Carolyn-Jess-Cooke-Dnevnik-anđela-čuvara

elada8

poslala ploču Beatlesa koju je cijelo vrijeme držala čvrsto privijenu na
grudi kao da je dio njezina tijela. Nije se obazirala na razgovore
između liječnika i sestara uz njezino uzglavlje o tome kako je zamalo
umrla. Razmišljala je samo o tome kako u Karininoj sobi pleše jive u
oblaku ružičastog pudera i sjajnih šljokica.

Bilo je rano poslijepodne kada smo stigli natrag u dom
Edwardsovih. Prilazni put ispred kuće bio je prekriven sagom
narančastog i žutog lišća. Zaključila sam da je jesen. U Sjevernoj
Irskoj vrijeme ne pokazuje mnogo znakova godišnjih doba.

Djevojke nisu bile kod kuće - Karina je otišla na zabavu, a Kate je
bila na školskom putovanju u Europi. Kyle je odnio Margot na kat i
smjestio je u krevet. Proveo je neko vrijeme provjeravajući joj
temperaturu, namještajući jastuke i gurajući joj plišane medvjediće
pod ruke za slučaj da se probudi usred noći i osjeti se usamljeno.
Volio ju je. Jasno sam to vidjela.

Zaputio se dolje. Ja sam ostala uz Margot, kujući plan. Zasigurno
nije bilo razloga da ne promijenim stvari, da ih ne posložim tako da
ostane ovdje i odraste uz obitelj, topao dom, priliku? Zar to ne bi bilo
preslagivanje slagalice? Zastala sam na trenutak, razmišljajući o sceni
u operacijskoj dvorani. Ništa nije predodređeno i nepromjenjivo.
Upravo sam počinjala shvaćati da nisam tek puki posjetitelj prošlosti
koji promatra galerije događaja onakvih kakvi su nekad bili. Ne, bila
sam aktivni sudionik, netko tko dodaje boju na prazno platno
budućnosti, da se poslužim jednom od Naninih metafora. Možda bih
mogla malo presložiti detalje, iscrtati nove puteve kojima bi Margot
mogla krenuti, pod uvjetom da je naposljetku dovedu k istom cilju.

Kada sam čula viku u prizemlju, ostavila sam Margot da spava i
krenula istražiti što se događa.

Bili su u kuhinji. Lou je stajala pokraj sudopera, kroz stražnji
prozor gledajući u vrt na koji je padao mrak. Kyle je izgledao kao da
se pridržava za štednjak. Atmosfera je podsjećala na zgarište nakon
šumskog požara. Jedva da sam ih vidjela od oblaka osjećaja koji su
kovitlali prostorijom, gusti poput dima.

51

elada8

Nekoliko trenutaka oboje su šutjeli.

Konačno, Kyle je prozborio: »Razvod.« Negdje daleko na kraju te
izjave dao se naslutiti upitnik. Pogledala sam u Lou.

»Nikada to nisam rekla.«

»Rekla si da želiš otići.«

Lou se okrenula. Trepavice su joj bile slijepljene od suza. »Mnogi
ljudi ostaju u braku bez da žive zajedno. Zar to nije ono što i mi
radimo zadnjih šest godina? Kohabitiramo? Koegzistiramo?«

I u tom trenutku, najednom čistina u magli uskovitlanih osjećaja.
Rascjep. Kyle se okrenuo i izišao iz prostorije. Vrištala je za njim:
»Bravo, tako se to radi, Kyle, samo ti bježi od problema!«

Iznenada se okrenuo i jurnuo natrag prema njoj, zamalo me
oborivši na pod. »Ti si ta koja bježi«, zarežao je. »Išla si u Dublin
posjetiti roditelje? A ne možeš ih vidjeti ni nacrtane! Ne pravi budalu
od mene. Znam.«

Zinula je od čuda. Sada sam vidjela sve: auru drugog muškaraca
preko njezina tijela. Očitu zelenu struju u crvenoj rijeci njezine aure.
Nije poznavala svog supruga dovoljno dobro da pomisli kako je sve
shvatio. Spustila je pogled i zurila u pod.

»A što će biti s curama?« izustio je Kyle tiše. »Kamo će one?«

Isplanirala je sve osim toga. U trenutku sam vidjela kako joj se
snovi ruše pod teretom stvarnosti. Sve o čemu su Lou i njezin
ljubavnik pričali bili su dani koje će provesti na plaži u Traleeju,
ispijajući Chardonnay s ledom i gledajući u beskrajni horizont. Nije
niti razmišljala o skrbništvu.

»Povest ću ih sa sobom.«

Kyle je odmahnuo glavom i prekrižio ruke. U one dvije sekunde
koliko je oklijevala već je donio odluku. On će otići. Djevojke će
ostati s majkom u svojoj kući. Pomislio je na Margot. Na trenutak aura

52

elada8

mu se povukla u srž njegova bića. Nevoljko je shvatio da postoji samo
jedno rješenje. Morat će ostaviti i nju. Tješio se spoznajom da je
postala jako bliska s Karinom. Ovdje će imati stabilnost. Bit će
sigurne. I zaštićene. Samo, bez njega.

Srce mi je potonulo. Kyle je otrčao gore i stao tražiti kovčeg. A
onda se sjetio da ga nema. Ljutito je ispod kreveta iščupao Louin
kofer u obliku kornjačina oklopa. Nastavila sam ga promatrati,
otriježnjena tišinom i tugom koje su ga okruživale, dok ga je punio
odijelima i košuljama, s nekoliko medicinskih priručnika i svežnjem
dragocjenih obiteljskih fotografija. Proveo je dugo vremena uz
Margotino uzglavlje, drhtava dlana ispruženog iznad njezina srca, dok
se u njegovom ispisivala duboka i bolna molitva: Ako te ima, Bože,
ako me čuješ, samo neka ona bude dobro.

Sa svakom riječi, svjetlost oko nje je jačala.

Odlučeno je da će Kyleov iznenadni odlazak privremeno biti
objašnjen kao službeni put. Kate i Karina nisu mnogo ispitivale -
Louina kupnja šteneta labradora pokazala se izvrsnom metodom
odvraćanja misli - no Margot se povukla u sebe. Provodila je duga
popodneva u hodniku, sjedeći na najdonjoj stubi i čekajući Kylea.
Ništa što sam činila nije joj moglo izmamiti osmijeh na lice. Ništa što
sam činila nije je moglo navesti da me pogleda. Isprva sam mislila da
čeka Kylea. No djeca su pametnija nego što mislimo. Čekala je da joj
kažu kako se više neće vratiti.

Nakon nekog vremena Lou je odvezla Karinu, Kate i Margot sve
do Škotske kako bi Karinu ostavile u kampusu

Sveučilišta u Edinburghu, gdje je upisala studij zemljopisa. Na
povratku kući nenajavljeno su skrenule, vozeći zaobilaznim putem
kroz sjevernu Englesku sve do goleme sive zgrade u nekoj zabiti koja
je nosila ime ‘Dječji dom svetog Antuna, a kada su nastavile put
stražnje je sjedalo bilo prazno budući da su Lou i Kate sjedile sprijeda,
a Margot stajala u dvorištu doma s plišanim medvjedićem ispod ruke i
malom torbom pred nogama, dok je njezino sićušno srce silovito
lupalo.

53

elada8

»Tata«, izustila je, gledajući za automobilom koji je odmicao.
Podigavši pogled prema mrtvački sivoj zgradi, protrnula sam.

I suviše dobro sam poznavala to mjesto.

54

elada8

Dopustite mi da izbacim iz sebe ono čega se sjećam o Dječjem
domu sv. Antuna, u kojem sam izdržala od malo uoči svog četvrtog
rođendana pa sve do dobi od dvanaest godina, devet mjeseci i šesnaest
dana.

Prvo bih trebala spomenuti da sam veći dio svog odraslog života
provela bocom žestice tjerajući trajni grop u želucu koji mi je to
mjesto ostavilo. To nije nikakvo opravdanje. Ali sada kada napokon
vidim okolnosti pod kojima sam onamo stigla - nakon što sam naučila
što znači biti voljen, nakon topline i udobnosti doma Edwardsovih,
gdje sam uživala u vlastitoj sobi koja je bila veličine spavaonice za
dvanaestoro u Sv. Antunu, gdje sam imala stariju sestru koja me
obožavala umjesto grupe starije djece koja su mi danonoćno
uništavala samopouzdanje - sada znam zašto je bol potrajala toliko
dugo, dobrano nakon što sam se izvukla odande. Možda bi bilo bolje
da sam duže ostala kod Sally i Padraiga, pa da su iz mene izbili bilo
kakvo očekivanje ljubavi. Sveti Antun tada ne bi bio takav šok za moj
organizam.

Kao djetetu — i u mojim sjećanjima — to mjesto bilo je
ogromno. Do devetnaestog stoljeća tu je bila bolnica, koja je kasnije
postala ubožnica, da bi u konačnici - samo imenom - bila pretvorena u
sirotište. Iz nekog razloga sjećala sam se vodoriga na svakom kutu
zgrade, ali nije ih bilo. Glavni ulaz bio je smješten iza nekoliko
golemih stupova, nakon kojih su slijedile dvije visoke stube. Dvije
mjedene alke — jedna visoko za odrasle, druga sasvim nisko za djecu
- stršale su iz crnih ulaznih vrata. Sjećam se kada sam prvi put na njih
zakucala — alka je bila toliko debela da je nisam mogla čitavu
obujmiti prstima. Prostorije, svih dvadeset i pet, doimale su se
ogromnima, baš kao i stare drvene klupe učionica i spavaonice. Nigdje
nije bilo ni traga tepisima. U sobama nije bilo radijatora. Nije bilo
tople vode, barem ne u zajedničkim zahodima. Jedine slike na zidu
bile su one ljudi koji su nekoć radili ondje — ozbiljne starinske

55

elada8

fotografije mrkih učitelja i učiteljica koji su većinu nesretne djece što
bi tu završila mlatili kao da su životinje.

Povratak na to mjesto podsjetio me da sam, bez ikakve sumnje, u
prošlosti. Dotad sam uživala u šezdesetima - vožnja u Kyleovu
bijelom Citroenu DS 19 bila je apsolutni san, a izgarala sam od želje
za Louinim trapez-hlačama i Karminom kolekcijom starih
gramofonskih ploča Beatlesa - no Dom sv. Antuna ostao je zarobljen u
vremenskoj crvotočini, negdje oko 1066. godine nakon Krista. Postoje
mnoga mjesta na svijetu koja neće i ne žele prihvatiti napredak
vremena. Postoje i mnogi takvi ljudi, a Hilda Marx bila je jedna od
njih.

Gđica Marx bila je upraviteljica Doma sv. Antuna. Rodom iz
Glasgowa, prokleta obrazima upalim poput jorkširskog pudinga i
izbačenom vilicom kojoj je dugovala svoju nesretnu sličnost žabi
krastači, Hilda Marx imala je osobni etos pred kojim bi se postidio i
Gestapo. Kazna za plakanje bila je četiri udarca bičem. Kazna za
drsko odgovaranje bila je deset udaraca bičem. Djeca od dvije do
petnaest godina morala su ustajati prije šest sati, a biti u krevetu
najkasnije do devet. Minuta nakon šest ili devet značila je dan bez
jela. Sredstvo koje se koristilo za bičevanje bio je mali štap za sasvim
malu djecu, a kožni bič za djecu iznad pet godina, premda smo se bič i
ja upoznali dobrano prije nego što sam dosegla predviđenu dob.

Margot je stajala na kiši, gledajući za autom u kojem su se
odvezle Lou i Kate - bez da se ijedna od njih osvrnula - i još dugo
nakon što joj je nestao s vidika, a prašina na šljunčanom prilazu kojim
je prošao se slegla; Margot je ostala na istom mjestu, s medvjedićem
pod rukom, kose koja joj je od kiše visjela u rezancima i tijela
prepunog boli i zbunjenosti. Prisiljena odrasti prije vremena i mudra
kakva je bila, odmah je shvatila da je to bilo zauvijek. Vjerujte mi na
riječ - strašno je vidjeti tako maleno dijete ispunjeno tolikim znanjem.

Pogledom sam proučila okruženje. Miljama uokolo ničega osim
polja i malenog siromašnog sela. Htjela sam vidjeti postoji li ikakav
način da spriječim njezin ulazak kroz ta vrata. Je li bilo kakvog auta
koji sam mogla zaustaviti, neke skladne obitelji koja je prolazila tuda i
koja bi uz cestu ugledala trogodišnju djevojčicu i primila je u svoj

56

elada8

dom? Ili bi isto mogao učiniti netko od seljana? Pred očima su mi
bljesnula njihova lica: većinom stari farmeri, nekolicina zlostavljanih
žena. Nitko tko bi odgovarao opisu. Pedesetak kilometara dalje
nalazio se nešto veći grad. Možda smo mogle pokušati ondje. Dotakla
sam Margotino rame i kazala joj da me slijedi. Lagano sam je gurnula,
no nije ni trepnula. Pokušala sam otrčati do ulaznih vrata i stala
dozivati njezino ime dok nisam promukla. Nije se micala. A ja nisam
mogla otići bez nje. Sudbina? Ma kakvi. Sve je odluka. A Margot je
svoju donijela bez da je to znala ili razumjela.

Nevoljko sam se vratila do mjesta gdje je stajala. Kleknula sam
pored nje, zagrlila je i pokušala joj sve objasniti. Nastojala sam to
sročiti na način koji bi trogodišnja ‘ja’ mogla razumjeti.

