Erin Kelly - On kaže ona kaže

Tatum & Laura

Zurimo jedna u drugu; zbiva se cijela sila stvari, ali ne znam koja točno. Šutim pružajući
joj prostora. Ako sada prizna, vratit će dio mojeg povjerenja. Malčice odmahne glavom, a
potom vidno proguta riječi.

“Ne znaš što govoriš.” U glasu joj se čuju smrskano staklo i vatra. “Zapravo, znaš što,
Laura? Misli što želiš. Misli što god jebeno želiš. Učinila sam ono radi čega sam došla.”

Odgurne svoj stolac i ustane.
“Ne idem kući, stoga neka ti ništa ne pada na pamet”, kažem joj.
“Ah, ne brini se. Dosta mi je uvreda za jedan dan.” Zastane, čvrsto ovije šal oko vrata i
uputi mi pogled od kojeg mi krv uspori. “Ne možeš reći da te nisam upozorila.”
Dok me nadjačava pogledom, prisjetim se požara u svem njegovu plamtećem užasu.
Bila sam glupa što sam pokušala raspravljati s njom. Nezgrapno pogurnem stol te se
iskobeljam kako bih ustala. I dalje djelomično pokrivena kaputom, proguram se kroz teška
dvokrilna vrata te na vrevu i svjetlo ulice Green Lanes.
Nije pametno trčati kad ste trudni šest mjeseci i nosite blizance. Usprkos tomu što
jednim dlanom pridržavam trbuh - druga mi je potrebna radi ravnoteže - osjećam kako mi
zdjelica propada sa svakim teškim korakom. Presjekla sam suprotnim putem kroz
Harringay Passage čisto u slučaju da me slijedi. Kada stignem k Ling, sva sam znojna i
zadihana.
“Laura!” kaže Juno. Dovoljno je stara da zna kako nešto nije u redu, ali nedovoljno da bi
se nosila s time. Usna joj podrhtava. “Što je, je li nešto bebama? Uđi.” Vikne preko ramena:
“Mamaaaa!”
Ling se sjuri niz stube, grabeći po dvije odjednom.
“O, Bože, Laura”, kaže bacajući ruku preko moga ramena i uvodeći me u kuću.
“Propustila sam poziv i upravo sam te htjela nazvati. Moramo li u bolnicu?”
I ne pomišljam na to da joj kažem istinu.
“Panični napadaj”, kažem. “Nisam mogla biti sama.”
Povjeruje mi bez oklijevanja. Zašto i ne bi?
“Možeš spavati u mom krevetu.”

Lingina spavaća soba ima čistu posteljinu i svježe svijeće, bijele zidove na koje umno
projiciram sve što mislim da znam. Prijetnja u obliku Jamieja djeluje stvarno - osjećaj mi je
poznat iz njegovih pisama - ali daleko, poput prilike na obzoru koja postaje živopisna tek
kada je promotrite dalekozorom. Instinkt mi nalaže da ponovno pobjegnem i započnem
novi život, ali vezani smo bolničkim terminima, poslom i hipotekom. Zaglavili smo
ovdje. Bijes prema Kitu ponovno dospije u prvi plan. Doslovce se trzam od želje da ga
udarim. Kako nas je mogao izložiti takvom riziku? Kako mi je mogao lagati? Zacijelo je
jedan sat ujutro kada moja srdžba svlada samokontrolu pa mu šibnem ružnu poruku.

Beth je došla u kuću - zahvaljujući tebi. Rekla mi je što si učinio. Kako si mogao, Kite?
Prenoćit ću kod Ling, ali kad se vratiš kući moramo razgovarati, i to ozbiljno.

Knjige.club 201

Tatum & Laura

Pošto se iskalim osjetim ogromno olakšanje. Nije li dio bračnog sporazuma povremeno
trpjeti sranja onog drugog? Sutra ćemo se posvađati, a potom pomiriti, kao i uvijek.

Ne mogu se nositi s Beth, a kamoli s Jamiejem, potpuno sama.

Knjige.club 202

Tatum & Laura

Četrdeset deveto poglavlje

KIT
21. ožujka 2015.

“TAKO SAM UMORAN”, zastenjem dok stojimo na mostu s kavom u ruci i čekajući na
prvi znak kopna. Nebo je bijelo, jutarnje zrake nalikuju hladnom srebru, a Sjeverno je more
jednolične sive boje nalik dupinima.

“Ja sam spavao kao klada”, vedro kaže Richard.
Ne mora mi to govoriti. Čuo sam sve hrkanje i prdeže. Mislio sam da ću, odlanuvši jer
me Beth nije ulovila i jer se napetost pred pomrčinu raspršila u antiklimaks, i sam spavati
kao klada, ali zauzvrat sam se neprestano vrtio na uskom ležaju, cijelu noć
provjeravajući sat i svaki put sve dublje uranjajući u budno stanje.
Začuje se žamor kada se obrisi počnu pomaljati na obzoru. Usprkos ovijenosti niskim
oblacima, obala Northumberlanda izgleda gotovo neukusno zeleno nakon crnih kamenitih
Ferojskih otoka. Toliko se razveselim što vidim Englesku da mi puls ubrza od nestrpljenja
da stignem kući i Lauri. Približavamo se dizalicama i utovarnim mostovima na obali
Newcastlea, pa se zapitam vrijedi li požuriti kako bih uhvatio vlak u 10:15 za Kings Cross ili
bih se jednostavno trebao opustiti i uživati. Svakako bih trebao stići kući do dva, najkasnije
tri popodne.
Kada se kroz maglu nazru poznati mostovi nad rijekom Tyne, mobitel mi iznova oživi,
vibrirajući u znak svoje prisutnosti u mom džepu. Pročitam Laurinu poruku, poslanu sinoć
netom prije ponoći.

Beth je došla u kuću - zahvaljujući tebi. Rekla mi je što si učinio. Kako si mogao, Kite ?
Prenoćit ću kod Ling, ali kad se vratiš kući moramo razgovarati, i to ozbiljno.

Šok, naglo vrtoglavo naginjanje, toliko je opipljiv da načas pomislim kako je brod
udario u nešto, pa ne uspijem spriječiti uzvik na vrijeme.

“Jesi li dobro?” zabrinuto upita Richard.
“Sigurno je morska bolest”, pokušam reći, ali nekako profrfljam. “Malo ću sjesti. Bit će
mi dobro, ozbiljno.”
“Grozno izgledaš. Bilo ti je dobro prije deset sekundi. Viči ako me trebaš, može?”
Kimnem te se strovalim na klupu. Čak i dok sjedim, srce mi preskače kao da sam
upravo sprintao. Kako je, dovraga... Zašto bi... I zašto sada... Što li je Beth rekla? Žena na
palubi, žena na fotografiji koja pije pivo i Krista bile su njezine dvojnice isključivo u mojoj

Knjige.club 203

Tatum & Laura

glavi. Bio sam toliko zauzet nametanjem Bethina lica svima drugima da nikada nisam
pomislio kako bi mogla otići u London.

Ponovno pročitam poruku iako sam je već upamtio.

Rekla mi je što si učinio.
Moram upregnuti svaki atom snage da ne zavrištim. Petnaest godina. Petnaest sam
godina štitio Lauru od istine toliko užasne i bolne da si ne dopuštam i pomisliti na nju.
Shvatim, dok brod svladava val, da sam pogriješio što sam vrijeme smatrao linearnim; da se
moj život kreće u određenom pravcu i udaljava od određenog događaja. Izvijeni je to krug
vrpce, Mobiusova traka. Godine se sažimaju sve dok se ne vratim u Cornwall gdje mi
dlanovi klize vrućom kožom, a prsti upijaju zlatnu boju kao pri obrnutom Midinu dodiru, a
jedino čvrsto uporište moje prošlosti naizgled predstavlja noć koju sam proveo s Beth.

Knjige.club 204

Tatum & Laura

Pedeseto poglavlje

KIT
9. kolovoza 1999.

DOK JE PREOSTAJALO ČETRDESET OSAM SATI do pomrčine, Ling je u riječi pretočila
ono što smo svi osjećali: “Festival će ostati zapamćen u povijesti kao jedan od najskupljih
promašaja.”

Bila je u pravu. Visoke, treperave zastave u funkciji putokaza među gomilom stajale su
razmještene po praznom polju. Lokacija nije toliko nalikovala užurbanom središtu
kontrakulture, koliko terenu za golf na koji su zabunom dolutali loše opremljeni i
neprikladno odjeveni ljudi. Našem je malenom štandu dobro išlo, većinom zato što je šator
predstavljao balon zatočene topline zahvaljujući generatoru i kuhalu za čaj. Naša prva
mušterija i dalje je boravila unutra, u dvosatnom, ugodnom pijanom tupilu te masnih
dredova raširenih poput krakova na ležajima.

“Ovo je vrijeme u stanju ubiti čovjeka”, rekao je Mac. Zurio je u mene i Ling kao da mi
snosimo krivicu. Funkcionirali smo učetvero, ali bez Laure nije išlo; vratio sam se u stare
dane, držeći svijeću Macu i ženskoj koju bi tog tjedna našao. Nas smo si troje cijeli
dan međusobno prigovarali, iskaljujući vlastita razna razočarenja jedni na drugima: Mac je
bio ljut zbog izgubljenog novca, ja sam bjesnio na vrijeme, a Ling je konačno shvaćala da
Mac nije toliko zabavan tip koliko patološki ovisnik. Otkad smo se dovezli u Cornwall bio je
pijan, napušen ili mamuran od pića ili droge. Na propast osuđeno rješenje što ga je sitna,
nježna Ling namjeravala ponuditi bio je pokušati održavati korak s njegovim željama. Tog
jutra oboje smo pili čaj s viskijem. Nakon šest šalica bio sam skroz nabrijan i ispišavao
cimet. Naši su zvučnici ispuštali nježnu ambijentalnu glazbu, ali priključio sam jednu
slušalicu na džepni radio te dvaput u satu poslušao vremensku prognozu.

“Bolje poslujemo nego mnogi drugi”, rekao sam, iako to nije bio bogzna kakav pothvat.
Jon, tip u kombiju s organskim burritosima, doslovce je plakao dok su mu namirnice
trunule, a osoblje se dosađivalo iza pulta.

“Ti si jebeno kriv”, rekao je Mac.
“Molim?”
“Ti i tvoji jebeni dijagrami ili što već, predviđanje Sunčeva položaja i to što si me
natjerao da dođem u Cornwall. Trebali smo otići u Tursku kao što sam htio i sve platiti
kreditnom karticom.”
“To je upravo suprotno onome što si predložio”, rekao sam. “Ako se sjećaš, ti si želio
ostati u Engleskoj. Zato sam ti cijeli tjedan izrađivao tu jebenu vremensku prognozu.”
“Samo si želio ispasti faca pred Laurom. Sva se uzbudila zbog West Countryja i te
usrane pravedne trgovine posvuda, a ti si se samo prepustio.”

Knjige.club 205

Tatum & Laura

“To nema nikakve veze s Laurom, nego s Golfskom strujom”, rekao sam. “U Cornwall je
trebalo biti sunčano. Ali nije. Ništa ja tu ne mogu.”

Navalio je poput lovačkog psa. “Znaš koji je tvoj problem?”
Pripremio sam se; imao je široku paletu izbora.
“Uškopljen si. Pod njezinom čizmom. Konačno si pronašao nekoga tko će te ševiti, pa te
nije briga ni za što drugo.”
Osjetio sam kako blijedim, iako je Ling shvatila tu podlu i nelogičnu primjedbu kao
šalu. Nasmijala se toplo i spontano, onako kako se smijete kad vas nešto iskreno zabavi, a
ne nelagodno i sažaljivo spram nekoga kome su upravo bezobrazno servirali neugodnu
istinu.
“Odjebi!” Nijemo sam mu poručio kada se okrenula. Mac je podigao dlanove u znak tek
djelomično lažne isprike; čak je i sam shvatio da je pretjerao. Okrenuo sam mu leđa, tresući
se zbog za dlaku izbjegnute katastrofe. Mac je znao, jedini je znao, da je Laura jedina
djevojka s kojom sam spavao. Konačno sam se bio oslobodio žrvnja svoga
dvadesetjednogodišnjeg djevičanstva one nespretne noći u njegovu ledenom stanu. Sada se
gotovo nasmijem pri pomisli da je to nekoć bila moja najdublja, najmračnija tajna. Noću
ležim budan i žudim za time da budem dvadesetjednogodišnji djevac. Nikada nije propuštao
priliku da me zadirkuje zbog toga - “Sigurno ćeš se skrasiti s prvom ženskom koja ti pokaže
sise” - ali uvijek nasamo; bilo mu je zabavnije mahati tajnom iznad moje glave nego je
otkriti, pa ostati bez oružja. U tom je trenutku došao najbliže tomu da se izlane, i to pred
Ling. Poželio sam ga odalamiti. Ali umjesto da kažem bilo što što bi nas moglo odvesti dalje
tim putem, odlučio sam se za tišinu i zlobni pogled koji se odbijao od njega kao od
pokvarenog satelitskog prijemnika; već se bio prebacio na nešto drugo.
“Ako već nećemo zaraditi, barem bismo mogli unijeti malo živosti u cijelu stvar”, rekao
je. Dlan mu je već bio u džepu, a odluka donesena. Raspoloženje mi je potonulo kada je iz
džepa izvukao komadić rupičastog papira označen poput karata: karo, tref, srce i pik.
Otrgnuo je maleni kvadrat i stavio ga na Lingin jezik.
“Ne, hvala”, rekao sam kada me ponudio sićušnom poštanskom markom velikom kao
jagodica njegova prsta i označenom karom. Ni u ludilu ne bih taknuo LSD. Tijekom godina
svjedočio sam vrlo lošim fiksevima i ako tako izgledaju iz druge ruke, loše mi se pisalo ako
sam to želio osobno doživjeti.
“Baš si stari prdonja.”
“Ako ti tako kažeš.” Mac je smatrao da su svi koji provedu više od dvadeset četiri sata
trijezni ili bez droge uštogljeni. Ako je sve to nekoć i vrijedilo za mene, promijenilo se otkad
sam upoznao Lauru. Dijeljenje ecstasyja s njom dodatno nas je zbližilo; omogućavalo nam je
da se jedno drugome uvučemo u um s jednakom lakoćom kao što smo to činili tijelima.
Problem nije bila droga, nego Mac. S njime nije postojalo zajedničko iskustvo. O kojem god
stimulansu bila riječ, uvijek je on bio glavni i samo je želio povući druge za sobom kako bi
opravdao vlastitu neumjerenost.
Zakolutao je očima. “Dobro, možeš se žrtvovati”, odvratio je posve promijenivši ton.
“Skuhat ću nam još jedan čaj.”
“Ja ne bih”, rekao sam, ali svejedno je ubacio vrećicu u šalicu, toliko se dražesno
osmjehujući da je smjesta pobudio moju sumnju. Ubacit će mi nešto u piće, pomislio sam.

Knjige.club 206

Tatum & Laura

Razmišljao sam o tome da ga prihvatim, a potom mu ga saspem u lice. Pogledao sam na
svoj sat; preostajala su otprilike dvadeset i četiri sata do Laurina dolaska.

“Ovako ćemo”, rekao sam. “Mogu sam voditi štand. Vi idite i zabavite se.”
Vidio sam kako Macov dlan lebdi nad šalicom poput trovača u filmu po romanu Agathe
Christie. Potom je vratio LSD u džep.
“Hvala, buraz.”
Promatrao sam ih na odlasku, snagom ga uma tjerajući da doživi užasan fiks. Nadao
sam se da će vidjeti kako se Lingino lice otapa i otkriva blistavu lubanju.
Bilo je dovoljno posla da mi vrijeme brže prođe. Hladno se sunce spustilo, a glazba
pojačala; treštanje basa cupkalo mi je dijafragmu. Iz suosjećanja sam kupio enchiladu od
Jona s burritosima i pojeo je naizmjenično slušajući morsku prognozu na postaji Radio 4 i
negodujući zbog vremena, svoga brata i mizerne seksualne prošlosti.
Sve su pomrčine bile važne, ali ta mi se činila važnijom negoli i jedna prije. Želio sam da
Laura u potpunosti doživi taj čudesni fenomen. Bila mi je pokazala toliko toga; ovo je bila
prilika da ja pustim nju u svoj svijet, i morala je biti savršena.
U ponoć sve su se pozornice raščistile, a logorske vatre upalile. U jedan sat, dok sam
razmišljao o tome da odem leći, naš masni prijatelj otprije doteturao je do štanda. Krvave
su mu očne jabučice uokvirivale minijaturne zjenice.
“Oprosti”, rekao sam. “Zatvaram radnju... stari.”
Nismo odrasli u kući u kojoj su se ljudi nazivali starima, i to mi nikada nije polazilo za
rukom.
“Skuhaj mi čaj”, naredio je prljavac. “Snažan, bez ikakvih preserancija.” Prepoznao je
moje mane koje su toliko frustrirale Maca; moj ih je posluh samo potvrdio. Pružio sam mu
šalicu. Zdjelica s (pomodnim, smeđim i nepravilnim) grudicama šećera stajala je na pultu.
Gurnuo je cijelu prljavu šaku unutra i pojeo pregršt šećera.
“Molim te, nemoj”, rekao sam. “Morat ćemo ga baciti.” Nasmijao se otkrivajući zube
boje jednake šećeru.
“Živio”, rekao je pa odšetao odnoseći žutu šalicu sa sobom koju sam otpisao, zajedno sa
zdjelom šećera koji sam istresao u koš te funtom koju sam mu trebao naplatiti. “Seronjo!”
doviknuo mi je preko ramena umjesto pozdrava.
Osjećajući se manji od makova zrna, u zdjeli za pranje pomiješao sam kipuću vodu iz
kuhala s hladnom iz slavine kako bih oprao šalice, a potom se pet minuta zabavljao time,
kadli sam shvatio da me netko promatra.
“Je li ovo tvoje?” Žuta šalica lebdjela je u visini prsa, a iza nje stajala je djevojka crne
kovrčave kose, blijede kože te sitnih, čvrsto zbijenih i tamnih crta nasred srcolikog lica.
“Neki ju je odvratni stari prljavac bacio u polju. Pogodila me u nogu. Ne znam zašto je takav
kreten. Ima nekakve veze s pomrčinom. Vjerojatno sa spajanjem nebeskih tijela. Merkur je
u retrogradnom položaju. Ili zmajevim linijama.”
“Ne, mislim da je to zato što ovdje ima vrlo snažnog LSD-a”, rekao sam. Nasmijala se, na
što joj se para izvila iz usta, te mi pružila šalicu. Spustio sam je u pjenastu vodu.
“Molim jedan čaj. Bez šećera, ali s mnogo mlijeka.”
Toliko o zatvaranju. “Stiže”, odvratio sam.

