Erin Kelly - On kaže ona kaže

Tatum & Laura

Tatum & Laura

Knjige.club 2

Tatum & Laura

Za moju sestru Shonu

Knjige.club 3

Tatum & Laura

Potpuna pomrčina Sunca ima pet faza.

Prvi dodir: Mjesečeva sjena počinje se vidjeti povrh Sunčeva diska. Sunce izgleda kao
da mu je netko odgrizao komadić.

Drugi dodir: Mjesec gotovo u potpunosti prekriva Sunce. Posljednje zrake Sunčeve
svjetlosti proviruju između Mjesečevih kratera, zbog čega preklapajuća tijela nalikuju
dijamantnom prstenu.

Potpuna pomrčina: Mjesec u potpunosti prekriva Sunce. Riječ je o najdramatičnijoj i
najjezivijoj fazi potpune pomrčine Sunca. Nebo se pomračuje, temperature padaju, a ptice i
životinje često se umiruju.

Treći dodir: Mjesečeva sjena počinje uzmicati i Sunce se iznova pojavljuje.

Četvrti dodir: Mjesec prestaje zastirati Sunce. Pomrčina završava.
Stojimo rame uz rame pred mrljama istočkanim zrcalom. Naši odrazi izbjegavaju se
pogledati u oči. Poput mene, odjevena je u crno i poput mene, očito je brižno i s
poštovanjem odabrala odjeću. Ni jednoj se od nas ne sudi, barem ne službeno, ali
obje znamo da je u ovakvim slučajevima žena uvijek ta koju prosuđuju.
Odjeljci za našim leđima prazni su i blago odškrinutih vrata. To na sudu slovi za
privatnost. Klupa za svjedoke nije jedino mjesto na kojem morate paziti na svaku svoju
riječ.
Pročistim grlo, a zvuk se odbije od zidova obloženih pločicama koji savršeno oponašaju
akustiku predsoblja u malom. Ovdje sve odjekuje. Hodnici odzvanjaju institucijskim
lupkanjem pri otvaranju i zatvaranju vrata te škripom kolica s dosjeima odveć teškima
da bi ih se nosilo. Visoki stropovi upijaju vaše riječi i odbijaju ih u drukčijim oblicima.
Svojim nepreglednim prostorima i golemim sobama sud se poigrava doživljajem
njihove veličine. Sve je to unaprijed osmišljeno, namijenjeno tomu da vas podsjeti na
vlastitu beznačajnost u odnosu na premoć stroja kriminalne pravde da priguši opasnu,
blještavu snagu izgovorene riječi u koju ste se zakleli.
Vrijeme i novac također su iskrivljeni. Pravda guta zlato; postizanje čovjekove slobode
stoji na desetke tisuća funti. Sally Balcombe 11 javnoj galeriji nosi nakit u vrijednosti
omanjega londonskog stana. Čak i sučev kožnati stolac zaudara na novac. Gotovo ga je
moguće namirisati odavde.
Ali zahodi su, kao i svugdje, sjajno sredstvo postizanja ravnoteže. Ovdje u ženskom
toaletu vodokotlić je svejedno pokvaren, spremnik za sapun prazan, a brave na vratima
neispravne. Neučinkovite cijevi za vodu buče onemogućavajući diskretan razgovor. Da
želim štogod reći, morala bih vikati.

Knjige.club 4

Tatum & Laura

Odmjerim njezin odraz u zrcalu. Ravna haljina bez rukava prikriva njezine obline. Moja
kosa, svijetla i dugačka, prva stvar koja se Kitu svidjela na meni - kosa za koju je rekao da je
može vidjeti u mraku - povijena je na zatiljku nalik punđi staromodne učiteljice. Obje
izgledamo... turobno, pretpostavljam da se tako može reći, iako me nitko nikada nije opisao
na takav način. Nismo nimalo nalik djevojkama s festivala: djevojkama koje su obojile
svoja tijela i lica u zlatno kako bi se vrtjele i zavijale pod mjesečinom. Te su djevojke
nestale, obje su umrle na različite načine.

U hodniku se zalupe teška vrata, na što obje poskočimo. Shvatim da je nervozna koliko
i ja. Naši se pogledi konačno sretnu u odrazima zrcala pa jedna drugoj nijemo postavljamo
pitanja odveć važna - odveć opasna - da bi se izgovorila.

Kako je došlo do ovoga?
Kako smo dospjele ovamo?
Kako će završiti?

Knjige.club 5

Tatum & Laura

Prvi dodir

Knjige.club 6

Tatum & Laura

Prvo poglavlje

LAURA
18. ožujka 2015.

LONDON JE SVJETLOSNO NAJZAGAĐENIJI GRAD u Velikoj Britaniji, ili čak i ovdje u
sjevernom predgrađu svejedno možete vidjeti zvijezde ii četiri ujutro. Svjetla su ugašena u
našoj radnoj sobi u potkrovlju i nije mi potreban Kitov teleskop da bih vidjela Veneru;
polumjesec nosi blijedomodri planet poput naušnice.

Grad počiva za mojim leđima; ovdašnjim pogledom koji puca na krovove predgrađa
dominira Palača Alexandra. Danju predstavlja viktorijansku grdosiju od lijevanog željeza,
opeke, i stakla, ali za sitnih noćnih sati tvori toranj na nebu sa svjetlećom crvenom
točkicom na vrhu svoje antene. Noćni autobus jednake boje prolazi inače pustom cestom
pokraj parka. Taj dio Londona ima stvarniju dvadesetčetverosatnu kulturu nego West End.
Tek što se zadnja turska radnja što prodaje kebab zatvori, poljska pekarnica već primi
svoju prvu dostavu. Nisam odabrala živjeti ovdje, ali sada mi se silno sviđa. Vreva pruža
anonimnost.

Dva zrakoplova trepere na ukrštenim putanjama. Kat niže, Kit čvrsto spava. On je taj
koji odlazi, a opet ja bdijem zbog treme prije putovanja. Odavno nisam prespavala cijelu
noć, ali moje trenutačno budno stanje nema nikakve veze s bebama u mojemu trbuhu koje
mi plešu step po mjehuru i bude me udarcima. Kit je jednom prilikom opisao život kao
dosadni dio između pomrčina, ali ja ga doživljavam kao sigurnost. Beth je dvaput došla na
suprotnu stranu svijeta kako bi nas pronašla. Zamjetni smo samo kada putujemo. Prije
dvije godine unajmila sam privatnog istražitelja i dala mu zadatak da nas pronađe koristeći
se isključivo papirnatim tragom naših prijašnjih života. Nije nam uspio ući u trag. A ako on
ne može, tada ne može ni bilo tko drugi. Zasigurno ne Beth, pa čak ni muškarac poput
Jamieja koji raspolaže tolikim sredstvima. Prošlo je četrnaest godina otkad me pronašlo
jedno njegovo pismo.

Ta potpuna pomrčina bit će prva koju će Kit gledati bez mene otkad smo bili tinejdžeri.
Čak i one pomrčine koje je morao propustiti, propustio je sa mnom, zbog mene. Nije
pametno putovati u mojemu stanju, a toliko sam zahvalna jer sam u tom stanju da nisam
ogorčena što ću propustiti to iskustvo, iako se stravično bojim za Kita. Beth me poznaje.
Poznaje nas. Zna da će, ako naudi njemu, uništiti mene.

Promatram mjesec dok se polagano spušta svojim lukom. Praćenje njegova tijeka
predstavlja svjestan čin usredotočenosti, terapije življenja u sadašnjem trenutku koja bi
trebala spriječiti moje napadaje panike prije nego što nastanu. Prvi je očiti znak prisutan:
suptilno uspravljanje svih sićušnih dlačica na mojoj koži, osjećaj da netko prevlaci lagani šal
preko mojih podlaktica. Nazivaju ga somatiziranjem, tjelesnom manifestacijom psihološkog
oštećenja. Usredotočenost bi mi trebala pomoći razgraničiti somu i psihu. Igram igru

Knjige.club 7

Tatum & Laura

povezivanja točkica promatrajući zviježđa. Tu je Orion, jedno od rijetkih koje svi
znaju prepoznati te, malčice sjeverno, Sedam sestara po kojima obližnja četvrt nosi ime.

Njišem se naprijed-natrag na petama i tabanima usredotočujući se na niti saga pod
bosim prstima. Ne smijem dopustiti Kitu da uvidi moju tjeskobu. To bi po kratkom
postupku pokvarilo njegovo putovanje, nakon čega bi mi predložio dodatnu psihoterapiju, a
dobivam je najviše što mogu. Dosezi su vam ograničeni kada skrivate tajnu poput moje.
Psihoterapeuti vječito govore da su sesije povjerljive, kao da je njihov kauč iz Ikee sveta
ispovjedaonica. Ali moja je ispovijed prekršen zakon i nikome je ne mogu povjeriti. Za ono
što sam učinila ne postoji statut propisanih ograničenja u ovoj zemlji, kao ni u mojemu srcu.

Pošto mi se disanje ujednači, okrenem se od prozora. Kroz njega dopire tek toliko
svjetlosti da vidim Kitovu kartu. Ne onu izvornu, dakako, ona je uništena, nego njezinu
mukotrpnu presliku. Predstavlja ogromnu reljefnu kartu svijeta ispresijecanu
krivuljama crvenoga i zlatnoga konca, premjerenu do najmanjeg milimetra i zalijepljenu
prepoznatljivom preciznošću. Zlatni lukovi označavaju pomrčine kojima je svjedočio;
crvene su one koje možemo očekivati vidjeti za svojih života. Dio rituala predstavlja
dolazak kući s putovanja i zamjena crvenih niti zlatnima. (Kit kao Kit, izračunao je svoj
očekivani životni vijek na temelju obiteljske povijesti, načina života i trendova
dugovječnosti te predvidio slabost koja će mu ograničiti putovanje kada bude imao
devedeset godina, stoga bismo svoju posljednju pomrčinu trebali vidjeti 2066. godine.)

Prije mnogo godina Beth je prstima prešla prvom kartom, a ja sam joj tada ispričala
naše planove.

Pitam se gdje li se na planetu trenutačno nalazi. Ponekad se pitam je li još uvijek živa.
Nikada joj nisam poželjela smrt - usprkos svemu što nam je priuštila, i sama je bila žrtvom -
ali često sam znala poželjeti da je se može... pretpostavljam da prava riječ glasi izbrisati.
Nema načina da saznam. Pokušajte u tražilicu upisati “Elizabeth Taylor” i provjeriti koliko
daleko možete stići a da vam pritom glumica ili spisateljica ne upropaste pretraživanje.
Uporaba skraćenice “Beth” nije od pretjerane pomoći pri sužavanju broja rezultata.
Naizgled je nestala jednako učinkovito kao mi.

Godinama nisam tražila Jamieja. Odviše je neugodno nakon mojega udjela u svemu.
Njegov pothvat u odnosima s javnošću isplatio se pa se ovih dana prilikom pretrage
njegova imena zločin javlja samo u kontekstu koji mu odgovara. Prvih nekoliko
rezultata govori o njegovoj kampanji i podršci što je pruža pogrešno, ali i ispravno
optuženim muškarcima, pozivajući na anonimnost do trenutka osude. Nikada ne
odmaknem dalje od prvih nekoliko redaka prije negoli osjetim mučninu. Moram se
nastaviti informirati, stoga sam doskočila problemu postavivši Google obavijest
koja povezuje njegovo ime s jedinom važnom riječju. Nema smisla pri pretrazi uparivati
njegovo ime s Bethinim; njezina anonimnost zajamčena je za cio život. Tako glasi zakon bez
obzira na ishod u takvoj vrsti suđenja. Pretpostavljam da je imala sreće - na određeni način,
svi smo je imali - jer se slučaj zbio prije društvenih medija i samoprozvanih pravednika za
tipkovnicom koji krvoločno nastoje utvrditi nečiji identitet.

Svjetlo na odmorištu poruči mi da se Kit probudio. Duboko udahnem, sporo izdahnem i
smirim se. Pobijedila sam taj napadaj. Zasučem rukave pulovera na sebi. Pripada Kitu i više
mi nije prevelik, ali pristaje mi i čini se da se već godinama odijevam isključivo

Knjige.club 8

Tatum & Laura

radi udobnosti. Čak i prije negoli sam začela, steroidi su mi prvi put u životu podarili
kukove i grudi, a još uvijek nisam otkrila kako se odijevati s obzirom na obline.

Otapkam niz stube provlačeći se pokraj spljoštenih vreća za spavanje na odmorištu.
Nakon što se Kit vrati kući morat ćemo pretvoriti Juninu i Piperinu sobu u pozadini kuće u
dječju sobu. Zauzdava me praznovjerje, odbojnost prema poduzimanju bilo čega dok ne
preživi taj put.

Zateknem ga kako sjedi u krevetu i na mobitelu već provjerava vremensku prognozu
dok mu kosa boje svijetloga bakra strši na sve strane. Riječi ne idi nastoje se probiti iz mojih
usta. Spoznaja da bi ostao kada bih ga zamolila predstavlja glavni razlog zbog kojega
ga moram pustiti da ode.

Knjige.club 9

Tatum & Laura

Drugo poglavlje

KIT
18. ožujka 2015.

NEKOLIKO TRENUTAKA LEŽIM BUDAN osluškujući Laurine korake nad sobom i
uživajući u osjećaju kao na božićno jutro. Uzbuđenje se ne smiruje kada se apstraktni
brojevi na kalendaru konačno pretvore u dane. Godinama znam da će 20. ožujka 2015.
Mjesec zakloniti Sunce od pogleda i stvoriti crni disk na nebu. Potpune pomrčine Sunca
predstavljaju točke na krivulji moga života otkad sam prvi put stajao pod Mjesečevom
sjenom. Pomrčina u Čileu 1991. godine bila je glavna pomrčina prošloga stoljeća; sedam
minuta i dvadeset jedna sekunda potpunoga pomračenja. Imao sam dvanaest godina i
shvatio da ću posvetiti život ponavljanju tog iskustva. Ništa se ne može mjeriti s doživljajem
potpune pomrčine Sunca ispod vedra neba. Prije nego što sam upoznao Lauru predstavljala
mi je nešto najbliže poimanju vjere.

Plahta na njezinoj strani kreveta hladna je. Pri povratku trbuh joj uđe u prostoriju
djelić sekunde prije nje, a obrazi su joj upali od umora. Kosa joj je skupljena, a izrast vidljiv;
milimetar smeđe boje djeluje crno u odnosu na platinaste valove. Nosi moj stari pulover
zasukanih rukava. Nikad nije ljepše izgledala. Kad smo tek počeli raditi na djetetu, brinulo
me hoće li mi nedostajati ta ektomorfna žgoljavost koju sam oduvijek obožavao, ali
obuzima me nova vrsta ponosa kada vidim kako se Laurino tijelo mijenja jer u sebi nosi dio
mene.

“Vrati se u krevet”, kažem. “Ne bi trebala skakati uokolo.”
“Ah, razbudila sam se. Vratit ću se u krevet nakon što odeš.” Pod tušem još jednom
prođem današnji raspored i sitne detalje u svojemu velikom planu. Krenut ću podzemnom
željeznicom s postaje Turnpike Lane u 5:26, a potom u 6:30 s King’s Crossa za
Newcastle gdje ću se u 9:42 sastati s Richardom. Odande će nas minibus odvesti do obale
Newcastlea, pa ćemo se u ugodno okruglih 11 sati ukrcati na Princess Celeste, kruzer sa
šeststo ležaja koji će nas prevesti preko Sjevernog mora, pokraj Škotske i na pola puta do
Islanda gdje leže Ferojski otoci. Većina pomrčine predviđene za petak dogodit će se na vodi,
ali čak i mirno more nikada potpuno ne miruje, a najbolje se fotografije hvataju s tla. Morao
sam birati između Ferojskih otoka i otočja Svalbard, sjeverno od arktičkoga kruga. (Laura je
željela da idem na Ferojske otoke. Najveća će gužva biti u glavnom gradu Torshavnu na
Streymoyu, najvećem otoku, i uvjerena je da brojevi jamče sigurnost.) Za dva dana, u 8:29,
Mjesec će se početi prevlačiti preko Sunčeve površine i polako stvoriti dvoipolminutnu,
potpunu pomrčinu.
Ručnikom posušim bradu na kojoj je Laura ustrajala da je pustim za put, a potom
pažljivo navučem odjeću koju sam sinoć pripremio. Moja radna odora - nije uniforma, ali
jednako bi tako mogla biti - uredno visi u ormaru kopkajući moju savjest. Ma koliko

Knjige.club 10

Tatum & Laura

sam oduševljen pri pomisli na pet dana daleko od optičkoga laboratorija, ne mogu se
othrvati krivnji zbog uzimanja godišnjeg dopusta radi putovanja s obzirom na to da sam ga
mogao pridodati svojemu roditeljskom dopustu. Potom pomislim na svoja pluća već
prekrivena slojem kemikalija koje toliko dugo udišem te na ukočeni vrat što se cijele godine
isteže nad okularima kako se konačno podiže prema nebu, pa pomislim: Tko ga jebe.
Ostatak života mogu biti pažljiv otac. Što je pet dana u cijeloj toj priči?

Navučem termo vestu dugih rukava, a preko nje svoju sretnu majicu kratkih rukava i
suvenir sa svoje prve pomrčine. Na njoj piše Čile ‘91. - zemlje uvijek prisvajaju pomrčinu
iako sjena zahvaća tri kontinenta - i obojena je u skladu s čileanskom
zastavom. Jednostavan crni krug na sredini predstavlja zastrto Sunce okruženo blistavom
koronom. Kad mi ju je tata kupio od prodavača uz rub ceste, bila mi je doslovce poput
haljine. Mac je svoju odbijao nositi, ali ja ovu nisam svlačio čak ni radi pranja. Sada mi
pristaje, ali za koju godinu neće, osim ako ne budem slijedio Maca u teretanu. Ovratnik je
oprljen na mjestu gdje me Mac pogodio upaljenim džointom tijekom svađe na Arubi 1998.
godine.

Povrh tih slojeva dolazi veličanstveni završni detalj, umjetničko djelo od kvrgave crno-
bijele vune. Richard i ja prije nekoliko smo mjeseci na internetu kupili jednake ferojske
džempere. Stvaramo snažan ugljikov otisak noseći ih natrag kući u zemlju u kojoj su
ovce pasle travu i gdje se vuna motala i prela.

Ponovno provjerim mobitel u slučaju da su se vremenske prilike promijenile u
proteklih deset minuta, ali prognoza je i dalje tmurna. Gusti oblaci prekrivaju cio arhipelag.
“Lov na pomrčinu” zvuči pogrešno, ali s godinama sam naučio braniti taj izraz. Kako
možete loviti fenomen kad ste vi ti koji se kreću, a fenomen mirno stoji na mjestu? Kao
prvo, nema ničega mirnog u pomrčini; tama nadolazi brzinom većom od tisuću i šeststo
kilometara na sat. Dobro, istina je da ne dolazi do promjene koordinata. Sjena pada tamo
kamo pada, i to slijedeći obrazac uspostavljen dok smo mi još uvijek bili tek primordijalna
juha. Ali oblaci nisu ni približno toliko predvidljivi. Neočekivani kumulus može razočarati
skupinu od nekoliko tisuća ljudi koja je netom samouvjereno stajala na suncu. Uzbuđenje
leži u nadmudrivanju vremenskih prilika. Najdraža uspomena koju imam na oca jest ona iz
Brazila ‘94., kada smo se Mac i ja vozili nevezani na stražnjem sjedalu tatina Volksivagena i
jurili cestom prepunom rupa sve dok nismo pronašli komadić vedra neba. (Dok se
prisjećam toga, shvaćam da je vozio pijan; trudim se pretjerano ne razmišljati o tome.)