Znaš što, Margot? Ti si jaka cura. Bolje ti je bez njih. Lou je
majčinski nastrojena kao velika bijela psina, a Kate antikrist. Ja sam s
tobom, malena. Provest ćeš malo duže nego što bi voljela iza tih vrata.
Ali, znaš što? Ja te neću napustiti. Čuvam ti leđa. Ovdje ima zlih ljudi,
nema sumnje. Ali zlih ljudi ima svugdje. Možda je bolje da se
susretneš s njima prije nego kasnije. Vjeruj mi, što ranije naučiš ne
trpjeti tuđu glupost, to bolje. Ovo je dobro. Hajde, nemoj se bojati.
Nemoj plakati. U redu. Plači. Izbaci to iz sebe. I neka to bude to.
Nema više suza sve dok ne odeš iz ovog mjesta. Preskupo se plaćaju.

Čekala je da završim pa se onda okrenula prema ulaznim vratima
i, rukom uhvativši kucalo, pokucala najjače što je mogla. Prošlo je
nekoliko minuta. Kiša je već lijevala kao iz kabla. Iza ulaznih vrata
začuli su se teški koraci. Okretanje kvake. Vrata su se silovito
otvorila. Na pragu je, zlokobno nadvijena iznad Margot, stajala Hilda
Marx. Mrko se zagledala u nju i zarežala: »A što je ovo? Pokisli
štakor?«

Margot je zurila u Hildina koljena. Hilda je spustila ruku, prstima
uhvatila Margot za bradu i povukla joj lice prema gore.

»Koliko imaš godina?«

Margot je samo zurila.

57

elada8

»Kako. Se. Zoveš?«

»Margot Delacroix«, odvratila je sigurno.

Hilda je prijekorno podigla obrve: »Zvučiš kao Irkinja. Brzo
ćemo to izbiti iz tebe. Baš kao i tu tvrdoglavost. Pa, Margot Delacroix,
ovo je tvoj sretan dan. Jedan od naših gostiju upravo je preminuo, pa
imamo slobodan krevet. Brzo, uđi, uđi. Toplinu treba čuvati u kući.«

Nakon što smo zakoračile unutra, moje osjećaje gađenja zbog
povratka na mjesto najgorih užasa moga djetinjstva uskoro je zasjenio
neobičan susret. Hildin anđeo čuvar stajao je u dnu stubišta. Vitka,
žalosna, valovite brončane kose, nalikovala je Hildi poput mlađe,
ljepše sestre. Kimnula sam u njezinu pravcu. Sve do tog trenutka,
drugi su se anđeli običavali držati po strani. No Hildin anđeo mi je
prišao.

»Ruth«, kazala sam.

»Sheren«, odgovorio je anđeo, slabašno se smiješeći i prišavši mi
toliko blizu da sam jasno vidjela zelenu boju njezinih očiju. »Ali
nekoć sam bila Hilda.«

Ukočeno sam zurila u nju. Spustila je pogled. Ovo je bila Hilda?
Počela sam se tresti, sva u grču od zbrkanog spleta sjećanja koja je ta
žena probudila u meni, sveg bijesa, užasa i tuge. Kako bih ikad mogla
oprostiti sve što mi je učinila? No kada je podigla pogled, oči su joj
zablistale. Na licu te žene nije bilo ni traga Hildinoj zlobi. Primila me
za ruke. Istog trenutka osjetila sam kako je duboko u utrobi razdire
osjećaj iskrenog i gorkog kajanja i prestala sam drhtati.

»Znam da si ti bila Margot«, kazala je. »Molim te, molim te,
oprosti mi. Moramo raditi zajedno dok god Margot bude ovdje.«

»Zašto?« napokon sam uspjela izustiti.

Sad je Sheren bila ta koja je drhtala, a voda što je tekla iz njezinih
leđa polako je poprimala crvenu boju. Suze su joj kapale s lica, tvoreći
ogrlicu oko njezina bijelog vrata. Naposljetku je progovorila: »Radim
zajedno s anđelima svakog djeteta koje dospije ovamo kako bih se

58

elada8

pobrinula da šteta koju im nanese ovo mjesto - koju im nanese Hilda -
ne urodi prevelikom štetom u vanjskom svijetu. Odavde su izlazile
ubojice, silovatelji i ovisnici. Ne možemo spriječiti Hildu da čini ono
što je činila. Ali možemo pokušati zaliječiti rane na ovim malim
životima koliko je god u našoj moći.«

Obje smo pogledale prema Margot i Hildi dok su koračale uza
stube. Krenule smo za njima.

»Kako ja mogu pomoći?«

»Sjećaš li se Grobnice?«

Na trenutak mi je pozlilo. Slike Grobnice kao da sam potisnula u
najdublje kutke sjećanja. Grobnica je bila plod Hildinih čistilišnih
nastojanja: mala prostorija bez prozora, puna štakora, u kojoj dijete
starije od pet godina nije moglo stajati. Zaudarala je na izmet, trulež i
smrt. Grobnica je bila rezervirana za prilike koje su zahtijevale
posebnu kaznu. Ovisno o dobi djeteta, Hilda bi primjenjivala svoje
najdragocjenije metode mučenja: izgladnjivanje, premlaćivanje i
napade na njihova osjetila zastrašujućim zvucima koje bi u sitne sate
proizvodila kroz cijev duboko u tlu, na smrt plašeći svoje male, gole i
izgladnjele zatočenike dok god ne bi odande izišli bojažljivi, nervozni
i tihi kao crkveni miševi sve do kraja svoga boravka u Domu sv.
Antuna. Vrata su se otvarala svaki dan, i to samo kako bi se golo
dijete unutra zalilo kantom mrzle vode i kako bi mu se kao psu
dobacila zdjelica hrane da ga održi na životu. Njezin omiljeni oblik
mučenja bio je taj da zatočenika nakon nekoliko dana oslobodi,
odvede ga natrag u spavaonicu, taman na toliko dugo da osjeti
olakšanje, pa da zatim, nakon dobrih batina, krvareći i vrišteći, bude
ponovno odveden u Grobnicu, ovaj put na dvostruko onoliko vremena
koliko je prethodno odslužio.

Ako bi dijete i ušlo u Grobnicu makar s trunkom ljubavi u duši, iz
tog bi mjesta izašlo potpuno sigurno da ljubav ne postoji.

Pogledala sam Sheren. Znala je da se dobro sjećam. Hilda se
pobrinula da nikad ne zaboravim. Pomilovala mi je lice.

59

elada8

»Moramo biti u Grobnici sa svakim djetetom koje Hilda onamo
stavi.«

»Želiš da ponovno uđem unutra?«

Polako je klimnula glavom. Dobro je znala što to za mene znači,
koliko traži od mene. Prstima je dotakla moj dlan i glavom mi je u
sekundi proletio bljesak — bljesak prizora iz Hildina djetinjstva
kojima je Sheren svjedočila, prizora njezina zlostavljanja od strane
petorice starijih muškaraca koje je trpjela dugo, dugo godina i izrazito
proračunatih metoda mučenja koje je doživjela od njih.

»Žao mi je«, kazala sam naposljetku.

»Pokazujem ti to samo zato da shvatiš kako je Hilda postala
Hilda.«

»Kad počinjemo?«

»Večeras će jednog dječaka staviti u Grobnicu. Ostani uz Margot
dok te ne pozovem.«

»U redu.«

Prvo dijete s kojim se Margot sprijateljila bio je sedmogodišnji
dječak po imenu Tom. Malen za svoju dob, neuhranjen i ne pretjerano
bistar, Tom je, za ukus svog učitelja gospodina O’Hare, prelako
dopuštao da ga bujna mašta odvuče u fantazije. Margot je smještena u
dječju sobu s mnogo mlađom djecom pa se ondje dosađivala. Željela
je plesati uz glazbu Beatlesa kao što je to činila s Karinom. Željela je
učiti pjesme sa starijom djecom. Činilo joj se da se djeca u učionici
preko puta mnogo bolje zabavljaju nego ona igrajući se s plišanim
medvjedićima izjedenim moljcima, drvenim kockicama i s bebama
koje još nisu niti hodale. Prišla je otvorenom prozoru i promatrala
kada je učitelj u razredu preko puta iznenada prestao pričati, odšetao u
stražnji dio učionice koji Margot nije mogla vidjeti pa se ponovno
pojavio vukući za sobom Toma, koji je potom izbačen na hodnik.
Učitelj se ponovno pojavio nekoliko sekundi kasnije, noseći drveni

60

elada8

brisač za ploču koji je u nekoliko udaraca istresao iznad Tomove
glave, prije nego li je odmarširao natrag u učionicu.

Tom se šćućurio na podu. Nekoliko minuta kasnije, uspravio se u
sjedeći položaj, trljajući uho. Nekoliko minuta nakon toga počeo je
zamišljati da nije na hodniku, nego na planetu Maglotrik i bori se
protiv ratnika čimpanza za gusarsko blago. Rukama je obuhvatio
nevidljivu automatsku pušku. Naciljao je prema prozoru dječje sobe i
stao proizvoditi zvukove pucnjeva dok su njegovi projektili u mnoštvu
vatrometa padali na tlo.

S druge strane prozora Margot je hihotala.

Na zvuk njezina smijeha Tom se sledio, u strahu od novih batina.
Margot je vidjela da je privukla njegovu pažnju pa se podigla na prste
i mahnula. Nije ju vidio. Vratio se svojoj misiji. Osobito mrka
čimpanza krenula je u njegovom smjeru, od glave do pete obučena u
ljubičasti oklop. Morat će joj raznijeti nogu kako bi je zaustavio.
Čučnuo je, naciljao i zapucao.

Iz Margotina se položaja činilo kako je hodnik pravo mjesto za
zabavu. Prišla je odgojiteljici.

»Moram piškiti, molim.«

Odgojiteljica se nasmiješila i kroz naočale pogledala u Margot:
»Kaže se, ‘molim vas, smijem li otići u zahod, gđice Simmonds.’ Da,
smiješ, Margot. Samo pođi.« Gđica Simmonds je otvorila vrata,
pustila Margot da iziđe i zaključala ih za njom.

Margot je pogledala lijevo i desno niz hodnik. Nije bilo nikoga na
vidiku osim nje i Toma koji je stajao s druge strane, nekoliko metara
desno od nje. Oprezno mu je prišla. Bio je toliko zaokupljen svojom
pucnjavom da nije niti primijetio kako stoji ondje sve dok mu nije
mahnula rukom ispred lica.

»O!« Djelić sekunde Margot je bila plavokosa čimpanza. Trgnuo
se iz maštanja. »O«, ponovio je. Margot mu se nasmiješila.

61

elada8

Tom je proveo prve četiri godine svog života u zaštićenom domu
punom ljubavi zapadno od Newcastlea u sjeveroistočnoj Engleskoj.
Kada su siromaštvo i smrt zadali dvostruki udarac njegovom životu
neko su ga vrijeme slali od jedne do druge rodbine sve dok se, kao i
Margot, nije našao pred golemim crnim vratima Doma sv. Antuna,
bez ičega osim vlastitih maštarija da ga štite od udaraca koji su ga
ondje čekali.

Nije zaboravio na pristojnost. Ispružio je prljavu ruku. »Tom«,
rekao je. »Kako se ti zoveš?«

»Zovem se Margot« odvratila je i oklijevajući stisnula njegovu
ruku. »Mogu li se igrati s tobom?«

Malo je razmislio. Grizao je obraze, s rukom na boku, dok mu je
pogled letio lijevo-desno. »Evo«, konačno je odvratio i uručio joj
nevidljivu automatsku pušku. »Ovo je laser-raptor. Koristiš ga da bi
čimpanzama rastopila lice. Ne moraš niti pokušavati pucati im u
oklop. Neprobojan je.«

Margot je nekoliko trenutaka zbunjeno treptala očima. »Bum,
bum, bum!« vikao je Tom, ciljajući u prazan zid nasuprot. Margot ga
je oponašala.

»O, ne!« uzviknuo je Tom širom otvorenih očiju, spuštajući svoje
oružje na pod. »Puška ti je ostala bez streljiva! Evo, daj da ti je
napunim.« Zatim je pažljivo uzeo teško oružje iz njezinih ruku i
napunio ga. Zabrinuto ju je pogledao: »Ovdje će ti trebati nešto više
od toga, znaš.« Posegnuo je za svojim bedrom. Nježno je izvukao
nešto iz nevidljivih korica. «Ovaj je mač pripadao mom ocu«,
prošaputao je. »To je Lennonov mač. Koristi ga da im izvadiš srca.«

Margot je klimnula glavom i uzela nevidljivu oštricu iz Tomovih
ruku. Bila je previše zaokupljena igrom da bi me

vidjela kako skačem gore-dolje ispred nje i ljutito je dozivam:
Margot! Margot! Vraćaj se natrag u razred! Natrag u razred!

62

elada8

Jer iza ugla na dnu hodnika upravo je izronila Hilda Marx. Sheren
je potrčala ispred nje kako bi me upozorila da stiže. Tomov anđeo
čuvar, visok i mršav muškarac po imenu Leon, stajao je pored njega i
gurkao ga laktom. Napokon je privukao Tomovu pažnju, no ne prije
negoli je Tom u Hildinu smjeru povikao: »Eto vam na, vi vražji
mutanti!«

Ugledala ih je kako stoje ondje, igrajući se besmislenih dječjih
igara. Rade gluposti. I zaslužuju odgovarajuću kaznu.

