Tatum & Laura
Priveli smo igru kraju kada više nismo mogli ignorirati lokalne tinejdžere koji su
čeznutljivo zurili u stol.
“Tri su sata”, rekla sam. “Sada je vjerojatno na klupi za svjedoke.”
“Da nas trebaju, dosad bi nas već pozvali. Vratimo se u hotel.” Predali smo svoje
štapove.
“Što ćemo raditi u hotelskoj sobi cijelo poslijepodne?” zacviljela sam navlačeći kaput.
Kit se nasmiješio.
“Bože, situacija nije toliko loša, zar ne?”
Nije bila, ali čak i krigla piva snažno udara na prazan želudac, stoga sam samo ležala
ondje ispuštajući uobičajene zvukove dok je Kit, nesvjestan mojeg raspoloženja, radio što i
inače. Svršio je dvostruko brže i zaspao za nekoliko sekundi; orgazam je djelovao poput
omamljujuće droge kojoj je nemoguće ući u trag. Znala sam da će proći barem jedan sat
prije negoli se probudi. Vani je kiša prestala padati, a krovove Trura obasjalo je sunce.
Sat je pokazivao šesnaest i petnaest. Nešto mi je palo na um, pa sam se odjenula prije
negoli se uspijem predomisliti, izišla i prepustila se magnetskoj privlačnosti sudnice na
vrhu brežuljka.
Knjige.club 51
Tatum & Laura
Dvanaesto poglavlje
LAURA
8. svibnja 2000.
PET MINUTA POSLIJE STIGLA SAM u SUDNICU, zadihana. Svjesna što mogu očekivati te
lišena jutarnje gužve, ovoga sam puta prošla osiguranje za nekoliko sekundi. Kupila sam
kavu ne bih li imala kakvu svrhu, ali nisam uspjela ni puhnuti u nju prije negoli su se vrata
naglo otvorila pa je cijela sudnica provalila natrag u atrij.
Balcombeovi su prvi izišli, obrušavajući se na Jamieja kada se pojavio na bočnim
vratima za koja sam zaključila da zacijelo vode ravno do optuženičke klupe. Konjolika žena
koju sam bila vidjela potvrdila se kao hraniteljica, opremljena haljom i perikom, te je
razgovarala s Jamiejevim ocem umjesto s njime. Njihovi glasovi, generacijama gojeni kako
bi se pronosili moćnim hodnicima, odzvanjali su dugo nakon što su nestali s vidika. Kroz
dvokrilna vrata izišao je iznureni muškarac u sivom odijelu. Pohabani fascikl u njegovim
rukama bio je povezan crvenom vrpcom. Koračao je gotovo postrance u hitnji da što prije
umakne nekomu iza sebe. Njemu za petama nalazila se Carol Kent, s rukama prekriženima
na prsima, a iza nje sam, konačno, ugledala Beth. Instinktivno sam se priljubila uz bijeli
stup kako bih je pomnije promotrila. Izgledala je ukroćeno - njezinu kovrčavu kosu i tijelo
prepuno oblina zauzdavali su čvrsta pletenica i po mjeri krojeni sako - ali trenutačno je bila
iznimno rječita, za razliku od našega prvog susreta kada je bila nijema.
“Vi to mene zajebavate?” upitala je. Nisam mogla dokraja odrediti podrijetlo njezina
naglaska. Okrenula se Carol. “Smije li on to?”
“Nisam rekao da ne smijete”, rekao je odvjetnik. “Rekao sam da vam ne savjetujemo.
Ciljao je na suosjećanje, ali dobio je prijezir. Muškarac crvena lica i žena crvenili očiju
pridružili su im se. Njegova tamna kosa i njezina građa - krupni kukovi i grudi - upućivali
su na činjenicu da je riječ o Bethinim roditeljima. Žena je bila zdepasta, a muškarac
neugledno odjeven; izgledali su poput Balcombeovih rođaka sa sela ili pak kmetova koji
obrađuju njihovu zemlju.
“Što je bilo, dušo?” upitao je otac.
“Žele da odem kući sada kad su završili sa mnom”, rekla je Beth. Sve troje istodobno se
okrenu Kentovoj.
“Žao mije, Beth, upravu je”, blago je rekla policajka. “Po zakonu imaš pravo sjediti u
javnoj galeriji, ali stvar je u tome da porota to ne voli. Posebice u ovakvim slučajevima kada
se prosuđuje tvoja riječ protiv njegove. Može djelovati... osvetoljubivo.”
“I jesam jebeno osvetoljubiva! Želim mu odsjeći kitu!” Beth se nasmijala oštro, cinično.
Otac joj je izgledao nasmrt posramljeno; Carol Kent i odvjetnik zajedno su je ušutkali, a
majka joj je pokušala oviti ruku oko ramena ne bi li je utješila. Beth ju je otresla i pogurnula
Knjige.club 52
Tatum & Laura
nevidljivi zid zraka nadolje, vidno se sabirući, pa nastavila govoriti normalnim tonom:
“Upravo sam morala iznova proživjeti ono što mi je učinio dok je sjedio ondje i srnećim
pogledom zurio u porotu. Zar ne mogu gledati kako vi istu stvar činite njemu?’ “Shvaćam”
rekao je odvjetnik. “Žao mi je; zbilja djeluje kao da je usmjereno protiv vas. Osjećam se
grozno jer vam to moram savjetovati. Ne mogu vas spriječiti ako zbilja želite prisustvovati,
ali ne bih radio svoj posao kada vam ne bih rekao da su nam šanse da dobijemo slučaj veće
ako ne budete prisutni. Porota je jednostavno takva.” “Zašto mi to niste prije rekli?”
Carol mi je okrenula leđa i rekla nešto što nisam uspjela razumjeti.
“Mislili ste da će me izbaciti iz takta?’ Beth je odjednom djelovala poraženo. “Pa, možda
ste u pravu, možda ste...”
Ne dovršivši rečenicu udaljila se umjetno uspravnih leđa; po jednom jedinom trzaju
njezinih ramena prepoznala sam ponosnu ženu koja se nastoji othrvati suzama. Roditelji su
je odveli jednim od tih tajanstvenih hodnika, po jedno sa svake strane.
“Jebi ga”, rekla je Kentova odvjetniku. “To je loše prošlo.” Isturila je donju usnu. “Sredit
ću to.”
Na suprotnoj strani prostorije, gotovo skrivenu usred malenog luga od lišća, ugledala
sam plavokosu novinarku od jutros kako pritišće brojeve na svom mobitelu. Iako me nitko
nije gledao, okružila sam cio atrij priljubljena uza stup. Jedva se vidjela između
dviju golemih paprati.
“Bok, ovdje Ali. Dobre vijesti. Definitivno ovo mogu prodati. Bit će to klasični slučaj
njegove riječi protiv njezine, školski primjer porotničke odluke. Polovina porotnica već se
zaljubila u njega. A-ha.” Zaklimala je o mobitel. “Pomalo plačna, ali drži se. Pogledala ga je u
oči, što se ne događa često, a to znači da je borbena. Valjda su pričali noć prije toga pa ga je
odbila, a on nije to mogao prihvatiti, bla-bla-bla.” Poželjela sam joj izbiti taj glupi mobitel iz
ruke. “Uobičajena stvar. Uvijek zvuči uvjerljivo dok obrana ne izrešeta žrtvu, "a rasturila ju
je.” Mogla sam samo zamišljati neugodu kojoj je Ali svjedočila te sam tjelesnim naporom
obuzdavala bijes zbog načina na koji je to svodila na običnu priču. Pregledala je svoje
bilješke. “Postoji povijest depresije što nikada nije podobno. Aha. Otprilike jedina dobra
stvar o nesretnici jest to da nema povijest upuštanja u neobavezni seks. Obrana se nije
mogla ni pozvati na seks za jednu noć.” Druga strana postavila joj je pitanje. “Pa, to ćemo
saznati kad sjedne na klupu, zar ne? Ali, znaš, viđala sam silovatelje po mračnim ulicama
koji su odšetali slobodnih ruku, tako da... Uglavnom, reci šefu da sam na tome tjedan dana.
Pripremam zaručnicu za priču. Ako ga oslobode, ispast će junakinja jer je stala uz svojega
muškarca. Ako ga osude, ispast će prevarena žena. Priča je svakako dobra. I vrlo je lijepa,
dovoljno za naslovnicu. Pobrini se da ulove dobre fotke.”
Moj je gnjev huktao poput lave; kako bih spriječila erupciju otišla sam do toaleta
gurnuti ruke pod hladnu vodu, trik kojem me tata poučio radi obuzdavanja mojega
temperamenta. Strop u njemu bio je značajno niži. Sudski toalet bio je trošan i poznavao i
bolje dane. Jedan odjeljak bio je zauzet, ali drugi je bio širom otvoren i prazan; brzo sam
shvatila da se ljudi ne zadržavaju na sudu. Prazni se jednakom brzinom kao što se puni.
Gurnula sam dlan pod hladnu vodu i pričekala da moj bijes splasne.
Vrata odjeljka za mojim leđima škripavo su se otvorila te sam se zatekla oči u oči s
Beth.
U glavi sam čula Kita, kao i Carol Kent: Ne bi smjela biti ovdje.
Knjige.club 53
Tatum & Laura
Trebala sam otići, ali bila je ljudsko biće, i to ono koje su upravo “rasturili” na klupi za
svjedoke. Mogla sam joj ponuditi tek osmijeh.
“Bok”, tiho sam rekla.
“To si ti”, nervozno je rekla, ali uzvratila mi je osmijehom. Potom se uozbiljila i dvaput
provjerila prazne odjeljke pa letimice pogledala prema vratima. “Ovo se kosi s pravilima.”
Rekla je to prije misleći na ugrožavanje vlastitog slučaja nego u moralnom smislu.
Vrata koja su vodila u hodnik otvorila su se uz škljocaj, na što smo obje poskočile, ali
bio je to tek povjetarac.
“U redu je, znam da ne smiješ govoriti o tome”, rekla sam. Osjećala sam se malčice
ponosno zbog svojeg ispravnog ponašanja i iščekivanja Kitove potvrde. “Čula sam tvoj
razgovor s odvjetnikom kad si rekla da se sutra ne vraćaš.”
“S kime? Ah. Nije on odvjetnik, to je predstavnik Kraljevskog tužiteljstva, odvjetnikov
potrčko.” Beth je svukla sako. Ispod njega nosila je ravnu crnu haljinu bez rukava. Ostala
sam zatečena; njezine ruke, koje sam pamtila kao mekane i bijele, bile su vrlo mišićave, a
njezina ramena široka poput Kitovih. Nije vam trebala diploma ženskih studija da shvatite
kako je u pitanju reakcija na silovanje. Nabubrjeli bicepsi otkrivali su koliko i ožiljci.
Promatrala sam je dok je prala dlanove sapunajući ih povrh zapešća. Mišići pod
njezinom kožom zavrtali su se poput užadi, na što me obuzela užasna pomisao; nadam se
da je nosila sako dok je davala izjavu. Sada izgleda odveć moćno. Ne nalikuje žrtvi.
Nisam bila ni kročila u sudnicu, a već sam razmišljala poput njih.
“Tako je vjerojatno najbolje.” Isprala je dlanove i otresla ih kako bi ih posušila. “Zato
što tako neću morati svakodnevno viđati njega i njegovu vražju obitelj. Bili su pokraj nas na
parkiralištu. Jesi li vidjela što voze? Ogromni jebeni Jaguar.” Prije se obraćala vlastitom
odrazu nego meni. “I Carol će me obavještavati.” Beth se nagnula, gotovo se prevrćući
naprijed i spuštajući glavu sve dok joj čelo nije umalo dodirnulo zrcalo, a potom i dlanovi.
“Mislim da neću preživjeti idućih nekoliko dana ne znajući što govore o meni na toj
klupi”, rekla je. “Doći će i lagati kao pas, a oni će mu povjerovati. Pogledaj ga. Izgleda kao da
ne bi mrava zgazio. Mislim da neću preživjeti ako stvari prevagnu u njegovu korist.”
Topli poriv, negdje između sestrinskog i majčinskog, proširio mi se iz srca cijelim
tijelom. Bio je toliko instinktivan da nisam bila ni svjesna da donosim odluku, a kamoli što
ću njome pokrenuti.
“Ah, Beth.” Položila sam dlan na njezina križa. “Prevagnut će u tvoju korist zato što je
kriv. Znam što sam vidjela.” Slabašno se nasmiješila mojemu odrazu. “Ali ako ne budu”,
kralježnica joj se ukočila pod mojim dlanom. “Hoću reći, hoće, ali ako ne budu, pa budeš
osjećala potrebu razgovarati s nekime tko ti vjeruje, nazovi me.” Prerovala sam svoju
torbicu u potrazi za nečime na čemu bih pisala te pronašla samo svoju poslovnu posjetnicu,
onu opću koju daju svim privremenim zaposlenicima. Na poleđinu sam zapisala broj svojeg
mobitela.
Beth je dlanovima primila moje nadlaktice i nasmiješila mi se zacakljenih očiju. Sićušni
trzaj njezinih usana otkrio mi je da nastoji suspregnuti suze. “Hvala ti”, usnama je
oblikovala riječi. Duboko je udahnula i izdahnula. “Dobro, moram ići. Moram razgovarati
s Clarol, a i roditelji su mi na parkiralištu. Čeka nas duga vožnja do Nottinghama.”
Knjige.club 54
Tatum & Laura
Pošto je otišla nakratko sam oslonila vlastito čelo na otisak što ga je ostavila na zrcalu.
Uspjela sam. Više od bilo čega željela sam doznati što su rekli u toj sudnici, ali nisam je
dovela u nemogući položaj tako što sam je pitala. Kit će biti ponosan kad mu kažem.