Knjige.club 207

Tatum & Laura

“To je problem s hipijima”, rekla je dok se vrećica čaja namakala. "Uvijek su posve
suprotni od onoga što misle da jesu. Mir i ljubav, moš mislit’. Dobro, nisu svi takvi. Sigurna
sam da si ti oličenje iskrenosti. Ali neki među najnasilnijim, najljenijim ljudima koje sam
upoznala imali su znak mira ovješen oko vrata ili onu hindusku tetovažu koju si svi daju
izraditi.” Jednako je tako mogla opisivati Maca. Osjetio sam paljenje žaruljice pri konačnom
izražavanju istine koju sam odavno znao.

“Jesi li ti odradio ovogodišnji ciklus?” upitala je. “Nisam te dosad vidjela.”
“Ciklus?”
“Rad na festivalima. To ja radim, pa zarađujem tijekom praznika. Toliko sam ih
odradila prošlih nekoliko ljeta da počinjem prepoznavati ljude. Sigurna sam da je onaj tip
za štandom s burritosima neke godine bio u Phoenixu.”
“Moguće”, rekao sam, tek tada zamijetivši da je Jon s burritosima zatvorio i otišao. “Ovo
je prvi put da radimo nešto slično. To je zapravo ideja moga brata. Samo smo željeli vidjeti
pomrčinu koja bi nam se isplatila.”
“I, je li?”
“Izgubili smo novac samim dolaskom.”
“Nije ni čudo što ne mogu naći posao. Previše radne snage. I neravnomjerno tržište
rada. Beznadna sam žrtva kapitalizma.” Ponovno se nasmijala. “Ovo je dobar čaj.”
Nasmiješio sam se. “Je li čudno sam odlaziti na festivale?”
“Nije bila moja prvotna zamisao. Obično mogu nagovoriti prijateljicu da dođe, ali ovaj
je kolovoz čudan jer je većina mojih prijateljica otišla raditi na Ibizu tijekom ljeta. Dvoje
ljudi koje poznajem gledat će pomrčinu u Devonu, pa sam vjerojatno trebala poći s njima.”
Povjetarac je zanjihao stabla, pomrsivši vjetrena zvonca. “Čudno je ovdje, zar ne? Gotovo
zlokobno. Ne samo zbog nedostatka ljudi nego zbog rasporeda. Obično se odvija na
jednom golemom polju ili poljima sa živicom, ali ovdje je prava šuma. Velike nakupine
stabala. Ne bi te začudilo kad bi ugledao ogra ili Crvenkapicu.” I sama je izgledala kao da
dolazi iz kakve bajke, nestvarno blijede kože. “Usput, ja sam Beth.”
“Kit.” Dlan joj je bio mekan, kao da ga je namakala u medu, i toliko drugačiji u odnosu
na Laurine dugačke, vitke prste da sam gotovo uzdahnuo; nisam mogao poreći bljesak
požude, pa sam povukao ruku, presijecajući opasnu struju.
“Jesi li sam s bratom?” Upitala me bez skrivenih primisli, ali dlan me još uvijek žario na
mjestu gdje ga je dotaknula. Odjednom me obuzela snažna spoznaja o tome koliko smo
osamljeni. Vidio sam se kao u starom filmu, s anđelom na desnom ramenu koji predstavlja
moju savjest i vragom na lijevom, sitnim crvenim utjelovljenjem životinje u meni. Reci joj za
Lauru, šapnuo je anđeo. Odmah joj reci za Lauru.
Izbjegao sam pitanje. “Fiksa se sa svojom curom. Bolje je biti sam nego s nekim tko
halucinira.”
Beth je iskrivila lice. “Da, ni ja nisam sklona drogama. Ne od Glastonburyja i ‘94., i
gorućih križeva koji su jurili prema meni preko polja.” Zadrhtala je. “Festivali nisu pravo
mjesto za oduzimanje.” Počela je lupkati prstima po šalici. “Nego, čime se inače baviš?”
“Upravo sam diplomirao na Oxfordu. Namjeravam upisati doktorat iz astrofizike.”

Knjige.club 208

Tatum & Laura

“Neki sam dan čitala kako je vjera u porastu među fizičarima”, rekla je. “Navodno su svi
ostali znanstvenici ateisti. Ali fizičari, oni koji provode ozbiljno vrijeme promatrajući
golemost svemira, prije će reći da vjeruju u Boga nego bilo koja druga disciplina. Mislim
da je to vrlo zanimljivo.” Ne znam što sam radio s licem, ali ponovno se nasmiješila.
“Oprosti, previše govorim. Samo, ovo mi je prvi inteligentni razgovor nakon otprilike dva
dana.”

“I meni” odvratio sam, i mislio sam ozbiljno. Bez napora sam razgovarao s Beth.
Shvaćala je sve moje šale, kao i ja njezine. Razmijenili smo priče o putovanjima. Ispričao
sam joj sve o sebi osim one važne pojedinosti. Reci joj, nagovarao me anđeo. Reci joj za
Lauru. Daj joj na znanje da imaš djevojku. Vrag se jednostavno oslonio o svoje vile i nacerio
se. Podigao sam pogled; zvijezde još nisu izišle. “Ne djeluje dobro za sutra, zar ne?” upitala
je Beth.

“Oblaci točno nad West Countryjem”, odvratio sam. “Ipak, moglo bi nam se posrećiti.
Vjetrovi su snažni, nikad se ne zna.”

“Kad smo kod toga, prokleto je hladno”, rekla je. “Ima li to čudo unutrašnjost? Želim
nastaviti razgovarati, ali poplavit ću.”

“Naravno.” Zamijetio sam da mi se glas vratio nekoliko godina u prošlost; bio sam
kreštavi adolescent koji pokušava započeti razgovor s djevojkama na plaži. “Ionako bih
mogao zatvoriti šator.” Beth me promatrala dok sam okretao znak na zatvoreno i
zakopčavao šator za sobom.

Tada sam naučio lekciju o poveznici između promišljanja i djelovanja. Razmišljao sam
o logistici: toplom šatoru, mjestu na kojem se nalazi čista posteljina, njezinom donjem
rublju, kopči svojeg remena.

U trenutku kada razmišljate o nekom činu u smislu načina, već ste na pola puta da to i
učinite.

Prostor za druženje, sa svojim treperavim lampicama i perzijskim sagovima, nalikovao
je prljavom haremu. S Laurom se sve uvijek vrtjelo oko ljubavi, ali požuda s daškom
zabranjenosti bila je dvostruko privlačnija. Pomislio sam u sebi, s nepobitnom logikom
poremećenog napaljenika, da ću to učiniti jednom, a potom ću se vratiti Lauri. Čak sam
razumno promišljao - u onoj mjeri u kojoj je situacija sadržavala razumni aspekt - da sam
jednostavno propuštao žene, nova tijela i seks za jednu noć koje zaslužuje svaki mladić.

Crvena vreća za spavanje u kutu bila je povezana remenom.
“Ovdje je čisto”, rekao sam i otkopčao je. Rastvorila se poput crvenog tepiha. Beth je
sjela na jedan njezin kraj, a ja na suprotni.
“Znači”, rekla je, pa sam se polagano nasmiješio.
Da sam znao što započinjem, bih li to svejedno učinio? Približio sam se i poljubio je.
Imala je okus po začinjenom čaju i dašku logorske vatre. “Divan si”, rekla je. Razodjenuli
smo jedno drugo, povremeno cvileći kada bi ledeni prsti okrznuli toplu kožu. Tijelo joj je
bilo prekriveno zlatnom bojom; rasplesanim suncima koja sam joj razmazivao po prsnoj
kosti. Zagladio sam anđeoska krila na njezinim leđima, kao da sprječavam njezin bijeg. Beth
je utjelovljavala naizgled beskrajnu, podatnu mekoću te sam se odjednom našao čvrsto u
njoj. Lagano se pomicala, očiju i usana prikovanih za mene. Da nije bila strankinja, bio bih
se poslužio izrazom koji je Laura mrzila i rekao da smo vodili ljubav. Kada sam se približio

Knjige.club 209

Tatum & Laura
vrhuncu, zadržala me i pogledala u oči. “Divan si”, ponovila je, ali ovoga se puta nije
smiješila. Zario sam lice u njezinu kosu dok sam svršavao, a čak mi je i anđeo na ramenu
okrenuo leđa s gnušanjem.

Knjige.club 210

Tatum & Laura

Pedeset prvo poglavlje

KIT
10. kolovoza 1999.

PROBUDIO SAM SE U ZORU nakon dva sata sna, još uvijek gol i mišića zgrčenih od
hladnoće. Krivnja mi se smjesta nadvila nad glavu isključujući sve ostalo. Zamislio sam
Laurino lice kada bi saznala; pomislio sam na to kako bih se osjećao da je ona to učinila
meni, a utroba mi se zgrčila. Kako je to Mac mogao neprestano činiti? Zašto mi nije rekao da
postoje posljedice, trenutne i iskonske. Zašto me nije upozorio na strah? Vjerojatno zato što
nikada nije imao izgubiti isto što i ja.

Beth je spavala u brlogu moje i vlastite odjeće, grudi stiješnjenih između
mliječnobijelih ruku te osipom od moje brade na vratu i zaostacima zlatne boje koja joj se
presijavala na koži. Tetovirana perja golicala su joj ramena. Prisjetio sam se nepomičnih
prizora njezinih izraza dok je uživala, a onkraj moje krivnje mračno je strujalo priznanje;
stegnuo sam šake u pesnice kako bih ga odagnao. Lišena moje topline Beth je počela
drhtati, pa sam promatrao kako joj vjeđe trepere kada je otvorila oči. Zrnce sna zatvaralo je
njezin lijevi suzni kanal. Suzbio sam poriv da ga sklonim.

“Hej”, rekla je, podižući se na lakte. “Na pravom sam mjestu za šalicu čaja.”
Osjetio sam kako se ukrućujem. Još jednom, rekao je moj vrag. Još jednom prije nego
što sunce izađe. Sinoćnja noć još traje. Ali svladao sam ga i navukao traperice odišući,
barem sam se nadao, odsječnošću.
“Beth”, rekao sam. Zamijetila je težinu koju sam pridao njezinu imenu te navukla vreću
za spavanje čvršće oko sebe, suzivši oči. “Ovo ne zvuči dobro.”
“Nema ispravnog načina da ovog kažem. Imam djevojku.” Nastupila je stanka od jedne
sekunde, a potom se, iako sam možda očekivao povlačenje, prignula k meni. “Jebi. Se”, rekla
je. Izvela je nelagodnu točku u pokušaju da se obuče, ali odjeća je bila izgubila fluidnost
protekle noći, pa se nespretno izborila s grudnjakom koji je napola presjekao njezina krila,
a potom ugurala naježene ruke u rukave majice.
“Ovo”, okrenula se kako bi me pogledala i mahnula rukom povrh vreće za spavanje i
mene, “nije moj stil. Učinio si me takvom ženom. Onom koja spava s nečijim dečkom.
Krajnje si govno.” Lagano me pogurnula u prsa, što sam i zaslužio. “Zapravo, ne, i gore od
toga. Ovdje je nešto postojalo. Nekakva povezanost. Ne griješim, zar ne?” Djelovala je kao da
će zaplakati.
Bio sam iskreno zabezeknut. Bio sam pretpostavio, s obzirom da su naizgled svi od
srednjih tinejdžerskih godina uskakali u krevet bez posljedica, da je ta potreba za dubljom
povezanošću slabost svojstvena isključivo meni. Nisam ni pomislio da će to Beth shvatiti
ozbiljno.

Knjige.club 211

Tatum & Laura

“Žao mi je”, bijedno sam rekao. Želio sam joj reći da nije pogriješila, da je bilo
prekrasno, ali znao sam da već pokušavam svesti štetu na najmanju moguću mjeru.

“I meni je žao.” Srdito se sagnula kako bi zavezala srebrnu tenisicu. “Ne volim kad me
doživljavaju... Ne znam, kako si me doživio? Zapravo, radije nemoj odgovoriti. Hvala što si
mi uništio festival.” Odjenula se i otkopčala šator dok sam ja još uvijek bio bosonog u
trapericama. Slijedio sam je u srebrnasto polje. Ledena trava bockala mi je nožne prste.
Preklinjao sam za milost koju nisam zaslužio. “Beth!” viknuo sam. “Molim te, nemoj ovako
otići!”

Ali otišla je. Šuma koju je smatrala toliko zlokobnom cijelu ju je progutala. Oblaci na
nebu skupljali su pepeo zore, podsjećajući me na razlog zbog kojeg sam došao. Nadolazeća
pomrčina naizgled je izgubila na značaju zbog toga što sam učinio.

Labava vrata šatora lagano su klepetala u znak sarkastičnog pljeska. Vrativši se unutra,
nazuo sam čizme i forenzički pregledao odjeću, izvlačeći jednu jedinu kovrčavu crnu vlas iz
niti svojeg džempera. Crvena vreća za spavanje sadržavala je blago vlažni, srebrnasti trag
na mjestu na kojem smo spavali; sinoćnja groznica svedena na prljavu malu mrlju. Nisam je
mogao ostaviti ondje. Ponovno sam je smotao, spreman ubaciti je u stražnji dio kombija.
Imao sam osjećaj da čistim za nekim drugim, nekime koga nisam želio poznavati. Imao sam
osjećaj da čistim poprište zločina. Gurnuo sam ukaljanu vreću za spavanje pod rame i otišao
do našeg malog kampa. Nekoliko se vatri pušilo na par mjesta, pa sam razmislio o tome da
bacim uprljanu posteljinu na njih, ali znao sam da će glasno i snažno planuti, privlačeći
pozornost s kojom se nisam mogao nositi. Umjesto toga ubacio sam je u stražnji dio
kombija, gdje je nisam mogao vidjeti ili namirisati.

Iz crvenog šatora nisu dopirali nikakvi zvukovi. Otkopčao sam zeleni. Naše vreće za
spavanje nalazile su se unutra, pričvršćene jedna za drugu. Jastuk što sam ga donio za
Lauru mirisao je po njezinoj kosi, bistro kao da je spavala ondje, i naizgled mi u um prizvao
njezino lice, ali umjesto da zamislim njezin osmijeh, vidio sam izopačenu mržnju. Uz drhtaj
sam shvatio kako bi izgledalo kada bi se stvari na kojima se Lauri svi dive - njezina pamet,
njezini principi - okrenule protiv mene. Jednim bi pogledom shvatila što sam. Ostavila bi
me dok si rekao keks.

Nisam se bojao samo njezine povrijeđenosti, nego i njezina bijesa.
Legao sam na svoju prostirku, a slabašno jutarnje svjetlo probijalo se kroz platno.
Zidovi moga šatora skupljali su se i širili na povjetarcu poput golemih pluća. S
posvemašnjim sam uvjerenjem znao da nikad više neću zaspati.
Mac me probudio, kako se činilo, deset sekundi poslije, promolivši glavu kroz zatvarač.
Oči su mu bile izbečene poput lika u crtanom filmu, a jezik zelen. Pogledao sam na svoj sat:
10h.
“Kite”, prokreštao je. Dvadeset godina njegovih podbadanja nakupilo se u meni;
hvalisanje mi je čučalo na jeziku. Djelovalo je vrijedno u tim smućenim trenucima između
sna i jave da bi se, pošto mi se um usredotočio, hitro razotkrilo kao druga najgora zamisao
u mom životu. Pribrao sam se u pravom trenutku.
“Nisam očekivao da ćeš ovako rano ustati”, rekao sam. Sarkazam mu je promaknuo.

Knjige.club 212

Tatum & Laura

“Hoću kurac. Tek sad idemo u krevet.” Dah mu je zaudarao po starom duhanu. “Otišli
smo do litica. Vidjeli smo zbilja opake stvari. Lasere na nebu. Čuj, možeš li otvoriti umjesto
nas i uloviti gužvu za ručak?”

“Šališ se”, rekao sam. “Jučer sam odradio dvije smjene.”
“Molim te, Kite”, zacvilio je. “Mi ćemo odraditi onu kasno navečer. Umrijet ću ako ne
odspavam, ozbiljno.” Prijekorno sam zurio u njega. “Radit ćemo sutra tijekom pomrčine”,
rekao je.
“Idi.”
Nisam se odmah zaputio prema štandu. Osjećao sam se prekriveno Bethinim sjajem i
platio bih pedeset funti, a kamoli pet, za stajanje pod vrućim tušem i ispiranje. U sićušnoj,
blatom poprskanoj kupaonici na seoskom imanju toliko sam odvrnuo vodu da mi je koža
poprimila purpurnu boju. Ribao sam se dok nisam uklonio i posljednji tračak zlata. Na
povratku sam kupio jednostavnu kaki majicu s kapuljačom koja mi je pokrivala većinu lica i
tek sam se tada mogao opušteno kretati kroz gomilu.
Mjesto se konačno počelo popunjavati. Jon s burritosima puštao je glasne mariachije
kako bi upotpunio doživljaj, a to je privuklo ljude u naš dio festivala. Tog sam jutra za
štandom za čaj zaradio sedamdeset funti, a deset zadržao za sebe kako bih naprkosio
Macu. Od trenutka kada sam pokrenuo generator, bio sam posve usredotočen, iščekujući da
se Beth pojavi. Nisam je vidio do ručka. Bila se preodjenula u nekakve čudne, ljubičaste
široke hlače, a kosa joj je bila ovijena trošnim smeđim ručnikom. Ne bih je ni primijetio, ali
bila je neobično mirna usred uzbibane gomile. Kada su nam se pogledi sreli, okrenula se.
Tek sam poslije shvatio da uopće nije slijedila mene. Željela je vidjeti Lauru.
***
Laura je koračala poljem. Gotovo mi je ispala vreća smeća koju sam nosio. Zbog
razgovora za posao napravila je nešto drugačije s kosom zbog čega je padala poput ravnog
srebrnog slapa umjesto lelujavih valova na koje sam naviknuo. Zamislio sam našu
daleku budućnost; Lauru kako odlaže svoje ključeve na stol i zbacuje cipele za posao dok ja
gasim laptop po završetku dana. Ta neambiciozna, kućna maštarija sada je djelovala kao
sve što želim u životu, pa zašto sam onda osjećao poriv da joj se bacim pred noge i
sve priznam? Poljubio sam Lauru i zataknuo joj kosu iza uha, jer sam to i obično činio.
“Kako je prošao razgovor?”
“Dobro, mislim. Vidjet ćemo.” Po načinu na koji me proučavala, očima urezujući
zvijezde na mojemu licu, znao sam da shvaća kako nešto nije u redu. Pokušala me
oraspoložiti zadirkivanjem; blago me ljubeći u uho i ovijajući ruke oko mojeg struka, ali
odmaknuo sam se. Prvi sam put shvatio poriv koji ljudi osjećaju, na rubu litice, da se bace.
Prisilio sam se na čavrljanje o tuševima na seoskom imanju i vremenskoj prognozi, a svaka
na silu protisnuta riječ predstavljala je mali pakao.
“Nikad ne znaš”, rekla je. “Prognozeri neprestano griješe.” Zbog njezine pretpostavke
gotovo sam se poveselio oblacima.
Oduvijek sam odbacivao ideju o ekstrasenzornoj percepciji, ali kunem se da sam u tom
trenutku osjetio Beth iza sebe, pa sam se polako okrenuo od Laure i ugledao je kako se
naslanja na stablo, cijelom svijetu izgledajući kao tek još jedna hipijevka koja upija

Knjige.club 213

Tatum & Laura

atmosferu. Odmahnuo sam glavom zureći u nju, na što mi je odgovorila slabašnim
zabacivanjem glave koje sam protumačio kao poziv.