Nasmiješila se — što nikad nije bio dobar znak — i prišla im: »A
što se ovdje događa, djeco? Besmislene igrice?«

Tom je ispustio sve svoje oružje i zabuljio se u pod. Margot je
učinila isto.

»Tome? Zašto si vani?«

Nije odgovorio.

»Odgovori mi, dječače!«

»Ja... nisam pazio na satu, gđice Marx.«

Zatim je bijesnim pogledom ošinula Margot: »A ti, Margot? Što ti
radiš izvan dječje sobe?«

»Moram piškiti, gospođice.«

Hildine usne su se nakrivile. Podigla je ruku poput debele grane i
uperila prst niz hodnik: »Zahod je u onom smjeru, djevojko. Požuri
se.«

Margot je odjurila putem koji joj je pokazala Hildina ruka.
Stigavši do vrata zahoda, okrenula se. Pljuska koju je Tom dobio
odjeknula je sve do kraja hodnika.

Izvještaj gospodina O’Hare o Tomovu nemaru, lošim ocjenama i
općenitoj nesposobnosti da miruje na satu potvrdio je kako je nužna
Grobnica da bi se dječaka dovelo u red.

63

elada8

Svi anđeli skupili su se nakon gašenja svjetala na stubišnom
odmorištu iznad predvorja. Sheren nam je svima rekla što će se te
večeri dogoditi: Hilda i gospodin O’Hare posjetit će Toma u
spavaonici nakon što ostali zaspu. Skinut će ga do gola, pretući i
strpati u Grobnicu na dva tjedna. Ni jedno dijete mlađe od deset
godina do tada nije bilo smješteno u Grobnicu na dulje od deset dana.
Kazna je bila osobito stroga, kazala nam je Sheren, jer je Tom Hildu
podsjećao na nju samu. Svaki je anđeo bio potreban da pomogne
Tomu tijekom tog užasnog razdoblja, budući da su moguće posljedice
tog iskustva sezale daleko u njegov odrasli život, rezultirajući
katastrofalnim ishodom: maničnom depresijom, nasiljem, rasipanjem
Tomova spisateljskog dara, uništenjem njegova braka i u konačnici i
smrću. Sve to prije negoli napuni trideset i pet, i sve to zbog Hilde
Marx.

Vratila sam se k Margot. Bila je to njezina prva noć u Sv. Antunu
i nije mogla zaspati. Previše tijela u sobi. Previše škripanja kreveta,
šaputanja, hrkanja i prigušenih jecaja da bi se mogla osjećati ikako
drukčije nego prestrašeno. Protrljala sam joj ruke. Prvi put nakon
dugih mjeseci pogledala je ravno u mene.

Nasmiješila sam joj se: »Hej, malena.« Uzvratila mi je osmijeh,
koji se s njezinih usana potom spustio u grudi, odnoseći veliki kamen
koji joj je ondje ležao, i šireći joj se čitavim tijelom, mijenjajući
njezinu auru iz boje blatnjave vode u jarku zlatnožutu, snažnu poput
izlaska sunca. Sasvim polako utonula je u dubok san.

Leon mi se približavao užurbanim korakom. Rukom mi je dao
znak da ga slijedim. Uvjerila sam se da Margot doista spava i krenula
za njim. Poveo me u susjednu spavaonicu gdje su se već okupili ostali
anđeli. Pričekali smo nekoliko trenutaka. Većina djece je spavala.
Samo je Tom, pun masnica i krvav od svog ranijeg susreta s Hildom,
bio potpuno budan i kovao plan bijega s Maglotrika kako bi se suočio
sa slonovima vanzemaljcima na planetu Smrdočarapu.

Tomov anđeo čuvar, Leon, bio je njegov brat blizanac. Umro je
nekoliko minuta prije Tomova rođenja. Ista nemirna energija, ista
čupava kosa. Nervozno je trljao ruke.

64

elada8

Sheren je pogledala desno i prateći njezin pogled začula sam
prigušeno šaputanje u hodniku. Mjesečina koja se slijevala kroz
prozor obasjala je dvije glave. Hilda i gospodin O’Hare. Tiho su
nastavili put prema spavaonici. Pomisao na našu nemoć u tom me
trenutku razbjesnila — gledali smo kako Toma izvlače iz kreveta,
dlanom mu zatvorivši usta, a debelim ga rukama obujmivši oko pasa,
te ga odnose u sobu u prizemlju. Ondje je skinut do gola, pretučen
ciglom pa, nakon što je pao u nesvijest, razbuđen kantom hladne vode
kako bi bio svjestan da ulazi u Grobnicu. Ova posljednja mjera bila je
taktika zastrašivanja — zvuk krikova kažnjena djeteta u ponoć ostalu
je djecu ispunjavao strahom koji bi ih pratio čitav život. To ih je
tjeralo da se pridržavaju pravila.

Još jednom sam provjerila da li Margot spava pa krenula za
skupinom anđela prema Grobnici, koja se nalazila u zasebnoj zgradi
pokraj septičke jame. Štakori, žohari i raznorazni kukci skupljali su se
u cijevi koja je ostatke kanalizacijskog otpada slijevala u Grobnicu,
stvarajući na njezinu dnu smrdljivu kaljužu od nekih pet centimetara.
Iz mulja je stršao ogroman kamen na kojem su se zatočenici mogli
sklupčati i ostati suhi. Tom je preklinjao, povraćao, vukao svoja gola
stopala po šljunku sve dok ih nije ogulio do krvi. Jedan po jedan ušli
smo u Grobnicu. Ja sam bila zadnja. Na trenutak sam zastala,
prisjećajući se trenutka kada sam ovamo ušla kao osmogodišnja
djevojčica, trenutka koji je na tako stravičan način oblikovao moj
život i koji je bio ishodište svake noćne more, najdonja prečka ljestava
kojima sam se spustila u ponor alkoholizma.

Zadržala sam dah i zakoračila unutra. Vrata su bila zatvorena, ali
svi smo vidjeli trojac koji nam se približavao: gospodin O’Hare i
Hilda između sebe su napola nosili, a napola vukli Toma. Kada je
shvatio gdje se nalazi, upregnuo je zadnji atom snage pokušavajući se
otrgnuti. Pustili su ga da urla nekoliko minuta. Udarac hladne šake u
njegovu malu vilicu oborio ga je u nesvijest. Pao je licem prema dolje
u kaljužu. Vrata su se zakračunala za njim.

Kako bi spasio Toma od utapanja, Leon ga je morao namjestiti
tako da može disati. Oprezno je podigao Toma na kamen. Jedan od
brojnih udaraca prouzročio mu je ugrušak u glavi. Bez odgovarajućeg

65

elada8

liječenja, otputovao bi mu do mozga i usmrtio ga do jutra. Leon je
stavio obje ruke iznad Tomove glave. Istog trenutka iz njegovih
dlanova stala je teći zlatna svjetlost, a ugrušak je iščezao.

Kada se Tom probudio, tijelo mu je silovito podrhtavalo od
hladnoće i šoka. Čak ni njegova mašta nije mogla proizvesti nešto
tako užasno poput Grobnice. Stvorovi iz cijevi izmiljeli su van i, kao
pravi gospodari tog odvratnog mjesta, stali gmizati kroz njegovu gustu
kosu, približavati se njegovim genitalijama, gristi mu stopala. Sheren
je ispalila plavu munju i u trenutku su se razbježali. Više ga nisu
gnjavili. No od straha i smrada kanalizacije izbacivao je hranu i
sprijeda i straga sve dok mu se želudac nije zgrčio od boli i praznine.
Proveo je ostatak noći jecajući i dozivajući majku. Nije niti primijetio
da ga Leon drži u naručju i plače.

Stalno sam bila u pokretu između Grobnice i Margot, svako malo
provjeravajući je li dobro. Četvrte noći Tom je halucinirao od gladi i
žeđi. Bio je siguran da vidi svoje roditelje. Još gore, bio je siguran da
ih upravo ubijaju pred njim. Njegovi krikovi dopirali su do glavne
zgrade. Hilda je poslala domara, gospodina Kinnairda, s kantom
hladne vode i kriškom kruha da se pobrine za stanovnika Grobnice.
Sheren se pobrinula da gospodin Kinnaird krivo čuje Hildu pa je
jadnom Tomu odnio cijelu štrucu kruha, koju je ovaj progutao kao
vuk.

Svake noći, kada bi se sunce spustilo, a Tomov strah počeo rasti,
stali bismo u krug oko njega i, držeći se za ruke, svojom zajedničkom
svjetlošću stvorili kupolu nad njim, ostajući tako sve dok ne bi osjetio
da ga obuzima mir i napokon utonuo u san. Posljednje noći,
završavajući iscjeljivanje Tomovih najtežih ozljeda, Leon je ostavio
nagnječenje na jednom mjestu u Tomovu mozgu.

»Zašto?« upitala sam.

»Zaboravnost«, odgovorio je. »Zaboravit će najgore od ove noćne
more ako mu ostavim tu ozljedu.«

I tako je gol i kao kostur mršav dječak, kojeg su Hilda i gospodin
O’Hare naposljetku izvukli iz Grobnice, ipak preživio. Gospodin

66

elada8

Kinnaird, koji je istodobno imao i ulogu kućnog liječnika, odredio je
Tomu dva tjedna mirovanja pa se iznenada osjetio i raspoloženim da
dječakove bijedne porcije splačina pojača dodatnim komadićem mesa
i povrća. Tomova mašta bila je — zahvaljujući Leonu — u punoj
formi pa je mnoge besane noći kratio kopajući tunele za bijeg iz
mračnih mjesta gdje ih ranije nije bilo i pronalazeći mačeve u
skrivenim kutijama pomoću kojih će se boriti protiv svojih izmišljenih
neprijatelja.

Nekih godinu dana kasnije, neki stariji rođak stigao je u Sv.
Antun i poveo Toma u svoj dom. Leon je otišao s njim i, kako sam
čula, pobrinuo se da Tomov um sva iskustva iz Doma sv. Antuna - i
svjesna i podsvjesna - preobrazi na način na koji školjka bisernica
preobražava zrnce pijeska.

Hildina je pažnja, međutim, sada bila okrenuta ostalim bijednim
ništarijama pod njezinom paskom.

A jedna od njih bila je i Margot.

67

elada8

Osjećala sam se kao da živim u snu.

Moja sjećanja iz vremena kada sam imala četiri, pet i šest godina
natopljena su djetinjim emocijama, okaljana interpretacijom i
ponovnim proživljavanjem, i previše isprepletena s mojim kasnijim
ponašanjem i stavovima da bi postojala isključivo kao sjećanja.

Drugim riječima, svaki put kada bi Margot osjetila Hildin bič, kad
bi je pretukla starija djeca ili kad bi je djeca iz njezine spavaonice
izopćila pa bi se osjetila potpuno samom na svijetu, bol zbog njezine
patnje stopila bi se s još većom agonijom mojih sjećanja. Ponekad je
bilo neizdrživo.

Slušali smo priče o anđelima čija su Štićena Bića bila pedofili,
serijski ubojice, teroristi, i o svim strahotama kojima su svakodnevno
bili prisiljeni svjedočiti. Promatraj. Štiti. Bilježi. Voli. O anđelima koji
su svoje zemaljske živote proveli u službi Crkve ili kao dobrodušne i
vječito nasmijane kućanice koje su skrbile o svojoj djeci i unucima
među cvjetnim uzorcima, u mirisu jabučne pite i nevinosti vlastita
doma, a sada su bili prisiljeni proživjeti još jedan život slijedeći dilere
i svodnike po narkomanskim leglima, gledajući ih kako pobacuju
neželjenu djecu, dužni štititi ih od svega što je sprječavalo ljudski
izbor. Dužni voljeti ih.

Zbog čega?

Tako je jednostavno moralo biti, glasio je Nanin odgovor. Bog ne
okreće leđa nijednom svom djetetu.

Vlastita mi se situacija činila gorom od svih priča koje su kružile
među anđelima u Domu sv. Antuna. Ništa, baš ništa, nije se moglo
usporediti s postojanjem u kojem su se užasna sjećanja iz prošlosti
prelijevala u sadašnjost. Ništa se nije moglo usporediti s osjećajem

68

elada8

kada svaki dan provodiš do grla u kajanju i žalu. Već sam znala ishod.
I nisam mogla učiniti ništa da ga spriječim.

Sve je to pomalo djelovalo poput lutrije. Obasipala sam Nan
pitanjima. Kako nas se sparivalo s našim Štićenim Bićima? Kako sam
ja završila s Margot? Ima li to veze s načinom na koji sam umrla?

Uhvatila sam Sheren na prepad i upitala je kako je ona umrla.
»Pedeset aspirina i boca šerija.«
»Znači, samoubojice postaju vlastiti anđeli čuvari? Hoćeš reći da
sam se i ja ubila?«
»Ne mora značiti.«
»Nego, što drugo?«
»Jednom sam upoznala još jednog anđela koji je morao prolaziti
isto što i mi. Rekao mi je da je razlog to kako je živio.«
»A to znači...?«

Pokazala je put Hilde, koja je upravo, prstom iskrivljenim od
artritisa, prijeteći mahala pred licem četverogodišnje djevojčice koja
se pomokrila u krevet.