Spustila sam se niz brežuljak raspuštajući punđu dok sam prelazila maleni most nad
rijekom Kenwyn. Osjećala sam se, ako ne rasterećenom - na kraju krajeva, ujutro ću morati
sjesti na klupu za svjedoke - a onda rasterećenije. Ma što se dogodilo, Beth je sada barem
znala da sam na njezinoj strani. Nadala sam se da će, bez obzira na ono što će uslijediti,
uvijek moći pronaći utjehu u toj činjenici.
Kit se upravo budio kada sam okrenula ključ u bravi; djelovao je iznenađeno kao i svi
koji se probude usred dana, blago otečenih očiju i usana. Podigao je pokrivač, pa sam se
uvukla pokraj njega, a odjeća mi je djelovala hladno spram njegove vrele kože.
“Gdje si bila?”
Zapravo ne znam što me nagnalo da to kažem.
“U šetnji. Samo sam malo prošetala pokraj rijeke.”
Bila je to moja prva laž.
Knjige.club 55
Tatum & Laura
Trinaesto poglavlje
KIT
18. ožujka 2015.
INSTINKT MI NALAŽE DA POBJEGNEM natrag u svoju kabinu. Da učinim isto što i
Laura i izradim popis onoga što moram reći. Čini se da proteklih petnaest godina nije
dovoljna priprema za taj razgovor; trebam još jedan sat.
Trebao bih pobjeći. A opet sam paraliziran, čizama naizgled zalijepljenih za palubu i
pogleda prikovana za Beth. Je li me opazila? Već je to jednom učinila; stajala okrenuta
leđima iako je znala da je promatram. Oduvijek sam to objašnjavao činjenicom da se, kada
vam netko oduzme toliku količinu moći, snalazite s onim preostalim djelićem.
Nisam dovoljno blizu da bih je dodirnuo, ali vidim kapljice kiše povrh njezine glave
nalik sićušnim biserima. Pokreni se, kažem samome sebi. Udahnem upravo kada golemi val
udari o pramac broda, pa snažno ušmrknem slanu vodu koja me zapljusne. Uđe mi u nos i
grlo na što se glasno zakašljem. Beth se naglo okrene kako bi provjerila odakle zvuk dolazi.
I sama je mokra, kosa joj se lijepi za lice s jedne strane. Potreban mi je trenutak da shvatim
kako to nije ona, ni izbliza. Žena sleđa izgleda kao da mi je bliska po godinama, .ili sigurno
joj je blizu šezdeset. Kosa joj je obojena, to mi je sada jasno; crna je poput laštila za cipele.
Čeljust joj je opuštena, a nos i brada pomalo istureni i crveni, nimalo slični Bethinim
srcolikim usnama i naglašeno zakrivljenim obrvama kao iz nijemih filmova.
“Eto što se dogodi kad stojiš previše blizu rubu!” kaže smijući se i cijedeći svoje
natopljene kovrče. Uzvratim joj blažom verzijom njezina osmijeha i podignem praznu bocu
u njezinu pravcu. Pripremam se otpočeti s čavrljanjem kadli začujem obavijest na razglasu.
Glas je drukčiji; ženski, nazalan i prikladniji prodavaonici nego brodu punom astronoma.
“Molimo vas, pođite u svečanu dvoranu radi pića dobrodošlice prije večernjeg
zabavnog programa.”
“Ne smijem to propustiti!” kaže moja nova prijateljica. “Iako bih se prvo trebala otići
posušiti ručnikom.” Mahnem joj, svjestan zahvaljujući bavljenju Laurinom kosom svih tih
godina da će poslije imati posla s raspetljavanjem.
Tek nakon što ode pa ostanem sam na palubi spustim pogled i ugledam svoj švicarski
nož u pesnici i isturenu najdužu oštricu, gotovo kao da ga je netko postavio ondje bez moga
znanja. Zadrhti mi u ruci. Uopće se ne sjećam da sam ga izvadio iz džepa, a kamoli da sam
oslobodio oštricu.
Odavno sam naučio da onog trenutka kada počnete razmišljati o logistici čina - pa
makar i dok samo maštate o načinima na koje biste to mogli učiniti - već ste prešli granicu.
Međutim, ovo je drukčije. Ovoga puta čin je prethodio razmišljanju.
Srce mi pojuri kao ludo.
Knjige.club 56
Tatum & Laura
“Chrise!” Richard me zazove s donje palube.
Pažljivo sklopim nož vraćajući ga u džep. Tamnokosa žena nije ga mogla vidjeti, inače
ne bi bila onako prijateljski nastrojena, nego bi vrišteći pobjegla s palube. “Dolazim za
tobom!” povikao sam u odgovor. Ne želim propustiti uvodno predavanje, ali moram
dopustiti otkucajima svoga srca da se smire prije nego što se vratim među gomilu. Valjam
bocu amo-tamo po čelu i pritišćem je o sljepoočnice.
Nosim svoj švicarski nož na svako putovanje otkad mi je bilo dvanaest godina, ali tek
ga sada prepoznajem kao oružje umjesto pomagala. Najviše od svega plaši me gubitak
kontrole - svijesti. Možda sam oduvijek imao plan, iako ga se nisam usuđivao priznati, čak
ni samome sebi. Jednim nehotičnim činom oslobodio sam strah koji me pratio otkad sam
napustio London. Možda se ne moram bojati Beth, nego onoga što bi mogla probuditi u
meni.
Otišavši na gornju palubu škiljim u svoj mobitel sve dok se ne pojavi signal za Wi-Fi.
Jednu po jednu, pritišćem ikone na mobitelu provjeravajući novosti na blogovima i u
chatovima. Čak i dok pregledavam stranicu na Facebooku zapitam se što činim. Zbilja ne
mislim da je Beth toliko luda da nešto objavi na internetu - nakon batinanja što ga je ondje
požela teško da je sklona javnim istupima, a u svakoj igri mačke i miša oboje mora biti
pritajeno - ali možda ju je netko zahvatio u pozadini fotografije. Ne znam što činim, samo
znam da osjećam poriv da nešto poduzmem.
TamnaDama na Facebooku je napisala objavu od tri riječi, Slijetanje u Torshavn,
praćenu fotografijom crvene kuće u luci koja mi ništa ne znači. Vjerojatno nije riječ o Beth,
ali volio bih kada bi objavila barem jednu svoju fotografiju tako da mogu prestati
neprestano provjeravati.
Ostali postovi tiču se isključivo vremenskih prilika, a na tom se planu ništa nije
promijenilo.
Prelistavam stranice onoliko brzo koliko mi veza dopušta. Naposljetku, na blogu toliko
neprimjetnom da ga se zamalo nisam potrudio pridružiti svojemu popisu, za oko mi zapne
jedna fotografija.
Na Ferojskim otocima nazdravljajući bogovima Sunca s prijateljima, novima i starima,
stoji u opisu podno fotografije šest muškaraca i žena koji ispijaju krigle piva u zamračenom
baru. Lica su im skrivena dnom njihovih čaša, šest ledenih krugova što skrivaju
identitet. Mlađahna žena u uglu fotografije ima svijetlu kožu i crnu kovrčavu kosu
skupljenu u punđu navrh glave.
Nemoguće je u prazninu ne ucrtati Bethino lice.
Netko nepoznat u komentarima je napisao:
Sutra navečer isto vrijeme, isto mjesto?
Odgovor se sastoji od emotikona koji prikazuje podignute palčeve, a vlasnik bloga
odvraća: I svake večeri do potpune pomrčine! uz niz malenih krigli i sunaca.
Pomno se zagledam u pozadinu fotografije. Osebujan kamen obavija otvoreno ognjište,
a na zidu visi golema slika nekakvog vilenjaka naslikana vodenim bojama. Takvu
unutrašnjost nećete sresti više puta.
Mogao bih pronaći taj bar, mislim. Pri spoznaji da bih, kada bih želio, mogao sjesti
onamo i pričekati je osjetim oštro peckanje, kao da sam vrškom jezika testirao bateriju.
Knjige.club 57
Tatum & Laura
Kako se šok povlači nameću mi se praktične strane te zamisli. Zar zbilja želim provesti
naredna dva dana jurcajući od bara do bara? Ponašam se kao da me puka prilika, u
kombinaciji s Laurinom odsutnošću, tjera da se suočim s Beth. Osjećajući iscrpljenost,
ugasim fotografiju i zatvorim oči.
Knjige.club 58
Tatum & Laura
Četrnaesto poglavlje
LAURA
18. ožujak 2015.
MACOVO SVIJETLOZELENO PIĆE nalik ektoplazmi ukusnije je nego što miriše.
Pijuckam ga slamkom u kuhinji i pritom slušam ženu dok na postaji BBC London izvještava
o velikoj nestašici naočala za pomrčinu 2015. godine. Jučer je prodavač na kiosku u ulici
Green Lanes imao znak na prozoru na kojem je pisalo da ondje nema naočala za pomrčinu.
Časopis Sky at Night rasprodan je. Da su vremenske prilike pogodnije mogla bih ponešto
zaraditi prodajom jednog dijela naših. Imamo ih desetak, od tričavih besplatnih suvenira do
profesionalnih polimerskih stakala u čvrstim plastičnim okvirima. Prema riječima na
radiju, pretjerano zaštitnički nastrojeni roditelji paničare da će sva londonska djeca
oslijepiti kao u romanu The Day of the Triffids. Jedna učiteljica čak drži sirotu djecu
unutra te sa zatvorenim prozorima. Pozivatelji se pjene dok govore o kulturi zdravlja i
sigurnosti. Ne znam zašto voditeljica raspiruje bjesnilo. Zacijelo zna da će biti naoblake, ali
pretpostavljam da to ne čini dobru radijsku postaju. Naginjem se nad svoj iPad na kojem
neprestano držim upaljen internet, jednako kao što Mac čuva bocu viskija u kući i na taj
način iskušava svoje trijeznilo. Ponekad je čak otvori i pomiriše. Razlika se sastoji u tome
što možete živjeti bez viskija, ali ne i bez interneta u Londonu 2015. godine. Hitro
provjerim prognozu; još je uvijek upitna. Kit bi ipak mogao dobiti svoju pomrčinu.
Dostupna su detaljnija izvješća, ali to znači da bih morala propisno otvoriti internet, stoga
odložim iPad zaslona okrenuta nadolje prije negoli dođem u iskušenje pogledati nešto
drugo. Jedan klik vodi drugome. Fotografije se na internetu javljaju nepozvane, a čim
počnete pretraživati bilo što povezano s pomrčinom, postoji malena mogućnost da ona
snimka pronađe put do mojeg zaslona.
Ona snimka predstavlja odraslu verziju najstrašnije dječje noćne more.
Kada mi je bilo otprilike sedam godina prestrašila sam se, doslovce razvila fobiju, zbog
jedne slike u knjizi. Postoji poglavlje u knjizi Charlie and the Great Glass Ekvator autora
Roalda Dahla u kojem jedna baka za samo nekoliko trenutaka ostari više stotina
godina. Popratna ilustracija naboranoga i upalog lica toliko me prestrašila da sam se
upiškila kad sam je prvi put vidjela. Nisam mogla ponovno čitati knjigu dok tata nije otišao i
kupio mi drukčije izdanje s novim ilustracijama. Zvala sam je onom slikom - “Imala sam
noćnu moru o onoj slici”, bilo je sve što sam trebala reći kada bih ga vrištanjem usred noći
dozvala u svoju sobu - a čak je i sada, nakon što su fotografije odigrale toliko važnu ulogu u
mojemu životu, ostala onom slikom.
Jednako je s onom snimkom. Znam je od početka do kraja. (Tijekom godina često sam
razmišljala o pamćenju; kako se određeni događaji jasno utiskuju i nikada ne blijede, dok su
drugi mutni čak i dok se događaju. Uzmimo, primjerice, pisma koja mi je Jamie poslao. Iako
Knjige.club 59
Tatum & Laura
ih nisam zadržala, vjerujem da bih sve i jedno znala izrecitirati od riječi do riječi.)
Vjerojatno bih mogla režirati njezinu rekonstrukciju, od žonglera vatrom koji otvara
snimku pa do panorame raskošne turske doline. Mogla bih savršeno opisati glazbu, klasični
trance ritam koga upotpunjava divlje zavijanje onog istočnog atonalnog ključa koji si je
nekako otvorio put ka zapadnjačkim ušima zahvaljujući beatu i akordima. I mogla bih
vam reći da u desetoj minuti i pedeset prvoj sekundi snimke tamnokosa djevojka s
fotografijom u stisnutoj ruci - ona koju je Ling načinila na našoj proslavi diplome? Ili onu
što ju je Beth sama načinila, upozorenje koje sam odlučila ignorirati? - prekida
dvanaest različitih ljudi odvlačeći njihov pogled s neba na fotografiju i zacijelo pitajući jesu
li vidjeli te ljude, poznaju li ih i mogu li joj reći gdje ih može pronaći. Cijela njezina uloga
traje možda dvadeset sekundi i odvija se u pozadini, a potom se kamera podiže prema nebu
po nastupu potpune pomrčine. Ali dovoljno je.
Znam sve to; savršena je to sekvenca koja se odigrava u mojim snovima. I zašto me je
onda strah iznova je pogledati?
Mislim da znam odgovor. Dok je sve u mojoj glavi mogu se pretvarati da jedino ondje i
postoji. Mogu ga nekamo pohraniti kada me obuzmu napadaji tjeskobe i zaostatak
paranoje; ishod moje odveć osjetljive, odveć bujne mašte. Ali dok gledam onu snimku, sve
je odviše stvarno. Dogodilo se.
Zašto nisam primijetila? Dok je sada promatram, kao i probleme utisnute u njezino lice,
jasno mi je po načinu na koji je ti stranci promatraju. Ljudi koji je nikada nisu upoznali
uzmiču pred njezinom silinom, pa zašto to onda ja, koja sam s njom provela toliko
vremena, nisam primijetila sve dok nije bilo prekasno?