Ovih dana, naravno, postoje aplikacije. Procjepe među oblacima moguće je odrediti
znatno preciznije, a nije neobično da autobusi putnika ne znaju odredište s kojeg će
promatrati pomrčinu i do pet minuta prije prvog dodira. Odložim mobitel zaslona okrenuta
nadolje. Poludjet ću ako budem opsesivno razmišljao o vremenu. Na sreću, oduvijek sam
bio dobar u isključivanju ometajućih ili uzrujavajućih misli. U trenucima u kojima si
dopuštam razmišljati o prošlosti, što nije čest slučaj - dopire mi do svijesti kad se bliži
pomrčina, a Laura se iznova uznemiri - čini mi se kao da nakon onoga na rtu Lizard
Point živimo pod neispravnim neonskim svjetlom. Suptilno, ali neprestano treperenje uz
koje naučiš živjeti iako znaš da će jednog dana dovesti do nekakvog napadaja ili pucanja
aneurizme.

Miris svježe kuhane kave dopre sa stubišta. Laura je u kuhinji, pet stuba niže i u
stražnjem dijelu kuće. Naš skučeni zakržljali vrt iza kuće okupan je tamom. Natočila mi je

Knjige.club 11

Tatum & Laura

šalicu i zamata sendvič u foliju. Poljubim je iza desnog uha i udahnem njezin miris nalik
maslacu. “Napokon, uslužna kućanica kakvu sam oduvijek priželjkivao. Trebao bih te češće
ostavljati samu.” Osjećam kako joj se koža vrata zateže dok se smiješi.

“To je zbog hormona”, odvrati. “Ne privikavaj se.”
“Obećaj mi da ćeš se vratiti u krevet nakon što odem”, kažem.
“Obećavam”, odvrati, ali poznajem Lauru. Nadao sam se da će je trudnoća usporiti, ali
steroidi su je zapravo ubrzali, stoga će odvažno prolaziti kroz dan sve dok se ne sruši u
krevet negdje oko devet navečer. Spužvom obriše radnu plohu i baci prazne patrone za
kavu u koš. Okrenuta leđima načini maleni pokret, beznačajan svima osim meni, od kojeg
mi se zgrči utroba. Otre svoje gole podlaktice, i to dva puta, kao da uklanja nepostojeću
paučinu sa svoje kože. Prošlo je nekoliko mjeseci, ako ne i godina, otkad sam je vidio da to
čini, a to uvijek znači da razmišlja o Beth. Milijunti put poželim da posjeduje moju
samodisciplinu kad je riječ o prošlosti, točnije o utjecaju koji bi prošlost mogla imati na
našu budućnost. Čemu tratiti snagu iščekujući nešto što se možda nikada neće dogoditi?
Postane takva prilikom svake pomrčine, unatoč činjenici da je prošlo devet godina otkad
smo zadnji put znali gdje se Beth nalazi. Okrene se prema meni s prevelikim osmijehom na
licu, doslovce zalijepivši hrabri izraz na lice radi mene. Ne zna da sam je vidio kako otire
ruke. Možda čak i nije svjesna da je to učinila.
“Što imaš u planu za danas?” upitam ponajviše kako bih procijenio njezino
raspoloženje.
“Prvo ću nazvati klijenta”, kaže. “Potom bih se poslijepodne mogla suočiti s porezom.
Imaš li ti štogod u planu?”
Njezina me šala ohrabri. Kad je na rubu sloma, prvo izgubi smisao za humor.
Moja naprtnjača spremna je već tri dana. Pola pozamašne težine zauzima oprema za
fotografiranje; leće, punjači i moj tronožac, baterije i vodonepropusni spremnici, a potom
rezerve svega toga. Fotoaparat je u vlastitoj torbici, previše dragocjen da bih ga ostavio bez
nadzora u polici za prtljagu. Spremim mobitel u džep na prsima svoje narančaste vjetrovke.
“Vrlo otmjeno”, sarkastično kaže Laura. “Imaš li sve što trebaš?” Stavim sendvič u drugi
džep i provjerim je li mi mjesečna karta za podzemnu lako dostupna, a potom nabacim
naprtnjaču. Njezina težina zamalo me obori na leđa.
Bez upozorenja, Laura se prestane smiješiti i dvaput zaredom otre podlaktice. Ovog
nam se puta pogledi sretnu, stoga nema smisla poricati ni objašnjavati. Sve što mogu jest
uvjeriti je da će sve biti u redu.
“Provjerio sam popis putnika”, kažem. “Na njemu nema Beth Taylor. Nikoga tko se
preziva Taylor. Nikoga tko se zove Elizabeth. Ni jedne žene čije ime počinje na B ili E.”
“Znaš da to ništa ne znači.”
Istina, znam. Laura misli da je Beth promijenila ime. Ne slažem se; to je odraz Laurine
paranoje. S takvim imenom možete se skrivati naočigled svih. U konačnici, na tome počiva
naš novi imidž. Zašto skrivati iglu u plastu sijena ako možete sakriti stručak sijena?
“A čak i da je tako”, ustraje Laura, “to samo znači da ne putuje tvojim brodom. Što ako
je na tlu?”
Namjerno govorim polako. “Ako je ondje, tražit će festival. Nešto gdje postoji ozvučenje
i gomila udaraljki, tamo će nas očekivati naći. Putovat ću s hrpom umirovljenih

Knjige.club 12

Tatum & Laura

Amerikanaca. A čak i ako ne bude, Torshavn je velik grad i vrvjet će turistima. Jedanaest
tisuća ljudi.” Zagladim bradu. “Ovo je moja mudra krinka. Pazit ću. Hodat ću uokolo s
periskopom i provjeravati svaki kutak prije nego što odem bilo kamo.” Oponašam zurenje
kroz prste, ali ne nasmije se. “Mac je odmah iza ugla, Ling dvije ulice dalje, moja mama sat
dalje, a tvoj tata javit će ti se mobitelom kad god ga zatrebaš.”

“Ne mogu si pomoći, Kite.” Uviđam da se mrzi jer plače po tome koliko snažno grize
donju usnu. Privučem je uza se i drugom rukom oslobodim njezinu kosu iz neurednog
čvora na tjemenu pa je pročešljam prstima, onako kako voli. Suza klizne niz
vodonepropusnu površinu moje jakne. Duboko udahnem i kažem joj jedino što treba čuti.

“Ako želiš da ostanem, ostat ću.”
Izvuče se iz moga zagrljaja pa na jedan užasan trenutak pomislim da je to učinila kako
bi me pustila da sklonim svoju naprtnjaču. Umjesto toga, uzme moju torbicu za fotoaparat i
ovjesi mi uzicu oko vrata, svečano kao da mi dodjeljuje olimpijsku medalju. Time mi daje
blagoslov i shvaćam koliko taj čin iziskuje njezine snage.
“Pazi na sebe”, kaže.
“Ti pazi na sebe. Vas”, ispravim se i, ne razmišljajući o posljedicama, kleknem kako bih
poljubio njezin trbuh. Bol mi para bedra dok se upirem iznova ustati.
“Moglo je i gore”, kažem. “Mogao sam ići na otočje Svalbard. Nekoga je ondje prošli
tjedan rastrgao medvjed.”
“Ha”, odvrati, ali nimalo srčano. U njezinim očima, Beth Taylor strašnija je od svih
medvjeda ljudoždera. Znam o čemu razmišlja; prvi put kada se Beth osvetila, osobno nam je
rekla da je prestala samo zato što su je zatekli na djelu. Doslovce je priznala da bi bilo puno
gore da je napala osobu, a ne imovinu.
Vani još nije svanulo, a ulice su okupane mjestimičnim narančastim svjetlom. Naša
ulazna vrata i ulicu dijele dvije kamene stube. Okrenem se na pločniku kako bih pogledao
uvis prema Lauri s rukavima zasukanima preko lakata i trbuhom okruženim
dlanovima. Doživim ono što Mac naziva trenutnim prosvjetljenjem. Spremam se napustiti
svoju trudnu, lijekovima nakrcanu i nervoznu ženu kako bih proputovao more na putu u
drugu zemlju u kojoj me sasvim moguće čeka žena koja nas je gotovo uništila.
“Ne idem”, kažem i ne blefiram. Laura se namršti.
“Naravno da ideš”, kaže. “Put je stajao više od tisuću funti. Idi.” Potjera me niz ulicu.
“Zabavi se kao nikad u životu. Fotografiraj. Vrati se s prekrasnim pričama za našu djecu.”
Zadnji put pogledam svoja stopala; ovdašnji pločnici dovoljno su podmukli i bez
raspuštene vezice. “Šanse da me pronađe male su”, kažem, ali Laura je već zatvorila vrata
pa shvatim da razgovaram sam sa sobom.

Od naše kuće na Wilbraham Roadu do postaje Turnpike Lane potrebno je pet minuta
pješačenja, a manje ako presiječete kroz Harrigay Passage, koristan i pomalo dickensovski
prolaz koji presijeca mrežu naših ulica. Prođem park Ducketts Common obilazeći ljuljačke i
tobogane na kojima se igraju djeca naših prijatelja. Razbijeno staklo krčka pod mojim
stopalima.

Znoj već curi s mene i hladi mi se na bradi. Usprkos svoj soli na usnama, na jeziku
osjećam gorak okus laži. Nikako nisam mogao provjeriti popis putnika. Takve stvari

Knjige.club 13

Tatum & Laura

predstavljaju osnovne zaštićene podatke. Ne mogu vjerovati da je to promaknulo Lauri.
Kada njezina tjeskoba oživi, postane iznimno pronicljiva. Paranoja je upozorava i na
najsitnije promjene u mojemu govoru tijela te zamjećuje čak i najmanje odstupanje od
istine.

Tajim joj samo ono za što znam da će je uzrujati.
Postaja podzemne željeznice Turnpike Lane još je uvijek zatvorena kada stignem, a
njezinu art deco veličanstvenost narušavaju šugavi reklamni paneli i oguljeni plakati. Točno
u 5:20 rupičaste željezne vratnice razmakne prometni službenik u tamnoplavoj jakni od
flisa. Jedini je drugi putnik iznurena crnkinja u prsluku koja vjerojatno ide čistiti kakav
gradski ured.
Klizim niz pokretne stube izgubljen u mislima. Ne vjerujem da će Beth biti na mojemu
brodu, ali nije nemoguće da se zatekne negdje na Ferojskim otocima. Drago mi je što
putujem sam i što ne moram razmišljati o Laurinoj sigurnosti. Već dugo štitim svoju ženu
od posljedica onoga što se dogodilo na Lizard Pointu. I sve ću učiniti da tako i ostane.

Knjige.club 14

Tatum & Laura

Treće poglavlje

LAURA
10. kolovoza 1999.

AUTOBUS NATIONAL EXPRESSA STAJAO JE na cesti A303 izvan Stonehengea. Činilo se
kao da pola svijeta putuje u West Country radi pomrčine. Nebo je bilo jednako sivo kao i
uspravno kamenje, taj drevni sat na blagom zelenom brežuljku. Ako sam već morala
zapeti u prometu, učinilo mi se prikladnim mjestom; ljudi ne shvaćaju da se Stonehenge
nekoć rabio za predviđanje pomrčina i obilježavanje polovine ljeta. Ipak, nakon
jednosatnog zurenja u sveto mjesto, i samoj mi je bilo teško zadržati istu razinu divljenja.

Svaki put kada bi se na radiju u autobusu začula vremenska prognoza, tanašni
muškarac s duguljastom druidskom bradicom ustao bi sa svojega sjedala blizu ulaza,
zapljeskao i prenio nam najnovije informacije. Postojala je šansa za naoblaku. Moji
suputnici na festival u Cornwallu svejedno su većinom ushićeno povikivali i navijali u vidu
mlađe, bolje verzije poznatoga britanskog stoicizma koji je proveo naše bake i djedove kroz
Blitz, a naše roditelje kroz kamperske godišnje odmore. Činilo se da njima pomrčina
predstavlja samo izgovor za festival; bit će dodatni užitak ako je vide, ali ako i ne budu,
svejedno će slušati glazbu. Kit je silno mario za pomrčinu i znala sam da će njegovo
raspoloženje zbog toga opasti.

On je, zajedno s Macom i Ling, već drugi dan boravio na lokaciji festivala postavivši
maleni štand za čaj kojim se nadao malo zaraditi. Nisam bila jela od sastanka za doručkom s
muškarcem iz agencije za zapošljavanje, a preodjenula sam se u zahodu na autobusnom
kolodvoru Victoria Coach Station. Odjeću koju sam nosila na razgovor za posao nagurala
sam u naprtnjaču. Udarila sam svojim vojničkim čizmama pritišćući pod kao da gazim
papučicu gasa i zapitala se hoću li stići do Lizard Pointa prije negoli se smrači.

S vremenom se autobus provukao kroz uski prolaz izazvan ne radovima na cesti, nego
buljenjem vozača u ostatke lančanoga sudara. Uskoro su Wiltshire zamijenili kredom
izrađeni konji u Dorsetu. Do ručka smo stigli u Somerset. Kemijski zahod začepio se negdje
u Devonu. Po ulasku u Cornwall začulo se zdušno klicanje. Dimnjaci napuštenih rudnika
kositra naizgled su stali nicati iz brežuljaka čim smo prešli granicu, a svako toliko ponosno
se vijorila tipična, upečatljiva crna zastava s bijelim križem. Osjećala sam pritisak mora s
obiju strana dok se Engleska sužavala u poluotok te poznati, rastući osjećaj težine u sebi,
svjesna da me na najjužnijem dijelu regije čeka Kit.

Tada smo bili u vezi šest mjeseci. Razdoblje je manje nalikovalo medenom mjesecu, a
više bunilu koje je trebalo poremetiti naše završne fakultetske ispite, ali Kit je požeo
nagradu na temelju cjeloživotnog učenja i fotografskog pamćenja, a meni se pak posrećilo

Knjige.club 15

Tatum & Laura

zahvaljujući pitanju o jedinom tekstu koji sam proučila i spremnoj zalihi amfetamin sulfata.
Kit tvrdi da je bila riječ o ljubavi na prvi pogled, a ja mislim da nam je trebalo
dvanaestak sati. Slažemo se da se ne slažemo.

Ling i ja studirale smo treću godinu na londonskom King’s Collegeu kada je počela
izlaziti sa studentom medijskih studija po imenu Mac McCall (čak ga ni majka nije nazivala
pravim imenom, Jonathan). Voljela sam Maca, do određene mjere - bio je zgodan na svoj
riđi način, zabavan, uzbudljiv i velikodušan što se droge tiče, ali običavao je zauzimati svaki
prostor u kojem bi se našao, stoga sam ga pomalo prezirala jer se umiješao u moje
prijateljstvo s Ling. Nisam žurila upoznati njegova brata blizanca koji je studirao
teorijsku astrofiziku na Oxfordu. Nebo i zemlja, pomislila sam, i bila sam u pravu. Mac je
tipični ekstrovert - crpi energiju iz ljudi i gomila - dok je Kit školski primjer introverta.
Razgovori ga prazne, a ideje pune energijom.

Na određeni su nas način spojile pomrčine. Kao vrlo mlada žena, tragala sam za bilo
kakvim iskustvom koje bi se pokazalo autentičnim ili suprotnim od popularne kulture na
koju sam običavala gledati s prijezirom. Voljela sam samo mračne klubove i liberalne
bendove za koje nitko nikada nije čuo, i često sam izlazila s momcima koji su nalikovali
Isusu. Smatrala sam da će stajanje na polju i promatranje zvijezde kako nestaje biti krajnji
vrhunac krajnjeg ravea, specijalni efekt koji izmiče okvirima mašte i budžeta svakog
promotora noćnih klubova. Pošto je Ling rekla da su ona i Mac pronašli način
da promatraju nadolazeću potpunu pomrčinu u Cornwallu i pritom zarade, pridobili su me.

Mac je živio u Kenningtonu u nekadašnjem socijalnom stanu niskih stropova i zidova
prekrivenih šarenim, fluorescentnim fraktalnim posterima. Ušla sam preskačući šumu
istrganih paketića rizli. Žarulja u dnevnom boravku pregorjela je pa su prostoriju
osvjetljavale svijeće u staklenkama džema. Kit, koji bio došao s Oxforda za vikend, sjedio je
pogrbljen u sjenovitom kutu, lica zastrta crvenkastoplavim šiškama i crnog vunenoga
džempera navučena preko svojih zapešća. Djelovao je svjetlije u odnosu na Maca, u svakom
smislu.

“Dragi uzvanici”, počeo je Mac dlanova zabavljenih grumenom trave i upaljačem
(mogao je govoriti i pritom motati džoint onako kako većina nas može govoriti i istodobno
treptati). “Danas smo se okupili kako bismo pronašli način da odemo na festival, i to
bez plaćanja. Najbolja marža koju mogu pronaći jest ona na toplim napicima, čajevima i
kavi, a ako budemo radili u smjenama, mogli bismo pristojno zaraditi.” Mac je bio
začuđujuće poduzetničkoga duha za samoprozvanog anarhista. Nosio je Amnestyjeve
majice kratkih rukava i propovijedao mir i ljubav, ali samo onima koji su dijelili njegove
vrijednosti. Križao se u znak pozdrava, ali nije imao ništa protiv cjelonoćnog puštanja
techna, zbog čega njegovi susjedi nisu mogli spavati.

“Znači”, rekao je paleći džoint. Plamen upaljača načas mi je otkrio uglate crte Kitova
lica: obrve slične ravnalima i šiljasti nos povrh ozbiljnih usta. “Tog tjedna u West Countryju
održava se približno deset festivala. Svi su još uvijek u fazi planiranja, ali skupio sam sve
informacije koje sam mogao kako bi nam pomogle odlučiti koji najviše odgovara našem
etosu.”

Pokušala sam sresti Lingin pogled kako bismo razmijenile osmijeh na račun Macove
pompoznosti, ali ona je zurila u njega s posvemašnjim obožavanjem. Osjetila sam
uobičajeni žalac ljubomore zbog isključenosti.

Knjige.club 16

Tatum & Laura

“Veliki festival povodom pomrčine održava se u Turskoj, ali to nadaleko premašuje naš
budžet”, rekao je Mac. “Osim toga, koliko se često zbiva na domaćem terenu?”

“Manje od jednom u životu”, oglasio se Kit iz svojega kuta. Glas mu je potjecao iz
okolice Londona, obrazovan: Macov glas bez lažnoga koknijevskog otezanja. “Za potpunu
pomrčinu potrebno je zbilja precizno usklađivanje. Teško je odrediti prosjek, ali
posljednja se ovdje dogodila 1927., a sljedeća će se dogoditi tek 2090. godine. Između 1724.
i 1925. nismo imali nijednu jedinu potpunu pomrčinu.”

“U redu, Kišni Čovječe”, odvratio je Mac vraćajući se svojemu popisu. Otpisao je tri
festivala na kojima se puštala “pretjerano popularna” glazba te još jedan čiji je sponzor bio
“pretjerano korporativan”. Ling, zadužena za predviđanje broja posjetitelja, zaključila je da
skromno okupljanje nije vrijedno našeg truda. Preostao nam je festival u North Devonu i još
jedan na poluotoku Lizardu u Cornwallu. “Tu su negdje po veličini”, rekla je Ling.

“Buraz?” odvratio je Mac. Kit je ustao ne koristeći se rukama. Viši je od mene, pomislila
sam. Određivanje muškarčeve visine u odnosu na mojih metar i sedamdeset pet obično je
bio prvi znak da me netko privlači. Iz nakošene, polovične police za knjige od šperploče
izvadio je snop papira ispisanih na računalu.

“Problem s Cornwallom, zapravo s cijelim West Countryjem, jest taj da postoji pregršt
mikroklima. Vremenski uvjeti mogu se značajno razlikovati od kilometra do kilometra.
Stoga sam usporedio prosječna sunčana i kišna razdoblja sa svim festivalima i povezao
ih sa zonom potpune pomrčine. Prema mom izračunu, na toj su nam lokaciji najbolje šanse
da vidimo Sunce.” Razmotao je pohabanu kartu Ordnance Surveyja na kojoj se prikazivao
Cornwall i upro prstom u poluotok Lizard.

“Znači, idemo na festival na Lizard Pointu”, rekao je Mac, a Kitov se nesigurni osmijeh
razvedrio. “Mislim da trebamo proslaviti.”

