih iznova doneseš. Svrha je da pomogneš Margot doći do njih.«

»I to je to?« povikala sam. »Dobivam samo jednu priliku? Mislila
sam da je upravo Bog taj koji je uvijek za druge prilike!«

Ali više je nije bilo. Stajala sam sama nasred autoceste 76,
gledajući u nebo i tražeći Boga.

155

elada8

»Znači, voliš me, ha?« povikala sam. »I to ovako pokazuješ?«
Ništa, osim iznenadnog, polaganog rominjanja kiše i zvuka vjetra
koji kao da je govorio ššššš.

156

elada8

Stigla sam u Vegas nedugo nakon toga. Gaia mi je pokušala
prepričati detalje njihova vjenčanja, ali sam joj - prilično mrzovoljno,
priznajem - rekla da se ne mora truditi. Jasno sam ga se sjećala.
Pokvarenog neonskog znaka kapelice na kojem je, poput lošeg
predskazanja, treperilo napuknuto srce. Kičastog plastičnog cvijeća i
glazbe lakih nota koja je drndala iz elektronskih orgulja u predvorju,
matičareva tupea koji je lepršao ispod klima-uređaja poput krila mrtve
ptice, Tobyja koji se neprestano cerekao izgovarajući zavjete. Svog
oklijevanja prije nego što sam izgovorila ‘da’, želje da umjesto toga
pitam kakav je, ustvari, brak i kako je uopće moguće znati je li taj
netko pravi čovjek za tebe. Kakav je osjećaj biti istinski zaljubljen
umjesto da, kao što mi se dogodilo mnogo puta do tada, do grla plivaš

u neizlječivoj potrebi da ti kažu da ne vrijediš ništa. I kako sam se

sjetila da to možda i nije najbolji trenutak za takvu raspravu, da bih se
možda trebala držati jednostavnog ‘da’ pa ćemo sretno živjeti do kraja
života. Naravno.

Medeni mjesec se dogodio tjedan dana kasnije. Potrošivši svu
svoju ušteđevinu kupili su dvije povratne karte za

Newcastle na Tyneu u sjeveroistočnoj Engleskoj. Margot je hitala
malenim terminalom, vukući Tobyja za sobom, nestrpljiva da prvi put
nakon tri godine vidi Grahama.

Stigli su sve do izlaza iz zračne luke, ali Grahamu još uvijek nije
bilo ni traga.

»Misliš da je možda zaboravio?« upitao je Toby. «Možda bismo
trebali uzeti taksi do tamo.«

Margot je odmahnula glavom i stala nervoznim pogledom
pretraživati terminal. »Naravno da nije zaboravio. Pa nije da ima
pedeset kćeri, znaš?«

157

elada8

Toby je kimnuo i sjeo na svoj kofer.

Kada sam ugledala zasjenjeni lik koji se pojavio na drugoj strani
terminala, nagnula sam se prema Margot i bolnim glasom kazala: Tu
je.

Okrenula je glavu i pogledala ravno u figuru pored vrata.

»Je li to on?« upitao je Toby, prateći njezin pogled.

»Ne. Taj je čovjek premršav. I nosi štap. Tata bi sada već trčao
prema nama.«

Figura je na trenutak zastala, promatrajući je. Zatim je, veoma
polako, čovjek izronio iz sjene, otkrivajući se, sa svakim šepavim
korakom, kao veoma mršava i veoma ostarjela verzija Grahama.

Margot se na trenutak mučila pomiriti prizor čovjeka koji je
koračao prema njoj sa slikom tate kakvu je imala u glavi. Taj mi je
trenutak ostao tako bolno jasan u sjećanju da sam se jedva prisilila da
ne odvratim pogled - jer ono što se pojavilo ispred Margot bio je niz
zastrašujućih zamjena - dok je nije bilo, trbuh Djeda Mraza, široka
ramena i debele mesarske ruke zamijenila je verzija Grahama koja je
izgledala kao da je upravo pregazio Saharu. Njegova gusta bujna kosa
sada je bila šaka osušene trave, njegovi okrugli, rumeni obrazi upali
ispod izbočenih jagodičnih kostiju, a u očima — što je bilo
najšokantnije od svega — više nije bilo oštrine i prkosa.

»Tata?« prošaptala je Margot, još uvijek prikovana na mjestu.

Toby je pročitao paniku u njezinu glasu. Skrenuo je pogled s
Margot, pogledao u čovjeka koji se vukao prema njima labavo
ispruženih ruku i krenuo mu ususret.

»Graham, pretpostavljam?« kazao je veselo, posežući za
Grahamovom mlitavom rukom, uspijevajući ga uhvatiti upravo u
trenutku kada se spotakao i zateturao u Tobyjevo naručje.

Margot je prislonila obje ruke na lice. Hajde, hajde, kazala sam
joj. Smiri se, malena. Zadnje što tati sad treba je poplava suza. I da, to

158

elada8

su bile hrabre riječi, jer i ja sam bila užasnuta njegovom pojavom, ali
ne zbog njegova fizičkog izgleda, nego zbog njegove aure: svjetlo oko
njegova srca bilo je raspršeno u desetke tračaka svjetlosti koji su
slabašno tinjali i pulsirali, poput kapljica krvi što izbijaju iz rane koja
ne zarasta. Iznad njegove glave, nekoć energični vatrometi njegove
inteligencije i kreativnosti sada su bili tek vlažni fitilji koji su polako
tinjali, kao u nekoj magli. Vjeran svom karakteru, Graham je u znak
odobravanja potapšao Tobyja po leđima, pa ga zatim maknuo u stranu
kako bi došao do Margot. Lica vlažnog od suza, naslonila mu je glavu
na rame i čvrsto ga zagrlila.

»Tata«, šapnula je, udišući njegov miris.

Graham nije odgovorio. Gušio je jecaje pod njezinom kosom.

Stigavši kod Grahama, Margot je otišla ravno u krevet kako bi
odspavala i prebrodila vremensku razliku, dok je Toby pogledom
proučavao police s knjigama prepune romana s imenom Lewis Sharpe
i Grahamovom fotografijom na koricama. Gaia, Bonnie i ja sjedile
smo s njima oko vatre koja je plamtjela u kaminu. Trenutak tišine.

A onda Graham: »I kako si je natjerao da kaže ‘da’?«

Toby se nakašljao u šaku: »O, prosidba. Pa, izvadio sam prsten,
kao mamac naravno, i postavio pitanje svih pitanja. ..«

Graham se slabašno nasmiješio. Nagnuo se naprijed, naslonivši
laktove na koljena. Primijetila sam da su mu usta lagano obješena u
desno. »Ne. Mislio sam, pričamo o Margot. Lakše je lasom uhvatiti
kolibrića, nego napraviti gospođu od Margot, to je moja supruga
govorila. Margot je oduvijek bila divlje ždrijebe. Što se promijenilo?«

Trebalo je trenutak ili dva da Toby razmisli o Grahamovim
riječima. Gledala sam slike Margot i Irine poredane iznad kamina i
osjetila tugu. Nisam znala da me tata tako doživljava.

»Pa, gospodine«, kazao je Toby, češkajući se po bradi. »Znam da
Margot može djelovati tako. Niste je mogli bolje opisati. Ali mislim
da, duboko u sebi, ona ovo želi više nego išta na svijetu. Glumi

159

elada8

neozbiljnost i pretvara se da se ne želi vezati jer ju je život naučio da
vezivanje znači bol.«

Graham je klimao glavom. Polako se nagnuo prema boci viskija
na stoliću ispred sebe i obojici im nalio piće.

»Želim da znaš nešto«, kazao je tiho.

Zaokupljen tonom u Grahamovu glasu, Toby je sjeo nasuprot
njega i klimnuo glavom.

Graham je iskapio čašu, bučno je odložio na stolić i zagledao se u
Tobyja. »Umirem«, kazao je.

Duga stanka tijekom koje je Toby postao svjestan težine tih riječi.
»Meni je... to je... jako mi je žao što to čujem, gospodine.«

Graham je lagano mahnuo rukama s jedne na drugu stranu, kao da
bijelom zastavom daje znak za predaju: »To nije ono što želim da
znaš. To je samo uvod.« Nakašljao se. »Umirem, i nemam ništa protiv
toga. Imam suprugu negdje gore. I jedva je čekam opet vidjeti. Ali,
stvar je u tome«, privukao se naprijed na sam rub naslonjača, toliko se
približivši Tobyju da je vidio vatru kako plamti u starčevim očima.
»Stvar je u tome da ne mogu umrijeti bez da znam da ćeš se brinuti o
Margot umjesto mene.«

Toby se naslonio i zagledao u Grahamovo zabrinuto lice. Sad mu
je sve bilo potpuno jasno. Počešao se po bradi i nasmiješio. Na
trenutak, težinu Grahamovih riječi ublažio je nesavladiv osjećaj sreće.
Bio je sretan, vidjela sam, što je Grahamu toliko stalo. Bio je sretan
što je osjetio da mu je Graham spreman povjeriti nešto tako
dragocjeno kao što je njegova jedina kći.

Nakon nekog vremena, dao je jedini odgovor za koji je mogao
jamčiti: »Nikad je neću pustiti. Obećajem.«

Vatra je već polako gasnula. Smiješeći se zbog Tobyjeva izbora
riječi, Graham se zavalio natrag u naslonjač i istog trenutka zaspao.

160

elada8

Kasnije, dok je Toby ležao u krevetu pokraj Margot, još uvijek na
njujorškom vremenu, gledao ju je kako spava i pomislio na Grahamov
zahtjev. Protrljao je lice dlanovima, već polako smišljajući kako će joj
reći. A onda se sjetio onoga što je Graham kazao o njoj. Lakše je
lasom uhvatiti kolibrića, nego napraviti gospođu od Margot.
Zasmijuljio se sebi u bradu. A onda se, niotkuda, oko njega stvorila
ledena barijera. Gaia i ja razmijenile smo poglede. Barijera je bila
deblja nego ikad prije, čvrsta i staklasta. Nastavile smo gledati dok je
Toby promatrao Margot, i odjednom mi je sinulo: to što se vjenčao sa
mnom za njega je značilo ogroman rizik. Tobyjev najveći,
paralizirajući strah bio je da će me izgubiti, i to ne samo zbog
obećanja koje je dao Grahamu. Oduvijek sam znala da je vrlo rano
ostao bez majke, no tek sada sam shvatila da je taj gubitak ispunio
svaki kutak njegova života. Obilježio je sva njegova uvjerenja, njegov
pogled na svijet. Što ako ga Margot ipak ostavi? Što ako se njihova
priča završi? Što onda?

Moj je glavni cilj od tog trenutka nadalje bio da se pobrinem da
njihov brak uspije. Pjevat ću Pjesmu duša svaku minutu svakoga dana
ako bude trebalo. Šaptat ću joj sve To-byjeve vrline na uho, govoriti
joj što treba učiniti da njihov brak postane raj, a ne čistilište.

Ali, koga sam zavaravala? Kako sam ja mogla znati kako da
uspije?

Tjedan dana kasnije, došlo je vrijeme za odlazak. Margot se
nevoljko i sa suzama u očima oprostila od tate, ali ne u zračnoj luci,
nego na pragu njegove kuće. Tu joj se nije činio toliko uvenulim kao
usred buke i strke vanjskog svijeta. Kod kuće se doimao manje
slomljenim, kao da su mu nepromijenjeno okruženje vatre u kaminu,
maminih fotografija i drijemajući Ginin lik, koja je sklupčana ležala u
kutu, ulijevali neku živost.