»Valjda znaš za Pjesmu duša?«
»Za što?«
Sheren je odmahnula glavom i prevrnula očima. Osjećala sam se
glupo.
»To je razlika između nas i ostalih anđela. Kad štitiš vlastito
smrtno biće, imaš veću sposobnost utjecati na tu osobu i štititi je.
Gledaj.«
Prišla je Hildi. Iznad njezine glave već su se kovitlale misli

69

elada8

o Grobnici - očito je namjeravala curicu poslati onamo. Sheren je
stala pokraj Hilde i počela pjevati. Melodija je zvučala poput
tradicionalne škotske uspavanke, premda su riječi bile na jeziku koji
nisam prepoznavala. Polagana, tajanstvena, predivna. Glas joj je bio
rezak i moćan i odjekivao sve glasnije, dok naposljetku i pod nije
počeo vibrirati. Dok je pjevala, Sherenina krila su se podigla i stala
pomicati oko Hilde, okružujući ih obje. Njihove aure poprimile su istu
ljubičastu nijansu. Hildine misli polako su skrenule s Grobnice.
Umjesto onamo, poslala je djevojčicu u krevet bez večere.

Prišla sam Sheren: »Gdje si to naučila?«

»Pjesma duša je bilo koja glazba koja usklađuje tebe i Margot,
koja vas duhovno povezuje, bez obzira na to u kojoj se fazi života ona
trenutačno nalazi. Koje se pjesme sjećaš iz djetinjstva? Koja ti je
glazba nešto značila?«

Zamislila sam se. Sve što mi je padalo na um bile su dječje
pjesmice - sam Bog zna koliko sam ih otpjevala Margot pokušavajući
joj zaustaviti suze kod Sally i Padraiga — no onda sam se sjetila
nečega što je Toby znao pjevati kada bi se pokušavao osloboditi
spisateljske blokade. Bila je to stara irska pjesma Hodala je preko
sajma. A onda sam se sjetila: i Una ju je također pjevala Margot.

»U redu«, kazala sam. »I, kako to funkcionira?«

»Pjesma duša povezuje tvoju volju s Margotinom. Ti si još uvijek
Margot, samo s drugim imenom i u drukčijem obliku. Imate istu volju,
isti izbor.«

»Znači da je ja mogu natjerati da izabere drukčije?«

Sheren je odmahnula glavom: »Ne uvijek. Ona je ta koja ima
tijelo. Njezina je zadnja. Ti možeš samo utjecati.«

Već me boljela glava. Zaputila sam se k Margot. Pjesma duša, ha?
Možda bih je pjesmom mogla odvesti odavde. Tko zna.

Sa svojih osam godina Margot je bila više nego za glavu veća od
ostale djece svoje dobi. Znala je koliko ima godina jer bi svake godine

70

elada8

10. srpnja učiteljica svečano objavila kako je danas postala još godinu
starija. I to bi bilo to. No lako je mogla proći kao
jedanaestogodišnjakinja ili dvanaestogodišnjakinja, što znači da se
svako glupiranje tipično za osmogodišnjake kažnjavalo. Nitko od
osmogodišnjaka nije joj htio biti prijatelj, a ni dvanaestogodišnjaci se
nisu obazirali na nju. Ne, ispričavam se, to nije sasvim točno. Dvije
dvanaestogodišnjakinje, Maggie i Edie, pridavale su silnu pažnju
Margot. Bile su ljubomorne na njezinu dugu plavu kosu, pa bi se
pobrinule da je s vremena na vrijeme oboje u crveno krvavim nosom
ili bi joj napravile takve masnice na oku da bi nalikovala pandi.

Htjela sam utopiti te dvije. Htjela sam preko ograde, ravno na
njihove glave, gurnuti ogroman hrastov ormar za knjige koji se
nalazio na vrhu stuba. I to sam htjela učiniti ne samo zato jer sam
noću grlila Margot dok bi jecala u krevetu, niti zato što sam morala
stajati po strani i gledati Maggie kako sjedi na Margot dok bi je Edie
nogama udarala u lice, nego zato što sam se svega toga sjećala. Nisam
bila sasvim bespomoćna — jednom sam se pobrinula da joj od
žestokog udarca u glavu ne pukne kičma - no svakako nisam imala
osjećaj da mogu učiniti išta posebno, a kamoli osvetiti se.

Poput ljutita roditelja, odlučila sam stvari raspraviti s Maggienim
i Edienim anđelima. Obje su stale objašnjavati razloge nasilnog
ponašanja djevojčica. Zlostavljanje, mučenje, bla, bla, bla. Odmahnula
sam rukom na njihove isprike. Ne. Zanima. Me. Zaustavite ih, prije
nego što ja to učinim. Clio i Priya - tako su se anđeli zvali -
razmijenile su poglede. Kada je Maggie morala provesti noć u
Grobnici zbog drskog odgovaranja, iznenada je počela, s dotad
nezamislivim osjećajem kajanja, razmišljati o kaznama koje je sama
primjenjivala na Margot. Edie je u snu posjetila njezina baka - jer
upravo to je Priya bila — i kazala joj kako mora biti dobra djevojčica.
Neko vrijeme Margot je bila bez modrica i posjekotina. Točnije, sve
dok ja nisam zapjevala Pjesmu duša.

Osjetila sam da se u susjedno selo doselila obitelj ljubaznih i
vrijednih ljudi. Vidjela sam ih u viziji: suprug Will bio je u ranim
četrdesetima i radio kao trgovački putnik. Njegova supruga Gina dugo
je godina, sve do rođenja njihova sina Todda, bila profesorica klavira.

71

elada8

Doselili su se na sjever iz Exetera kako bi se brinuli o Gininim već
postarijim roditeljima. Imala sam osjećaj da bi se pokazali kao dobra
obitelj za Margot i, što je bilo još i važnije, imala sam osjećaj da bi je
primili k sebi.

Sherenino otkriće o Pjesmi duša dokazalo mi je ono što sam
slutila: moj život kao Margot nije bio uklesan u kamen. Bio je tek
zapisan, kao na komadu papira i - kao takav - podložan svojevrsnom
uređivanju. Kada bih uspjela navesti Margot da izabere drukčije,
mogle bismo se izvući iz Sv. Antuna i prije no što sam se nadala.

I tako sam te večeri čekala da se ugase svjetla kako bih isprobala
svoj zahrđali glas. Ustala sam i, duboko udahnuvši, prilično nesigurno
osvrnula se oko sebe kako bih se uvjerila da me drugi anđeli ne
gledaju dok se spremam zapjevati. Počela sam sasvim tiho. ‘Ljubav mi
moja reče, majčici smetat neće... ’Margot je bila na rubu sna i, ležeći
na lijevoj ruci, još se pomalo meškoljila na kvrgavom madracu. Nit
otac moj te prezirat jer blaga većeg nemaš dat'...’ Uspjevala sam
zadržati melodiju. Malo sam pustila glas. ‘I zaputi se putem svojim, no
prije zbori, k’o da sanja: Najdraži, dugo neće proć' do dana našeg
vjenčanja.’ Otvorila je oči.

Osjetila sam kako se vodopadi na mojim leđima uzdižu jednako
kao što su se i Sherenina krila nadvila nad Hildom poput olujna neba.
Vidjela sam kako se Margotina aura širi i poprima intenzivniju boju.
Gledala je ravno u mene, no nije me niti vidjela niti čula. Samo je
duboko u utrobi osjećala da je nešto drukčije. Zapjevala sam još
glasnije dok se na kraju svi anđeli u sobi nisu okrenuli za mnom. 'I
zaputi se putem svojim, i hodala je preko sajma...’ Sada sam vidjela
Margotino srce, snažnije, izliječeno. A onda sam joj vidjela i dušu, taj
bjeličasti krug oko nje, poput jajeta, ispunjen samo jednom željom:
željom za majkom.

Pjevajući, nastojala sam se što više usredotočiti na obitelj koju
sam vidjela u selu. U glavi sam napravila plan bijega, s uputama za
Margot:

Proširi priču da provodiš noć u Grobnici. Sakrij se u kotlovnicu
do zore, pa se onda iskradi u dvorište i kad dostavni kombi krene

72

elada8

dalje, uskoči otraga i sakrij se ispod vreća ugljena. Kad vozač uspori
prolazeći kroz rešetku za ovce na ulazu u selo, skoči dolje i otrči do
kuće s nebeskoplavim vratima. Oni će te primiti k sebi.

Kada sam prestala pjevati, Margot je sjedila uspravljena na
krevetu, s koščatim koljenima privučenim na prsa, a mozak joj je tiho
i polako obrađivao ideju koja se iznenada rodila. Vidjela sam joj misli:
zamišljala je moj plan bijega, pretresala njegove pojedinosti. Pa da,
pomislila je. Dostava dolazi u pet ujutro svakog četvrtka — to je
prekosutra. Vidjela ga je nekoliko puta. Stari Hugh, vozač, bio je gluh
na jedno uho. Iskoristit će to u svoju korist.

Idućeg jutra povjerila je Tilly, jedanaestogodišnjakinji koja je
spavala na krevetu iznad njezina, da te večeri ide u Grobnicu.

»Grozno. A zbog čega?«

Margot nije razmišljala o tome. »Hm, zato jer sam radila grimase
prema gospođici Marx.«

»Napravila si grimasu ispred gospođice Marx? Pa ti si hrabra
cura! Samo čekaj da ostalima ovo ispričam!«

Za vrijeme ručka već je svaki stol pretresao vijest. Priča je
poprimila nešto veće razmjere. Margot više nije samo napravila
grimasu. O, ne. Nazvala je gospođicu Marx hrpom balege, i to u lice.
A onda, kada je gospođica Marx pokušala odvući Margot u svoj ured
na porciju batina, Margot ju je dvaput ošamarila da bi na kraju zadigla
suknju i pokazala joj stražnjicu. Sad ju je čekala vječnost u Grobnici.

Margot je naišla na problem: nije baš mogla odglumiti vlastiti
ispraćaj u Grobnicu. Prema novijoj tradiciji, Hilda i gospodin O’Hare
odvlačili bi gole prijestupnike u Grobnicu iz njihovih spavaonica
netom prije spavanja: javni je spektakl, naime, bio veoma važan da
utaži Hildinu glad za kažnjavanjem. Stoga je Margot pokrenula još
jednu glasinu: namjerava im se sakriti i malo im otežati posao.
Naposljetku, kazna joj je ionako već bila prilično teška. Kako su je
mogli još gore kazniti?

73

elada8

Postojao je element istine u cijeloj priči: Margot se doista skrila.
Poslije večere, uz svesrdnu podršku većine djece, u ruksak je spakirala
nešto ostataka hrane, pa se sagnuta odšuljala kroz hodnik do
kotlovnice, gdje je navukla pokrivač preko koljena i čekala.

Obavijestila sam ostale anđele o događajima. Sheren me zabrinuto
pogledala: »Znaš što će se dogoditi, zar ne?«

Odmahnula sam glavom. Ne, nisam se uopće sjećala tog
događaja, samo sam se nadala da je naš plan upalio. Sheren je
uzdahnula i vratila se u Hildin ured, uz obećanje da će učiniti sve što
bude mogla.

Nasreću, gospodin Kinnaird je bio na redu za gašenje svjetala.
Obilazeći spavaonice i kontrolirajući broj zauzetih kreveta, zatekao je
Margotin krevet prazan.

»Ona je u Grobnici, gospodine«, objasnila je Tilly.

»Ma da?« Provjerio je svoje bilješke. »Bogme, nemam nikog
upisanog za Grobnicu, barem ne za večeras.«

Tilly je nabacila nevin izraz lica: »Opet ste zaboravili naočale, zar
ne, gospodine?«

Stvarno ih je zaboravio. »O, da, jesam. A, događa se. No,
zabilježit ću je, je l’ tako?«

Tilly je kimnula. U sobi je nastalo šaputanje. Gospodin Kinnaird
nije primijetio.

Margot nije mogla zaspati unatoč omamljujućoj vrućini u
kotlovnici. Od zavijanja i povremenog zvuka kapanja koje je dopiralo
iz cijevi želudac joj se grčio od bojazni da je netko možda otkrio
njezin plan i dolazi je izvući van. Ostala sam s njom čitavu noć,
omotavajući je svojom haljinom kada bi počela drhtati od umora i
straha i obećavajući joj da ćemo uspjeti. Vizija obitelji u selu postajala
je toliko jasna da je Margot već mogla razaznati njihova lica. Izgarala
je od želje za njima. Zalupat će im na vrata i moliti ih da je prime.

74

elada8

Donosit ću vam doručak u krevet. Radit ću sve kućanske poslove.
Samo me izbavite odavde. Samo mi pružite obitelj.

Zvuk automobilskih guma na šljunku ispred zgrade prekinuo je
ranojutarnju tišinu. Još je uvijek bio mrak, no prvi tračci sunca golicali
su horizont. Drndanje motora vozila za dostavu. Hughovo pjevušenje
bez sluha. Sad, dala sam znak Margot. Zgrabila je svoj ruksak, tiho
otvorila vrata i na prstima izišla na hladni jutarnji zrak.

Sa sporednih vrata vidjela ga je pred glavnim ulazom. Njegove su
teške čizme polako gazile od kombija do ulaznih vrata pa natrag,
iskrcavajući teške vreće ugljena, hrane i odjeće što su je donirali
seljani. Više gotovo nije ni disala. Srce joj je lupalo tako užurbano da
se činilo kao da će se svaki tren onesvijestiti. Krenula sam prema
kombiju, nestrpljiva da provjerim ima li koga na vidiku, no u tom
trenutku koljena su joj zaklecala. Uhvatila sam je baš u trenutku kada
je počela padati. S obje moje ruke oko njezinih ramena, nekako se
uspjela pribrati. Možda je previše guram, pomislila sam. Možda nije
spremna.