Proslava se sastojala od boce Jacka Daniel’sa koju smo dijelili među sobom dok je Mac
izigravao DJ-a, a Kit listao svoje papire. Bila sam se priviknula na Macove i Lingine javne
izljeve nježnosti i pretpostavljala sam da isto vrijedi za Kita, ali kada su se počeli drpati na
sofi bio je očigledno posramljen, poprimivši grimiznu boju i zureći svuda samo ne u mene.
Nakon nekog vremena nestao je u kuhinji. Glasno sam pročistila grlo.

“Oprosti”, rekao je Mac zaglađujući svoju majicu kratkih rukava. “Otići ćemo u drugu
sobu.”

“Kako ću ja kući?” Od našeg malenog stana u Stockwellu dijelila me duga šetnja po
mraku, a zadnji je autobus odavno otišao. Nisam bila toliko pijana da bih se odvažila na
pješačenje, a u to mi vrijeme nije ni padalo na pamet uzeti taksi.

“Kit će te otpratiti”, rekla je Ling klimavo se podižući na noge. Grudnjak joj je već bio
otkopčan. Namignula mi je preko ramena. “Ali nemoj ga poševiti, inače će u Cormvallu biti
vrlo neugodno.”

Čak i da već nisam razmišljala o tome, odlučila sam poševiti Kita njoj u inat.
“Ah”, rekao je vrativši se i zatekavši me samu, a potom se povukao u svoj kut i sjeo
prekriživši noge pa stao lupkati prstima u savršenom ritmu s glazbom.
“Zbilja je pametno to što si učinio s grafovima”, naposljetku sam rekla kako bih
narušila tišinu.
“Cista matematika”, slegnuo je ramenima, ali prsti su mu se umirili.

Knjige.club 17

Tatum & Laura

“Stvarno sam se namučila s matematikom”, rekla sam. “U srednjoj sam imala učiteljicu
iz geometrije koja bi crtala oblike na ploči pa zastala, uhvatila se za srce i rekla: ‘Naravno da
je najljepši oblik od svih krug’, a ja sam se osjećala kao stranac u odnosu na tu tajnu. Na
priču o njoj.”

Kit je nakrivio glavu, kao da me iskosa može bolje pročitati. “To je bolje nego što govori
većina ljudi”, odvratio je. “Postoji svojevrstan ponos na loše znanje matematike, obrnuti
snobizam u vezi s time i silni nedostatak poštovanja. Ne znam je li to obrambeni
mehanizam ili što već, ali izluđuje me. Ne shvaćaju koliko je matematika divna. Ono,
poslušaj ovu melodiju.” Pokušala sam se u potpunosti posvetiti glazbi, ali bilo je teško s
obzirom na škripu kreveta iz susjedne sobe u zatišjima.

“Zajedno su, koliko ono, šest mjeseci?” rekao je Kit, a pogled mu je odlutao prema zidu
onkraj kojeg su dopirali zvukovi. “Bolje mu je da ne sjebe kao obično.”

Glava mi se odjednom razbistrila. “Čekaj malo, molim?” Ling i ja običavale smo se
zauzimati jedna za drugu. “Vara li je?”

“Bože, nikako!” odvratio je Kit nespretno se ispravljajući. I dok je Mac bio rođeni
šarmer, siroti je Kit jedva poimao načela taktičnosti. “Samo... Nema baš najbolju prošlost.
Znaš. S djevojkama. Ženama. Ali siguran sam da je ovo u redu. S Ling.” Prislonio je bocu na
svoje usne i nagnuo je, vidno se uznemirivši kada je shvatio da je prazna.

“Vidim tko je pokrao sav moral u utrobi”, rekla sam kako bih ga opustila.
“Teško. Mac ide na sve one marševe i to.”
“Zato što želi da ga svijet vidi. Ne misliš li da je važnije kako postupaš prema osobi
pokraj sebe?” upitala sam.
U osmijehu kojim mi je Kit odgovorio uvidjela sam tiho dostojanstvo, toliko različito u
odnosu na momke prije njega i njihovu politiku otisnutu na majicama te jednako
zamjenjivu.
“Pa, ja...” Tiho režanje iz susjedne sobe, koje je moglo pripadati i njemu i njoj, prekinulo
je što god da se spremao reći.
“Uglavnom”, rekla sam očajnički nastojeći nadglasati zvuk, “namjeravao si mi reći
kakve veze ima ta melodija s matematikom.”
Kit je shvatio poruku i pojačao glazbu. Rif sitara plesao je oko neumoljivog udaranja
basa. Čelo mu se nabralo od usredotočenosti. “Leibniz je rekao: Glazba je um dok broji bez
svijesti o tome da broji. Pomrčina je matematika; ne postoji ljepša matematika.” Ostavši
bez riječi suočena s nečim toliko intenzivnim, uputila sam mu, nadala sam se, ohrabrujući
izraz. “Znači, Mjesec ima jednu četiristotinku promjera Sunca, ali je četiristo puta bliže
Zemlji, stoga izgledaju kao da su jednake veličine.”
Imala sam osjećaj da će mi trebati nekakav animirani prikaz kako bih shvatila, ali činilo
se važnim ne ispasti glupa pred njime. “Koliko si pomrčina vidio?” upitala sam kako bih
spustila razgovor ako već ne na Zemlju, onda barem bliže svojoj orbiti, a on se
raspojasao. Ispričao mi je o vožnji po Amerikama sa svojim ocem, o putovanju u Indiju
odakle je promatrao nestanak Sunca s ocem, bratom i “hrpom stvarno zbunjenih koza” koje
su se polako vukle uza zid razrušenog hrama. Ispričao mi je o Arubi na kojoj su stajali na
toliko vrućem pijesku da se plastika topila, i kako je vidio Veneru i Jupiter, “čiste i okrugle
poput glavica pribadača u plutenoj ploči”. I kako bi se planeti i zvijezde uvijek pojavili, kao

Knjige.club 18

Tatum & Laura

da to ne žele propustiti. “Kad je vidiš, kad stojiš pod njom, više nije znanost. Sve to pada u
vodu.” Obrazi su mu porumenjeli nakon što se iznova prebacio na tehnikalije objašnjavajući
mi faze pomrčine, opisujući plameni prsten zvan korona koji nastaje oko Sunca i kako je
pomrčina 1919. godine pružila dokaz o Einsteinovoj teoriji relativnosti pokazavši da
Sunčeva masa odbija svjetlost udaljenih zvijezda. Djelomično sam sa zanimanjem slušala
što govori, ali također sam ga djelomično promatrala dok je govorio; način na koji mu se
lice posve mijenjalo kada bi se uživio, način na koji bi mu oči vrludale amo-tamo dok bi se
sramio ili prisjećao. Pokušala sam zamisliti Maca kako govori toliko dugo o nečemu drugom
osim sebi i ta mi je pomisao izmamila osmijeh na lice. “Ah, dosađujem ti”, rekao je.

“Ne, zbilja.”
“Mac kaže da previše pričam. A ti? Studiraš isto što i Ling, zar ne? Cime ćeš se baviti
nakon diplome?”
Ispričala sam mu svoj veličanstveni plan o tome da nekoliko godina radim u Cityju dok
ne steknem životopis uz pomoć kojeg ću moći prijeći u humanitarni sektor. Vidjela sam
previše tatinih vedrih i poštenih prijatelja kako tresu limenke za sakupljanje novčića,
cio dan loveći šačicu kovanica.
“Postoji samo jedan način da promijeniš ljudske živote, a to je novac. A ako želiš novac,
moraš ići tamo gdje ga ima na bacanje.”
“Poput Robina Hooda, samo s proračunskim tablicama i menadžerima za visokorizične
fondove?”
“To je vrlo dobro objašnjenje.”
Dok su svijeće dogorijevale razmijenili smo šture biografije, onako kako to činite kad
ste mladi i kada su sve što možete ponuditi, izuzev zbirke pjesama i svoje diplome, ljudi s
kojima ste odrasli. Te noći s Kitom imala sam osjećaj da je ta informacija važna; evo u što se
petljaš, govorili smo. I dalje to želiš?
Doznala sam da su Kitovi roditelji, Adele i Lachlan, živjeli u Bedfordshireu u trećoj kući
u jednako toliko godina, prvo prešavši u nešto manje pošto je Lachlan ostao bez posla, a
potom ponovno nakon što je zapio ostatak njihove imovine. Adele je predavala u tekstilnoj
školi iščekujući suprugovu smrt. Lachlan McCall, rekao je Kit, predstavljao je ono što
nazivaju funkcionalnim, a potom nezaposlenim alkoholičarem sve dok se jednog dana, dvije
godine prije toga, njegova jetra nije konačno predala. Nisu ga željeli uvrstiti na popis za
presađivanje dok ne prestane piti. A on se i dalje družio s bocom.
“Mac nikada nije ništa rekao”, rekla sam.
“Pa, i ne bi, zar ne? Vidjela si kakav je. Hoću reći, povremeno volim popiti, ali on je na
sasvim drugoj razini. Mislim da ga čak ni tatina smrt neće spriječiti.”
Usna mu je zadrhtala. Kada sam doprinijela smrću svoje mame, Kit je jednostavno
odvratio: “Ah, Laura, tako mi je žao. Tuga ne poznaje godine.”
Tlo između nas odjednom je sadržavalo dva groba, jedan pun i obrastao, drugi prazan i
u iščekivanju. Postala sam svjesna glazbe u pozadini i dugo nijedno od nas nije progovorilo.
Kada je CD došao do kraja, Kit je nekoliko puta progutao slinu kao da se priprema za
važan govor, a potom promrmljao u svoj džemper: “Sviđa mi se tvoja kosa.”
(Sviđa mi se tvoja kosa ili određena varijacija na tu temu bila je prva stvar koju bi mi
ljudi u to vrijeme govorili. Kada sam stigla na sveučilište sezala mi je do struka kao sivo-

Knjige.club 19

Tatum & Laura

smeđa metla; očajnički se želeći preobraziti, izblajhala sam je u domskoj spavaonici prve
noći kad sam otišla od kuće, pretvarajući je u pređu svijetle bijele svile. Otad je tako nosim,
bojeći korijen svaka tri tjedna. Zbog toga zvučim nevjerojatno zahtjevno za održavanje, ali
ne nosim mnogo šminke i ne pratim modu. Kada posjedujete samo jednu taštinu, mislim da
si imate pravo udovoljavati.)

Kit je posegnuo kako bi primio jedan moj pramen; djelovao je blistavo na svjetlu
svijeća. “Nikada te ne bih izgubio u gomili, čak ni u mraku”, rekao je. Kada je položio dlan na
moj obraz, osjetila sam otkucaje njegova srca u njemu.

Doživjeli smo nespretan, razočaravajući seks pod prigušenim svjetlom i slabom
toplinom električne grijalice. Nervoza ga je uništila; nervoza i neizgovorena, obostrana
spoznaja o tome koliko je već tada bio važan. No siječanjske su noći duge, a do jutra je
strah ustupio mjesto nečem drugom. Osjećala sam se kao da me Kit pročistio, nanovo
ispisao, onesposobio za razmišljanje o tome da sam bila i s kime drugim. Nikada nismo
razgovarali o tome. Povezala sam točkice između njegovih anegdota i shvatila da je, prije
mene, njegov život predstavljao niz loših početaka. A ako je on učinio istu stvar sa mnom -
ekstrapolirao podatke, kao što bi govorio, na temelju mojih pažljivo ispričanih priča - pa,
zacijelo je saznao da se ništa nije moglo mjeriti s onime što smo imali. Zahvaljujući
njegovim pričama, ubrzo sam shvatila da nitko izvan njegove obitelji nikada nije
zamjećivao Kita osim kada bi položio ispit te sam osjećala sažaljenje prema svima koji su ga
previdjeli ili nisu pokušali proniknuti onkraj njegove nespretne vanjštine. Propuštali su cio
jedan svijet. To što me pustio k sebi bila je čast i izvor ponosa; ozbiljno sam poimala
odgovornost za njegovo srce i svake sam se noći zaklinjala da ću opravdati njegovu
predodžbu savršenstva.

Samo vrlo mlada žena može razmišljati na takav način.
Volim te za kojim sam žudjela došao je u obliku drukčijih riječi, izgovorenih usred noći
u Kitovu krevetu u Oxfordu.
“Laura.” Vlastito mi se ime naglo probilo u san. “Laura”
“Što se dogodilo? Što nije u redu?” Nastojala sam pretražiti njegovo lice na tračku
slabašnog svjetla s odmorišta, ali vidjela sam samo nedokučivi obris. Isprepleo je prste s
mojima kao da me želi spriječiti u bijegu.
“Oprosti, nisam mogao spavati. Moram znati.” Zvučao je kao da se bori sa suzama dok
je hladnim dlanovima primao moje vrele. “Ovo. Mi. Je li ti jednako kao meni? Zato što, ako
nije." Drhtao je. U svojoj sam glavi dovršila rečenicu umjesto njega. Zato što, ako nije,
mislim da to ne mogu podnijeti. Zato što, ako nije, okončaj to sada. Poželjela sam se
nasmijati jednostavnoj ljepoti tog trenutka, ali uvidjela sam koliko mu je hrabrosti trebalo
da me upita.
“Jednako mi je kao tebi”, rekla sam. “Obećavam. Jednako je.”
Taj razgovor bio je naša prosidba. Od idućeg dana nesvjesno smo razgovarali u smislu
“nakon što se vjenčamo”, o budućoj djeci, o kući u kojoj ćemo živjeli kada ostarimo, a kada
bi Kit govorio o pomrčinama na koje će putovati za deset, dvadeset, trideset
godina podrazumijevalo se da ću biti ondje i držati ga za ruku u sjeni.

Knjige.club 20

Tatum & Laura

Četvrto poglavlje

LAURA
18. ožujka 2015.

ZORA BOJE BRESKVE NJEŽNO SVIĆE nad Palačom Alexandra tvoreći otmjenu pozadinu
moje prijave poreza. Ne upalivši internet, ispunjavam proračunsku tablicu u radnoj sobi,
zahvalna za jednoličnu logiku zadatka koja mi odvraća pozornost. Paranoja prošle noći nije
iščeznula s tamom. Zapravo, sve mi je gore što se Kitovo ukrcavanje bliži. Riječ je o jednome
od onih dana kada poželim imati uredski posao tako da mogu otjerati tjeskobu čavrljanjem
o sinoćnjem programu na televiziji ili tome čiji je red da donese vrećice čaja. Umjesto
toga, sama sam s crvenim telefonom koji naizgled prijeteće sjaji.

Prije dva tjedna opustila sam se na konferenciji i završila na javnoj fotografiji. Sklonište
za žene za koje ponekad radim poziralo je sa svojim sponzorima držeći jedan od onih
divovskih čekova. Budući da sam sklopila taj ugovor, stajala sam u pozadini. Sklonište je
objavilo fotografiju na svojoj internetskoj stranici, stoga ih moram zamoliti da je obrišu, da
me izrežu ili barem uklone Photoshopom. Srećom pa nisu napisali moje ime. Kit i ja u
začetku smo društvenih medija odlučili da nećemo ostaviti nikakav digitalni trag. U vrijeme
kada klikom miša možete pronaći bilo koga moramo se truditi više nego ikada prije kako
bismo zameli sve svoje tragove. Učinim ono što uvijek činim kada se suočim s telefonskim
pozivom koji ne želim obaviti, pa napišem popis stvari koje želim reći, uredno ih
pretvarajući u natuknice. Kada obučavam nove djelatnike za dobrotvorno prikupljanje
financijskih sredstava, kažem im da je najvažnija stvar - čak važnija od povjerenja u svoju
svrhu - imati scenarij. Nikada ne obavljajte poziv bez njega. Ako ponudu ne možete sažeti u
četiri natuknice, nikada nećete postići svoj cilj. Obično nikada ne zakažem, ali sada
zastanem nakon prve stavke.

• Moja fotografija ne smije biti objavljena na internetu.
Prošle sam godine na postaji Radio 4 čula da je moguće kupiti softver za prepoznavanje
lica, što znači da je potrebno da netko tek učita vašu fotografiju - uključujući skenove - i
aplikacija će vršljati internetskim fotografijama sve dok ne pronađe odgovarajuću. Zvučalo
mi je poput nečega iz jednoga među Kitovim omiljenim znanstvenofantastičnim romanima,
ali ista je stvar vrijedila za svu tehnologiju koju danas uzimamo zdravo za gotovo.
Znamo da Beth ima barem jednu našu fotografiju, a - isprva nesvjesni njezine podmuklosti -
po stanu smo imali raspršene brojne druge. Mogla je dati preslikati bilo koju od njih i vratiti
je prije negoli smo zamijetili. Zacijelo sam jedina žena koja želi bore oko očiju i obješene
obraze, ali Kit kaže da sam lijepo ostarjela. Ne znam je li u pitanju laskanje ili tek činjenica

Knjige.club 21

Tatum & Laura

da smo ovih petnaest godina jedva proveli jednu noć odvojeno, stoga ne vidi
promjene: udubljenje ispod očiju te duboke, ozbiljne proreze u koži između mojih obrva. Ili
možda vidi pa je samo ljubazan.

Tek je pola devet i još im nije započelo radno vrijeme, stoga shvatim da postoji
kukavički način da to obavim. Nazovem sklonište svjesna da će me smjesta preusmjeriti u
pretinac govorne pošte pa ostavim poruku u kojoj ih molim da uklone moju fotografiju
iz osobnih razloga te se nadam da će biti odveć posramljeni kako bi dublje kopali. Imam
sreće što dobro zarađujem radeći nešto što volim i u što vjerujem, ali karijera mi je svakako
patila zbog odbijanja da iziđem u javnost zajedno sa svrhama u koje prikupljam novac.
Još uvijek me pokušavaju regrutirati jednom ili dvaput godišnje, ali moj odgovor uvijek
jednako glasi. Ne smijem imati javni profil.

Odmah sam shvatila da u Bethinu afektu postoji ludilo. Ali tek sam u Zambiji shvatila
da je na vlastiti način jednako neumoljiva kao Jamie. Cesto se pitam živi li, poput mene, s
prošlošću koja neprestano krčka u pozadini, prelijevajući se samo pred nadolazećom
pomrčinom. Ne biste mogli živjeti punih petnaest godina na takvoj razini. Zacijelo joj je
dolazila u valovima, kao i meni. Ili kao što zacijelo dolazi Jamieju, čijom kampanjom ne
upravlja poravnavanje planeta, nego pravna mehanika.

Nakon višesatnog sjedenja sva sam ukočena, pa mi pošto ustanem križa odgovore
grčenjem. Četvrti put toga jutra odem na zahod, a potom presložim časopise u kupaonici u
dva snopa: New Scientist, New Humanist i The Sky at Night za Kita; New Statesman, The
Fundraiser i Pregnancy and Birth za mene. Ravnoteže radi, uspinjem se stubama postrance
poput raka poravnavajući pritom slike na zidu. U pitanju je niz snimaka pomrčine, blistavih
crnih krugova okruženih bijelim plamenim jezičcima koji prije nalikuju apstraktnoj
umjetnosti nego bilo čemu iz prirode. Poredani su kronološkim redom i hotimice
nenaslovljeni, iako bi, kada bi ih ispremiješala, Kit znao točno reći kada je i gdje koji
načinjen.

Na dugačkom ukrasnom stoliću pokraj ulaznih vrata stoji naša vjenčana fotografija u
malenom srebrnom okviru. Prizor je istodobno gorak i sladak; dvoje prestrašenih klinaca u
tuđoj odjeći na stubištu gradske vijećnice u Lambethu. Kitu su bili skinuli povoje tek
prethodnog dana.

