Carolyn-Jess-Cooke-Dnevnik-anđela-čuvara

elada8

»U redu«, kazala sam, sliježući ramenima. »Što se mene tiče,
mogu te jednostavno raznijeti u komadiće.« Podigla sam još jednu,
ovaj put manju, kuglu svjetlosti i naciljala prema njegovim nogama.

»Nemoj!« viknuo je, pomalo se zgurivši. Samouvjereno sam
naherila glavu. Podigao je ruku: »Mislim da imam jako velikodušnu
ponudu za tebe. Saslušaj me.«

»Imaš deset sekundi.«
Uspravio se na noge i povukao svoju jaknu, pribirući se: »Znam
da želiš promijeniti stvari. Znam da je Margot zauzeta uništavanjem
života koji je mogao biti divan, života na kojeg bi ti htjela imati barem
neka lijepa sjećanja, života kojim bi voljela da si utrla bolji put za
Theovu budućnost...«
Okrenula sam se prema njemu. Krila su mi bučno slala poruke.
Otjeraj ga, odmah. Umotava laži u istinu. Otjeraj ga.
»Gubi se, Grogore, prije nego što ti pokažem svoju opaku stranu.«
Nasmiješio se: »Primljeno na znanje.« Odšetao je do prozora pa
se okrenuo: »Za slučaj da se predomisliš, obećajem ti da postoji način.
Možeš spriječiti Theovu sudbinu.«
I rekavši to, nestao je.

Theo se istog trenutka umirio. Margot ga je milovala po licu i on
je ponovno utonuo u san, lica još uvijek poput jutarnje magle. Margot
je sjedila uz njega pokušavajući potisnuti misli o Tobyju. Pogledala
sam je i pomislila, još mogu promijeniti stvari. Još mogu sve ispraviti.

A, naravno, svi znamo što sumnja čini.

201

elada8

Č

Kada me Nan idući put posjetila, postavila sam joj pitanje koje
me mučilo sve od susreta s Grogorom.

»Što bi se dogodilo kada bih promijenila ishod Margotina
života?«

Bile smo na krovu Margotina stana i gledale dolje u pravokutnike
narančastog svjetla koje je treperilo iz prozora domova diljem grada, i
koje bi tek s vremena na vrijeme zaklonili obrisi ljudskih figura - koje
se grle, svađaju ili su usamljene - poput kukaca u jantaru.

Dugo nije odgovarala. A onda, prijekor: »Dobro znaš da nismo tu
da mijenjamo kompoziciju simfonije. Tu smo da se pobrinemo da
simfonija bude odsvirana onako kako ju je skladatelj zapisao.«

Uvijek sam se mučila s njezinim metaforama. »Ali prije si mi
rekla da mogu malo presložiti djeliće slagalice, zar ne? Što ako
promijenim čitavu sliku? Što ako je popravim?«

»Tko te je posjetio?« Uvijek tako mudra.
»Grogor«, priznala sam.
Zadrhtala je: »Demon koji je ubio tvoju mamu?«
»Rekla si da je krivnja ubila mamu.«
»A je li Grogor spomenuo cijenu mijenjanja slike, ha?«
»Ne.«
Pobjedonosno je ispružila ruke: »Vidiš. Uvijek, uvijek postoji
cijena. Zbog toga mi ne mijenjamo ništa mimo uputa koje su nam
dane: navigator usmjerava zrakoplov, a ne ljudi u njemu. Ali ti to već
znaš. Zar ne?«

202

elada8

Hitro sam klimnula glavom: »Naravno, naravno. Samo sam
pitala.«

»Ovdje smo iz četiri razloga. Da promatramo, štitimo,
bilježimo...«

»...i volimo«, završila sam rečenicu umjesto nje. Da, sve sam to
znala. »Samo iz znatiželje«, rekla sam nakon pristojne stanke. »Koja
je cijena?«

Oči su joj se suzile: »A zašto želiš znati?«

Objasnila sam - najbolje što sam mogla nekome tko nije poput
mene bio u izluđujućoj poziciji vlastitog anđela čuvara i bio prisiljen
neprestano podnositi razdirući osjećaj žaljenja — kako jednostavno
postoje neke stvari u mojoj prošlosti koje bih voljela da sam učinila
malo bolje. I kako želim mnogo više za Thea. Mnogo više od
doživotne kazne za ubojstvo.

»Cijena je sljedeća«, odvratila je, ispruživši prazan dlan. »U
ovom trenutku ti na dlanu imaš šansu otići u raj. Anđeli nisu samo
sluge, znaš. Dobijemo zadatak kako bismo dokazali da smo dostojni
ući u raj, jer većina nas za života nije ispunila dovoljno takvih
zadataka. A cijena je ovo«, drugom je rukom pljeskom poklopila
ispruženi dlan. »Kada završiš svoj posao anđela, više ne vidiš raj.«

Zaplakala sam. Rekla sam joj da volim Tobyja, a da je Margot
upravo zauzeta zahtjevom za razvod, što ponovni sastanak s Tobyjem
dovodi na pogrešnu stranu mogućnosti.

Uzdahnula je: »I ja sam jednom bila gdje si ti sad. Postavljala
pitanja, žalila, osjećala gubitak. Vidjet ćeš Boga. Vidjet ćeš Raj. A u
Raju postoji samo radost. Zapamti to.«

Ali svaki put kada bih vidjela poglede čežnje i boli na Tobyjevom
licu kada bi došao po Thea, svaki put dok bih gledala Margotine snove
o životu s Tobyjem, dok bih je gledala kako plače i produbljuje
mržnju koju je osjećala zbog Tobyjeve izdaje, u ušima bi mi

203

elada8

odzvanjale Grogorove riječi, sve dok naposljetku laži što su izvirivale
iz njih u mojim očima nisu postale zanemarivo malenima.

Jesmo li ikad u stanju prepoznati one prijelomne trenutke koji se
poput kalupa za kolačiće utisnu u tijesto naših života i u njemu
naprave vječni oblik? Bismo li ikad mogli uočiti takve trenutke, čak i
kad bismo se mogli vratiti i proživjeti svoje živote ponovno, čak i kad
bismo mogli sve krive trenutke naših života poredati jedan do drugog
kao uobičajene sumnjivce — bismo li ih bili u stanju izdvojiti? Da,
inspektore, to je onaj sumnjivac sa zajedljivom primjedbom. Da,
gospodine, on je taj — onaj koji nalikuje mom ocu. Pa da,
prepoznajem onog — to je taj koji mi je život gurnuo u blato.

Ja sam već sasvim digla ruke od prepoznavanja presudnih
trenutaka vlastita života. Margot je bila ono što je bila, a sve što sam
ja mogla učiniti bilo je ono zbog čega sam i poslana. No mučila sam
se s posljednjim, ali i najvažnijim dijelom svoga posla: voljeti je. Ona
mi to ni u kojem slučaju nije olakšavala. Zamislite sljedeći trenutak:

Margot se sprema za posao. I u isto vrijeme izgara od želje za
pićem. Pronalazi bocu iza kamina i zavitla je u zid. Prazna je.
Komadići stakla razlete se na sve strane. Theo se budi. Već kasni u
školu. Sedam mu je godina. Ima očeve mirne oči i crvenu kosu. I
Margotinu narav: brzo plane, ali jednako brzo i zavoli. Obožava svog
oca. Pokušava pisati priče kao tata, ali se bori s disleksijom. Njegova
ga naopaka slova i čudno pisanje riječi razljućuju.

Margot se dere na Thea da izlazi iz kreveta. Ona je ta koja ga nije
probudila na vrijeme, ali to zaboravlja, i on se izvlači iz postelje i
krene prema kupaonici. Pokušava piškiti, no usred posla Margot ga
gurne s puta tražeći nešto iza vodokotlića. On vikne. Ona uzvrati
vikom. Rastura je glavobolja, a on je samo pogoršava. On sve
pogoršava, kaže mu. Oduvijek je bilo tako. Što hoćeš reći? on se
zadere. Ti si ta koja ima problem s alkoholom. Ona mu odgovori na
pitanje. Što hoću reći? Hoću reći da bi mi život bio bolji bez tebe u
njemu. Život bi mi bio bolji da se nikada nisi ni rodio. U redu, kaže
on. Otići ću živjeti s tatom. I odjene se za školu pa ode, zalupivši
vratima, a kada dođe vrijeme za povratak kući, vrati se i nitko ni sa
kim ne govori.

204

elada8

Presudni trenutak Theova života nije bio onaj kada je Margot
objavila kako bi voljela da se nikad nije ni rodio. Takve je stvari
slušao već neko vrijeme. Ne. Theov presudni trenutak dogodio se
nešto kasnije u priči, no na početku te priče bio je prizor Margotine
izbezumljene potrage za vot-kom. Iako je došao do zaključka da mu je
mama pijanica, da pati od zatvorske psihoze i što je tata uopće mislio
kad se oženio s njom - unatoč svemu tome, rodilo se pitanje: Što je to
toliko dobro u piću da ga traži kao da je eliksir vječne mladosti?

A na poleđini tog pitanja pokazao mu se i odgovor, i to u obliku
otvorene boce Jacka Danielsa kada je imao deset godina:

A, to je to.

A za petama tog odgovora, i posljedica. Totalno pijanstvo. I usred
tog pijanstva, svađa s mlađim dječakom. Mlađim dječakom koji je
imao nož. Nož koji se nekako našao u Theovoj ruci. Nož koji je
završio u utrobi tog mlađeg dječaka.

I tako je Njujorški odjel za maloljetničko pravosuđe odlučio kako
Theo mora provesti mjesec dana u popravnom domu s drugim
maloljetnim prijestupnicima. Maloljetnim prijestupnicima u čijim su
dosjeima bila zabilježena silovanja i nanošenja teških tjelesnih
ozljeda, koja su nastavili prakticirati na svojim privremenim
sustanarima. Theo je bio jedan od njih.

Saznala sam to od Jamesa. Vratio se s Theom mjesec dana
kasnije, skamenjena lica i s krilima iz kojih je lila krv. A kada sam
ugledala Thea, zaplakala sam zajedno s Jamesom. Oko Theove
brončane, svjetlucave aure sada se nalazio nazubljeni oklop boli, tako
gust i težak da se činilo kao da se sagiba pod njegovim teretom. Kada
sam pogledala pažljivije, vidjela sam neobična ticala koja su se iz
oklopa širila prema unutra, prolazeći kroz njegovu auru i putujući mu
sve do srca. Izgledalo je kao da je oko njega obavijen kruti, nepomični
padobran koji mu je privezan za dušu. Bila je to najgora vrsta
emocionalne utvrde koju je itko od nas ikada vidio - Theo je postao
zatvorenikom vlastite boli.

205

elada8

Danima nije razgovarao s Margot ni s Tobyjem. Odložio je torbe
u sobu, a onda iskopao noževe za meso iz stražnjeg djela kuhinjske
ladice i skrio ih ispod svog kreveta. Kada ga je sudski savjetnik došao
posjetiti, Theo je zaprijetio da će iskočiti kroz prozor ako pokuša
razgovarati s njim.

Te sam noći gledala kako Theovu sobu ispunjavaju njegove noćne
more. Svježa sjećanja na njegove napadače iz popravnog doma. Dva
dječaka kako ga udaraju u trbuh bokserom koji im je prokrijumčario
neki posjetitelj. Neki drugi stariji dječak kako mu drži glavu pod
vodom dok ne izgubi svijest. Isti dječak kako mu drži jastuk preko lica
po noći. Isti dječak kako ga siluje.

I kao da to nije bilo dovoljno, usred noćnih mora koje su se rojile
sobom kovitlale su slike paralelnih svjetova, bljeskovi Thea kao
starijeg muškarca, tijela prekrivenog tetovažama, i s vidljivim
znakovima višestrukih pokušaja samoubojstva na oba zapešća. Isprva
sam osjetila olakšanje što više nije u zatvoru. Ali onda sam vidjela
kako gura pištolj u hlače, otvara prtljažnik svog automobila i pomaže
nekom drugom muškarcu iz njega izvući vreću s ljudskim tijelom.
Kada se vreća trznula, Theo je izvukao pištolj, naciljao u vreću i
ispalio četiri pucnja.

Oklop koji je stvorio više nije bio druga koža: pretvorio ga je u
živo oružje.

Što biste vi učinili? Bi li vas bilo briga za cijenu?

Izišla sam van na noćni zrak, popela se na vrh zgrade i zazvala
Grogora.

U sekundi se u sjeni pojavio par stopala. Zakoračio je prema
meni, ozbiljna lica i očiju prodornih poput oštrica noža.

»Reci mi zašto.«

»Što zašto?«

»Zašto si se predomislila?«

206

elada8

Netremice sam gledala u njega: »Moram ponovno biti Margot,
samo toliko dugo dok ne popravim stvari. Samo mi reci svoju cijenu.«

»Svoju cijenu? A što sam ja, trgovac?«

»Znaš na što mislim.«

Prišao mi je, tako blizu da sam mu vidjela vene na vratu i blage
bore smijalice što su mu se poput lepeze širile iz jagodica. Tako sličan
čovjeku.