Posluživši se novoprobuđenom kreativnošću, okrenuo sam se i pogledao savršeno
funkcionalno kuhalo za čaj. “Ah, što se ovdje događa?” Zakrenuo sam dugme za
podešavanje temperature dok je Beth nestajala iza šatora. “Opet se sjebalo, negdje otraga
gubi kontakt. Ostani ovdje i popij piće dok to popovim.” Ponovno sam poljubio Laurino
tjeme.

Stabla iza šatora vrvjela su visećim vjetrenim zvoncima koja su zvečala poput mojih
izmučenih živaca. Odjednom sam osjetio poriv da ih skupim na hrpu i porazbijam čekićem.
Bethina se kosa bila osušila u dugačke crne zmije, a grimizne žilice blistale su spram
njezinih zelenih šarenica i bjeloočnica. Između nas postojala je intimnost, ali bila
je strankinja i supostojanje tih dvaju stanja nije mi djelovalo ispravnim.

“To je ona?” Prekrižila je ruke, ali stopalom je neprestano gurkala šumsko tlo
iskopavajući maleni jarak u blatu.

Bio sam u nevjerici. “Naravno da je to ona. Ne povlačim se uokolo...” Utihnuo sam. Zašto
bi mi Beth vjerovala, s obzirom na dostupne dokaze? “Nikada joj nisam bio nevjeran, osim s
tobom.” Zarežala je gorko se nasmijavši. “Želiš reći da sam posebna? Da bih trebala biti
polaskana?” Ustvari, upravo sam tako mislio; zvučalo je bolje u mojoj glavi. “Ne - ne znam -
samo želim reći, molim te da ništa ne kažeš Lauri. Užasno mi je žao što nisam bio
iskren prema tebi, ali ona nije kriva i to bi joj slomilo srce.” Koljena su mi zaklecala pred
iskonskim porivom da padnem ničice.

Iznenadni nalet vjetra zanjihao je stabla oko nas; lišće je zaurlalo poput mora, a zvona
su bjesomučno zazvečala.

Beth je pustila ruke da joj klonu uz bokove. “Voliš li je?” Dvadeset jednu godinu žene su
me ignorirale. Sada kad sam očigledno stekao vrijednost, poželio sam da nestane. “Da”,
odvratio sam osjetivši potrebu za iskrenošću. “Ona mi je sve.”

Beth se njihala lijevo-desno, kao da na tjelesni način odvaguje svoje mogućnosti.
“Moram reći da djeluje uvjerljivo, izvana, na prvi pogled. Teško je reći bez njezina pogleda
na cijelu situaciju.”

Sve u meni potone. “Molim te, nemoj ništa reći. Preklinjem te.”
“Ne moram.” Riječi su joj bile okrugle, obuzdane i prepune neprolivenib suza. “Ako je
tako dobro kao što kažeš, neću joj uništiti život samo zato što ti ne znaš držati kitu u
hlačama. A ako si šupak kakav mislim da jesi, saznat će prije ili kasnije.”
Održala je riječ; to jest, suočavanje kojeg sam se užasavao nije se ostvarilo. Tog sam
dana dvaput vidio Beth kako nas promatra preko polja kroz gomilu, kao da iz daljine
proučava i nastoji procijeniti ono što smo Laura i ja imali. Ali kako je mogla, izvana? Čak ni
ja nisam znao što imam sve dok ga zamalo nisam sjebao.

Knjige.club 214

Tatum & Laura

Pedeset drugo poglavlje

LAURA
21. ožujka 2015.

OČI ME BOLE OD SVJETLA ZASLONA dole provjeravam mobitel, oprezna poput nekoga
tko se oporavlja od pijanstva. Tako mi djeluje prošla noć: nestvarno, nalik snu i izvan moje
kontrole. Kit mi nije odgovorio na bijesnu poruku, pa pomislim na njega i to kako
čvrsto spava na svojemu ležaju, nesvjestan oluje koja ga očekuje po povratku kući. Ne znam
želim li ga udariti ili zagrliti.

U sedam sati mobitel mi zazvoni, a na zaslonu se pokaže Kitova fotografija; otprilike u
ovo vrijeme trebao bi pristati u Newcastleu. Odbijem poziv; ovaj razgovor moramo voditi
oči u oči. Šezdeset sekundi poslije započnu pristizati poruke.

Molim te javi se
Gledaj znam da se čini kao kraj svijeta ali možemo to prebroditi
Molim te razgovaraj sa mnom malena
Volio bih da nisi saznala na takav način ali obećavam da mogu objasniti, možemo to
riješiti
Užasno užasno užasno mi je žao

Zahvalna sam barem na tome što shvaća ozbiljnost svojega postupka i njegovih
potencijalnih posljedica. Odgovorim, tek kako bih ga nagnala da začepi.

Zbilja ne želim o tome telefonom. Vidimo se kad se vratiš kući.

Dok Ling juri uokolo pokušavajući skupiti bilješke o slučaju i pronaći odgovarajuće
cipele, ja prolazim knjigu koju je Piper sinoć trebala pročitati i pomno krivotvorim
prikladnu stranicu u njezinoj bilježnici za lektiru. Juno se cjenka s Ling radi tri dodatne
funte za kavu na povratku kući. Majka i kći predstavljaju presliku izvornog nepomičnog
predmeta i nezaustavljive sile. Sve me to čeka; ponovno se zapitam nosim li dječake,
djevojčice ili dječaka i djevojčicu.

Presretnem Juno na izlasku i gurnem joj petaka u džep na blejzeru. Nagradi moje
namigivanje rijetkim poljupcem pa nestane za sobom ostavljajući oblak parfema slavne
osobe. Nakon što se Ling zaputi na postaju, iznenađeno uskliknuvši zbog nesvakidašnjeg
ranog odlaska na posao, otpratim Piper niz četrdesetak metara do škole, držeći je za ruku
dok prelazimo cestu i osjećajući onaj dobri stari ponos i ugodu jer bi stranci mogli pomisliti

Knjige.club 215

Tatum & Laura

da je moja. Moji će blizanci pohađati tu školu, pa zabrinuto zamijetim da su vratnice
dječje škole kolonizirale plavuše u prugastim majicama; etnička raznolikost kakve viđate
na višim godinama polako nestaje. Negodujem zbog društvenog čišćenja svojeg susjedstva i
priljeva zgodnih mama, iako sam svjesna da im, u očima nekoga izvana, i sama pripadam.

Vratim se u Linginu kuću. Vlažni ručnici prekrivaju kupaonski pod poput saga, pa se
zateknem kako pospremam za Juno kao dok je bila dojenče. Potrebni su mi tuš i čista
odjeća, ali dom mi više ne predstavlja utočište. Još malo čistim ispravljajući slike na
Linginim zidovima i vadeći posuđe iz perilice za posuđe sve dok mi ne sine, dok se
nezgrapno spuštam u baletni čučanj kako bih izvadila tanjure, da mogu provjeriti gdje se
Beth nalazi: njezin i Antonijin kućni broj spremljeni su mi u mobitel. Nazovem Beth s
Lingina kućnog telefona sakrivši broj. Odzvoni tri puta pa začujem digitalno pištanje kada
se javi. Prekinem vezu prije nego što dospije izustiti prvi pospani slog riječi halo, slobodna
otići kući. Čak i izravnim vlakom ili pustom cestom, ne može stići do mene prije nego Kit.

Knjige.club 216

Tatum & Laura

Pedeset treće poglavlje

KIT
11. kolovoza 1999.

SAMA POMRAČINA POSLUŽILA MI JE kao predah od Beth. Bio sam uvjerenja - dakako,
vrlo kratkog i naprasito oborenog - da će tijekom sjene sva nevažna ljudska djela i
motivaciju obuzeti nekakva usporena animacija. Usprkos oblacima pomično ljubičasto
svjetlo na obzoru okružilo nas je, a s obzirom na suženo nebo, osjetio sam ga ostalim
osjetilima na način kakav nikada prije nisam doživio. I Laura je bila pokraj mene, a to je bilo
najvažnije.

Nakon četvrtog dodira sišli smo i zaputili se natrag kroz osamljeno parkiralište gdje su
naizgled ključne sastavnice sajamske opreme zakrčivale tlo. Iznova na oprezu, bio sam
pretjerano zauzet osvrtanjem preko ramena da bih zamijetio novčanik na tlu. Ali Laura ga
je ugledala i nije ga mogla zaobići kao što većina ljudi ne može zaobići napušteno mače.
Iskoristio sam priliku kako bih proučio stabla oko sebe u potrazi za parom pažljivih očiju,
ali nisam nikoga vidio.

Laura je izbivala dulje nego što sam očekivao i sjećam se prvog naleta frustracije. Nije
odgovorila kada sam je zazvao, pa se moja frustracija pretvorila u strah. Ili sam to zaključio
tek poslije? Slijedio sam je u kamp obilazeći stari autić za vožnju i zlokobnog konjića s
vrtuljka.

Muškarac za koga ću poslije doznati da se zove Jamie Balcombe zabio se u mene
hodajući unatraške, snažno nagazivši moje nožne prste. Čak i za našeg kratkog sudara
osjetio sam da je snažniji od mene. Kada sam pobunjeno uzviknuo, poskočio je kao da ga
je ošinula struja. Laura je, siva u licu, stajala u tamnom prolazu između dvije kamp-
prikolice. Što joj je učinio?

“Ovdje je djevojka.” Laurin drhtavi glas presjekao je moj novonastali užas. “Mislim da
je...” Progutala je udah. “Mislim da su je napali.”

“Je li ozlijeđena?” upitao sam. Laura me oštro pogledala. “Mislim, treba li joj prva
pomoć?”

Ne znam zašto sam postavio to pitanje. Ni jedno od nas nije bilo upućeno u pružanje
prve pomoći.

Od žene, čije je tijelo bilo skutreno na dovratku kamp-prikolice, vidio sam tek savijeno i
okrvavljeno blijedo koljeno. Sirota, sirota djevojka. Gnušao sam se pomisli da bi itko napao
ženu u bilo koje vrijeme, ali bio sam unezvijeren zbog činjenice da bi se to moglo dogoditi
tijekom potpune pomrčine. Djelovalo je poput povratka u mračno doba kada su ljudi urlali i
divljali na pomrčinu. Kakav čudan trenutak, kakva šteta.

Knjige.club 217

Tatum & Laura

Pomislio sam - i možda je za to također zaslužan vremenski odmak, ali nakon toga
stvari su se zbile toliko brzo da nisam stigao reagirati dok sve nije završilo - kako mi se
Jamie odmah nije svidio. Kada je rekao Lauri da se smiri, pogledala je u mene radi
zaštite; nikada to prije nije učinila.

“Ako nisi učinio ništa loše, nemaš razloga za brigu”, rekao sam. Riječi su trebale ublažiti
rastuću napetost, ali Jamie ih je zacijelo protumačio kao prijetnju. “Hoćeš li nešto jebeno
reći pa da možemo nastaviti sa svojim životima?” zaurlao je preko Laurina
ramena. Pogledao me kao da traži solidarnost. Ostao sam tek zuriti. Na ramenu sam imao
fotoaparat, ali nije mi palo na pamet poslužiti se njime; umjesto toga zatekao sam se kako
ga nastojim upamtiti radi fotorobota, ali djelovao je potpuno pogrešno. Improvizirani
prikazi koje viđate na televiziji uvijek prikazuju grubijane uglate čeljusti i grbava nosa.
Činilo mi se nezamislivim da će dosje uopće sadržavati takvu dječačku bradu i toliko glatko
čelo koje se spustilo kada je shvatio da u meni nema saveznika. “Ma zajebi”, rekao je pa
se udaljio, koračajući polagano ali daleko od opuštenog. Iako mu je lice nalikovalo
dječačkom, njegova građa nije. Ramena su mu bila dvaput šira od mojih. Prepoznao sam
varljivo vitku građu veslača; neprestano ste ih viđali po Oxfordu. Malčice pretjerano
razvijena tijela nauštrb njihovih mozgova. Već izgubljen, dodatno sam klonuo.

“Kite, ne daj mu da pobjegne!” rekla je Laura. Bjesomučno je mahala rukama po zraku.
“Idi za njime!”

Bilo je gotovo smiješno. Što sam trebao učiniti? Uhvatiti ga u klinč? Potući se s njime?
Dok sam ga lovio kroz labirint kombija i kamp-prikolica, pokušavao sam ne razmišljati o
posljedicama situacije u kojoj netko poput mene napada luđaka prepunog
testosterona. Pretvorio bi me u prah. Potom sam zamislio Lauru i prisjetio se drhtavog
okrvavljenog koljena, a prizori su se naizgled pomiješali. Shvatio sam da je pri zamišljanju
Laure u ulozi žrtve u meni buknula vatra te sam ipak smogao snage za potjeru.

Kada sam izgubio Jamieja iz vida u kampu gotovo mi je laknulo, ali tada sam perifernim
vidom zamijetio osamljenu figuru kako pleše mimo šatora, gotovo komično preskačući
isprepletenu užad i čvorove. Sa srcem u petama pošao sam za njime. Naravno, smjesta sam
poletio poput komičara koji pada u zamku. Kada sam se uspio podići na noge, Jamie se već
nalazio na udaljenom kraju polja i približavao se stablima. Malena ali gusta gomila nadirala
je uz drveće te ga trenutačno progutala.

Podbačaj me sledio. U pozadini se čuo vječno prisutni bas i žamor gomile. Okomiti
vrtuljak škripao je pri okretanju. Ptice u blizini pjevale su svoj drugi jutarnji refren blago
prigušen lišćem. Ovoga puta nisam osjetio olakšanje; samo razorni osjećaj neuspjeha
zbog djevojke koju sam iznevjerio. Da sam imao rep, bio bih ga gurnuo između nogu dok
sam se probijao kroz šatore na povratku Lauri.

Poslužio sam se napuštenim autičem kao putokazom i naposljetku zatekao Lauru
okrenutih leđa kako se mršti zureći u mobitel. Djevojka je još uvijek čučala na dovratku, a
ista ona blijeda noga sada je bila ispružena i pružala pogled na pohabanu srebrnu
tenisicu, udubljenog gležnja podno oblog lista koji se prije par dana ovijao oko mojeg bedra.

Isprva sam pomislio kako je riječ o stravičnoj slučajnosti, ali znanstvenici znaju da
takvo što ne postoji. Posluživši se dokazom pred sobom smislio sam jedinu prihvatljivu
hipotezu. Beth me - nas - je slijedila, a netko je ili slijedio nju ili ju je vidio samu i... bilo je
odveć užasno. Mračni je plamen ponovno prosukljao, progorjevši površinu moje krivnje.

Knjige.club 218

Tatum & Laura

Osjetio sam samoubilački poriv da je zagrlim; prošao me. Nekoliko nesebičnih sekundi
instinkt mi je nalagao da utješim Beth umjesto da se brinem za vlastiti opstanak. Možda
me nije svladao, ali jedno je vrijeme postojao. Držim se te spoznaje.

Preda mnom, Laura je opsovala mobitelu, a potom načinila nekoliko koraka naprijed.
Učinio sam istu stvar i pritom prevrnuo hrpu štapova za šator koje je netko bacio na
tlo, a Beth se nato naglo okrenula kako bi vidjela odakle dopire zvuk. Pogledi su nam se
sreli u znak uzajamne, užasne spoznaje. Lice joj je bilo umazano sluzi, no oči su joj bile
suhe. Došla je ovamo zbog mene, pomislio sam. Laura bi bila dovoljno bijesna zbog moje
nevjere, ali činjenica da je dovela do toga: nestala je svaka šansa da joj kažem, a tračak
svjetla pretvorio se u tamu. Spustio sam se na koljena i šapnuo. “Ah, Beth.” Zurila je kroz
mene. “Ah, sirotice. Što ti je učinio?”
“Kao da te briga.” Glas joj je prepukao kada je odgovorila.
“Naravno da me je briga, samo...” Kimnuo sam prema Laurinim leđima.
Konačno je pronašla signal na mobitelu, a njezin glas, nošen povjetarcem, objasnio mi
je kako su stvari eskalirale dok me nije bilo. “Traumatizirana je, zapravo nije u stanju
govoriti. Rekla bih da joj je potrebna liječnička pomoć. Možete li poslati policajku? I
liječnicu?”
Pristojnost koja je zaživjela u meni jednako je brzo zamrla. Bilo je jasno da se moraju
dogoditi dvije nepomirljive stvari. Morali smo učiniti sve što je u našoj moći kako bismo
pomogli Beth. I morali smo to učiniti a da se pritom ne sazna što sam učinio.
“Beth, tako mi je žao”, šapnuo sam i tek tada shvatio da ne izražavam suosjećanje zbog
onoga što je proživjela, nego se ispričavam za ono što sam smjerao. “Kada policija stigne, ne
smiješ im reći za ono što se dogodilo neku noć.” Ne možete živjeti sa ženom poput Laure i
ne upiti takve stvari: kako sustav naginje protiv žrtve i trikove kojima se služe pametni
muškarci. Bethine zelene oči nastavile su mračno zuriti u mene. Nisam znao je li me
razumjela. “Znaš na što mislim. Donijet će pogrešne zaključke o tebi.” Riskirao sam,
dublje se zakopavajući. Postojalo je još toga što je potrebno otkriti; znao sam da bi se Laura
više gnušala mojeg cinizma nego samoga čina. “Pokušavam ti pomoći”, rekao sam Beth.
Samo sićušno nehotično uvijanje njezinih usana pokazalo mi je da me razumjela. “Volio
bih kada bih nešto mogao poduzeti.”
Šest metara dalje Laura je hitnim službama opisivala napadača. Jurnuo sam i sustigao
je dok se uživljavala u razgovor. Uvidjevši da sam sam, Laura je zaškiljila zbog mojega
neuspjeha. Nisam joj ponudio nikakav izgovor; nisam se pouzdavao u vlastite riječi.
“Sjedit ću s njom dok ne dođu i vidjeti hoću li je uspjeti nagnati da štogod kaže”, rekla
je. Naredne sekunde prožimala je sažeta verzija užasa koji se lagano pronosio u svaki
sljedeći dan. Nisam joj mogao reći da to ne čini a da se pritom ne odam, stoga sam
promatrao kako nestaje za kamp-prikolicama i spušta se na koljena pokraj Beth. Zamislio
sam Laurino lice pogođeno viješću. Nikada je nisam vidio šokiranu ili tužnu, ali lako sam
mogao razmjestiti njezine crte lica u razrogačene oči i usta razjapljena u vrisak te shvatio
da to ne bih mogao podnijeti. Sinulo mi je rješenje, veličanstveno u svojoj jednostavnosti.
Ako Laura dozna što sam učinio, jednostavno ću se ubiti, pomislio sam. Ne mogu živjeti s
Laurinom reakcijom ništa više nego što mogu živjeti bez nje. Ionako će željeti da nestanem.
Činilo se kao da sam prizvao staklo koje treba razbiti u nuždi te mi je donijelo svojevrsni
mir. No ključna je stvar da nisam razmislio o metodi. Ako je promišljanje o logistici korak

Knjige.club 219

Tatum & Laura

prema djelovanju, tada nisam mogao imati hrabrosti ispuniti svoja uvjerenja. Čak i dok sam
razmatrao samoubojstvo, instinkt za samoočuvanjem imao je druge planove.