Začuju se tupi udarci kada građevinci u susjednoj zgradi započnu svoj radni dan. Do
prije nekoliko godina u susjednoj kući s lijeve strane gurale su se dvije obitelji, a prošle su
je godine kupili Ronni i Sean koji sada pozadinske stanove pretvaraju u kuću dovoljno
veliku za svoje troje djece. Kao i svi koji se ovih dana sele, bijesni su što si nisu mogli
priuštiti ništa na Crouch Endu. Naše susjedstvo poznato je kao Harringay Ladder zato što
ulice na karti izgledaju poput osamnaest prečki između ulica Wight man Road i Green
Lanes. Naš Wilbraham Road šesta je prečka u nizu. Kada smo rekli Ronni i Seanu da živimo
ovdje od 2001. godine, Sean je zazviždao pa rekao: “Sigurno plivate u kapitalu.” Možda
jednom, da je sve išlo po planu, ali Kitova mogućnost zarade nije onakva kakvu smo
očekivali, a održavanje edvardijanske kuće nije jeftino. Da nismo dali zamijeniti krov, vidjeli
bismo zvijezde sa svojeg kreveta željeli mi to ili ne. I sve to ako ne računate umjetnu
oplodnju. Nakon trećeg neuspješnog pokušaja bilo je jasno da je jedini način da
napredujemo još jedna pozamašna hipoteka.

Knjige.club 22

Tatum & Laura

Kit mrzi Ronni zbog nečega što mi je rekla nekoliko tjedana nakon toga. Imala je
ogroman trudnički trbuh i gurala dvogodišnjaka u kolicima, a dok sam joj pomagala da se
uspne stubištem pred svojim ulaznim vratima, rekla je: “Sigurno se gubite unutra bez djece.
Trebali bismo se mijenjati! Naš je stan savršen za dvoje.”

Ostala sam pribrana dok nije ušla, a potom otrčala kući i toliko se snažno zabila u Kita
da sam do kraja dana na čelu nosila otisak njegovih zubi. Bacila sam se na sofu i stala
cviljeti dok ju je Kit nazivao bezobraznom, nepromišljenom, bezobzirnom kujom i
prijetio kako će otići k njima i nešto reći. (Mnogo je žešći u moje ime nego što je ikada bio u
vlastito.) Morala sam ga moliti da to ne učini.

U hodniku stoji torba koju sam spremila za nuždu s dokumentacijom o trudnoći
naguranom u bočni džepić. Svi, od moje savjetnice pa do svekrve, kažu da mi neće trebati,
ali nemati spremnu torbu znači izazivati sudbinu. Nisam nervozna zbog poroda. Imam
zakazan carski rez za trideset sedmi tjedan. Ono što me zapravo brine jesu tri nova odnosa
koja ću ostvariti preko noći; majka dvoje djece te suroditelj. Pretpostavljam da ne znam
kako će to funkcionirati, dijeliti Kita. Oduvijek smo postojali samo ja i druga osoba - ja i
mama, potom ja i tata, niz bliskih prijateljica tijekom školovanja, potom ja i Ling te sada ja i
Kit. Pretpostavljam da je Beth određeno vrijeme doslovce živjela s nama. I to mojom
greškom, kao što se prisjetim svakoga puta kada vidim ili osjetim Kitov ožiljak, dolinu
svjetlucave kože obrubljenu planinama oštećenog tkiva.

Netko pozvoni, pa se podignem na noge. Poštar mi često donosi pošiljke koje treba
pričuvati. Činjenica da radim od kuće znači da predstavljam portirnicu pola Wilbraham
Roada. Ne smeta mi, odnosno ne smeta mi sada kad sam trudna. I nikada mi nisu smetale
krupne stvari; nije mi smetalo čak ni vrtno pokućstvo za kuću na broju trideset dva koje je
jednom prilikom cio tjedan čekalo u mojemu hodniku. Obično su me rastuživale dječje
stvari; pošiljke za Ronni iz Motbercarea, JoJo Maman Bebea ili Petit Bateaua.
Pošiljke minijaturne odjeće rugale bi mi se, a glas u mojoj glavi vrištao bi: nosi ih odavde
nosi ih odavde nosi ih odavde nosi ih odavde.

Naš hodnik jedna je mojih omiljenih stvari u ovoj kući. Podne su pločice Mintonove,
prepune heraldičkih ljiljana i raskošnih zavijutaka - prodaju se za tisuće funti na eBayu - a
ulazna su vrata pravi primjerak pokreta Arts and Crajts s olovnim svjetlima na
četirima staklenim oknima. Kroz obojeno staklo prepoznajem da nije riječ o poštaru, nego o
Macu; njegov je profil ovih dana prilično osebujan. Među prvima se poveo za danas
sveprisutnom bradom i trenutačno prilično nalikuje D. H. Lavvrenceu s obzirom na
ogromni narančasti žbun zbog kojeg Kitova tobožnja brada nalikuje
jednodnevnim čekinjama.

“Čemu dugujem ovo zadovoljstvo?” upitam sklanjajući zasun i širom otvarajući vrata.
Mac na sebi ima čizme sa zakovicama i hlače od tvida koje pridržavaju tregeri povrh majice
kratkih rukava. Ne bi me čudilo za njegovim leđima zateći bicikl s visokim prednjim
točkom. Nosi veliku smeđu papirnatu vrećicu poput one u kakvu Amerikanci stavljaju
namirnice na televiziji, samo što ova na sebi ima otisnut logo dućana Bean/Bone. Kosa crta
bila je moja zamisao.

“Beskofeinska kava s mlijekom radi kalcija, malo kruha od kiselog tijesta, dva muffina
od pšeničnih mekinja za poslije. I malo cijeđenog soka.” Izvadi četiri prozirne plastične čaše

Knjige.club 23

Tatum & Laura

s rupicama za slamke na vrhu: ljubičastu, žutu, narančastu i zelenu koja izgleda kao da bi iz
nje trebao isparavati močvarni plin.

“Koji je to kurac? Ektoplazma?”
“Sjemenke konoplje i pšenična trava.” Posloži ih na kuhinjski ormarić. “I glavno jelo.”
Riječ je o temeljcu na kojem počiva ime i ugled njegova carstva - razvikana namirnica, a
zapravo prokuhane kosti i leševi. Ovdašnji ga se ljudi ne mogu zasititi. “Ne mogu se brinuti
o tebi jednako dobro kao Kit, ali barem te mogu nahraniti”, kaže Mac.
“Nisi trebao”, odvratim, ali slina mi protiv volje udari na usta, pa shvatim da još uvijek
nisam jela. “Ulaziš?”
“Trebao bih se vratiti”, kaže. “Ali svakodnevno ću ovako svraćati s ranim ručkom dok
nema Kita kako bih provjerio jesi li dobro. I zatrebaš li bilo što, samo mi javi. Kako se
osjećaš?”
“Jutros sam mislila da ću doživjeti napadaj panike nakon što je tek otišao, ali svladala
sam ga”, kažem.
Mac doslovce ustukne. “Da nazovem. Ling?” Jasno je što želi reći. Ako je u pitanju bilo
što zdravstvene prirode ili se tiče beba, napustit će sav posao i doći. Emocionalni problemi
ženski su teren. Mac se nije dokraja smekšao.
“Ne, ne”, odvratim. Ling je socijalna radnica; otprilike u ovo vrijeme kuca na metalna
ulazna vrata nekog šugavog stana, možda u pratnji usmenog prevoditelja ili policije. Morala
bih biti uistinu očajna da je ometam tijekom radnog vremena.
“Onda dobro, odoh.” Sagne se i nespretno me poljubi u obraz. “Djevojčice su večeras
kod mene, pa se vidimo sutra.”
Ling i Mac nisu zajedno otkad smo bili klinci - raspali su se, u svakom smislu tog izraza,
otprilike u isto vrijeme kada nam se sve to događalo - ali bolje funkcioniraju odvojeno nego
zajedno, i to do te mjere da joj je, kada je Ling iznova postala ćudljiva, Mac udovoljio drugim
djetetom. Njihove djevojčice, Jano i Piper, žive između dvaju domova i to oba u Ladderu,
četiri ulice dalje. Zapravo, triju domova ako računate našu kuću u kojoj imaju vlastitu sobu,
barem zasad.
Izlijem temeljac u sudoper i vratim se pospremanju. Svjetiljka na našem stoliću u
hodniku predstavlja osvijetljeni globus, staru dječju igračku u koju sam se zaljubila u
trgovini rabljenom robom, stoga opišem rutu Kitova broda vukući jagodice prstiju po
nemirnom Sjevernom moru. Palcem mogu pokriti cijelu putanju potpune pomrčine, tamo
gdje je sjena najobuhvatnija. Lerojski otoci toliko su sićušni da ih prekriva čak i moj mali
prst. Djeluju premaleno da bi se čovjek mogao sakriti na njima. Ruke mi se stanu
kostriješiti. Beth je poput zamke; čim pomislim na nju, gubim tlo pod nogama. Spustim
rukave niz svoju kožu i zavrtim globus dok se oceani i kopno ne spoje u plavo-zelenu
mješavinu, a sijena sve ne prekrije.

Knjige.club 24

Tatum & Laura

Peto poglavlje

LAURA
10. kolovoza 1999.

AUTOBUS JE STIGAO na svoje konačno odredište negdje južno od Helstona. Mjesni
policajci u fluorescentnim jaknama pregledali su nas od glave do pete. Ling je stajala uz rub
ceste i naslanjala se na kamp-prikolicu zabačene glave, nastojeći upiti sunce koje je
slabašno prodiralo kroz oblake nalik na gazu. Na ručno obojenom kartonskom natpisu
pokraj nje stajalo je: Teški šator? Vožnja do Lizard Pointa 2 funte.

Na zvuk mojeg glasa otvorila je oči i nasmiješila se.
“Nisam očekivala prijevoznu uslugu”, rekla sam.
“Autobusi mogu doći samo do određene točke, a lokacija se nalazi nekoliko kilometara
dalje. Uostalom, to je način da ugrabiš malo novca.”
Ispružila je ruku radi kovanica dok se red skupljao te otvorila vrata kombija, na što je
šarolika skupina nahrupila unutra. Pred kraj stoljeća mladenačka su se plemena počela
miješati pa su zajedno s neurednim ljubiteljima punk glazbe i gotičarima bile klupske
djevojke s vilinskim krilima i dotjeranim mladićima iz Essexa u dizajnerskim trapericama.
Prljava crvena vreća za spavanje stajala je smotana i pričvršćena u kutu, a miris trave bio je
neizbježan. Oni koji nisu uspjeli pronaći mjesto sjedili su prekriženih nogu na masnom
podu, vidno oduševljeni što se nakon devetosatne vožnje u National Expressu mogu opustiti
i pušiti ne samo bez kazne nego uz poticaj.
Sjedila sam sprijeda s Ling, stopala podignutih na upravljačku ploču.
“Je li Kit bijesan zbog vremena?” upitala sam. Zakolutala je očima. “Nikad nisam vidjela
nikoga da se toliko duri. Mac i ja neprestano ponavljamo da će se pomrčina svejedno
dogoditi, da će se festival i dalje održati i da odluči hoće li uživati ili ne.”
“Želi da bude savršeno”, rekla sam.
“Mislim da ništa neće biti savršeno. Odaziv nije sjajan zbog vremenskih prilika”, rekla
je. “Predviđali su dvadeset tisuća. Rory - farmer kome pripada zemljište - rekao je kako je
potrebno petnaest tisuća samo za isplatu troškova, a ondje ih nema više od pet. Čak i uz
kasne dolaske, prilično je šugavo.”
Uzdahnula sam. “Ima li koja dobra vijest?”
Ling je zamišljeno nabrala nos. “Pa, hladno vrijeme znači da će ljudi željeti tople
napitke. Iako ćemo svejedno biti na gubitku. Možda se čak spakiramo i dan ranije samo
kako bismo uživali u glazbi - o, jebem ti život, prošla sam ga.”
Nagazila je kočnicu. Oduprla sam se nogama, ali ostali otraga snažno su se trznuli.
“Oprostite!” uzviknula je Ling preko ramena. Oprezno se okrenula na gusto obraslome uglu,

Knjige.club 25

Tatum & Laura

a potom se vratila i skrenula na blatni put. “Ovo je još jedan razlog zbog kojeg
nema nikoga”, rekla je dok smo poskakivali po kamenju. “Lokalci nisu oduševljeni
festivalom, pa su počeli sakrivati znakove, ne samo one izrađene za festival na Lizard
Pointu nego prave, službene znakove koji upućuju gdje se nalaze sela i tako to. Ne
razlikujem jedan blatni put od drugoga.”

“To je problem sa selima”, rekla sam dok smo uranjali u tunel sačinjen od stabala;
zelene lisnate sjene plivale su našim vjetrobranskim staklom poput riba. “Nedovoljno
ispravnih orijentira. Trebamo jedan lijepi McDonald’s usred kružnog toka ili nešto slično.”

Izišavši iz tunela stabala ugledali smo prostrani zid aluminijskih ploča. Na ulazu je bilo
još policajaca, uključujući jednoga na konju. Dva kršna muškarca u prslucima žarkih boja
detaljno su pretražila kombi nastojeći pronaći slijepe putnike, a nešto manje detaljno
drogu; papirnate karte zamijenile su narukvice. Ling i ja nastavile smo same jer nam je
naljepnica za catering na prozoru kombija omogućila prolaz poljem. Kombi je poskakivao
neravnim terenom obilazeći lunapark i golemi plavi šator urešen blijedozlatnim ukrasnim
vrpcama. Svi zaštitni znakovi glazbenog festivala bili su prisutni. Zastave, bubnjevi, štand s
falafelom, sajamske vožnje i muškarac na štulama golih prsa prekrivenih zelenom bojom.
No bez gomile, sve je djelovalo kao ishod nekakve humanitarne katastrofe. Klupka sasušene
trave doslovce su se kotrljala požutjelim poljem.

Ling je zaustavila kombi pokraj naših šatora; njihove omanje crvene kupole te mojeg i
Kitova većeg, zelenoga šatora šiljastoga vrha. Otkopčala sam ulaz uz prepoznatljivi zvuk s
nekadašnjih kamperskih godišnjih odmora i festivala pa ugledala dvije čiste vreće za
spavanje, spojene i ispružene na dvostrukom zračnom madracu. Ručnik što se sušio blago
je mirisao na sapun.

Naš štand, široki tamnoplavi šator otvorena ulaza nalazio se pod hrastom. Mac je stajao
pokraj krčkajućeg kuhala za čaj. Diskokugla što se vrtjela iznad njega bacala je dijamantni
odsjaj na njegovo lice te sam osjetila blagi miris cimeta iz začinjenog čaja koji smo u
to vrijeme svi pili. Vjetrena zvonca što su visjela s grana zveckala su, ali bilo ih je previše da
bi zvučala umirujuće.

“Još ima vremena da se glas pronese”, rekao je u svoju šalicu, ali do pomrčine
preostajalo je manje od dvadeset sati.

Kit se pojavio iz tajanstvene unutrašnjosti noseći vreću za smeće. Nije se obrijao otkad
sam ga zadnji put vidjela, stoga su mu dlačice na bradi stršale poput iskri spram njegove
kože.

“Bok”, tiho sam rekla. Bio je toliko udubljen u tmurno raspoloženje da mu je bio
potreban trenutak da me zamijeti, a potom ga je preobrazio osmijeh, na što sam osjetila
uobičajeni ponos jer sam ga upravo ja razvedrila. Ispustio je vreću na tlo, a nakon što smo
se poljubili osjetila sam kako se počinjem opuštati.

“Mirišeš ljepše nego što sam očekivala”, rekla sam.
“Rory je otvorio svoju kuću na imanju pa možeš platiti vrući tuš”, rekao je.
“Aha”, frknuo je Mac. “Prošla su dva dana, a hipiji vikendaši već otkrivaju granice
vlastite higijene.” Izgovorio je to kao da je valjanje u vlastitoj prljavštini nešto čime se treba
ponositi.

Knjige.club 26

Tatum & Laura

“Ne obaziri se na njega”, rekao je Kit. “To su najbolje utrošene četiri funte u mom
životu.” Okrenuo se Macu. “I ne zamjeram Roryju. Nismo jedini na gubitku ovaj vikend.”
Zataknuo je pramen kose iza mojeg uha. “Kako je prošao razgovor?”

“Dobro, mislim. Vidjet ćemo.”
“Kladim se da si bila sjajna”, odsutno je odvratio podižući pogled prema nebu kada je
ogromni sivi oblak projurio iznad naših glava.
“Možda se razbistri”, kažem. “Nikad ne znaš, vremenske prognoze neprestano griješe.”
Nije obraćao pozornost na moje ohrabrenje; gunđao je o oblacima i pljuskovima dok ga nije
zaokupilo nešto drugo. “Ah, što se ovdje događa?” Zakrenuo je dugme na kuhalu. “Opet se
sjebalo, negdje otraga gubi kontakt. Ostani ovdje i popij piće dok to popravim.” Poljubio me
u tjeme i nestao iza šatora.
Mac je zapalio tanki, dugački džoint. Povukla sam dug dim kako bih otpustila London i
osvježila um, a potom ga pružila Ling. Tih sam se dana mogla s lakoćom prihvaćati i
ostavljati droge i ponosila sam se time. Ovisnost je već bila zarila zube duboko u
Lachlana. Vidjela sam kako vreba Maca i smatrala se sretnicom jer ne patim od te bolesti.
Nisam shvaćala da, dakako, otrov počiva u meni; kemikalije koje je moj mozak sposoban
proizvesti na puko lupanje vrata ili paljenje žigice. Hormoni stresa, adrenalin i kortizol, u
dovoljnim su količinama snažniji od bilo čega što možete popušiti ili progutati. Za manje od
godinu dana nakon Lizard Pointa zavidjet ču onima koji se mogu očistiti u komuni. Kada
patite od tjeskobe, u sebi nosite neiscrpnu zalihu.
Ipak, bila sam ugodno ošamućena kada se Kit vratio dobivši bitku s problematičnim
crijevom. Mac mu je zamahnuo džointom ispred nosa.
“Daj, Kite. Prestani biti mrzovoljan.”
“Želim sačuvati bistru glavu za pomrčinu”, oholo je odvratio Kit.
“Ali tek je sutra”, rekla je Ling.
“Ne brini se”, rekao je Mac koji je svako odbijanje velikodušnosti osobno shvaćao. “Ako
kasno počne s drogom kao sa seksom i rock ‘n' rollom, vjerojatno će probati svoj prvi
ecstasy za četrdeseti rođendan.” Očekivala sam da će Kit tek nasmijati na to - doživjeli
smo svoj dio ludih noći - ali ovaj se zauzvrat namrštio. Samo ga je Mac mogao toliko
iživcirati. U određenom trenutku njihova odnosa, vjerojatno tijekom deset minuta između
Macova i Kitova rođenja ili za njihova zajedničkog boravka u maternici, naizgled je
odlučeno da će Mac posjedovati moć. Bio je čak prisvojio njihovo zajedničko prezime kao
nadimak, nešto što naizgled nikomu osim mene nije djelovalo čudno. Nije bila stvar u tome
da je uvijek morao biti u pravu, iako sam više puta vidjela kako se Kit pravi blesavim
tijekom svađe da bi što prije završila; samo to da je njegovo mišljenje bilo važnije od Kitova.
“Idem raspremiti stvari”, rekla sam pa se zaputila poljem, svjesna da će me Kit slijediti.
Nismo se raspremili, nego smo otišli u krevet, točnije vreću za spavanje. U to nam je vrijeme
seks predstavljao teret kojeg smo se morali riješiti prije negoli smo se mogli posvetiti bilo
čemu drugom. Poslije smo ostali ležati na zelenkastom svjetlu šatora, a moje gaćice bile su
isprepletene oko jednog mojeg gležnja. “Koliko smo daleko od mora?” upitala sam.
“Dvadesetak minuta, ali ako si raspoložena za pješačenje, možemo otići do Goonhilly
Downsa. Odande je odaslan prvi satelitski signal. Imaju ogromne satelitske prijemnike,
visoke poput nebodera.” “To baš i nije romantična šetnja kakvoj sam se nadala.”

Knjige.club 27

Tatum & Laura

“Na svojevrstan način jest”, odvratio je. “Usred sve te tehnologije nalazi se hrpa
uspravnog kamenja. Megalita jednostavno raspršenih uokolo. I ondje su sagradili jebenu
satelitsku postaju! Sad je izvan pogona.”