»Mislim da je riječ koju tražiš 'prilika'. Kako bi postala smrtna na
dovoljno dugo da učiniš ono što je potrebno, morat ćeš isključiti ova
dva«, prstom je pokazao na moja krila.

»A kako se to radi?«

Prislonio je ruku na grudi i duboko se naklonio: »Bila bi mi
iznimna čast. Potrebno ih je zapečatiti ili, drugim riječima, moraju biti
prognana iz rijeke vječnosti koja teče pred prijestoljem Božjim, tako
da Bog više ne može pratiti što smjeraš. I na taj način dobit ćeš priliku
promijeniti ono što je potrebno promijeniti. Shvaćaš?«

»Ma hajde, Grogore. Govori, što još?«

Odglumio je začuđenost. Prodorno sam zurila u njega. Odvratio je
pogled i slegnuo ramenima.

»Ovisno s koje strane gledaš, moglo bi se reći da postoji rizik.«
»A to je...?«

Nakon kratke šutnje, nastavio je: »Što misliš kako bi Bog gledao
na to da jedan od njegovih anđela prekrši pravila?«

»Možda nikada neću vidjeti raj.«

Polako joj je zapljeskao: »Možda nikada nećeš vidjeti raj.«

Ali neće ni Theo.

Mislite li da sam oklijevala i sekunde?

207

elada8

I tako sam, baš kao što je Pepeljuga izišla iz svojih dronjaka i
našla se u prelijepoj haljini za bal, i ja izišla iz svoje plave haljine i
našla se u vremenu.

Dopustila sam Grogoru da na moja krila nanese šake vrelog
katrana iz paklenog grotla pa sam, kada je voda u njima prestala teći, i
kada sam počela osjećati, vrištala od boli kada mi je užareni katran
dotakao kožu i drhtala dok mi se pod nogama širila mokra hladnoća
kupaonskih pločica, pa potom i zateturala pod golemim teretom
vlastita tijela, kao da je netko iz velike visine na mene sručio slona.

Ni približno ljupka kao Pepeljuga. No za sobom sam ipak ostavila
staklenu cipelicu.

Odnosno, svoju plavu haljinu, koja se, čim sam je svukla,
pretvorila u maleni plavi dragulj. Skrila sam ga u komodu u
Margotinoj sobi. Već sam bila špijun u ljudskom svijetu. Morala sam
skrivati svaki trag svojih postupaka, dok na kraju ne postignem ono
što sam namjeravala postići. A to je bilo ponovno se povezati s
Theom, izliječiti njegove rane. Možda sam si previše umišljala. No
vjerovala sam da bi mi, unatoč tome koliko sam loša bila prvi put,
drugi pokušaj da mu budem majka mogao omogućiti da na njegove
bolne rane stavim melem majčinske ljubavi. I da bih, na neki način,
paralelno s tim mogla osmisliti i nekakav dugoročni plan, tako što ću
probuditi Margotinu svijest o tome koliko mu je potrebna, taman
dovoljno da spozna njegovu ranjivost i patnju.

Pažljivo sam odabrala trenutak. Gledala sam dok je odvjetnik za
rastave savjetovao Margot da provede četiri tjedna u klinici za
odvikavanje kako bi sucu dokazala da je sposobna biti majka. Kako bi
dokazala da zaslužuje puno skrbništvo ili, u najgorem slučaju,
zajedničko skrbništvo. Nema problema, rekla je, premda nije bila
sigurna da, ustvari, želi ijedno. Znala je samo da želi dobiti nešto, bilo
što, kako bi dokazala da nije izgubila apsolutno sve.

208

elada8

I tako sam se, dok se Margot prijavljivala u Riverstone, elitnu
kliniku za odvikavanje od ovisnosti blizu Hamptonsa, našla sama u
njezinu stanu, prevrćući po odjeći u njezinom ormaru, pijući njezino
mlijeko, zauzimajući njezino mjesto na svijetu. Theo je spavao kod
Tobyja odmah iza ugla. Provela sam taj prvi dan potpuno opčinjena
osjećajem kože i kose, osjetom topline i hladnoće, zvukom svoje ruke
kada bih njome pljesnula po stolu, doživljajem jedenja. Komadajući
veliku pizzu iz krušne peći s rubom punjenim sirom, dvostrukom
dozom kobasice i više mozzarelle, zakačila sam vrh palca nožem za
kruh. Na trenutak sam se sjetila pjesme Sylvie Plath: Hodočasnice
mali, Indijanac ti skide skalp, a kapljice krvi krenule su iz blijedog
reza, odjednom se poput crvene tinte slijevajući niz moju ruku, i
gotovo sam zaboravila što poduzeti dok nisam ugledala vazu
suncokreta na kuhinjskom stolu i gurnula čitavu ruku unutra, a šaka
mi je bolno pulsirala.

Sve je bilo tako čvrsto. Kada bih pogledala u stol, nisam kroz
njega vidjela u drugu sobu, nisam vidjela tragove ljudi koji su za njim
prije sjedili ni crvotočine u drvu ispod laka. Nisam vidjela vrijeme
kako pleše poput pustinjske oluje valova i čestica. Da me je netko te
noći vidio, sigurno bi mislio da sam zrela za ludaru. Provela sam dugo
vremena polako se krećući uz zidove, obraza prislonjena na žbuku,
zadivljena iznenadnom i odavna mi poznatom materijalnošću ovoga
svijeta, kuckajući po cigli, prisjećajući se iluzije granica koje
prožimaju smrtnost, i dubokog, neprestanog prihvaćanja neminovnog
koje dolazi uz tijelo puno krvi.

Možda je najveći od mojih zločina bio taj što sam napustila
Margot, ostavila je nezaštićenu u trenutku kad me je najviše trebala.
Oklijevajući, pozvala sam Nan, znajući što me čeka.

Nakon nekog vremena začuo se glas koji kao da je dopirao iz
daljine, kao iz nekog zvučnika na drugom kraju dugog hodnika.

»Shvaćaš li što si učinila?«

Osvrnula sam se oko sebe: »Gdje si?«

»Pored stola.«

209

elada8

Zagledala sam se: »Zašto te ne vidim?«

»Zato što si sklopila nagodbu s demonom. Nagodbu zbog koje bi
mogla izgubiti sve i ne dobiti apsolutno ništa.«

Glas joj je podrhtavao, isprekidan emocijama. Krenula sam prema
stolu. Napokon sam je ugledala. Stajala je iza vaze suncokreta,
doimajući se poput zrake mjesečine.

»Znala sam da nećeš razumjeti, Nan«, uzdahnula sam. »Ovo nije
trajno. Imam sedam dana da pronađem način i poništim ono što je
učinjeno.«

»Možda nemaš ni sedam sati«, odgovorila je.

»Što?«

Svjetlost oko nje je podrhtavala dok je ispuštala dug uzdah.
»Ranjiva si poput papirnatog brodića u oluji. Znaš li kakva si sad meta
za demone? Nemaš anđeosku sposobnost boriti se protiv njih ni
ljudsku Bogom danu zaštitu od njih, jer trenutačno nisi ni jedno.
Umjesto toga, Grogorova si lutka. On neće čekati da vidi hoće li te
Bog poslati u Pakao. Pokušat će te sam odvesti tamo.«

Upila sam udarac njezinih riječi. Koljena su mi zaklecala od bolne
istine u njima.

»Pomozi mi«, prošaptala sam.

Posegnula je i primila me za ruku. Njezina koža, uvijek tamna i
izbrazdana, svjetlucala je oko moje u sitnoj maglici.

»Učinit ću sve što mogu.«

Rekavši to, ponovno me ostavila samu, da bespomoćno gledam na
golemi grad preda mnom, bolno željna prisutnosti arkanđela.

Spavala sam dokasno, iskotrljala se iz kreveta na drveni pod, pa
se onda opekla pod tušem zaboravivši da crveno znači vruće, a plavo
hladno. Navukla sam Margotine traperice i crnu košulju, pa malo

210

elada8

preturala po ladicama u potrazi za ostacima šminke. Pogledala sam se
u ogledalu: izgledala sam mlađa nego što je Margot sada bila, nešto
mršavija i zdravija. Kosa mi je bila duža, tamnija, a obrve svjetlije i
žalosno deblje nego njezine. Pronašla sam ruž za usne, pincetu i
rumenilo, pa izlila bočicu izbjeljivača na kosu, nadajući se najboljem.
A zatim, škare. Kad sam završila sa svojom preobrazbom, gotovo da
sam i zaboravila na opasnost od demona, potpuno odlučna držati se
svoga plana.

Laganim korakom izišla sam van na prohladno manhattansko
jutro, odlučivši autobusom otići do Theove škole, no onda sam
shvatila da toliko uživam u osjećaju vjetra na svom licu da sam na
kraju propješačila čitavih trideset blokova. Neka žena mi je u prolazu
zaželjela ‘Dobro jutro,’, a ja sam odvratila ‘Da, dobro je, zar ne?’, a
onda me je neki beskućnik žicao sitniš pa sam zastala reći mu koliko
je sretan što je živ, na što je u čudu gledao za mnom dok sam odlazila,
smijući se i uživajući u spoznaji da mogu razgovarati s ljudima, a da
me oni čuju i odgovaraju mi.

Usporila sam korak kada sam se približila vratima Theove škole.
Morala sam pomno razmisliti o svojim sljedećim potezima. Ovo više
nije bio san, ni pismo koje sam mogla ispočetka napisati ili predstava
čiju sam izvedbu mogla ponoviti. Imala sam osjećaj kao da se svaka
riječ, svaki postupak sad urezuje u kamen. Ne, osjećala sam kao da se
događa nešto još snažnije od toga, još sudbonosnije. Kao da svoje
riječi i djela urezujem u kamen koji je već bio izrezbaren. I koji bi,
ako ne budem dovoljno pažljiva, u svakom trenutku mogao puknuti na
dva dijela.

Isprva sam mislila sačekati školsko zvono i uhvatiti Thea na
izlazu iz škole, pa ga pozvati da prošeće sa mnom. No, što ako Toby
bude ondje? Sto ako me Theo vidi i pobjegne? Odlučila sam ući u
školu i izvesti ga sa sata. Ako mu učitelji kažu da mora poći sa mnom,
vjerojatno hoće. Makar nevoljko.

Pojavila sam se na školskoj porti. Prepoznala sam Cassie, školsku
portirku teških kapaka, i razvukla usne u osmijeh. Nije ga uzvratila;
sjetila sam se da smo već imale nekoliko ne baš prijaznih susreta.

211

elada8

Odmjerila me pogledom od glave do pete, napućila usnice i rekla:
»Mogu li vam pomoći?«

Nisam se mogla suzdržati da ne zahihoćem. Još uvijek sam bila
zadivljena činjenicom da mi se ljudi obraćaju na sve strane.
Vjerojatno je mislila da sam na nečemu.

»Hej, jeste dobro? Hmm. Da. Ja sam Ruth... ne, oprostite. Krivo.
Ja sam Margot. Margot Delacroix.«

Zurila je u mene, raskolačenih očiju. Da, uvod sam lijepo
uprskala, ja sam Margot, Margot, Margot, ponavljala sam u sebi. A
onda sam shvatila da sam to izgovorila naglas, na što je Cassie zinula
u čudu.

»Ja sam mama Thea Poslusnyja«, nastavila sam, veoma polako,
kao da mi engleski nije materinji jezik. »Moram ga nakratko izvesti sa
sata. Hitan slučaj u obitelji.«

Čvrsto sam stisnula usne. Preopasno je govoriti, pomislila sam.
Cassie je podigla telefonsku slušalicu i birala broj. Bilo je pedeset-
pedeset zove li psihijatriju ili Theova učitelja.

»Ju-hu, porta ovdje, tu je mama Thea Poslusnyja. Hoće
razgovarati s njim. Ju-hu. Kak’ god.«

Spustila je slušalicu, trepnula u mom smjeru, pa zatim kazala:
»Dolazi.«

Salutirala sam joj i udarila petama na pozdrav. Kunem se, kao da
sam imala Tourettov sindrom. Osvrnula sam se oko sebe, ugledala
stolicu i otrčala do nje, prekriživši noge u gležnjevima i sklopivši ruke
na grudima.

A onda, Theo. Theo s ruksakom prebačenim preko ramena, u
plavoj majici koja mu je napola visjela iz hlača, crvene kose
naježurene gelom i blago uvijene na zatiljku, poput latica cvijeta.
Theo s očevim mrljama od pjegica na licu, još uvijek slatkog
dječačkog nosića, u blatnjavim i raspadnutim tenisicama, lica
naboranog od zbunjenosti, sumnje i otvrdnulosti.