Hugh je ponovno sjeo za volan i upalio motor. Brzo! Pojurila je
preko šljunka do stražnjih vrata kombija, silovito ih otvorila i uskočila
unutra među gomilu trulog povrća, vreća ugljena i drva za ogrjev.
Kombi se truckao prilaznim putem, krenuvši prema glavnoj cesti.

Margot je učinila kako je planirano i skrila se ispod vreća s
ugljenom. Pritisnula sam ruke na grudi i poskočila u zrak. Uspjele
smo! Pobjegla je! Pomislila sam na obitelj u selu. Pomislila sam kako
ću majci na uho šapnuti da je Margot kći koju nikada nije imala, kći
koju je toliko željela, i da je došla primiti njezinu ljubav i brigu
zauvijek.

Gledala sam kombi kako se polako odvozi i plakala. I Margot je
plakala, ispunjena tolikom nadom i tolikim strahom da je mislila kako
će joj srce puknuti.

A onda se motor najednom ugasio. Točno na vrhu sporedne ceste.
Kombi je ostao na mjestu. Hugh je opsovao, okrenuo ključem i stao
silom mijenjati brzine. Ništa osim promuklog, mehaničkog kašlja koji

75

elada8

je dopirao ispod haube. Zavirila sam u motor: iscurilo je ulje. Lako
rješiv problem. Ali, budi brz! Hugh je veselo zviždukao dok je
podizao haubu u namjeri da sredi stvar.

U tom trenutku Sheren se pojavila pored mene: »Žao mi je,
Ruth.«

Sledila sam se.

Strka i povik. Vrata kombija silovito su se otvorila. Prije no što
sam uspjela išta poduzeti, ruke su zgrabile Margot. Hilda ju je za kosu
izvukla iz kombija i odvukla do glavnog ulaza doma, a stari Hugh je
stajao kao ukopan, ne shvaćajući što se događa.

I upravo tu i tada, vizija obitelji u selu je izblijedjela. Za Margot
su sada bili mrtvi. A bila je i ona sama.

Ovaj put za batine nisu poslužile Hildine ruke ili noge, pa čak ni
bič. Premlaćena je uz pomoć male, ali teške vreće ugljena koju je
Margot pokušala upotrijebiti kao sidrište i nastavila grčevito stiskati u
rukama kad je izvučena iz kombija. Sheren je gorko plakala dok je
pjevala Hildi, nastojeći učiniti sve što je mogla da je zaustavi dok je
podizala vreću visoko iznad glave i svom silom je spuštala na
Margotino maleno tijelo, koje je nepomično ležalo na tlu. Isto tako,
jedino što sam ja mogla učiniti bilo je spriječiti svaki udarac ugljena
da joj razmrska lubanju ili uzrokuje prsnuće bubrega. A kasnije, kada
su svi anđeli provodili noć za noći njegujući Margot u Grobnici,
formirali smo krug oko nje, pokušavajući zaliječiti rane koje su već
nastale i spriječiti da se otrov Hildine kazne proširi daleko u Margotin
budući život.

Plan o bijegu koji sam usadila u Margotinu glavu nije ju napuštao.
Štoviše, pustio je korijenje i s vremenom dobio grane i lišće.

Ostvario se na način koji nisam očekivala.

Kada je Margot imala dvanaest godina, Hilda ju je odlučila ubiti.
Sheren mi je tu informaciju otkrila nevoljko, ali iz nužde. Nije samo
odlučila ubiti Margot, nego bi plan koji je imala za nju bez naše

76

elada8

intervencije sigurno doveo do njezine smrti. Margotin pokušaj bijega
bio je konačni dokaz da joj je trebalo zauvijek podrezati krila. Provest
će mjesec dana u Grobnici: najduže što je ijedno dijete u Sv. Antunu
ikada provelo ondje.

Neće biti dovoljno da mi anđeli samo tješimo Margot svake noći
provedene u Grobnici. Morali smo spriječiti da uopće uđe u nju.
Sheren me uputila da samo činim što mi kaže. Na trenutak sam je
pogledala. Prošlo je dugo vremena otkad sam prihvatila tko je nekad
bila, što je nekad bila meni. Zaboravila sam svoju mržnju prema njoj.
Oprostila sam joj.

Sheren nam je rekla da pustimo neka Margot te noći izvuku iz
kreveta. Hilda i gospodin O’Hare odvukli su Margot do zahoda u
prizemlju, skinuli je do gola i onesvijestili je udarcem o stari, zahrđali
radijator. Jedva da sam se još mogla suzdržati i stajati po strani.
Okrenula sam se prema Sheren.

»Ponovi ovo Margot«, rekla je brzo.

Kleknula sam pokraj Margot, pridržavajući joj glavu. Jako je
krvarila iz posjekotine iznad oka. Disala je plitko. Još je uvijek bila u
nesvijesti. Hilda je uputila gospodina O’Haru da skine remen.

Ponovila sam ono što mi je Sheren rekla: Kada je Hilda bila
mala, voljela je Marnie više od ikoga na svijetu. I Marnie je voljela
nju. Ali Marnie je umrla i Hilda je bila jako, jako tužna. Marnie sada
gleda Hildu i ona je ta koja je tužna. Sad ponovi za mnom,Margot.
Reci riječi ‘Da te Marnie sad vidi, ponovno bi se ubila’.

Margot je zakašljala i došla k svijesti.

»Kad ste spremni, gospodine O’Hare«, kazala mu je Hilda kada je
podigao remen i naciljao. Ali njegov ga je anđeo zaustavio - kratak
trenutak milosti omogućio je anđelu gospodina O’Hare da se umiješa i
zaustavi mu već podignutu ruku. Polako ju je spustio i pogledao
Hildu. Nije mogao udariti Margot dok je ležala na tlu.

77

elada8

Margot se, uz pomoć Sheren i mene koje smo je pridržavale s
obje strane, osovila na noge. Gola i krvava, okrenula se prema Hildi.
Duboko je i ljutito udahnula i, prije nego li se gospodin O’Hare uspio
oporaviti od iznenadnog napada kajanja, kazala: »Da te Marnie sad
vidi, ponovno bi se ubila.«

Hilda je zaprepašteno zinula. Oči su joj se naborale od bijesa:
»Što si rekla?«

Sheren mi je došapnula još nešto, što sam brzo prenijela Margot.

Margotina čeljust se stisnula. Progovorila je jasno i glasno: »Što ti
je ono Marnie rekla prije nego što je umrla? Budi dobra djevojčica pa
ćemo se vidjeti na nebu. A pogledaj se sad, gospođice Marx. Hilda.
Marnie je tužna. Postala si ista kao Ray, i Dan, i Patrick, i Callum.«

Imena Hildinih zlostavljača. Ovaj put oči su joj se doista napunile
suzama. Aura joj je postala crvena, a lice još ružnije od mržnje.
Nasrnula je na Margot i ošamarila je svom snagom. I moje se lice
zažarilo. Margot je okrenula glavu i prostrijelila Hildu i gospodina
O’Hare pogledom. Ni jedno se nije mrdnulo s mjesta. Pokupila je
svoju odjeću, okrenula se i izišla iz zgrade.

Sad trči.

Čim je shvatila da je ne slijede, pojurila je koliko su je noge
nosile. Vukući svoju suknju i haljetak i gotovo ništa drugo, silovito je
gurnula ulazna vrata i otrčala do kraja prilaznog puta. I tu, između dva
kamena stupa, obje smo stale i osvrnule se. Margot je hvatala dah —
od adrenalina su joj usta bila toliko puna pljuvačke da ju je jedva
uspijevala zadržati - a ja sam mahala. Mahala svim onim anđelima
koji su se skupili pred zgradom kako bi mi rekli zbogom. To će biti
posljednji put da vidim većinu njih. Pogledom sam potražila Sheren.
Podigla je obje ruke, baš kao što je učinila kad mi je pričala o Pjesmi
duša. Kimnula sam. Znala sam što mi želi reći. Kada je Margot došla
do daha, krenule smo na put prema selu. Smrznuta, polumrtva,
teturajući kroz polutamu svitanja, Margot je pronašla nebeskoplava
vrata i lupala na njih sve dok se na pragu nije pojavio razbarušen i

78

elada8

zabrinut muškarac. Pala je na koljena i gorko zaplakala pred njegovim
nogama.

79

elada8

Čovjek koji je otvorio vrata nije bio onaj kojeg sam vidjela u
viziji.

Ispostavilo se da je obitelj iz moje vizije prodala kuću i odselila se
natrag u Exeter, a čovjek koji je otvorio vrata stanovao je tu već duže
od godinu dana.

No, vidjevši ga, oduševljeno sam uskliknula. Skakala sam od
sreće. Bacila sam mu se oko vrata i izljubila mu lice. Zatim sam stala
koračati gore-dolje, nervozno kršeći ruke, pričajući sama sa sobom
poput luđakinje, dok mu je Margot objašnjavala tko je, zašto puzi pred
njegovim kućnim pragom u osam ujutro i izgleda kao da ju je netko
izvukao sa samog morskog dna.

Osjećala sam se kao Enej koji ušavši u Had pronalazi one koje je
volio i izgubio. Bio je to Graham Inglis, čovjek kojega sam deset
dugih, predivnih godina zvala ‘tata’. Nikada nisam preboljela njegovu
smrt. Trebalo mi je nekoliko tjedana da se oporavim od činjenice da je
opet tu, crvena lica, bradavičast kao svinja, sklon stravičnim
vjetrovima i podrigivanju, čovjek koji je neprestano blebetao usta
punih mesne pite i koji bi zaplakao dok trepneš okom. Ah, tata. Nije
samo nosio srce na dlanu. Pri prvom susretu pljesnuo bi ga u tvoj dlan
i pustio da krvari u tvoje vene.

Graham je omotao stari pokrivač oko Margotinih leđa, poveo je
unutra i dao joj topli napitak. Kazao joj je neka malo pričeka dok ode
po Irinu — koju sam čitavu godinu zvala mamom - pa dok su njih
dvoje mirno vodili Margot u dnevnu sobu, ja sam stajala u hodniku i
hiperventilirala. Sve to mi je bilo previše. Stajala sam skamenjena u
mjestu, u čudu brbljajući sama sebi u bradu i netremice zureći u mamu
kao da će svakog trenutka nestati, upijajući sve one stvari koje su mi
toliko nedostajale: njezine glatke punašne ruke, uvijek ispružene za
davanje, način na koji bi laktom podbola Grahama u trbuh kada bi
rekao nešto šaljivo ili neprikladno, istodobno susprežući hihot, njezinu

80

elada8

naviku da provlači svoj konjski rep između kažiprsta i palca kad bi se
udubila u misli. Mekanu dubinu njezina zagrljaja koji je mirisao po
ružama. Da su samo bili tu kada se Theo rodio... recimo samo da
mislim kako bi mi život bio malo manje trnovit.

No, vratimo se priči. Na trenutak sam izgubila nit. Zaputila sam
se u vrt iza kuće gdje me skačući dočekala Gin, najumiljatiji crni
labrador na svijetu. Ispod stabla jabuke Štajala je Nan. Brzim korakom
krenula je prema meni. Bacila sam joj se oko vrata i zajecala.

»Nan!« zavapila sam u njezina topla njedra. »Znaš li koga sam
upravo vidjela?«

Klimnula je glavom i čvrsto me uhvatila za ramena: »Da, da,
naravno. Znam, samo... smiri se...«

Progutala sam svoje oduševljenje. Što god da je Nan učinila
mojim ramenima, na neki me način vratilo na zemlju. U trenutku me
smirila.

»Oprosti«, kazala sam. »Samo sam...«

Podigla je prst i prislonila mi ga na usne. »Prošetaj sa mnom«,
rekla je. »Moramo porazgovarati.«

No, prije nego što prijeđem na naš razgovor, sjećanje.

Bio je tjedan prije nego što je mama umrla. Subota ujutro.
Probudila sam se s čudnim osjećajem. Tišina u zraku kao da je bila
preopipljiva, previše natopljena strahom da bi je nazvali mirom. Neki
nemir, zla slutnja. Srce mi je bez razloga ubrzano lupalo. Ustala sam i
otišla pogledati mamu. Još uvijek je bila u krevetu, njezino lice žuta
mrlja među bijelim plahatama. Pogledala sam kroz prozor i vidjela
tatu kako odlazi u redovnu jutarnju šetnju s Gin. Umila sam se
hladnom vodom. Taj čudni osjećaj sad je već vrištao, a grop u želucu
govorio mi nešto će se dogoditi. Već smo znali da je mama bolesna.
To što sam predosjećala nije bila njezina smrt. Pitala sam se je li se
tijekom noći u poljima dogodilo umorstvo — obuzimao me neki takav
težak i jezovit predosjećaj. Je li netko drugi u kući? Čak i dok sam

81

elada8

škripavim stubama silazila u prizemlje, svaki sam korak činila što sam
sporije i laganije mogla, trudeći se ni sa čim ne prekinuti tišinu. Na
dnu stubišta naredila sam samoj sebi da se saberem. Podigla sam
tatinu praznu šalicu kave s prozorske daske i mekanim koracima
zaputila se dnevnu sobu. Ušavši unutra, kriknula sam. Nagnut nad
vatrom stajao je veoma visok muškarac u prugastom odijelu. Nije
imao noge, nego samo dva pramena gustog crnog dima, kao da gori ili
se rasplinjuje na mjestu gdje je stajao. Kad se okrenuo i pogledao me,
oči su mu bile potpuno crne, bez bjeloočnica — tatina šalica ispala mi
je iz ruke i razbila se. Kada sam ponovno okrenula pogled, više ga nije
bilo.