Knjige.club 60
Tatum & Laura
Petnaesto poglavlje
LAURA
9. svibnja 2000.
SOBA ZA SVJEDOKE ODISALA JE USTAJALIM, slatkastim mirisom čaja i keksa koji su u
svojoj limenoj posudi proveli više od jednog suđenja. Ja sam prva trebala sjesti na klupu za
svjedoke; s obzirom da je vidio samo ishod, Kit će svjedočiti poslije mene. Iako smo
od prošloga kolovoza svaku noć proveli zajedno, bilo nam je zabranjeno raspravljati o
slučaju. Carol Kent bila nam je rekla da ne smijemo razgovarati u stankama između mojeg
iskaza i njegova, stoga smo se šutke držali za ruke dok nam je službenica za zaštitu
svjedoka, čila žena plavkaste kose po imenu Zinnia, ukazivala na važnost perike kao
pokazatelja u engleskom kaznenom pravosuđu.
“Mogu vam reći tko će pobijediti samo na temelju perika”, rekla je. “Pomislili biste da
će uspješni odvjetnik imati lijepu, urednu i novu periku, zar ne?” Znakovito je zastala
zauzdavajući ostatak informacije dok oboje nismo kimnuli. “Krivo!” slavodobitno je
izjavila. “Vrhunski odvjetnici imaju iznimno šugave perike, ponekad stare i stotinama
godina. To je oznaka kvalitete. Ne bih željela da se netko s novom novcatom perikom bori
na mojoj strani.”
U devet i trideset Zinnia me otpratila hodnikom pokrivenim sagom te u sudnicu broj
jedan. Mekani sag gutao je moje korake. Sudnica je prije nalikovala malenoj kinodvorani s
obzirom na svoje tamnoplave sagove i pomična sjedala nego klasičnim prostorijama s
drvenom oplatom koje sam viđala na televiziji. Digitalni sat na zapisničarovu stolu
pokazivao je vrijeme točno u sekundu. Najveći šok priuštila mi je javna galerija; bila sam
mislila da zauzima balkon, ali nalazila se jednostavno ondje, iza dugačkog stola i u kutu;
bez policijskog kordona, bez pregrade, bez ičega. Bilo tko pomahnitao mogao bi jurnuti s
jedne strane prostorije na drugu za dvije sekunde. Jamie, smješten iza stakla na
optuženičkoj klupi, bio je dovoljno blizu da sam mogla vidjeti pruge na njegovoj staroj
školskoj kravati.
Iako me sudnica razočarala, sudac nije; bio je tipični televizijski sudac,
rumpoleanskoga4 lica rumena od vina i kršna pod svojom napudranom perikom. Porotnici
su me odmjerili od glave do pete. Izuzev jednog Sikha, svi su bili bijelci. U prvom redu
vidjela sam ozbiljnog muškarca nalik na profesora, tetkastu ženu s naočalama za čitanje na
nisci kuglica ovješenoj oko njezina vrata te vrlo mladog muškarca u engleskome
nogometnom dresu čije su tetovaže provirivale ispod njegova ovratnika.
4 Prema Horaceu Rumpoleu, fiktivnom liku iz britanske serije Rumpole of the Bailey, postarijem londonskom
odvjetniku koji je zastupao razne klijente, većinom one u nepovoljnom položaju. (Nap. prev.)
Knjige.club 61
Tatum & Laura
Ma koliko neprivlačno izgledali, imali su ogromnu prednost preda mnom; svjedočili su
Bethinoj izjavi. Da mi je barem otkrila kakav odrješiti detalj kojim bih se mogla poslužiti
kako bih povezala svoj iskaz o silovanju s njezinim i obje naše istine učinila nepropusnima.
Prišla sam klupi za svjedoke nogu nalik na želatinu i, iako su mi ponudili da sjednem,
ostala stajati. Zrak je bio gust i miran, odišući ozbiljnošću koja je jamačno djelovala poput
seruma istine na one najkrivlje. Balcombe zacijelo neće moći nastaviti poricati na ovakvom
mjestu. Trepnuo je zureći u suca i porotu, svojim dugačkim trepavicama raspršujući
navode.
Tužitelju Nathanielu Polglaseu bilo je oko trideset pet godina, a njegova konjska perika
izgledala je netom izvađeno iz kutije; svaka kovrča bila je čvrsto uvijena i sjajna.
Predstavnik Kraljevskog tužiteljstva za njegovim leđima nosio je isto što i jučer. Znala sam
da oni zapravo nisu Bethini odvjetnici, ali bili su njezina jedina šansa, stoga sam unaprijed
osjetila slabašni nalet razočaranja. Smještena sucu slijeva, Fiona Price, hraniteljica Jamieja
Balcombea, presijavala se poput čelika. Perika joj je bila trošna, ali dobro ju je nosila, a
halja joj je toliko pristajala da je više nisam mogla zamisliti ni u čemu drugome. Usudila sam
se zirnuti prema javnoj galeriji; Jamiejeva je obitelj zauzimala drugi red. Na klupi za
novinare sjedila je plavokosa novinarka Ali, još jedna novinarka, mladić star otprilike
šesnaest godina s kravatom na kopču te sredovječni muškarac koji samo što nije zaspao.
Položila sam sekularnu zakletvu - u Kitovim očima, svatko tko se zaklinjao na svetu knjigu
potvrđivao je svoj iskaz kao nevažeći na temelju posvemašnje gluposti - pa izrecitirala
svoje obećanje zureći u golemi grb na zidu onkraj suca; na tamnozlatnom reljefu lav i
jednorog borili su se za krunu. Nadmetanje neprijatelja ili nekadašnjih prijatelja? Moglo se
iščitati na oba načina.
“Hvala što ste došli, gđice Langrishe”, rekao je Nathaniel Polglase. Imao je lokalni
naglasak i izgovorio moje ime tako da se rimovalo s riječju sendvič. “Biste li nam, prije nego
što započnete, mogli otkriti nešto o sebi? O svojoj karijeri, obrazovanju i slično.”
“Maturirala sam u Croydonu u Surreyju s deset predmeta na maloj maturi i tri više
razine na završnim ispitima”, rekla sam osjećajući se kao tinejdžerica koja sam i bila kada
sam zadnji put navodila te kvalifikacije. “I prošle sam godine s vrlo dobrim
uspjehom diplomirala sociologiju i ženske studije na londonskom Kings Collegeu.
Trenutačno privremeno radim na prodajnom oglašavanju u Cityju.” Taj skraćeni životopis
bjelodano je bio sve što sam mu trebala pružiti jer je potom nizom pitanja iz mene izvukao
verziju događaja koja je uglavnom od riječi do riječi potvrđivala izjavu što sam je u prošlom
kolovozu dala policiji. Zvučala je monotono, čudno, uvježbano; dakako, i bila je. Neprestano
sam pogledavala porotu kako bih procijenila njihovu reakciju. Muškarac s tetovažama nije
me ni pogledao. Moje riječi na neki način nisu djelovale jednako moćno u sterilnoj sudnici
kao što su to bile u policijskoj kabini. Porotnici se naizgled nisu povezali sa mnom.
Iznevjerit ću Beth, pomislila sam približavajući se dijelu kada sam podigla novčanik s tla.
Gubim porotu i ne mogu učiniti ništa u vezi s time. Pošto sam završila jedva sam se uspjela
suzdržati od pitanja: “Je li to sve što želite od mene?”
Očekivala sam nekakvu stanku između ispitivanja tužitelja i hraniteljice, no Jamiejeva
je odvjetnica skočila na noge prije negoli je Polglase sjeo na svoje mjesto. Smještaje
pobudila poštovanje porote; smjesta je pobudila moje poštovanje.
Knjige.club 62
Tatum & Laura
“Gđice Langrishe", rekla je i svojim ispravnim naglašavanjem drugoga sloga svratila
pozornost na Polglaseovu pogrešku. “Kada vam je podnositeljica tužbe rekla da je
silovana?”
Isprva nisam shvatila na što cilja. “Nije mi rekla. Nije mi rekla tim riječima, ali...”
“Nije vam rekla nijednom riječju. Tko je prvi uputio na to da je riječ o silovanju?”
Krv mi je uzavrela u žilama pošto sam shvatila.
“Ja, pretpostavljam, ali nisam ni na što upućivala, samo sam rekla što sam vidjela.”
“Znači, podnositeljica tužbe gđica Taylor nije rekla da je riječ o silovanju, ni da su je
prisilili na čin, ni bilo što prije negoli ste pozvali policiju?”
“Pa, tada nije govorila.”
“Znači, rekla je da je riječ o silovanju kada su došli?”
Shvatila sam što smjera tek kad me pogodilo ravno u glavu. Kako li je sve toliko brzo
pošlo u toliko krivom smjeru? “Ne, ali...” “Podnositeljica tužbe ni u jednom vam trenutku
nije rekla da je silovana. Zapravo, sami ste to zaključili.”
Položila sam dlanove na pregradu klupe za svjedoke. “Zapravo, on je to prvi rekao.”
Uputila sam oštar pogled optuženičkoj klupi. “Rekao je ‘Nije onako kako izgleda’ dok ga je
vadio. Ja dotad nisam ništa rekla. Znači, ako je itko imao obrambeni stav, to je on.”
Fiona Price zataknuta je palčeve za revere svoje halje pa podigla tanašnu obrvu zureći
u porotu. “Znači, rekao je da u pitanju nije silovanje, da nije onako kako izgleda?”
“Zato što je znao da jest.”
Postalo mi je vruće, kao da je netko u meni okrenuo brojčanik; bilo je to upozorenje,
igla je treperila u crvenom polju.
“Niste mi odgovorili na pitanje. Isticao je svoju nevinost, zar ne? ‘Nije onako kako
izgleda.’ To su bile njegove riječi, prema vama, nisu li?”
“Pa - jesu - ali...” Naravno da je to učinio, namjeravala sam reći. Ljudi to čine kada ih
zateknete na djelu. Djeca to čine, poriču da su ukrala kekse iako su im dlanovi ljepljivi, a
usne posute mrvicama. Prije negoli sam uspjela uobličiti tu misao, Priceova se već
prebacila na sljedeće pitanje.
“Ustvari, optuženik g. Balcombe govorio je istinu, ističući svoju istinsku nevinost,
prepoznavši vaše očigledno pogrešno tumačenje situacije i umiješavši se prije negoli je
nesporazum dobio priliku eskalirati, zar ne?”
“Ne.” Znojila sam se pod pazusima i bilo mi je drago što na sebi imam crnu haljinu.
“Već ste bili odlučili, zar ne?”
“Nije stvar u odlučivanju. Prepoznate to čim ga ugledate.”
“Ono što ste prekinuli bio je seks s pristankom, zar ne? Žestoki, intenzivni seks, istina,
ali nešto što se odvijalo između dvije osobe koje su na to pristale, to ste prekinuli?”
“Znam što sam vidjela.”
“Vidjeli ste završne trenutke spolnog odnosa, gđice Langrishe. Jeste li bili ondje u
trenutku penetracije, kada je pristanak navodno bio uskraćen?”
Znoj mi je natopio korijen kose. Podigla sam dlan kako bih otrla čelo, shvatila da nije
pametno, pa ga povukla pitajući se može li porota vidjeti potočić koji mi je uto kliznuo
Knjige.club 63
Tatum & Laura
bočnom stranom lica. Fiona Price svakako je mogla; pratila je njegovu putanju mračno
se smješkajući.
“Znate da nisam.”
“Znači, slažete se da su jedino dvoje ljudi koji mogu znati je li pristanak dan ili ne
sudionici, odnosno, da vi to ne možete znati?”
Možda nisam raspolagala prednostima pravne obuke ili obrazovanja, ali istina je bila
na mojoj strani. “Ne, ne prihvaćam to. Niste vidjeli njihova lica. Bio je tako bijesan. A ona je
bila sva... imala je blato oko usana gdje su joj curile suze i slina, a šmrklji su joj
bili razmazani po cijelom licu.”
“Moram upamtiti, za buduće slučajeve, da je neobrisani nos dokaz silovanja.”
Suze su me stale žariti pod vjeđama, ne zbog vlastite sramote, nego zbog Beth. Ako to
čine meni, što li je ona pretrpjela?
“Zbilja, gđice Price?” Sučevo upozorenje zakazalo je u svojemu cilju. Tetkasta žena u
poroti prepredeno se nasmiješila.
“Časni sude.” Fiona Price na tri je sekunde pognula glavu u znak isprike. Kada ju je
iznova uspravila, oči su joj nalikovale laserima.
“Gđice Langrishe, je li podnositeljica tužbe na bilo koji način pokazala da vas je
zamijetila kada ste tek prekinuli čin?”
Prisjetila sam se Bethina praznog pogleda. Koliko je prošlo prije negoli me je
zamijetila? Nikako nisam mogla znati. Vrijeme se protegnulo dok sam poimala što se
događa, kao što kažu da se događa tijekom prometne nesreće.
“Potrajalo je nekoliko sekundi.”
Po izrazu na licu Priceove shvatila sam da sam rekla pogrešnu stvar.
“Bila se prepustila trenutku, zar ne?” zakreštala je odvjetnica. Riječi prepustila se
trenutku opisivale su nešto silno različito u odnosu na ono što sam vidjela. Bila se udaljila
od tog trenutka. Nastojala je ne biti ondje. I kako se Priceova usuđuje pripisivati to užitku?
Kako joj je to dopušteno?
“Zapravo, bila je sleđena od straha. Nanosio joj je bol!” Glas mi je bio visok i prodoran.
“Gđice Langrishe”, umiješala se Priceova, ali nastavila sam nesvjesno govoriti, gotovo
kao da sam vidjela kako riječi izlijeću u obliku rukopisa preda mnom te sam ga morala
pročitati iako nisam imala pojma što slijedi.