No, stigavši natrag u New York, Margot i Tobyja dočekalo je
nekoliko iznenađenja:

1. Tobyjeva molba za izbor u trajno zvanje redovnog profesora
na Sveučilištu New York je odbijena, a svi njegovi kolegiji otkazani.
Više ga nisu trebali.

161

elada8

2. Njegov stan iznad kafića preuređivao se u dodatak kafiću.
Prostorija koja je nekad bila njegova dnevna soba sada je bila
ispunjena restoranskim stolovima i jelovnicima. Tobyjeve osobne
stvari bile su ubačene u kartonske kutije i pohranjene u kuhinji pokraj
zamrzivača s mesom, tako su sve njegove knjige i blokovi s
bilješkama zauvijek zaudarali na mrtve krave.

Imali su dvije opcije: useliti se ili kod Boba ili kod Sonyje. Sonya
im je ponudila gornji kat svoje kuće dok Toby ne pronađe posao.
Preselili su sve Tobyjeve stvari k njoj i, barem nekoliko prvih noći,
njihov je privremeni stančić bio prilično ugodan. Sonya im se klonila s
puta. Margot je nastavila raditi kao konobarica u irskom pubu, potajno
štedeći novac od napojnica za ponovni posjet Engleskoj. Toby je
ostajao budan do sitnih sati i pušio na balkonu, promatrajući ljude u
kućama preko puta i boreći se s najgorom od novonastalih okolnosti:
imao je spisateljsku blokadu.

Mladić je uhvatio Margot upravo kada se spremala krenuti na
posao. Nedavno je odustala od faksa - pauzirala je godinu, barem je
tako govorila svima, uključujući i samu sebe — i radila je sedam dana
u tjednu kako bi uštedjela za polog za stan. No bila je usamljena,
depresivna i čeznula je za domom. Toby je tražio posao i istodobno
pokušavao dovršiti svoj književni prvijenac - roman napisan u obliku
pisama, o tragičnom junaku koji — zamislite ironije — ne uspijeva
prebroditi svoj strah od neuspjeha. Za posao je pitao čak i na
dokovima. Tipovi u prljavim kombinezonima bacili bi samo jedan
pogled na njega i rekli mu da se gubi. Nije im trebao netko tko zna
napisati esej. Trebao im je netko tko je bio u stanju tegliti četrdeset
kilograma ugljena s jednog mjesta na drugo, po stotinu puta dnevno.

Upravo zato se dolazak mladića činio kao — ne, zaista je i bio -
savršen odabir trenutka od strane Luciane i Pui. O da, njih dvije su još
uvijek bile tu, unatoč Sonyjinu nedavnu preobraćenju na vjeru i zdrav
život. Sada je bila budistica i veganka. I usprkos njezinu iritantnom
porivu da pokuša preobratiti svakoga tko joj se nađe na putu (‘Jeste li
znali da mlijeko ustvari uzrokuje rak?'), bila je zdravija, sretnija i
mnogo ugodnije društvo. Također je i mnogo bolje utjecala na

162

elada8

Margot. Gotovo da sam i zaboravila na gorčinu koju sam godinama
osjećala prema njoj. Gorčinu koja je polako klijala i u Margot.

Sjeme te gorčine nalazilo se u džepu onog mladića. Samo probni
uzorak robe koju je prije prodavao Sonyji, rekao je. Ako se Margot
roba svidi, ako joj bude odgovarala, može se vratiti idući tjedan i
prodati joj još po sniženoj cijeni. Margot ga je odmjerila pogledom.
Nije bio stariji od sedamnaest. Ni po čemu nije djelovao kao naročito
mutan tip - iz moje je perspektive, mogu vam reći, izgledalo drukčije
— ustvari, čak je bio i prilično drag. Kako se zove? upitala je. Ta
roba. Nasmiješio se. Dietilamid lizerginska kiselina, kazao je, šire
poznata kao LSD ili pilula sreće. Rekavši to, mahnuo joj je i otišao.

Nervozno sam kršila ruke i trudila se prisjetiti tog trenutka.
Problem s drogama je to što od mozga često puta znaju napraviti
frape. Na kraju sam se pomolila i ozbiljnim glasom joj se obratila.
Margot, rekla sam. To je otrov. Ne želiš time puniti svoje tijelo. To će
ti upropastiti život. Mudrost kvare dosadni klišeji od kojih je satkana.

Nije me čula. I tako je, kada se momak pojavio idućeg tjedna, pa i
onaj tjedan nakon toga, i još jedan nakon toga, Margot kupovala sve
više i više njegovog sjemenja, koje je proklijalo i izraslo u užasno
cvijeće.

Tobyjeva knjiga bila je pri kraju. Svoju spisateljsku blokadu
izliječio je tako što se doslovno zabarikadirao u malenu sobu pokraj
njegove i Margotine spavaće sobe, provodeći tamo dane i noći
lupajući po Grahamovu starom pisaćem stroju. Sve dosad nije
primijetio nikakve promjene na Margot. Otipkao je riječ ‘Kraj’ - to je
uvijek činio, iako bi je izdavač svaki put maknuo - a zatim je ustao sa
stolca i pobjedonosno digao ruku u zrak. Otključao je sve brave i
svečano objavio:

»Margot? Margot, ljubavi! Gotov sam! Haj’mo jesti!«

Našao ju je kako uznemireno korača po dnevnoj sobi, izvlačeći
knjige s polica i bacajući ih na pod, potežući jastuke s kauča, podižući
cipele pa ih izvrćući i lupajući s njima po podu kao da je unutra nešto

163

elada8

skriveno. Oko nje je kovitlala mećava bijelog perja iz madraca koji je
rasporila nožem.

»Margot?«

Ne obazirući se na njega, nastavila je tražiti.

»Margot, što se događa? Margot!« Zgrabio ju je za ramena i
zagledao se u nju: »Ljubavi, što si izgubila?«

Um, poželjela sam reći, ali nije bilo vrijeme za šale. Toby to nije
vidio - nikad u životu nije popušio ni džoint - ali bila je u kandžama
ovisnosti od koje će se, to sam i predobro znala, liječiti godinama. I
upravo je tako i izgledala. Slično niti sudbine s kojom sam se susrela
kod Une i Bena, Margotina se ovisnost čvrsto obavijala oko njezina
srca, šireći se prema van sve dok svaki od njezinih organa i arterija i
krvnih zrnaca nisu bili obuzeti potrebom.

Margot je prazna pogleda zurila u Tobyja: »Miči se od mene.«

Pustio ju je i zagledao se u nju, začuđen i povrijeđen: »Slušaj,
samo mi reci što si izgubila pa ćemo to zajedno naći.«

»Ne, ne možeš. On dolazi.«

Stanka.

»Tko dolazi?«

»Ne znam mu ime.«

»A zašto taj netko dolazi? Dolazi li ovamo? Margot?«

Još jednom ju je pokušao zgrabiti za ramena, ali odgurnula ga je i
otrčala dolje. Toby, Gaia i ja pošli smo za njom.

Sonya je sjedila u kuhinji, pila miso juhu i čitala. Margot je
domarširala do nje i ispružila ruku: »Treba mi sto dolara.« Prava
sitnica u 1980-ima.

164

elada8

Sonya se upitno zagledala u nju. Palo joj je na um da je možda
riječ o nekakvoj šali. A onda je primijetila Margotine oči, znoj koji joj
se slijevao niz lice, njezinu drhtavu ruku. Odložila je juhu i ustala:
»Margie, što si uzela, draga? Ovo uopće ne sliči na tebe...«

Toby se upleo: »Mislim da je bolesna. Zar trenutačno ne hara žuta
groznica?«

Sonya je podigla ruku kako bi ga ušutkala: »Nije to nikakva žuta
groznica, dušo.«

»Dušo?« Margot je ponovila. Paranoja ju je žestoko drmala.
Naizmjence je pogledavala Tobyja pa Sonyju. Oni su je sprječavali da
dobije ono što želi. Radili su skupa. Željeli su je izbaciti iz stana. Ne,
stani malo. Bili su ljubavnici.

»Jesi li spavao s njom?« obratila se Tobyju.

»Moramo je odvesti k liječniku, i to brzo«, rekla mu je Sonyja.

»Hoće li mi netko reći što se zaboga ovdje događa?« kazao je u
zrak.

Začulo se kucanje na vratima. Aaa, gospodin sedamnaestogodišnji
diler. Samo naprijed.

Sonya je uznemireno odmarširala kroz dnevnu sobu i naglim
pokretom otvorila vrata. Istog trena ga je prepoznala.

»Hej«, pogledao je mimo Sonyje prema Margot.

»Pa rekla sam vam da više... da ti možda ne tražiš Margot?«

Patrick je malo promislio: »Hm. Ne?«

Toby je pustio Margot i prišao Sonyji: »Tko je ovaj tip? Kakve on
ima veze s Margot?«

Patrick je nešto držao u ruci.

165

elada8

»Pokaži mi to!« povikala je Sonya i, prije nego što ga je uspio
ugurati natrag u džep, Toby je ispružio ruku i istrgnuo predmet iz
Patrickove ruke.

Zlatni medaljon.

»Je li ovo za Margot?« kazao je Toby tiho. Osvrnuo se i pogledao
u Margot, dišući sve brže i ponovno bivajući okružen ledenom
barijerom.

»Ne, to je moje«, rekla je Sonya, zgrabivši medaljon. »Pogledaj«,
otvorila ga je i pokazala mu dvije sićušne fotografije svojih roditelja.
»Odakle ti ovo, Patrick? Jesi mi ga ukrao?«

Patrick je zamucao upirući prstom u Margot: »Vrijedi manje nego
što je rekla.« A onda je dao petama vjetra.

O da, jedan od mojih blistavijih trenutaka. Ja se, naravno, svega
toga nisam uopće sjećala. Bila sam s druge strane stvarnosti. Margot
je hodala u savršenom krugu oko tepiha od medvjeđe kože ispred
kamina, mašući rukama gore-dolje i jecajući.

Toby joj je prišao: »Dušo? Margot?«

Zastala je i pogledala ga.

»Žao mi je, ljubavi. Ja sam kriv za ovo. Previše sam vremena
provodio uz svoju glupu knjigu...« Nježno je podigao ruke i prislonio
ih na njezine obraze, a oči su mu se napunile suzama: »Ispravit ću
ovo, obećajem ti.« Nagnuo se želeći je poljubiti.

No Margot mu je grubo odgurnula lice i krenula prema Sonyji.
»Što ti misliš, da možeš samo tako hodati uokolo i spavati s tuđim
muževima!« vrištala je, zamahujući rukom pa dlanom silovito
udarajući Sonyju po licu.

Sonya je zateturala unatrag, rukom se držeći za obraz. Prstima je
provjerila usnu: svježa krv curila je iz mjesta gdje ju je zakačio
Margotin vjenčani prsten. »Želim da nestanete odavde zajedno sa
svojim stvarima«, pogledala je u Tobyja.

166

elada8

On je klimnuo glavom: »Samo me pusti da je prije odvedeni k
liječniku.«

A onda su se iz kutova sobe pojavile Luciana i Pui te stale kružiti
oko Margot poput vukova. Šaputale su joj, umiljate poput mačaka:
Uvijek mu je Sonya bila draža od tebe. Zar se nije jedino zato i
vjenčao s tobom? Da se približi Sonyji. Prelijepoj, zabavnoj Sonyji.
Nimalo sličnoj tebi.

Na trenutak mi je palo na um da se potučem s njima, ali onda mi
se u krilima najednom pojavio poznati osjećaj, a nošen njihovom
strujom do glave mi je stigao glas: Prisloni svoju ruku na njezinu
glavu i misli na Tobyja. I tako sam stala točno ispred Margot, položila
joj ruku na čelo i stala je puniti svim dobrim sjećanjima na nju i
Tobyja, na noć kada su veslali niz Hudson, na vožnju u Vegas, na
njegovo obećanje da će joj uvijek biti vjeran i na osjećaj, negdje
duboko u njezinu srcu, da zaista i hoće. Pala je na koljena, ispuštajući
prazne jecaje bez suza.