Nikada nikome nisam ispričala ovo sjećanje. Možete razumjeti
zašto.

Spominjem ga sad jer me ono što mi je Nan rekla vratilo u to
vrijeme. Pričala je o tom sjećanju kao da je i sama bila ondje, a o
čovjeku bez nogu ne kao o plodu moje mašte, ni kao o duhu, nego
nazivajući ga Grogor. Grogor je demon, kazala mi je. I već je tu. I vrlo
skoro ću ga i sama upoznati.

Sve dotad demone sam susretala samo kao sjenke i mračne
atmosferske tvorevine, nikad kao pojedince. Vidjela sam demone koji
su stanovali u Sallynu tijelu. Ponekad bi se njezino lice preobrazilo,
kada bi demon bio preblizu površini, a njezina aura često bi mijenjala
boju poput olujna neba, iz narančaste u crnu boju ponoći. Vidjela sam
mračnu maglu što je lebdjela u predvorju Doma sv. Antuna, koja je
postala tako gusta - poput crnog grma — da su je svi anđeli morali
zaobilaziti. A ponekad, kad bih se zagledala u Hildu, nešto za što sam
mislila da je produžetak njezine aure izgledalo je kao mračna i
zloslutna atmosferska masa, prepuna njezine zlobe i prijezira. Uvijek
smo, međutim, koegzistirali bez mnogo svađe.

No sada se činilo da jedan od njih želi sukob. Pa bit će mi
zadovoljstvo.

»Zašto me želi upoznati?« upitala sam Nan.

82

elada8

»Imaj na umu da je on ovdje poslom«, odvratila je. »Ima prijedlog
za tebe.«

Zastala sam i okrenula se prema njoj: »Hoćeš reći, on je ovdje
zato što sam ja ovdje.«

»Bojim se da je tako.«

»A o kakvom je prijedlogu riječ?«

»Želi da ti i Margot odete.«

»Ili što?«

Nan je uzdahnula. Nije mi to željela otkriti.

»Ili će se mama razboljeti.«

Sad mi je bilo jasno zbog čega je Nan tako oklijevala. Koljena su
mi zaklecala pa sam se pridržala za nju dok probavim vijest.

Mama se iznenada razboljela nekih mjesec dana nakon što sam se
pojavila na njihovom kućnom pragu. Nikome nije bilo jasno što se
događa. Liječnici nisu mogli otkriti što joj je. Lijekovi nisu pomagali.
Sve do trenutka kada je umrla, tata je bio potpuno i bez dvojbe uvjeren
da će se izvući. I ja isto.

Čuvši što mi je Nan rekla, u očaju sam čučnula na tlo, pritisnula
lice u krilo i gorko zaplakala.

Zapravo je kazala da sam ja bila razlog mamine smrti. Da se
nikada nisam pojavila na njihovim vratima, da me nisu primili k sebi,
poživjela bi još dvadeset, trideset sretnih godina. Tata ne bi bio onako
slomljen.

Morala sam skupiti hrabrost i suočiti se s njim. Nan i ja zaputile
smo se natrag prema kućici. Krenuvši prema stablu jabuke, ispružila je
ruku i dodirnula mi lice: »Ne zaboravi, ti si anđeo. Imaš svu Božju
moć iza sebe. Većinu nje još uvijek ne vidiš.«

Rekavši to, nestala je.

83

elada8

Prizor u kolibi malo mi je popravio raspoloženje. Margot je
sjedila uz vatru kamina, ušuškana u prljavi pokrivač, držeći šalicu
vrelog čaja na svojim koščatim koljenima. Zamuckivala je i drhtala
dok je Grahamu i Irini pričala kako je završila na njihovom pragu.
Ispričala im je sve o Sv. Antunu, kako je dospjela onamo, što se sve
ondje događalo, rekla im je za Grobnicu i djecu koju se premlaćivalo
ciglama i da su masnice na njezinu licu posljedica batina koje je
dobila samo nekoliko sati ranije. Ispričala je sve to bez ikakva
okolišanja ili suvišnih emocija, tako da nisu posumnjali ni u jednu
njezinu riječ, nego su joj samo dolijevali topli čaj i, nakon nekog
vremena, stali bilježiti sve što je rekla. Završivši svoju priču, Margot
je bolno zajecala. Graham je prebacio svoj kišni ogrtač preko ramena i
zaputio se u policijsku postaju.

Kada me Irina u prolazu okrznula, glavu su mi ispunile
informacije o njoj koje su uvelike premašivale sve što sam dotad
znala. Vidjela sam njezina oca - hladna i suzdržana čovjeka - premda
ga nikad u životu nisam upoznala ili vidjela na fotografiji. Vidjela sam
svađe s Grahamom koje nikad nisu razriješene, vidjela sam njezinu
istinsku ljubav prema tom čovjeku, ukorijenjenu u njezinoj duši poput
prastara stabla, a zatim sam vidjela i njezinu najbolniju pogrešku, ono
zbog čega je u životu najviše žalila. Pobačaj. Graham pored nje. Oboje
veoma mladi. Mama, žao mi je, pomislila sam. Nisam znala.

Irina je nastavila hodati prema kuhinji, nesvjesna onoga što se
upravo dogodilo. Pošla sam za njom i rukama je obujmila oko širokog
struka. U tom trenutku se okrenula i zagledala ispred sebe. Isprva sam
mislila da zuri u kuhinjska vrata. A onda sam vidjela što, ustvari,
gleda: kroz odškrinuta vrata promatrala je Margot. Nasmiješila se.
Kakva lijepa djevojčica, pomislila je. Da, lijepa je, uzvratila sam u
mislima. Čini mi se da govori istinu, pomislila je. Da, govori. Govori.

Tijekom idućih nekoliko tjedana Nanine vijesti o Grogom bivale
su sve dalje od mojih misli. Grahamov odlazak na policiju rezultirao
je iznenadnim posjetom inspektora - u pratnji dvojice policajaca -
Dječjem domu sv. Antuna, a ono što su ondje zatekli navelo ih je da to
mjesto istog dana zatvore. Selom su kružile priče o petogodišnjem
djetetu koje je pronađeno zaključano u prostoriji toliko maloj da je

84

elada8

jedva moglo ustati, i to bez hrane i vode gotovo tjedan dana. To je
dijete sada bilo na intenzivnoj njezi. Ostala djeca razasuta su po
udomiteljskim obiteljima i drugim domovima u zemlji. Što se tiče
Hilde Marx, nju su pronašli u uredu s bočicom tableta u jednoj i do
dna ispijenom bocom šerija u drugoj ruci, bez pulsa.

U okviru radijskih izvještaja na tu temu - Inglisovi nisu imali
televizor - emitiran je intervju s vladinim službenicima koji su željeli
komentirati kako su ‘motivirani i odlučni’ usmjeriti više novca za
potrebe dječjih domova diljem zemlje te da ‘iskreno obećavaju’ podići
standarde dječje skrbi. Irina je pogledala u Margot, koja je upravo
navalila na pileću juhu.

»Trebala bi biti ponosna, dušo«, kazala je. »Ti si zaslužna za sve
ovo.«

Margot se nasmiješila i odvratila pogled. Kada je ponovno
pogledala, Irina je još uvijek stajala iznad nje. Polako je kleknula
ispred Margot - njezina bi artritična koljena uvijek škljocnula kada bi
to učinila - i uzela Margotine tanašne ruke u svoje: »Graham i ja
bismo voljeli da ostaneš ovdje koliko god želiš. Bi li i ti to voljela?«

Margot je spremno klimnula glavom i prošaptala: »Da.«

Irina se nasmiješila. Imala je osmijeh jako sličan Nani-nom.
Pretpostavljam da sam zato uvijek vjerovala Nan, od samog početka.
Irinino je lice bilo naborano i rumeno, oči karipsko plave boje, kosa
djevojački gusta i plava, a konjski rep joj je čilo poskakivao. Oči su
joj se najednom suzile, a osmijeh iščezao. Margot se na trenutak
zapitala je li učinila nešto krivo.

»Jesi li ti duh koji me došao progoniti?« izustila je Irina ozbiljno.

Iznad Margotine glave pojavila se misao - sjećam se i sad da sam
to pomislila — govori li ona to meni. Na licu joj se dala iščitati
zbunjenost. Irina je podigla ruku i zagladila nestašne pramenove
Margotine kose iza njezinih ušiju. Pokušavajući objasniti svoje riječi,
kazala je: »Ma, znaš... veoma sličiš meni kada sam bila dijete. Pa sam
pomislila...« Ali za Margot to nije bilo nikakvo objašnjenje. Sada je

85

elada8

već bila jako zbunjena i zabrinuta da će završiti na cesti. No meni se
Irinino objašnjenje napokon razjasnilo: mislila je da je Margot duh
djeteta koje je pobacila prije toliko godina. Prišla sam Margot i stavila
joj ruku na rame, odagnavajući brigu koja joj se skupila u grlu.

»Ma, nije važno«, kazala je Irina blago. »Ljudima poput mene
padaju svakakve bedastoće na um kada ovako ostare.« Ustala je i
otišla donijeti Margot još malo svježeg tosta.

I Graham i Irina su bili pisci. Graham je kao na traci izbacivao
provokativne i živopisne krimiće pod pseudonimom Lewis Sharpe.
Irina je bila pjesnikinja s malenim, ali vjernim čitateljstvom. Previše
samozatajna za javna čitanja, svoju je poeziju pisala polako i predano,
uz vatru kamina, proizvodeći po jednu tanku zbirku tihih i duboko
ganutljivih pjesama svake četiri godine. Njezina najnovija zbirka
nosila je naslov Tvornica sjećanja i bila je skoro pri kraju.

Večeri su provodili slušajući radio ili, još češće, u književnim
raspravama. Margot bi se našla usred bitke oko toga je li Lady
Macbeth imala djece ili ne (‘Pa naravno da je imala djece! Zašto bi
pobogu pričala o dojenju da nije?’ ‘To se zove metafora, ženo! To je
samo varka da navede Macbetha da ubije Duncana!’ Itd.), ili u ulozi
tihog suca tijekom užarene rasprave oko toga je li Sylvia Plath bolja
od Teda Hughesa (‘To se uopće ne može uspoređivati! Na temelju
čega on može biti bolji?' A barem nema psihotrabunjanja o
pčelarstvu!’ ‘Što si rekao?!’ Itd.).

Zaintrigirana njihovim razgovorima, Margot je počela popodneva
provoditi gutajući djela Sylvie Plath, Hughesa, Shakespearea, pa zatim
i Plauta, Vergilija, Dickensa, Updikea, Dorothy Parker, Fitzgeralda i
Emily Bronte. Knjige u domu bile su izlizani primjerci s magarećim
ušima, odbačeni iz socijalnih trgovina ili donirani od strane neke
darežljive škole, pa je Margot čitala ono što joj se nudilo, ne birajući
između trećerazednih ljubića iz tvornice Mills & Boona ili ozbiljne
književnosti iz pera autora poput Aphre Behn. Premda obično nije bilo
riječ o ovom drugom. A sad, prepuna pitanja na koja je žudjela
pronaći odgovor (Je li Heathcliff uistinu bio Irac?) i narativnih
nejasnoća koje je jednostavno morala razjasniti (Hamlet i Ofelija: brat
i sestra ili ljubavnici?), Margot je čitala brzo i pomno. Bila je odlučna

86

elada8

u naumu da ima nešto za reći tijekom tih večeri, umjesto da samo sjedi
po strani pitajući se jesu li Kaliban i Eneja ljudi ili planeti. Osim toga,
počela je voljeti izazove.

Ovdje bih trebala spomenuti da mi se Nanina primjedba o tome
kako još nisam u stanju vidjeti sve u duhovnom svijetu stalno vrtjela
po glavi. Nekoliko puta vidjela sam Irinina anđela čuvara, ali
Grahamovom nije bilo ni traga. Nedostajala mi je zajednica anđela iz
Sv. Antuna. Štoviše, pitala sam se zašto ih ne viđam stalno, zašto me
sa svih strana ne oblijeću demoni i duhovi, zašto se ponekad osjećam
kao ljudsko biće.

Svejedno, znala sam da je Grogor tu i mučilo me to što je očito
bio u prednosti time što je nevidljiv. No, možda sam samo trebala
bolje gledati.

Dogodilo se to jedne večeri dok su Graham, Irina i Margot
raspravljali o Tri žene Sylvie Plath. Graham je provalio šalu o
Polanskijevom filmu Rosemaryna beba pa su se on i Irina nasmijali -
Margot je u glavi napravila bilješku da ga pogleda, odlučna u namjeri
da više nikad ne bude neupućena. Još uvijek se smijući, Irina je ustala
iz naslonjača i otišla u kuhinju po čašu vode. Pažljivo je zatvorila
vrata za sobom. Gledala sam kako njezin osmijeh iščezava u sekundi.
Naslonila se na sudoper i kroz prozor pred sobom zagledala se u noć.
Polako je pognula glavu i pustila da njezine vrele suze kapaju u
sudoper.