Iza mene šapnula je žena. Moja je zadaća bila paziti na dolazak policije. Stajao sam
pokraj pokvarenog konjića oguljene zlatne površine i okrhnute očne jabučice, raširenih
stopala i prekriženih ruku nalik na čuvara u noćnom klubu, pripravan na Laurin bijesni
povik.

Policija nas je, na sreću, pronašla za naizgled nekoliko minuta, jureći prema nama u
svojim crno-žutim prugama nalik pčelama. Laura je smjesta preuzela stvar u svoje ruke.
“Mogli su poslati i dvije žene”, rekla je ispod glasa, obilazeći me. Znao sam da, što god da
joj je Beth rekla, nije uključivalo mene. Osjetio sam olakšanje, a potom mučninu zbog tog
olakšanja pa gorko žaljenje, a taj se obrazac otad neprestano ponavlja u mom umu. Bethina
ustrajna šutnja, presudna za oboje, predstavlja giljotinu nad mojim vratom. Iako drži uže,
ne može ga ispustiti a da pritom ne oprži vlastite ruke.

Knjige.club 220

Tatum & Laura

Pedeset četvrto poglavlje

LAURA
21. ožujka 2015.

WILBRAHAM ROAD DANAS JE ŽIV u istoj mjeri u kojoj je sinoć bio mrtav. Na svaki
automobil naizgled dolazi jedan građevinski kombi. Betonska miješalica prevrće svoj
sadržaj u Ronninu vrtu pred kućom. Dobro; mogu vrištati na Kita a da nas pritom susjedi
uopće ne čuju.

Istuširam se kružnim pokretima utrljavši ulje protiv strija u svoj trudnički trbuh.
Isperem posljednje ružičaste kapi borovnice iz kose i osušim je sušilom. Kit treba stići kući
za pola sata. U radnoj sobi pred sobom prostrem Bethin maleni dosje o Jamieju. Otrgnem
spojnice i prekrijem stol zasebnim stranicama kao da se ključ za razumijevanje ne nalazi u
njihovu sadržaju, nego u rasporedu. Svjesna sam ironije da Kitu namjeravam objasniti
nešto što i sama jedva razumijem. Istina i prijetnja naizgled se pomiču sa svakim pomakom.

Moram nazvati Antoniju Balcombe. Zarađujem za život obavljajući nelagodne
telefonske pozive i obučavajući ljude za istu stvar, a opet se ne mogu prisjetiti kada sam
bila nervoznija u vezi s pozivom. Što bih rekla vježbenicima? Da vas nervoza napada samo
ako ne znate što biste rekli; imajte scenarij, vjerujte da ste u pravu, budite jasni u vezi sa
svojim ciljem. Što trebam od Antonije? Ispišem natuknice na poleđini jednog Bethina
ispisanog lista.

Potvrditi Bethine riječi i koliko je istinito ono što je rekla za Jamieja
Suosjećati s njom / čestitati joj jer je smogla hrabrosti za odlazak
Kada Jamie izađe, možda bismo mogle izbaciti posrednika pa me može sama
obavještavati - otpisati Beth
Ponuditi da se nađemo - hoće li doći ovamo ili ja k njoj?

Zadnja natuknica zapravo je upozorenje u pitanju.

Kako ti se Beth čini? Je li stabilna?

Nazovem kućni telefon jer ne želim zateći Antoniju nespremnu. Telefon odzvoni šest
puta, a potom začujem škljocaj i zujanje staromodne telefonske sekretarice, one koja
prenosi poruku cijeloj prostoriji. Zbog toga mi se grlo dodatno stisne.

“Ovo je poruka za Antoniju.” Prvi put nakon više godina kažem svoje staro ime. “Ovdje
Laura Langrishe. Sa...” Spremim se reći sa suđenja, ali potom zamislim kako Antonijina djeca

Knjige.club 221

Tatum & Laura

prisluškuju. “Iz Cornwalla, iz Trura. Ja, ovaj, jučer sam se susrela s Beth Taylor - no, dosad si
vjerojatno već doznala za to. Mislim da si možda očekivala moj poziv. Voljela bih
razgovarati s tobom o mnogim stvarima.”

Bih li je trebala upozoriti da ne dopusti Beth da joj se previše približi? Uspaničim se.
Umjesto toga izdiktiram vlastite brojeve, kućni i mobilni, pa prekinem poziv i odložim
slušalicu pokraj sebe na stol za računalo.

Ponovno pogledam Kitovu kartu pomrčina. Njegovo je putovanje završilo, sada može
zamijeniti crvenu nit zlatnom, raspinjući maleni luk sjeverno od tih otoka. Čak je odrezao
prikladnu veličinu zlatnog konca i postavio ga na pisač. Pomislim da ga pričvrstim na kartu,
tek kako bih se nečim zabavila, ali predomislim se. Lišiti ga tog rituala bilo bi ravno
otvaranju dječjeg adventskog kalendara. Nalet nježnosti probije se kroz moju ljutnju,
dodatno me zbunjujući. Želim njegovu pomoć. Želim vrištati na njega. Želim da me zagrli.
Želim ga gurnuti niz stube.

Zidovi i pod u prizemlju uglavnom su čisti, ali koš već počinje zaudarati od užasnog
ustajalog voćnog zapaha pomiješanog s osušenom čašom temeljca. Načas zastanem zbog
letimične nostalgije u odnosu na svoj tupi njuh prije trudnoće, a potom odnesem vreću za
smeće i njezin sadržaj kroz hodnik. Na ulazu je ubacim u kantu s kotačićima. Za sve to
potrebno mi je manje od četiri sekunde. Leđa su mi okrenuta prema ulici kadli osjetim nalet
zraka na vratu, ispušten iz tijela onkraj njega.

“Laura!” Beth se zabije u mene, gurnuvši me u hodnik snagom s kojom se nikada ne bih
mogla mjeriti. Spotaknem se o prag i poletim ravno na trbuh ususret Mintonovim
pločicama.

Knjige.club 222

Tatum & Laura

Pedeset peto poglavlje

KIT
8. svibnja 2000.

U JUTRO SUĐENJA PROBUDIM SE uz dugi, gladni udah kao da mi je netko držao jastuk
na licu. Načas sam se zbunio zatekavši se u otrcanoj sobi iznad puba. Laura je spavala -
također nemirno - pokraj mene; trzavo nedužno utjelovljenje svega što sam imao
izgubiti. Nalazili smo se u gradskom centru Trura, ali po tišini na ulici nikada ne biste
pomislili da ste u gradu. Gdje su komunalni kamioni? Sirene? Svađe? Ležao sam budan u
hotelskoj sobi toliko zasićenoj cvijećem da me čudilo što nisam dobio peludnu groznicu, i
poželio da se iznova nalazim u Londonu.

Bio sam nervozan jer sam ostavio brata. Smrt našeg oca predstavljala je odušak koji je
graničio s antiklimaksom; odnosno, tako bi bilo da se Mac nije primio paklene palice u
obliku boce koju mu je stari predao. Brinuo sam se zbog njega, brinuo sam se zbog Ling i
malene Juno, a najviše od svega brinuo sam se zbog sebe.

Presjekla me glupa, djetinjasta čežnja za čarobnim štapićem. Kada sam bio malen a moj
se svijet sastojao od obitelji, teleskopa i mora romana Philipa K. Dicka, neprestano sam
sanjario o Kitovim pustolovinama kroz vrijeme. Prakticirao sam uobičajene fantazije
poput ubijanja Hitlera i namještanja lutrije, ali sada sam znao da bih se, kada bih mogao
putovati kroz vrijeme, vratio u prošli kolovoz i presreo Beth na putu za Lizard Point. Jedan
trenutak lišen razuma potkopao je sve moje duševno zdravlje; odlazio sam na mjesečne
zdravstvene preglede u kliniku za spolno prenosive bolesti, i to smiješno, praznovjerno
dugo nakon što se mogla pojaviti bilo kakva infekcija koju bih prenio Lauri.

Tog jutra na prigušenom sam svjetlu zurio u sliku brodoloma na zidu pitajući se gdje se
Beth nalazi te je li mogla spavati. Zacijelo je u sebi iznova proživljavala prizor koji mi se
neprestano vrtio u glavi, onaj u kojem Jamie nasilno prodire u nju. Nato sam zacvilio;
Laura se promeškoljila u snu pokraj mene. Položio sam dlan na njezino rame i zadržao ga
dok se nije iznova umirila.

Srce me boljelo od nade da će Beth šutjeti o našoj zajedničkoj noći.
Drago mi je što tada nisam znao koliko je impulzivna, inače bi posve prestalo kucati.
Ma koliko obrana navalila na nju, snagom volje tjerao sam je da na umu ima činjenicu da je
moje hitro razmišljanje u trenucima nakon što ju je Laura pronašla suđenje učinilo
izvedivim.
Deset sam mjeseci čekao poziv Kraljevskog tužiteljstva u kojem bi mi rekli da znaju za
moju poveznicu s Beth, da je priznala u posljednjem trenutku i da će se cijela optužba
raspasti ako Jamiejeva obrana samo i puhne u nju. Doslovce sam čekao da iskrsne
na suđenju.

Knjige.club 223

Tatum & Laura

Naizgled su postojale beskrajne varijable koje je trebalo uzeti u obzir. Hoće li Beth
pokleknuti i reći im za mene dok je budu rešetali? Je li nas netko ipak vidio? Jesu li pronašli
moju DNK na njoj? Kosu, kožu; posvuda smo se bili doticali. Sjeme. Oboje smo se istuširali
naredni dan, ali tjelesne tekućine danima se zadržavaju u tijelu. Iako u dosjeu nisu imali
moju DNK, bio sam siguran da bih, kada bi spomenuli nepoznatog muškarca, učinio nešto
čime bih se odao - pred Laurom, ako već ne pred sudom. Noću sam sanjao da je obrana
nekako uzela moj bris dok sam spavao te sam imao noćne more u kojima su me pozivali kao
iznenadnog svjedoka, a moju nevjeru doslovce stavljali pod mikroskop.

Tek kada smo se vratili u Cornwall shvatio sam da bi se pronalazak tragova drugog
muškarca osim Jamieja na Bethinu tijelu odrazio i na nju. Od Laure sam doznao da ih, iako
nisu smjeli osuditi ženu zbog “razuzdana” ponašanja, to nije sprječavalo da pokušaju.

Laurino ustrajanje na boravku u sudnici toga prvog dana predstavljalo mi je pravo
mučenje.

Jedina olakotna činjenica bila je da je djelovala odveć zaokupljena parnicom kako bi
zamijetila da sam se povukao u sebe. Odnosno, ako i jest, pripisala je moje neobično
ponašanje tuzi koja mi je zapravo bila toliko nisko na popisu prioriteta da sam se ponekad
pitao hoću li ikada stići do nje. Još uvijek nisam posve siguran da jesam.

Potrudio sam se razgovarati o slučaju jer bi šutnja djelovala sumnjivo, ali bilo je to kao
da igram tenis granatama. Nastojao sam govoriti uopćeno, o prirodi pristanka, ali naizgled
čak ni tada nisam mogao reći pravu stvar. Od toga sam tjedna živio kao da na glavi držim
čašu vode. Gotovo je moguće koračati a da pritom ne prolijete ni kap ako ravnoteži
posvetite svu svoju pozornost. Ovih dana toliko sam usvojio poriv da zaštitim Lauru da sam
sposoban izvesti emocionalnu verziju plesa ili zvijezde bez prolijevanja i jedne jedine kapi,
ali tada sam sve činio kontrolirano i svjesno, što je urodilo tjelesnom napetošću u mojemu
licu i ramenima i toliko brzo postalo dijelom mojeg tijela kao glava ili ruke.

Kada je trećeg dana suđenja Fiona Price ustala da bi me ispitala, gotovo sam na licu
mjesta priznao kako bih preduhitrio rešetanje za koje sam bio uvjeren da slijedi. Ali izdržao
sam i isplatilo se kada sam shvatio da su njezina zapanjujuća pitanja uvod u Jamiejev
paravan o tome da je u džepu imao drogu. U kasnijem dijelu suđenja bio sam uvjeren da
sam se odao kada je odvjetnica pitala liječnicu je li pronašla kakav ejakulat pošto je uzela
Bethin bris jer sam se naglo uspravio kao da su me katapultirali sa stolca. Mom
paranoičnom umu to je bilo ravno priznanju, ali Laura je samo zakolutala očima te ih
smjesta vratila na dokaze.

Knjige.club 224

Tatum & Laura

Pedeset šesto poglavlje

KIT
31. svibnja 2000.

NISAM UHVATIO BETH NASAMO sve dok nas nije drugi put posjetila u Claphamu, a čak
je i tada privatnost značila užurbani razgovor dok se Laura tuširala. Moja prljava mala tajna
zbacila je srebrne tenisice pred mojim ulaznim vratima i bosonoga stajala za mojim
štednjakom, polagano pripravljajući kajganu za prilog uz dimljeni losos i peciva koje je
kupila. Njezina uspravna leđa bila su mi okrenuta. Ništa u njezinu držanju nije ukazivalo ni
na što slično tjeskobi koja je pritiskala moja ramena, do te mjere da bih se svakog puta kad
bih prao zube začudio jer u zrcalu ne vidim pogrbljenog zombija. Ne samo da me nije
oslobodio kako bih mogao nastaviti sa životom nego je napor što sam ga uložio u
pribranost nakon suđenja istrošio godišnju zalihu moje samokontrole, a londonski život
kojem sam se toliko žarko želio vratiti pucao je po šavovima. Nisam spavao. Studenti
kojima sam trebao biti mentor nisu me vidjeli tjednima te sam primio pismeno upozorenje
s odsjeka zbog svoje produžene odsutnosti. Mama je brigu o umirućem suprugu zamijenila
brigom za sina koji je propadao. Mac je uzeo gotovinu iz njezine torbice, krivotvorio joj ime
na čekovima i prodao računalo. Posuđivao sam mu novac samo zato što nisam mogao
podnijeti pomisao da me pokrada.

“Beth.” Govorio sam tiho, iako je Laurin neskladni pjev nadjačavao zujanje ventilatora i
pljuštanje vode po zavjesi tuša. Snažno me pritiskala ironija da samo potajni ljubavnici
obično shvaćaju važnost takvih kratkih, ukradenih trenutaka. “Siguran sam da neće
ukinuti presudu. Nema šanse da žalba prođe na sudskom vijeću.” (Na internetu sam bio
pročitao da suci mrze žalbe; to dovodi njihovu procjenu u pitanje a ako im je oduzmete, što
im preostaje? Jedino što mrze više od toga jest, navodno, lažno svjedočenje.)

Beth je jednom rukom razbila jaje o rub tave. Načas sam pomislio da će me ignorirati,
ali umjesto toga sklonila je tavu s vatre i okrenula se sučelice meni prekriživši ruke na
prsima.

“Želiš reći, ipak mogu nastaviti sa životom? Želiš reći, trebala bih odjebati iz tvog?”
Njezin bijes služio mi je kao podsjetnik na oprez s kojim sam morao postupati.

“Ne bih to tako sročio”, rekao sam iako sam upravo tako mislio. Plamenik je gorio
plavim plamenom iza njezina lakta: naizgled ga nije primjećivala.

“Misliš da ću joj reći za nas”, odvratila je. Lecnuo sam se na riječ “nas” - bilo bi mi draže
da je rekla ono što smo učinili ili čak tvoju pogrešku.

“Hoćeš li?”
Prije negoli je odgovorila, Beth je otrla dlanove o suknju s umorom karakterističnim za
nekadašnje sluškinje. Ako se i poigravala mnome, naizgled nije uživala u tome. “Laura mi je

Knjige.club 225

Tatum & Laura

trenutačno otprilike jedina prijateljica na svijetu”, bezizražajno je odvratila.
“Odnosno, jedina koja razumije ono s Lizarda. Ne mogu to prebroditi bez nekoga s kime ću
razgovarati. Kada bih joj rekla za nas, to bi bio najsigurniji način da ostanem bez ikoga. A
potreban mi je netko, dobro?”

Kako sam joj mogao uskratiti prijateljicu? Samo sam, milijunti put, poželio da to ne
mora biti Laura te, a ta je želja predstavljala milijuntu želju da Beth nikada nisam dao
povoda da me slijedi.