Sonya se uzvrtjela po kuhinji pa se nekoliko trenutaka kasnije
vratila s čašom vode i Xanaxom. »Daj joj ovo«, pružila ih je Tobyju.

»Ne!« povikao je. »Dosta je kemikalija.«

Gurnula mu ga je u ruku: »Uspavat će je dok ti ne smisliš što ćeš.
Izgleda kao da nije spavala danima.«

Bila je u pravu. Margot doista nije spavala. A Toby to nije
primijetio. Nevoljko je pružio Margot pilulu.

Je li ovo pilula sreće, Toby? Da, Margot, to je pilula sreće.
Dobro, Toby. Popij i vodu, Margot. Dobro, Toby.

Nedugo kasnije, ležala je sklupčana na kauču i čvrsto spavala.

Sonya se pojavila iz kuhinje i pružila Tobyju šalicu kave. »Žao mi
je, Tobes, ali nema šanse da joj dopustim da uzima moje stvari. Ovo je
pripadalo mojoj mami.« Podigla je medaljon.

167

elada8

Toby je pokunjeno sjedio pokraj Margot i tiho jecao dok mu je
Sonya objašnjavala učinke droge, govorila mu što treba dalje napraviti
i kako joj zajednički mogu pomoći da se othrva toj napasti. I prvi put
nakon dugih desetljeća pomislila sam: ona je bila iskrena prijateljica.
Najiskrenija od svih koje sam imala.

I nisam je krivila kada je ostala vjerna svojoj riječi i inzistirala da
se Toby i Margot isele čim Margot provede dva tjedna u krevetu, dva
tjedna bez droge. Obećala je da će ostati prijatelji. Čak im je pomogla
i preseliti sve stvari u njihov novi stan na Desetoj aveniji.

Povratak iz ovog pada u grijeh bio je kao penjanje bez užeta uz
strmu liticu. Margot je odbila potražiti pomoć. Umjesto toga,
odvikavanje je odradila na starinski način: u krevetu, iza zaključanih
vrata, okružena knjigama, vodom i jastucima kojima bi gušila krikove
kada bi je stisnule šake ovisnosti. Toby je tiho provodio rutinu
redovitog nadolijevanja kave i kratkih, ali slatkih izvještaja o
događanjima u vanjskom svijetu. Pat Tabler je upravo prodan iz
Yankeesa u Cubse. Reagan je danas imenovao prvu sutkinju Vrhovnog
suda. Simon i Garfunkel su upravo održali besplatan koncert u
Central Parku. Ne, nisam bio. Htio sam biti tu za slučaj da ostaneš
bez kave.

Kada je počela izlaziti iz sobe, i ujedno i iz kandži ovisnosti,
Toby se zaposlio u obližnjoj srednjoj školi. Na Gaijin nagovor,
zaposlio je i Margot, davši joj da uređuje njegovu novu knjigu prije
nego što je pošalje izdavačima, a Margot je uživala u prilici da se opet
udubi u knjige. Jednako kao i ja. Vidjeti radnu verziju Tobyjeva
književnog prvijenca — čije je prvo izdanje, usput rečeno, rasprodano
u roku od dva mjeseca - bila je prava poslastica. Čitala sam zajedno s
njom, dajući prijedloge, izoštravajući njezino uredničko oko, navodeći
je da preispituje svaki prizor, svaki lik. Prvi put nakon veoma dugo
vremena, slušala je što joj govorim.

A onda je došlo jutro koje sam prepoznala. Školarci su trčali
ulicom s bundevama i maskama duhova na glavi. Hrpice jesenjeg lišća
skupljale su se na vanjskim stubama. Trudna si, rekla sam Margot.
Nisam, pomislila je. Napravi test pa ćeš vidjeti, odvratila sam. Vidjet
ćeš. Vidjet ćeš.

168

elada8

Izgleda da je baš onako kako kažu: majčinstvo je bolje drugi put.

Ili sam samo ovaj put za njega bila spremna. Ne znam. No dok
sam promatrala to malo zrnce svjetla duboko u njoj, snagom volje
dozivala sam njegovo srce da započne otkucavati svoju Morseovu
šifru, svoj drhtavi ritam postojanja. Gledala sam, s vlastitim srcem u
peti, dok je Margotino tijelo nebrojeno puta prijetilo da će ugušiti
nježnu melodiju tog novog života virusima, toksinima, hormonskim
plimama. Ali svjetlo se čvrsto držalo, poput sićušne figure sklupčane
uz jarbol tonućeg broda usred uzburkanog crvenog oceana.

Rekla je Tobyju. Gaia je uskliknula od sreće i poskočila u zrak -
suzdržala sam se od toga da joj kažem, samo kako bih vidjela ovu
reakciju - a Toby je, pročitavši razočaranje na Margotinu licu, učinio
korak unatrag, jedva se susprežući da ne pokaže svoje oduševljenje.

»Dijete? Čovječe, to nije mala stvar. To je... Mislim, divno je, ha?
Zar nije?«

Margot je slegnula ramenima i prekrižila ruke. Toby ju je primio
za ramena i privukao je k sebi: »Ljubavi, u redu je. Ne moramo ga
zadržati ako ti ne želiš...«

Odgurnula ga je: »Znala sam da nikad ne bi želio dijete sa
mnom...«

Projekcije njezinih vlastitih osjećaja. Sklonila sam se s blještavog
sunca, ogrćući se sjenom.

»Već sam ga se pokušala riješiti«, uzdahnula je, a suze su joj
navrle na oči. Laži. Iskušavala ga je.

Tobyjevo lice se urušilo. Duga stanka. Ozbiljan pogled. Tu je sve
krenulo nizbrdo, pomislila sam.

169

elada8

»Jesi?«

»Aha. Pokušala sam... pasti niza stube. Nije upalilo.« Još laži.
Obgrlila se rukama.

Olakšanje i bijes naizmjence su bljesnuli na Tobyjevu licu.
Zatvorio je oči. Gaia ga je zagrlila i tiho mu rekla: Mora znati da je
nećeš napustiti.

Pustio ju je da odšeta do prozora, gledajući za njom dok su mu
ruke visjele uz tijelo: »Neću te napustiti, Margot. Ovo je naše dijete.«
A zatim, s nešto manje uvjerenja: »Ovo je naš brak.«

Veoma oprezno joj je prišao. Kad se nije trznula, odostraga ju je
obujmio rukama, pritiskajući dlanove na njezin trbuh. »Ovo je naše
dijete«, rekao je nježno, a ona se nasmiješila i sasvim se polako
okrenula, prihvaćajući njegov zagrljaj.

Provela sam velik dio Margotine trudnoće s bolnom jasnoćom se
prisjećajući svega što sam radila kako bih pokušala izmaknuti
stvarnosti, kolebajući se između stida i uzbuđenja. Stida zbog
marihuane koju je pušila kod Sonyje dok bi Toby bio na poslu, stida
zbog laži koje bi govorila (‘Zar to ne škodi djetetu, Margie? Ni
najmanje. Ako sam ja opuštena, dijete dobiva više vitamina... itd.’).
Stida zbog učinaka droge koje sam vidjela kako se obrušavaju na
treperavo svjetlo u njoj. Stida zbog misli koje je povremeno imala
(‘Možda bih trebala pokušati pasti niza stube, možda mi se posreći pa
ga izgubim...’ itd.) A onda je s vremenom, jednako kao i ja, polako
postajala uzbuđena. Dijelile smo uzbuđenje zbog obrisa Theova lica
koje je svjetlo u Margotinoj maternici počelo poprimati, uzbuđenje
zbog iznenađenja koje je Margot doživjela kada je prvi put osjetila
sićušnu nogu kako se naslanja na stijenku njezine maternice, zbog
njezina iznenadnog i potpunog shvaćanja da se u njoj nalazi prava
beba i da je sve to stvarno.

Luciana i Pui našle su novi smještaj na prozorskoj dasci Tobyjeva
i Margotina stana. Mačke među golubovima, ha? doviknula bih im, a
one bi se namrgodile i stale dozivati Margot, nagovarajući je da svrati
do Sonyje, da beba dobije još malo vitamina. Ja bih onda natjerala

170

elada8

Thea da je udari, a Margot bi odlučila da ipak ne želi posjetiti Sonyju.
Umjesto toga odlučila bi da želi prošetati do Inwood Hill Parka,
uhvatiti malo svježeg zraka i nakratko promijeniti okruženje. I tako bi
i učinila, svakoga dana.

Prepoznala sam stara kestenjasta vrata stana preko puta, s dugim
prugama prastare boje koja se ljuštila pri dnu. Margot je primijetila da
se ispred njih skupljaju novine i boce mlijeka. Bila je prilično sigurna
da netko ondje živi. Tu i tamo bi svjetlo u dnevnoj sobi bilo upaljeno
u sitne sate, no do jutra bi se već ugasilo. Zavjese su uvijek bile
navučene. U susjedstvu poput ovog susjedi su se uglavnom držali za
sebe. Margot je oklijevala. Da odem provjeriti? Da, kazala sam joj.
Spustila je pogled na svoj trudnički trbuh. U redu je, malena, kazala
sam. Nitko ti neće ništa. Hajde, pođi.

Ulazna vrata bila su odškrinuta. Za svaki slučaj je pokucala. Nije
bilo odgovora. »Dobar dan?« viknula je. Još je malo gurnula vrata,
vršcima prstiju susrećući se s prašinom: »Ima li koga?«

Smrad ju je pogodio poput bačene stare krpe. Smeće, vlaga,
izmet. Užasnuto je uzdahnula i privukla ruku na lice, pokrivajući nos i
usta. Ja sam oklijevala. Da, znala sam tko ovdje živi, ali više nisam
bila baš sigurna da bih trebala ohrabrivati ovaj susret. A onda, poruke
u vodi koja mi je tekla iz leđa: Ovdje je potrebna. Pošalji je unutra.

Prije nego li je Margot uspjela nagovoriti samu sebe da ode,
začuo se škripav glas: »Tko je to?«

Glas žene. Glas veoma stare, veoma bolesne žene. Rose
Workman. Požurila sam unutra ispred Margot, u mračnu, zaboravljenu
sobu, do figure na kauču, nestrpljiva da vidim Roseino lice, naborano
poput lista papira, zgužvanog i bačenog u koš, pa ponovno raširenog, i
teško prstenje na njezinim dugim crnim prstima koje je poput novčića
balansirala na zglobovima i od kojih je svaki imao svoju priču. Priču
koju nikada nisam zaboravila.

Pojava na kauču nije bila Rose Workman. Debeli bijelac, gol do
pasa, zbacio je pokrivač i zarežao na mene. Bio je demon. Skočila sam
unatrag, prestrašena i zbunjena.

171

elada8

»Halo? Tko je tamo?« Rosein glas iz kuhinje i tapkanje njezina
štapa koji je vodio njezine umorne noge kroz tamu.