“Krupnim je dlanovima čupao njezinu kosu te je govorila, molim te, ne, nemoj.
Nathaniel Polglase toliko je naglo podigao glavu da je njegova perika poskočila.
Ispruženi svitak papira u mojemu umu naglo se prekinuo i uvio, a moje su riječi ostale
visjeti u zraku naočigled svih. Fiona Price naizgled je lebdjela prema meni.
“Ispričavam se, nisam dobro razumjela zadnju rečenicu. Možete li mi je ponoviti?”
Imala sam osjećaj kao da se nešto golemo ruši za mojim leđima. “Govorila je, molim te,
nemoj” Izgovorila sam to najsnažnije što sam mogla, ali moje je tijelo govorilo istinu; lice mi
se kupalo u znoju. Ne znam kako je to izgledalo izvana, ali imala sam osjećaj kao da mi
netko povrh čela stišće toplu, vlažnu spužvu.
“Samo trenutak, časni sude”, rekla je Fiona Price. “Voljela bih baciti oko na
svjedokinjinu izvornu izjavu za policiju.”
Knjige.club 64
Tatum & Laura
Nataknula je naočale za čitanje i naizgled se pomno usredotočila na dokument u
rukama kao da ga čita prvi put, iako sam bila uvjerena da je upamtila sve što vidi pred
sobom te da je njezina stanka namještena. “Možete li se prisjetiti jeste li, dok vas je
ispitivao moj cijenjeni kolega tužitelj, spomenuli da je podnositeljica tužbe izgovorila riječ
ne?”
“Nisam.” Ponižava me, pomislila sam shvativši tek kada je posegnula kako bi mi pružila
izjavu da je odveć pametna za to; puštala me da ponizim samu sebe.
“Biste li mogli pročitati svoju izjavu i reći poroti na kojem mjestu spominjete da je
podnositeljica tužbe rekla riječ ne?”
Očima sam tupo prelazila stranicom, iako sam znala da to na njoj neću pronaći.
“To je vaša izjava?”
“Da.” Osjetila sam svojevrsno olakšanje jer sam se konačno složila s njom.
“Kada je uzeta ta izjava?”
“Neposredno nakon događaja. U policijskoj kabini.” Poželjela sam reći nakon što ju je
silovao, ali znala sam da bih time samo pokazala pristranost, a već sam bila nanijela
dovoljno štete.
“Neposredno nakon navodnog silovanja”, odvratila je Priceova. “Molim vas da naglas
pročitate rečenicu na početku trećeg odlomka odozgo. Stranica sto deset, časni sude, treći
odlomak odozgo.” Zvučala sam poput zaostalog djeteta koje čita naglas na nastavi. “Nije
ništa govorila, prije je zvučalo kao da cvili.“
“Nije ništa govorila, prije je zvučalo kao da cvili?" To ste rekli policiji neposredno nakon
događaja?”
“Da.” Knedla u mojemu grlu zacijelo se vidjela iz javne galerije. “Pazite, cvilež i riječ
silno se razlikuju, slažete li se?” odvratila je Fiona Price.
“Da.” Zvučalo je poput šapata. Vid mi se zamutio; suze su, ne izdržim li, prijetile
padanjem po sljedećem treptaju.
“Pogrešno ste protumačili uzdah zadovoljstva, niste li?”
“Ne.”
“A da je izgovorila riječ, rekli biste to policiji, zato što riječi nije tako lako pogrešno
razumjeti ili zaboraviti, zar ne?”
Nisam odmahnula glavom dovoljno odrješito koliko sam željela u slučaju da mi zbog
pokreta suza klizne iz oka.
“A opet ste upravo rekli da ste je jasno čuli kako govori molim te, nemoj. Slažete se da
samo jedna od tih dviju izjava može biti točna, gđice Langrishe?”
Moja prilika da ispravim stvar bila je slabašna - bilo je to kao da se nadam da jedna
jedina nit može izdržati težinu mojeg tijela - ali nisam se imala za što drugo uhvatiti.
“Hoću reći, čula sam je kako cvili molim te, nemoj”, rekla sam, pomalo i sama cvileći.
Obrve Fione Price gotovo su nestale pod njezinom perikom. “Pametna djevojka poput
vas jamačno je svjesna važnosti takvih riječi u slučaju poput ovoga, a opet ste to previdjeli
pri davanju svoje izjave koji sat nakon navodnog napada?”
Knjige.club 65
Tatum & Laura
Mogla sam tek slegnuti ramenima. Zureći u svoja stopala shvatila sam zašto ljudi
govore o želji da ih zemlja proguta. Hajde, pomislila sam promatrajući mekani plavi sag.
Otvori se. Pokaži mi bezdan. Skrati mi muke.
“A niste se toga prisjetili prije samo nekoliko minuta, upravo ovdje na klupi za
svjedoke? I sad vas je sjećanje odjednom obuzelo tijekom ispitivanja?”
“Jest, rekla je molim te, nemoj” Jednako je tako i mogla, rekla sam samoj sebi. Jednako je
tako i mogla. Poželjela sam da jest.
Priceova je pustila moje riječi da nakratko ostanu visjeti u zraku, a potom promijenila
pristup.
“Kako biste opisali raspoloženje prije navodnog napada?”
Lagano sam se primirila, sretna što su se reflektori okrenuli, iako sam znala da će
predah kratko trajati. Progutala sam knedlu.
“Raskalašenost?” upitala je Priceova. “Hedonizam?”
“Ne. Bilo je prilično mirno za festival”, rekla sam. “Ali bilo je vedro. Spokojno.” Tu mi ne
može ništa, pomislila sam.
“U smislu, sve je dopušteno? Upravo ste vidjeli pomrčinu, glazba je svirala, svaki je
dojam bio pojačan, zar ne?”
“To ne opravdava njegov čin.” Suspregnula sam slavodobitni osmijeh. Napokon sam je
prešla. Barem sam tako mislila dok nije nastavila i otkrila da je nastojala uroniti u stanje
mojeg uma, a ne Jamiejeva.
“Zapravo, pomrčinu je - vjerujem da se tako kaže - zastrla naoblaka? Niste je vidjeli?”
“Da.” Nisam to shvaćala, ali popločavala sam put svom daljnjem poniženju.
“Vidljivost je toga dana bila loša. Je li u zraku osjećao nekakav antiklimaks nakon sveg
tog iščekivanja?”
“Da.” Samouvjereno i nesvjesno, položila sam još jedan kamen.
Fiona Price pogladila se po bradi. “Jeste li skloni dramatiziranju, Laura?”
“Molim?”
“Izmišljanju? Neraspoznavanju stvarnosti i vlastite mašte?”
Zarila sam nokte u dlan, bijesna na samu sebe.
“Ne”, odvratila sam. “Samo vam govorim što sam čula.”
“Ono što ste čuli naizgled se razlikuje iz minute u minutu.” Nasmiješila se gotovo
tugaljivo, kao da duboko žali zbog moje nepouzdanosti. “ Vidjeli ste dvoje odraslih ljudi
kako vode ljubav, zar ne?” Snažno sam odmahnula glavom. “Da ste vidjeli što i ja, bilo bi vas
sram upotrijebiti taj izraz u ovom kontekstu. To nije bilo Vođenje ljubavi’. Vidjela sam
silovanje. Vidjela sam to na njihovim licima.” Priceova me naizgled promatrala sa
sažaljenjem. “Znate li što znači konfabulacija, gđice Langrishe?”
Kapljica znoja koja mi se polako spuštala licem pala je na ogradu preda mnom.
“Naravno da znam.”
“Ispričavam se. Visoko ste obrazovana žena; ne smijemo zaboraviti, diplomirali ste
sociologiju i ženske studije s vrlo dobrim uspjehom.” Nagnula se prema poroti. “Porotnici,
za one od vas koji nisu upoznati s tim izrazom, a kako bih podsjetila one koji
Knjige.club 66
Tatum & Laura
jesu, konfabulacija predstavlja tek složenu riječ za zaključivanje naprečac; kada netko
iskreno vjeruje u nešto što odgovara njihovoj omiljenoj teoriji. Jeste li feministica?”
Uzvratila sam argumentom koji je bilo iznimno teško opovrgnuti. “Vjerujem da su žene
i muškarci jednaki.”
“Tijekom studija čitali ste teorije o tome da su svi muškarci silovatelji?”
“Uz dužno poštovanje, to je klišej.” Porota je gotovo pucketala od neprijateljstva; ne
pravi se pametna, Laura, rekla sam samoj sebi. Priceova se nije ni najmanje smela.
“Ali čitali ste ih?”
“Naravno.” Pokušala sam utisnuti malo pristojnosti u svoj glas. “I pretpostavili ste da je
to na stvari u ovom slučaju, zar ne?” “Ne. Vidjela sam tog muškarca kako siluje
podnositeljicu tužbe.” U umu sam vidjela živopisni prizor kojem sam svjedočila. Poriv
da zaplačem vratio se snažniji nego ikada prije kada se Priceova obrušila na mene.
“To da ste vidjeli silovanje vaša je konfabulacija, nije li? Rezultat pretjerano bujne i
toliko neobuzdane mašte da niste u stanju čak ni dvaput ispričati istu priču?”
“Vidjela sam njihova lica”, odvratila sam, ali birala sam između govorenja i plakanja,
stoga je zazvučalo poput šapata. Kako bilo, moje bi riječi svakako zagušili jasni i visoki
tonovi glasa Fione Price dok je govorila da nema više pitanja za mene.
“Nemam dodatnih pitanja, časni sude”, procijedio je Polglase kroz stisnute zube. Nisam
mogla pogledati u njegovu pravcu. Pretvorila sam se iz njegove glavne svjedokinje u
saboterku za samo... Pogledala sam na sat i ostala zapanjena shvativši da sam stajala
ondje tek dvadeset pet minuta.
Dok su me ispraćali s klupe za svjedoke, čula sam suca kako govori da ćemo napraviti
stanku za ručak, a riječi su mu zvučale iskrivljeno kao da govori kroz vodu. Vjerojatno sam
Carol Kent trebala pričekati vani, ali pobjegla sam iz sudnice prije negoli se atrij uspio
iznova napuniti. Djelomice sam očekivala da će me policajci u odori uhititi na vratima zbog
lažnog svjedočenja. Na ulici sam stala duboko udisati dok mi je panorama Trura lelujala
pred očima. Poželjela sam se baciti niz brežuljak i u rijeku. Fiona Price pročitala mi je misli.
Shvatila je što činim i prije nego ja. Sve sam uprskala. Jedina dobra stvar - nije bila dobra
sama po sebi, ali nije bila ni katastrofalna - bila je činjenica da Kit nije svjedočio mom
krivokletstvu. Nisam bila osoba kakvom me smatrao. Nisam bila osoba kakvom sam se
sama smatrala.
Knjige.club 67
Tatum & Laura
Šesnaesto poglavlje
LAURA
9. svibnja 2000.
POŠTO SAM SVJEDOČILA bilo mi je dopušteno boraviti u javnoj galeriji. Međutim,
tijekom onog samotnog vremena za ručak dok sam koračala vrtom na rominjajućoj kišici,
ozbiljno sam razmišljala o tome da se uopće ne vratim na sud. Ali kako bih Kitu
objasnila svoje odsustvo? Znao bi da nešto nije u redu, stoga sam u četrnaest sati slijedila
Balcombeove u sudnicu broj jedan. S klupe za svjedoke bila bih rekla da je Jamiejeva svita
zauzimala cijelu galeriju, ali nekako su se ipak uspjeli smjestiti tako da su mjesta pokraj
mene i preda mnom ostala prazna. Njegova majka - danas okićena smaragdima - doslovce
se žacala kad god bih se pomaknula, ali zbog toga sam sjedila samo još uspravnije i osjećala
novi nalet odlučnosti. Takav nastup možda mi zapravo pomogne u očima porote. No bilo je
to savršeno blefiranje; tko bi lagao na sudu, a potom se pokunjio pod prismotrom?
Kit je, dakako, položio sekularnu zakletvu. Skrivao je svoju nervozu razmetljivošću koja
je strancima zacijelo djelovala samouvjereno, pa čak i pompozno. Poput mene, predstavio
se svojim obrazovanjem - nekoliko članova porote, uključujući tetkastu ženu i Sikha,
doslovce je odobravajuće kimnulo kada je spomenuo da je diplomirao izvrsnim uspjehom
na Oxfordu - a potom je, poput mene, prepričao događaje tog kolovoskog jutra. Nathaniel
Polglase nije imao daljnjih pitanja, ali Fiona Price bila je gorljiva. “Možete li me još jednom
provesti kroz trenutke prije negoli je g. Balcombe napustio mjesto događaja?”
Kit je kimnuo glavom. “Laura je štitila djevojku i prepirala se s optuženikom.
Pokušavao je to okrenuti na šalu uz moju pomoć, ali nije bilo pretjerano uvjerljivo; smijao
se pomalo usiljeno. Uozbiljio se tek kada je Laura rekla da moramo uključiti policiju.”
“Jeste li mu pružili priliku da objasni svoj odlazak s mjesta događaja?” Dok se obraćala
Kitu glas joj je zvučao drukčije, lišen ritmičnog, terorizirajućeg prizvuka što je
karakterizirao njezina pitanja upućena meni.
“Nisam, ali nije se ni trudio.”
“Nisam stekla dojam o optuženikovu koraku iz vaše prvotne izjave. Je li koračao poput
muškarca koji nastoji umaknuti pred uznemiravanjem?”
Kit je malčice razmislio. “Nije trčao, ali definitivno je požurio kada je vidio da ga
slijedim, a potom se izgubio u gomili. Kratko sam ga slijedio, a zatim se druga gomila spojila
s nama pa sam ga izgubio iz vida.” Činilo se kao da ga je ta uspomena iznova pogodila.
Prekrižila je ruke pod svojom haljom. “Što ste namjeravali učiniti u slučaju da ga
ulovite?”