“Žao mi je”, rekao sam.
“Kladim se da jest”, odvratila je. Pokušala mi je uputiti hrabri osmijeh; bio je tek
potišten. “Znaš što je najgore od svega? Ti si jedini s kime mogu voditi posve iskren
razgovor. Jedini na svijetu koji zna cijelu priču. A ne možeš me podnijeti vidjeti.” Konačno
je isključila plin. “Ne želim te više, ako te to zabrinjava. Smiješna stvar, trenutačno zapravo
ne tražim dečka.”
Promislio sam o tome; jedva da mi je i palo na pamet. Svakako više nisam razmišljao o
njoj u tom smislu. Rizik je možda bio uzbudljiv, ali stvarna opasnost posve je izbrisala onaj
prvotni, iskonski nalet požude. Prije me zabrinjavalo da me Beth želi srediti nego imati.
“Nisam tako mislio”, rekao sam. Želio sam reći: ako ne posjeduješ dovoljno
samokontrole da dvaput razmisliš prije nego što se pojaviš nenajavljena, zaspeš nas
skupim, pretjeranim poklonima i predugo ostaneš, ako ne posjeduješ osjećaj čak ni za ta
osnovna društvena pravila, kako da ti vjerujem kada su u pitanju važne stvari? Takvu
bi zavrzlamu Laura mogla pretočiti u jednu preciznu rečenicu, ali sve čega sam se uspio
dosjetiti bilo je: “Sigurno ti je jasno zašto mi je neugodno. Ono što smo mi... sigurno će
iskrsnuti tijekom jednog među onim dubokim i značajnim razgovorima koje vodite.
Obje znate zaružiti s vinom.”
Slegnula je ramenima. “Ne znam što reći na to osim da još nije.” Djelovala je kao da je
sada njoj neugodno. “Znaš, vidim da ste stabilni. Jutro nakon onoga rekla sam ti da ne želim
biti djevojka koja će uništiti nečiju vezu. Ne mogu promijeniti ono što se dogodilo,
ali najbolje što mogu osim toga jest držati jezik za zubima.” Polako je odmjerila tijelo koje je
vidjela u potpunosti, ali u njezinu činu nije bilo ničeg sugestivnog. “Jednostavno ćeš mi
morati vjerovati, zar ne?”
Budući da sam to i sam činio, shvatio sam što ona nastoji učiniti. Potisnuti problem.
Pohraniti ga na neko posebno mjesto u mozgu. Živjeti nepomućeno s obzirom na njega.
Meni je bilo dovoljno teško, a ja sam - bio sam - iznimno racionalan, discipliniran čovjek.
Kako se od traumatizirane, sjebane Beth moglo očekivati da ovlada tom vještinom?
Nevidljive šake stegnule su mi pluća. To se nije moglo nastaviti.
“Kite”, strpljivo je rekla Beth. “Ljudi neprestano čuvaju i gore tajne.”
“Ja ne. Ljudi poput mene ne.” Udario sam se po prsima kako bih podržao svoju tvrdnju,
a to mi je konačno vratilo zrak u pluća.
“Da, ljudi poput tebe.” Glas joj je zazvučao poput čelika. “Ljudi baš poput tebe. Dobro
odgojeni dečki neprestano čine loše stvari, a potom lažu o tome. Zar nisi obraćao
pozornost?”
Nalet energije ubrzo se pretvorio u suze. Vratili smo se u sudnicu; na polje. Ne bih je
mogao odgurnuti dalje nego što jesam čak i da sam znao što reći.

Knjige.club 226

Tatum & Laura

“Žao mi je”, rekao sam.
“I meni.” Iznova se posvetila tavi.
Kupaonski ventilator prestao je zujati, a Laura izletjela iz kupaonice. Oblak mirisne
pare pomiješao se s prštanjem maslaca iz Bethine tave.
“Sjajno miriše!” rekla je Laura jureći iz kupaonice u spavaću sobu pokrivena tek
ručnikom dok joj se voda u debelim kapljicama slijevala niz vitka ramena. Naklonost koju
sam načas osjetio prema Beth posve se usmjerila na Lauru.
“Molim te, Beth”, rekao sam kada smo iznova ostali sami. “Molim te, ostavi Lauru na
miru.”
Osjećao sam da će zauvijek ostati u mom domu i znao da to nikako neću moći
preživjeti.
“Ne mogu, Beth je odgovorila s iskrenim žaljenjem, kao da su joj ruke vezane. Shvatio
sam, uz unutarnji nalet tuge, da nemam izbora nego stvar preuzeti u svoje ruke.

Kolovoz 2000.

Samo jedinu godinu prije toga uzimao sam zdravo za gotovo da će se moj bogati život
nastaviti razvijati kao i dotad. Iza sebe imao sam vrhunsku diplomu, pred sobom zvjezdanu
karijeru te, nemogući san, djevojku koju ću voljeti i s kojom ću putovati. Nakon Cormvalla
taj se obrazac okrenuo, pa mi se život stao sužavati na putu prema kritičnoj točki. Dva
pojednako stravična prizora neprestano su mi zauzimala misli u predasima, poput
čuvara zaslona na mom laptopu. Prvi prizor prikazivao je Laurino lice kada dozna za mene i
Beth u obliku moje vlastite noćne more o crtežu iz slikovnice kojeg se užasavala kada je bila
malena. Drugi prizor zauzimao sam ja, sam u tom stanu lišenom svih njezinih stvari, i zurio
u crnu rupu svoje budućnosti.

Sada mislim da sam potajno doživljavao živčani slom. Bilo je to polagano kopnjenje
razuma, morala, pa čak i inteligencije. Eseji studenata koje sam sve češće propuštao
ocijeniti djelovali su mi sve nepristupačnije. Ulazio bih u prostoriju zaboravljajući razlog;
izišao bih kako bih donio litru mlijeka i paralizirano stajao pred hladnjakom u trgovini te se
vratio kući noseći kruh. Počeo sam odlaziti u osmosatne šetnje i pretvarao se da sam na
odsjeku. Povremeno bih otpratio Lauru na njezino jutarnje putovanje do posla pa se
ponovno vratio kući podzemnom željeznicom kako bih mogao plakati. Te samotne urlajuće
epizode u našem stanu znale su potrajati cio dan. Nanosile su mi bol, kao da su se
prethodno neotkrivene tektonske ploče razdvajale kako bi u meni stvorile nove kontinente.
Jednim bih krvavim okom zurio u sat, spreman otputovati natrag u grad i ponovno joj
praviti društvo na povratku kući.

Toliko sam se očajnički želio riješiti Beth da sam se iznova povukao u svoje dječačke
maštarije; putovanje kroz vrijeme sada je omogućavalo Bethin nestanak, teleportaciju ili
naglo prebacivanje u paralelnu dimenziju. Na prizemnijoj razini razmišljao sam kako
će možda dobiti poslovnu ponudu koju neće moći odbiti, primjerice, na Novom Zelandu.
Možda će pronaći novu prijateljicu na poslu ili u motelu. Možda - a ovo je bila
najnestvarnija, najnedostižnija zamisao od svih - možda će se jednostavno zasititi Laure.
Želio sam da Beth bezbolno prođe. Nikada nisam zaboravljao koliko je već propatila. Sve to
vrijeme njihovo se prijateljstvo produbljivalo iz dana u dan. Cesto bih došao kući i zatekao

Knjige.club 227

Tatum & Laura

jedine dvije žene s kojima sam ikada spavao ugodno uljuljkane u neravnomjerno
prijateljstvo, povezane dubokom ženskom komunikacijom u koju se nikada nisam mogao
nadati prodrijeti. Osjećao sam se razapeto između dužnosti da posjećujem Maca i pružam
mu podršku te očajničke potrebe da ostanem kod kuće i nadzirem Lauru i Beth.

Neprestano sam razmišljao kako ću Lauri postaviti uvjet, svjestan da to nikada neću
učiniti. Bojao sam se odgovora. U glavi sam neprestano vrtio Laurine riječi: ponašaš se kao
da je u pitanju ili-ili situacija. Nikada to nije zanijekala. Jedini način da se Laura okani Beth
bio je da je Beth sama odgurne od sebe. A to se nikada ne bi dogodilo.

Osjetio sam tračak nade kada nam je Beth poklonila fotografiju. Čak i dok sam zurio u
nju a panika bujala u meni, pomislio sam: Laura će nakon ovoga pobjeći glavom bez obzira.
Bio je to propust u vladanju sobom koji ni sam ne bih bolje smislio. Pomislio sam, Laura to
sigurno neće tolerirati. Ustvari, spremao sam se za situaciju u kojoj će se suočiti, zabrinut
da će doći do eksplozije u kojoj će Beth, odjednom shvativši da je i onako na rubu da izgubi
Lauru, izlanuti istinu. Ali nije došlo do toga. Umjesto da se užasne Bethina voajerizma,
Lauru je fotografija zapravo oduševila. Bio sam se priviknuo na samokontrolu, ali čak me i
tada začudilo vlastito obuzdavanje kada sam se složio s njom i rekao da je prekrasna.
Sjećam se da je toga dana nosila kosu povijenu u rep te da sam ga toliko čvrsto primio da bi,
da je bila riječ o bilo kojem drugom dijelu njezina tijela, vrisnula od bola.

Pošto se Beth opustila, jer je to naizgled bilo prihvatljivo, nisam mogao predvidjeti
njezine daljnje postupke ili riječi. To mi je bio i najveći strah i motivacija. Dosegnuo sam
vrhunac onog dana kada se izlanula na račun svojega stopiranja do Lizard Pointa.

“Imate li uopće predodžbu”, bila je rekla Beth, “kakav je osjećaj provoditi sve to
vrijeme s vama i neprestano držati jezik za zubima?”

Laura je problijedjela; zacijelo je osjetila moj vlastiti, potajni užas. Nakon što je Beth
izjurila prišao sam balkonu i čvrsto primio ogradu kako bih zadržao ravnotežu.

“Kuda je otišla?” upitala je Laura pa smo oboje čuli kada je zalupila ulična vrata.
Beth je prešla cestu sa suprotne strane javnog parka i prema podzemnoj željeznici.
“Javnim parkom, kroz stabla”, rekao sam.
Čekao sam dok Laura nije otišla, a potom spremio novčanik u džep i toliko se brzo
sjurio stubištem da sam imao osjećaj da letim. Promet mi nije išao na ruku; londonski
vozači nisu željeli odustati od svojih deset sekundi pokreta između crvenih svjetala.
Potratio sam dragocjene sekunde gurajući svoju kartu u predviđeni utor. Kada sam
stigao do željeznice, Beth je stajala na platformi, a šal joj se podizao na sumporastom
ispuhu nadolazećeg vlaka. Sustigao sam je kada su se vrata otvorila i zgrabio je za
nadlakticu, a njezina se mekana koža pretvorila u željezo zbog šoka izazvana
neočekivanim dodirom. Bio je to prvi tjelesni kontakt što smo ga ostvarili nakon one noći u
Cornwallu.
“Čekaj”, dahnuo sam. “Molim te, pričekaj sa mnom.” Blagim pokretom prema naprijed
odmjerila je vlastitu snagu spram mojeg stiska pa se poraženo opustila.
Stajali smo ondje na dizelskoj zračnoj struji vlaka dok je polazio za Edgware. Načas
smo bili jedino dvoje ljudi na uskoj platformi. Ponor niskih tračnica primamljivo se
prostirao pred nama. Bilo bi tako lako...
“Znaš li kakav je osjećaj lagati Lauri?” probila se u moje misli. “Naravno da znaš.”

Knjige.club 228

Tatum & Laura

Dopustila mi je da je povedem natrag prema klupi. Kada sam sjeo, oboje smo drhtali.
“Kad bi doznala za nas, to bi samo pogoršalo stvar”, odvratio sam. “A sada već predugo
šutimo o tome. Nije da se jučer dogodilo. Lažeš joj cijelo vaše prijateljstvo. Slomila bi joj
srce kada bi joj rekla. Ne želiš to ništa više nego ja.”
“Ali tako je teško živjeti u laži. Nisam shvaćala koliko će iscrpljujuće biti.”
“Beth. Prijetiš li to da ćeš joj reći?”
Vlak je dojurio. Ukrcala se bez odgovora. S vrata je rekla: “Zbilja ne znam kako ti
uspijeva.”
Je li to bila prijetnja? Nisam znao. Znao sam samo da je više ne smijemo viđati. Sada je
sve bilo preblizu izbijanju na površinu. Započelo je odbrojavanje do mojeg uništenja.
Zamišljao sam to; crvene znamenke na crnom zaslonu kako se unatraške približavaju nuli,
baš kao što se bližilo vrijeme suđenja. U igri više nije bilo moje povjerenje u Beth da će
šutjeti, nego naše izvlačenje iz te situacije ili moj vječni gubitak Laure.
Promatrao sam toliko vlakova bez ukrcaja da se čuvar spustio kako bi provjerio jesam
li dobro. Mislim da je pomislio kako razmišljam o samoubojstvu. Mislim da je možda bio u
pravu.
Te sam večeri prvi put plakao pred Laurom; istinski plakao, istinski se slomio. Nije
uspjela prikriti svoj užas na vrijeme. Da nešto nisam poduzeo, da ubrzo nisam smislio izlaz,
njezino bi se suosjećanje pretvorilo u prijezir, pa bih je svejedno izgubio.
Moje se prosvjetljenje konačno zbilo kada je Laura zaspala pa je osamljena svijeća
ostala treperiti u beskraj. Napet od ljutnje zbog klopke koju sam nam svima priredio,
poželio sam uzeti svijeću i frustrirano je zavitlati na suprotni kraj sobe, i tada mi je sinulo.
Cijeli život ljudi su mi govorili da nemam mašte, ali zamisao smrskanog stakla bljesnula je
živopisna i nagla pred mojim očima, naizgled nepovezana sa mnom poput fotografije koju
bih spremio na zaslon računala.
U moju obranu, nikada nije djelovala razumno, samo nužno, i da sam imao bilo kakav
drugi način da iščupam Lauru iz Bethinih kandži i pritom ne naudim ni jednoj ni drugoj,
učinio bih to. Ali nisam imao bolju ideju. Nisam imao drugu ideju. Ono neonsko
zujanje stresa konačno mi je počelo rastapati mozak. Pošto je Laura zaspala, sišao sam u
prizemlje i razbio staklo na pločniku pred zgradom pa ga pažljivo ubacio kroz otvor za
poštu. Laura će zacijelo povezati to i Bethin napad na automobil, a ako ne bude, imao sam
dovoljno prostora da je usmjerim prema tom zaključku.
Proveo sam noć ispijajući kavu za kavom ispred računala. Na raspolaganju sam imao
cijelu noć kako bih se predomislio, ali gubitak razuma koji se pojavio niotkuda one noći
kada sam upoznao Beth sada je djelovao poput vanjske sile koja je upravljala svim
mojim postupcima. Laura je, bio sam zamijetio, odjednom počela bosonoga silaziti do
otirača i, s obzirom da sam je želio zaštiti, nisam mogao dopustiti da strada. Pričekao sam
deset sati kako bih sišao u prizemlje. Na otiraču nije bilo pošte, samo čađavih krhotina
stakla koje sam noć prije toga ubacio kroz otvor za poštu. Odabrao sam najdužu i uspravio
je.
Zatvorio sam oči, stegnuo pesnice i nagazio najsnažnije što sam mogao, otpočinjući
svoju pokoru.

Knjige.club 229

Tatum & Laura

Pedeset sedmo poglavlje

LAURA
21. ožujka 2015.

MOJI DLANOVI PODNESU UDAR PADA. Dvije rašljaste munje sačinjene od bola jurnu
mojim rukama i spoje mi se u lopaticama ramena. Relativno lagano udarim trbuhom o pod
pri čemu mi najgore djeluje pljuskanje vode u meni. Odveć zapanjena da bih vrisnula,
okrenem se na bok i zateknem oči u oči s parom smeđih muških mokasinki. Dopustim svom
pogledu da odluta nagore. Crvene čarape. Široke bež hlače. Košulja cvjetnog uzorka s
prugama na ovratniku i manžetama. Njegova glava predstavlja siluetu na svjetlu u mojemu
hodniku, a tanka kosa usku aureolu. Ne moram mu vidjeti lice da bih znala o kome je riječ.

“Nije onako kako izgleda”, kaže Jamie.
Zna li da se u Cornwallu poslužio upravo tim riječima?
Sve troje načas ostanemo ukipljeni; ja na podu, on nadvijen nada mnom, a Beth sa
svojom neobuzdanom kosom na licu i vratu između nas. Proučim Jamieja nastojeći
prepoznati njegovu namjeru. Izgleda jednako, ali i drukčije. Vrat mu je širi, a područje oko
očiju ovješenije, kao svima nama. Zatvor ga nije lišio bogatstva, no ublažila ga je odjeća koju
mu je kupila žena.
“Laura, ja...” zausti Beth. Pogled koji joj Jamie naprasito uputi nagna je da hitro ustane
jednako kao što je, prije mnogo godina, Antonia zamijenila mjesto na sudu kada joj je
kimnuo. Sine mi mučna pomisao da su na neki način zajedno u tome. Da je sve ono od jučer
- bilješke, Antonija, pub - bilo uvijena klopka. Nipošto joj nisam trebala otvoriti. Nipošto se
nisam trebala vratiti.
“Van iz moje kuće”, kažem.
Jamie šutne vrata za sobom i posegne kako bi zakačio lanac na njegovo mjesto. “Hajde,
sjedni”, kaže pružajući ruku. Da ga poznajete isključivo po glasu, rekli biste da zvuči
zabrinuto. Zanemarivši njegovu ruku, oslonim dlanove na pod i podignem se u sjedeći
položaj šireći noge oko trbuha i dlanovima provjeravajući pokrete u sebi. Jedna se beba
ritne, potom i druga. Osim skršenih zglobova, osjećam se... dobro. Netaknuto, barem
tjelesno. “Posve gore, tako.” Dok se koristim ogradom kako bih se podigla na koljena,
ugledam bljesak boje pa shvatim zašto Beth čini što joj kaže. Nož prislonjen tik uz njezin
bok ima kratku dršku ali dugačku oštricu, a blistavo čelično zrcalo ulovi odraz obojenog
stakla mojih ulaznih vrata i zidove prošara kaleidoskopom boja. Dlan mu je miran, kao i
glas dok govori: “Tako je, Laura. Sve je u redu.”
Beth mi se obrati šapatom, iako joj je bliže nego ja. “Tako mi je žao, nemam pojma što
se događa, nije trebao izići, on...”

Knjige.club 230

Tatum & Laura

“Obavimo to na nekom ugodnijem mjestu, može?” ljubazno upita Jamie osvrćući se po
mojoj kući poput procjenjivačkog agenta za nekretnine. “Treba ti biti ugodno s obzirom na
tvoje stanje. Gdje se nalazi kuhinjski stol?”