212

elada8

I jesam, zaplakala sam vidjevši ga. I jedva sam se suzdržala od
toga da se bacim pred njega na koljena i molim ga da mi oprosti zbog
svega, čak i zbog stvari koje još nije niti doživio. Susprezala sam val
krivnje koju sam htjela ispljunuti pred njegova stopala, prisiljavajući
se da kažem samo ‘Bok, Theo’, kao da mi ni te riječi ne staju u usta,
kao da su prevelike od čežnje i godina čekanja i iznenadne,
zasljepljujuće boli u srcu zbog želje da ga zagrlim.

Zurio je u mene bez riječi. Cassie je priskočila u pomoć.

»Bok, Theo«, kazala je s osmijehom. »Tvoja mama kaže da imate
neki hitan slučaj u obitelji. Samo ti uzmi koliko ti god vremena treba
dok se sve sredi, dobro? Nema žurbe. Znaš da ti ja čuvam leđa, je l'
tako, prijatelju?« Namignula mu je. Bila sam joj zahvalna na
kupljenom vremenu. Uspjela sam se pribrati i progutati suze. Theo mi
je, još uvijek zapanjen, dopustio da mu stavim ruku na rame i izišao sa
mnom na sunce.

Propješačili smo barem nekoliko blokova prije nego što je
progovorio.

»Je li tata mrtav?«

Sasvim sam zaboravila na svoju sitnu laž o hitnom slučaju u
obitelji. Zastala sam.

»Ma, ne, nije, Toby je u redu. Samo sam htjela... provesti malo
vremena s tobom, znaš? Malo se zabaviti.«

Theo je zatresao glavom, okrenuo se i zaputio natrag. Potrčala
sam za njim.

»Theo? Što je?«

»Uvijek ovo radiš.«

Zar jesam?

»Što?« kazala sam. »Što radim?«

213

elada8

»Ostavi me na miru«, rekao je i ubrzao korak. »Znao sam da
lažeš. Što hoćeš ovaj put, ha? Je 1’ me misliš oteti samo da bi
napakostila tati? Želiš mi puniti glavu pričama protiv njega, je l' to to?
E, pa ništa od toga.«

Nastavio je hodati. Svaka njegova riječ bila je poput udarca u
prsa. Na trenutak sam zastala i promatrala ga, a onda se sabrala i
poletjela ulicom za njim. »Theo, saslušaj me.«

Zaustavio se, duboko dišući, i odbijajući pogledati me u oči.
»A što ako ti kažem da možemo raditi što god poželiš, ha? Što bi
ti bilo ostvarenje sna? Što bi želio raditi više nego išta na svijetu?«

Podigao je pogled da vidi mislim li ozbiljno, pa se onda zamislio.
»Želio bih sto dolara.«
Razmislila sam. »Riješeno. Što još?«
»Nintendo. S deset igrica.«
»U redu. Što još?«
»Želim kostim Lukea Skywalkera, s plaštom, i čizmama, i mačem
i sa svime!«
»Dobar izbor. Još nešto?«
Malko je razmislio. Pokušala sam ga usmjeriti u pravom smjeru.
»Nešto što bi volio raditi sa mnom, samo nas dvoje? Kao, na
primjer, izlet u zoološki vrt? Večera i kino? Hajde, ja častim.«
Slegnuo je ramenima: »Ništa.« A onda je ponovno počeo hodati.
Opet sam gledala za njim. A onda sam se sjetila da je James sigurno s
njim. »James«, prošaptala sam. »Daj, po-mozi mi malo.«
Glas: »Želi igrati karte s tobom i Tobyjem.«

214

elada8

Karte? Samo to? A onda mi je kroz glavu bljesnulo sjećanje na
nas troje. Iz vremena dok smo pokušavali izgladiti stvari. Theo nije
mogao imati više od šest godina. Toby je počeo koristiti špil karata
kako bi naučio Thea množenje s dva, a uskoro smo zajedno sjedili na
podu dnevne sobe i učili ga osnovama pokera, smijući se kao ludi kad
je u manje od sat vremena praktički obrisao pod s nama.

Bila je to samo jedna večer, jednom davno. A ipak, taj je dječak
odjednom želio partiju karata više od putovanja u Disneyland ili
vodeni park. Zamislite.

»A što misliš o partiji karata?« viknula sam za njim. Zastao je.
Hitrim korakom sam mu prišla: »Znaš, ti, ja i tata. Kao u dobra stara
vremena.«

»Ti i tata«, kazao je, u nevjerici zureći u mene. »Ali ti ga mrziš.«

Ustuknula sam. Da samo znaš, pomislila sam. »Ne mrzim ga«,
bilo je najbolje što sam uspjela smisliti. »Volim tvog tatu.«

Vidio je istinitost tih riječi u mojim očima. »Nema šanse, ne voliš
ga.« Ponovila sam još jednom i on mi je povjerovao. Mislim da ga je
to malo uzdrmalo, razbacalo mu razne mogućnosti po glavi, poput
pikula, zapalilo neku ugaslu svijeću duboku u njemu.

»Ne želim one druge stvari«, kazao je. »Samo želim kartati.«

Uf, pomislila sam s olakšanjem. Nisam imala pojma kako ću
nabaviti sto dolara.

Otišli smo kući nazvati Tobyja. Dok sam vješala kaput, vidjela
sam da je i Nan tu — stajala je pored stuba, ponovno se pojavivši u
obliku svjetlucave maglice - a ja sam ispustila dug uzdah olakšanja.
Čuvala mi je leđa. No, imala sam i drugih briga. Nisam se planirala
suočiti s Tobyjem na ovom putovanju. Mislila sam samo na to što
mogu učiniti za Thea, kako ga mogu promijeniti, kako mogu reći i
učiniti stvari koje će zaliječiti rane njegovog mladog života za koje
sam sama bila kriva.

215

elada8

Ali barem sam ja od svih ljudi trebala znati. Ponekad stijena
pukne stoljećima nakon udarca.

Nazvala sam Tobyja u njegov stan. Znala sam da radi kod kuće,
završavajući uvodni članak za svoju novu knjigu. Čuvši ton u mom
glasu, istog je trenutka upitao:

»Što se dogodilo?« Glas mu je bio ukočen i sumnjičav.

»O, ma ništa, baš ništa. Theo i ja smo samo htjeli vidjeti bi li nam
se pridružio na partiji pokera večeras.«

Stanka.

»Je l‘ ovo neka šala?«

Na trenutak sam zažmirila. Theo se smiješio, što me je ohrabrilo, i
rukama mi davao znak kao da jede. »I... mislim da bi Theo htio da
naručimo dostavu.« Theo je izveo kung-fu udarac. »Iz kineskog
restorana.«

»Margot«, Tobyjev glas, strog i nestrpljiv. »Mislio sam da smo se
dogovorili da ideš na odvikavanje na mjesec dana. Što je s tim, ha? Ili
si i to obećanje prekršila?«

Bijes u njegovom glasu me obeshrabrio. Kratko sam oklijevala.
Gaia, pomislila sam. Molim te, neka mi pruži priliku. Samo jednom.
Samo ovaj put. »Toby«, kazala sam blago. »Zao mi je. Žao mi je.«

Gledala sam kako se Theov izraz lica mijenja, bolje rečeno
rastapa od radosti i zaprepaštenja. I slušala sam kako se Tobyjevo
disanje na drugom kraju žice usporava, zamišljajući kako mu glavom
prolijeću raznorazni zaključci - Je li drogirana?Trudna? Smrtno
bolesna? - prije nego što mu je uopće sinula mogućnost da sam
iskrena.

»Slušaj, Margot«, zaustio je.

No prije nego što je uspio nastaviti, prekinula sam ga: »Upisana
sam u kliniku idući tjedan. Imaš moju riječ, Toby. Obećajem ti. Idući

216

elada8

tjedan idem i vraćam se čista.« Nasmijala sam se. »A sad dolazi
ovamo prije nego što Theo i ja presiječemo špil bez tebe.«

I tako sam, prvi put nakon više od trideset godina, sjedila sa
svojim sinom i suprugom i igrala poker, igru koju nisam igrala toliko
dugo da su obojica provela većinu vremena iznova me učeći
pravilima, objašnjavajući mi smisao igre kao dvogodišnjem djetetu, i
pronalazeći neiscrpan izvor zabave i smijeha u tome koliko sam tupa
postala. I jela sam kinesku hranu - služeći se vilicom umjesto
štapićima, što je uzrokovalo još smijeha - a onda sam činila sve
moguće i nemoguće da ponovno nasmijem Thea, sve što bi mu
podiglo glas poput pera, šaljući ga bezbrižnog k mjesečini, i
započinjala sam razgovore za koje sam znala da će ga navesti na priču,
gledajući kako mu žilice u glavi pucaju od uzbuđenja zbog novog
Spielbergovog filma, zbog činjenice da će i on biti glumac, a Toby je
neprestano pogledavao čas mene, čas njega, držeći karte u zraku kao
paunov rep, smiješeći se i razmišljajući.

Kada je došlo deset sati, a Theovo maleno tijelo samo što nije od
uzbuđenja eksplodiralo poput vrećice kokica, Toby ga je odveo u
krevet. Nekoliko minuta kasnije, vratio se dolje. Uzeo je svoj kaput s
naslonjača, prebacio ga preko svojih mršavih ramena i rekao:

»Pa, laku noć.«

»Pričekaj«, kazala sam. Pritisnuo je kvaku i čekao.

»Zar stvarno moraš već ići?« na silu sam se nasmijala. I zvučalo
je usiljeno. Okrenuo se: »Što hoćeš, Margot?«

Sklopila sam ruke: »Hoću da znaš da mi je žao.«

Grčevito je stisnuo zube.

»Zbog čega? Zbog toga što si se uništavala alkoholom pred našim
djetetom, po čitav dan, svaki dan, koliko... tjednima? Zbog toga što si
spavala s njegovim učiteljem i natjerala cijelu školu da mu se smije?
Što si ga slala van u prljavoj odjeći, što ga nisi odvela liječniku kada
je imao upalu slijepog crijeva, zbog čega točno?!«

217

elada8

Zaustila sam. Ali riječi nisu izlazile. Nastavio je.

»Ili možda zbog toga kako si se ponašala prema meni, Margot? E,
taj bismo popis grijeha mogli sastavljati čitavu noć, zar ne? Nego,
znaš što... Meni je žao. Je l' može tako?«

»Zbog čega ti je žao?«

»Žao mi je što ne mogu prihvatiti tvoju ispriku. Ne vjerujem ti.
Ne mogu.«

Ni ne pogledavši me, izišao je iz prostorije i zatvorio vrata za
sobom.

Idući dan odvela sam Thea u školu. Probudila sam se na mokroj
plahti i shvatila: Krila mi se vraćaju. Nemam mnogo vremena.

Dok je koračao - ne, skakutao - pored mene, čavrljajući o tome
kad ćemo tata i ja zaigrati uzvratnu partiju pokera, kako je guba bilo
to što je dobio tri asa i dečka, a ja samo trojke i devetke, kako bismo
možda mogli svi zajedno poći u zoološki za njegov rođendan, ja sam
pomislila na Margot. Ovaj je plan morao biti dugoročan. Morala sam
se na neki način suočiti s njom i pobrinuti se da ne poništi sve ono što
uspijem postići tijekom svog kratkog posjeta. Bila sam užasnuta, ne,
potpuno izbezumljena od straha da bi, nakon svega što sam učinila,
nakon svega što sam žrtvovala, Margot mogla sve upropastiti ako, na
primjer, samo krene ispitivati tko je onoga dana izveo Thea iz škole.
Sto ako sve što sam učinila samo podigne Theova i Tobyjeva
očekivanja do visine s koje će ih Margot bespovratno srušiti na tlo?

Pronašla sam to mjesto - Riverstone - prostranu zgradu u obliku
svemirskog broda, s plastičnim rodama u prirodnoj veličini na
travnjaku ispred i brončanim kipovima Bude koji su spokojno sjedili
među bijelim stupovima. Iza grmlja koje je bilo posađeno oko okrugle
zgrade ljeskala se površina malenog jezera s patkama. Slijedila sam
znakove do recepcije.

Moja sjećanja na Riverstone bila su, blago rečeno, maglovita.
Poput jezera na kiši, sjećala sam se samo titraja kratkih, upečatljivih

218

elada8

prizora: pametovanja psihoterapeutkinje u prostoriji koja je mirisala
na bazen, pogleda u vlastite ruke jednog jutra i spoznaje da mi je na
svakoj narastao po još jedan dodatni prst - što je, bez sumnje, bio
rezultat djelovanja sredstava za smirenje, budući da su ti dodatni prsti
vrlo skoro otpali — i žene koja me, smiješeći se, primila za ruku i
pričala mi o klokanima.

Zatekla sam recepcionarku kako sjedi u četvrtastoj pregradi
svemirskog izgleda, natkrivenoj staklenom kupolom. Predstavila sam
se kao Ruth, osjećajući olakšanje što se napokon mogu služiti
vlastitim imenom.