“Iskreno? Ne znam. Sve se odvilo vrlo brzo. Pretpostavljam da sam pomislio kako bih
ga mogao uhititi kao običan građanin, iako nisam znao kako se to radi.”
Knjige.club 68
Tatum & Laura
“Znači, niste svjedočili odnosu?”
“Ne.” Kitov glas bio je miran, nepristran i krajnje autoritativan.
“Jedva da ste vidjeli žrtvu?”
“Tako je.” Kao da ispunjava anketu, bio je toliko priseban. Prije toga kritizirala sam
Kitovu sposobnost da razdijeli činjenice od emocija. Sada sam mu jednostavno zavidjela.
Zašto ja to ne mogu?, razmišljala sam u tom trenutku. Poslije sam shvatila da postoji ključna
razlika; on je govorio istinu.
“A niste se potrudili pitati optuženika zašto bježi?”
“Ne.”
“Znači, vaše se svjedočenje zapravo nastavlja na ono vaše djevojke, zar ne? Postupali
ste na temelju onoga što je zaključila da je učimo?
“Vjerujem Laurinoj procjeni”, odmjereno je rekao Kit, na što me stala nagrizati krivnja.
“Možete li reći, pod prisegom”, ustrajala je Fiona Price, “da se seks odvijao bez
pristanka?”
“Naravno da ne mogu”, odvratio je Kit. “Ne možete prisegnuti na nešto čemu niste
svjedočili.” Osmijehom je razoružao Priceovu i nagnao je da se zabrinuto namršti, što je bio
prvi iskreni izraz na njezinu licu koji sam vidjela cio taj dan. Kit ju je, protutežom
vlastite odvažne istine, potkopao njezinim pitanjem. Svitom Balcombeovih oko mene
pronio se nalet frustracije. Drago kamenje i skupocjeni satovi zveckali su dok su se ruke
prebacivale jedna preko druge, a glave odmahivale. Loše joj se piše, pomislila sam.
Presvukla sam se iz svoje haljine čim smo se vratili u hotelsku sobu. Kit je sjedio na
krevetu prekriživši noge, još uvijek u odijelu te s turističkom kartom Cornwalla prostrtom
pred sobom, odsutno zureći u vijugavu obalu.
“Mislim da nisam shvaćao kakvo je to jebeno minsko polje dok se nisam našao na toj
klupi za svjedoke”, rekao je. Nisam znala misli li na seksualne granice ili sustav kaznenog
pravosuđa, ili pak nastoji započeti raspravu sa mnom o jednome od toga dvoga. “Hoću
reći, ono kad su me ispitivali o načinu na koji je pobjegao; znaš, je li kriv ili nevin? Drago mi
je što to ne moramo ponovno prolaziti.”
Ukipila sam se s haljinom u rukama. Preostajala su nam još tri dana u Cornwallu;
pretpostavljala sam da ćemo nastaviti pratiti suđenje.
“Sutra bismo mogli otići vidjeti Goonhilly Downs”, rekao je Kit. “Znaš, ono mjesto s
uspravnim kamenjem i satelitskim prijemnicima o kojem sam ti ljetos govorio?” Ostala sam
stajati okrenuta leđima pa objesila i zagladila haljinu na vješalici u ormaru. “Dobro,
nedovoljno staromodno za tebe. A što kažeš na ručak u St. Ivesu?” I dalje sam šutjela. Svalio
se na leđa, a podne su opruge uzdahnule zajedno s njime. “Želiš ostati ovdje i vidjeti kako će
suđenje završiti.”
Okrenula sam se sučelice njemu. “Samo dok ga ne vidim na klupi za svjedoke. Nisam
vidjela Beth, ali želim vidjeti Jamieja dok svjedoči. Želim ga gledati dok poriče i želim biti
ondje kada poklekne.”
Knjige.club 69
Tatum & Laura
Kit nije djelovao uvjereno. Pokušala sam se pozvati na njegovu metodičnu prirodu.
“Sutra svjedoče policajka i liječnica. Možda ćeš se osjećati bolje ako budeš poslušao svu tu
forenziku.”
“Ali sama si rekla da slučaj možda neće počivati na forenzičkim dokazima.” Kit je
otpustio svoje manžete, malene srebrne kukice na kojima sam tek tada zamijetila inicijale
njegova oca. Nikako nisam mogla zamisliti Lachlana McCalla koga sam ja poznavala u
odijelu. Prebacivao ih je iz jednoga dlana u drugi. “Mogu li tjelesni tragovi borbe dokazati
da je znao što čini ili doslovce mora izgovoriti riječ ne?’ Sljedeće je pitanje bilo neizbježno:
jesi li je zapravo čula kako govori ne, Laura? Morala sam ga preduhitriti. Nisam mu
mogla lagati u oči.
“Već smo razgovarali o tome!” rekla sam. “Seks bez pristanka jest silovanje, Kite! Kraj
priče!”
Iznenađeno je ustuknuo. “Da, znam, ali...”
Sljedeće pitanje provalilo je iz mene istim tonom: “Vjeruješ li joj ili ne?”
Beskrajno sam promišljala o tom razgovoru i mislim da sam zapravo željela upitati:
vjeruješ meni, zar ne? No Kit to nije znao, pa je učinio što i uvijek kad ga stjeraju u kut:
pribjegao je cjepidlačenju.
“Sama si rekla da poslije zapravo ništa nije rekla. Počela je govoriti tek kada se pojavila
policija, zar ne? Stoga, u principu, ne mogu vjerovati ili ne vjerovati nekome tko zapravo
nije rekao ni jedno ni drugo.” Bio je u pravu, dakako, zbog čega je moja sljedeća provala
bila samo još neshvatljivija. “Nisam znala da si takav pompozni, cinični govnar.” Bila je to
projekcija, naravno; iskaljivala sam se na njemu kako bih ublažila krivnju i zbunjenost zbog
svojeg ranijeg nastupa. No tada to nisam razumjela. Lice mu se snuždilo pred silinom
moje optužbe, ali nije uzmaknuo.
“Nisam ciničan”, rekao je obuzdavajući se. “Ja sam... znanstvenik. Ne možeš biti
emocionalan na sudu. Samo to pokušavam sagledati na jednak način kao oni. Mislio sam da
će razgovor o cijeloj toj mehanici pomoći, tako procesuiraš stvari. Nije svaka rasprava
osobni napad na tvoje vrijednosti. Znaš u čemu je tvoj problem? Previše suosjećaš.” Sada je
vikao. “Ne možeš prolaziti kroz život preuzimajući tuđa sranja na takav način. Ne
posjeduješ filter.”
Zaplakala sam na pola njegova govora pa ispljunula sljedeće riječi: “Barem posjedujem
osjećaje koje bih mogla filtrirati! Barem nisam jebeni robot.”
Sada je Kit djelovao kao da se bori sa suzama. Stegnuo je šaku oko očevih manžeti. “Nisi
poštena i znaš to.”
Njihali smo se na rubu prve velike svađe dok Kit, pribjegavajući navici smirenoga
života, nije popustio.
“Dobro”, rekao je. “Oprosti, nisam se trebao rugati. Vidim koliko ti je to važno. Samo
imamo različita gledišta, ništa drugo.” Poljubio me u čelo. “Ostat ćemo do kraja suđenja ako
tako želiš. Ali samo dva dana. Neću više izostajati s fakulteta.”
“Hvala”, rekla sam zamjećujući žalac frustracije zbog načina na koji se toliko lako
predao, iako sam to željela. “Samo, osjećam da Beth dugujem otići i gledati dok se događa u
njezino ime.” Ako je Kit bio izgubio djelić poštovanja prema meni, i sama sam kušala
njegovo.
Knjige.club 70
Tatum & Laura
Sklopio je kartu pravilno preklapajući rubove, iako bi se drugi morali pomučiti s time.
“Mislim da si učinila i više nego dovoljno za Beth”, odvratio je spremajući kartu u naš
kovčeg. Ukipila sam se, ali glas mu nije ništa poručivao, nije mi dobacio znakoviti pogled;
bila je tek fraza kojoj je moja vlastita paranoja pridala značenje. “Uglavnom, nećemo više o
tome”, rekao je zatvarajući torbu. “Nije da će doznati. Carol Kent rekla mi je da je već
napustila Cornwall. Nikada je više nećemo vidjeti.”
Knjige.club 71
Tatum & Laura
Sedamnaesto poglavlje
KIT
18. ožujka 2015.
KRUZER JE SAGRAĐEN ZA STARIJE LJUDE. Pomoćne ograde pružaju se uza svaki zid, a
polovina stolaca u baru ima visoke naslone za leđa i ruke kakvi se viđaju po staračkim
domovima. Pronašao sam jedan koji gleda na prostoriju, ali sakriva moje lice tako da mogu
gledati, a da se pritom ne vidim. Rekao bih da je barem polovina putnika umirovljena, a -
nisam to shvatio pri rezervaciji - na brodu uopće nema djece. Toliko sam naviknuo na javne
prostore preplavljene djecom da mi taj polagani ritam i prigušeni žamor ide na živce.
Ili sam možda jednostavno raspoložen za živčanjenje.
Hladno pivo ublažava šok koji sam bio doživio, iako se žena koju sam zamijenio s Beth
nalazi posvuda, loveći moj pogled kad god priđe šanku. Još gore, neprestano mi se smješka,
a iako racionalni dio mojega mozga zna da nije riječ o Beth, svaki put kad to učini
u dvadesetinki sekunde iskonski obrambeni instinkt stegne moje šake u pesnice.
“Kako protječe Louiseina trudnoća?” To je prvi put da ju je Richard spomenuo.
“Laurina”, odvratim. “Dobro. Termin joj je za dva mjeseca.”
Ne mogavši si pomoći pokažem mu fotografiju dvadesetotjedne snimke naših beba na
svom mobitelu, dviju okruglih lubanja s kralješcima nalik na udove stonoge. Još uvijek ne
vjerujem da su taj monokromni mutni prikaz moja djeca.
“Dva vražićka”, kaže Richard ovlaš pogledavši fotografiju. “Ali niste žurili. Ja sam
napumpao Nadiju na medenom mjesecu.” Njegova me neotesanost uvrijedi. Nijedan
muškarac koji je ikada morao masturbirati u čašicu u klinici i promatrati kako njegovu ženu
bodu i drogiraju, stružu i bockaju, nikada to ne bi rekao. Nijedan muškarac koji je ikada
doživio da ga žena odbije jer je pogrešan dan ili pak promatrao kako se leca cijelo vrijeme
tijekom pravoga, ne bi to rekao.
“Prvi pokušaj i paf ”, veselo nastavlja. “Gotovo prerano, ako ću iskreno, ali s drugim se
dogodila ista stvar. Zatrudnjela je prvi mjesec kada smo počeli raditi na djetetu.” Kužim.
Richard mislio da je on to učinio, da može preuzeti zasluge za sretne biološke
okolnosti. Pomalo je kasno sada kad smo zapeli zajedno u plutajućoj metalnoj ćeliji na četiri
dana, ali sine mi da mi se Richard baš i ne sviđa.
“Da ti nešto kažem”, govori glasom koji bi očito trebao dočarati pravi muški razgovor.
“Iskoristi priliku dok je trudna jer se poslije mjesecima nećeš ševiti. Misliš da je logistika
seksa sa ženom u sedmom mjesecu trudnoće zahtjevna? To je ništa u usporedbi s onim dok
između vas spava beba.”
“Dvije bebe”, instinktivno ga ispravim.
Knjige.club 72
Tatum & Laura
“Eto, to je to”, odvrati Richard. “Ljubavni ti je život završio. Samo čekaj dok ne navrše
osamnaest, a potom se baci na zamjenu žene.”
Nasmijem se preglasno kako bih sakrio svoju tugu. Istina je takva da mislim kako sam
već izgubio Lauru u tom smislu. Proteklih nekoliko godina nije kao na početku, očito; nismo
otporni na zakon o smanjenju povrata. Ali sve dok nismo počeli raditi na djeci, još
sam uvijek želio seks s Laurom i ona sa mnom seksa radi. Duhovi naše mladosti uvijek su se
dali nagovoriti na malo zabave. To zadovoljstvo svaki je put pridonosilo rastućem
iznenađenju jer su, usprkos svim tim godinama i svem tom vremenu, naša tijela još uvijek
odgovarala jedno drugome kao da su stvorena za to.
Prvih nekoliko mjeseci rada na trudnoći romantično je; ne, više od toga, uzbudljivo je,
seksati se određenog dana, a ako to ne uspije, određenog sata. Ali dogovoreni seks uskoro
je postao nužni seks, a nakon što smo počeli s medicinom, nešto se između nas ugasilo.
Nakratko je oživjelo; nalet iskrene želje dogodio se, mislim, na početku trećeg tromjesečja,
ali mehanika je bila vrlo zahtjevna - to boli, ne diraj me ondje, možda ako stavim jastuk pod
kukove, ne tako, Isuse, Kite, gnječiš ih - stoga se zapravo ne računa.
Ne mogu ispričati ništa od toga Richardu. Ne mogu to ispričati nikome. Palcem obrišem
kapljice pare sa svoje čaše.
“Odsad je sve na silaznoj putanji”, kaže Richard odlažući svoju čašu na ukrasni
podmetač s logom broda Princess Celeste. “Ništa ne stvara pritisak kao djeca.” Nato se moja
ljutnja pretvori u zabavljenost zato što, nakon svega što smo Laura i ja prošli, kakvu štetu
mogu nanijeti ta već voljena dječica za kojom smo žudjeli i radi koje smo se trudili i plaćali?
“Bit će čudno imati šmrkavce nakon što ste toliko bili sami”, kaže. “Zajedno ste otprilike
otkad ste bili klinci, zar ne?”
“Od dvadeset prve godine”, kažem.