“Volim te”, rekla sam, “ali povlačim granicu kod gledanja satelitskog tanjura kad je
kornijska obala ondje.”

Pokazali smo svoje narukvice kako bismo pobjegli s festivala pa se morskim putem
zaputili prema Lizard Pointu. Maleni grad, vidno počivajući na slavi svoje najjužnije točke,
nije nam imao ponuditi previše toga. Bio je krcat pokretnim kućicama i karavanima, a
turisti su čekali u redu za čaj s pecivom u bijednom kafiću. Seoska cesta sužavala se u
kamenitu stazu. More je iz daljine nalikovalo taljenom olovu, a potom smo se odjednom
našli na litici s pogledom na plavo-zeleno kamenito more.

“Vidiš zašto su se brodovi krijumčara obično razbijali o stijene”, rekla sam dok se veliki
val povlačio otkrivajući crno kamenje koje je stršalo nalik dinosaurovim raljama.

“Bio bih dobar krijumčar ukradenim blagom na otvorenom moru”, rekao je Kit pa smo
se oboje nasmijali jer je bilo teško zamisliti nekoga manje sklona gusarstvu. “Mogao bih te
napasti u bermudama i kratkom sabljom među zubima.”

“A ja bih mogla sakriti svoje rubine u podsuknju.”
“Arr”, rekao je, pa mi se vratio. Upleo je prste u moju kosu i privukao me k sebi.
“Samo želim da sutra bude savršeno”, rekao je.
“Ne postoji savršenstvo.”
“Postojimo mi.”
“Ne budi smiješan.”
Nasmiješio se i pustio moju kosu.
Kit još uvijek smatra da su tog vikenda stvari pošle po zlu zbog onoga što se dogodilo.
Da bismo, da sam netom nakon pomrčine skrenula lijevo umjesto desno, nastavili jedriti
tom savršenom zlatnom rijekom. Vara se. Bili smo mladi i imali smo sreće, ali nismo bili
otporni na ista ona sranja koja se događaju svima drugima. Čak je i - posebno - dobar seks
neodrživ. Vrijeme i monotonija života naposljetku bi prigušili naš sjaj. Ustvari, sada smo
toliko snažni upravo zbog traume koja nas je očeličila. Ali Kit se ne da razuvjeriti. Usprkos
teoriji paralelnih života o kojoj uvijek tupi, prema kojoj postoje beskrajni svemiri u kojima
se odvijaju sva moguća zbivanja, ne možete dvaput proživjeti isti život vraćajući se i
mijenjajući stvari. Nikada nećemo saznati kakva je naša veza mogla biti bez
iskušenja. Imamo samo tu koju imamo.

Knjige.club 28

Tatum & Laura

Šesto poglavlje

KIT
18. ožujka 2015.

ENGLESKA SE PRELIJEVA IZ SIVILA U ZELENILO dok moj vlak tutnjeći napušta London
na putu prema sjeveru, a ja svakim prijeđenim kilometrom postajem mirniji. U pitanju je
doslovno fiziološki proces; svjestan sam kako mi se kralješci opuštaju jedan po
jedan. Isprva sam to pripisao olakšanju zbog postizanja svih ciljeva rasporeda, nesmetanog
neispravnim signalima ili djelovanjem putnika, ali dok odmatam sendvič što mi ga je Laura
dala, a pomisao na nju iznova pomalo steže moja prsa, shvatim da je na stvari nešto
važnije. Riječ je o, shvatim užasnuto se prenuvši, olakšanju jer sam daleko od svoje žene.
Četiri dana daleko od promjena raspoloženja, paranoje i beskrajnog grozomornog
špekuliranja. Četiri dana tijekom kojih se trebam brinuti isključivo o sebi.

Takvo razmišljanje o Lauri oduzme mi tek. Ne može se othrvati svojoj tjeskobi. Znam
da joj predstavlja mučenje. Ubija me gledati je kako se grebe noktima i plače, promatrati
dok je izjeda zabrinutost. Upitao sam je može li iznova razgovarati s terapeutom -
pronaći ćemo novac - pa provjeriti postoji li način da nauči nekamo pohraniti svoju
prošlost, poput starog dokumenta kojim se možda više nikada nećete poslužiti, ali ga
morate zadržati za svaki slučaj. Laura to ne prihvaća. Nema takav mozak, neprestano mi
govori. A kad je vidim kako grebe svoje ruke ili oprezno udiše u skladu s
nekakvom unutarnjom mantrom, zahvalan sam što ne posjedujem njezinu maštu. Trebao
bih biti zahvalan jer je jedno od nas uspjelo ostati pri sebi. Zbog tih me osjećaja obuzme
krivnja, beskorisna emocija, stoga prisilno skrenem misli u drugom pravcu.

Vlak se probija kroz Nottinghamshire, Bethin zavičaj. Stupovi raspinju strujne kablove
po blagim brežuljcima. Oduvijek sam te stupove smatrao krajnjim dosegom ljudske
prilagodljivosti. Ta divovska čelična čudovišta marširaju krajolikom, a mi ne samo da
ne vrištimo i bježimo nego ih više i ne zamjećujemo.

Iz nepoznatog razloga zastanemo blizu Newarka. Tišina vlaka ogoli neprestani šapat u
mojoj glavi: Ne bi smio ići. Moja savjest posjeduje glas i ponašanje moje žene, kao i većinu
njezinih uvjerenja.

Pogledam na mobitel. Laura se nije javila i nadam se da to znači da se vratila u krevet.
Prelistam zaslone. Jučer sam dodao tri nove stranice ikona s prečicama za svaki blog, sobu
za chat i forum o lovu na pomrčinu koje sam uspio pronaći na internetu. Želim
moći usporediti službenu vremensku prognozu s glasinama.

Potom, pogledavši preko ramena potaknut navikom, uronim u svoju tajnu stranicu na
Facebooku. koju sam sakrio pod ikonom “pomoćnih alata” iza desetak drugih aplikacija
kojima se nikada ne služim. Laura bi me ubila da zna, ali ne postoji bolje mjesto

Knjige.club 29

Tatum & Laura

od Facebooka na kojem možete saznati što se događa. Osim toga, učinio sam se anonimnim
koliko je god moguće; izmišljeno ime, profilna slika koja ne prikazuje moje lice i pogašene
sve lokalne usluge. Pristupam mu samo s mobitela ili računala u radnoj sobi, a nikada
sa zajedničkog tableta. Prije dvije godine za dlaku sam izbjegao nevolju kada mi je žena po
imenu TamnaDama (pretpostavljam da nisam jedini koji zna igrati na kartu lažnog imena) s
fotografijom lijepo oblikovane siluete ispred srpastog sunca poslala privatnu poruku
u kojoj je pisalo: Jesi li ti Kit McCall? Blokirao sam je pa na dvanaest mjeseci deaktivirao
račun, a nakon povratka me više nije gnjavila.

Raspoloženje na zidu grupe kreće se od opreznog optimizma do neobuzdanog jada.
Nove brige zastiru stare, a kada moj vlak pristigne u kolodvor u Nevvcastleu, misli su mi
usmjerene isključivo na nebo.

“Chrise!” Nastupi satelitsko kašnjenje od pola sekunde kao i uvijek kada se netko
posluži mojim javnim imenom.

“Richarde!” Stoji podno sata, veličanstven u svojem ferojskom džemperu. Naprtnjača
mu je manja od moje te nosi maleno pakiranje Newcastle Brown Alea. Zamahne njime u
znak pozdrava kada me ugleda, a potom se rukujemo; nismo toliko dobri prijatelji da
bismo se grlili, iako bi se to moglo promijeniti nakon četverodnevnog dijeljenja kabine.
Radio je u mojemu laboratoriju prije nekoliko godina, a nakon što smo otkrili zajedničku
sklonost prema kultnoj književnosti, otišli smo na piće poslije posla. Richard je prije
teleskopski astronom nego lovac na pomrčinu, ali kada je postalo izvjesno da Laura neće
moći putovati u Torshavn, pozvao sam ga, ne samo radi društva nego i zbog njezine karte
jer sada pazimo na svaki novčić. Richard ne zna da sam ikada bio Kit McCall i nipošto ne zna
za Beth. Laura se jednom zapitala hoće li mu prijetiti bilo kakva opasnost kao mojemu
suputniku, ali zašto bi?

“Svjetlonarančasta je”, kaže začuđeno zureći u moju bradu. Skladno koračamo prema
mjestu ukrcaja na kojem nas čeka upaljeni minibus.

Pošto zauzmemo svoja mjesta razgovor skrene u meteorološkom pravcu, a dok
raspravljamo o štreberskim potankostima termalnih fronti i poravnanja planeta, osjećam
se kao da polako uranjam u toplu kupku. Nema potrebe da bilo koji od nas zastane i
objasni kakvu teoriju ili fenomen. Laura se zarazila lovom na pomrčine, ali može upiti samo
određenu količinu znanosti prije nego što prestane slušati. Njoj je dovoljno stajati i
zadivljeno promatrati. Nikada to neću shvatiti, iako sam to naučio poštivati. Ali trenutačni
osjećaj dok raspravljam o nebeskoj mehanici s nekime na svojoj razini mogu usporediti
samo sa životom u zemlji u kojoj nitko drugi ne govori vašim materinjim jezikom. Možete
se snaći na stranom jeziku, možete komunicirati, ali užitak razgovora s nekime tko razumije
svaku suptilnu nijansu zacijelo vas tjera da zaplačete od olakšanja. U tim raspravama
također postoji objektivnost. Čak i u dobrim brakovima razgovor nikada nije neutralan; sve
što kažete nosi težinu svakog razgovora što ste ga prije vodili. Cista znanost predstavlja
predah upravo zato što činjenice ne sadrže prirođeni im moral. Svaka moja riječ upućena
Lauri uzima se i proučava na temelju etičkog sadržaja, što me vrlo često zapanjuje. Sa
znanjem, s mjerljivim podacima, na sigurnom ste tlu. Nasuprot tomu, mišljenja su
promjenjiva i neutemeljena. Ponekad mislim da nemam istinsko mišljenje ni o čemu osim o
Lauri.

Knjige.club 30

Tatum & Laura

“Na tabletu imam sjajnu aplikaciju za geolokalizaciju”, kaže Richard pokazujući mi
zaslon sa statičkim podacima povrh karte svijeta. “Potpuna, djelomična, prstenasta, sve su
tu.” Potisnem nalet iživciranosti; ja bih njega trebao uvoditi u to iskustvo.

“Momci, znate što radite”, kaže sredovječni muškarac smješten sučelice nama. “Jeste li
ikad učinili nešto slično?”

Ne mogu si pomoći a da ne isturim prsa. “Ovo mi je dvanaesta potpuna pomrčina.”
Sve se obrve skladno podignu zbog čega se osjećam poput boga među smrtnicima.
“Ja sam djevac za pomrčine”, vedro kaže Richard.
“I mi”, odvrati muškarac pokazujući na svoju suprugu.
“Prošlo je mnogo vremena otkad sam ja bila djevica”, kaže ona na što se svi zahihoću.
Nazovem Maca i provjerim da se ne namjerava udaljavati iz našeg susjedstva dok me
nema. Želim se pobrinuti da je odveze u bolnicu u slučaju nužde. Želim da bude s obitelji.
Ling ne može uvijek određivati svoje radno vrijeme, moja bi se mama samo
bespotrebno uskomešala, a Laurin tata ne bi stigao do nje na vrijeme.
“Obećavam”, kaže. “Neću otići iz Laddera dok ne stigneš kući. Ne brini se, pazit ću na
nju.”
“Ne vozi pijan”, kažem. Dakako, to je šala. Trijezan je već četrnaest godina. Nije ga
smekšalo trijezno stanje, pa čak ni očinstvo, nego uspjeh. Laura i ja zaključili smo da je
paravan hipijevskog liberalizma gušio njegova unutarnjeg kapitalista te da je zato bio
toliko ogorčen. Naziva se siromašnim poduzetnikom zbog čega zvuči kao kreten, ali razlika
se po meni sastoji u tome što mu ovih dana to zapravo mogu i reći.
Krajolik grada mijenja se dok se približavamo molu. Sanduci za prijevoz naslagani su
visoko poput nebodera, a dizalice paraju niske oblake poput postolja za lansiranje raketa.
Prepoznam Princess Celeste iz brošure i osjetim nalet klaustrofobije kada uvidim koliko su
prozori sićušni.
U luci nam odnesu prtljagu uvjeravajući nas da će nas dočekati u kabinama. Odjeveni u
jednake džempere, Richard i ja stojimo u podnožju brodskog mosta. Okružuju nas stotine
ljudi. Unatoč ohrabrenju što sam ga bio dao Lauri, zateknem se kako nastojim uočiti crnu
kosu što se kovrča poput dima i ćulim uši spreman začuti svoje staro ime.

Knjige.club 31

Tatum & Laura

Sedmo poglavlje

LAURA
11. kolovoza 1999.

DAN POMRČINE OSVANUO JE tmuran i prohladan. Probudili smo se u osam sati, iako
smo radili do ponoći, a potom otišli plesati. Djevojka s kanticom zlatne boje za tijelo
naplatila je samo jednu cijenu za mene i Ling: dale smo naslikati goruća sunca na svoje gole
ruke, iako je bilo toliko hladno da su nam tijela isparavala. Bile smo pronašle maleni šator u
kojem su puštali trance i razuzdale se. Sada se većina boje za tijelo nalazila na mojim
rukama i vreći za spavanje; ipak, to mrljavo zlatno sunce vjerojatno je bilo jedino koje ćemo
vidjeti.

Kada je Kit promolio glavu iz šatora pomislila sam da će zaplakati. “Nikada dosad nije
bilo naoblake”, rekao je. “Znam da se događa, šanse su jedan naprama šest, ali jednostavno
neće biti isto.”

Sat prije prvog dodira spremila sam malenu vrećicu, a Kit je milijunti put provjerio svoj
fotoaparat. Otklipsali smo pokraj prizemnog i okomitog vrtuljka, kroz stabla pa sve do
štanda. U odsustvu mušterija, Mac i Ling nalazili su se u prostoru za odmor i
histerično hihotali. “Yo!” rekao je Mac u znak pozdrava. Proučila sam ih poput policajca iz
odjela za narkotike; oči su im bile bistre, dakle, nisu bili napušeni; čeljusti su im bile mirne,
dakle nisu uzeli ecstasy, znači, uzeli su LSD, što je značilo da ih možemo otpisati do kraja
dana.

“Vi se zajebavate”, rekao je Kit. Znala sam da nije toliko stvar u čistunstvu, pa čak ni u
frustraciji zbog gubitka novca, koliko u ljutnji zbog Macova nedostatka poštovanja prema
fenomenu. “Pustimo ih”, rekao mi je. “Trenutačno me nije nimalo briga za zaradu.”

Nisu ni zamijetili kada smo otišli.
Glavna je pozornica bila punija negoli ikada dotad, a polje prepuno ljudi koji su klimali
glavama u ritmu trance glazbe i čeznutljivo škiljili u bijelo nebo. Mnogi su nosili zaštitne
naočale, plastičnom folijom prekrivene leće u kartonskim okvirima, iako jedno
vrijeme neće imati što vidjeti. Povremeno bi se kroz njih probili snopovi svjetla praćeni
uzvicima i zvižducima koji bi pak zamrli po spajanju oblaka. Kit se nervozno osvrtao po
gomili.
“Ovdje nema obzora”, rekao je. “Ako će već biti naoblake, onda želimo vidjeti što veći
dio neba.”
Polako smo načinili krug.
“Što se nalazi sa suprotne strane onih stabala?” upitala sam. “Možda ćemo ondje imati
bolji pogled.”

Knjige.club 32

Tatum & Laura

Suprotna strana stabala pokazala se punom parkiranih kombija i kamiona koji su
služili za dovoz sajamske opreme. Vidjeli smo napušteni autić poderanih sjedala iz kojih je
stršala sva spužvasta podstava te naizgled važni dio opreme, nešto nalik ruci jednoga
od onih visokih vrtuljaka. Odlučila sam da se neću voziti ni na čemu. Iza svega toga nalazila
se ograda čijih je šest metara visine odsijecalo nebo.

“Ovdje je gore nego kod pozornice”, progunđao je Kit.
“Čekaj”, rekla sam. Točno pokraj ograde stajao je zaustavljeni kamion čiji je krov sezao
do vrha ograde. Pogledala sam Kita pa njega.
“Ne smijemo”, odvratio je, ali proučio je vozilo prvo promotrivši vozačku kabinu, a
potom kroz prozore te podigao palčeve u mom pravcu. Uspeo se jednim otmjenim skokom;
ja sam se stala pentrati poput majmuna, prstima se primajući za bočna zrcala i
stopalima pronalazeći uporište na dnu vjetrobranskog stakla, sve dok me Kit nije povukao
zadnjih nekoliko metara.
Usprkos oblačnom danu, pogled je predstavljao prizor naslikan samo za nas. Zeleni
brežuljci spuštali su se prema vodi u daljini. I dok smo prethodnog dana imali vrhove
planina za sebe, danas su trava i vrijesak bili obrasli turistima. Zahvaljujući nekakvoj
smicalici u zraku, glazba je zvučala bolje nego pokraj pozornice, udaranje basa prodornije, a
visoki elektronski tonovi bistrije. Izvadila sam naočale za pomrčinu iz džepa na svojim
trapericama i obrisala plastične leće o porub svojeg džempera. Jedna nam je mušterija
sinoć rekla da ih nema dovoljno; navodno su se razmjenjivale za cijenu i do pedeset funti.
Sklonila sam svoje; predstavljale su tek komadić papira i plastike u mojoj ruci. Zapitala sam
se koliko je često neki predmet u jednom trenutku neprocjenjiv, a već u sljedećem
bezvrijedan.
Kitovo malodušje sada se pretvorilo u živčanost. Toliko mi je čvrsto stiskao dlan da
sam ga morala povući.
“Oprosti”, rekao je trljanjem vraćajući moje skršene članke prstiju u život.
Potom su počeli vjetrovi.
Kit mi je, dakako, ispričao o pomrčinskim vjetrovima, tom nezemaljskom znaku koji
može varirati od povjetarca do gotovo uragana. Podizao mi je kosu u srebrne vrpce koje bi
Kit zagladio svojim dlanovima, a potom ih ulovio i pridržao na mojemu zatiljku. Bile su to
tipične vremenske prilike, uvod u bajku. “Dolazi”, rekao je. Bez pogleda na Sunce
iščezavanje svjetlosti bilo je polagano i nimalo dramatično; sumrak, osobit samo
zahvaljujući jezivom odabiru trenutka. Iza nas festival se nastavljao, vrištavi tonovi i
prljavi bas dosezali su krešendo koji iskustvo naizgled nije nalagalo. Svako toliko netko bi
uzviknuo: “Hajde, Sunce!” kao da bodri Britanca u finalu Wimbledona. Usprkos oštrom
vjetru oblaci su i dalje tvorili čvrstu masu.
“Eno.” Kit je kimnuo ulijevo pa usmjerio svoj fotoaparat. Slijedila sam njegov pogled i
ostala bez daha. Zid tame pritiskao nas je s Atlantika nalik crnom velu što se povlači nebom.
Dahnula sam kao da padam. Usamljeni čvorak na stablu stao je bjesomučno cvrkutati, a
glazba je dosegnula vrištavi vrhunac iako sam očekivala pobožno zatišje. (Nekoliko godina
nakon toga imat ću suprotan dojam kada otputujemo u Tromso kako bismo vidjeli polarna
svjetla; iznenadila me njihova tišina, činjenica da nisu zviždala ni pucketala poput biča dok
su parala zrak.) Negdje daleko u unutrašnjosti oglasio se vatromet.