»Vi ste... sestra gospođe Delacroix?« upitala je recepcionarka.
Potrudila sam se poništiti fizičku sličnost. Naočale. Francuska kapa.
Teška šminka. Očito i nije baš upalilo.

»Rođakinja«, odvratila sam.

»Vidi se.« Nasmiješila se i nabrala nos: »Pa, obično ne
dopuštamo posjete...«

»...riječ je o hitnom slučaju«, kazala sam. To je bila istina. Zaista.
»Član obitelji umire i radije bih da to čuje sad, nego mjesec dana
nakon što se dogodi.«

Recepcionarka je poprimila ozbiljan izraz lica: »Oh. Hm, ovaj, u
redu, nazvat ću njezinu liječnicu. Ali ne mogu ništa obećati.«

Otpratila me do zajedničke prostorije, gdje su Margot i ostali
očigledno upravo provodili ‘vrijeme za odmor’. Izgledala je
neizmjerno dosadno. Margot je vjerojatno ludjela na tom mjestu.
Znam da ja bih. Zidovi su bili prekriveni velikim, zlatno uokvirenim
slikama s riječima kao ‘Prihvaćanje’ i jeftinim televizijskim
mudrostima poput ‘Uspjeh je pitanje stava na dnu. Zakolutala sam
očima i zamislila kako bi bilo da te riječi zamijene s ‘Cinizam’ i
izjavama tipa ‘Neuspjeh je neizbježan’. Ništa ne pomaže oporavku
poput neumoljivog osjećaja za stvarnost. No tko god da je dizajnirao
interijer tog mjesta očito je oporavak izjednačavao s gomilom bijelih
kauča od velura i staklenih stolića za kavu razbacanih na sve strane i

219

elada8

prekrivenih luminama i tulipanima. Klasična glazba nenametljivo je
žuborila iz nevidljivog zvučnika. Pogledala sam u veliki sat u stilu Big
Bena koji je visio na zidu iznad vrata i osjetila kako mi srce brže kuca.
Ako mi kažu da se vratim sutra, gotova sam.

Na bijelim duplim vratima zajedničke prostorije pojavila se
terapeutkinja - niska, koščata Kanađanka s gustim crnim šiškama, koja
se odazivala na ime dr. Gale — pa me primila za ruku i preko naočala
me pogledala u oči.

»Bojim se da vam ne mogu dopustiti da vidite Margot«, kazala je.
»To je protiv naših pravila. Ali mogu joj predati bilo kakvu poruku
koju joj želite poslati.«

Morala sam brzo razmišljati.

»Moram je vidjeti«, odvratila sam. »Zar ne shvaćate? Nikad se
neće oporaviti ako sazna da je... Nan umrla dok je ona bila ovdje.
Ustvari, to će je najvjerojatnije natjerati da se opet prihvati pića...«

»...žao mi je«, kazala je dr. Gale suosjećajno. »Margot je već
potpisala da prihvaća odredbe i uvjete koji uključuju i postupanje u
slučaju obiteljske tragedije. To je važno za njezin oporavak. Nadam se
da razumijete.«

Smiješak, kratak poput treptaja. A zatim se okrenula na peti i stala
se udaljavati.

Zatvorila sam oči i disala. Nisam očekivala ovakav korak unatrag.
Skoncentrirala sam se: kako ovo riješiti bez da zapalim čitavu zgradu?
U redu, pomislila sam. Pokušat ćemo. I izustila sam molitvu. Neka
njezin anđeo čuvar pogura ovu ženu u pravom smjeru.

»Doktorice Gale?« gotovo da sam povikala za njom s druge
strane prostorije. Nekoliko lelujavih glava okrenulo se na kaučima i
pogledalo me.

Dr. Gale se zaustavila. »Molim vas, snizite ton«, brecnula se.

220

elada8

»Zaista moram vidjeti Margot«, kazala sam. »Obećajem da neću
omesti njezino liječenje. Samo mora nešto znati. Ja sam ta koje neće
biti kad iziđe. Moram je vidjeti još ovaj zadnji put.«

Dr. Gale se osvrnula oko sebe. Nekolicina njezinih kolega zurila
je u nas. Desnom nogom već je zakoračila prema vratima, no onda se
polako okrenula i zaputila prema meni.

Po drugi put je stala ispred mene i odmjerila me pogledom. »U
redu«, rekla je. »Imate deset minuta s njom.« Zastala je, pa zatim
prigušenim glasom nastavila: »Margot je morala primiti sredstva za
smirenje više puta otkad je ovdje, pa vam se može učiniti da je malo
pospana. To je normalno. Samo nastojte ne govoriti preglasno.«

Klimnula sam glavom. Dr. Gale je gurnula vrata zajedničke
prostorije i zovnula Margotino ime. Nije bilo odgovora. Pokušala je
opet. Ženska figura polako je ustala sa stolca pored prozora i sporim
korakom krenula prema nama.

»Margot«, kazala je dr. Gale mirno. »Tvoja rođakinja je tu. Bojim
se da ima neke loše vijesti.«

»Moja... rođakinja?« ponovila je Margot. Ne baš sva svoja u
ovom trenutku. Veoma polako je treptala očima i gledala u mene.

Dr. Gale je klimnula glavom: »Odvest ću vas do sobe za posjete.«

Čim su se vrata zatvorila, nagnula sam se naprijed i primila
Margot za ruku. Otrgnula se i zurila sebi u krilo. Susresti je ovako
uživo oduzimalo mi je dah, a od pogleda na svoju, odnosno njezinu
pojavu poželjela sam zaplakati. Izgledala je tako krhka, tako
umrtvljena lijekovima i očajem. I osjetila sam sram jer je nisam bolje
štitila. Jer je nisam izliječila.

Nakon nekog vremena, ponovno sam je uzela za ruku. Ležala je
mlitava i obješena u mojoj ruci poput lista.

»Margot, moraš me pažljivo saslušati«, kazala sam strogo.
Podigla je glavu i pogledala u mene. Nastavila sam: »Moram ti reći

221

elada8

nešto jako, jako važno i zaista trebam da me sad pažljivo saslušaš. U
redu?«

Žmirkala je, a glava joj je lelujala: »Poznajemo li se?«
»Moglo bi se reći.«
Trenutak. Prigušeno se podsmjehnula. Upravo sam je podsjetila
na njezin prvi susret sa Sonyjom.
»Imaš smiješan naglasak. Odakle si?«
Shvatila sam da mi se u glasu još uvijek s vremena na vrijeme
osjeti nazalni prizvuk Australije od godina koje sam provela ondje.
Godina koje Margot još nije proživjela.
»Iz Sydneyja«, kazala sam.
»U Australiji?«
»Aha.«
Duga stanka. »Imaju klokce, ha?«
»Klo-šta?«

Izvukla je ruku iz moje, pa podigla obje ruke na lice kao da su
šape. »O!« odvratila sam. »Klokane.«

Klimnula je glavom.
»Da, imaju klokane ondje.«
Pažljivo sam razmislila što joj reći. Palo mi je na pamet da joj
kažem da sam ja ona, i da sam došla iz budućnosti posjetiti je. Ali
brzo sam se pribrala. Definitivno nisam mogla tražiti od nje da mi
vjeruje. Nikada nisam nikome vjerovala, čitav svoj odrasli život. Čak
ni vlastitom mužu. Čak ni samoj sebi.
Pa sam se odlučila za ono što je kod mene upalilo.

222

elada8

Ispričala sam joj što se dogodilo Theu u popravnom domu. Nisam
se suzdržavala. Opisala sam sve do posljednjeg detalja, i to tako živo
da sam plakala, a Margot je samo zurila ispred sebe, gledajući kroz
prozor sve dalje i dalje prema obzoru, povremeno klimajući glavom
kad bih joj postavila pitanje, dodirujući se po licu dok sam joj bez
okolišanja pričala sve što je Theo pretrpio i objašnjavala što ona mora
učiniti kako bi mu pomogla.

Napokon sam prešla na stvar. Pravi razlog zbog kojeg sam tu.

»Moraš oprostiti Tobyju«, rekla sam.

Okrenula je pogled prema meni, a glava joj se još ljuljala. Sto god
da su joj dali, kao da ju je lansiralo u svemir. »Prevario me je. S
mojom najboljom prijateljicom.«

»Ne, nije, Margot. Kunem ti se, nije.«

I dalje je tupo zurila. Poželjela sam je prodrmati. Bila je potpuno
nepomična. Pokušavala sam smisliti nešto što bi se moglo probiti do
nje kroz lijekove i možda napokon prodrijeti do njezine nutrine,
skrivene iza tolikih godina sumnje i nepovjerenja, iza oklopa
samozaštite i povrijeđenosti.

Ali prije no što sam uspjela progovoriti, kazala je: »Znaš, vidjela
sam anđele dok sam bila dijete. Davno. Vjeruješ li ti u anđele?«

Nakon nekoliko trenutaka klimnula sam glavom, zaprepaštena.

Dugo nakon toga je šutjela i samo zurila kroz prozor, izgubljena u
sjećanju. Nagnula sam se naprijed i uzela je za ruku: »Toby te još
uvijek voli. Imaš jednu šansu — samo jednu - da sačuvaš tu ljubav.
Ali ako je ne iskoristiš, nestat će zauvijek.«

Otišla sam po Thea u školu, trčeći onamo gotovo cijelim putem
nakon što mi je pobjegao autobus, osjećajući kako mi se košulja lijepi
za leđa od vode mojih krila. Svaka je sekunda sada bila dragocjena, pa
sam se posebno potrudila isplanirati vrijeme koje nam je preostalo.
Večerali smo palačinke u IHOP-u pa otišli pogledati Mlade
revolveraše 2 u kino na Union Squareu. Kupila sam mu čitav ormar

223

elada8

nove odjeće - i platila sve Margotinom kreditnom karticom - pa smo
ostali na nogama do sitnih sati, preslažući namještaj u njegovoj sobi,
lijepeći postere Batmana na zid, čisteći tepih, mijenjajući posteljinu na
krevetu i učvršćujući vijke njegova ormara kako ta oronula stvar više
ne bi izgledala kao da će mu se usred noći srušiti na glavu. Na kraju
sam mu popravila i rolete i posložila svu odjeću. Smjestila sam ga u
krevet i rekla mu da ću mu donijeti čašu vode, ali dok sam se vratila,
već je utonuo u san.

Krenula sam prema Margotinoj sobi. Na drugom kraju hodnika
ugledala sam svjetlo. Nan, pomislila sam. Nastavila sam koračati
prema njemu. U tom trenutku začuo se Nanin glas, dopirući iz sobe s
moje lijeve strane.

Ruth!

U idućem trenutku udarila sam o tlo. Lice mi je krvarilo i peklo
me od udarca nepoznatog predmeta, a pluća su mi bila toliko
zgnječena da sam jedva disala. Hvatajući zrak, s naporom sam se
uspjela osoviti na noge. Točno ispred mene nalazili su se Ram,
Luciana i Pui. Zbili su se u red, u prvi mah izgledajući poput tri stupa
sjene. Ram je u ruci držao buzdovan sa šiljcima, pričvršćen na lanac.

Mogla sam učiniti samo jedno. Bježati.

Ram je napravio korak unatrag, spreman još jednom zamahnuti
buzdovanom prema meni. Pojurila sam prema dnevnoj sobi i, dok mi
se približavao, podigla ruke prema sljepoočnicama, spremna za silovit
udarac u glavu. Krajičkom oka ugledala sam Nan kako pruža ruku i
sprječava udarac. U tom trenutku osjetila sam kako me dvije ruke
hvataju ispod pazuha i dižu u zrak: Luciana me držala, a Pui je zarila
ruku ravno u moja prsa. Osjetila sam bol, kao da mi je rasporila
utrobu, i kriknula. Začula sam Thea kako doziva iz svoje sobe. James
se pojavio pored mene i krenuo u Theovu sobu. Ali Luciana i Pui su
ga vidjele. »Da se niste usudile!« povikala sam, a Pui mi se nacerila u
lice, nagnula se naprijed i zaronila u mene jednostavno kao što se
nagneš u ormar.

224

elada8

Mislim da sam u tom trenutku vidjela Pakao. Pui me vodila
onamo, vukući me van iz vlastita tijela, niz mračan tunel koji je vodio
u svijet toliko užasan da sam njegovu okrutnost osjećala u kostima.

A zatim, tama.

Čula sam tupe udarce, režanje zvijeri i krikove. Ali negdje u
daljini, kao da me je nešto vuklo na neko drugo mjesto, u neko drugo
vrijeme.

Kad sam se probudila, ležala sam na podu neke bijele prostorije,
potpuno gola. I prestravljena. Je li to bilo to? Jesam li bila u paklu?

Privukla sam koljena prsima i drhtala. »Nan?« zazvala sam. Pa
zatim: »Theo? Toby?« Koraci iza mene.