Richard mi uputi blago likujući osmijeh koji sam vidio na bezbroj drugih lica. Često
upoznajem ljude koji me gotovo žale jer sam se tako rano skrasio, ne samo zato što nisam
imao priliku izlaziti s više djevojaka nego se pitaju čime sam mogao pridonijeti u tako
ranoj dobi. Ne shvaćaju da je sav smisao u tome. Mogao sam Lauri ponuditi ostatak svoga
života. Promatram parove koji su se upoznali tek nakon tridesetog rođendana i pitam se
koliko takav odnos može biti dubok. Toliko nepodijeljenog života može se nametnuti
braku; toliko proturječnih prošlosti. Ključni događaj u mojemu životu jednak je ključnom
događaju u Laurinu životu. Ne znam kako parovi koji nisu proživjeli takvo što ostaju
zajedno. A ako sam i izgubio bezbrižnu djevojku koju sam nekoć poznavao, ona je izgubila
mladića blistave budućnosti i svejedno ga učinila svojom sadašnjošću. Znam da
nisam onakav na kakvog je pristala; onaj pad meteora na Lizard Pointu izbacio me iz
kolosijeka, pa nikada nisam postao što sam trebao.
Igraći automat u blizini počne izbacivati kovanice, a zveket nalik snažnoj kiši vrati me u
prostoriju. Bar se prazni dok svi odlaze u plesnu dvoranu.
“Požurimo po svoje pločice s imenom”, kažem. “Govor počinje za minutu.” Obojica
iskapimo svoje čaše i odložimo ih na šank.
Osjećam težinu noža u džepu, podsjetnik na to koliko sam bio blizu da učinim glupu,
potencijalno kobnu pogrešku. Uspomena na blistavu oštricu pobudi oštru sporednu dilemu.
Nema smisla ukloniti Beth s puta ako Laura ne zna da je sigurna. Kada bih se
morao poslužiti nožem - ili vlastitim rukama, kad smo već kod toga, a znam koliko sam
Knjige.club 73
Tatum & Laura
daleko spreman ići kako bih zaštitio svoju ženu - bih li rekao Lauri? Bih li mogao reći Lauri?
Bi li mogla živjeti sa mnom? Usprkos spoznaji da sam to učinio isključivo radi nje, bi li me i
dalje voljela?
Knjige.club 74
Tatum & Laura
Osamnaesto poglavlje
LAURA
10. svibnja 2000.
NAKON MUČENJA NA KLUPI ZA SVJEDOKE srijeda nam je došla kao svojevrsno
olakšanje. Danas su na redu bili profesionalci. Odigrali smo svoje uloge i više nismo mogli
poduzeti ništa što bi utjecalo na parnicu. Pomisao da sam je možda već sabotirala djelovala
je poput čeličnog obruča čvrsto stisnuta oko moje lubanje, ali na dubokoj moralnoj razini
nisam osjećala nikakvu krivnju. Moja je laž predstavljala istinu, dakle, bila je istinita.
Prisjetila sam se Kitove mehaničke izvedbe na klupi za svjedoke, njegova tvrdoglavog
prianjanja uz činjenice i shvatila da on to nikada neće shvatiti na takav način.
Kit i ja prvi smo put zajedno sjedili u javnoj galeriji, okruženi Jamiejevim pobornicima i
držeći se za ruke. Dan je započeo bez uvoda ili ponavljanja, jednako kao što se predstava
nastavlja nakon stanke. Polglase je ustao i rekao: “Molim da pristupi policajka zadužena za
slučaj, detektivka narednica Carol Kent iz policijske postaje Devon i Cornwall.”
Kentova me iznenadila prisegnuvši uz pomoć Biblije i nisam morala pogledati Kita da
bih znala kako koluta očima. Prvi sam se put zapitala o pretpostavkama porote na temelju
izbora zakletve što ga čine svjedoci. Da radim na sudu, da to predstavlja moj
dosadni svakodnevni posao umjesto užasnog mučenja koje doživite jednom u životu,
pogađala bih tko će prisegnuti na svetoj knjizi, a tko neće.
Iskaz Kentove popunio je određene praznine. Doznali smo da se, kada je patrolno
vozilo došlo po nju, Beth oporavila u dovoljnoj mjeri da kaže svoje ime i adresu, iako je
potrajalo nekoliko sati dok je ispričala cijelu priču. Otkrila sam da je Beth prethodne
večeri upoznala Jamieja oko logorske vatre i da ga je odbila. Također smo čuli o Jamiejevu
posljedičnom uhićenju. Umjesto policijske potjere kakvu smo zamišljali, prišao je policajcu
u odori i rekao mu da je pogrešno optužen za silovanje. To ne djeluje dobro za Beth,
pomislila sam. No bile su to usputne stanice na putu do istinskog kamena spoticanja
tužiteljstva; tjelesnih dokaza.
Glavnina se sastojala od dosadnih informacija naizgled nevažnih u odnosu na slučaj;
Polglase je pola sata iz Kentove izvlačio detalje o Pipu, prekrasnom policijskom psu kojeg
sam bila vidjela. Pritom sam shvatila da dosada umara više nego zainteresiranost, a kako
tada nisam shvaćala smisao tog ispitivanja, zapitala sam se je li riječ o smicalici radi
umaranja publike. Kitov pogled neprestano je bježao prema digitalnom satu na
zapisničarovu stolu i uglatim crvenim znamenkama što su neskladno jurcale kroz sekunde
s obzirom na spori prolazak dana.
Dogodio se kratki izlet u fizičko kazalište kada je detektivka narednica Kent navukla
tajlandske ribarske hlače. Polglase je ostao ozbiljan usprkos smijuljenju porote. “Detektivko
Knjige.club 75
Tatum & Laura
narednice Kent, da nosite tu odjeću i svojevoljno se upuštate u seks, pa makar djelomično
odjeveni, entuzijastični i sporazumni seks, na koji biste način omogućili penetraciju?”
“Otkopčala bih ih”, odvratila je detektivka narednica Kent. “Ne postoji drugi način. Ne
možete ih jednostavno pogurnuti niz kukove. Kada biste željeli pristupiti ženskom
genitalnom području, morali biste biti prilično siloviti.”
U um mi je navrla uspomena na Bethinu bijelu nogu umrljanu blatom. Smatrala sam da
sam potisnula drhtaj, ali Kit je čvršće stisnuo moj dlan kao da me želi prizemljiti.
Polglase je palčevima zahvatio revere svoje halje. (Zacijelo ih to uče na pravnom
studiju.) “Hvala vam, detektivko narednice Kent. Vjerujem da poroti možemo pokazati
prave hlače koje je podnositeljica tužbe nosila na dan silovanja.”
Niži policijski službenik izvadio je plastičnu vrećicu s dokazom. Netko među porotom
doslovce je rekao: “Aaa”, ali sudac ga je ušutkao mrkim pogledom.
“Vrlo su blatnjave, kao što je očekivano”, rekla je Kentova. “S desne strane gdje se
vezica spaja s ostatkom odjevnog predmeta postoji oštećenje podudarno s oštrim
povlačenjem.” Na Bethinoj je strani, pomislila sam; želi osuđujuću presudu koliko i ja.
“Hvala vam, detektivko narednice Kent.”
Fiona Price doletjela je poput orla. “To su nevjerojatno jeftine hlače, stoje nekoliko
funti i prodaju se posvuda po festivalima poput onoga na Lizard Pointu. Možete li izričito
tvrditi da ta malena poderotina nije posljedica loše proizvodnje? Ili da nije nastala
nošenjem?” Kentova je hotimice načinila stanku; otegnuti trenutak u kojem su dvije žene
zurile jedna u drugu. Kentova je trepnula prva. “Ne”, pomireno je odvratila.
Tijekom ispitivanja Priceova je osporila sve nekoć uvjerljive argumente optužbe. Bilo
je to kao da pokušavate pratiti tucet loptica za badminton koje istodobno lete amo-tamo.
Porotnicima se zacijelo vrtjelo u glavi; to je jamačno i namjeravala. Morala sam zatvoriti
oči i snagom uma sebi predočiti Jamiejevo lice nad Bethinim, i morala sam priznati da je
jedini razlog zbog kojeg sam znala taj da sam znala.
Kit se veselio liječničkom dokazu. Ne, nije se veselio; i dalje nije želio prisustvovati
suđenju. Možda je bolje reći da mu je pridavao drugačiju vrstu pozornosti. Znala sam
razlog; konačno je stajao na čvrstom tlu. Suđenje je dosad bilo tek nešto više od verbalnog
rata, ali sada će se stvari predstaviti na način u koji se može pouzdati; promotrene kroz
mikroskop i zabilježene u obliku podataka. Sada je bio moj red na upozorenje da se ne nada
previše.
“Slučaj se temelji na raspravi o pristanku, a ne o njegovoj identifikaciji”, rekla sam mu
dok smo čekali sudčev povratak s ručka. “Priznaje da su se seksali. Znanost je sporedna.”
Kit je namjeravao odgovoriti, ali vratar je rekao “Svi ustanite”, stoga smo se nestrpljivo
podigli na noge.
“Optužba poziva liječnicu Irene Okenedo”, rekao je Polglase. Irene Okenedo bila je
visoka otprilike metar i pedeset dva centimetra, a najgornjih deset centimetara otpadalo je
na kosu, dugačke pletenice povijene u punđu na njezinu tjemenu. Izgledala je
poput dvanaestogodišnjakinje te mi se nametnula pomisao - za koju sam priznala da je
smiješna čak i dok sam si to predočivala - da je trebala odjenuti svoju bijelu kutu, staviti
stetoskop oko vrata ili nešto slično kako bi nas uvjerila da je uistinu liječnica. Snagom uma
Knjige.club 76
Tatum & Laura
tjerala sam je da odradi dobar posao za Beth, čak i dok sam posramljeno priznavala samoj
sebi koliko bih razjarena bila da je pristrana u odnosu na obranu.
Prisegnula je na Bibliji (“Nisam znao da postoji toliko posvećenih katolika u tom
zanimanju”, sarkastično je promrmljao Kit) te se predstavila kao trenutačna specijalizantica
za prijem hitnih slučajeva, obučena za obradu i pregled žrtvi silovanja pri
novouspostavljenoj jedinici za seksualno napastovanje pri projektu Sapphire
Metropolitanske policije. Njezin glas, tih i odmjeren, pružao je autoritet koji joj je
uskraćivala njezina prilika.
“Hvala vam, dr. Okenedo”, rekao je g. Polglase. “Primili ste gđicu Taylor u policijskoj
postaji u Helstonu. Kako vam je djelovala?”
Dr. Okenedo pročistila je grlo. “S obzirom na tjelesno stanje, bila je dehidrirana i
morala je jesti, iako je bila općenito zdrava i uhranjena. Bila je iznimno umorna i prljava, a
odjeća i nokti bili su joj blatnjavi.” Uto sam se prisjetila Bethina rovanja po tlu. Proučila sam
vlastite čiste nokte i zapitala se koliko je Kita pod njima.
Polglase je polako kimnuo, napadno suosjećajno. “A emocionalno, psihički?”
“Rekla bih da je bila u stanju posttraumatskog šoka. Bila je vrlo povučena i odgovarala
isključivo jednosložnim riječima, govoreći da ili ne kada bih je nešto pitala. Nije željela da je
pregledam.”
“Hvala vam, dr. Okenedo. Zapravo ste unaprijed odgovorili na dio moga sljedećeg
pitanja. Policija je zatražila da pregledate podnositeljicu tužbe radi tragova nedavnog
seksualnog napastovanja. Možete li, molim vas, reći što ste pronašli?”
“Pa, moja je osnovna dužnost obraditi žrtvu te je pregledati. Ponudila sam joj sredstvo
za ublažavanje bola i pet miligrama Diazepama te je prihvatila oboje. Počela sam s vanjskim
pregledom uzimajući njezinu DNK pomoću brisa usne šupljine, uzorak pod noktima i slično.
Žrtva je bila odsutna duhom ali surađivala je. Njezine jedine vidljive ozljede bile su jedno
krvavo koljeno te sitne porezotine i ogrebotine na obama koljenima i korijenu dlanova.”
Proučavala sam publiku u potrazi za znakovima neugode koju sam i sama osjećala;
samo je Sikh odmahivao glavom. Tetkasta je bila pažljiva kao da gleda posebno zanimljivu
epizodu omiljene sapunice. Zapitala sam se sjeća li se svoje mladosti. Zapitala sam se ima li
kćeri. “Očekuje se, čak i tijekom žestokog sporazumnog seksa, da žena promijeni položaj
kako bi se spriječila da raskrvari koljeno. Mogu li te malene ozljede biti posljedica prisilnog
držanja žene?” “Prema mom iskustvu, da.”
“Hvala vam, dr. Okenedo.” Zašuškao je papirima, zacijelo tek tako. Vježbenik Fione
Price pokraj njega nešto je zapisao škripavom olovkom, a sudac je učinio istu stvar. Gorjela
sam od želje da pročitam njihove bilješke.
“Došli ste tek četiri sata nakon što se silovanje dogodilo.” “Tako je.”
“Čuli smo kada je gđica Taylor opisala kako je njezino donje rublje bilo na silu
povučeno u stranu prije penetracije. Čovjek bi očekivao da će to ostaviti nekakav trag na
koži neposredno nakon čina?”
“Da.”
“S obzirom na silu upotrijebljenu pri povlačenju donjeg rublja gđice Taylor, je li
moguće da su bilo kakve površinske ozljede nastale povlačenjem tkanine o kožu u
međuvremenu izblijedjele?”
Knjige.club 77
Tatum & Laura
“Da”, odvratila je liječnica slabašno sliježući ramenima. “Moguće je.
“Siguran sam. Četiri sata mnogo je vremena u tom kontekstu.” Namršteno je spustio
pogled na svoje bilješke kako bi naglasio koliko mu je mrsko postaviti sljedeće pitanje. “Što
je s genitalnim pregledom?”