Margot joj je veoma polako prišla. »Zdravo«, rekla je, istodobno
osjećajući olakšanje i gađenje. »Ja sam iz susjednog stana. Samo sam
vas htjela pozdraviti.«

Rose je podigla naočale i škiljeći kroz njih pogledala gore u
Margot. Usne su joj se razvukle u širok osmijeh, topliji od
dobrodošlice kući, pretvarajući njezine oči u dva tamna proreza u
dubokim naborima njezina lica: »Pa, samo uđi, dijete. Nemam baš
često posjete, bogme ne.«

Margot ju je slijedila u kuhinju, upijajući gole, vlažne zidove,
debeli sloj prašine na istrunulom kuhinjskom stolu, odjekivanje
njezinih peta na golom drvenom podu. Prolazeći pokraj starca na
kauču, zadrhtala je. Htjela je otići. Jednako kao i ja. Demon je skočio
na noge i polako krenuo prema meni. Stotinu i četrdeset kilograma
ćelavog bijelog mesa sa sitnim prijetećim očima i mrka lica, na tijelu
golom do pasa. Zlokobno se nadvio iznad mene i zarežao, a zatim me
gurnuo unatrag. »Nemaš što tražit’ ovdje«, procijedio je
neprijateljskim tonom. Čvrsto sam se ukopala na mjestu,
pogledavajući prema Margot i Rose u kuhinji, i pogledom tražeći
Roseina anđela. Po drugi put je nasrnuo na mene, ali podigla sam ruku
i iz nje lansirala plamenu topovsku kuglu.

»Takni me još jednom i samljet ću te«, kazala sam odlučno.

Podigao je obrvu i zafrktao. Duhovite replike očito mu nisu bile
najjača strana. Napravio je grimasu i uperio prst u mene. »Ne miješaj
mi se u posao«, progunđao je, a zatim se ponovno izvalio na kauč i
navukao pokrivač preko sebe. Bezglavo sam teturala po sobi,
zaprepaštena susretom, i pokušavala shvatiti zašto je demon tu, a
nema anđela.

Nakon nekog vremena, Margot se vratila iz kuhinje s tanjurom
kolačića prekrivenim aluminijskom folijom. Rose je držala ruku preko
Margotina ramena i pričala joj priču o prstenu na svome lijevom
kažiprstu. Bila je riječ o njezinu najstarijem sinu koji je poginuo u

172

elada8

ratu. Zaputile su se prema izlaznim vratima. »Žao mi je što već moram
ići«, kazala je Margot. »Rekla sam suprugu da ćemo se naći u parku.
Ali doći ću vam opet.«

»Ma jašta, dušo«, Rose je odvratila i mahnula joj u znak
pozdrava.

Krenula sam za Margot, još uvijek u čudu. Nema anđela? Zar Nan
nije rekla da Bog ni jedno dijete ne ostavlja samo?

Margot je posjetila Rose i sutradan, pa dan kasnije i dan nakon
toga, da bi na kraju počela navraćati i po tri puta dnevno. Jednako kao
što sam nekoć voljela te posjete, uživajući u vedrini i ohrabrenju što
mi ih je ta žena ulijevala, koja je rodila trinaestero djece i, na moje
oduševljenje, porod i majčinstvo opisivala više kao dar nego kao
čistilište kojim sam ih smatrala, tako sam se sada užasavala pogleda
na ta oronula vrata, prijetnji i provokacija koje su dopirale s onog
kauča, neprestanih napada.

Naposljetku sam pozvala Nan. Nije me posjetila još od bitke u
Nevadi, pa sam mislila da su nam se putevi razišli. Ali, nedostajala mi
je. I, više od svega, trebala sam je.

Nekoliko minuta kasnije pojavila se pored mene. Započela sam
razgovor u duhu pokajanja. »Nan, žao mi je«, uzdahnula sam. »Jako,
jako mi je žao.«

Odmahnula je rukom na moje isprike, kao i uvijek jednako
izbirljiva po pitanju toga što je željela čuti, a što ne. «U redu je«,
odvratila je, primajući me u zagrljaj. »Prvi put si anđeo, još imaš
mnogo toga za naučiti.«

Objasnila sam joj situaciju s Roseinim demonom te je upitala:
»Zašto Rose nema anđela čuvara? I tko je morž koji živi na Roseinu
kauču?«

Izgledala je iznenađeno. Istinski. »Ali... zar nisi... pa Margot je
Rosein anđeo.«

»Molim?«

173

elada8

Nasmijala se, pa se, vidjevši izraz na mome licu, naglo uozbiljila:
»Znaš da ljudsko biće može imati više od jednog anđela čuvara?«

»Aha.«

»I znaš da je Rosein anđeo nedavno dodijeljen novom Štićenom
Biću?«

»Nemam pojma, ali nastavi.«

Uzdahnula je. »Draga moja, stvarno se moraš početi služiti
ovim«, potapšala me je po krilima. »Trenutačno Margot ima ulogu
Roseina anđela čuvara.«

Zbunjeno sam zurila u nju. Činilo se da njezina priča ima rupa.
Kao što je bila činjenica da je Margot smrtnica.

Nan je slegnula ramenima. »Pa što?« kazala je. »Nisu samo mrtvi
ti koji djeluju kao anđeli, draga moja. Koja bi inače bila svrha
roditelja? Ili prijatelja, braće i sestara, bolničarki, liječnika...«

»...jasno mi je«, rekla sam, iako mi nije bilo.

»Tvoj je zadatak u ovom trenutku da je štitiš od Rama.«

»Demona?«

»Da. Sigurno si već shvatila da ima popriličan utjecaj na Rose.«

Promislila sam o tome. Shvaćala sam da se iz nekog razloga uspio
nastaniti u Roseinu životu poput muža kojeg nije bila u stanju ostaviti.
No, koliko sam vidjela, nije ju pretjerano dovodio u napast. Rose je
odlazila u crkvu. Nije imala nikakvih ovisnosti. Nikoga nije ubila.
Nije se čak mogla prisiliti niti da nogom zgazi nekog od žohara koji su
veselo trčkarali po njezinom kuhinjskom podu.

»Gledaj pažljivije«, savjetovala me Nan. »Uvidjet ćeš njegovu
svrhu i snagu kojom drži Rose.«

Dogodilo se to onoga dana kada je Rose ispričala Margot priču o
zlatnom pečatnjaku na svome prstenjaku.

174

elada8

»Ovaj prsten«, kazala je, zamišljeno tapkajući po njemu, »ušao je
u moj život jednog popodneva dok sam još bila djevojčica od nekih
dvanaest godina. Bila sam na tatinoj farmi i skupljala jabuke u
voćnjaku pokraj štale. Bilo je tol’ko vruće da si mog’o spremit’
pečenje nasred polja, bogme jest. Čak su se i krave prevaljivale od
vrućine, jer bi im kante s vodom presušile k’o pustinja prije nego što
bi se dovukle do njih preko polja. Znala sam da ne bi smjela, al’ nisam
mogla odolit’. Spustila sam se do potoka, svukla se gola, iz-molila
molitvu i uskočila u tu svježu crnu tekućinu. Čak sam i glavu uronila.
Još uvijek osjećam te osvježavajuće kapi vode kako mi ugodno klize
kroz kosu, između golih nogu... Ma ostala bih cijelo popodne da sam
mogla dovoljno dugo držat’ dah. A bogme se ispostavilo da sam ga
morala držat’ mnogo duže nego što sam mislila. Ispočetka sam mislila
da je to potezanje koje sam osjetila struja, da me vuče nizvodno. Ali
onda sam osjetila toplinu oko gležnja, toplinu koja se pretvorila u
pečenje, tako jako da sam skvičala ko’ svinja pred Božić. Kada sam
otvorila oči, krv je čak i izgledala kao vatra. Kroz mjehuriće vode i
krv ugledala sam dugačak rep. Aligator, dug kao kamion. Sjetila sam
se da mi je tata pričao da ih treba pogodit’ u oči, da su tu ranjivi, pa
sam se sagnula prema njegovoj njušci i zarila mu palac ravno u oko.
Na trenutak me pustio, a ja sam iskoristila priliku, Zamahnula nogama
i izronila na površinu, taman dovoljno dugo da uhvatim zrak. No,
aligator me onda zgrabio za drugu nogu i ovaj put me prevrnuo ispod
sebe. Činilo mi se da sam toliko dugo pod vodom da sam pomislila —
još sekunda, i eto me Bože k tebi. Ali uto me neki čovjek izvuk’o van,
na svjetlo vreloga dana i na svjetlo novog života. On je bio taj koji mi
je dao ovaj prsten.«

Tko zna jesu li te priče uopće bile istinite? Ali svaki put kada bi ih
Rose pričala, svjetlo oko nje zasjalo bi tako žarko da bi se Ram
pokupio s kauča i gunđajući oteturao prema stražnjem izlazu, poput
medvjeda s glavoboljom.

»Moj prvi muž, on mi ga je dao«, kazala je Rose, s osmijehom
pogledavši prema paučinom zastrtoj fotografiji pristala mladića koja je
visjela na zidu. »Govorio mi je, nikad nemoj prestat’ pričat’ svoje
priče, pričaj ih nek’ čuje sav svijet. Otišao je i kupio mi pravo

175

elada8

nalivpero i kožne bilježnice i natjerao me da ih zapisujem. I nikad
nisam prestala.«

»Te bilježnice«, zaustila je Margot. »A gdje su sad?«

Rose je odmahnula rukom: »O, ne, bogme ih sad neću izvlačit’.
Previše ih je!«

Margot je podigla novu bilježnicu tvrdih korica s poda: »A je li
ovo najnovija?«

Rose je podigla svoje grbave prste: »Da, ali ruke me previše
bole. Više ne mogu pisat’.«

Margot je počela čitati naglas. Dok je čitala, maleni paralelni
svjetovi koji su se povremeno nazirali pa opet nestajali u Roseinoj
auri, stali su se poput lepeze širiti prema van, dok naposljetku nisu
ispunili čitavu sobu. Gledala sam dok se preda mnom vrtio čitav film
montiranih prizora iz Roseina djetinjstva, počevši od njezinih roditelja
kako je pozivaju da priča priče ljudima koji su boravili u njihovom
pansionu u Louisiani, zatim majke koja zapisuje priče sjedeći uz
kolijevku, a onda i same Rose, iste dobi kao i sad, ali mršavije i boljeg
zdravlja, kako sjedi za stolom ispod rešetkastih prozora svečane
dvorane zgrade Low Memorial Library na Sveučilištu Columbia,
okružena muškarcima i ženama u odijelima i elegantnim haljinama,
smiješeći se kao za fotografiju, dok joj netko uručuje nekakvo
priznanje. Naprežući se razabrati tekst, ostala sam zaprepaštena:
Pulitzerova nagrada za književnost.

A onda se vizija prebacila na uvećani kadar istog priznanja,
uokvirenog na zidu Roseine dnevne sobe, samo što to nije bila soba u
kojoj smo se nalazile: soba u viziji bila je triput veća, s mramornim
kaminom, sagom od zida do zida i satenskim zavjesama boje
bjelokosti koje su uokvirivale istaknute prozore. Kućna pomoćnica je
bila zauzeta brisanjem prašine s bezbrojnih pozlaćenih okvira u
kojima su se nalazile fotografije Roseinih voljenih sinova i unučadi, a
- ono zbog čega sam zaplakala - prizori na njima prikazivali su mature
njezinih sinova, njihove slike iz vojske, jednoga od njih kako se
rukuje s predsjednikom Reaganom. Koliko mi je bilo poznato, ni

176

elada8

jedno od njezine djece nikad nije maturiralo. Vizija se, poput lepeze,
najednom sklopila, a ja sam ostala stajati na mjestu, zapanjena i bez
daha, sve dok nisam primijetila da se Ram vratio.

Margot je prelistavala Roseinu bilježnicu. »Ovo je izvrsno«,
kazala je. »Zašto to nikada nisi objavila?«

A onda se uključio Ram, sjedajući pored Rose i nježno je
uzimajući za ruku: Nisi ti dovoljno dobra, Rosie.