Okrenula sam se. Trebalo mi je trenutak ili dva da shvatim da je
ta blistava pojava preda mnom Nan. Lice joj je sjalo kao podnevno
sunce, a njezina krila, dva široka traka crvene svjetlosti, bila su
raširena s obje strane njezinih ramena. Haljina joj nije bila bijela kao
prije, i nije bila opipljiva. Izgledala je kao da je preko glave navukla
površinu mirnog jezera na kojoj se ljeskalo sunce.

»Samo mi reci«, izustila sam, dršćući tako jako da su moje riječi
zvučale poput zvečke. »Idem li sad u Pakao?«

»Ne«, odvratila je Nan mirno. »Upravo sam te spasila od toga da
postaneš njegov najnoviji stanovnik.«

»Ali idem u Pakao, zar ne? U budućnosti?«

»Samo će Bog odlučiti koje će biti posljedice tvojih postupaka.«

Bila je to slaba utjeha. Znala sam da mi neće lagati. Ali morala
sam se suočiti s tim. Nan me nije spasila od pakla, barem ne zauvijek.
Samo je odgodila moj dolazak.

Uspravila sam se na noge. Pružila sam ruku i dotakla njezinu
haljinu: »Zašto si se promijenila?«

225

elada8

»Svi se mijenjamo«, rekla je nakon duge šutnje. »Baš kao što si se
ti mijenjala dok si bila smrtna i od djeteta postala odrasla. Kada sam te
spasila postala sam arkanđeo.«

»Zašto?«

»Svaka vrsta anđela ima posebnu ulogu u službi Božjoj. Neki od
nas postat će Moći, drugi Vrline. Mali broj nas postat će Kerubini,
koji štite ljude i pomažu im da spoznaju Boga. A još manji broj će
postati Serafini.«

»A još manji će završiti u Paklu, ha?«

Letimičan osmijeh. »Izvoli«, rekla je, a ja sam podigla ruku kako
bih zaklonila oči gledajući u njezinu ispruženu ruku. U ruci je držala
bijelu haljinu.

»A što je s onom plavom?«

»Više se ne može nositi. Ovo je sve što je ostalo od nje«, rekla je i
pružila mi maleni plavi dragulj koji je visio na zlatnom lančiću.
Navukla sam bijelu haljinu i pričvrstila dragulj oko vrata.

»A što sad slijedi?« upitala sam. »Jesam li promijenila Theov
život?«

Ispružila je ruku. Na njezinu dlanu pojavio se paralelni svijet,
veličine snježne pahuljice, koji je u idućem trenutku narastao do
veličine lubenice. Prišla sam bliže i zagledala se u njega. Unutra sam,
poput odraza u lokvi vode, ugledala sliku Thea u kasnim
tinejdžerskim godinama. Ogrubjela, namrgođena. Isprva sam
pomislila da sjedi za drvenim stolom nekog ureda, no onda sam
shvatila da sjedi u sudnici, odjeven u uobičajenu narančastu odoru
zatvorenika, i pognute glave sluša presudu. Ženski glas je objavio
‘Kriv!’. Theo je povučen na noge i odvučen van.

»I to je to?« zavapila sam. »Nakon svega što se dogodilo, Theo
dobiva doživotni zatvor, a ja idem u Pakao?« gledala sam u Nan
tražeći odgovor. No nije mi ga ponudila.

226

elada8

Pala sam na koljena.
Dugo sam tako jecala na sve četiri, puštajući suze neka kapaju na
bijeli pod. Sve je bilo uzalud. Ne mogu vam niti opisati kakav je to bio
osjećaj.
Nakon nekog vremena napokon sam obrisala lice i, ustavši, stala
pred Nan.
»I što da sad radim?« kazala sam. »Jesam li išta promijenila?«
»Da«, rekla je Nan. »I neće ti zbog svega biti drago. Možda ćeš
svjedočiti Margotinu donošenju odluka koje će poremetiti sve tvoje
planove.«
»Ja više nemam planova, Nan. Idem u Pakao, zar se ne sjećaš?«
»Kao što sam ti rekla na početku«, odvratila je veoma ozbiljnim
glasom. »Ništa nije sigurno.«
Posušila sam suze. Davala mi je nadu. Ali ovaj put to mi se činilo
okrutnim.
»I što da sad radim?« ponovila sam.
Prvi put nakon dugo vremena, Nan se nasmiješila: »Imaš svoj
zadatak. Pođi i obavi ga.«

227

elada8

Č

Bila sam ondje kada se Margot vratila kući iz klinike Riverstone,
lišena svojih ovisnosti, ali uz to, lišena i pojma o tome tko je, odakle
dolazi i zašto je tu. Spustila je torbe na pod, pomakla kosu s lica i
uzdahnula. Toby i Theo čekali su je u blagovaonici. Pogledala je
pokraj njih, prema uvenulim suncokretima u vazi. »Margot?«

Podigla je pogled prema Tobyju: »Što je?«

»Ovaj...« pogledao je u Thea. »Hej, momče, bi li mogao mamu i
mene samo na minutu ostaviti nasamo?«

Theo je klimnuo glavom i otišao u svoju sobu. Pogledala sam
prema Gaiji, koja je stajala na vratima. Prišla mi je i stavila ruku preko
moje. »Jesi li dobro?« upitala je.

Potvrdno sam kimnula, premda sam bila daleko od dobroga.

Gledala sam kako Toby iz svoje prevelike ribarske jakne vadi
svežanj papira i stavlja ih na stol. Znala sam što je to. Nakašljao se i
ispravio ramena, jednom rukom kopajući po džepu jakne u potrazi za
nečim. Svojom sigurnošću, pretpostavljam. Minutu ili dvije držao je
ruku na papirima, kao da bi to da ih sasvim ispusti bio nepovratan čin,
nešto što više nikada, nikada ne bi mogao promijeniti.

Reci mu da ga voliš, Margot, kazala sam glasno, no ona je
nastavila tupo zuriti u suncokrete.

»Ovo su... papiri za razvod«, kazao je Toby, duboko udahnuvši.
»Moraš se samo potpisati ispod mene pa oboje možemo... nastaviti
dalje.«

Margot je trzajem izvukla osušene stabljike iz vaze i odlučnim
korakom krenula u kuhinju, ni ne pogledavši ga. Toby je pošao za
njom: »Margot?«

228

elada8

»Što je?«

»Jesi li me čula?«

Podigla je osušene stabljike prema njemu: »Ovo je uvenulo dok
me nije bilo.«

»I?«

»Nisi promijenio vodu?«

»Ne, nisam. Ja ne živim ovdje, zar si zaboravila? Sjećaš se,
izbacila si me... Ali dobro, nemojmo sad ulaziti u to.«

Vidjela sam Thea kako stoji na vratima svoje sobe na drugom
kraju hodnika, i pažljivo sluša njihov razgovor, a želja u njegovom
srcu gorjela je poput žeravice. Molim te, molim te...

Margot je pogledala u suncokrete u svojoj ruci. »Znaš, čak i da ih
sad potopim u kadu i da ih danima zalijevam, svjedno su mrtvi. I to je
to.« Podigla je pogled prema Tobyju: »Znaš?«

Polako je klimao glavom i zakopao ruke duboko u džepove. A
onda je najednom stao odmahivati glavom: »Ne, zapravo ne znam. O
čemu pričaš, Margot? Prvo mi kažeš da ti je žao, a onda... onda
igramo karte kao da smo opet jedna velika, sretna obitelj...«

Na brzinu je podigla pogled i ponovila: »Karte?«, kao da se ne
sjeća, što ga je razbjesnilo.

Podigao je glas: »Čekam šest godina da mi oprostiš, da prihvatiš
mogućnost da te možda, samo možda, nisam prevario, da možda ono
što si vidjela nije bila čitava slika, da te možda ipak volim...«

Pogledala ga je: »Voliš me?«

»Jesam volio«, rekao je, spustivši pogled. »Htio sam reći, jesam
volio.«

229

elada8

Bacio je papire na stol. »Znaš što? To cvijeće je mrtvo. A ja
moram nastaviti sa svojim životom.«

Otišao je. Tišina je visjela u sobi poput tijela samoubojice.

Idućeg jutra Margot je primila pismo u kojem joj se Hugo Benet
zahvalio na njezinim uredničkim uslugama i pohvalio njezin rad na
bilježnicama Rose Workman, za koji je bio priložen ček za već
odavno zarađene tantijeme.

Ček je glasio na iznos od 25 000 dolara.

Gledala sam je kako se vrzma po stanu i sjetila se praznine koja je
nastupila kada sam izbacila alkohol iz svog života, poput goleme
stijene uklonjene s otvora pećine. Promatrala je svoju kosu u zrcalu.
Moram se ošišati, pomislila je. A onda se dodirnula po licu. Samo
bore i tuga.

Polako se zaputila hodnikom prema Theovoj sobi, hodajući
oprezno poput cirkuskog akrobata po žici, pazeći da ne padne.
Pljeskali su joj kad je završila svoj boravak u klinici za odvikavanje,
gurnuli joj raskošan buket ljiljana i orhideja u ruke i, kao u kakvom
obredu pomazanja, proglasili onom koja je, napokon, čista. Čak su
napravili i fotografiju nje i ostalih pacijenata na ulazu u kliniku, sa
svim onim Budama i rodama, pa ju je naslonila uz sat na kaminu kao
podsjetnik: Čista si, sad. Ne zaboravi. Ali to je problem s klinikama
za odvikavanje: očiste te do te mjere da se čini neprirodnim i
preteškim da ikad, ikad uspiješ ostati baš takav, tako bezgrešno bijel,
tako kemijski izbijeljen od vlastite ljudskosti. Barem sam se ja tako
osjećala. Željela sam da mi netko pokaže kako živjeti normalnim
životom. Kako živjeti bez stupova praznih boca pića da me
pridržavaju.

Theo je ležao sklupćan u krevetu, pretvarajući se da spava. U
glavi su mu se još uvijek vrtjele sve one stvari koje je čuo Tobyja da
govori, i svim se silama trudio razumjeti ih. James je sjedio na rubu
kreveta i pokušavao mu odvratiti misli potičući njegovu maštu. Ali
nije palilo. Theo je vidio Margot kako stoji na vratima njegove sobe i
polako se uspravio u sjedeći položaj.

230

elada8

»Što misliš o tome da se odselimo nekamo?« rekla je to koliko je
olako mogla, kao da je dobro razmislila o tome, kao da je točno znala
što radi.

»Kao na primjer?«

Slegnula je ramenima.
»Kao na primjer, u New Jersey?«

Nasmijala se.
»A gdje onda? U Las Vegas?«
Prišla je karti svijeta koja je visjela na zidu iznad njegova radnog
stola: »Znaš, tvoj tata i ja smo se vjenčali ondje.«
»Pa, odselimo se onda tamo.«
Proučavala je kartu, još uvijek prekriženih ruku: »A što misliš o
Australiji?«
Theo se zamislio: «Šta to nije milijun kilometara odavde?«
»Nekih petnaest tisuća.«
»Nema šanse.«
»A zašto ne? Imaju klokane.«
Theo je uzdahnuo i objesio noge preko ruba kreveta: »Je 1’ se
stvarno želiš preseliti u Australiju? Ili je to samo još jedan način da se
osvetiš tati?«
»Bi li se ti odselio sa mnom?«
Theo se zagledao u svoja stopala i namrštio čelo. Opet se osjećao
rastrganim. Pogledala sam u Jamesa. »Reci mu da je u redu da kaže
ne«, kazala sam. »Reci mu da može ostati s Tobyjem.« James je
klimnuo glavom i ponovio što sam rekla.

231

elada8

Nakon dugo vremena, Theo je podigao pogled: »Mama, mogu li
te doći posjetiti u Australiji?«

To je bio njegov odgovor. Margot se zagledala u njega i
nasmiješila se: »Naravno.«

»Mislim ono, svakog ljeta?«

»Ma da, mada je ljeto tamo zima.«

»Mogu li imati klokana za ljubimca?«

»Možda. Ali definitivno možeš doći i ostati koliko god želiš.«

Naravno, već sam dugo očekivala selidbu. Bez obzira na to u
kolikoj sam mjeri toplim obalama Sydneyja pripisivala zasluge za
pronalazak odavno izgubljenog osjećaja zadovoljstva i mira, mrzila
sam samu sebe zbog toga što napuštam Thea. Nije bilo pošteno staviti
ga u poziciju da bira između Tobyja i mene. Bila sam okrutna i
bezobzirno sebična što sam selila ne na drugi kraj grada, ne u drugu
državu, nego na drugi kontinent.

Pa ipak, nakon svega što sam prošla, nakon niza događaja koji su
me zamalo uništili, bila je to moja mreža za spašavanje.

Margot je svoju preobrazbu započela drastičnom promjenom
frizure - u kratki bob boje čokolade, uvijenih vrhova — i tretmanom
špricanja kože za novi, brončani ten. Unovčila je Hugov ček, kupila
brdo nove odjeće u Saksu i ugovorila termin kod plastičnog kirurga.
Blefaroplastika, ili uklanjanje tuge oko očiju. Samo ti uklanjaj vrećice,
rekla sam joj. Ali tuga izvire iz duše.