Kada sam krenula utješiti je, pored nje se pojavio muškarac.
Zagrlio ju je jednom rukom i naslonio joj glavu na rame. Na čas sam
pomislila da je to njezin anđeo čuvar, no onda sam primijetila
prugasto odijelo i odvratni crni dim koji je sukljao ondje gdje su mu
trebale biti noge. Grlio ju je poput ljubavnika, šaputajući joj na uho,
milujući joj kosu.

Irinin anđeo čuvar pojavio se s druge strane prozora. Izgledao je
ljutit i izbezumljen, rukama pritišćući staklo i prigušeno izvikujući
molbu da ga se pusti natrag unutra. Kao da je na neki način ostao
izvan zaključanih vrata. Gledala sam čas u Grogora, čas u anđela s
druge strane prozora i nisam shvaćala što se događa. Što god da je

87

elada8

Grogor govorio Irini još ju je više uzrujavalo, a iz nekog razloga
njezin anđeo nije mogao učiniti baš ništa.

Uključila sam se.

»Hej«, rekla sam glasno.

Ne pomaknuvši ruke s Irininih ramena, Grogor je okrenuo glavu
prema meni. Nacerio se. Odvratila sam pogled od njegovih ogavnih
crnih očiju, zjenica koje su plivale u nečemu što je izgledalo poput
katrana, njegove čudne, rastopljene kože koja kao da je bila od voska.
»Čujem da si me htio vidjeti«, kazala sam.

Veoma polako, opet se okrenuo prema Irini.

»Hej«, povikala sam. »Tebi govorim.«

Prije nego što smo ja ili Irinin anđeo uspjeli išta učiniti, Grogor je
rukom posegnuo u njezino tijelo, lako kao da poseže u ormar, i nešto
ondje stavio. Irinin anđeo lupao je šakama po prozoru i zatim iščezao.
Iščezao je i Grogor, no trenutak kasnije pojavio se ispred mene.
Proučio me pogledom: »Znači, ovako si ispala?« Govorio je
naglaskom koji nisam mogla smjestiti i koji je zvučao iznenađujuće
nazalno.

»Moj odgovor je ‘ne’, tako da se slobodno gubi odavde.«

Nasmiješio se - s gađenjem sam ustanovila da nema zube, samo
vlažnu, sivu rupu umjesto usta — i klimnuo glavom: »Znači, Nandita
te već posjetila, zar ne? Kladim se da ti nije sve rekla.«

»Sigurna sam da mi je rekla dovoljno«, odvratila sam.

Pljunuo je u mene. Doslovno je pljunuo u mene - ljepljivu sluz iz
dubine tih odvratnih poganih usta — i zatim nestao.

Obrisala sam lice i zamalo povratila. U tom trenutku, Irina se
uspravila. Izgledala je kao da joj je s pleća podignut ogroman teret, i
to u posljednji čas. Vrata kuhinje su se otvorila. Bio je to Graham.

88

elada8

Hitro je rukavom obrisala suze i okrenula se prema njemu s
osmijehom.

»Je li sve u redu, ljubavi?«

Podigla je čašu: »Zaboravila sam po što sam došla. Znaš mene.«

Klimnuo je glavom, ne baš uvjeren, i pričekao je da krene za njim
natrag u drugu sobu.

Te sam noći spavala uz Margot, zaštitnički omotavši svoju haljinu
oko njezina tijela. Bila sam bijesna na druga dva anđela što se samo
vucaraju po kući. Kada bismo radili kao tim, možda bismo mogli
otjerati Grogora odavde. No oni su se uporno odbijali pokazati.

Netom pred zoru, Grogor se pojavio nada mnom, lebdeći pokraj
sjenila lampe poput olujnog oblaka s licem. Nisam se obazirala na
njega.

Nakon nekoliko minuta je progovorio: »Ta bolest koju Irina ima
je izrazito bolna. Grozan način da ode, jadnica. Neizlječiva. Naravno,
sve što ti trebaš učiniti je odvesti Margot negdje drugdje i Irina će se
osjećati mnogo bolje.«

Podigla sam glavu i bijesno ga pogledala. »Zašto Irina?«
prosiktala sam. »Ona nema veze s ovim. To je između tebe i mene.«

Sasvim se primaknuo mome licu, prišavši mi tako blizu da sam
osjećala njegov dah na svojoj koži. Zaškrgutala sam zubima.

»Tebe i mene?« ponovio je. »A što misliš tko stoji između tebe i
mene?«

Odmaknula sam se od njega i privila se bliže uz Margot. Kad se
naljutio i bacio kuglu katrana u mene, podigla sam ruku i snagom
volje stvorila štit oko kreveta. Poput svjetlosne kupole, štit je upio
crnu ljigavu tvar. Uto se Grogor rasplinuo u crni oblak, obavijajući se
oko štita sve dok gotovo nije sasvim prekrio njegovu svjetlost. Morala
sam se jako koncentrirati da očuvam štit, da ga spriječim da prodre
unutra. Naposljetku je odustao.

89

elada8

Ponovno poprimivši svoj ogavni poluljudski oblik, naslonio se na
kupolu: »Samo ne zaboravi. Ona ne mora umrijeti.«

Ali što sam mogla učiniti? Svakog dana provedenog uz Irinu
Margot je postajala vedrija, veselija, naočigled se uzdižući iz
emotivnog ponora u koji ju je strmoglavio boravak u Sv. Antunu. Srce
mi se slamalo dok sam promatrala kako bolest napreduje u Irini poput
kakva upornog korova. Uskoro se počela žaliti na svrab. Jedne večeri,
pod svjetlom vatre iz kamina, koža joj je izgledala žuto i bolesno.
Margot je to primijetila.

»Jesi li dobro, Irina?« ispitivala ju je bez prestanka.

Irina je zanemarila njezino pitanje i samo odgovorila: »Zovi me
mama.«

Margot je popodneva obično provodila čitajući ili nagnuta preko
prozora svoje sobe, promatrajući drugu djecu koja su se okupljala u
vrtovima pokraj Irinine i Grahamove kuće i žudeći za prijateljem.
Rekla sam joj da provodi vrijeme s mamom, jer će joj biti žao ako to
ne učini. Istoga trena povukla je prozorsko krilo i zatvorila ga te se
zaputila dolje u kuhinju, gdje je Irina u kućnom ogrtaču sjedila za
stolom, mučeći se popiti šalicu juhe. Njezine mršave ruke bile su
preslabe da bi držale šalicu, a grlo prestisnuto da bi odjednom uspjela
progutati više od kapi. Bez riječi, Margot je sjela nasuprot nje. Polako
je podigla čajnu žličicu i stala hraniti Irinu. Irina bi svojom koščatom
šakom obavila Margotinu dok bi njezinim usnama prinosila žličicu po
žličicu juhe. Iako su čitavo vrijeme gledale jedna drugu u oči, ni jedna
od njih nije progovorila. Kada je Margot napokon završila, posljednji
ostatci juhe već su bili hladni, a lice joj umrljano suzama.

Na neki je način teško objasniti zašto sam potražila Grogora.
Razlog nije bio samo to što nisam željela ponovno proživjeti bol zbog
mamine smrti. Imala sam osjećaj kao da je Margot moje dijete. Mnogo
puta, njezina iskustva i bol činili su mi se odvojenima od mojih. Već
smo postajale drugačije.

Rekla sam Grogoru da ću ja otići, a Margot će ostati. Rekla sam
mu da ću razgovarati s Nan i da ćemo, ako je to potrebno, riješiti da

90

elada8

netko drugi postane Margotin anđeo čuvar. Nisam imala pojma je li to
uopće moguće i ima li smisla, no bila sam spremna sve pokušati.
Pogled u Grahamovim očima dok je promatrao mamu kako sve više i
više dana provodi u postelji me ubijao.

Grogorov odgovor me zbunio. »Zanimljivo«, kazao je. I zatim
otišao.

Iako se mama držala na životu još mjesecima, na kraju je umrla
bolnom i nedostojanstvenom smrću. No bilo je trenutaka milosti.
Irinin anđeo čuvar počeo se redovitije pojavljivati, barem na samom
kraju, pa bi joj jačao mišiće da se može uspraviti u krevetu, u snovima
joj davao da zaviri u raj i nagovarao je da Grahamu i Margot kaže
stvari koje su očajnički trebali čuti. Da ih voli. Da će uvijek, uvijek
biti uz njih. I da nema apsolutno nikakve šanse da su Hamlet i Ofelija
bili brat i sestra. Graham je trebao pregledati glavu jer mu je uopće
palo na pamet takvo što. No, slagala se s Margot po pitanju Kalibana:
sigurno, sigurno žena.

Pokopana je u maglovito jutro jednog ponedjeljka u listopadu.
Oko groba se okupila šačica ožalošćenih, anđela i svećenik. Kada su
počeli spuštati lijes u zemlju, uputila sam se što dalje od gomile,
gušeći jecaje naborima svoje haljine. No onda sam se okrenula i
ugledala Margot, koja je stisnutim šakama brisala krupne suze s lica, i
Grahama, blijedog i klonulog, opustošena lica, i shvatila sam: Tu sam
da im pomognem ovo prebroditi. I tako sam dugim koracima krenula
prema Margot, obujmila je oko struka i šapnula joj da primi Grahama
pod ruku. Stajao je s njezine lijeve strane, malo podalje od nje. Na
trenutak je oklijevala. Znam da ti je ovo teško, kazala sam. Sve dosad,
bila si najbliža mami. Ali Graham te sad treba. I ti trebaš njega.

Još jednom je udahnula. Svećenik je čitao iz Biblije: ‘Anđeo
Gospodnji stoji oko onih koji ga se boje i izbavlja ih...’ Gledala sam
kako Margot sasvim polako uzima Grahama pod ruku. On se trgnuo iz
misli pa, vidjevši što radi, napravio korak u stranu tako da više nisu
stajali razdvojeni.

»Jesi li dobro, tata?«

91

elada8

Graham je zažmirio. Nakon nekoliko trenutaka klimnuo je
glavom. Bio je to prvi put da je upotrijebila tu riječ, da ga je nazvala
tata, i nešto u toj novoj tituli ulijevalo mu je snagu. Sklopio je svoju
grubu šaku oko njezine, dok je ona čvrsto privijala njegovu ruku uza
se. Mogla bih se zakleti da mu je na licu zatitrao smiješak.

Trebalo mi je mnogo godina da shvatim kako je demon mogao
ubiti ljudsko biće. Nan mi je kasnije kazala da nije: mamu je ubila
krivnja. Ili je barem krivnja koju je osjećala zbog pobačaja
napravljenog prije toliko godina stvorila plodno tlo na kojem je klica
što ju je Grogor posijao u njezinu tijelu mogla pustiti korijenje.
Njezino mi objašnjenje nije pomoglo da se osjećam bolje. Štoviše,
posijalo je u meni jedno drugo sjeme — sjeme osvete.

92

elada8

Dobro, sad bih vas trebala upozoriti. Kao tinejdžerica nisam bila
anđeo.

Žao mi je, nisam mogla odoljeti. Ali znate što želim reći.

Napunila sam trinaest i najednom se svijet pretvorio u malenu
vrećicu ljepila. Otkrila sam da ta čarobna tvar ima sposobnost
pričvrstiti postere Donnyja Osmonda na zid moje sobe i uz to me
prevesti daleko od tuge koja je nakon mamine smrti gurnula svoje
blatnjave čizme ispod našeg kuhinjskog stola. Nedugo nakon što sam
se upisala u mjesnu školu htjeli su me izbaciti. Tata se borio da me
zadrži ondje. Imala sam najbolje ocjene u razredu iz engleske
književnosti pa su rekli u redu, pod uvjetom da prestanem markirati i
poticati drugu djecu na snifanje.

Nekoliko godina nakon mamine smrti vukla sam se uokolo kao
vuk samotnjak, noću pišući očajničku poeziju kako bih ubila tišinu,
sklapajući prijateljstva s pogrešnom vrstom ljudi, gledajući tatu kako
provodi dane zureći u sat na kaminu koji je već odavno prestao kucati.
S vremenom je završio novi roman. Pročitala sam njegovu radnu
verziju i dala mu detaljan osvrt. Zadovoljno se smijuljio mojoj prerano
razvijenoj sposobnosti da uočim rupe u radnji i slabo razrađene likove.
Zgrabio je svoj stari pisaći stroj s radnog stola i bacio ga na moj
toaletni stolić. »Piši«, naredio je. Pa sam to i učinila.

Gomilu bljezgarija, isprva. Zatim nekoliko neloših kratkih priča.
A onda ljubavna pisma. Za niškorisnog dugonju po imenu Seth
Boehmer. Djelovao je kao da ima problema s ustajanjem, ali nije
mogao ni sjediti mirno. Svoju bi crnu kosu toliko zalizao briljantinom
da bi mu visjela do pola lica poput krila crknute vrane. Rijetko je koga
gledao u oči, a ruke je uvijek držao duboko u džepovima. Ali meni je
bilo šesnaest. On je bio dvadesetogodišnjak, mrzovoljan i vozio je
jako brzo. Kako sam ga mogla ne voljeti?

93

elada8

Gledala sam Margot kako kopa jamu za samu sebe i spremno u
nju uskače. Mnogo sam prevrtala očima i gunđala sebi u bradu. Recite
da sam cinična. Ali vrlo doslovno sam bila na njezinu mjestu i sad mi
se od svega toga samo povraćalo u mlazu. Seth je bio svojevrsna
prekretnica: počela sam uviđati koliko sam daleko dogurala od
Margotina strmoglavog skoka u samouništenje.