Rose je ponovila njegove riječi, odmahujući glavom: »Nisam ja
dovoljno dobra, dijete.«

Knjige su za bogatune, a ne za takve k’o ti.

Rose, poput robota: »Knjige su za bogatune, a ne ovakve k’o ja.«

»To su gluposti«, Margot ju je prekinula. Ram ju je oši-nuo
pogledom. »Ovo je predivno. Pišeš kao san.«

Ram je postao glasniji: Tebe ne zanimaju pare. Pare samo
pokvare pošten svijet.

Roseino lice se smrknulo. Ponovila je Ramove riječi.

Margot je izgledala zbunjeno. »Zao mi je što tako misliš«, kazala
je blago. A onda se dosjetila. Bez ikakva uplitanja s moje strane.
»Mogu li odnijeti tvoje bilješke i pokazati ih svom suprugu? I on je
pisac, znaš.«

Ram je ustao. Otvorio je svoja prljava usta i stao urlati na Margot.
Rose je stavila ruke na uši kao da ima napadaj. Margot je pružila ruku
prema njoj: »Rose, što nije u redu?«

Rose je zacviljela: »Samo idi. Molim te.«

Margot ju je pokušala primiti za ruku, no Rose ju je otrgnula i
pokrila lice, jecajući.

Margot je zakoračila prema izlazu. Ram je pogledao u stari drveni
ventilator koji je visio iznad nje.

177

elada8

Uplela sam se. »Da se nisi usudio«, kazala sam.

On se nakesio, pa zatim zamahnuo rukom iznad glave i povukao
ga.

Brzo! doviknula sam Margot, zalijećući se u Ramov trbuh i
obarajući ga na tlo. Popucala žbuka obrušila se sa stropa u oblaku
prašine. Rose je jauknula. Margot je hitro zgrabila bilježnicu iz
Roseina krila i izjurila van. Ram je ustao i prostrijelio me prijetećim
pogledom, a nosnice su mu se nadimale od bijesa. Savinuo je koljena,
spreman za napad, no u tom trenutku voda iz mojih krila iznenada se
pretvorila u plamen. Ram je zabezeknuto zinuo i skupio se od straha,
pa se u idućem trenutku poput kakvog usplahirenog žohara skrio u
okvir fotografije Roseina prvog supruga.

A onda se dogodilo nešto što nisam razumjela. Rose je stajala
preda mnom, s blaženo spokojnim osmijehom na licu. Gledala je
ravno u mene.

»Spremna sam«, rekla je. »Ne daj onom čovjeku da me više
uznemirava. Odvedi me kući.«

Ispružila je ruku i ja sam je primila. Osjetila sam kako ulazi u
moje tijelo, prolazi mi kroz krila i potom nestaje.

Provela sam noć u Roseinu stanu, koračajući gore-dolje, gledajući
fotografije koje je čuvala poput najvećeg blaga, plačući nad praznim
kuhinjskim ormarićima, nad štakorima koji su pitomo živjeli pod
njezinim krevetom, nad prljavom vodom koja je s mukom tekla iz
prastare slavine. Razbijala sam glavu pitajući se zašto je odabrala ovo
mjesto, zašto je dopustila samoj sebi da čuči u šaci demona, umjesto
da proživi život kakav je trebala. Ali odgovor nisam nalazila.

Umjesto toga, učinila sam ono što je trebalo. Kada je Margot
idućega dana došla i zatekla Roseino beživotno tijelo sklupčano na
kauču pa, kleknuvši pored nje, stala neutješno jecati, obujmila sam je
rukama, šaputajući joj na uho da bude hrabra, smirujući je i
podsjećajući na bilježnice. Nakon što je pozvala hitnu pomoć, zaputila
se gore do ormara uz Rosein krevet. Unutra nije bilo odjeće, nego

178

elada8

samo deseci bilježnica od korice do korice ispunjenih Roseinim
rukopisom. Natrpala je nekoliko kovčega knjigama i uposlila Tobyja
da joj pomogne odvući ih preko puta u njihov stan prije nego što
stigne hitna pomoć.

Nakon nekog vremena uslijedio je i poziv od Tobyjeva izdavača.
Bio je zainteresiran za Roseine bilježnice, no smatrao je da će im
trebati dosta uredničkih zahvata, a on za to jednostavno nije imao
vremena. Je li Margot možda slobodna idućeg dana? Spustila je
pogled na maleni planet koji joj je stršao iz trbuha i pomolila se da
beba ostane unutra barem još neko vrijeme. Da, kazala je. Slobodna
sam.

Trebala bih spomenuti: ovo je bilo ostvarenje sna. Dugo je rastao
u meni, poput tajne koju sam se zaklela čuvati, ili poput djeteta u
mojoj utrobi, moglo bi se reći. Nikada prije nisam imala pojma što
želim biti kad odrastem — pretpostavljam da nikada nisam bila
sigurna kad ću službeno odrasti - no sada, nakon što sam progutala
toliko knjiga kod Grahama i Irine, nakon što sam provela tolike sate
secirajući Tobyjeve romane kako bih pronašla istinu u fikciji, cvijet u
pupoljku, napokon sam bez dvojbe znala što želim raditi.

I zamislite čuda — sasvim slučajno nabasala sam na svoj posao iz
snova. A da toga nisam bila niti svjesna. Barem ne u to vrijeme. Toga
sam jutra koračala uz Margot odlučno i sa svrhom. Ljubice, kazala
sam joj, kad bih sve mogla ponoviti, ovo bi bila jedina stvar koju ne
bih promijenila. Napokon, pomislila sam, stvari idu onako kako bi
trebale.

Ured izdavača nalazio se iznad već slavne delikatese na Petoj
aveniji, iste one koju je Margot onako nezaboravno oskrvnula
nekoliko godina ranije. Skrila je lice dok je prolazila pored vlasnika pa
smo pješačile sve do trećeg kata.

Hugo Benet, generalni direktor izdavačke kuće Benet Books i
čovjek s najbjeljim, najpravilnijim i najvećim zubi-ma koje sam ikada
vidjela, bio je veteran u branši. Unatoč svim svojim nastojanjima, nije
uspio pronaći pristojnog asistenta otkad se zbog posla preselio iz
rodnog Toronta. Bilježnice su bile pravo otkriće, kazao je Margot.

179

elada8

Izdat će prvi svežanj nakon što prođu uobičajeni urednički proces. Je
li bila zainteresirana preuzeti taj posao?

Nije bila sigurna.
Naravno da jesi, kazala sam joj.
Naravno da jesam, rekla je, osjećajući polagano curenje vode niz
bedro i sijevajuću bol preko trbuha, jedva odolijevajući iznenadnoj
potrebi da krikne.

180

elada8

Nakon deset sati trudova, Margot je odlučila da više ne želi roditi.
Odlučila je da majčinstvo ipak nije za nju i da, ustvari, ne želi dijete i
da bi sad išla kući, molim.

Idući je trud krenuo prije nego što je uspjela dovršiti svoju
molbicu upućenu sestri Mae. Ne, gđo Poslusny, kazala je sestra Mae
strogo. Samo još jedno tiskanje i gotovi smo. Kada biste svoj glas
čuvali za tiskanje umjesto za vrištanje, možda bismo ovo dijete mogli
brže izvaditi van. Hvala.

Margot je vrištala iz petnih žila. Toby je nervozno koračao
hodnikom ispred rađaonice, uhvativši se kako prvi put nakon dugo
godina izgovara Šemu.

Sestra Mae gurnula je ruku među Margotine noge i opipala
položaj djeteta. Još je bilo visoko. Ali umjesto glave, noga. Podigla je
pogled prema Margot. »Odmah se vraćam«, rekla je i požurila pronaći
liječnika.

Još jedan trud poput valjka je prešao preko Margotina tijela. Kako
sam se dobro sjećala tog osjećaja. Kažu da sve zaboraviš, ali lažu. I,
naravno, gledati sve to ponovno u svakom ti slučaju osvježi sjećanje.
Gledala sam kako je krvave ralje truda silovito stišću, zatvorila oči i
položila ruke na njezinu zdjelicu. A onda se pored mene pojavio još
jedan anđeo. Mladić, u ranim dvadesetima, svjetlosmeđe kose koja mu
je padala do ispod uha i očima koje su zračile nekim tihom žarom. Iz
nekog mi se razloga činio jako poznatim. Iskosa sam ga pogledala.

»Poznajemo li se?«

Vidjevši prizor na bolničkom krevetu, zadrhtao je. »James«,
kazao je nabrzinu, ne skidajući pogled s Margot. »Ja sam Theov anđeo
čuvar.«

181

elada8

Margot je ponovno kriknula. Naprezala se, pokušavajući ustati s
kreveta.

»Drži se još malo«, hrabrila sam je. »Pokušavam okrenuti Thea.«

»Theo?« zastenjala je. Podigla sam pogled. Čula me je. Još jedan
šok: gledala je ravno u mene kao da me vidi.

»Sestro«, prozborila je molećivo, pružajući ruku prema meni.
»Dajte mi nešto protiv bolova. Bilo što. Ne mogu ovo izdržati još
dugo.«

Oči su mi, bez pretjerivanja, bile velike poput tanjurića za kavu.
Prošlo je više od desetljeća otkad me zadnji put vidjela. Na trenutak
sam se zapitala kako joj izgledam. No uto je ponovno vrisnula, pa sam
se trgnula iz misli.

»Beba izlazi na zadak«, kazala sam mirno. »Pokušat ću ga
okrenuti. Ali moraš biti što mirnija.« Letimice sam pogledala prema
vratima. Čula sam glasove s drugog kraja hodnika: sestra i liječnik su
se vraćali.

»Kako već znate da je dječak?« izgovorila je dahćući.

Ne obazirući se na njezino pitanje, položila sam joj ruku na trbuh.
Pogledala sam u Jamesa koji je djelovao pomalo preplašeno. »Dolazi
ovamo«, rekla sam. »Ti si Theov anđeo, je l' tako?«

James je klimnuo glavom.

»Onda natjeraj tog mališana da se okrene onako kako bi trebao.«

James je stavio svoje ruke na moje i zatvorio oči, a Margotino je
tijelo istoga trenutka preplavila zlatna svjetlost. Pokušavala sam upiti
dio njezine boli, kao što sam to učinila već mnogo puta prije. Čvrsto
sam stisnula oči i, kada je sljedeći trud krenuo, zgrabila sam ga poput
metalne šipke i silovitim ga trzajem povukla prema sebi. I baš kao što
je Rose ušetala u mene, tako je i ta metalna šipka prošla mojim tijelom
sve do krila, putujući kroz njih u neki drugi kraj svemira. Margot je s
olakšanjem izdahnula.

182

elada8

Sada sam već vidjela bebu, malenog Thea, kako se, preplašen i
zbunjen, počinje okretati naglavačke. Margot je opet vrištala, dok su
se trudovi obrušavali na nju poput nebodera u potresu. Primaknula
sam se njezinoj glavi i položila joj ruku na srce.

Moraš pokušati biti što mirnija, kazala sam. Theu sada treba da
dišeš polako, polako, polako.

Disala je što je polakše i dublje mogla, i upravo kada je James
okrenuo bebu u njezin konačni položaj, spustivši je prema hladnom
izlazu u svijet, u sobu su ušetali liječnik i sestra.

»O, Bože dragi!« kazala je sestra, jer je bebina glavica već bila
vani i stigla je upravo u trenutku kada je Margot po posljednji put iz
petnih žila tiskala, osjetivši kako odmah potom čitavo dijete u jednom
dahu izlazi iz nje, glavom prema dolje.