Odlučila je zadržati svoj stan još mjesec-dva, za slučaj da stvari
ne budu funkcionirale kako je zamislila. Govorila sam joj kako nema
potrebe, no otkad se vratila iz Riverstonea nije reagirala ni na jednu
moju riječ. Kada sam zapjevala Pjesmu duša - samo jednom, da vidim
postoji li još ikakva veza između nas — nije niti trepnula, nije se
uspravila na mjestu i osvrnula oko sebe, nije zadrhtala osjećajući moju
prisutnost. Da nisam znala o kome je riječ, mislila bih da je u pitanju
neka sasvim druga osoba.

232

elada8

Nan se pojavila noć prije nego što je Margot odletjela za Sydney.
Sjedila sam prekriženih nogu na krovu stana, pod neobično
svjetlucavim nebom, osjećajući se isključenom iz svega i od svih -
Boga, vlastite obitelji, sebe same. Zakoračila sam prema van, ravno s
ruba krova. Nazovite me kraljicom drame. Ali teško da je bila riječ o
pokušaju samoubojstva. Željela sam vidjeti jesam li se stvarno
izopćila, je li moja nagodba s Grogorom promijenila pravila. Padala
sam možda pola sekunde i onda... ništa. Zaustavila sam se u zraku,
kao skakač u bazenu. Napokon mi je nešto ulilo sigurnost.

Nan je slušala moje žalopojke sa svojim uobičajenim stoičkim
strpljenjem. Kad sam završila, rekla mi je da pogledam oko sebe. Ono
što je samo trenutak ranije bila tek mjesečinom obasjana tmina, sada
je bio krajolik svijetlećih krovova na kojima su sjedile beskrajne
kolone arkanđela, svaki od njih poput trometarskog rubina
prosječenog svjetlošću, s izrazima odlučnosti i svrhe na svojim
snažnim, ljudskim licima. Plameni pramenovi različitih debljina i
snage kružili su u orbiti oko njihovih tijela, blistajući poput kometa.
Neki od njih bili su naoružani mačevima i štitovima, neki lukom i
strijelom. Svi su gledali u mene. I podsjećali me na to da su uz mene.
Da mi čuvaju leđa.

Nan nije rekla ni riječ tijekom čitave moje tirade o Theu, Tobyju i
Margot. Kad sam joj postavila svoje uobičajeno pitanje: »Što da
radim?«, ustala je i podigla pogled prema oblaku koji je lebdio
šljokičastim nebom poput crne ovce. »Što je to?« upitala sam
zabrinuto.

»Pogledaj pažljivije«, kazala je.

Zagledala sam se u njega. Oblak se polako kretao prema Mjesecu
dok nije sasvim prekrio tu bijelu minijaturu na golemom nebu. A
onda, vizija.

Zamislite najavnu špicu filma: vizija se sastojala od sitnih djelića
događaja, poput kratkih scena koje je nasumce posložio neki pijani
redatelj. Redoslijed događaja bio je potpuno izmiješan: prvo prizor
Margot kako vozi auto, pjevušeći uz glazbu na radiju. A zatim
premotavanje naprijed do usporene snimke krhotina metala koje lete

233

elada8

kroz zrak. Trzaj Margotine glave prema naprijed nakon udarca. Drugi
automobil kako se vrti i vrti na cesti poput zvrka. Uvećani kadar
savijenog poklopca kotača koji kovitla zrakom i pada na pločnik.
Rasipanje vjetrobranskog stakla. Još jedan automobil kako
nekontrolirano vijuga cestom, jureći ravno prema ženi koja pločnikom
gura dječja kolica. Margot kako izlijeće kroz vjetrobransko staklo,
usporeni snimak njezina lica koje krvari i otiče, udarivši u asfalt na
vrelom jutarnjem suncu, ruka koja joj se savija na leđima i lomi se,
njezino tijelo kako se prevrće i slijeće na lijevi bok, gnječeći joj
zdjelicu, pa zatim klizeći — sad više ne usporeno — sve do
iskrivljenog kotača drugog automobila iz čije haube suklja dim.

»Što je ovo?« upitnim sam pogledom okrznula Nan.

»To je nešto što ti moraš spriječiti«, kazala je. »Jedna od
posljedica promjena koje si uzrokovala je i ovo što vidiš pred sobom.
Ako to ne spriječiš.«

Srce mi je bjesomučno lupalo: »Što ako ne uspijem?«

»Uspjet ćeš.«

»Ali, što ako...?«

»Zaista želiš znati?«

Bio je moj red da značajno pogledam Nan.

Zadržala je moj pogled. »Margot će ostati paralizirana od vrata
nadolje, osuđena na kolica i cjelodnevnu skrb do kraja života. Ali,
imat će sreće. Četvero ljudi će poginuti u toj nesreći, uključujući malu
bebu, mladića koji bi se uskoro trebao oženiti i ženu koja ima ključnu
ulogu u sprječavanju terorističkog napada u budućnosti.«

Pognula sam glavu prema koljenima i duboko disala.

»I kako da to spriječim?«

»Obrati pažnju«, kazala je Nan veoma strogo. »Ovo je ujedno
tvoja obuka i hitan slučaj. Toliko mi je rečeno.«

234

elada8

»Da obratim pažnju?« gotovo da sam se zaderala na nju. » To su
moje upute?«

Napravila je korak prema meni dok se vizija presavijala poput
komada papira. »Pogledaj oko sebe«, odvratila je smireno. »Zar zaista
misliš da se imaš čega bojati? Čak i sada, kada si anđeo, i kada znaš
da Bog postoji i vidiš sve što vidiš — zašto je strah još uvijek dio
tvoga bića?«

Umukla sam. Nisam znala odgovor.

»Dobila si upute da nešto činiš, a ne da se toga bojiš. Pa čini to.«
Zakoračila je prema rubu krova.

Okrenula sam se: »Kako to misliš, moje obuke?«

Ali već je nestala.

Hodanje po jajima? Skakanje na svaki zvuk, svaki pokret?
Paranoja nije mogla ni otprilike opisati stanje moga uma idućega jutra.
Gledala sam sunce kako izlazi i zastenjala. Molila sam se: Molim te,
neka poruke ponovno počnu. Sada stvarno slušam. Žao mi je što sam
zabrljala. Samo mi, molim te, reci što da radim.

Ali moja su krila lijeno curkala, nemoćna poput vode u odvodu.

Margot je sanjala Sonyju. Pojavila se na Sonyjinu pragu i optužila
je zbog afere s Tobyjem. Svukla je svu odjeću sa sebe - haljinu s
leopard uzorkom i crvene cipele koje je posudila od nje one noći kad
su se Toby i ona vjenčali — i bacila je pred Sonyjine noge. A onda se
Sonya ispričala. Margot se osjećala jadno jer je shvatila da je sve to
vrijeme Sonyji bilo žao. Shvatila je da je, sve to vrijeme, bila u krivu.

Kada se probudila osjećala je prazninu. Gledala sam kako se, prvi
put, tragovi njezina sna zadržavaju na njezinoj auri poput prolivene
kave: isprva su se njegovi prizori razlijevali po nježnoj ružičastoj
svjetlosti koja joj je izvirala iz kože poput jutarnje sumaglice, dok
naposljetku, kad su se oštri bridovi dana počeli urezivati u njezinu
svijest, od sna nije ostalo tek nekoliko kapljica, a u svakoj je titralo
Sonyjino lice, skrušeno i iskreno.

235

elada8

Od zadataka koje je Margot morala obaviti prije nego što spakira
stvari i zaputi se u Sydney ostalo joj je još da negdje pohrani veće
komade svog namještaja i preuzme vizu u australskom veleposlanstvu
u centru grada. Navukla je iste one traperice i crnu košulju koje sam ja
nosila nekoliko tjedana ranije, na trenutak se pitajući što rade na
krevetu, a zatim zgrabila ključeve svog auta i krenula dolje.

Ispostavilo se da je mrlja ispod njezina auta, za koju sam isprva
mislila da je od iscurena ulja, zapravo malena sjenka koja je lebdjela
točno ispod njega. Zastala sam ispred automobila, pogledom pažljivo
proučavajući parkiralište u potrazi za demonima — napola sam
željela, a napola očekivala da naletim na Rama, Lucianu, Pui ili
Grogora, i dobrim im vratiti za njihovo nedavno gostoprimstvo - a
zatim preusmjerila pažnju na Margotin stari srebrni Buick. Krenula je
u rikverc, zamalo udarivši u kantu za smeće, i vidjela sam sjenku kako
podrhtava kao da je nekom privlačnom silom vezana za donju stijenku
automobila. A onda sam je, kada je Margotin auto krenuo ulicom,
napokon vidjela u pravom svjetlu: bila je to crna stabljika, slična
zamračenom luku duge, koja je vodila od sjenke, preko kanti za smeće
pa u zrak, nestajući iza obližnjeg brežuljka.

Prisjetila sam se vizije. Nisam vidjela nikoga drugog, barem ne na
duže od nekoliko sekundi. Na pločniku je bila neka žena koja je gurala
dječja kolica. Nisam joj vidjela lice. Je li uzrok bio nečiji izbor da
malo duže odspava tog jutra pa će skriviti nesreću žureći na posao? Ili
nečija odluka da strusi bocu Jack Danielsa dok je vozio Avenijom
Lexington? Je li postojao neki kvar na automobilu?

A onda, sitan detalj iz vizije. Netom prije nego što je Margot
poletjela naprijed i izletjela kroz vjetrobransko staklo, okrenula se i
nešto rekla. Pretpostavljam da sam mislila da govori meni. Ali onda
sam shvatila. Kome god da se obraćala, sjedio je odmah pored nje. Na
mjestu suvozača.

Smjestila sam se na zadnje sjedalo i nagnula se naprijed,
približivši se njezinu uhu.

236

elada8

Margot! povikala sam. Ne zaustavljaj se. Ne puštaj nikoga
unutra, čuješ li me? Nikoga, ni da je kraj svijeta u pitanju. Čuješ li
me, Margot?

Nije me čula. Krila su mi pulsirala. Zajecala sam od olakšanja.
Da, pomislila sam. Daj mi upute. Daj mi instinkt. Daj mi bilo što da
mi kaže što se događa. No onda je pulsiranje prestalo. Panično sam se
osvrnula oko sebe.

Točno pored mene nalazio se Grogor.

»Jesi uživala u putovanju?« kazao je. Sada je bio još mlađi. U
kasnim tridesetima. Nalikovao je nekom zgodnom mladom odvjetniku
ili menadžeru. Uredno obrijan, tamnoput. U novom crnom odijelu.
Pratio je trendove. Okrenula sam se prema njemu, spremna na borbu.

»Gubi se«, rekla sam.

Coknuo je jezikom. »Hajde, hajde«, odvratio je. »Samo sam
svratio vidjeti kako si. Čujem da si imala malih problema s Ramom i
ekipom.« Namrštio se: »Nisam bio sretan zbog toga. Uvjeravam te,
kazna je dodijeljena.«

U istom trenutku, poruka u mojim krilima: Samo ti odvraća
pažnju.

Ne obazirući se na njega nastavila sam gledati kroz prozor,
upijajući svaku sitnicu, panično pokušavajući u sadašnjem trenutku
prepoznati prizore iz vizije.

»Imam još jednu ponudu za tebe«, nastavio je. »Mislim da bi ovu
stvarno trebala saslušati.«

Okrenula sam glavu, pogledom pretražujući ulicu. Ugledala sam
neku ženu kako gura dječja kolica i poskočila. Ali onda se svjetlo na
semaforu promijenilo i krenuli smo dalje. Je li postojala mogućnost da
je Nanina vizija bila samo pogreška?

237

elada8

»Znaš da ideš u Pakao«, kazao je Grogor oprezno. »I znaš da
tamo neće biti samo tri demona kojima se ne sviđaš. Bit će ih
milijuni.«

Ispružio je ruku i umočio vrh svog prsta u moje krilo, samo na
trenutak. I u tom dugom, užasnom trenutku, bljesak Pakla u mojoj
glavi. Bez vatre, bez sumpora. Samo razdorna, opipljiva gorčina.
Mračna soba bez tepiha, vrata i prozora, samo neosvijetljen prostor. A
onda, poput reflektora, titraj crvenog svjetla obasjao je predmete u
njoj: mladića kojeg grupa mračnih sjenki razdire u komadiće. Gledala
sam kako ga potom opet mirno spajaju koncima poput krpene lutke,
ne obazirući se na njegove jauke. Vidjela sam i druge prostorije u
kojima su ljudi hodali kroz trodimenzionalne projekcije vlastitih
života, i produžetaka tih života, vrišteći dok su gledali sami sebe kako
padaju na oštricu noža koja se nije dala izvući, muškarce kako
pokušavaju uhvatiti sve komadiće eksplodirane bombe koji su letjeli
prostorijom poput usporene snimke raspršena stakla. Znala sam,
nekako, da se virtualne projekcije neprestano vrte ispočetka.