Naravno da ne mogu spriječiti svoj pogled da se spusti malenim stubama. Jamie
oštricom noža odvrati Beth od ulaznih vrata i usmjeri je prema hodniku. “Ako biste obje
pošle tamo”, kaže, a potom: “Koji izrazi lica! Zbilja, ne brinite se! U pitanju je samo malo
izvanredne administracije.” Govori jednakim glasom kao isprva na Lizard Pointu: prisnim i
autoritativnim. Sve je u redu dok je kontrola u njegovim rukama. No da se može
kontrolirati, ne bi bio ovdje. Na vlastitoj sam koži iskusila kolikom se brzinom Jamie
Balcombe može prebacivati između tih dviju verzija sebe. Ta spoznaja nož učini još
oštrijim.

Postrance se vučem uza zid i na jednak način siđem niz pet stuba s mobitelom iza leđa,
nastojeći pogoditi gdje se na virtualnoj tipkovnici nalaze devetke. Ali ne uspijevam ni
otključati zaslon, a Jamie me ionako prozreo.

“Hvala”, kaže kada sve troje uđemo u kuhinju. Ispruži slobodni dlan poput
osnovnoškolskog učitelja dok zapljenjuje žvakaće gume. Prsti mi instinktivno čvršće prime
mobitel. On snažnije prisloni nož o Bethin bok. Na njezin prigušeni povik bacim mobitel na
kuhinjski stol. Jamie odloži vlastiti pokraj njega; iz istog džepa izvadi i Bethin. Sve ih,
okrenute nagore, poreda na laminirani stol u obliku niza blistavih, praznih metalnih
pločica. Moj izgleda staro i pohabano u odnosu na Bethin tanki i veliki zaslon te Jamiejev
BlackBerry.

Namjerava li nas silovati? Namjerava li nas ubiti?
Poznajem ovu kuhinju, mogu se snaći u njoj i povezanih očiju. Tamo je naše postolje za
noževe, na suprotnoj strani i izvan mojeg dosega. Bolno su vidljivi, ali također znam da se u
ladici za mojim leđima nalazi sjekirica za meso te čekić u posudi s drvenim
žlicama. Otvorena vrata pridržava staromodni uteg od četiri i pol kilograma koji bi djelovao
dvostruko teže kao palica, samo kada bih se mogla sagnuti da ga dosegnem. Prostorija
sadrži sve ubojito oružje koje možete poželjeti, no Jamie je ipak u prednosti. Potrebna je
samo jedna oštrica.
Velika kazaljka na kuhinjskom satu otkucava. Kit bi se trebao vratiti svakog trenutka.
Slabašna je to utjeha. Znam da bi učinio sve da me zaštiti. Također znam, s Lizard Pointa, da
ovo nije vrsta krize u kakvoj briljira.
Ne namjeravam šutnuti Jamieja; ali svejedno, vidim svoje stopalo kako se podiže
prema njegovim preponama. Dobro ciljam, ali pomakne se u zadnji trenutak pa, umjesto da
ga onesposobim udarcem u jaja kakav sam očekivala, ponajviše zahvatim njegovo bedro.
Šok ga navede da ispusti nož, što je dobro, ali cilj mi je bio srušiti ga, pa mi prije nego što
oštrica udari o pločice glavom odjekne bolna eksplozija. Udarac što ga Jamie dodijeli
mojemu lijevom uhu toliko je silovit da eksplozija naizgled dopre odnekud duboko iz mene.
Posrnem i udarim o zid. Nož naizgled klizi podom dok se vid poigrava mnome. Prostorija se
blago nagne, ispravljajući se netom prije nego što klonem, a potom se iznova nakrivi. Pošto
se prizori koji mi kruže glavom spoje u jedan, ugledam Jamiejev nož na suprotnom kraju
prostorije, oštrice zabijene pod hladnjak, a u njegovim rukama drugi nož iz
postolja, dvostruko duži od oružja s kojim je došao. Kitov omiljeni Sabatier. Kupila sam mu
ga prošle godine kako bismo proslavili četrnaest godina braka i čeličnu godišnjicu. Može

Knjige.club 231

Tatum & Laura

prerezati hrskavicu. Prije dva tjedna nosili smo ga profesionalnom oštraču. Vjerojatno biste
njime mogli izvesti operaciju.

“Što si joj učinio?” upita Beth. Bol u uhu širi mi se vratom i zubima. Riječi su joj
iskrivljene. Je li mi probio bubnjić? Jezikom dotaknem olabavljeni kutnjak, ali ne osjetim
krv, samo vrelo, ritmičko pulsiranje.

“Sjedni, molim te.” Novi nož u Jamiejevoj ruci miran je kao da stoji usred zraka,
zarobljen debelim staklom. Dok Beth sjeda za stol, ovaj drugom rukom posegne u svoj
stražnji džep pa izvuče nekoliko ispisanih stranica koje se razmotaju iz preklopljenih
četvrtina dok lepršaju na stol.

“I ti, molim te, Laura”, kaže. “Beth, drži ruke pod stolom.”
“Više ne stanem”, molećivo odvratim. Pomicanje čeljusti čupne moj oštećeni živac.
Prisjetim se što je učinio Antoniji; to je njegov zaštitni znak.
Odmjeri me od glave do pete. “Siguran sam da staneš.” Nije mi potrebno više
uvjeravanja od naginjanja oštrice njegova noža prema mom trbuhu. Nijemo se ispričam
blizancima dok se bolno uvlačim na klupu. Mrlja od jučerašnje pileće juhe zacijelo mi je
promaknula dok sam brisala stol. Nakon tri sekunde sjedenja leđa mi se stanu grčiti. Koliko
nas drugo namjerava ovako držati? Ovdje nema ničega čime bih se obranila. Zaplijenjeni
mobiteli, crnih i neaktivnih zaslona, izvan mog su dosega.
“Ruke pod stol, Laura”, kaže. Ponovno ne mogu ništa doli poslušati ga. Dok guram
dlanove na krilo, koža na mojim rukama djeluje. .. dobro. Normalno. Imam osjećaj da sam
jurnuvši ravno kroz zabrinutost izbila na suprotnu stranu. Na užasan način, to ima
smisla. Moja se jeza uvijek temeljila na strahu od najgoreg. Najgore je sada stiglo i prekasno
je za upozorenja. Čak me se i tjeskoba odrekla.
Prvi se put našavši oči u oči s Beth, šokirano uvidim da joj je njezin bijeli vrat okružen
opakom crvenom brazdom. Trag urezanog remena jasno se nazire pod njezinom bradom.
Opazi da ga gledam. “Natjerao me da vozim”, kaže i to je dovoljno; zamislim je s
remenom oko vrata koji joj pritišće glavu o naslon. “Bio je kod Antonije kada sam otišla
onamo.” Povraća mi se dok zamišljam prizor: prijašnji gospodar provaljuje u obiteljski dom
Balcombeovih i terorizira ga. Moja glasovna poruka odjekuje krvlju poprskanom
prostorijom. Beth pročita izraz na mojemu licu i odmahne glavom. “Već su bili otišli”, utješi
me. Prizor se svede na istu zamišljenu prostoriju i stražnja vrata koja se nišu na povjetarcu
te napuštene igračke u vrtu. “Poslala mi je poruku i javila da je došao, ali bilo je prekasno.”
Ne mogu si dokraja predočiti vremenski tijek u glavi.
“Pustimo Antoniju”, kaže Jamie. “Imamo posla. Tri stranice za svaku trebale bi biti
dovoljne, zasad.” Kimne u znak dopuštenja da sklonimo dlanove s krila i razdijelimo papir
između sebe. Što god da je naumio, odlučim pokvariti svoj papir; ako nam ga
ponestane, jedno od nas morat će otići u radnu sobu kako bi uzelo novi iz pisača. Ne može
nas obje nadjačati udaljen dvama stubištima. Pokušam umom poslati Beth tu poruku, ali
njezine su oči unezvijerene i neusredotočene.
Bethin mobitel zavibrira, a zaslon zasvijetli.
“Ruke pod stol!” drekne Jamie. Obje poslušamo; nisu mi potrebne ruke da bih čitala. Na
zaslonu se prikažu dvije poruke, jedna za drugom. Najprije pročitam prvu:

Knjige.club 232

Tatum & Laura

Gdje si?
Jamie je izišao 2 dana ranije i već je nestao.
Prekršio je uvjetnu.
NE IDI U MOJU KUĆU.

Najnovija poruka upozorenje je zamijenila panikom.

ZVALA SAM TE U STAN.
SARA JE REKLA DA DOLAZIŠ K MENI.
NEMOJ!!!
ZA BOGA MILOGA, BETH, NAZOVI ME.

Jamiejcv pogled prikovan je za mobitel.
“Tko je Sara?” nijemo upitam Beth dok nas ne gleda.
“Cimerica”, odvrati bez glasa. Ona se javila na njezin kućni telefon. Deset sekundi
poslije, zaslon ponovno oživi.

Rekla sam policiji što Jamie govori o tebi, ozbiljno to shvaćaju i pobrinut će se za tvoju
sigurnost. Molim te, nazovi me, jako se brinem.

Jamie zgrabi slušalicu, baci je na pod i smrska petom zureći u nas i izazivajući nas da se
usudimo štogod reći. Usred očaja nazre se nit nade: mislim da će policija pratiti njezin
mobitel. Vjerojatno stižu. Gledala sam dovoljno policijskih serija da znam kako mogu
postaviti uređaj za praćenje na njezin automobil; čak i ako je trenutačno zaustavljen pred
kućom, uguran u sićušno londonsko parkirno mjesto, njezino putovanje uključivalo
je barem tucet nadzornih kamera te će moći ograničiti potragu na sjeverni London.
Automobil će ionako dobiti kaznu; vrlo su orni što se toga tiče na Ladderu. To bi moglo
podići uzbunu. Antonia im može reći ostatak, mislim; možda već stižu. Potom mi srce
potone, jer Antonia će reći policiji da potraže Lauru Langrishe i Kita McCalla. Ako ne
pronađu automobil, moglo bi im trebati nekoliko dana.

Jamie nabaci šarm. “Dobro, slijedit ćemo isti redoslijed kao na sudu”, kaže. “Ti prva,
Beth. Kako želiš da to učinimo? Možeš napisati istinu prvi put u svom životu ili možeš
zapisati što ti govorim.”

“Rekla sam istinu”, srdito odvrati. U sebi vrištim od frustracije. Zašto nije lagala? Nema
šanse da bilo što što ovdje zapiše iole utječe na sud. Esej o otmici vanzemaljaca imao bi
jednaku vrijednost. “Ne mogu”, kaže Beth. Pogled joj klizne mojim trbuhom i odskoči.
Bez obzira na nekadašnju sjebanu želju da mi naudi, ne može željeti nauditi toj djeci. Glupa
kuja, zašto jednostavno ne učini što traži?

Velika kazaljka sata poskoči prekrivajući malu: četrnaest i deset. Pred kućom nema
ničega što bi upozorilo Kita na opasnost koja vreba u njoj. Šokirat će se više nego Jamie;
Jamie je bliže slomu.

Knjige.club 233

Tatum & Laura

Pedeset osmo poglavlje

KIT
21. rujna 2000.

SMRSKANO JE STAKLO PODBACILO. Umjesto da prekine svaki kontakt s Beth, Laura je
željela razgovarati o tome, shvatiti zašto je to učinila. Trebao sam to predvidjeti; željela je
pomoći prijateljici. Silno sam pogrešno protumačio situaciju; povećao sam uloge i došao
ravno do točke u kojoj djevojke doslovce više nisu mogle međusobno razgovarati a da
pritom ne otkriju da su obje prevarene. To bi, dakako, označilo kraj svega. Jutro nakon
stakla blokirao sam Bethin broj u Laurinu mobitelu, ali nisam mogao bogzna što poduzeti u
vezi s kućnim telefonom, osim pobrinuti se da Laura nikada ne ostane sama u stanu.

U tom sam trenutku već bio napola lud. Prošlo je više od jednog mjeseca otkad sam
spavao dulje od četiri sata u komadu. Moj novi hobi bio je ležati dok Laura ne zaspi, a
potom uključiti laptop, otvoriti novi dokument i razraditi plan djelovanja. Uvijek je
jednako počinjalo:

Cilj:
Maknuti se od Beth bez sukoba.

Metoda:
Beth mora učiniti nešto gore
Pobjeći u noći; boraviti kod Ling? Mame?
Ako ne to, provjeriti uvjete zajma kako bismo mogli plaćati dvije
stanarine

Kako to prodati Lauri:
...

Bilo je nemoguće. Zaslon mi je ostajao prazan baš poput uma.
Možda najporemećeniji dio moje novostečene noćne rutine bila je činjenica da sam, u
odsustvu plana, često zatekao samoga sebe kako pišem priznanje. Nikada to nije bio
svjestan čin; umjesto toga pribrao bih se i shvatio da sam ispunio pola stranice
pojedinostima svoje noći s Beth. Nikada ih nisam mogao pročitati; umjesto toga, držao bih
tipku za brisanje i promatrao kako moja ruka usisava riječi. Potom bih zaklopio laptop i
vratio se u krevet, samo kako bih se uznemireno probudio nakon dva sata, uvjeren da sam
spremio dokument i dao mu inkriminirajući naziv. Spoznaja da se Laura nikada nije

Knjige.club 234

Tatum & Laura

približavala mojemu laptopu nije ublažavala paniku; morao bih pregledati računalo i
provjeriti svaku datoteku u potrazi za nečime što nije postojalo.

Kada je Beth naposljetku nazvala, motao sam se pokraj Laure, na što je uključila
zvučnik. Odbijanje žalbe predstavljalo je vijest koju smo priželjkivali; konačno smo bili
slobodni. Bio je to trenutak našeg oslobođenja; poželio sam uzeti slušalicu i razbiti je o
zid, ali mogao sam tek užasnuto slušati kako njihov prvi razgovor nakon smrskanog stakla
proklizava ravno u sukob i moje neupitno razotkrivanje.

“Možemo li izići na večeru kako bismo proslavili?” upitala je Beth. Ako ste znali cijelu
priču, njezina je zbunjenost bila očita. “Ja častim. Kako bih vam zahvalila na svemu što ste
učinili za mene.”

Laura je utihnula dok je moje srce postajalo dvostruko teže. Morao sam prekinuti
njihov razgovor. Napeo sam stopalo kako bih podsjetio Lauru na ono što sam proživio.
Spustivši ga nagazio sam na labavu žicu i uvidio, prilično spontano, način da situaciju
okrenem u svoju korist. Ideja mi je djelovala poput žarkog zelenog znaka IZLAZ u mračnoj
kinodvorani.

“Samo, večera?” Laura je upitala Beth. “Nakon onoga što se zadnji put dogodilo, teško
da smo se rastali u prijateljskom tonu.”

Pomaknuo sam stopalo dva i pol centimetra ulijevo, a potom ovio nožni palac oko
onoga za što sam bio devedeset devet posto uvjeren da predstavlja telefonski kabel. Čak i sa
svoga mjesta vidio sam da je veza labava u utičnici.

“Što želiš da kažem?” Bethina zbunjenost brzo se pretvarala u iživciranost. Snažno sam
nagazio, čekajući da se veza prekine.

“Oprosti, za početak”, odvratila je Laura uzvrativši joj srdžbom. Jebemti. Nastojao sam
pogledati žicu a da pritom ne izgleda kao da gledam. Nastojao sam je pomaknuti a da ne
izgleda kao da se pomičem. Puls mi je toliko glasno bubnjao u glavi da sam očekivao kako
će mi vrat i zapešća nabubriti od otkucaja.

“Da se ja ispričam tebi? upitala je Beth. Lagano sam pomaknuo stopalo ulijevo i
pokušao ponovno.

“Spustila mi je slušalicu!” uzviknula je Laura. Nije bilo vremena za uživanje u olakšanju.
Prije negoli je uspjela provjeriti signal, uzeo sam joj slušalicu iz ruke pretvarajući se da je
tješim i nježno je odložio.

“Možda bi se prvo trebala malčice smiriti”, rekao sam. “Ruke ti se tresu.”
Imao sam pokeraški izraz lica, pokeraški glas i pokeraško tijelo, od obrva koje sam se
trudio zadržati na mjestu do nožnih prstiju kojima sam nastojao ne lupkati. Znao sam da
Laura to neće moći pustiti na dulje od dana ili dva. U glavi sam iznova prevrtio
Bethine gafove - darove, fotografije, neprestano jebeno dolaženje u moj stan - i objasnio
sebi da svi moji postupci počivaju na temeljima koje je sama postavila. Te sam noći morao
dovršiti što je započela.

U tri ujutro London je najtiši što može biti. Svijet je djelovao nijemo dok sam čučao na
odmorištu našeg trećeg kata sa starim Macovim upaljačem u jednoj ruci i svijećom
vrijednom pedeset funti u drugoj. Beth je barem jednom bila sama u našem stanu; imala je

Knjige.club 235

Tatum & Laura

dovoljno vremena da preslika naš rezervni ključ i vrati original na njegovu kukicu. Uputiti
na takav prijestup zacijelo će uvjeriti Lauru da je vrijeme da presiječemo svaku sponu s
njom.

Plin je zahvatio fitilj na što je bljesnuo zlatni plamen. Teška sam se srca šuljao uza
stube. Da sam mogao smisliti način da se udaljimo od Beth a da pritom nitko ne strada,
učinio bih to. Učinio bih to bez razmišljanja. Ali nisam imao bolju zamisao. Posjedovao sam
pogrešnu vrstu inteligencije za takve stvari i bolje od toga nisam mogao. Bacio sam
posljednji pogled preko ramena na maleni plamen na odmorištu trećega kata, a potom
skrenuo za ugao i uronio u tamu.

Nadao sam se da bi se miris Krvavih ruža mogao pronijeti stubištem i probuditi Lauru.
Ako ne, ostavio bih je otprilike pola sata - dovoljno da izgleda kao da je Beth odavno otišla -
a potom bismo Laura i ja zajedno sišli stubištem i pronašli svijeću. Gotovo sam se veselio
tome. Ugasili bismo je, razgovarali i zajedno zaključili da Bethina kampanja protiv nas
doseže vrhunac te da moramo otići. Razmišljao sam kako bismo možda ostali budni,
spakirali važne stvari i otišli prije doručka. Nisam želio živjeti s mamom, ali nije mi smetalo
provesti koju noć kod nje dok ne uspijem uvjeriti Lauru da nikada ne produži naš kratki rez
u odnosu na Beth.