»Gospođo Poslusny«, kazala je sestra uzbuđeno, »imate pravog
malog momčića.«

Margot je s mukom podigla glavu. »Theo«, rekla je. »Mislim da
se zove Theo.«

Theo Graham Poslusny, sa svoja dva i pol kilograma, sklupčao se
među Margotine grudi i nije prestao dojiti do večeri.

Margot je imala problema s posteljicom, pa su je nekoliko tjedana
zadržali u bolnici, noću odvozeći bebu na dječji odjel kako bi se ona
naspavala. Pretpostavljam da sam trebala pustiti Jamesa neka radi svoj
posao dok ja bdijem nad Margot, no nisam si mogla pomoći. Bila sam
potpuno očarana ružičastom štrucom koja je cviljela u plastičnom
krevetiću, i ono malo vatreno crvene kosice prekrivene vunenom
kapicom što ju je Rose isplela nekoliko mjeseci ranije. Bio je tako
gladan da bi proveo čitavu noć tražeći nevidljivu dojku, ali sestre bi ga
umirile dudicom, a ja bih mu milovala prelijepo lišće.

Nakon nekog vremena, James mi je prišao. Pomislila sam da je
hrabar kad se usudio.

183

elada8

»Slušaj«, rekao je, nakon što je nekoliko trenutaka bez riječi
stajao pored mene uz Theov krevetić. »Moj je posao da čuvam Thea.
Ti bi trebala biti uz Margot.«

Pogledala sam pokraj njega prema Margot, koja je čvrŠto spavala
iza navučenih zavjesa svog bolničkog odjeljka: »Što hoćeš reći, da ja
nju ne čuvam? Sasvim je dobro vidim i odavde. Ili si zaboravio da
sam anđeo? Mi imamo takve sposobnosti, znaš.«

Nakrivio je glavu i namrštio se: »Možda bih trebao objasniti svoju
vezu s Theom.«

»Nije me briga za tvoju vezu s Theom. Briga me samo za to da se
pobrineš da jednoga dana ne završi na doživotnoj kazni zbog
ubojstva.«

Krajičkom oka vidjela sam kako je ustuknuo. Možda sam ipak
malo pregruba prema njemu, pomislila sam. Vjerojatno je bio neki
Tobyjev daljnji rod. Ujak ili nešto slično. U svakom slučaju, nije bilo
potrebe da mu tako skačem za vrat.

Ali prava istina je bila da sam htjela Thea samo za sebe. Imala
sam priliku za koju sam mislila da je nikad neću imati - i za koju
nisam mislila da ću je ikad željeti - priliku da još jednom iskusim čudo
svog prvorođenog djeteta. Osjećala sam se poput majke vučice što
režeći tjera grabežljivce. Željela sam da se James drži po strani. No,
očito je bio malo predaniji svom poslu nego što mi je u tom trenutku
odgovaralo.

Okrenula sam se prema njemu. »Zao mi je, u redu?« kazala sam,
ispruživši ruke kao znak da to doista i mislim. Uzvratio mi je pogled i
zadržao ga, ne odgovarajući. Neko smo vrijeme tako zurili jedno u
drugo, ja uranjajući sve dublje u odjek vlastitih, olako izgovorenih,
riječi, a James u tišini odbijajući moju ispriku. Napokon, kada je Theo
počeo cviljeti, James je ustao. Krenula sam ga pomilovati po obrazu,
no preduhitrio me. Stavio je ruku iznad Theove glave, a on je istog
trenutka ponovno utonuo u san.

184

elada8

»Ne moram ti se sviđati«, promrmljao je James, ne dižući pogled
prema meni. »Ali tražim od tebe da mi vjeruješ.«

Klimnula sam glavom. U sebi sam tiho ponovila ispriku. James
mi je okrenuo leđa, a ja sam se bez riječi vratila k Margot.

Nekoliko dana kasnije, Margot je stigla kući u blistavo čist stan,
nadopunjen svježe oličenom dječjom sobom i opskrbljen svim
mogućim stvarčicama za bebe nad kojima je zadivljeno uzdisala u
dućanu dječje opreme. Toby je, kao i uvijek, daleko ispred svog
vremena, od poslodavca zatražio tjedan dana roditeljskog dopusta.
Kada je njegov zahtjev odbijen, svejedno je uzeo dopust, pa odmah
zatim dobio i otkaz. No, zar prizor novorođenog djeteta ne ispunjava
svijet nadom? Bez posla i prebijene pare u džepu, uz zvuke policijskih
sirena koje su odjekivale svuda naokolo, Toby je imao osjećaj da je
njegova malena obitelj nepobjediva.

Ali najbolje je tek slijedilo: izvijestio je Margot da je njihovom
zadnjom ušteđevinom platio zrakoplovnu kartu za Grahama, koji je
iduće večeri trebao stići u New York kako bi upoznao svog unuka. I
tada sam prvi put nakon dugo vremena zapjevala Pjesmu duša. Nazovi
tatu, kazala sam Margot, a zamisao je u prvi tren potonula poput
kamena u moru njezina uzbuđenja. Da ga nazovem? pomislila je. Ali
nemam vremena... imam toliko posla prije nego Što stigne... Nastavila
sam je nagovarati i naposljetku je popustila.

Slušala sam razgovor, istodobno plačući od sreće i tuge zbog
telefonskog poziva koji nikad nisam uputila, i osjećajući olakšanje
zbog činjenice da mi je na neki način neka viša sila dopustila da
barem malo presložim djeliće slagalice i uspijem reći stvari koje
nikada nisam rekla.

»Tata!«

Zvuci prigušenog hroptanja i kašlja. Kao i obično, zeznula je
vremensku razliku. Ali, nema veze.

»Papa, Toby mi je upravo rekao! Koliko ostaješ? Ideš li prvim
jutarnjim letom?«

185

elada8

Stanka. »Da, da, Margot, ljubavi. Avion polijeće u sedam, tako da
taksi stiže po mene oko četiri...« Theo je počeo plakati.

»Je l’ to čujem svog unuka?«

Toby je spustio Thea u Margotino naručje, a ona je približila
slušalicu njegovoj glavici, puštajući ga da urla sve do Engleske.
Naposljetku ga je vratila Tobyju. On je istog trenutka zgrabio Tobyjev
mali prst i stao ga cuclati.

»Mislim da je gladan«, prošaptao je Toby. Kimnula je.

»Tata, moram ići. Ali jedva te čekam sutra vidjeti. Sretan put,
dobro?«

Tišina.

»Tata?«

»Volim te, slatka moja djevojčice.«

»I ja tebe, tata. Vidimo se uskoro.«

»Vidimo se.«

Čitavu tu noć, dok se Margot prevrtala po krevetu, ne uspijevajući
zaspati od uzbuđenja, ja sam koračala gore-dolje po sobi, u isto
vrijeme preplavljena olakšanjem zbog toga što sam uspjela složiti dio
slagalice koji je oduvijek nedostajao i slomljena zbog onoga što je
slijedilo. Jer znala sam da ne mogu promijeniti sve. Čak je i sada
toliko toga bilo izvan moje kontrole.

Kasno ujutro stigao je poziv od gospođe Bieber, Grahamove prve
susjede, koja je Margot nježno i obzirno obavijestila da joj je prije
nepunih sat vremena na vrata pokucao taksist koji je zatekao Grahama
kako, s aktovkom u ruci, sjedi na kućnom pragu, hladan i nepomičan.
Umro je tiho, kazala je, i bez boli.

186

elada8

Margot je bila neutješna. Sjedila sam pokraj nje u maloj kupaonici
u koju se zaključala i zajedno s njom lila suze koje su joj tiho i bez
prestanka kapale na dlanove.

Znate, samu sam sebe uspjela uvjeriti da sam za osjećaje koji su
me počeli obuzimati nedugo nakon Theova rođenja sama bila kriva.
No sada sam, gledajući hormone kako se vežu na receptore živčanih
stanica u Margotinoj glavi, potičući ih na ubrzavanje sve dok se ne bi
sudarile, iz prve ruke svjedočila fiziološkoj slici postporođajne
depresije. Svaki put kada bi Theo vrištao - što je često znao činiti, i to
satima bez prestanka - njezinim bi se tijelom proširio crveni val, a
živčane bi se stanice stale kretati sve brže dok joj na kraju cijelo tijelo
ne bi podrhtavalo iznutra prema van. Činilo se da ga hrani po čitav
dan, svaki dan. Bila je anemična - premda su je liječnici uvjeravali da
nije — a neopaženo je preboljela i cervikalnu infekciju. I otkrila je da
odjednom mrzi Tobyja. Mrzila ga je jer je imao magičnu sposobnost
da spava čvrstim snom dok dijete urla iz krevetića tik pokraj njegove
glave. Mrzila ga je jer se nije morao pretvoriti u krvareći i izdajajući
stroj za bebu. Mrzila ga je jer je bila iscrpljena, zbunjena i
izbezumljena od straha zbog pomisli na još jedan dan u tom kaosu.

Gledala sam kako se Toby svim silama trudi udovoljiti joj. A
onda, ugodno iznenađenje. Tobyjeva knjiga, Crni led, postala je
nacionalni bestseler. To sam znala. Ali sam za sve saznala tek
nekoliko mjeseci nakon što se dogodilo. Toby se javio na telefon i
zahvalio svom izdavaču, krajičkom oka gledajući Margot koja se, lica
crvena od suza, po sedmi put u sat vremena mučila nahraniti Thea.
Sad mi je bilo jasno ono što tada nisam shvaćala — Theo uopće nije
dobivao mlijeko. Zvuci koje je proizvodio šišajući bili su samo gutljaji
zraka. I dok ga je maleni trbuh bolio od gladi, Margotine su grudi bile
upaljene od viška mlijeka.

»Učini nešto!« prosiktala sam prema Jamesu.

Ošinuo me pogledom: »Pokušavam.«

Pojavila se Gaia: »Dajte da ja pokušam.« Šapnula je nešto
Tobyju.

187

elada8

On je spustio slušalicu i prišao Margot: »Dušo?«

Nije se obazirala. Prebacio je ruku preko njezina ramena:
»Margot?«

»Što je, Toby?«
»Zašto ne iziđeš na par sati? Ja mogu paziti na dijete.«
Podigla je pogled prema njemu: »Ti nemaš grudi, Toby. Opet će
ga trebati hraniti za desetak minuta.«
Toby se nasmiješio: »Nemam, ali mogu mu dati adaptirano.
Hajde, pođi u frizerski salon ili nešto slično. Počasti se.«
Ponovno ga je pogledala: »Misliš ozbiljno?«
»Najozbiljnije.«
»Ali, nemamo novaca.«
Odvratio je pogled. Nije znao lagati, čak i kad je to bilo u dobre
svrhe. »Recimo samo da sam nešto uštedio za ovakve prigode.«
»Stvarno?«
»Stvarno.«
»Koliko?«
»Prestani zapitkivati! Samo uzmi čekovnu knjižicu i idi! Pođi na
tretman lica, pedikuru, učini što god vi žene činite svojim noktima,
samo hajde, gubi se odavde.«
Izgubila se prije nego što stigneš reći ‘švedska masaža.

Slijedila sam je niza stube, pa ulicom prema autobusnoj stanici.
Krila su mi pulsirala porukama: Nagovori je da pješaci. Ne daj joj da
ide autobusom.

188

elada8

Zašto? pomislila sam. Gledala sam autobus kako se približava.
Zašto? upitala sam ponovno, ali nije bilo odgovora. U redu, pomislila
sam. Nećeš mi reći, pa neću ni slušati.