Knjige.club 33

Tatum & Laura

“Nisam znao da tama može biti toliko divna” rekao je Kit nišaneći obzor svojom lećom.
Kao da ga je prizvao, uzdužni se procjep uto pojavio među oblacima i djelomično otkrio
Sunce, čađavi crni disk okružen prstenom jarkog svjetla. Kitov fotoaparat škljocnuo je i
namotao film pokraj mojeg uha. Ekstatični usklici pronosili su se neobičnim
vjetrovima svuda oko nas. Nije se dogodio nijedan fenomen kojem sam se nadala: nije bilo
blistave korone, Sunčeva svjetlost nije sipila kroz Mjesečeve kratere kako bi stvorila efekt
dijamantnog prstena i sve je završilo za nekoliko sekundi, ali svejedno sam se osjećala
drukčije, kao da se divovska ruka spustila s neba i dotaknula me. Bila sam rastrgana između
želje da prođe kako bismo mogli raspraviti o tome te da nikada ne završi. Ali završilo je; veo
se povukao prema istoku, a boje su se vratile.
Odjednom sam osjetila sram u Kitovoj blizini nakon neobične nebeske intimnosti
onoga što smo upravo iskusili.
“Sad ne znam što bih sa sobom”, rekla sam.
Pričvrstio je poklopac leće.
“Ja imam ogromnu erekciju”, predložio je.
Nasmijala sam se i dopustila mu da me povede s krova kamiona te završila u njegovom
naručju uz tupi udarac koji ga je oborio s nogu. Bili smo toliko privijeni jedno uz drugo da
smo se mogli kretati jedino skladnim korakom, kao u tronožnoj utrci. Morala sam paziti
kuda gazim; da nisam, možda nikada ne bih primijetila novčanik. Bila je to torbica-novčanik
s patentom od žarko obojene vune aztečkog uzorka. Sagnula sam se kako bih je podigla;
unutra su se nalazile tri novčanice po pet funti i pokoja kovanica, ali nije bilo osobne
iskaznice.
“Možda bi bilo bolje da ga ostaviš u slučaju da se vrate”, rekao je Kit.
“Ali mogao bi ga uzeti bilo tko. To je možda sav nečiji novac. Sve što im preostaje do
kraja festivala. Sve što imaju za povratak kući.
Blizu ulaza postoji ona pomična policijska kabina. Trebali bismo je odnijeti onamo ako
usput nikoga ne vidimo.”
“U redu, ako će te to usrećiti.” Kit je zakolutao očima. “Idem provjeriti neću li vidjeti
koga tko izgleda kao da je upravo izgubio novčanik.”
“Hvala”, odsutno sam odvratila; bila sam zamijetila novčić na tlu nekoliko metara dalje,
a potom još jedan.
Naši su se dlanovi razdvojili i bio je to zadnji put kada je sve bilo savršeno.
Otada sam u glavi mnogo puta prevrtjela taj trenutak. Kada bih mogla ponovno
proživjeti festival na Lizardu Pointu, bih li podigla taj novčanik? Postoji dio mene - ohola
ustrajnost iskustva - koji govori da sam ga trebala ostaviti na tlu i slijediti Kita. No
usprkos spoznaji o onome što je uslijedilo, mislim da ne bih mogla nastaviti koračati. Iako
bih možda malčice snažnije, i trenutak dulje, držala Kitovu ruku i uživala u savršenom
osjećaju njegova dlana u svojemu.

Knjige.club 34

Tatum & Laura

Osmo poglavlje

LAURA
18. ožujka 2015.

LJUDI KOJI PATE OD NESANICE znaju da, kada se prerano probudite, ono što je svima
drugima doručak vama djeluje kao ručak. Dosađujući se ubrzam svoj uobičajeni
poslijepodnevni poziv ocu za nekoliko sati.

Zapravo nisam očekivala da će se javiti. Sigurno iskorištava puni potencijal jutarnje
vreve stojeći na uglu ulice i uzalud pokušavajući utisnuti letke u neumoljive pesnice
radnika što putuju.

Pošaljem poruku Ling.

Možeš li razgovarati?
Smjesta mi odgovori:

Na sastanku sam s obitelji.
I tako iscrpim popis ljudi koje mogu nazvati radi neobveznog čavrljanja. Nije da se
brinem zbog svojih rijetkih prijatelja, nego to povremeno zamjećujem. Djeca će sve to
promijeniti. Susjeda Ronni rekla mi da je da su djeca bolji društveni lubrikant od vina.
Odjednom shvatim što nije u redu. Toliko me zabrinulo Kitovo putovanje da majci
nisam poželjela dobro jutro. Podignem crno-bijelu fotografiju u njezinu trošnom drvenom
okviru i poljubim staklo.
U ožujku 1982. godine trideset tisuća žena primilo se za ruke uokolo ograde RAF-ove
baze Greenham Common u Berkshireu protestirajući protiv nuklearnog naoružanja. Bila
sam jedna među njima. Ustvari, završila sam u mjesnim novinama, mutna zrnata
osmijeha ponad tregerica sa zakrpama. Preživjet ćemo: četverogodišnja Laura

Langrishe fotografirana u Ženskom mirotvornom kampu u Greenham Commonu s
majkom Wendy. Čuvam uokvirenu presliku na stolu; moj otac na svojemu još uvijek ima
požutjeli izvornik. Pokraj nje stoji druga fotografija načinjena malo poslije istog tjedna,
snimka bijelog obruba, ali ovoga puta ne izvorna - ona je završila jednako kao Kitova prva
karta - nego preslika iz negativa. Na fotografiji stojim pred šatorom obgrljena majčinim
mršavim rukama. Ona na glavi nosi maramu od kašmira i okrugle naušnice, a za lijevo
uho zataknuta joj je ručno smotana cigareta. Obje se smijemo, a desne nam obraze krase
identične jamice. Četiri tjedna nakon toga usmrtio ju je pijani vozač na trećoj prugi
pješačkog prijelaza dok je išla po mene u vrtić.

Steve, moj tata, neprestano je govorio, još uvijek govori, o Wendy; smrt je ovjekovječila
njezino savršenstvo, stoga moje rane godine djeluju idilično. Voljela bih se sjećati njezinih
mana, ali to nikada nije bilo moguće. Posramljeno sam to shvatila tek nedavno. Pitala

Knjige.club 35

Tatum & Laura

sam tatu oko čega su se prepirali pa je rekao, ni oko čega: Zaista, imali smo isti pogled na
život. Možda je i bilo savršeno, tih ranih dana. Možda bi me s vremenom kažnjavala, strogo
nadzirala moju garderobu i prijatelje te s neodobravanjem gledala na glazbu koju sam
slušala i knjige koje jesam ili nisam čitala. No znam da me kao novorođenče Wendy svuda
nosila u povoju, desetljećima prije negoli je postalo moderno, te da sam naučila govoriti
izgovarajući imena divljeg cvijeća za naših šetnji u prirodi. Tata s ljubavlju govori o pečenju
kolačića i izradi otisaka od krumpira što smo ih zajedno izrađivale na kuhinjskom stolu u
našem iznajmljenom stanu u Croydonu. Voljela bih se sjećati barem jedne takve prilike i
vjerovati u nju kao u istinsku uspomenu umjesto usvojene legende, ali posjedujem samo
asocijacije i okidače. Smijeh nalik vještičjem, miris duhana za motanje i šampona
marke Timotei. Samo jednu uspomenu čvrsto pamtim kao svoju i to dok je češljala moju
kosu šapćući kako je odveć lijepa da bi se rezala te je plela, i sjećam se da sam prela poput
mačeta. Ta uspomena sasvim sigurno ne potječe od mojeg oca koji me je godinama
mučio previsoko podignutim i nahero vezanim konjskim repom uz pomoć gumenih vezica.
Nikada ga nisam pitala je li to istina u slučaju da se pokaže kako nije, ali podijelila sam tu
uspomenu s Kitom naše druge zajedničke večeri kroz bučne, bespomoćne suze. Te je
noći stotinu puta prošao kroz moju kosu prije spavanja.

Wendy me možda nije podučila praktičnim stranama majčinstva, ali u meni postoji
nešto njezino; osjećam to onkraj svojih rebara. Volim vjerovati da je riječ o svoj ljubavi koju
mi nije stigla dati. Vakuum bi djelovao bestežinski, ali posrćem pod tim teretom i neću
se osjećati potpunom dok ga ne prenesem. Adele, sa svojim ljubaznim ali nespretnim
namjerama, kaže da posjeduje dovoljno ljubavi za dvije bake. Svakako ima dovoljno vune.
Posao joj odgovara, njezina platnena torba puna je platna i pređi; to je sve o Adele, ne
posjeduje nikakvo mišljenje o bilo čemu što se ne tiče doma. Ona i Wendy savršeno bi
utjelovile zaraćene punicu i svekrvu iz humorističnih serija.

Wendy je bila neumoljiva feministica, gotovo kao iz klišeja: osim što je kampirala na
Greenhamu, bila je pretplaćena na feministički časopis Spare Rib i nije nosila grudnjak iako
je, poput mene - odnosno poput mene prije negoli sam morala poremetiti svoje hormone -
imala građu sličnu desetogodišnjaku, pa i nije morala. Otac mi je prije slučajni feminist.
Odgojio me bez ikakvih ustupaka spram roda. Bio je odveć zauzet političkim igricama da bi
mi kupovao lutke. Radio je kao pomoćni urednik mjesnih novina, a potom na Fleet Streetu i
bio značajan u pokretu sindikata cijeloga mog djetinjstva. Jedna među ranim uspomenama
u koju se mogu pouzdati jest zastrašujuća gužva u Wappingu kada su tata i njegovi prijatelji
došli podržati tiskare štrajkaše. Pogriješio je u mnogim stvarima, primjerice, provela sam
svoj deveti rođendan na godišnjoj konferenciji kongresa sindikata, ali učinio je i mnogo
toga ispravnog. Roditelji su mi se upoznali igrajući bilijar u politehničkoj školi koju su oboje
pohađali, a kada mi je bilo deset godina molila sam tatu da me nauči igrati. Odveo me na
Coca-Colu i paketić čipsa u Klub radnika u Croydonu. Isprva sam stajala na preokrenutom
sanduku pića Britvic kako bih mogla dosegnuti stol. Do svoga trinaestog rođendana visinom
sam sustigla oca i mogla očistiti sve kugle za pet minuta.

Otkad se umirovio ozbiljno se posvetio stranačkoj politici. Netom prije negoli sam
upoznala Kita rekao je: “Jug je mrtav” pa izjavio da je jedina ljevičina nada na sjeveru.
Zamijenio je stan u Croydonu za četverosobnu katnicu u Toxtethu u Liverpoolu, gdje vodi
kampanje za Sindikalističku i socijalističku koaliciju, tvrdoglavu radničku m ranku. Njegova
izborna nepodobnost u svijetu predvođenom tržištima samo pojačava moju ljubav prema

Knjige.club 36

Tatum & Laura

njemu. On bi trebao moći uhvatiti dobar pogled na pomrčinu u petak. Što sjevernije odete,
to će sjena biti veća. U Toxtethu će dosegnuti devedeset posto, iako se, kao što će vam reći
većina lovaca na pomrčine, ne računa ništa manje od potpune pomrčine. Djelomične
pomrčine zanimljive su, ali od njih nećete zadrhtati. Čak i devedeset osam postotna
pomrčina nalikuje gotovo trudnom stanju.

Nekoć bi između naših razgovora znali proći tjedni, ali tata me sada često zove, tobože
radi pomoći pri rješavanju križaljke u The Uuardianu. Kit vjeruje da riješi cijelu križaljku za
pet minuta, a potom izdvoji pojam za koji mu je trebalo najviše vremena pa se posluži njime
kao izgovorom da bi me nazvao. Kitu je to dražesno; i meni je. Tata voli svakodnevno
obavještavanje o bebama, pa makar samo da su “dobro”. Doslovce se topi kada ih
spomenem.

Zna za Jamiejevo suđenje i ono što je uslijedilo, ali ne zna da je to dvoje povezano.
Ne zna da je noć tijekom koje smo pobjegli spašavajući živu glavu nešto više od
nezgode, a naravno da ne zna i kako otad živimo n strahu od novog, uspješnog napada.
Ne zna da je Beth razlog naše promjene imena.
Kit i ja nikada nismo sjeli i doslovce odlučili zadržati Bethin pokušaj da nas uništi za
sebe, nego se to zapravo podrazumijevalo. Raspravljali smo o stvarima povezanima s njime.
Međusobno smo si rekli kako ne želimo da se naše obitelji brinu, a istina je da su McCallovi
već nosili previše toga na svojim plećima. Sada shvaćam da se tatina tragedija zbila davno u
prošlosti i da bi bio uz mene. Ponekad mislim da sam mu mogla reći jedan dio, ali u tome je
kvaka s tajnama. Propusne su; ne možete odlučiti podijeliti djeliće koji vam odgovaraju a da
pritom ne ispliva milijun pitanja. Morate zalemiti jedan dio sebe kako bi ostao čvrsto
zatvoren.
Da bi shvatio uzrok Bethina snažnog bijesa, tata bi morao razumjeti kontekst, a sve
ceste vode natrag mojoj laži. Izložila sam se riziku zbog nje. Sa svojih terapija znam da u
srži ljutnje počiva povrijeđenost. Prije one noći kada sam se suočila s Beth bila sam jedina
koja nikada nije rekla ništa pogrešno. Sumnja koja je potjecala od mene bila je gora nego
ona što pripada strancu.
Što se nje tiče, osoba kojoj je vjerovala najviše na svijetu prvo ju je izdala, a potom
napustila. Spašavajući se, Kit i ja oduzeli smo Bethino pravo na odgovor. Moj psihoterapeut
nesumnjivo bi rekao da smo je lišili zaključka.
Tada se činilo jedinim izborom, ali umjesto da ugasi njezinu vatru, rasplamsalo ju je.
Činjenica da sam bila u pravu naizgled nije imala nikakvog utjecaja. Dotada je Bethin
osjećaj za dobro i loše već bio iskrivljen. Čak ni svoj, dok ga preispitujem, ne uspijevam
razaznati od neumoljivog moralnoga kodeksa što mi ga je usadio otac te za koji i dalje
smatra, kao i moj muž, da sam ga se oduvijek pridržavala.

Knjige.club 37

Tatum & Laura

Deveto poglavlje

LAURA
11. kolovoza 1999.

KIT JE KORAČAO JEDNIM PUTEM, a ja sam slijedila trag bakrenih novčića prema
nakupini zaključanih kamp-prikolica. Stari konjić s vrtuljka stajao je naslonjen na najbliži
kamper kao da je odgalopirao sa svojeg rotirajućeg zatvora i naposljetku se iscrpio. Na
zavojnici na njegovu boku stajalo je ručno ispisano ime Eloisa. Odmah iza njega zamijetila
sam nekakvo šuškanje i letimični pokret.

“Hej, je li ovo tvoje?” upitala sam, a potom ispustila novčanik pokraj stopala.
Žena je ležala lica okrenuta nadolje, a odjeća joj je - na prvi pogled, dugačka suknja -
bila pogurnuta u stranu. Na njoj je ležao muškarac. U tome nije bilo ničeg neobičnog, Kit i ja
neprestano smo to činili. No izrazi na njihovim sleđenim licima bili su udaljeni milijunima
kilometara od bilo čega s čime sam se mogla poistovjetiti. Muškarčeva leđa izvijala su se
poput kobre. Njegove neusredotočene oči bile su sužene u uske procjepe, a slina je visjela s
njegovih usana izvijenih u čudovišnu grimasu, mračniju od bilo čega što sam poznavala kao
požudu. Odjednom je sve poprimilo mučan smisao na temelju djevojčina lica. Gledala je
ravno u mene, divljeg pogleda prikovana za moj. Šminka s očiju slijevala joj se niz obraze.
Prstima je grčevito grabila zemlju. Takav životinjski užas prepoznate čim ga ugledate, ne
morate ga doživjeti. Iz jedne joj je nosnice curio šmrkalj, a blato i komadići lišća i grančica
bili su pomiješani sa sluzi, kao da joj lice nije samo dodirnulo tlo, nego je bilo zabijeno u
njega.
Shvatila sam što gledam. Riječ je odzvanjala glasno i ružno u mojoj glavi. Osam velikih
slova ispisanih crvenom bojom na zidu, odveć velikih da ih se pročitala, odveć zastrašujućih
da bi se izgovorila.
“O, Kriste”, rekla sam. Ljudi govore da vam se krv sledi u žilama, no moja je uto
uzavrela, pržeći mi žile. “Jesi li dobro?” bijedno sam upitala.
Muškarac je nato naglo podigao glavu i načas usmjerio taj zastrašujući izraz prema
meni. Posrnula sam unatraške i dahnula osjetivši izbočeni čelik kamp-prikolice kako me
hladi po leđima. Ne znam koliko smo dugo stajali prikovani u toj živoj slici. Možda
trideset sekundi; možda tri. Ono što znam jest da je raskorak između onoga što sam gledala
i moje sposobnosti da se nosim s time djelovao nepregledno, kao ga je razorila bomba.
“Bože, oprosti”, rekao je. “Kako neugodno! Dobro joj je. Zar ne?”
Djevojka je trepnula zureći u mene, ali nije pokušala progovoriti, pa čak ni obrisati lice.
Odgurnuo se uvis i s nje. Dugačka mliječno-bijela nit razvukla se između vrha njegova
penisa i njezine stražnjice, a potom se prekinula kada je gurnuo gotovo mlohav ud u
svoj rasporak nelagodno se trznuvši. Uspravio se iz klečećeg položaja. Sve na njemu, od

Knjige.club 38

Tatum & Laura

vjetrovke do traperica, izgledalo je novo novcato i usiljeno ležerno. Krupnim slovima
ispisane marke prostirale su mu se prsima i rukama. Njegova svijetlosmeđa kosa bila je
namještena u uredne malene vrhove. Odavale su ga tek blatnjave mrlje na koljenima i
korijenu dlanova.

“Ovo je neugodno”, rekao je nervozno se nasmijavši. Kada se nasmiješio, užasnuto sam
shvatila da je prelijep.

Djevojka je ostala nepomično ležati na tlu. Njezina lijeva noga i dio stražnjice bili su
izloženi. Isprva sam pomislila da joj je suknja poderana, ali platno nije bilo oštećeno; potom
sam uvidjela da nosi tajlandske ribarske hlače, duge hlače na preklop koje smo u to
vrijeme svi nosili. Ispružene, izgledale su poput teserakta s prikačenim vrpcama; tvorile su
alternativni modni izričaj, neshvatljivu zagonetku za neupućene pokraj koje je odijevanje
sarija djelovalo kao navlačenje obične majice, ali jednom kada biste ih naučili odjenuti, bilo
je lako.

Nisu sadržavale likru ni elastin; zacijelo su bile vrlo snažno povučene kada su otkrivale
toliko kože.

Osvrnula sam se preko ramena ne bih li ugledala Kita, ali nije ga bilo.
“Jesi li ozlijeđena?” upitala sam je. “Je li ti naudio?” Trepnula je zureći u mene pa sam se
zapitala je li možda na kakvim drogama. “Što si učinio?” obratila sam se muškarcu.
“Pobrkala si lončiće”, rekao je, ali nije pojasnio. Okrenuo se djevojci i rekao blago,
nagovarajući je: “Hajde, mala.”
Približila sam se djevojci i pružila ruku kako bih joj pomogla ustati, ali nije se
pomaknula. “Kako se zoveš?” Ustuknula je i čučnula uz kotač jedne kamp-prikolice.
Pomislila sam na to da je pokrijem svojom pletenom vestom, ali vjerojatno bi bila prepuna
moje i Kitove kose i samo kompromitirala mjesto zločina; čak i bez imenovanja zločina, već
sam razmišljala u forenzičkom smislu. “U redu je”, rekla sam osjećajući posvemašnji očaj.
“Laura?” Kitov glas bio je blizu i glasan. “Ništa nisam pronašao.” Zidovi kamp-prikolice
tvorili su uski prolaz; muškarac je koračao njime unatraške, udaljavajući se od mene i svoje
žrtve pa se zabio ravno u Kita.
“Opa!” rekao je Kit. “Pazi malo kuda...”
Muškarčev uzvik, nesumnjivo uparen s izrazom na mojemu licu, nagnao je Kita da
pojmi ozbiljnost situacije. “Što se dogodilo? Jesi li dobro?”
Zakoračila sam i postavila se između muškaraca i djevojke. “Ovdje je djevojka, mislim
da je...” Riječ se raspala na mojim usnama; slova su se rasula poput domino pločica. “Mislim
da su je napali.”
Muškarac je zakolutao očima zureći u mene. “Sve je u redu.” Dobacio je Kitu tipično
muški zavjerenički osmijeh. “Samo nismo očekivali društvo, zar ne?” Nadlanicom otrvši
nos, djevojka je bezizražajno zurila u razmazanu sluz na svojemu rukavu. “Samo ju je sram
jer su je uhvatili spuštenih gaća, zar ne?” Zvučao je vedro, ali čeljust mu se napinjala između
rečenica. “Ni ja nisam oduševljen, ali to je sve. Tvoja je ženska stekla pogrešan dojam.”
“Aha”, nesigurno je rekao Kit.
“Znam što sam vidjela”, odvratila sam.