Bio sam toliko samodopadan da sam nekoliko sekundi nastavio hiniti san nakon što se
Laura uistinu probudila. Nisam bio uzeo u obzir svoju sluđenost tih besanih tjedana.
Pretpostavljam da me trenutno ludilo lišilo dijela mozga koji je obično vodio računa o
fizici i kemiji. Bio sam usredotočen na činjenicu da na stubištu nema propuha i mekog
namještaja koje bi se moglo zapaliti, pa sam previdio staromodnu boju i oguljene tapete na
zidovima stubišta. Neobrezani fitilj snažno gori, a plamen nove svijeće seže dvostruko više.
Sama vrućina zacijelo je bila dovoljna da ona desetljećima stara boja nabubri; stubište je
planulo kao da je poliveno benzinom.

Opor zapah dima i goruće boje ispunio je stan u naizgled nekoliko sekundi, a potom je
bilo prekasno, odveć prekasno. Laura je potrčala daleko od sigurnosti krova prema samom
srcu plamena. Ozljeda na mojemu stopalu bila je namjerna, ali kada sam primio vruću
kvaku na vratima, bio je to isključivo instinkt. Dim, vatra i uništenje bili su toliko daleko od
moje namjere da su jedva djelovali kao moje maslo. Da ste me pitali tko je podmetnuo
požar u tim gorućim trenucima - da sam mogao razmišljati i govoriti - rekao bih vam da je
krivac Beth i čvrsto vjerovao u to.

***

Požar je sve promijenio. Te je noći Laura počela gubiti samopouzdanje; počela je ovisiti
o meni. Nezgodan je paradoks da sam ja uzrok njezine silne tjeskobe, ali nastojao sam
vidjeti dobru stranu u tome. Morao sam postati njezin bolničar i zaštitnik, a iako sam mrzio
gledati koliko pati, nisam mogao poreći da smo tom novom dinamikom povratili intimnost
za koju nikada nije shvatila da smo je izgubili.

Nisam sve to predvidio u satu nakon našeg bijega dok smo Laura i ja sjedili u vozilu
hitne pomoći i promatrali kako prozori našeg stana izdišu crne oblake. Ništa vas ne može

Knjige.club 236

Tatum & Laura
iščupati iz budućnosti kao bol; svijet vam se svede na gorući trenutak. Umjesto da se ohladi,
ruka mi je iz sekunde u sekundu djelovala sve vrelije, kao da još uvijek stišće vrući metal;
ne bih se iznenadio da sam ugledao kiselinu kako probija povoje. Pokušao sam napeti prste
kako bih provjerio jesam li oštetio živce, ali čak i nevidljivo maleni pokreti trgali su mi
ozlijeđenu kožu. Već sam osjetio brazde na koži dlana. Slabo sam se tješio spoznajom da
ubuduće, ako Laura ikada zaboravi koliko je Beth bila blizu tomu da nas uništiti, samo
trebam primiti njezin dlan.

Knjige.club 237

Tatum & Laura

Pedeset deveto poglavlje

KIT
21. ožujka 2015.

NA LINIJI PICCADILLY KOTAČI VITLAJU opetovanu Optužbu po tračnicama: Idiote,
idiote, idiote, mantraju u brzom plesnom ritmu koji svakim udarcem naizgled postaje sve
glasniji. Godine se zbijaju jedna u drugu, a laži gomilaju. Još uvijek ne znam kako je Beth
pronašla našu kuću ni je li važno. Ne znam što moram pokušati osporiti. Na pet sam minuta
od Laure, a još uvijek ne znam što ću joj reći. Užasavam se izraza na njezinu licu, ali
istodobno se nadam da ću kročiti u oblak bijesa, pa da će izgubiti prednost i izgovoriti
nepoznatu činjenicu koja mi onemogućava kovanje obrane. Zna li samo - samo! - da sam
spavao s Beth ili su zajedničkim snagama otkrile puni opseg moje prijevare? Kako god da je
Beth ostvarila kontakt, Laura se zacijelo prestravila, a iako je njezin strah dosada
zamijenio bijes, ne čini mi se ispravnom. Sve one godine zaštite bile su nizašto.

Staklo ubačeno kroz otvor za poštu i požar; to su dvoje mogle povezati isključivo
zajedno, a jedna ih je užasna istina pogurnula prema drugoj. No razgovor bi nalikovao
erupciji vulkana, isprekidan suzama i nesporazumima. Moguće je da nisu stigle toliko
daleko. Moguće, ali ne i vjerojatno.

Uspinjući se dizalom na postaji Turnpike Lane osjetim okus svojeg susjedstva: benzin i
češnjak, ali taj prepoznatljivi miris ne ponudi mi uobičajenu dobrodošlicu. Postoji li šansa
da to odradim sa stilom, kako Juno kaže? Laura je priviknuta na ideju o Beth
kao nepouzdanoj i opasnoj; zašto njezina priča o seksu sa mnom ne bi bila još jedna laž?
Nije da ga Beth može dokazati nakon svih tih godina. Nemam nikakav čudan madež ni bilo
što po čemu bi me mogle identificirati. Osim ako na drugačiji način mogu
usporediti iskustva; možda uz pomoć nečega što ja činim, a drugi muškarci ne, ili nečega što
drugi muškarci čine, a ja ne? Smuči mi se pri pomisli da pripadnice tog minijaturnog kluba
raspravljaju o jedinoj zajedničkoj stvari koju posjeduju.

Prislonim svoju mjesečnu kartu o uređaj pa začuvši pištanje shvatim nešto toliko očito
da zastanem kao ukopan, a ralje pregrade zarobe moju naprtnjaču. To je mjera količine
stresa koji osjećam; i ne pomislim na svoju opremu za fotografiranje u naprtnjači dok se
naginjem naprijed kako bih oslobodio torbu. Previdio sam sljedeću ključnu stvar: istina je
na Bethinoj strani. Istina je oduvijek bila na njezinoj strani.

Izbijem na ulicu Green Lanes i gotovo pred crveni autobus na kat. Kočnice zaškripe,
ispušna cijev podrigne, a ja gotovo spremno dočekam njegov udar. Nastavljam koračati
ignorirajući vozačeve povike i trubljenje koji neskladno ječe, pitajući se kako mi se išta od
toga ikada učinilo toliko silno potrebnim. Pomislim na čovjeka kakav sam nekoć bio, posao
koji se oteo kontroli, blizanca ustrajna u vlastitom uništenju i svaki drugi pritisak koji je
moje drastično rješenje naizgled učinio jedinim mogućim.

Knjige.club 238

Tatum & Laura

U Ducketts Commonu tinejdžeri igraju košarku, a lopta udara asfalt onim
prepoznatljivim odjekujućim odskokom koji podsjeća na kakav rekreativni prostor u
Bronxu. Trogodišnjaci se na igralištu igraju s očevima koji mi strašno nalikuju, zbog čega se
ohrabrim; moji blizanci u Lauri djeluju mi poput osiguravajuće police za naš brak. Te su
bebe napola moje; polovica su mene. Neće željeti da odrastaju samo s jednim roditeljem,
posebno nakon svega što je proživjela. Naša su djeca razlog zbog kojeg ćemo to prebroditi.
No da bismo prebrodili, moramo to proživjeti.

Puls mi ubrzava svakim korakom koji činim. Zađem za ugao Wilbraham Roada i
zaustavim se na pločniku sa suprotne strane, iz poprečnog položaja promatrajući naš krov
nad koji se nadvija kostur skele na susjednoj zgradi. Krovni je prozor otvoren, po čemu
znam da je Laura kod kuće.

Zadnji je put pokušam nazvati kako bih procijenio situaciju u koju se upuštam. Telefon
zvoni i zvoni, prigušen i daleko unutar kuće. Laura pokraj sebe uvijek ima mobitel i nikada
nisam vidio da se odbija javiti ako prepoznaje pozivatelja. U dubljim sam govnima nego
ikada prije. Posve sigurno znam da se ne mogu suočiti s njom. Ili barem ne još. Ne bez malo
ohrabrenja.

U The Salisburyju sjednem za visoki stol, naručim čistu duplu votku i iskapim je. I ne
osjetim je, pa naručim kriglu piva i nadam se da će mi se, dok je uspijem popiti, dlanovi
prestati znojiti, a nadahnuće sinuti ili da će, ako mi se zbilja posreći, meteor pasti na pub, pa
više nikada neću morati kući.

Knjige.club 239

Tatum & Laura

Šezdeseto poglavlje

LAURA
21. ožujka 2015.

“GLEDAJTE, ZNAM DA NIJE LAKO ni jednoj ni drugoj.” Jamiejev umilni, razumni ton u
zapanjujućoj je suprotnosti s nožem u njegovoj šaci. “Vjerujte mi, ne želim kopati po tom
starom tlu ništa više od vas. Ali ljudi su dovoljno dugo vjerovali u vašu priču. Zar ne?
Vrijeme je da osvjetlam svoj obraz.”

“Jamie, znaš što se dogodilo”, kaže Beth. Jamie nato olabavi stisak oko drške, samo
načas, ali dovoljno je da se nož spusti za milimetar i načini petcentimetarski prorez na
mojoj majici te jedan jedini krvavi ubod sličan ubodu trna na najispupčenijoj točki mojeg
trbuha. Ne mogu obuzdati vrisak, ali na Jamiejevo oštro: “Tiho!” uspijem ga prigušiti. Ipak,
migolji mi se u ustima poput moljca. Napiši to, mislima poručim Beth. Napiši što god ti kaže,
i što gore, to bolje. Svaka laž koju te natjera napisati bit će veće oružje uz pomoć kojeg će ga
zatvoriti za cijeli život.

Ako se izvučemo žive, kaže glasić u meni.
Posjekotina nije duboka; tek površinska ogrebotina. Zbog krvi i položaja na vrhu mojeg
trbuha izgleda gore nego što jest. Mnogo me više zabrinjava udarac u glavu. Još mi uvijek
zvoni u ušima.
Platno moje majice ulovi kap krvi, a dok je upija ova se naizgled rascvjeta, naglo i brzo
poput ubrzane snimke maka koji se razvija od pupa do punog cvijeta. Ta rastuća mrlja
naizgled uvjeri Beth. Podigne olovku i poravna papir pred sobom pa odmjereno pogleda
Jamieja.
“Reci mi što se zbilja dogodilo”, kaže posve mrtvim glasom. Jamieju naizgled promakne
njezin ton, pa se nasmiješi. Osjetim vibraciju u vršku noža kada pročisti grlo.
“Desetog kolovoza 1999. godine doputovala sam sama, rasteže riječ kao da iz nje želi
izvući značenje, “na glazbeni festival na Lizard Pointu u Cornwallu, koji se zbivao u isto
vrijeme kad i potpuna pomrčina Sunca. Na festivalu je vladala slobodna i opuštena
atmosfera.” Ponovno zastane, ovoga puta ne kako bi naglasio svoje riječi, nego kako bi ih
Bethina olovka sustigla. “Druge večeri, za logorskom vatrom, započela sam razgovor s
Jamiejem Balcombeom, koji je također sam doputovao. Smjesta smo se povezali.” Istim se
glasom služio na sudu, ali ono skupo obrazovanje unizio je zatvor.
Ne znam je li Beth svjesna da odmahuje glavom dok redovi šiljastog rukopisa
ispunjavaju stranicu. Jedva gleda slova dok ih oblikuje. Oči joj jurcaju u trokut; od papira
pred sobom, do Jamieja, pa do noža nad mojim trbuhom.

Knjige.club 240

Tatum & Laura

“Ne tako brzo, ne polažeš ispit za tajnicu.” Smijeh mu dopre iz vrata, a ne iz trbuha.
“Mora biti čitljivo.” Beth nastavi ispisivati slova jednakim ritmom, ali malčice ujednačenije.
Čujem kako škrguće zubima, mučno struganje kosti o kost.

Druga kazaljka na satu poskoči. Četrnaest i dvadeset. Kit samo što nije stigao.
Beth dovrši odlomak. Jamie nastavi. “U jutro pomrčine ponovno sam srela Jamieja.
Odlučili smo da bi bilo lijepo kada bismo zajedno pošli promatrati pomrčinu na nekom
privatnijem mjestu.”
Jamiejev plan nakon što dobije Bethino i moje “priznanje” zacijelo je bio odnijeti ih
policiji, i u tom bi se slučaju predao. To je najbolji scenarij. Najgori je da je Antonia u pravu:
nema više razloga za život i jednostavno želi osvjetlati svoje ime - kako on to vidi - na
odlasku, a ako to znači povesti nas sa sobom, ne sumnjam da će to učiniti.
Svi se osvrnu kada moj mobitel zasvira Kitovu melodiju. Sigurno je upravo izišao iz
podzemne. Svako zvono tjera mobitel niz stol i dalje od mene; svi promatramo dok se
približava rubu. Zamislim
Kita kako se nedužno pita treba li mi štogod ponijeti iz trgovine na putu kući. Što ako je
ovo naša posljednja prilika za razgovor? Što ako je ovo naš posljednji čin komunikacije?
Mobitel se konačno prevrne u procjep između stola i zida te padne izvan mojega dosega i
vida. Odzvoni još dvaput pa utihne.
Smatrat će moje nejavljanje posljedicom durenja zbog svoga zajeba na društvenim
medijima; to mi sada djeluje silno sitničavo s obzirom na nož povrh trbuha. U ovom bih mu
trenutku oprostila bilo što.

Knjige.club 241

Tatum & Laura

Šezdeset prvo poglavlje

KIT
21. ožujka 2015.

DODATNA KRIGLA I DODATNO VRIJEME nimalo ne ublaže moju napetost. Panika je
protuotrov za alkohol. Nakon što ispijem pola čaše, novi se užas probije na površinu. Možda
se ipak ne ljuti. Možda je Laura u bolnici; možda nešto nije u redu s trudnoćom, možda
zbog onoga što je saznala od Beth nešto nije u redu s bebama - moram ispružiti ruku kako
bih se umirio. Spontani rani trudovi potaknuti šokom djeluju kao nešto iz viktorijanskog
romana, ali mogući su. Sve je moguće, prvi bih to trebao znati. Možda su je odvezli prije
negoli je uspjela uzeti mobitel. Kriste, možda je bila u nesvijesti. Zašto se toga nisam prije
sjetio? Odjednom mi se odlazak kući učini hitnim kao prethodno dolazak ovamo.

Ostavim kriglu neispijenu, nabacim naprtnjaču na leđa pa iziđem na Wilbraham Road.
Sada kad želim požuriti, vjetar djeluje protiv mene, povlačeći mi gležnjeve. Netko je vrlo
loše postrance parkirao Fiat pred kućom, a pod njegovim brisačima nalazi se kazna za
parkiranje. Na pragu zbacim naprtnjaču osjećajući kao da bih mogao odlebdjeti bez nje.
Betonska miješalica prevrće svoj sadržaj u susjednom vrtu pred kućom, iako ne vidim ni
jednog građevinca.

Gurnuvši ključ u vrata uvidim da su zaključana lancem. To znači da ili ne želi da uđem
ili je lanac na vratima cijelo jutro, pa leži negdje nemoćna pomaknuti se, ili nešto gore.
Čučnem pred otvor za poštu; u kuhinji nazrem pokret, zasjenjeno svjetlo. Olakšanje što je
na nogama zamijeni stari strah: bijesna je.

“Laura?” Glas mi odjekne nijemim hodnikom. Vidim samo pomicanje prilike u kuhinji.
Pogurnem vrata koliko idu i progovorim kroz procijep. “Dušo, molim te, otvori.
Razgovarajmo o tome.”

Grgljavi jecaj iz kuhinje stegne mi utrobu u čvor. Radije bih da se ljuti nego da plače.
Izvadim švicarski nožić iz džepa i isturim nekoliko oštrica prije negoli se odlučim za kratku
kukicu za otvaranje konzervi.

“Nemaš pojma koliko mi je žao”, kažem naslijepo petljajući po lancu na vratima.
“Dogodilo se samo jednom, kunem se. Nikada nisam volio nikoga osim tebe, znaš to.”
Nožem zahvatim lanac i kukicom istrgnem jedan kraj. “Svakog dana želim”, kažem. “Svakog
dana želim da mogu vratiti vrijeme i ne spavati s njom. Zbog toga sam samo shvatio koliko
te volim. Molim te, nemoj dopustiti da nam to sve pokvari, ne kad se zbilo toliko davno.
Imamo toliko toga čemu...”

Lanac toliko brzo popusti da gotovo propadnem kroz ulazna vrata kada se otvore.
Odložim naprtnjaču na pod pa ispravim upaljeni globus koji se prevrnuo. Doslovce se
pripremim prije odlaska u kuhinju, napinjući ruke poput hrvača koji pokazuje mišiće,

Knjige.club 242

Tatum & Laura

kao da će sraz biti tjelesni. Pripravan sam za malene šake i tanke prste koji će mi dograbiti
lice.

Ono što zateknem gore je i toliko neočekivano da je mom mozgu potrebno nekoliko
sekundi da upije prizor, a kamoli značenje u njegovoj pozadini.

Laura sjedi za stolom. Oči mi naprasito skaču između njezina trbuha i lica; plitka
ovalna, krvava mrlja pod prorezom na njezinoj majici i lijevi obraz, ljubičast i otečen. S
njom su Beth i - prepoznam ga smjesta i užasnuto - Jamie Balcombe. Na sebi ima otmjenu
košulju i široke hlače, a njegova mesnata šaka stišće nož krvavog vrška.