Sjele smo otraga. Margot je pritisnula prste na čelo, dok joj se bol
u prsima polako smirivala na svježem povjetarcu koji je dopirao kroz
otvoreni prozor. Autobus se zaustavio na Jedanaestoj aveniji. Ukrcala
se još šačica putnika. Jedna se od njih kroz gužvu probila do nas i
zauzela mjesto točno nasuprot Margot, licem okrenuta prema njoj.
Želudac mi se okrenuo.

Žena je bila pljunuta dvojnica Hilde Marx. Jarko narančasta kosa
prošarana sijedim pramenovima, skupljena visoko na glavi, vječito
crven nos što joj je stršao posred lica, izbačena donja vilica kao u
buldoga. Gledala sam Margot kako zaprepašteno hvata dah, zureći u
ženu koja je treskajući ramenima skidala kaput — crni baloner, sličan
onom kojeg je Hilda nosila za izlaske - i stiskala vilicu, na potpuno isti
način kako je to činila i Hilda. Nakon nekoliko trenutaka postalo je
jasno da žena nije Hilda. Netko na drugom kraju autobusa prepoznao
ju je kao Karen, a kada se nasmiješila i stala čavrljati, lice joj je
poprimilo sasvim drukčiji izgled. Po naglasku je bilo jasno da je
rođena i odrasla u New Jerseyju.

I, naravno, toga sam se trebala sjetiti. Bespomoćno sam gledala
kako se Margot u mislima vraća u Sv. Antun. Prolazili su je trnci od
sjećanja na Grobnicu, a strah, poniženje i beznađe kojima su sjećanja
na to opako mjesto bila natopljena polako su isplivali na površinu
njezina uma, poput olupine broda što izvire iz dubine mora, na sunce
iznoseći stravična lica svih svojih nadutih leševa. Zurila je u svoja
stopala i panično dahtala. Uhvatila sam je za ramena i smirivala je:
Ovdje si, sada. Sve je to iza tebe. Na sigurnom si. Polako je i duboko
disala, trudeći se odagnati slike koje su joj se pojavljivale pred očima:
Hilde kako je mlati vrećom ugljena. Hilde kako je izvlači iz Grobnice,
samo da bi je opet strpala unutra. Hilde kako joj govori da je
bezvrijedna.

Izišla je iz autobusa na idućoj stanici i stala hodati brzo koliko su
je noge nosile, premda nije baš bila sigurna gdje se nalazi i kamo ide.
Zamisao o masaži već je odavno nestala. Zamijenila ju je neodoljiva

189

elada8

potreba da se nalije do besvijesti. Na trenutak je poželjela da može
nazvati Xiao Chen i s njom se zaputiti u kafić na Sveučilištu. U
sekundi je odlučeno da će poći sama.

U redu, kazala sam naglas. Bogu, pretpostavljam. Sad slušam.
Pošalji mi poruku, nekako me uputi što da sad radim. Znam što slijedi,
razumiješ? Znam da sad potroši pedeset dolara drmajući čašice
žestice jednu za drugom, i znam da se pohvata s nekim tipom čijeg se
imena ne mogu sjetiti, i znam da jedva stojeći na nogama otetura
odatle u ponoć, potpuno zaboravivši da ima muža i dom. O, da — i
dijete.

I znate što? Šipak. Ni glasa. Nikakve poruke u mojim krilima,
nikakvog instinkta. Naravno, pokušala sam doprijeti do Margot,
govorila sam, derala se iz sveg glasa, pjevala Pjesmu duša... Ali
isključila me. Najgore od svega je bilo to što nas je, kada smo stigle
do kafića, na ulazu čekao Grogor. Dok je Margot ulazila, zagrlio ju je
oko struka i otpratio unutra. A ja nisam mogla učiniti baš ništa.

Razlog zbog kojeg Toby nije rekao Margot za svoj uspjeh s
Crnim ledom bio je taj što tjednima nakon toga nisu razgovarali. Stari
kolega s faksa nazvao ga je iz kafića kada je ugledao Margot kako
trese koktele i žvali se s nekim studentom. Poziv je tekao ovako:

Telefon zvoni u Tobyjevoj i Margotinoj kuhinji u jedanaest u
noći. Toby je ostao bez adaptiranog mlijeka, a sve trgovine su
zatvorene. Theo vrišti.

»Halo?« istog trenutka odmakne slušalicu od uha. S drugog kraja
trešti zaglušujuća glazba.

»Hej, stari. Jed je na telefonu. Slušaj, Tobes, zar ti nisi nedavno
dobio malog?«

Trenutak. »Aha.«

»I... zar nisi oženio neku plavojku po imenu Margot?«

»Aha.«

190

elada8

»A gdje bi ona sad mogla biti, znaš li možda?«

Toby se osvrne oko sebe. Zaspao je prije nekog vremena. Provjeri
u spavaćoj sobi. »Nisam siguran. Zašto?«

»Stari moj, ne znam kako da ti ovo kažem. Mislim da je ovdje.«

»Gdje?«

I tako, Toby uzme dijete, dobro ga umota i njih se dvojica zajedno
odvezu na drugi kraj grada gdje se Margot drži za ruke s nekim tipom,
dok istodobno izbacuje dušu iz sebe bljujući ispod stupa ulične
rasvjete.

Gledala sam, bespomoćno i pokajnički - obuzeta osjećajem
krivnje kakvu ne možete niti zamisliti - kako Toby zaustavlja auto
pokraj Margot i, prije nego što iskoči van, još jednom provjerava kako
je Theo. Gaia i James su ostali u autu. Ja sam odvratila pogled. Toby
je prišao Margot i ona je bila svjesna da je on tu, ali je odbijala
odgovoriti sve dok joj napokon nije rekao: »Theo te treba«, i nešto od
njegove odgovornosti i ljubavi doprlo je do Margot pa je oteturala do
auta, zamalo se srušivši na Thea na prednjem sjedištu.

Nema riječi.

Nema riječi kojima bih opisala što mi se te noći dogodilo.

Znam samo ovo:

Željela sam sve promijeniti. Željela sam strgnuti zastor koji je
dijelio mene i Margot i ponovno uskočiti u njezino tijelo i moliti
Tobyja za oprost. I željela sam uzeti Thea u naručje i pobjeći s njim,
odvesti ga daleko, daleko od te užasne i slomljene žene, a u isto
vrijeme željela sam izliječiti sve njezine rane, i vratiti vrijeme, i stati
pred Boga i izvikati se na njega zbog svega što se dogodilo i učinilo je
ovakvom.

Od te je noći brak, koji je bio opasno ranjen prije nego li je i
započeo, krvareći ležao u tišini između Tobyja i Margot, dok je Toby
provodio dane pišući, Margot uređivala Roseine bilješke, a Theo

191

elada8

pogledavao od jednog tužnog lica prema drugom, pa zatim i prema
meni. Govorila sam mu da ga volim, da volim njegovog oca. Da mi je
žao.

I molila sam se da me netko, negdje gore čuje.

192

elada8

Kada je puki užas te noći splasnuo do veličine ružnog sjećanja i
kada je Toby napokon poslušao Gaijin prijedlog da oprosti Margot,
odlučili su pokušati ponovno.

Bio je to najsretniji dan mog života, i onog prije i onog poslije
smrti.

Margot je na autobusnoj stanici vidjela plakat s Tobyjevom
knjigom. Došla je kući, zgrbljena pod teretom vrećica s namirnicama,
i susrela se s njegovim leđima. Bio je to već uobičajen pozdrav. No
ovaj je put ona bila ljuta. I povrijeđena.

»Kako to da mi nisi rekao za svoju knjigu?«
Trenutak tišine. »Ha?« Nije se okrenuo.
S treskom je ispustila namirnice na pod. »Za svoju knjigu«,
ponovila je. »Tvoj ,međunarodni bestseler'. Zašto ja zadnja saznajem
za to? A i na autobusnom kolodvoru svi već znaju. Ja sam ti žena.«
Napokon se okrenuo. Odjednom je shvatila da je prošlo više od
tjedan dana otkad ga je posljednji put pogledala u oči.
»Moja žena«, prošaptao je, iskušavajući kako ta riječ zvuči kao da
je na drugom jeziku. »Moja žena.«
Lice joj se smekšalo. Iznenada je, ni sama ne znajući zašto,
briznula u plač. »Moja žena«, ponovio je Toby, ustavši i polako joj se
približavajući.
»Žao mi je«, rekla je kroz suze.
»I meni je žao«, odvratio je Toby, primajući je u zagrljaj. Nije se
odmaknula.

193

elada8

I budite sigurni da sam svaki idući put kada bi jedna od onih
poruka stigla putem mojih krila pažljivo slušala i činila kako mi je
rečeno. Više nisam ispitivala tko, što, gdje i zašto. Jednostavno je bilo
svejedno šalje li te poruke Bog ili neki drugi anđeo ili moja vlastita
savjest. Jer činjenica je bila da bi, da sam onda poslušala što mi se
govori i potakla Margot da ne uđe u taj autobus, kobni ledeni greben
koji je zamalo potopio njihov brak vjerojatno bio izbjegnut.

A vidjela sam i da u tom brodolomu nije ranjen samo njihov brak.
Toby je bio druga osoba. Oči su mu bile ispunjene tugom koje ondje
ranije nije bilo. Počeo si je dodavati viski u kavu. Prvo samo kap, pa
na kraju i čašicu. Gledao je druge žene i mislio: Što ako? Što ako sam
se oženio pogrešnom?

Bilo je nepodnošljivo. Sjećanja na naš prekid preplavila bi ga
odjednom i sa svih strana, zajedno sa svom mržnjom i osjećajem
izdaje koje su nosila sa sobom. I pomislila sam, ja sam bila kriva. Ja
sam ga natjerala da me prevari.

No nad tom je temom i dalje visio upitnik, poput Damoklova
mača. Nikada ga zapravo nisam uhvatila na djelu. Ustvari, većina
razloga zbog kojih sam vjerovala da me prevario s vremenom mi je
isparila iz glave. No, stvarni dokazi na stranu, oduvijek je bilo prilično
jasno. Spavao je sa Sonyjom. I prezirala sam ga zbog toga.

Nedugo nakon Theova prvog rođendana, kad je Margo-tinu i
Tobyjevu radost zbog Theovih prvih koraka zagorčala spoznaja da je
njihov bucmasti dječačić sada bio u stanju popeti se na prozor dnevne
sobe, koji se otvarao nad betonom neka četiri kata niže, preselili su se
u stan u West Villageu, blizu onog u potkrovlju u kojemu je Toby
nekada živio, samo pet puta veći. Izdašan autorski honorar za
Tobyjevu knjigu priuštio im je uređenje doma koji je bio ostvarenje
Margotinih ideala udobnosti i sigurnosti: krevet od lijevana željeza,
previše kauča, njihov prvi televizor i, s vremenom, i telefon. Bilo je to
kao da se ispod Margotina svijeta odjednom raširila ogromna mreža.
Napokon se osjećala sigurno. I bila je sretna.

Pa je i ostatak ukućana bio sretan. Čak smo i James i ja uspjeli
daleko iza sebe ostaviti našu malu borbu za premoć. Gaia, James i ja,

194

elada8

tvoreći vlastitu malu obitelj anđela, čuvali smo drugi trojac, Tobyja,
Thea i Margot, koji su se polako, ali sigurno udaljavali od krhotina i
smeća vlastite prošlosti k nekoj vedrijoj i manje razornoj budućnosti.
Toby je provodio večeri radeći na novoj knjizi, dok je Margot
kritizirala

i lektorirala njegove bilješke, a preko dana bi vodili Thea u park,
učili ga imenima svih životinja u zoološkom vrtu, čvrsto ga grlili
između sebe kada bi zaplakao zbog zvuka sirena, pucnjave ili svađa iz
susjednog stana.