Vidjela sam stvari koje nisam u stanju niti opisati. Činilo se kao
da sam se podigla iznad tog mjesta bez izlaza i vidjela goleme, crne
zgradurine prepune soba poput onih koje sam već vidjela, ispunjene
krikovima. I vidjela sam samu sebe kako stižem pred ulaz jedne od tih
zgrada. Baš kao kada sam stigla u Sv. Antun, zakucala sam na vrata.
Sve glave su se okrenule. Dolazili su po mene.

»Miči se od mene«, prosiktala sam. Pocuclao je svoj prst. Moja su
ga krila opekla. Ošinuo me pogledom.

»To je bio samo kratak pogled«, rekao je. »Zamisli čitavu
vječnost toga, Ruth. Ali, na tvoju sreću, postoji alternativa.«

Na trenutak sam oklijevala. »A to je?«

Izgledao je iznenađeno: »Ruth... pa zar ne znaš tko sam ja?«

Tupo sam zurila u njega. Zatresao je glavom u nevjerici.
»Gledaj«, kazao je, »ako sad pođeš sa mnom, pobrinut ću se da te

238

elada8

milijuni demona koji te očekuju niti ne pogledaju krivo. Imat ćeš
imunitet, recimo to tako.«

Razmišljala sam o tome mnogo duže nego što sam trebala. I
priznajem, dio mene želio je reći da. Mnogo stvari koje je rekao bile
su potpuno točne. Počinila sam djelo koje je značilo da polako klizim
u Pakao. Kad policajac završi u zatvoru, nađe se licem u lice s
mnogim zločincima žednim njegove krvi. I mene je čekala slična
nevolja. Samo što ovi zločinci nisu željeli moju krv. Željeli su moju
dušu.

A onda, Nanine riječi: Zar zaista misliš da se imaš čega bojati?

Promeškoljila sam se i odglumila osmijeh. Uzvratio je osmijehom
i nagnuo se naprijed. U njegovim je očima, ako se ne varam, na tren
zatitrala požuda. »Pa?« upitao je.

»Sigurno misliš da sam kukavica, Grogore. Pa mi dopusti da ti
nacrtam: radije bih se suočila sa sveukupnim stanovništvom Pakla
nego provela još jednu sekundu u tvom društvu.«

Nije gubio vrijeme. »Ne misliš ozbiljno«, kazao je, smiješeći se,
no u njegovim mračnim očima u tom sam trenutku ugledala odraz
osobe koja je stajala pokraj prozora iza mene.

Uto su se vrata automobila naglo otvorila, a Grogor je ispario.
Netko se popeo na mjesto suvozača i treskom zalupio vrata. »Kojeg
vraga...?« Margot se zaderala na ženu koja je sjela pored nje.

»Vozi.« Bila je to Sonyja. Mnogo deblja, pretjerano našminkana
Sonya, s grudima koje su se prelijevale iz preuskog, gotičkog prsluka,
i narančaste kose s dreadlocksima. Godine nisu bile blage prema njoj.

Margot se susrela s njezinim pogledom. Brzo je ubacila u prvu i
krenula. »Kamo idemo?«

»Šuti i vozi.«

»I meni je drago što te vidim, Son.«

239

elada8

Stanka.

Znači, to se dogodi, pomislila sam. Sonya je natjera da slupa
auto. No onda sam se ponovno prisjetila vizije. U autu nije bilo ni
traga Sonyji kada se slupao. Ili ipak jest?

Ezekiel, Sonyjin anđeo čuvar, stajao je vani na haubi, zarobljen
iza stakla. Panično sam razmišljala i još paničnije molila. Kaži mi što
da radim...

»O čemu je riječ, Son? Trenutno baš imam posla, pa...« Margot je
oštro skrenula, lansirajući Sonyju u prozor suvozačkog mjesta.

Sonya se uspravila i pribrala. Okrenula se prema Margot: »Hej, pa
nismo se dugo vidjele, pomislila sam, stvarno bismo se trebale naći i,
što ja znam, usporediti bilješke o tome kako su nam usrani životi
ispali. Možda bismo se mogle natjecati.«

»Baš si odabrala savršen trenutak za to, Son. Ma, oduvijek si
znala planirati.«

»Znaš, nekad sam mislila da ja tebi dugujem ispriku? Ali u zadnje
vrijeme nekako si mislim da je obrnuto.«

Margot je prignječila kočnice na crvenom svjetlu, lansirajući
Sonyju u kontrolnu ploču: »Koliko se ja sjećam, ti si osvojila zlato na
Olimpijadi razaranja brakova.«

Sonya je prislonila ruke na vjetrobransko staklo i odgurnula se
natrag na sjedalo. «Vidiš, upravo o takvim stvarima pričam. Ja nisam
uništila tvoj brak.« Glas joj je podrhtavao. »Znaš li kako je bilo živjeti
s tim sve ove godine?«

Margot ju je prekinula: »O, zar bih sad trebala zaplakati nad
tvojom teškom sudbinom?« Ubacila je auto u prvu brzinu i silovito
stisnula papučicu gasa.

Sonya je polako podigla glavu i pogledala u Margot. Krupne, crne
suze curile su joj iz očiju i slijevale se niz lice. »Još uvijek ne shvaćaš,
Margie«, kazala je. »Ispričala sam ti se mnogo, mnogo puta.

240

elada8

Pokušavala sam i pokušavala iskupiti se zbog te večeri. Provela sam
stotine sati na terapiji. Ali ti to ne prihvaćaš. Nije ti dovoljno. Pa,
evo...« iz džepa je izvukla maleni pištolj. Gurnula je cijev u usta i
stisnula je zubima.

»Ne!« povikala je Margot, na trenutak izgubivši kontrolu nad
autom i zamalo udarivši u taksi koji je vozio ispred. Svuda naokolo
oglasile su se sirene. Mučila se zadržati smjer automobila, istodobno
posežući za pištoljem i izvlačeći ga iz Sonyjinih usta. U jednom
trenutku pomislila je da će Sonya stvarno povući okidač. Nagnula sam
se iz auta i odgurnula vrata taksija koji je vozio pored nas, održavajući
nas u ravnini.

Konačno, pištolj se spustio.

»Stat ću sa strane«, rekla je Margot drhtavim glasom.

»Vozi dalje«, kazala je Sonya, okrećući pištolj i prislanjajući ga
na Margotinu sljepoočnicu. Margot je panično zadržala dah, a ja sam
se ukočila od straha. Što da radim? Što da radim?

Sonya je kroz zube procijedila: »Sad me slušaj, dušice. Godinama
trpim tvoje optužbe i izigravanje svetice, tvoja poklapanja slušalice,
blokiranja e-mailova, i sad sve ovo s Tobyjem. Ti si ta koja je uništila
vaš brak, a ne ja...«

».. .i čekala si tolike godine da mi to kažeš?«

Sonya je gurala pištolj, naginjući Margotinu glavu u stranu:
»Udala si se za najboljeg čovjeka kojeg sam ikad upoznala. I jesam,
željela sam ga. Računala sam da si toliko loša prema njemu da ga ne
zaslužuješ. Ali znaš što? Kad sam ti ga pokušala oteti, čak i kad si ga
već toliko izgurala iz tog braka da je bio zreo za otimanje, rekao je ne.
Rekao je ne, Margot. A ti si ga svejedno ostavila. Sada ti govorim da
mi je žao. I govorim ti da Toby nije učinio ništa, apsolutno ništa. Ali
želim čuti kako ti to izgovaraš. Izgovori to, Margot. Reci da mi
vjeruješ. Reci da mi opraštaš.«

Prstima je čvrsto stisnula pištolj.

241

elada8

»Vjerujem ti«, Margot je odvratila tihim glasom. »Opraštam ti.«

»I iskreno to misliš?«

Sasvim polako, Margot se okrenula, dopuštajući da joj cijev
pištolja klizi po čelu. Pogledala je Sonyju u oči.

»Iskreno to mislim.«

Duga, zastrašujuća stanka. Sonya je ispustila ogroman uzdah
olakšanja, opuštajući ramena i spuštajući pištolj u krilo. A ja sam
gledala boju njezine aure, koju kao da je u trenutku ostrugala neka
nevidljiva ruka, pretvarajući je iz bolesno žute u živu tirkiznu boju.

No, onda se odjednom čitav automobil trznuo ulijevo.

»Što je to?« povikala je Sonya. Margot se svim silama trudila
zadržati smjer automobila, zamalo se sudarivši s drugim vozilom.

Hitro sam se osvrnula oko sebe. Ugledala sam ženu s djetetom u
kolicima sa svoje desne strane i pojurila van. Odjednom, poruka iz
mojih krila, glasna i jasna:

Vjeruj.

A onda, neka tri metra dalje, muškarac u crnom Lincolnu, koji je
izlazio sa sporedne ceste. Ako samo ispružim ruku, pomislila sam,
mogu ovo zaustaviti.

Vjeruj.

Crni automobil bio je tako blizu da sam vidjela svoj odraz u
njegovom retrovizoru. Kako to misliš, 'vjeruj'? zaderala sam se. Sto
bih sad trebala, stajati po strani i ne činiti ništa?

Činilo se kao da je buka automobilskih motora, čavrljanje koje je
dopiralo iz kafića uz cestu, dernjava nervoznih vozača, policijske
sirene, vlakovi podzemne željeznice, voda u jarcima — kao da je sve
to utihnulo. I samo jedan zvuk je prodirao kroz zrak, poput šapta:

Vjeruj.

242

elada8

I tako sam zatvorila oči i u tom trenutku vjerovala da će sve biti
onako kako treba: auto će postupno usporavati i zaustaviti se, proći
pokraj žene s kolicima i pokraj crnog auta s mladićem koji se uskoro
treba oženiti. Stajala sam nasred užurbane prometnice i zatvorila oči.

Tada se pojavio bljesak svjetlosti, koji je izvirao ravno iz moje
nutrine i obavijao sve oko mene. Kao da sam postala obrađeni
dijamant u kojem se reflektira jarka zraka sunca, jer najednom su iz
mene stale teći sve moguće boje, izlijevajući se u svaki kutak ulice
oko mene. A na tim snopovima svjetlosti jahali su arkanđeli, i jurili
pred ženu s kolicima, vraćali crni auto u svoju putanju, držali kotač na
mjestu dok je Margot zaustavljala auto sa strane ceste, točno pred
raskrižjem kojeg sam se sjećala iz vizije.

Stajala sam pokraj auta, promatrajući arkanđele kako tješe majku
i njezinu uplakanu, preplašenu bebu, kako šapuću mladiću u crnom
automobilu neka nastavi do svog odredišta, kako usmjeravaju
prolaznike da pođu svojim putem, savjetujući se s njihovim anđelima.
A zatim su nestali jednako brzo kao što su se i pojavili, povlačeći se u
zrake sunčeve svjetlosti i blistave lokvice preostale kiše.

Polako, svjetlost oko mene je jenjala. Dotakla sam se po rukama i
licu i shvatila da sam mokra od znoja.

Otišla sam do Margotina auta i ušla na stražnje sjedalo, pitajući se
što mi se upravo dogodilo. Očajnički sam trebala da se Nan pojavi i
sve mi objasni.

Margot je pogledala u Sonyju.

»Znaš, idući put ne moraš nositi pištolj.«

Sonya joj je uzvratila pogled: »Upalilo je, zar ne?«

Stanka. »Žao mi je, znaš?«

»Da. I meni je žao.«

»Moja posjetnica«, kazala je Sonya, bacajući crnu posjetnicu na
kontrolnu ploču automobila. »Javi se koji put, Margie.«

243

elada8

Izišla je van, gurnuvši pištolj natrag u svoju torbicu. Zastala je
pokraj prozora i nagnula se naprijed. »Učini mi uslugu«, kazala je.
»Pomiri se s Tobesom.«

I rekavši to, otišla je.

244

elada8

Idućeg jutra zauzela sam svoje mjesto u anđeoskom razredu
Qantasova leta iz New Yorka za Sydney, gledajući dolje prema
svjetlima iznad zemlje, u anđele koji su čuvali zvijezde i planete nada
mnom. Sjetila sam se Naninih riječi - ‘Ovo je tvoja obuka’ — i
sagorjela nekoliko moždanih stanica pokušavajući dokučiti što je time
mislila. Zašto bih sad uopće prolazila nekakvu obuku? Zar nije bilo
malo prekasno za to? Ili je ta obuka bila za nešto drugo?