“Pregledala sam kožu oko stidnice i anusa, iako je potrajalo jer je gđicu Taylor
uzrujavalo i samo ležanje na kauču. Kada je bila spremna, vidjela sam da nema ozljeda
vidljivih golom oku. Ali kada sam je pitala smijem li pokušati obaviti unutarnji pregled,
snažnije se uzrujala, sklupčala i stala ponavljati riječ ne.”
Bio je to odjek, doslovce potvrda onoga što sam bila rekla; srce mi je veselo poskočilo, a
potom se smjestilo u dnu mojega grla.
“Jeste li takvu reakciju već viđali pri pregledavanju osobe u neposrednim satima nakon
navodnog silovanja?”
“Da, jesam.” Dr. Okenedo ozbiljno je kimnula, a tek kada mi je Kit uputio čudan pogled
shvatila sam da kimam zajedno s njom. Prisilno sam umirila glavu, iako nitko iz porote nije
gledao u mene. “Sigurna sam da shvaćate kako je to iznimno traumatično i često bolno za
nekoga tko je netom proživio takvu agoniju. Potreban nam je žrtvin pristanak prije
obavljanja bilo kakvog pregleda. Naposljetku mi je dopustila da uzmem bris vulve, nakon
mnogo nagovaranja.”
Lecnula sam se i skupila koljena.
“Jeste li uspjeli pronaći tragove ejakulata u tom brišu?”
Možda nisam bila ondje u trenutku penetracije, ali jesam u trenutku uspaničenog
povlačenja; zamislila sam onu inkriminirajuću srebrnu nit dok se prekidala. Kit se naglo
uspravio i nagnuo naprijed, sasvim zaokupljen sada kad je znanost došla u prvi plan.
“Jesam”, rekla je dr. Okenedo.
Polglase je poroti uputio znakovit pogled, ali čak je i meni bilo jasno da nastoji utjecati
na njih. “Možete li se prisjetiti sličnog slučaja seksualnog napastovanja žrtve koju ste
obradili, sa sličnim ozljedama?”
Dr. Okenedo načas je razmislila pa oklijevajući odvratila: “Da?”
“Možete li mi reći koliko ste vremena proveli na tome?” Nathaniel Polglase sada je bio
u svom elementu. “Možda da mi kažete najkraće vrijeme potrebno za provođenje tog
postupka. Pod pretpostavkom da je podnositeljica tužbe dobro i dovoljno snažna, pa
pregled možete obaviti bez opiranja.”
Čuvši riječ opiranje pomislila sam na stolce s naslonima za noge i luđačke košulje.
Nisam se mogla othrvati mentalnom prizoru Beth svučene u bolničku halju i koljena
prisilno raširenih drugi put toga dana. Osjetila sam kako mi grlo poskakuje.
“Može se obaviti za devedesetak minuta.”
“A koliko dugo ste bili s gđicom Taylor, s obzirom na dodatni ohrabrujući razgovor i
nagovor u slučaju kada je osoba toliko traumatizirana?”
“Provela sam osam sati u policijskoj postaji, od dolaska do konačne odjave. Rekla bih
da sam od toga sedam sati boravila sa žrtvom.”
“Hvala vam, dr. Okenedo. Nemam više pitanja, časni sude.”
Knjige.club 78
Tatum & Laura
Četiri sata prije negoli je liječnica stigla, potom osmosatni pregled; Kit i ja spavali smo u
svojemu šatoru dok je Beth i dalje dodirivao stranac. Trebala sam poći s njom.
Fiona Price podigla se na svoje elegantne noge. “Rečeno nam je kako je podnositeljica
tužbe odbila unutarnji pregled. Jeste li joj objasnili zašto je želite pregledati iznutra?”
“Da.”
“I svejedno je odbila?”
“Da.” Pitaj zašto je odbila, pomislila sam. Neka liječnica kaže poroti u kakvom se stanju
Beth nalazila. No Priceovoj to nije odgovaralo, stoga nije postavila pitanje.
“Znači, ako ne možemo utvrditi da nije bilo unutarnjih ozljeda, ne možemo govoriti ni
da je zadobila bilo kakve ozljede?”
“Tako je.” Jedna je pletenica pobjegla iz klupka kose te načas poskočila poput ticala
prije negoli je pala liječnici na oči.
“Dr. Okenedo, koliko ste dugo liječnica?”
“Dozvolu za rad stekla sam 1997. godine”, odvratila je zataknuvši pletenicu za svoje
uho.
“Čestitam”, rekla je Fiona Price kao da hvali izviđačicu zbog najnovije značke. “Prošli
ste obuku u sklopu Metropolitanske policije?”
“Da.”
“Otkad ste se preselili u Cornwall, u koliko ste slučajeva seksualnog napastovanja sami
obavili pregled?”
“Sedam, uključujući taj”, odvratila je liječnica pogurnuvši obraz jezikom.
“Znači, prije nego što ste obradili gđicu Taylor, nadgledali ste samo šest slučajeva
silovanja?”
“Da.”
Priceova je prelistala nekakve papire na svojemu stolu puštajući da liječničino
neiskustvo visi u zagušljivom zraku. Iz snopa papira u fasciklu izvukla je fotografiju, nejasni
obris bež boje s mjesta na kojem smo sjedili u javnoj galeriji. “Te sićušne ogrebotine na
koljenima podnositeljice tužbe; jesu li to jednostavno mogli biti tragovi pritiska? Udubine
nastale dodatnom muškarčevom težinom na ženi tijekom žustrog, sporazumnog seksa?”
“Da”, oklijevajući je odvratila dr. Okenedo. Fiona Price presjekla je sumnju. “Jeste li,
primjerice, pronašli kakve masnice na podnositeljičinim rukama? Bilo što što bi upućivalo
da su je držali protiv njezine volje.”
Onaj obruč oko moje glave iznova je stao pulsirati, kao da netko doteže vijke.
“Ne. Ali opet, nepomičnost je uobičajena reakcija na silovanje. Možda se nije opirala.”
Proučavala sam porotu u potrazi za tragovima suosjećanja. Ništa nisam pronašla, ali
jedva su dobili priliku upiti liječničine riječi prije negoli je Priceova uzvratila: “Vi ste
liječnica koja pruža dokaz o ozljedama, zar ne?”
“Da.”
“Niste stručni psiholog po pitanju žrtvina ponašanja.”
“Ne.”
Knjige.club 79
Tatum & Laura
“Onda se držimo dokaza vaše struke stečene, koliko ono, trogodišnjim iskustvom, u
redu?”
Kako se Priceova usuđuje napadati nekoga tko cijeli život pomaže žrtvama? Znala sam
da nikada ne bih mogla obavljati njezin posao.
“Da bi se ženu uopće oborilo na tlo, kao što tvrdi gđica Taylor, potrebna je određena
sila, zar ne?” upitala je Priceova.
“Da”, odvratila je liječnica.
“Svi smo vidjeli gđicu Taylor. U kondiciji je i borbena, zar ne?” Tetkasta žena među
porotom složno je kimala; borbenost joj se očito nije nalazila na popisu privlačnih osobina.
“Čak ni zdrav mladi muškarac ne bi je mogao svladati bez napora. Jeste li pronašli
kakve masnice podudarne s takvom borbom?”
“Ne.”
“Rečeno nam je da su hlače bile povučene u stranu uporabom određene sile.
Podnositeljica tužbe ispod njih nije nosila ništa osim oskudnih tanga-gaćica. Moj cijenjeni
kolega upućuje da su bilo kakvi tragovi izazvani nasilnim povlačenjem tih odjevnih
predmeta izblijedjeli do trenutka kada ste mogli pregledati gđicu Taylor. No sila kakvu
opisuje gđica Taylor ostavila bi opekotine od trenja, ne bi li?”
“Možda?” Počela sam gubiti strpljenje. Jamačno bih i sama bila uvjerljivija.
"Opekotina od trenja, dakle, ne bi nestala nakon četiri sata, zar ne ?
“Ne.” Irene Okenedo naslanjala se na pregradu klupe za svjedoke, ali radi podrške, a ne
naglašavanja svojih riječi. Odmakni se, nijemo sam je tjerala. Stoj uspravno.
“Jeste li uspjeli pronaći takve tragove na tijelu podnositeljice tužbe?”
“Ne.”
Nathaniel Polglase prijezirno je odmahivao glavom. Njegova savršena perika nesigurno
je poskakivala.
“Također ste obavili tjelesni pregled mojeg klijenta”, nastavila je Priceova. “Genitalni
bris pokazao je tragove vaginalne tekućine podnositeljice tužbe. No to samo potvrđuje ono
što moj klijent neprestano govori: da se dogodio seks, zar ne?”
“Da.”
Odvjetničin glas polako je poprimao glasnoću tijekom razgovora. “Je li vaš tjelesni
pregled podnositeljice tužbe urodio ikakvim forenzičkim dokazom o prisili na seks? Ne
postoji ni jedna tjelesna ozljeda, vanjska ili unutarnja, koja osporava tvrdnju da se
dogodilo bilo što osim spontanog seksa?”
Tog je puta dobila željeni odgovor.
“Ne”, odvratila je dr. Okenedo. “Ne mogu to tvrditi.”
Izgledala je onako kako sam se osjećala; kao da promatra loptu koju je sama šutnula
dok prolazi kroz njezine vlastite vratnice.
“Hvala vam, dr. Okenedo. Časni sude, nemam više pitanja za svjedokinju.”
Dok je sjedala, Polglase je ustao; pokret je bio gladak poput dvoje djece na klackalici.
“Časni sude”, rekao je obeshrabrenim glasom. “Optužba nema što dodati.”
Knjige.club 80
Tatum & Laura
Devetnaesto poglavlje
LAURA
11. svibnja 2000.
ONOG DANA KADA JE Jamie Balcombe sjeo na klupu za svjedoke, nebo nad Trurom
predstavljalo je vedro i ujednačeno plavetnilo. Optuženika je u predvorje dovela njegova
uobičajena flota prije negoli se predao službeniku.
Novinarka kratko podšišane kose ponovno se nalazila u atriju. Kada je sudski
najavljivač pozvao sve strane u slučaju Krune protiv Balcombea u sudnicu broj jedan, Ali joj
je namignula i došapnula: “Počinje šou”
Ušli smo u javnu galeriju, a Kit i ja pazili smo da ne pogurnemo ili dotaknemo bilo koga
među Balcombeovom svitom. Netko je imao snažan cvjetni parfem koji je iznova probudio
jučerašnju glavobolju; sljepoočnice su mi stale pulsirati. Zaručnica Antonia sjedila je u
zadnjem redu. Bila je odjevena promišljeno, gotovo parodijski djevičanska, s crnom
baršunastom vrpcom za kosu i plisiranim ovratnikom; oprava djevojčice iz davnih
vremena: tek odsustvo prugastih čarapa dijelilo ju je od Tennielove Alise. Istezala je vrat
kako bi promatrala Balcombea dok je ulazio u prostor za svjedoke. Pošto je uvidio da sjedi
otraga, licem mu je bljesnuo kruti, bijesni izraz, i to toliko brzo da se nisam mogla pouzdati
da sam ga uistinu vidjela.
“Jesi li vidio što je upravo napravio s licem?” šapatom sam upitala Kita. Pogledao je
Jamieja, koji je djelovao ozbiljno i puno poštovanja, pa slegnuo ramenima.
“Uvijek je takav, zar ne?”
Gledala sam kada je Jamie oštro kimnuo prema praznim sjedalima u prvom redu.
Antonia je ustala kao da je povukao nit. Usnama oblikujući ispriku usmjerenu prema klupi
za svjedoke, pohitala je naprijed i sjela u prvi red gdje je stala nervozno zakretati svoj
zaručnički prsten.
“To si morao vidjeti”, upitala sam Kita, ali on je petljao po svojemu satu usklađujući ga
s onime u sudnici.
Jamiejeva šetnja od optuženičke klupe do prostora za svjedoke sadržavala je deset,
možda dvanaest koraka. Bio je pretjerano ljubazan i suradljiv, glasno zahvaljujući
službeniku koji mu je pridržavao vrata pa rekao: “Naravno, naravno, hvala”, dok su ga
uvodili u prostor za svjedoke.
“Možete sjesti, g. Balcombe”, rekao je sudac.
“Hvala vam, časni sude”, odvratio je Jamie spuštajući glavu, “ali radije ću stajati.”
Danas je na sebi imao drukčije odijelo. Bilo mu je malčice preveliko zbog čega je
djelovao poput školarca prvog dana nastave, u novom prsluku kupljenom za narednih
Knjige.club 81
Tatum & Laura
nekoliko godina. Kradomice koliko sam mogla, pogledavala sam ih postrance,
besprijekorno odjevene u galeriji pokraj mene. Bilo je teško povjerovati da je loše
pristajanje Jamiejeva odijela bilo što osim sredstva za razoružavanje porote. Oči su mu
djelovale plavlje nego prije; je li on to nosio leće?
Prisegnuo je uz pomoć Biblije. Naravno da jest.
Fiona Price toplo se nasmiješila svojemu klijentu.
“Jamie, hvala vam”, rekla je kao da je imao izbora te je svima nama činio uslugu
počastivši nas svojim prisustvom. “Prije nego što dođemo do sporne noći, voljela bih da
nam kažete ponešto o svom obrazovanju”, nastavila je.
“Hvala vam, gđice Price. Pohađao sam Saxby Cathedral School, gdje sam maturirao s
četiri petice na višoj razini. Trenutačno studiram arhitekturu. Imam diplomu prvostupnika
arhitekture sa Sveučilišta u Bathu.”
Glas mu je nalikovao skupom medu koji kapa sa srebrne žlice.