Sada se, međutim, nisam dala šarmirati. Bilo je to kao da gledaš
lošu romantičnu komediju - znaš točno tko je tko, što će se dogoditi,
kad će se dogoditi, a mogao bi namjestiti sat po signalima za patetične
orkestralne teme. Cista dosada i razvlačenje. A osim toga, bilo me
strah. Vidjela sam stvari koje nisam vidjela nikad prije. I ne mislim na
duhovne stvari. Ovdje ne govorim o aurama i jajovodima. Mislim na
posljedice svojih iskustava u Sv. Antunu. Premda smo činili sve da
posljedice toga mjesta ne unište živote djece koja su onamo kročila,
mnoge su se posljedice svejedno dogodile. I Seth je bio jedna od njih.

Margot je upoznala Setha jednom prilikom kada je ostala spavati
kod svoje najbolje prijateljice Sophie. Seth je bio Sophijin bratić. Vrlo
rano ostavši siroče, proveo je mnogo godina kod Sophijine obitelji
tako da je, unatoč rastućoj farmi koju je naslijedio od roditelja, većinu
večeri radije provodio među gomilom mačaka u bungalovu svoje tete i
tetka. Otkad je Sophie počela pozivati prijateljice da ostanu prespavati
kod nje, Seth se pojavljivao s vlastitim jastukom i dekom.

Kratki film o aroganciji:

Mjesto radnje: kuhinja. Vrijeme: sumrak. Atmosfera: za dlaku
jezovita. Šesnaestogodišnja djevojka šulja se u prizemlje. Prevrće po
kuhinjskim ormarićima tražeći paracetamol — ima menstrualne
grčeve i ne može spavati od bolova. Ne vidi siluetu lika koji sjedi za
kuhinjskim stolom i puši. Lik je nekoliko minuta promatra. Primijetio
ju je i ranije, dok su se Sophie i njezina grupica razmaženih
prijateljica pirlitale šminkom. Visoka (nekih metar i sedamdeset i pet),
vitka na onaj način tipičan za šesnaestogodišnjakinje (trbuščić, uska
bedra), gusta, skandinavski plava kosa do struka. Sočne ružičaste
usne, drske oči. I veoma vragolast smijeh. Gleda je kako pretražuje
ormariće prije nego li objavi svoje prisustvo.

94

elada8

»Šta si ti neki lopov?«

Margot se okrene na peti, ispustivši desetak kutija tableta protiv
migrene na pod. Lik za stolom nagne se naprijed, mašući poput
kraljice. Mjesečina otkriva da je to Sophijin bratić.

»Hej«, kaže on, monotonim glasom.

Ona zahihoće. »Hm, hej«, odvrati zbunjeno. Mrzim koliko
zbunjeno. »Što radiš ovdje?«

On ne odgovori. Umjesto toga, potapše mjesto za stolom ispred
sebe. Ona poslušno sjedne nasuprot njega. On povuče još jedan dugi
dim cigarete, iskušavajući koliko će mu vremena dati. Kako je može
upecati bez da se posebno potrudi. Položila je ispit s odličnim.

»Dakle«, progovori on, češkajući zaliske palcem. »Ja sam budan.
Ti si budna. Zašto ne bismo pametnije iskoristili vrijeme nego da
samo buljimo u mjesečinu?«

Još hihotanja. A onda, nakon što se on nasmiješi, moj smijeh u
pubertetskoj verziji: »Misliš da ispečemo kolač?«

On frkne opušak u sudoper, raširi dlanove na stol i nasloni bradu
na njih, s osmijehom gledajući prema njoj poput psa: »Pametna si ti
cura, znaš što mislim.«

Ona zakoluta očima: »Ovaj, ne mislim da bi se Sophie baš
svidjelo da spavam s njezinim bratićem.«

On se uspravi i iza uha izvuče još jednu ručno smotanu cigaretu.
Odglumi uvrijeđenost: »Tko je to uopće spomenuo?«

»Pametna sam ja cura, znam što si mislio.«

Bez osmijeha. Njezine oči prodiru u njega poput lasera. On svoje
širom otvori. Mnogo je pametnija nego što je mislio.

»Cigaru?«

»Može.«

95

elada8

»Hej, Margot?«

»Aha?«

Izgovorila sam sljedeće riječi zajedno s njim: »Što kažeš da ti i ja
pođemo u dugu šetnju parkom?«

Margot udahne dim, trudeći se da se ne zakašlje: »Nema nikakvih
parkova u blizini.«

»Pametna si ti cura, znaš što mislim.«

Nagnem se prema njoj i jasno izgovorim: Nemoj. Znam da
govorim uzalud. Nikad mi se ništa nije moglo narediti, ni kada sam
imala četrdeset, a pogotovo ne sa šesnaest. A znala sam da ni prepreke
ne bi upalile - zbog njih sam bila samo još odlučnija. Pomno sam
razmislila o tome što poduzeti. Jedino što sam u ovoj situaciji mogla
napraviti je ostati po strani i pustiti Margot da radi ono što je radila, i
kada sve bude gotovo, kada sve užasne pogreške već budu učinjene,
potruditi se da iz krhotina stvorim nešto lijepo. Kao mudrost.

Dobro, nikada nisam slušala psihologiju na faksu. Nisam se
susrela s Freudom. No nešto mi je postalo kristalno jasno tijekom tog
razdoblja, rasvjetljujući mi jedan životni izbor koji nikad nisam baš
razumjela i od kojeg se nikad nisam u potpunosti oporavila.

Margot su uzbuđivale njihove svađe.

Ne, najozbiljnije. Primala je pljuske i udarce, ismijavanja i laži,
znajući da će poljupci koji uslijede biti još slađi zbog njih, i da su
njegova obećanja i romantične geste još uzbudljiviji nakon modrica.

Jednom kada se Seth u sitne sate popeo uz oluk u Margotinu sobu
i inzistirao da ga slijedi u auto, nevoljko sam krenula s njima dok su se
vozili prema kafiću u većem gradu udaljenom petnaestak kilometara.
Ispod treštanja Johnnyja Casha na radiju začuo se Sethov glas: »Volim
te, mala.«

»Ja tebe još više, Seth.«

96

elada8

Seth stiša radio: »‘Si sigurna?«
Margot klimne glavom: »Što posto.«
»Bi li umrla za mene, Margot?«
»Naravno da bih!«

Stanka.
»Bi li ti umro za mene, Seth?«
On se zagleda u nju, ne trepćući. Oči su mu metalnosive i smiješi
se osmijehom palikuće: »Ubio bih za tebe, Margot.«
Ona je na sedmom nebu. Ja se nervozno promeškoljim na mjestu.
Manje od sata kasnije, Seth je izvlači iz kafića i silovito baca o
zid. Upire joj prst u lice: »Vidio sam te!«
Margot pokušava doći do daha: »Što si me vidio?«
»Onaj tip. Pogledala si ga.«
»Nisam!«
»Ne laži mi!«
Ona mu obujmi lice dlanovima: »Seth... Ti si taj kojeg volim.«
On je ošamari. Jako. A zatim je poljubi. Nježno.
I, začudo, ona uživa u svakom trenutku te sapunice.
Posavjetovala sam se s Grahamovim anđelom čuvarem dok je
Margot koračala gore-dolje po sobi, razgovarajući sama sa sobom,
smišljajući kako mu reći. Grahamov anđeo — Bonnie, njegova mlađa
sestra — klimnula je glavom i nestala. Upravo kada sam počinjala
sumnjati u njezinu taktiku - Nestala je? - Bonnie se ponovno pojavila,
zajedno s još nekim. Bila je to Irina, neka tri desetljeća mlađa, glatkog
lica i bistrih očiju, u dugoj bijeloj haljini. Samo, iz njezinih leđa nije

97

elada8

tekla voda. Pogledala je u mene, ispružila ruku i pomilovala mi lice.
Dlanovima sam prekrila usta, a oči su mi se napunile suzama.

»Mama«, prozborila sam, a ona me privukla na svoje grudi.
Nakon dužeg vremena zakoračila je unatrag i prislonila mi dlanove na
obraze.

»Kako si, dušo?« kazala je.

Val suza otežavao mi je odgovor. Bilo je toliko toga što sam joj
željela reći, toliko toga što sam željela pitati.

»Stvarno mi nedostaješ«, bilo je jedino što sam uspjela izustiti.

»O, dušo«, kazala je. »I ti meni nedostaješ. Ali, znaš, sve će biti u
redu. Zaista nisam tako daleko, obećajem ti. »Okrenula je pogled
prema Grahamu. Znala sam da je došla biti uz njega.

»Koliko možeš ostati?« upitala sam brzo.

Pogledala je u Bonnie. »Nemam puno vremena«, kazala je.
»Duhovima je dopušteno posjetiti ljude samo kad je to nužno. Ali
vidjet ćemo se uskoro.« Obrisala mi je suze, pa zatim privukla moje
ruke svojim usnama i poljubila ih.

»Volim te«, prošaputala sam i ona se nasmiješila, da bi odmah
potom sjela na kauč pored Grahama, koji je hrkao i balio u snu, i
naslonila glavu na njegove grudi.

Odjurila sam gore u Margotinu sobu. Stajala je ispred ogledala,
govoreći nešto u sebi.

Nisam mogla izdržati. Margot! zadihano sam povikala. Mama je
dolje, požuri! Nije se obazirala na mene, nego je samo nastavila
uvježbavati svoj mali govor. Govor kojeg sam se vrlo dobro sjećala.

Znam da si jako razočaran u mene i znam da bi i mama bila... Oči
su joj se napunile suzama. ...Ali, kako je rekla Lady Macbeth, što je
učinjeno, ne može se raščiniti. Dobro sam razmislila i odlučila sam
zadržati dijete. A ti odluči hoćeš li me izbaciti iz kuće.

98

elada8

Vidjela sam ga kad je bio tek klica, gledala ga kako kovitla i
rastvara se, sve dok se nije smjestio poput dijamanta na crvenom
jastučiću. Srce mu je podrhtavalo. Maleni dječak. Moj sin.

Margot je završila svoj monolog i još neko vrijeme zurila u samu
sebe u ogledalu. Na trenutak, naši su se odrazi stopili. Bile smo sestre
blizanke sa suprotnih strana smrtnosti. Samo je pogled u dubini naših
očiju bio drukčiji. Margotine oči imale su pogled nekoga tko se bliži
mostu iznad provalije. Moje su bile oči nekoga tko ga je prešao.

Polako je sišla u prizemlje i zazvala: »Tata?«

Zahrkao je, još uvijek u snu. Pokušala je ponovno. Irina ga je
nježno gurnula i on se probudio. Margot se istog trenutka ukočila od
straha. Nadala se da će nastaviti spavati pa će moći preskočiti ovaj
mučan razgovor. Hitro se uspravio na kauču i pogledao oko sebe.
Spazio je Margotin izraz lica.

»Jesi li dobro? Što se dogodilo?« Ustao je i stao petljati po kosi,
tražeći naočale.

Margot ga je požurila umiriti: »Ništa, ništa, tata.«

Da bar.

»Dođi i sjedi tu«, kazao je pospano.

Margot ga je poslušala, skrivajući oči. Već je plakala.

Graham je napipao put do kuhinje. »Blijeda si kao krpa«, rekao
je. »Jesi dobro? Sjedi, skuhat ću nam čaj. Grozno je ovako dugo
spavati... Sanjao sam mamu, znaš.«

»Jesi?« Margot su se suze slijevale niz obraze.

Dovikivao je iz kuhinje: »Rekla mi je da moram bolje paziti na
tebe. Zamisli to, ha?«

99

elada8

Margot nije ništa rekla. Zarila je nokte u svoja bedra kako ne bi
naglas zajecala. Gledala sam kako joj se Irina približava, obavijajući
ruke oko njezina struka.

Vrativši se u dnevnu sobu, Graham je ugledao Margotino lice,
odložio poslužavnik i primio je za ruke. Veoma nježno je upitao: »Što
je, ljubavi?«

Zatvorila je oči i duboko udahnula. Stala sam pokraj nje i stavila
ruku na njezino rame.

»Mislim da sam trudna, tata.«

Odvratila sam pogled. Nisam mogla podnijeti po drugi put vidjeti
tatino lice kako stari u sekundi, kako se obrušava u tugu. No, kada
sam ipak podigla glavu i vidjela taj isti izraz još uvijek na njegovom
licu, shvatila sam: to nije bila tuga, ni razočaranje, pa čak ni ljutnja -
barem ne na Margot.

Bio je to portret neuspjeha.

A na njemu su se jasno vidjeli i obrisi njegova i Irina djeteta,
djeteta koje su odlučili ne zadržati.

»Samo mirno«, prošaptala mu je Irina. »Treba joj savjet, a ne
osuđivanje.«

Polako se sagnuo prema Margotinu licu, prišavši joj toliko blizu
da mu je mogla vidjeti tugu u očima: «Što god da odlučiš učiniti,
moraš odlučiti vrlo, vrlo pažljivo, bez puno razmišljanja o onome sad i
ovdje, ali s pomnim razmišljanjem o budućnosti.«

Sjeo je pored nje i primio je za mrzle, drhtave ruke: »Voli li te?«

»Tko?«

»Otac.«

»Da. Ne. Ne znam«, šaputala je, a suze su joj s usana padale u
krilo.

100