S vremenom je Toby uspio nagovoriti Margot da obnovi svoje
gotovo prekinuto prijateljstvo sa Sonyjom.

»Nema šanse«, bunila se. »Jesi li ti normalan? Nakon što nas je
praktički izbacila na ulicu?«

Toby je razmišljao o tome da spomene Sonyjin ukradeni
medaljon, ali se ugrizao za jezik.

»U redu«, rekao je. »Samo sam... ne volim te vidjeti samu,
razumiješ? Mame trebaju mrežu podrške.« Opet je gledao Oprah.
Uzdahnuo je: »Samo mislim da bi bilo dobro za tebe da imaš žensko
društvo. A ti i Son ste bile kao...«

»Kao što?«

»...sestre, čovječe. Bile ste ovakve«, prekrižio je srednji prst preko
kažiprsta. »K’o prst i nokat, razumiješ?«

Da, pomislila sam. Bile smo. Jednom davno.

Margot je inzistirala da Toby bude taj koji će nazvati. Zadovoljna
zbog činjenice da je Sonya neće odbiti, uzela je slušalicu iz njegove
ruke. Na kraju je, uz Tobyja koji joj je s drugog kraja prostorije šaptao
što da kaže, uspjela izgovoriti: »Zašto ne bi svratila na večeru?«
Premda je to zvučalo više kao izjava nego kao pitanje. Mrzila je ikoga
moliti.

195

elada8

Ni ja baš nisam bila oduševljena idejom. Moje sumnje nisu
nestale, ni približno. Ali nisam ništa poduzela. Stajala sam po strani i
gledala kako njih troje provode sasvim ugodnu večer izvaljeni na
novim kožnim naslonjačima i nazdravljaju Tobyjevom uspjehu, dok je
Theo, kojem su sada bile četiri godine, spavao kao klada. I čekala
sam.

Sonya je posljednjih nekoliko godina živjela u Parizu. Još
mršavija i viša u svojim ultramodernim platformama od petnaest
centimetara, razgovor je začinila francuskim riječima i imenima
slavnih osoba i poznatih fotografa. Margot se s nelagodom vrpoljila u
fotelji. Spustila je pogled na svoju vestu s buvljaka s rupama ispod
pazuha, na traperice koje su od izlizanosti već bile poderane na
koljenima. A onda je pogledala u Sonyju, od glave do pete u pariškoj
visokoj modi, s nogama kao s reklame za kupaći kostim. Tako je
lijepa, pomislila je Margot. Ma kakvi, rekla sam joj. Bulimična je i
usamljena. Zašto ja nisam mogla biti poput nje? Možda bi Tobyju bilo
bolje s njom nego sa mnom. I prvi put mi je postalo jasno: poput
anoreksičarke koja napokon pogleda slike na kojima izgleda kao
kostur i kaže, pa da, stvarno nisam bila debela, pomislila sam: pa da.
Sad mi je jasno. Toby nije bio taj koji me nije volio. Ja nisam voljela
samu sebe.

Pa sam ustrajala u uzaludnom ponavljanju. Toby te voli, govorila
sam joj. Ali dok je gledala kako Sonya upućuje svoju zamornu priču o
umjetničkoj zajednici Montmartrea Tobyju, s vremena na vrijeme
naginjući se prema njemu kako bi mu s nogavice otresla nevidljivu
mrvicu prašine, Margot je polako tonula u ponor koji je sama kopala.
Naposljetku je Sonya zgrabila Tobyja za ruku i stala njome lamatati
gore-dolje: «Obećaj da ćeš me doći posjetiti u Pariz, Tobes, molim
te!«

Gaia se svim silama trudila skrenuti Tobyjevu pažnju na Margotin
izraz lica. Prošlo je dugo otkad je posljednji put iskapio četiri džin-
tonika jedan za drugim. Rezultat je bio taj da se polako naginjao sve
bliže Sonyji, pristajući doći u Pariz, a onda, da bi stvar bila još gora,
zbijajući šale oko nečega iz zajedničke prošlosti koje Margot nije bila
dio. Napokon, Gaia je uspjela probiti membranu oko Tobyjeve

196

elada8

prisebnosti i probuditi njegovu savjest. Pogledao je prema Margot i
izvukao ruku iz Sonyjine.

»Jesi dobro, dušo?« rekao je nježno.

S gađenjem je odvratila pogled. U tom trenutku začuo se vrisak iz
Theove sobe.

»Ja ću«, kazala je Margot i izišla iz prostorije.

Toby nije bio toliko pijan da ne primijeti Margotino raspoloženje.
Okrenuo se prema Sonyji i značajno se zagledao u svoj ručni sat,
približivši ga tik do nosa.

»Hej, Son, baš mi je drago što smo se vidjeli, ali već je nekako
kasno...«

Sonya mu je dobacila pogled pa zatim iskapila preostali sadržaj
svoje čaše. Povukla se malo prema naprijed, zadržavajući njegov
pogled.

»Jesi li rekao Margot za naš razgovor za večerom?«

Margot je u hodniku čula kako se unutra prigušenim tonovima
spominje njezino ime. Ostala je kao ukopana stajati pred vratima
naćulivši uši.

Sonya je polako podigla svoje duge noge s kauča i prišla mu još
bliže.

»Nisam«, odvratio je Toby. »Zašto?«

Sonya je slegnula ramenima i nasmiješila se: »A, slušaj, ti si
oženjen čovjek, neću ti ja govoriti što da činiš. Ali samo...« Pogledala
je prema vratima.

»Što?«

Još širi osmijeh: »Samo sam se pitala čija je ideja bila da me
pozovete na večeru. Tvoja ili njezina?«

197

elada8

Sjećala sam se te rečnice kao da je programirana u sve moje
neuroze. Margot je, još uvijek prisluškujući pred vratima, pustila da
joj se upitnici koji su visjeli nad tim riječima urežu duboko u već
postojeću sumnju.

Toby je zatreptao očima i zbunjeno pogledao Sonyju, ne znajući
na što cilja: »Moja, pretpostavljam.«

Sonya je klimnula glavom: »A kakve druge ideje još imaš, ako
smijem pitati?«

Gledala sam kako rukom klizi po Tobyjevoj nozi pa je zaustavlja
tik ispod prepona, hihoćući. Toby je stavio svoju ruku na njezinu i
stisnuo je.

»Son«, rekao je. »Što radiš?«

Margot je iza vrata čula koketiranje u Sonyjinu glasu. Rukom je
uhvatila kvaku.

Sonya se zavalila natrag u naslonjač: »Što misliš da radim, Toby?
Zar to nije ono što želiš?«

Disala sam tako duboko kao da ću se onesvijestiti. Gaia je stala
pokraj mene i kazala: Samo gledaj, gledaj, a ja sam odvratila da ne
mogu. Iza vrata, Margot se osjećala jednako.

Polovica nje željela je uletjeti unutra, a druga polovica željela je
pobjeći.

I tako sam nastavila gledati. Toby je, uvijek tako brz na riječima,
nešto promucao.

»Je li to bilo ‘da’?« oglasila se Sonya, stavljajući mu riječi u usta.
Povukla je njegovu ruku prema svom bedru. On ju je otrgnuo.

Odjednom se potpuno otrijeznio: »Son, ne budi takva.« Uspravio
se na mjestu i pretresao glavom. Gaia me ozbiljno pogledala. Nije
spavao s njom? pomislila sam. Nije?

198

elada8

Sonya je opušteno ležala zavaljena u naslonjač, prekriživši svoje
duge noge i igrajući se s naborima svoje haljine. »Reci mi samo jednu
stvar«, kazala je ozbiljnim glasom. Toby je podigao pogled prema
njoj. »Onaj put kad si mi rekao da me voliš — jesi li to stvarno
mislio?«

Vidjela sam kako Margot u hodniku podiže dlan na usta.
Nastavila sam pažljivo gledati.

»To je bilo tako davno...« promrmljao je Toby, pognuvši glavu
prema stopalima.

»Jesi li to mislio?« ustrajala je Sonya. Zvučala je čak i očajno.
Ezekiel je izronio sa svoga mjesta u kutu i položio joj ruku na rame. U
njezinu se pitanju naslućivala neka ranjivost, neka bol, ukorijenjena u
nečemu mnogo dubljem i većem od Tobyja.

Toby je podigao pogled prema njoj: »Da.«

Poletjela je naprijed, zabacila desnu nogu preko njega pa se,
zajašivši ga, nagnula prema njemu kako bi ga poljubila.

I da, to je bio trenutak u kojem je Margot ušla natrag u sobu.

To je bio trenutak u kojem je nastao kaos.

To je bio trenutak u kojem je moj brak završio.

Margot mu je iduće jutro rekla neka spakira svoje stvari. Njezini
su osjećaji oko nje podigli utvrdu kroz koju nisu mogla prodrijeti ni
moja preklinjanja ni Tobyjeve isprike. Pa je pokupio par komada čiste
odjeće i spavao kod prijatelja. Nakon mjesec dana, preuzeo je najam
stana kad mu se prijatelj odselio izvan grada. Margot je bila tupa. A ja
sam bila slomljena. Nakon šest mjeseci, Margot je podnijela zahtjev
za rastavu. Tog jutra kada je primio dopis, Toby je strgnuo zrcalo sa
zida i razbio ga o pod, pretvarajući ga u mozaik svoga očaja. U svakoj
krhotini pojavilo se moje lice, samo na trenutak, pa odmah zatim
zamrljano njegovim suzama iščezlo u zaborav.

199

elada8

Moja žalost zbog njihove rastave uskoro se pretvorila u potpuni
očaj, dok sam razmišljala o onome čega sam se sjećala o svom životu
neposredno prije nego što sam umrla. Okolnosti moje smrti još uvijek
su bile nerazjašnjene: jedan dan bila sam živa, a idući sam lebdjela
iznad svog mrtvog tijela i u djeliću sekunde već čavrljala s Nan u
zagrobnom životu. Ali razdoblje prije toga bilo mi je kristalno jasno u
sjećanju poput vode ledenjaka: Theo je završio u zatvoru. Na
odsluženju doživotne kazne. I nešto u mojoj utrobi počelo je prst
krivnje uperivati prema meni.

Nedugo nakon rastave, pojavio se Grogor. Odlučio se pokazati u
Theovoj sobi - indirektna prijetnja, pomislila sam - na što je Theo
kriknuo u snu. Dok se Margot bavila Theom, Grogor je imao vremena
pročavrljati sa mnom.

Ne znam zašto i ne želim znati kako, ali Grogor više nije bio
plamteće čudovište opaka lica kakvog sam ga prvi put susrela. Isuviše
je nalikovao čovjeku. Visok, četvrtaste vilice, kose crne poput tinte i
zalizane preko ušiju - tip muškarca prema kojem bih i sama nekoć
davno osjetila privlačnost.

Čak je imao i tek izraslu bradicu i okrhnut prednji zub. Izgledao je
toliko ljudski da sam ostala zatečena.

»Dolazim u miru«, kazao je, podižući ruke i smiješeći se.

»Gubi se, Grogore«, odvratila sam, digavši ruku punu svjetlosti.
Nisam zaboravila naš posljednji tango.

»Molim te, nemoj«, rekao je, pokajnički sklapajući ruke. »Došao
sam se ispričati. Iskreno.«

Ispalila sam zraku svjetlosti prema njemu, silovitu poput treska
automobilskih vrata, i odbacila ga na drugi kraj sobe. Sletio je na
komodu s ladicama i stao kašljati, klečeći na sve četiri.

»Ako ne nestaneš odavde, ubit ću te«, rekla sam.

»Ubit ćeš me?« zahihotao je, pokušavajući se osoviti na noge. »E,
to bih volio vidjeti.«

200