Knjige.club 39

Tatum & Laura

Muškarac je počeo uzmicati. S obzirom na nijemu djevojku i zbunjenog Kita, shvatila
sam da je sve na meni.

“Mislim da trebamo uključiti policiju.” Izgovorila sam to odlučno, a moj glas nije nimalo
odao divlji strah koji sam osjećala.

“Ti se moraš smiriti”, odvratio je muškarac, ali počeo je gubiti samokontrolu.
“Ako nisi učinio ništa loše, nemaš razloga za brigu”, rekao je Kit.
Okomio se na djevojku. “Hoćeš li nešto jebeno reći pa da možemo nastaviti sa svojim
životima?” U glasu mu se naziralo nasilje. Po meni, to je bilo ravno priznanju, a Kitovo je lice
konačno odrazilo ozbiljnost onoga što se događalo. Muškarac je shvatio da je izgubio
saveznika.
“Ma zajebi.” Muškarac se žustro udaljio obilazeći sajamski otpad i zalazeći među stabla.
“Kite, ne daj mu da pobjegne!” rekla sam. “Idi za njime!”
“Molim?” Djelovao je posve zgranuto, ali učinio je to. Moj sramežljivi, nježni Kit potrčao
je za nasilnim muškarcem jer sam to zatražila i jer mi je vjerovao na riječ da se dogodilo
nešto užasno.
Čučnula sam pokraj djevojke. “Ah, sirotice”, rekla sam. “Ne brini se, sve ćemo ispraviti.”
Rukom sam okrznula njezinu; mekana koža pokrivala je još mekše tkivo. Dobro sam je
pogledala; njezine zelene šarenice gotovo su posve zastrle raširene zjenice. Usred oblaka
crne kose nalazilo se srcoliko lice, blijedo ali lijepo. Pomalo je nalikovala Disneyjevoj
Snjeguljici kada bi ova pustila svoju kratku kosu da izraste i otpustila korzet.
“Tko je on?” upitala sam je. “Poznaješ li ga?”
Otvorila je usta kako bi progovorila, ali uspjela je tek prigušeno zakriještati. Dugačke
crne vlasi potpuno su joj prekrivale odjeću. Podigla je jedan pramen pa prinijela dlan
sljepoočnici, a potom odmaknula prste kao da je očekivala vidjeti krv.
“Je li ti čupao kosu?” Nije odgovorila, samo je pustila vlasi da odlepršaju na tlo. “Kriste.
Dobro. Moramo otići i pronaći policiju”, rekla sam. “Imaju pomičnu kabinu kod vratnica.
Možeš li hodati?”
Ovoga je puta uspjela odmahnuti glavom.
“Možeš li mi reći svoje ime?”
“Beth.” Kimnula je, kao da joj je drago što ga se prisjetila.
"U redu, Beth, pozvat ću ih ovamo.” Imala sam mobitel u torbici, ali bila sam ga
isključila po dolasku. Pritisnula sam tipku za paljenje i pričekala da maleni zaslon poprimi
zeleno svjetlo. Toliko je trajalo da se sam prepustila čekanju na Kitov povratak kako bitu ga
poslala po pomoć ili čak nadi da će nekako sam uspjeti odvesti muškarca policiji, ali nisam
to mogla zamisliti. Prvi sam put osjetila nalet straha u Kitovo ime. Bi li udario Kita? Mobitel
je konačno zasvijetlio. Triput sam pritisnula gumenu tipku broj devet, ali ništa se nije
dogodilo. Pogledala sam zaslon; crtice su bile prazne. Zamahnula sam njime u zraku kao da
pokušavam dozvati signal.
“Moram se malčice udaljiti kako bih uhvatila signal”, rekla sam. “Neću daleko otići.”
Morala sam napraviti dobrih dvadeset koraka, do autića s pokidanim branikom, prije negoli
se veza uspostavila; sve što sam vidjela od Beth bila je srebrna teniska koji a je
provirivala iz dovratka kamp-prikolice.

Knjige.club 40

Tatum & Laura

“Policija, kako vam mogu pomoći?” Javio mi se ženski glas, s jugozapada zemlje i mlad.
U pozadini se čula uobičajena uredska buka i bilo je neobično zamisliti da je sve to sastavni
dio radnog dana žene na drugom kraju veze; da je možda pila čaj dok sam ja govorila.

“Nalazim se na festivalu na Lizard Pointu blizu Helstona i morim prijaviti...” Riječ mi je
zastala u grlu, a potom sam se pribrala. “Moram prijaviti silovanje. Ne ja, ne ja. Pronašla
sam djevojku, a on je... trebamo policiju.”

Cupkala sam pjenastu postavu koja je ispadala iz poderanog sjedala autića.
“Je li žrtva pri svijesti?”
“Bože, jest, može hodati, nema nikakve porezotine ni bilo što slično, ali mislim da je...
traumatizirana je, zapravo nije u stanju govoriti. Rekla bih da joj je potrebna liječnička
pomoć. Možete li poslati policajku? I liječnicu?”
Istezala sam vrat kroz stabla pokušavajući nazreti što se događa sa suprotne strane.
Pomislila sam kako čujem žamor uzbibane gomile, ali ne i zasebne glasove.
“Poslat ćemo prve dostupne službenike”, rekla je žena na telefonu. “Samo ostanite s
njom.”
“Muškarac koji je to učinio pobjegao je, ali vidjela sam ga.” Komadić pjene na mojemu
dlanu nalikovao je šećernoj vati. Pustila sam ga da odleprša.
“Možete li nam dati opis?”
“Zove se Beth; ima crnu kosu i...”
“Napadača.”
“Ah. Da.” Još sam ga uvijek vidjela jasno kao na fotografiji. “Ima bodljikavu kratku
smeđu kosu, tamnoplavu Diesel jaknu, levisice zakrenutih šavova i Adidas tenisice s
rebrastom kapicom.” Zvučalo je nestvarno i smiješno, kao da naglas čitam modni prikaz iz
časopisa Loaded. Znojni dlan na mojoj ruci gotovo me nagnao da ispustim mobitel. Bio je to
Kit, zadihan.
“Pričekajte”, rekla sam ženi na telefonu pa pokrila mikrofon dok mi je Kit usnama
oblikovao riječi.
“Jednostavno je nestao u gomili”, rekao je.
Ponovila sam, a potom potvrdila našu lokaciju posluživši se visokom zastavom Water
Aida kao putokazom pa prekinula poziv.
“Bio je na pola polja prije nego što sam uopće krenuo”, rekao je Kit. “Tako mi je žao.”
“Hej”, rekla sam. "Dao si sve od sebe.”
“Sranje.” Kimnuo je prema kamp-prikolici. “Je li joj dobro? Je li nešto rekla?”
Odmahnula sam glavom. “Misliš da će ga uloviti?”
“Ne znam. Ne mogu...” Raširio je dlanove i pogledao svoje prazne ruke kao da se na
njima nalazi odgovor, a potom bespomoćno slegnuo ramenima. “Nemam pojma.”
“Idem joj reći da stižu.”
Beth je kimnula čuvši vijest i promrmljala: “Hvala.” Sjela sam pokraj nje na hladnu
čeličnu stubu kamp-prikolice i pričekala deset minuta koje su djelovale kao vječnost.
“Moj je”, iznenada je rekla.
“Molim?”

Knjige.club 41

Tatum & Laura

“Taj novčanik. Moj je. Sigurno mi je ispao iz džepa.”
Spustila sam pogled, blago iznenađena ugledavši ga u svojoj ruci. “Izvoli.” Morala sam
joj stisnuti prste oko novčanika.
Konačno, Kit je doviknuo da policija stiže. Bilo ih je dvoje, zdepasti muškarac obrijane
glave i vižljasta žena s mišje sivom trajnom.
“Ovdje je”, rekla sam, prilično nepotrebno.
“U redu, draga”, rekla je policajka spuštajući se u čučanj pred nama. “Beth? Je li tako?”
Beth je kimnula. “Dobro, ne brini se, Beth. Pobrinut ćemo se da budeš sigurna. Odvest ćemo
te u sobu u policijskoj postaji pa će te pregledati liječnik.”
“Hoće li to biti liječnik ili liječnica?”
“Zatražili smo liječnicu”, odvratila je policajka, ali mrštila se. “Beth, trebate li pratnju?”
Pogledala je u mene, ali Beth je već odmahivala glavom.
“Ne poznajemo se”, rekla sam. “Slučajno sam naletjela na sve to.” Policajac je pročistio
grlo. “Mi ćemo preuzeti odavde”, rekao mi je. “Kolegica stiže pa će uzeti vaše izjave.”
Kit i ja sjedili smo na poklopcu motora pokvarenog autića i čekali ispitivanje. Snažnije
sam cupkala poderana sjedala dok je on premetao vlat trave među svojim prstima.
“Zašto bi to učinio, odmah nakon pomrčine?”
Uputila sam mu preneražen pogled. “Ili u bilo kojem drugom trenutku. Isuse Kriste,
Kite. Ne mogu vjerovati da si to rekao.”
Kit ponekad stvari nije doživljavao intenzivno kao naizgled ja, iako bi, čim biste
istaknuli zašto ste uzrujani ili ljuti, uvijek shvatio što želite reći. Bio je, moralo mu se
priznati, užasno posramljen. “Da... oprosti... nisam tako mislio... Samo ne shvaćam zašto...”
“Znam”, rekla sam pa isturila obraze. “Pretpostavljam da smo oboje u šoku.” Pokušala
sam balansirati oblačić pjene na svojemu dlanu, ali ruke su mi odveć drhtale. “Trebala sam
stići ranije.”
“Možda si ga spriječila da učini nešto gore”, odvratio je Kit.
Dopustila sam toj misli da mi se slegne.
“Jeste li vi moji svjedoci?” Pred nama je stajala žena koja je izgledala kao da je ispala iz
londonskih ulica iz osamdesetih. Nosila je blistavo crno odijelo i imala ozbiljno podšišanu
plavu kosu te jarku šminku popularnu kada joj je bilo otprilike dvadeset te se nije potrudila
promijeniti stil.
“Detektivka narednica Carol Kent iz policijske postaje Devon i Cornwall”, rekla je
glasom koji nas je oboje digao na noge. “Slijedite me do festivalske postaje pa ću uzeti vaše
izjave.”
Pokraj glavne pozornice, jedna uz drugu, nalazile su se dvije trošne pomične kabine. U
mojoj se nalazio policijski pas, prekrasni njemački ovčar koji je sjedio pokraj svojeg
vlasnika. Uznemirio se, onjušio zrak oko mene i napeo se na svojoj uzici, a moji su
obrazi planuli kada sam shvatila da vjerojatno njuši trag jučerašnje trave. Netko mi je
pružio šalicu slabog čaja pa sam rekla detektivki narednici Kent što sam točno vidjela,
počevši od novčanika i uključivši što sam više detalja mogla, iako sam postala nespretna i
nerječita kada je došao red na opis izraza na muškarčevu licu. Opetovano su mi postavljali

Knjige.club 42

Tatum & Laura

ista pitanja, kao da ispituju moju dosljednost. Ponavljala sam različite varijacije iste fraze.
“Da ste ga mogli vidjeti... da ste bili ondje, shvatili biste.”

Tijekom zatišja, dok su se moje riječi zapisivale, čula sam djeliće Kitove izjave u
susjednoj kabini. Čula sam ga kako govori da nije vidio napad, samo njegov ishod, pa
shvatila da je bio poprimio znanstveni pristup. Promatraj i bilježi bez predrasuda. U tom
sam trenutku svim srcem poželjela da je vidio što i ja iza kamp-prikolice, iako mi je poslije,
kada me obuzela ludost, bilo drago da nije.

Zapisali su naše izjave i ponovno nam ih pročitali, a pošto smo dali svoje kućne adrese,
pustili su nas.

“Gdje je Beth?” upitala sam. “Što će joj se dogoditi?”
“Na sigurnom je”, odrješito je odvratila Kentova.
Bilo je kasno poslijepodne kada smo konačno potpisali svoje izjave. Iako se festival
održavao i sljedeće noći, ljudi su već sklanjali šatore i punili krovne nosače. Glasine su se
pronosile gomilom. “Netko se predozirao tamo na polju.” “Ne, navodno je u pitanju bila
pljačka.” "Ja sam čuo da se netko potukao.” Nitko nije bio ni blizu istine.
“Dobro bi mi došlo piće”, rekao je Kit. Glavni bar nije imao dozvolu za posluživanje
alkoholnih pića, stoga smo se snašli s najsnažnijom stvari koju smo uspjeli pronaći,
lokalnim jabučnim vinom, toliko žestokim da se prodavalo isključivo po dva i pol
decilitra. Oboje smo iskapili dvije čaše sjedeći na travi prekriženih nogu. Ni jedno od nas
nije to izgovorilo, ali motrili smo gomilu u potrazi za Bethinim napadačem.
Čak i nakon dva dana neprestane dance glazbe, svi su poskočili na zvuk policijske
sirene. Gomila se razdvojila kako bi propustila patrolno vozilo. Dolazeći iz pravca
policijskih kabina bučno se probijalo brzinom hoda. Svi su škiljili kroz stražnje prozore, ali
Kit i ja zacijelo smo jedini znali značaj - ako ne i identitet - njegova putnika. Odmicao se od
stakla, ali svejedno sam nazrela njegov upamćeni profil, bodljikavu smeđu kosu povrh
tamnoplave jakne. Da već nisam sjedila, bila bih klonula od olakšanja.
“Ulovili su ga”, rekla sam.

Knjige.club 43

Tatum & Laura

Deseto poglavlje

KIT
18. ožujka 2015.

“UDOBNO JE”, KAŽEM DOK SE OBZOR mučno naginje kroz brodski prozor veličine
kompaktnog diska. Kabina je sićušna. Jedan sat na vodi i već osjećam klaustrofobiju
vodonepropusne kabine. Richard zviždi kroz nos pri disanju. Osjećam bijednu, djetinjastu
nostalgiju za svojom ženom. Čak mi nedostaje i njezina tjeskoba koja drži svijeću našem
odnosu.

Richard pomno čita brošuru. “Na brodu postoji kockarnica", kaže začuđeno kao da
Princess Celeste nije radna krstarica, nego plovilo namijenjeno isključivo astronomima
nezainteresiranima za takve zemaljske težnje pa je očekivao najmoderniju
promatračnicu pokraj prostorije za razonodu. Također postoji plesna dvorana, koja će
ugostiti večerašnji disko (bogzna kako će to izgledati), minijaturna kinodvorana i salon za
uljepšavanje. Prije odlaska nisam mogao ni zamisliti da ću ući u bilo što od toga. Sada kad
shvaćam da je druga mogućnost sjedenje u ovom skučenom sobičku, čak mi i
bacanje obruča na palubi djeluje pomalo primamljivo.

“Prošli su dani kad sam ovo mogao otvoriti zubima”, kaže Richard golim rukama
zakrećući čep na svojoj boci Newcastle Brown Alea. “Oderat ću si kožu na dlanovima ako ne
pripazim.” Shvati što je rekao pa spusti pogled na moje dlanove, sklopljene na krilu. “Joj,
Chrise, oprosti, nisam razmišljao.”

“U redu je”, kažem zato što ga je sram više nego mene. “U bočnom džepu svoje
naprtnjače imam švicarski nožić - ne, u drugom - eto ga.” Začuje se utješni zvonki zvuk
metala kada nam Richard obojici otvori pivo. Vrati otvarač natrag u dršku noža, a kada mi
ga dobaci, ulovim ga jednom rukom pa ustanem kako bih uzeo bocu kojom me nudi.

“Prošećimo ih”, kažem.
Na palubi naši se suputnici odlučno šeću navučenih kapuljača kako bi se zaštitili od
oštrog slanog vjetra. Usprkos pokrivenoj kosi i licima, po njihovu hodu prepoznajem da su
većinom umirovljenici. Ovo je prvo skupno gledanje pomrčine kojem prisustvujem -
iz očiglednih razloga, Laura i ja uvijek smo putovali samostalno - pa osjetim instinktivni
prijezir iskusnog putnika spram običnih turista. Čim postanem svjestan tog raspoloženja,
zavjetujem se samome sebi tla ću ga prevladati na ovom putovanju. Promatranje pomrčine
s brodske palube ili pred autobusom nije ništa manje vrijedno od doživljaja na polju punom
hipija nakon prašnjave vožnje pustinjom u džipu ili samotnog promatranja na vrhu planine.
Uskoro ću navršiti četrdeset godina i postati otac. Čestitam si na zrelosti. Prvi mi put sine
da je, i teško mi je povjerovati koliko mi je trebalo da to shvatim, jedina prednost tolike
udaljenosti od alternativne scene ta da ona nekolicina koja nas prepoznaje - a ma koliko

Knjige.club 44

Tatum & Laura

nastojali biti diskretni, dogodila se barem jedna situacija u kojoj nismo mogli
izbjeći privlačenje pozornosti na sebe - vjerojatno nije ovdje. Kladim se u svoju (dvostruku)
hipoteku da, primjerice, ona bakica u ortopedskim cipelama koju vidim nije svjedočila
pomrčini u Zambiji.

Javni razglas oživi uz glasni ping-pong, a svi se ukipe usred pokreta dok slatkasti,
neobično poznati muški glas obznanjuje poruku o večerašnjem uvodnom prijemu,
predavanju i - “za one koji još uvijek imaju snage” - disku. Srce mi snažno zalupa. Ako je
Beth ovdje, zacijelo će se ondje pokazati. Iz Zambije znam da nema ništa protiv javnih
izgreda. Boca u mojoj ruci odjednom djeluje lagano pa shvatim da već mogu prijeći na
drugo piće.

Zvučnici utihnu uz ping-pong zvuk i svi se, oslobođeni čarolije, iznova pokrenu.
Richard i ja uskoro stignemo do krme te se naslonimo na ogradu koja gleda na zid čamaca
za spašavanje. Nama slijeva pad je nesmetan, a ograda seže tek do prsa. Gužva je, ali da
nema nikoga bila bi najlakša stvar na svijetu da se netko nestabilan i nepredvidljiv, netko
tko je petnaest godina gajio bijes, zaleti sleđa i gurne drugu osobu preko ruba u uzbibanu
vodu. Zbilja ne bi bilo teško.

Provedemo nekoliko trenutaka promatrajući Sjeverno more kako bućka i trag bijelo-
žute pjene za nama. Jato tuljana pliva opasno, budalasto blizu brodu, pobuđujući u meni
sentimentalne misli o vlastitoj obitelji u nastanku. Svi putovi vode natrag Lauri.

“Prva fotka s puta”, kažem paleći mobilnu kameru za selfie. Držim ga ispruživši ruku
kako bismo obojica stali u kadar dok se cerimo povrh smeđih pivskih boca, a more iza nas
tvori nepreglednu plavu pozadinu. Pokušam je poslati Lauri i uvidim da nema signala. To je
problem kad se nalaziš nasred Sjevernog mora; nema mobilnih odašiljača.