“Kite, ne”, kaže Beth odmahujući glavom.
Molim, molim? Kako su, dovraga, stvari dospjele od Bethina pronalaska Laure do
ovoga? Beth ima nekakvu ogrebotinu oko vrata, a Laurin je obraz pocrnio na jednoj strani.
Oduvijek sam zamišljao da će Laurino lice, nakon što sazna za Beth, biti podbuhlo od
bijesa, ali nabrano je i povlači se u sebe. Oči su joj suhe.
Ispred Beth nalazi se ispisani papir. Uglata plava slova pružaju se nakošenim redovima.
Moja prošlost i zapanjujuća sadašnjost ne spajaju se, nego odbijaju jedna drugu poput istih
polova magneta.
“Koji se vrag ovdje događa?” obratim se isključivo Jamieju jer očito on vodi glavnu riječ.
Nitko ne odgovori. “Koji se vrag ovdje događa?”
Laura pogleda mene pa Beth i ponovi pokret, a potom polako okrene glavu od mene.
Ovo je gore od bijesnog ispada.
Jamie preuzme riječ.
“Kite!” vedro kaže kao da smo u njegovoj kući, pa me očekivao. Ponaša se jednako kao
u Cormvallu u trenucima nakon što ga je Laura prekinula. Načas ga vidim kakav je tada bio;
zamislim traperice koje je nosio, njegove cipele i bodljikavu kosu. Prizor kojeg se prisjećam
toliko je živopisan da prijeti zastiranjem ovoga preda mnom.
Mobitel mi je u naprtnjači, a ona je pred ulaznim vratima. Okrenem se kako bih ga
uzeo. “Moram nazvati policiju.”
“Ne moraš.” Jamie zvuči nehajno iako prinosi oštricu Laurinom trbuhu. Probio joj je
kožu, to je sve; mrlja se ne širi. Morao bih biti brz poput pauka i snažan poput medvjeda da
mu ga istrgnem iz ruke prije negoli joj uspije nauditi, ali predaleko sam i preslab.
“Želim reći”, nastavi Jamie, “zbilja nema žurbe. Policija će se uključiti prije ili poslije, ne
brini se za to. Nakon što moji odvjetnici ovo pregledaju. Već smo djelomično gotovi.”
Djevojke me ne žele pogledati, ni jedna drugu. Laura povremeno djelomice podigne
pogled prema Beth, a potom ga iznova spusti kao da joj zjenice predstavljaju olovne utege.
Posve izgubljen i tek sada svjestan što znači osjećati strah, nemam izbora no prepustiti
se igri. “Što to radiš, Jamie?” Nadam se da sam uspio oponašati njegov prijateljski ton.
“Samo tjeram djevojke da isprave stvar i kažu ono što su trebale u Cornwallu. Da
priznaju da su u dosluhu. Da je sva ta jebena zbrka malena priča koju su skovale, nekakva
čudna ženska ideja obične spačke.”
Čekao je to petnaest godina. U pozadini kampanje, govora i internetske stranice, to je i
dalje bio njegov glavni plan. Usprkos užasu osjetim divljenje spram njegove neumoljive
strpljivosti. Trzne glavom u Bethinu pravcu. “Ova mjesecima puni uši moje žene otrovom.
Bile su pomalo nevoljke, nisu željele priznati što su učinile u strahu od posljedica. Lažno

Knjige.club 243

Tatum & Laura

svjedočanstvo na suđenju za silovanje nije makar što. I nije to bilo kakvo suđenje za
silovanje. Željet će napraviti primjer od tebe, Laura.” Lecne se zbog te besmislene optužbe,
ali čak i prazne riječi posjeduju težinu dok vam prijete nožem.

Oštrica u Jamiejevoj ruci zadrhti, kao i njegov glas. Krinka mu se polagano raspada.
“Sada vidiš zašto su se brinule. Ali dobro ćete proći. Neće vas baciti u krilo seksualnih
prijestupnika kao mene.”

Laurino tijelo potrese drhtaj koji osjetim na vlastitoj koži.
“Ali, Jamie, nema šanse da to prođe na bilo kojem sudu. Te...”, moram se obuzdati kako
u zraku ne bih načinio navodnike, . izjave neće biti vrijedne ni papira na kojem su napisane.
Sigurno si svjestan toga.”
“Ovo je samo prvi korak”, kaže. “Začudilo bi te za što je dobar odvjetnik sposoban.”
Njegovi su odvjetnici u prošlosti imali ograničen doseg, prisjetim se. Možda nisam dokraja
svjestan situacije, ali dovoljno sam pametan da znam kako mu se ne smijem
suprotstaviti. “Gledaj”, nastavi, “ne želim nauditi djevojkama. Nikada ne bih naudio ženi. Ali
potrebno mi je da obje dovrše svoje izjave u kojima povlače ono što su rekle na sudu. U
pitanju je moj život. Moj ugled!”
Na samom je rubu. “Dobro.” Ne znam što činim, osim što dobivam na vremenu za
Lauru i svoju djecu. “Zašto ne bi odložio nož pa pustio djevojke? Siguran sam da se možemo
dogovoriti bez njih.”
“Zapravo, ne možemo, čekao sam petnaest jebenih godina da bih osvjetlao svoje ime.”
Psovka podigne Jamiejev glas za cijelu oktavu, zbog čega istodobno zvuči užasavajuće i
suludo. Načas zastane kako bi udahnuo i pribrao se. “Stoga ćeš mi oprostiti ako nastavim.
Hajde, Beth, nastavi. Što prije dovršiš izjavu, to ćemo se prije svi moći vratiti u normalu.
Točnije, ja ću moći.” Beth ponovno uzme olovku te je zadrži u zraku kada Jamie podigne
dlan kako bi nastavio govoriti. “Zapravo, Kite, pitam se bih li te trebao navesti da i ti središ
svoju. Iako, iskreno, njihova će izjava na tvoju baciti novo svjetlo kakvo nam je potrebno. Ti
nikada nisi sudjelovao u tome, zar ne? Samo si podržao ono što je tvoja ženska izjavila.
Nikada nas nisi vidio.” Laura se lecne za stolom. “Iako bih volio da jesi jer sam siguran da bi
u par sekundi shvatio što je na stvari.” Laura konačno pogleda u mene. Prikuje pogled za
moj, ali sada doista plače i taj bi pogled mogao značiti: molim te spasi me, možemo ovo
prebroditi ili mrzim te. Sva moć u prostoriji sadržana je u dužini oštrog čelika. Dok je Jamie
toliko bliže Lauri u odnosu na mene, jednako bi me tako mogla zadržavati bodljikava žica.
“Beth. Molim te, dovrši”, kaže. Umišljam li to ili mu glas gubi svoje prethodno
uvjerenje? “Samo me podsjeti što si zadnje napisala pa ćemo nastaviti odatle.”
Olovka joj poskoči u ruci, ali Beth ostane šutjeti. I ne podigne pogled sa stranice.
“Dobro, onda ću ti diktirati.” Pročisti grlo. “Iskreno mi je žao što sam uzela nešto toliko
savršeno prirodno i ugodno i izokrenula ga. Ispričavam se Jamieju i Antoniji Balcombe i
njihovoj široj obitelji zbog neprilike koju sam izazvala svojim lažnim navodom. Voljna
sam dati izjavu na sudu i”, oštrica noža riše sićušne uzorke kao da Jamie urezuje riječi u
zrak, “suočiti se sa svim postupcima, za prekršaje ili kaznena djela, koji će me snaći kao
posljedica povlačenja prijašnje izjave.” Okrene glavu prema meni. “Iskreno, i Laurinu izjavu
možemo završiti na jedak način.”
Bethina se ruka prestane pomicati.

Knjige.club 244

Tatum & Laura

“Zapiši to”, kaže Jamie. Nož u njegovoj ruci opasno zadrhti. Laurine suze zablistaju u
udubljenju na dnu njezina vrata kada Beth odloži olovku.

“Molim te, učini što kaže”, potakne je Laura.
“Laura je u pravu.” To je prvi put da se izravno obraćam Beth nakon onog dana kada
sam smrskao staklo. “Neće imati nikakvog pravnog učinka. Nećeš stradati na sudu.” Gotovo
izgovorim, učini to kako bi nam spasila život, ali određeni instinkt u meni zna da bi izreći tu
očiglednost bila pogreška; probušilo bi krhki mjehurić koji razdvaja stvarnost od poricanja.
“Ne mogu”, kaže Beth. “Ne mogu lagati.” Nešto se u njoj prelomilo, čak i nakon što sam
stigao. “Silovao si me”, kaže i ta jednostavna činjenica od tri riječi sve zaustavi. Nabuja
ispunjavajući našu malenu kuhinju. Jedini zvuk dolazi od betonske miješalice koja prevrće
svoj sadržaj u susjednom vrtu ispred kuće. “Slijedio si me nekamo gdje nema nikoga, držao
si me na podu i silovao. Ponovio si to na sudu i internetu i otad me nisi prestao jebati.
Učinio si to svojoj ženi i onoj djevojci i bogzna kome još.”
“Beth, molim te, samo učini što želi”, kaže Laura. Sićušni dio mene koji nije obuzet
preživljavačkim instinktom zapita se o djevojci, i ženi. Ali Beth ne vidi nikoga osim Jamieja.
Odjednom mi sine što čini. Sagorjet će sve što joj preostaje, poput rakete na povratku
u orbitu; nije joj potrebno tamo kamo odlazi.
“Silovao si me.” Riječi nalikuju oštrim rezovima.
Naizgled jedini zamjećujem kako se Jamiejev nož udaljava, nestabilno ali neupitno
poput igle kompasa, od Laure i približava Beth.
“Ne bih to mogla napisati čak i da znam da ćeš zapaliti taj papir.”
Odradim brzinsku računicu: ako ga zgrabim za nadlakticu umjesto za dlan, mogu mu
odvratiti nož. Troje nas je, a on samo jedan. No oduvijek sam mogao brže razmišljati nego
kretati se, pa mi nedostaje jedan korak do njega kada Jamie povuče ruku i zabije nož
u Bethin bok. Odbije se na način koji upućuje da je pogodio rebro, ali ponovno ga zarije i
ovaj put prvih pet centimetara oštrice nestane.
Ne znam tko vrisne.
Izvuče nož; čelik je umrljan krvlju. Beth se stropošta na pod.
Brz sam, ali moja je žena brža. Laura stigne prije mene i izbije, točnije istrgne, moj
Sabatier iz Jamiejevih ruku. Nož se počne preokretati u zraku tako da drška strši nagore, a
svjetlucava oštrica nadolje, drška dolje, oštrica gore, te jedan mučni trenutak mislim kako
će Laura otvorenim dlanovima uloviti oštricu. Ali jagodice joj tek okrznu završetak drške.
“Kučko jedna!” Jamie je već na pola puta do postolja s noževima. Laurino je lice tupo od
panike dok joj se nož odbija od ruku i pada na stol odakle ga mogu dosegnuti isključivo ja.
Istodobno mi djeluje poznato i strano ruci dok jurim kuhinjom i zabijam naoštreni vrh
u njegov vrat. Djelić sekunde osjetim otpor za koji pretpostavljam da ga pruža čvor njegove
Adamove jabučice, a oštrica klizne u stranu promašivši kralježnicu; u usporedbi s
time, ostatak djeluje poput rezanja sladoleda, a sekundu poslije oštrica poput peraje
morskog psa proviruje iz stražnje strane njegova vrata. Povučem ga s uzaludnom hitnjom;
gotovo je. Jamiejevo tijelo potmulo udari o pločice. Tijelo mu leži pokraj Bethina. Ne mogu
raspoznati što je njegova, a što njezina krv. Sve je crveno, a kuhinjski pod nalikuje blistavu
moru. Jamie zagrglja pa povrati grimizni gejzir koji sve prekrije - mene, Lauru, zidove,

Knjige.club 245

Tatum & Laura

pokućstvo - tankom ružičastom pjenom. Obuzeto promatram kako se njegove plave oči
pretvaraju u pikule.

A potom se ukipim.
Laura prekorači Jamiejevo tijelo i čučne u lokvu krvi.
“Beth?”
“Laura, ja...”
“Zovi jebenu hitnu!” zavrišti na mene. Tek se tada pokrenem i posegnem za najbližim
telefonom, BlackBerryjem, utipkavajući brojeve i govoreći im da trebamo hitnu pomoć jer je
dvoje ljudi izbodeno. Kažem im svoju adresu - čak sam se prisjetio fonetske abecede - te ih
pitam, budalasto, hoće li im trebati dozvola za parkiranje na što me uvjere da neće.
Dok sve to izgovaram, Laura na dlanovima i koljenima drži Beth. Zahvaljujući
smirenosti i pronicljivosti uzela je rezervne kuhinjske krpe iz ladice i složila ih u malene
obloge kako bi pokušala zaustaviti krvarenje. Prvi je već natopljen.
“Stižu”, kažem joj. “Kako je?”
“Ne znam, jebote, ne znam”, kaže pa se obrati Beth: “Ne zatvaraj oči, ostani budna.”
Krvavim prstima skloni vlažni pramen kose s Bethina lica. Beth sada diše u kratkim i
naprasitim navratima. Pokušava nešto reći i zuri u mene. “Nisam...” kaže.
“Ne govori”, kaže Laura. “U redu je. Liječnici stižu. U redu je, tu smo.” Ne mogu
odgonetnuti što Laura osjeća prema Beth, ali pogled koji mi trenutačno upućuje nepobitan
je: Mrzim te. Mrzim te. Mrzim te. “Definitivno usporava. Moramo je utopliti. Skini kaput.”
Kako bih to učinio, moram odložiti nož: Dokaz broj jedan.
Izvučem ruke iz rukava i položim teški kaput preko Beth najnježnije što mogu. Kaput
mi je umrljan blatom s planina u Torshavnu. Namjestim ga oko nje i uputim joj nijemu
ispriku za sve što joj se dogodilo dok njezine usne gube boju.
Lupanje na vratima nagna mene i Lauru da poskočimo, ali Beth se ne pomakne.
Otvarajući vrata policiji i hitnoj službi krvavim dlanom umrljam mjedenu kvaku. Vozila
hitne službe blokirala su Wilbraham Road pred našom kućom. Patrolno vozilo stoji okomito
spram cestovnih oznaka. Okružuju ga dva vozila hitne pomoći, a njihove plave rotirke
nijemo bljeskaju. Jedno od njih sada predstavlja tek pogrebno vozilo. Povedem liječničku
ekipu u zelenim kombinezonima niz stube u kuhinju gdje preostaje možda jedan život koji
trebaju spasiti.
Laura se konačno odlijepi od Beth i stoji nad njom dok stručnjaci preuzimaju glavnu
riječ. Izgleda kao da nosi crvene večernje rukavice do lakta.
“Pala je u šok!” kaže jedan od liječnika. Laura naglo prisloni dlan o usta i stane tiho
mrmljati.
Treći liječnik uđe u kuhinju i uznemireno promotri Laurino otečeno lice.
“Jeste li vi Christopher Smith?” upita me pozornik. Plećat i ragbijaških ramena, izgleda
poput dječaka koji bi me zlostavljao u školi.
“Ne morate me uhititi”, kažem. “Poći ću s vama.”
Promotri krvoproliće pred sobom.
“Ah, mislim da moram”, odvrati. “Christophere Smithe, uhićeni ste zbog sumnje na
ubojstvo. Imate pravo na šutnju, ali mogla bi naštetiti vašoj obranu...” Ne obazirem se na

Knjige.club 246

Tatum & Laura

njegovo upozorenje dok pružam zapešća. Posve sam usredotočen na Lauru koja stoji u
dnu stubišta. Na usnama ima otisak krvavocrvenog dlana, a rukama grli svoj trbuh. Zbog
pogleda u njezinim očima u sebi osjetim prazninu.

“Kada?” upita.
Što kada? Potrebno mi je nekoliko sekundi da shvatim na što misli. Onaj jecaj koji sam
čuo kroz otvor za poštu. Pripadao je Beth; pokušavala me upozoriti.
Beth nije rekla Lauri što se dogodilo na Lizard Pointu.
Ja sam joj rekao.
“U Cornwallu”, naposljetku kažem. “Noć prije nego što si stigla.”
Laura kimne, a potom zatvori oči kao da ne može podnijeti gledati u mene. Škljocaj
lisičina odjekne našom crvenom kuhinjom. Padnem na koljena. Sputane ruke djeluju mi
poput utega u krilu, a vjenčani mi je prsten okrvavljen. Laura se okrene od mene. Dok mi se
srce raspada, negdje usred gubitka i užasa osjetim odavno prijeko potrebno, oslobađajuće
olakšanje.

Knjige.club 247

Tatum & Laura

Četvrti dodir

Knjige.club 248

Tatum & Laura

Šezdeset drugo poglavlje

LAURA
30. rujna 2015.

STOJIMO RAME UZ RAME pred mrljama istočkanim zrcalom. Naši odrazi izbjegavaju se
pogledati u oči. Poput mene, odjevena je u crno i poput mene, očito je brižno i s
poštovanjem odabrala odjeću. Ni jednoj se od nas ne sudi, barem ne službeno, ali obje
znamo da je u ovakvim slučajevima žena uvijek ta koju prosuđuju.

Odjeljci za našim leđima prazni su i blago odškrinutih vrata. To na sudu slovi za
privatnost. Klupa za svjedoke nije jedino mjesto na kojem morate paziti na svaku svoju
riječ.

Pročistim grlo, a zvuk se odbije od zidova obloženih pločicama koji savršeno oponašaju
akustiku predsoblja u malom. Ovdje sve odjekuje. Hodnici odzvanjaju institucijskim
lupkanjem pri otvaranju i zatvaranju vrata te škripom kolica s dosjeima odveć teškima da
bi ih se nosilo. Visoki stropovi upijaju vaše riječi i odbijaju ih u drukčijim oblicima.

Svojim nepreglednim prostorima i golemim sobama sud se poigrava doživljajem
njihove veličine. Sve je to unaprijed osmišljeno, namijenjeno tomu da vas podsjeti na
vlastitu beznačajnost u odnosu na premoć stroja kriminalne pravde da priguši opasnu,
blještavu snagu izgovorene riječi u koju ste se zakleli.

Vrijeme i novac također su iskrivljeni. Pravda guta zlato; postizanje čovjekove slobode
stoji na desetke tisuća funti. Sally Balcombe u javnoj galeriji nosi nakit u vrijednosti
omanjeg londonskog stana.

Čak i sudčev kožni stolac zaudara na novac. Gotovo ga je moguće namirisati odavde.
No zahodi, kao i svugdje, sjajno su sredstvo postizanja ravnoteže. Ovdje u ženskom
toaletu vodokotlić je svejedno pokvaren, spremnik za sapun prazan, a brave na vratima
neispravne. Neučinkovite cijevi za vodu buče onemogućavajući diskretan razgovor. Da
želim štogod reći, morala bih vikati.
Odmjerim njezin odraz u zrcalu. Ravna haljina bez rukava prikriva njezine obline. Moja
kosa, svijetla i dugačka te prva stvar koja se Kitu svidjela na meni - kosa za koju je rekao da
je može vidjeti u mraku - povijena je na zatiljku nalik punđi staromodne učiteljice. Obje
izgledamo... tmurno, pretpostavljam da se tako može reći, iako me nitko nikada nije opisao
na takav način. Nismo nimalo nalik djevojkama s festivala: djevojkama koje su obojile svoja
tijela i lica u zlatno kako bi se vrtjele i zavijale pod mjesečinom. Te su djevojke nestale, obje
su umrle na različite načine.
U hodniku se zalupe teška vrata na što obje poskočimo. Shvatim da je nervozna koliko i
ja. Naši se pogledi konačno sretnu u odrazima zrcala pa jedna drugoj nijemo postavljamo
pitanja odveć važna - odveć opasna - da bi se izgovorila.

Knjige.club 249

Tatum & Laura

Kako je došlo do ovoga?
Kako smo dospjele ovamo?
Kako će završiti?

Knjige.club 250