I pomislila sam na poruku koju sam osjetila u svojim krilima u
onom presudnom trenutku. Vjeruj. Istodobno sam osjećala olakšanje
što sam odabrala poslušati tu uputu i zbunjenost što mi je uopće
rečeno da samo vjerujem. Zar nisam u taj automobil bila poslana da
nešto učinim, da spriječim nesreću? A sve što sam učinila je to da sam
natjerala samu sebe da vjerujem da će, na neki način, sve biti u redu.
Nisam imala pojma kako je to funkcioniralo. Ali nešto se dogodilo
kada sam to učinila, nešto veliko. U tom sam se kratkom trenutku
načas preobrazila u nešto drugo, nekoga drugog. I bila sam odlučna u
namjeri pokušati to ponovno.

I vježbala sam umjetnost nade.

Uzaludne nade, možda, no u svakom slučaju nade. Nade da ću
možda zaslužiti nekoliko nagradnih bodova kod Boga, dovoljno da
potisnem svoju izdaju daleko iz njegova uma. Nade da, unatoč viziji
Thea osuđenog na doživotnu zatvorsku kaznu koju mi je Nan
pokazala, možda ipak još uvijek postoji neki način da učinim dovoljno
kako bih mu pomogla da izmakne toj sudbini. Nade da ću pronaći put
natrag k Tobyju. Umrijet ću pokušavajući. Čak i ako budem morala
umrijeti po drugi put.

Kao što je Nan i predvidjela, bilo je znakova da su se stvari
popravile, da se nešto promijenilo. Kad sam se prvi put preselila u
Sydney trebalo mi je nekoliko tjedana da pronađem stan, pa sam bila
prisiljena provesti dosta vremena u hostelu u Coogeeju, predgrađu

245

elada8

istočnog Sydneyja, gdje sam dijelila spavaonicu s nekim studentima s
Tajlanda i ženom iz Moskve koja je čitave dane provodila u sobi,
pušeći velike debele cigare i ispijajući votku. Moj povratak alkoholu
bio je gotovo neizbježan. Uskoro sam joj se pridružila, a moja potraga
za domom, poslom i životom rastopila se u boci za staklenom bocom
ispisanom ruskim slovima.

Margot je sletjela u Međunarodnu zračnu luku u Syd-neyju u
ranim jutarnjim satima jednog ponedjeljka u rujnu. Odlučila sam je
poštedjeti one odvratne spavaonice u Coogeeju i predložila joj da se
zaputi ravno u Manly i unajmi stan s pogledom na plažu. Postojala je
velika šansa da sam se malo zaletjela predlažući taj stan — u njega
sam se uselila tek početkom prosinca te godine - ali zamisao o
Manlyju očito se primila, pa je pitala za upute do tamo. Samo kratka
vožnja autobusom i trajektom, i već je vukla svoj kovčeg šetnicom,
zadivljeno uzdišući nad drvoredom norfolskih borova koji su se
iznenada pojavili pred njom poput ogromnih božićnih drvaca, nad
pojasom bijeloga pijeska i valovima oceana boje indiga koji su
prevrtali surfere s njihovih dasaka.

Dok sam joj davala upute do stana, osjetila sam poruku u krilima.
Snažniju nego ikad prije. Ne samo poruku nego struju koja je kružila
čitavim mojim tijelom, i na toj struji prizor Margot, ponovno duge i
plave kose, kako šeće poljem, pokraj jezera, prema cesti među
brežuljcima. Osvrnula sam se oko sebe u potrazi za takvim mjestom, a
onda stala prevrtati po sjećanjima. Nigdje nije bilo mjesta sličnog
onom koje sam upravo vidjela, ni u jednom dijelu Sydneya kojeg sam
se sjećala. I onda sam shvatila: žena u prizoru nije bila Margot. To
sam bila ja.

Promatraj. Štiti. Bilježi. Voli. Trebalo mi je trideset i kusur godina
da spoznam odsustvo riječi ‘mijenjaj’ iz ovog niza uputa, kao i
ispuštanje riječi ‘utječi’ i ‘upravljaj’. I tako sam, dok je Margot lutala
ulicama Manlyja, omamljena od dugog leta i zadivljena ljepotom tog
mjesta, svakim novim izlogom trgovine i uličnim uglom, u sebi
ponavljala te četiri riječi kao mantru. Odoljela sam nagonu da je
gurnem u smjeru onog predivnog stana - otvorene dnevne sobe s
balkonom koji je stršao iznad plaže, kreveta s baldahinom, bakrene

246

elada8

kade, stolića za kavu unutar kojeg su plivale tropske ribice — i ostala
po strani dok se ona vrzmala kroz to mjesto, i kroz vrijeme, kao da se
sve to nikada prije nije dogodilo. Kao da se sve zaista događa baš
sada.

I pretpostavljam da sam shvatila kako sam posljednjih petnaest
godina uglavnom provela ponašajući se prema njoj poput roditelja koji
je potpuno zaboravio što to znači sanjati

o Božiću, kakav je osjećaj ući u trgovinu s igračkama kad ti je pet,
šest ili sedam godina, ili zašto mjesta poput Disneylanda jednostavno
zahtijevaju apsolutnu raspamećenost na tisuću decibela. Prednost
življenja u sadašnjosti su nebrojene prilike za uzbuđenost i
iznenađenje. U mom slučaju toga nije bilo. I upravo zbog toga sam
prema Margot postupala s jednakim nerazumijevanjem kao i ona
prema Theu. Postupala sam prema njoj s potpunim nedostatkom
praštanja.

Pa sam odlučila iskušati novi sistem: pustit ću je da posrne, pustit
ću je da padne, a ako padne predaleko, podignut ću je i usmjeriti
onamo gdje je trebala biti. Kao kad su te prve noći u Australiji njezinu
prvotnu uzbuđenost i euforiju zamijenili osjećaji izgubljenosti i
samoće. Uzela je sobu u hotelu uz šetnicu i provela dvadeset minuta
zureći u mini-bar. Nemoj, upozorila sam je. Oklijevala je, a onda
zabacila obje noge s kreveta i otvorila vrata ormarića. Bolje nemoj,
rekla sam. Ovisnica si, dušo. Tvoja jetra to ne može podnijeti. I tako je
poredala ispred sebe tri bočice Baileysa i pola džin-tonika, a onda
spustila pogled na svoje drhtave ruke i pomislila, sasvim sama, možda
bih trebala prestati.

Upravo kao što sam se i sjećala, odlučila je napraviti plan.
Pretpostavljam da bi to mogli nazvati nizom ciljeva. Nikada nisam
bila osobito dobra u sastavljanju popisa. Mnogo su mi bolje išle
vizualne stvari. I tako je sjedila nad hrpom novina i časopisa raširenih
po podu hotelske sobe i izrezivala slike koje su prikazivale sve ono što
je htjela od života, sličice kućice u cvijeću, mačića, štednjaka sa šest
ploča, golubice, Harrisona Forda, a slike mojih vlastitih ciljeva koje su
mi preplavljivale um bile su potpuno iste. Gledala sam, smijuljeći se,
kako sliku Harrisona Forda smanjuje sve do sličice očiju, pa zatim

247

elada8

izrezuje bradu i nos Ralpha Fiennesa, i naposljetku skalpira nekog
crvenokosog manekena. Posložila je sličice jednu uz drugu, stvarajući
kolaž Tobyja.

A zatim je izrezala sliku iz novina koja nije imala veze ni sa čim
posebnim: fotografiju naslovnice neke knjige na kojoj je bila slika
aboridžinskog svetog brda Ayer’s Rock, koje je s prednje strane
podsjećalo na kita. Naslov je bio Jonin zatvor, a autor K. P. Lanes.
Možda ne bi bilo loše da pročitaš tu knjigu, kazala sam joj.

Nazvala je recepciju.
»‘Večer, gđice Delacroix. Kak’ vam mogu pomoć’?«
»Ima li u blizini neka otvorena knjižnica?«
»Uf, niš’ od toga, gospođo, žao mi je, deset i pol navečer je.
Knjižnice ne rade do sutra.«
»Oh.«
»Je l’ vam mogu nekako drukčije pomoć’?«
»Pa, možda. Jeste li čuli za autora po imenu K. P. Lanes?«
»Da, zapravo i jesam. To mi je ujak.«
»Zezate me? Upravo sam vidjela sliku njegove knjige u Sydney
Morning Heraldu.«
»Znam, pravi dragulj. Jeste li je čitali?«
»Ne, tek sam jutros stigla...«
»A, biste li je voljeli pročitati?«
»Pa, da, ustvari...«
»Riješeno. Šaljem vam svoj primjerak za tili čas.«
»O, pa to bi bilo divno!«

248

elada8

»Bez brige.«

Pročitala je knjigu od korice do korice, a zatim se onesvijestila na
krevet i spavala dvanaest sati u komadu.

Opet, ovo nije bilo jednako mome iskustvu iz Sydneyja. Činilo se
kao da je karte koje su mi podijeljene za života neka nevidljiva ruka
sad promiješala. Dok sam ja K. P. Lanesa upoznala u predvorju jedne
od brojnih izdavačkih kuća koje sam obilazila moleći za posao,
Margot ga je upoznala u predvorju hotela.

Bit će to tek prva od mnogih razlika u odnosu na moj vlastiti
život. Prvo sam počela sumnjati u pouzdanost sjećanja. A onda sam
pomislila: zaista jesmo dvije zasebne osobe. Njezini postupci, moji
postupci — to više nije isto. Slično Tobyjevoj sklonosti prema pisanju
preko starih izblijedjelih rukopisa, njegovoj pomalo izopačenoj
fascinaciji blijedim duhovima riječi što proviruju iza njegovih
vlastitih, i ja sam upravo tu, u tom predvorju, dok je Margot stiskala
Kitovu golemu, aboridžinsku ruku, odlučila: Pusti. Pusti.

No, verzija događaja u mome sjećanju nije bila u potpunosti
drukčija. Kit — ili K. P. Lanes, kako su ga znali u književnom svijetu
- bio je umirovljeni detektiv koji je, u različitim oblicima, pisao cijeli
život. Visok, nježan i veoma stidljiv, pisao je Jonin zatvor deset
godina, a još mu je dvadeset trebalo da knjigu i izda. Budući da je u
njoj otkrio neke urođeničke tradicije koje je njegovo pleme smatralo
svetim, većina njegove obitelji i prijatelja ga se odrekla. Kako je
jednom objasnio meni, a sada je objašnjavao uplakanoj, zadivljenoj
Margot, otkrio je tajne svoga naroda upravo iz razloga što je njegov
narod izumirao. Želio je da se te tradicije nastave.

Jonin zatvor objavljen je u izdanju nezavisnog nakladnika i tiskan
u samo stotinu primjeraka. Nije bilo predstavljanja knjige. Kitovi
snovi o tome kako će svijetu prenijeti vjerovanja i vrednote svoga
naroda rasuli su se u komadiće. Ali nije bio ogorčen. Bio je uvjeren
kako će mu njegovi preci pomoći. A Margot je bila uvjerena u samo
dvije stvari:

1. Njegova je knjiga bila izvrsna na više načina.

249

elada8

2. Samo mu je ona mogla pomoći.

I tako je ostatak čeka, koji je Hugo Benet ljubazno ispisao kako bi
njime otplatio vlastitu savjest, utrošen na tiskanje još dvije tisuće
primjeraka, na skromnu promidžbenu kampanju i predstavljanje
Kitove knjige u knjižnici Surry Hills. I tu se moja prisutnost pokazala
korisnom: na predstavljanju knjige prepoznala sam novinara Jimmyja
Farrella, koji je odigrao ključnu ulogu napisavši članak o putu koji je
Kit prevalio da ispriča svoju priču, o kulturološkim žrtvama koje je
podnio i činjenici da je, manje od šest mjeseci nakon što je Australski
vrhovni sud odbacio pojam terra nullius, odnosno ničije zemlje’, i na
taj način riješio prijepore oko prava na povratak vlasništva nad
domorodačkom zemljom, neki australski domorodac pisao na temu
teritorija i identiteta.

Idi i porazgovaraj s njim, kazala sam Margot, gurkajući je u
Jimmyjevu smjeru.

Do prosinca je prodano više od deset tisuća primjeraka Kitove
knjige, a on i Margot postali su ljubavnici. Kit je otišao na
četveromjesečnu turneju predstavljanja knjige po otocima, dok je
Margot unajmila maleni, skučeni ured u Ulici Pitt, s polupristojnim
pogledom - kad bi se popela na hrpu knjiga i dobro protegnula vrat,
vidjela je bijele leđne peraje Sidneyjske opere - i registrirala vlastitu
tvrtku: Književnu agenciju Margot Delacroix.

A onda, poziv od Tobyja.

»Zdravo, Margot? Ja sam, Toby.«

Bilo je šest ujutro. Potpuno odstupajući od uobičajenog obrasca
ponašanja, već je bila na nogama i vukla bosa stopala po toplom
kuhinjskom podu, ispijajući svoj najnoviji otrov: vruću vodu s
limunom i medom.

»Hej, Toby. Kako je Theo?«

»Pa, baš zgodno da spominješ našeg sina, upravo te zbog njega i
zovem.«

250