“Možeš se spojiti na Wi-Fi, ali samo u predvorju, iako navodno možeš uloviti signal na
većini gornje palube”, kaže Richard čije vremenske prognoze za naredni sat ovise o znanju
takvih stvari. Klimavih nogu uspnem se bijelo obojenim stubištem na kat; metalna
ograda hladna je pod mojom rukom. Ovdje gore nema nikoga, a jasno mi je i zašto. Vjetar je
oštar, glasan i dezorijentira. Sklonim se iza ventilacijskog odvoda što isparava, gdje je
toplije i tiše. Potrebno je manje od minute da mi se mobitel spoji na Wi-Fi pa pošaljem
fotografiju Lauri u London.

Izgleda kao najštreberastija momačka na svijetu, odgovori mi. Nasmiješim se pa
spremim mobitel u džep i okrenem se kako bih se iznova pridružio Richardu.

Naslonjena na ogradu i okrenuta leđima, stoji Beth.
Prvo prepoznam kosu, taj divlji nepočešljani kaos koji se trza na vjetru poput živog
bića. Njezina prilika toliko je urezana u moju mrežnicu da u djeliću sekunde prepoznam
ostatak nje. Odgovarajuća visina, odgovarajuće obline i te hlače ludog uzorka što joj se pletu
oko nogu upravo su nešto što bi nosila. Nepravilna kombinacija suosjećanja i straha vratila
se, snažnija nego ikada prije. Eto prepoznatljivih prizora iz prošlosti, starog filma od
trenutka kad smo oboje upoznali Beth pa do zadnjeg puta kada smo je vidjeli: mračni dan
na polju, sudnica, strankinja u našem stanu, obris u oblaku prašine, pomičan prizor na
zaslonu našeg računala. Odjavna špica; Laura jutros na vrhu našeg stubišta dok otire
nevidljivu paučinu sa svojih ruku pa spušta dlanove na trbuh. I sada završni prizor. Ne
znam kako završava. Nemam plan. Toliko sam dugo čekao da više nisam spreman.

Knjige.club 45

Tatum & Laura

Jedanaesto poglavlje

LAURA
8. svibnja 2000.
LACHLAN MCCALL UMRO JE prvog svibnja novog tisućljeća, a pokopan je tri dana
poslije. Mac se toliko napio na bdijenju da je povratio posvuda po Kitu. Morali smo pokupiti
Kitovo jedino odijelo iz kemijske čistionice na putu u Cornwall.
Suđenje Jamieju Balcombeu zbog silovanja započelo je u ponedjeljak. Tog smo jutra Kit
i ja stajali leđima okrenuti sudnici, zureći u tlo i po gradiću Truru, najjužnijem u Engleskoj.
Iza nas visoki viktorijanski nadvožnjak ovijao je golemu, zaštitničku ruku oko doline. Podno
njega ugnijezdila se skromna katedrala okružena crvenim krovovima kakvima Djed
Božićnjak klizi svojim saonicama. Kraljevski sud nalazio se na vrhu vrtoglavog brežuljka;
niz pastelnih kolibica naizgled se prostirao niz padinu i uz zemlju na rijeci Kenwyn koja
je bućkala preko tanke ustave. Obuzeta osjećajem da ću se i najmanjim naginjanjem sručiti
niz tu udolinu, čvrsto sam primila Kitovu ruku.
“Nećemo im trebati ovog jutra”, rekao je uzvraćajući mi stiskom. “Moraju sve urediti i
čuti Bethinu verziju događaja. Potrajat će barem do ručka.”
U teoriji je - naravno, kao i uvijek - Kit imao pravo. Nije bilo šanse da i jedno od nas
pozovu tako rano da pružimo dokaze. Služba za zaštitu svjedoka rekla nam je da će tužitelji
danas pripremati slučaj. Možda čak ni Beth ne pozovu danas, a kao sporedni svjedoci
nismo smjeli uči u sudnicu dok ona ne završi sa svojim iskazom. Ništa što je mogla reći ne
bi promijenilo moju prvotnu izjavu. Znam što sam vidjela.
Bio je to naš prvi povratak u Cornwall nakon Lizard Pointa te naše drugo putovanje
izvan Londona. Bili smo savjesni studenti, ili novi izazov izgradnje karijere oboje nas je
šokirao. Imala sam privremeni posao, a Kit je, s obzirom da je diplomirao s
izvrsnim uspjehom na Oxfordu, bez napora upisao doktorat na Sveučilištu College London i
pritom na pola radnog vremena ocjenjivao preddiplomske eseje; taj nesretni put bio je
nešto najbliže godišnjem odmoru što smo ga mogli dobiti. Hotelska nam je soba bila
plaćena do četvrtka, a povratne karte rezervirane za petak ujutro. Osigurali su nam
skromnu, ali dobrodošlu naknadu za putne troškove. Stigli smo kasno prethodne večeri te
smo, nakon besane noći u otrcanom hotelu sa slikama plaže na zidovima, još uvijek bili
ukočeni od duge vožnje od našeg malenog stana u Claphamu. Sami smo živjeli
ondje. Prvotni plan da dijelimo kuću s Macom i Ling poremetila je Juno, nehotice začeta
nekoliko tjedana prije pomrčine u Cornwallu i tada dvomjesečno dojenče s plućima veličine
Londona.
Nakon Lizard Pointa, odnosno nakon što smo saznali da će slučaj završiti na sudu,
štrebali smo sudsku proceduru. Zbog toga novog znanja kolebala sam se između nade i
očaja. Pomalo sam se tješila spoznajom da brojna silovanja nikada ne dospiju na sud; slučaj

Knjige.club 46

Tatum & Laura

mora biti iznimno čvrst da bi Kraljevsko tužiteljstvo pokrenulo parnicu. Potom bih iznova
pomislila na stopu osuda pa osjetila iznenadni, duboki očaj. Jedinu konstantu činio je prizor
djevojke prekrivene šmrkljima i lica zabijena u blato dok je napadaju, siluju. Negdje
u međuvremenu prestala sam se bojati te riječi i zauzvrat se naoružala njome.

“Vjerojatno će nas pustiti čim se javimo na dužnost”, rekao je dok smo se približavali
ulaznim vratima. Podigla sam pogled prema imitacijama rimskih stupova pokrivenima
sitnim kamenčićima i obojenima ružnom, vodootpornom sivom bojom. Pomoću
dnevnog rasporeda pričvršćenog na vanjskom zidu saznali smo da će se suđenje Krune
protiv Balcombea održati u sudnici broj jedan; g. Nathaniel Polglase bit će tužitelj, gđica
Fiona Price obrana, a predsjedat će sudac Edmund Frenchay. Stvarnost me nagnala da se
snažno usredotočim.

“Osjećam da bismo svejedno trebali ostati”, rekla sam. “Čak i ako nas ne pozovu.”
“Ne znam mogu li izdržati čamljenje na sudu nakon proteklih dana u mrtvačnicama i
svečanim dvoranama”, rekao je Kit.
“Ah, ljubavi.” Neprestano sam se morala podsjećati da u njegovoj glavi prebiva mnogo
više od tog sudskog slučaja. Spoznaja da je Lachlan na izmaku snaga nije nimalo ublažila
njegovu smrt. Nadala sam se da će mu suđenje pružiti, ako već ne odmor, barem
nešto drugo na što bi usmjerio misli. Spoznavala sam da je Kitova reakcija na bilo kakvu
izazovnu situaciju zatvaranje i dopuštanje istinskoj pozornosti na površinu samo načas
prije povlačenja u tišinu.
“Možeš ući?” upitala sam.
“Aha”, odvratio je. “Hajde, ide...”
Skupina ljudi u odijelima gotovo nas je odbacila u stranu, stupajući poput zaštitara oko
predsjednika. U sredini odreda nalazio se Jamie Balcombe. Odjeven u odijelo, ošišan,
obrijan te sjajnih trepavica uokolo modrih očiju, izgledao je poput dječaka u očevoj odjeći.
Nestalo je njegova prijašnjeg šepurenja; koračao je odmjereno i precizno, kao da mu jedva
uspijeva načiniti korak po korak. Neprirodno je zurio preda se, zbog čega sam pomislila da
nas je zacijelo prepoznao, iako sam namjerno odjenula crno i povila kosu u nisku punđu
kako ne bih privlačila pozornost. Prikrivene kose, bila sam mršava i pogrbljena tinejdžerica.
Stigavši do vrata skupina se stanjila u red, a potom se, dok su prolazili kroz detektor
metala u obliku luka, pretvorila u zasebne osobe. Žena nalik rasnoj kobili sa zalizanom
sivom kosom nije sličila nikome, ali muškarac s podvaljkom i pečatnim prstenom nije
mogao biti nitko doli Jamijev otac. Put je odala njegova brata i sestru. Žena u godinama
isfenirane kose, s rubinima u ušima i dlana elegantno položena na Jamiejevo rame jamačno
je bila njegova majka, a blijeda crvenokosa što je stiskala njegov lijevi dlan sigurno još
jedna sestra ili djevojka. Kada je svukla kaput kako bi ga prenijela kroz detektor metala
ugledala sam odbljesak dijamanta na njezinu četvrtom prstu. Ne djevojka, nego zaručnica.
Sklonila je prsten i pružila ga zaštitaru.
“Nema potrebe, dušo, ostavi ga”, odvratio je, ali prsti su joj se spetljali, pa je prsten
kliznuo pavši na pod uz lagano zveckanje i otkotrljao se kroz luk.
“Joj, Antonia”, rekao je Jamie. Brat je pohitao podići prsten; Antonijini prsti toliko su se
tresli da joj je Jamiejeva majka morala pomoći da ga vrati na ruku.

Knjige.club 47

Tatum & Laura

Kit i ja ostali smo stajati otraga dok su obrađivali Balcombeove. Potom smo, s obzirom
da nismo vidjeli nijedna druga vrata, pošli za njima.

“Dobar dan”, rekla sam zaštitaru. “Tražim ulaz za svjedoke?” “Pronašli ste ga”, rekao je.
“Svi moraju proći ovuda.”

Trebalo je nekoliko sekundi da mi se ta informacija slegne. Upravo smo se mimoišli s
muškarcem protiv koga ćemo svjedočiti. Što je s kivnošću, zastrašivanjem, osvetom i
prijetnjama?

“A što ako su mafijaši?” ispalila sam. Kit nije mogao vjerovati što čuje, a zaštitar se
ljubazno nasmijao.

“Ovo nije kao u Kumu, dušo. Ništa ti se neće dogoditi među svim tim odvjetnicima. Imaš
li unutra kameru ili uređaj za snimanje?” Otvorila sam torbu kako bih mu pokazala tek
nekoliko tampona i bilježnicu.

Unutrašnjost sudnice nije me posebno umirila. Arhitekt je jamačno bio sadist; naputak
je vjerojatno nalagao da je potrebno izazvati ozbiljnost bez pretjeranog zastrašivanja.
Prostorija je nalikovala Escherovu1 crtežu s tlocrtom od stupova, kolonadi i prolaza koji
su se naizgled naglo ispreplitali.

Sinula mi je užasna misao. “Što sa žrtvama?” upitala sam Kita. “Beth zacijelo neće
morati proći kroz ta vrata?”

Kit je djelovao zgroženo. “Mislim da moraju, tu se nalazi jedina sigurnosna provjera. Ne
djeluje ispravno, zar ne?”

“To je jebena travestija.”
Prošli smo krcati atrij. Grčko-rimski stil nastavljao se i ovdje; stupovi su podupirali
strop visok poput cijele zgrade. Jedan je zid skrivalo isprepleteno zelenilo u golemoj posudi
za cvijeće, visoko zacijelo šest metara, i pružalo sudnici pomalo botanički duh, ili kao što je
Kit bio rekao: “Bit će to kao suđenje u prokletom Center Parcsu.”2 Cijenila sam njegov
pokušaj da me oraspoloži, ali uspjela sam mu se tek slabašno nasmiješiti.
Bilo je prošlo pola devet i sudnica broj jedan tek se trebala zatvoriti. Kit nam je oboma
uzeo kavu, pa smo jedno vrijeme promatrali dok su svi ulazili. Neki su začuđeno zurili u
strop, a drugi pozdravljali zaštitare po imenu. Većina promatrača stropa ubrzo je nestala,
dovoljno brojna da je zacijelo bila riječ o porotnicima. Carol Kent, detektivka koja je uzela
moju prvotnu izjavu, kimnula nam je sa suprotne strane prostorije uputivši nam blagi,
ohrabrujući smijeh koji je načas ublažio tešku šminku na njezinu licu.
“Idemo provjeriti što moramo učiniti”, rekao je Kit.
Kentova nas je odsječno pozdravila. I sama je napeta, pomislila sam.
“Reći ću tužitelju da ste ovdje”, rekla je. “Morate se kloniti javne galerije dok ne budete
svjedočili. Postoji soba za svjedoke, ali podnositeljica tužbe već je unutra, stoga nije
idealno.”

1 Maurits Cornelis Escher (1898. - 1972.), nizozemski grafičar poznat po matematikom nadahnutim bakropisima i
drvorezima te prikazima nemogućih konstrukcija.
2 Europska mreža odmarališta u prirodi podrijetlom iz Nizozemske koja uključuje pet turističkih naselja diljem

Ujedinjenog Kraljevstva. Nap. prev.

Knjige.club 48

Tatum & Laura

U sebi sam pomislila kako bi Beth dobro došlo poznato lice i namjeravala sam to i reći,
kadli se Kit obratio Kentovoj: “Što ako vam dam broj mobitela pa obećamo da ćemo ostati u
blizini?”

Okomita bora između njezinih obrva produbila se. “Trebalo bi biti u redu, ali pričekajte
da pitam odvjetnike.”

Slijedila je znak koji je upućivao na sobu za svjedoke.
“Osjećam kao da bih trebala otići i poželjeti joj sreću ili je barem pozdraviti”, rekla sam.
“Nisi li upravo čula što je rekla?” prosiktao je Kit. “Postoje razna pravila koja to brane.
Djelovalo bi kao da se dogovaraš s njom. To će samo ugroziti njezin slučaj. Što ako ga
odbace zbog toga?”
Bio je u pravu, ponovno.
Blistava plavuša pokraj nas razgovarala je na preklopnom mobitelu.
“Aha, jutros imamo silovanje”, rekla je, nepristrano poput nekoga tko opisuje rutinski
stomatološki pregled. Novinarka, dakako. “Potencijalno prilično sočan slučaj. Optuženik
nam je pohađao privatnu školu i dražesno izgleda. Tata mu je velika faca, glavni izvršni
direktor jedne među tvrtkama s indeksom FTSE 100. Bio je na istoj godini s princem
Charlesom u Gordonstounu, iako nisu ostali u kontaktu, što je šteta jer bi takva poveznica
bila pravo zlato. Slušaj, nazvat ću te kad sve završi pa ću ti reći ima li tu kruha.
Iskreno, bolje da ga bude. Odbila sam dvostruko ubojstvo u Liverpoolu zbog toga.”
Spustila je glas kada je Carol Kent krenula prema nama.
“G. Polglase kaže da je u redu”, rekla nam je. “Neka vam mobitel bude upaljen i ne idite
nikamo gdje nema signala.”
“Hvala.” Kit je ustao, spreman otići.
Glas na javnom razglasu bio je prepoznatljivo kornijski, poput rudnika kositra i
pogačica s mesom i povrćem; dugo r i još duže o.
“Kruna protiv Balcombea, sudnica broj jedan.”
“Gibam”, rekla je novinarka. “Čujemo se poslije.” Gurnula je antenu u mobitel i slijedila
Balcombeove kroz dvokrilna vrata. Za njom je ušla druga novinarka s pravokutnom bob
frizurom, a oko njezina vrata visjela je vezica s iskaznicom Udruge novinara.
Nekoliko trenutaka poslije prostor se ispraznio ostavljajući samo nas, nekolicinu
sudskih službenika i malenog plavog leptira što je lepršao oko zelenila. Zaštitar koji nas je
uveo pogledao je u nas i namrštio se. Osjećala sam kao pod mikroskopom. Atrij se
naizgled smanjio oko nas.
“Idemo odavde”, rekla sam.
“Promijenila si pjesmu.”
“Želiš otići ili ne?”
“Dobro, smiri se.”
Nikada prije nismo tako razgovarali jedno s drugim.
Lijepo središte Trura ne proteže se daleko; unutar jednoga sata već smo se vraćali
ulicama kojima smo došli. Posjetili smo katedralu, prošetali knjižarama i umjetničkom
galerijom. Vidjeli smo muzej, ali odlučili smo ga sačuvati u slučaju kiše. Naš ručak u pubu

Knjige.club 49

Tatum & Laura

podno brežuljka sastojao se od pečenog krumpira, kozica natopljenih majonezom i čašom
lokalnog piva zvanog Bilgewater3, ukusnijim negoli je zvučalo.

“Voljela bih da znam što govore unutra”, rekla sam Kitu meljući papar nad svojim
tanjurom.

“E pa, ne možeš. U tome i jest smisao svjedočenja, mora biti zasebno u odnosu na
verziju podnositelja tužbe. Inače je bezvrijedno.”

Odgurnula sam hranu. “Previše sam napeta da bih jela. Što ako naš iskaz nije dovoljan
da ga zatvore?”

“Ponašaš se kao da sve ovisi o tebi. Rekao sam ti, postoji cio tim ljudi koji mjesecima
radi na slučaju. Pitam se kakve će forenzičke dokaze imati.”

I to smo već bili prošli. Morala sam uložiti napor kako bih zadržala odmjeren ton.
“Možda ne postoje nikakvi forenzički dokazi. Slučaj se temelji na tome komu vjeruješ.”

Kit je odmahnuo glavom. “Riječi su jednostavno tako... prevrtljive, zar ne? Na primjer,
uvijek mi govoriš da sam previše isključiv. Da o svemu razmišljam kao o crnom ili bijelom.”
Bila je to istina; kimnula sam. “Ali u ovom slučaju tražimo da svi razmišljaju na takav način,
a izuzev riječi ne postoji nikakav dokaz. Kako na takav način postići sigurnu osudu?”

“Što još postoji?” upitala sam.
Nije znao odgovoriti, samo je djelovao zamišljeno i otpio još jedan centimetar svojeg
piva. “Igrali smo se suđenja u šestom razredu”, rekao je nakon nekog vremena. “Ja sam
morao pružiti dokaze. Hipotetski slučaj krijumčarenja droge. Usrao sam se čak i dok
sam tada ustajao, čak iako je sve bilo lažno i zbivalo se u boravku.”
“Nisam to znala!” Još smo uvijek bili u onoj fazi kada nove priče istodobno
predstavljaju oduševljenje (Još uvijek postoji toliko toga što trebam doznati o tebi!) i napad
(Zašto to već ne znam o tebi?).
“Kladim se da je Mac bio optuženi.”
Kitovo je lice bljesnulo dok se prisjećao, a potom se nasmijao. “Zapravo, bio je sudac.”
“Jebote!”
“Učiteljica nam je imala smisao za humor”, složio se. “Uglavnom, poanta je da, nakon
što što sam to zapravo učinio, sva je nervoza nestala zato što sam samo rekao ono što sam
imao i to je bilo sve.”
Znala sam da je u pravu, no to još uvijek nije moglo smiriti nervozu koja me lišila teka
ali ne i žeđi. Da nismo čekali da Kitov telefon zazvoni, bila bih u stanju iskapiti tri krigle.
Debele kišne kapi stuštile su se o prozore poput kamenja.
“Znači, muzej”, rekla sam.
No muzej nije radio poslijepodne. Vratili smo se u pub i odigrali partiju bilijara na
neravnom stolu. (Pobijedila sam, očito; nakon višemjesečnog igranja protiv mene, Kit je još
uvijek morao usvojiti matematiku putanje i odbijanja. Tamo gdje sam ja vidjela sport, on je
još uvijek vidio primijenjenu fiziku projektila. Loše je blefirao; sljedeći pokret uvijek mu se
nazirao na licu cijelu minutu prije nego što bi podigao štap.)

3 Eng. kaljužna voda, otpadna voda na dnu plovila. (Nap. prev.) 50

Knjige.club