“Predstoje mi još tri godine studija i radno iskustvo prije negoli se budem mogao
pridružiti Kraljevskom institutu britanskih arhitekata. Vjerujem da sam u pravu kada
kažem da samo veterinarski kirurzi prolaze dugotrajniju obuku od arhitekata. Nakon
stjecanja prvostupničke diplome provodite godinu dana radeći u struci, nakon čega se
vraćate na dvogodišnji studij kako biste stekli diplomu arhitekture, a potom slijedi još
stručne prakse, još učenja, još ispita.” Blago se nasmiješio. “A nakon svega toga morate se
prijaviti u Kraljevski institut i dobiti posao. Tada doista započinje pravi rad.” Porotnik u
prsluku kimnuo je, a tetovirani muškarac izvio usnu. “A kako je ovaj slučaj utjecao na vašu
karijeru?”
Jamie se lagano pogrbio. “Da budem iskren, uništio ju je prije nego što je uopće dobila
priliku otpočeti. Trenutačno bih trebao odrađivati jednogodišnji staž. Imao sam mjesto u
nagrađivanoj arhitekturnoj tvrtki McPherson and Barr. Oni stoje iza novih ekoposjeda koji
se grade na zapuštenim zemljištima u problematičnim dijelovima grada. To je vrlo
prestižan staž; uzimaju samo jednog diplomca godišnje. Upravo sam se spremao započeti
stažirati kada je optužnica podignuta, pa me tvrtka nažalost morala suspendirati dok se ne
donese presuda. Stoga sam trenutačno u limbu.”
Ispričao je priču u jednom navratu. Pokušala sam uloviti Jamiejev pogled. Meni ne
možeš lagati, pomislila sam. Poznajem te. Vidjela sam tvoje pokvareno srce.
Bilo je to previše za Fionu Price; nekoliko je trenutaka ovješeno držala glavu zbog
narušene mlade karijere, nakon čega je nastavila. “Otac vam je uspješni graditelj, zar ne?
Zapravo, ne pretjerujem kada kažem da ima carski posjed na kojem neprestano niču
nove zgrade. Nisu vam potrebna slova iza imena da biste nešto postigli. Zašto jednostavno
niste nastavili s obiteljskim poslom?”
Jamie je trepnuo svojim svijetloplavim očima. “Stalo mi je do toga da se ne provlačim
na temelju očeva ugleda. Uostalom, budućnost struke počiva na održivom, odgovornom
stanovanju. Tu leži moj interes. Pretpostavljam da to možete nazvati pozivom koliko
i zanimanjem.”
Osjetila sam ironiju zbog činjenice da muškarac optužen za silovanje može biti toliko
zavodljiv.
Knjige.club 82
Tatum & Laura
“Vi ste mladić koji može izgubiti mnogo toga”, rekla je Priceova. “Stoga vas zacijelo
silno uzrujava što vam je karijera na čekanju.”
“Časni sude”, umiješao se Polglase. “Moja cijenjena kolegica bavi se posljedicama, ne
dokazima.”
Priceova nije ni trepnula. “Da bih procijenila kako bi moj klijent mogao postupati u
danoj situaciji, potrebno je uzeti u obzir što bi sve mogao izgubiti kada bi to učinio.
Nastavimo, Jamie, o tome kako je ovaj slučaj utjecao na vaš privatni život.”
“Jedva spavam otkad su me uhitili”, odvratio je. “Previše je to vremena da ga čovjek
provodi umoran. Čak mi je i sada teško vjerovati da se to događa.”
Fiona Price poravnala je olovku na svojemu stolu, a potom promijenila ton.
“Jeste li oženjeni? Imate djecu?”
“Zaručen sam. Ovdje je moja zaručnica Antonia.” Nasmiješio se Antoniji koja mu je
uzvratila usiljenim smiješkom. Prvi mi je put sinulo; prisustvuje suđenju od prvog dana, što
znači da ne može svjedočiti. Zašto je nisu pozvali? Zašto je ne bi pozvali?
“Imate li djece?” upitala je Priceova.
“Još nemam, želim ići po redu, ali pun sam nade po tom pitanju.”
Mogli ste vidjeti kako se porotnice tope. Čak sam i sama s naporom tjerala prizor
silovateljeva iskežena lica da nadjača treptavog školarca u prostoru za svjedoke pred
sobom.
“Porote radi, navodni se incident dogodio u četvrtak. Ispričajte mi kako ste došli na
festival te kako ste upoznali podnositeljicu tužbe.”
“Dobro”, kimnuo je Jamie. “Naravno. Trebao sam ići u Cormvall sa starim školskim
prijateljem Peterom, ali nekoliko dana prije našeg putovanja slomio je nogu na
alpinističkom spuštanju s izviđačima.” Naravno da je jebeno slomio nogu, pomislila sam.
Što slijedi? Digresija u Peterov i Jamiejev drugi hobi tijekom kojeg pomažu staricama prijeći
prometne ceste? “Stoga sam otputovao autobusom iz Londona, a potom jednostavno
podigao šator.” Posramljeno se nasmiješio. “Nije to bio najbolji početak festivala.
Samostalno podizanje šatora nije mi ležalo. Peter je bio izviđač; to je zapravo bilo njegovo
područje. Ustvari, nakon što sam sredio šator, osjećao sam se pomalo tužno jer sam uopće
došao. Nisam samotnjak po prirodi. Zato sam te noći obilazio logorske vatre u potrazi za
ljudima s kojima bih čavrljao.” Spustio je pogled, iznova ga podigao i ljupko zatreptao.
“Mnogi krugovi oko logorskih vatri bili su prilično veliki, pa niste morali pitati smijete li im
se pridružiti. Nisam gledao kamo ću sjesti, samo sam se spustio na prvo mjesto koje sam
ugledao. Isprva su općenito razgovarali o drugim festivalima na kojima su svi bili, hoće li
biti vedro u vrijeme pomrčine i slično.”
“A kako ste zapodjenuli razgovor s gđicom Taylor?”
Lagano se zakrenuo tako da sam mu vidjela profil. Pitala sam se hoće li mu izgled ići na
ruku ili ne.
“Pa, nakon što se smračilo ljudi su izvadili gitare, što je značilo da smo zapravo mogli
razgovarati samo s onima pokraj sebe. Stoga smo se raspričali o raznim stvarima. Dosta je
putovala i prisustvovala brojnim festivalima. Rekao sam joj da je to nešto što bih zbilja
želio, ali da moja djevojka nije pretjerano zainteresirana.”
Knjige.club 83
Tatum & Laura
Priceova je vrtjela olovku među prstima. “Znači, podnositeljica tužbe znala je da ste u
vezi?”
“Pa, mislio sam... osjetio sam malenu iskru između nas.” Jamie je djelovao pokunjeno
kao da, čak i nakon onoga što mu je Beth priuštila, ne želi govoriti loše o njoj. Tetkasta
porotnica nakrivila je glavu. “Položila je dlan na moje bedro dok smo razgovarali, pa sam
pomislio da to moram razjasniti, i to brzo, tako da isključimo mogućnost očijukanja.”
Priceova je nepotrebno namjestila svoju periku. “Znači, govorimo o prethodnoj noći,
onoj prije pomrčine?” Jamie je kimnuo. “Jeste li uzimali bilo kakvu drogu pokraj te logorske
vatre?” Kit i ja razmijenili smo pogled; zvučalo je poput nečega što bi upitala optužba.
Polglase nije djelovao iznenađeno.
Jamie je pogledao javnu galeriju i ugrizao se za usnu.
“Jamie, morate odgovoriti na pitanje. Jeste li uzimali bilo kakvu drogu pokraj te
logorske vatre?”
“Ispričavam se. Teško mi je odgovoriti na to pitanje pred svojom mamom.” Uzdahnuo
je, dugo i duboko. “Da. Skupinom se pronosio džoint, pa sam nekoliko puta povukao, čisto
radi društva. Pomislio sam da će me tako prihvatiti kao dio skupine oko vatre.”
Tetovirani je porotnik kimnuo kao da želi reći: Pa, tko ne bi? “Jednostavno me ponijelo
raspoloženje. Ali zakašljao sam se, nisam navikao na to, i rekao nešto u smislu da to obično
ne radim. Beth ga je uzela od mene, nasmijala se i rekla, ne brini se, ovo je festival,
uobičajena pravila ne vrijede.”
“A je Ii gđica Taylor sudjelovala u pušenju džointa koji se dijelio uokolo?”
“Jest, da, ali samo jednom, mislim.”
“Jeste li bili pijani?”
“Ne mogu govoriti u ime gđice Taylor, ali ja svakako nisam bio.”
Nisam shvatila da lupkam prstima sve dok Kit nije položio dlan na moj kako bi me
umirio.
“A kako je to okupljanje završilo?”
“Pa, možda oko ponoći - nisam nosio ručni sat - ustala je i spremila se otići. Pitao sam je
gdje joj se nalazi šator i otpratio je. Želio sam se uvjeriti da je sigurno stigla. Ostao sam
ondje dok ga nije zatvorila iznutra.”
Održavanje pozitivnog raspoloženja tijekom tog nastupa bilo je kao da nastojim držati
vodu u šaci.
Priceova se nagnula oslanjajući se na članke prstiju. “I tada niste došli u iskušenje da
nešto pokušate? U mraku, dok ste bili sami?”
Jamie je dlanovima pokrio oči i dugo pričekao prije odgovora. “Da, došao sam u
iskušenje, dobro? Osjetili smo kemiju, ali nisam ništa poduzeo.”
Pogledala sam Antoniju. Lice joj je predstavljalo masku. Koji vrag prolazi kroz tvoju
glavu?, zapitala sam se.
“Znači, svjesni da je ranjiva te s obzirom na to da ste oboje bili pod utjecajem
marihuane, ostavili ste je da spava sama?”
“Naravno da jesam”, odvratio je Jamie kao da je sve drugo nezamislivo.
“Naravno. A sada dolazimo do jutra navodnog incidenta. Kako je započeo vaš dan?”
Knjige.club 84
Tatum & Laura
“Zaslužuje jebenog Oscara”, promrmljala sam Kitu. Uzeo je moj dlan pa ga ispružio, ali
kao i svi ostali, bio je očaran Jamiejem.
“Potom je svanuo dan pomrčine”, rekao je Jamie. “Pomislio sam da bih mogao prošetati
do Bethina šatora i provjeriti želi li je gledati sa mnom. Nije bila unutra, ali sreo sam je na
odlasku s glavnog polja, pa je rekla da ide pronaći nekakvo mjesto na kojem će je
moći promatrati u miru. U glavnom dijelu bilo je prilično intenzivno s obzirom na svu
glazbu i buku, a to mi ni samom nije odgovaralo, stoga sam rekao da ću poći s njom.”
“I što je rekla?”
“Nije se bunila.” Jamie je bio odrješit. “Inače ne bih pošao. Znači, šetali smo pomalo
zavojitim putem kada je odjednom zastala nasred polja punog sajamske opreme. Pomislio
sam, čekaj, zato što to nije bilo najbolje mjesto za promatranje, posvuda su bili kamioni
i razne stvari, a potom sam shvatio: pružalo je privatnost. Raščistila je maleno mjesto na
travi između dviju kamp-prikolica pa sam sjeo pokraj nje.”
“Jeste li oboje pristali na to?” Priceova se nagnula naprijed; porotnici su se nagnuli
naprijed; svi u javnoj galeriji i na klupama za novinare naizgled su se nagnuli naprijed, kao
da je Jamie vrtlog koji nas sve uvlači.
Oprezno je govorio. “Rekao bih da je u pitanju bio neizgovoreni međusobni pristanak”,
rekao je. “Možda sam bio naivan. Da sam znao što će se dogoditi... ali sve je bilo vrlo
impulzivno. Samo smo gledali u nebo; dobro, u oblake. Jedno se vrijeme ništa nije
događalo, a potom se sve ubrzalo. Vidjeli smo nebo samo načas, ali način na koji je
potamnjelo bio je jednostavno nestvaran. Nevjerojatno je podijeliti to iskustvo s nekim,
nevjerojatno intimno. Okružuju vas svi ti ljudi, ali imate osjećaj da postojite samo vi i ta
druga osoba, a tama navire niotkuda.” Ne, nerazumno sam pomislila; taj muškarac ne smije
biti podložan ljepoti i moći pomrčine. Ne dopuštam to. Jamie je pročistio grlo. “A potom,
kada se iznova počelo razvedravati, rekao sam - želio sam reći da je bilo sjajno ili
nevjerojatno, ali napravio sam svojevrsnu frojdovsku omašku, pa sam zapravo rekao da
nije bilo toliko romantično. I znao sam da nije posebno prikladan opis, ali tako je bilo.”
Dobacio je bespomoćan pogled Antoniji te u znak poštovanja prema njoj spustio glas.
Njezin izraz ostao je nedokučiv, no desnom je rukom nastavila zakretati zaručnički
prsten. Nisam znala bih li trebala osjećati prijezir ili sažaljenje prema njoj. “Jednostavno nas
je ponijelo raspoloženje, pa smo se počeli ljubiti i ostalo se zbilo vrlo brzo. Bilo je vrlo
spontano i ne bih vam znao reći tko je započeo.”
Priceova je ispružila ruku kako bi ga ušutkala. “Ovo je važno, g. Balcombe. Poljubac je
bio obostran? Nijednom vas nije odgurnula, zatražila da stanete?”
“Nikako. Nikako. Da sam pogrešno protumačio situaciju, smjesta bih prestao.”
“Sada dolazimo do seksa”, rekla je gđica Price. “Možete li, molim vas, raščistiti
nedoumicu moga cijenjenog kolege o hlačama gđice Taylor i tome kako su bile sklonjene?”
“Otpustila ih je umjesto da ih svuče”, rekao je Jamie. “Rastvorile su se na jednoj strani;
sam ne bih znao ni odakle krenuti. I podigla je kukove prema meni...” nakratko je spustio
glavu u dlanove kako bi pokazao koliko mu to teško pada. Otac mu je odobravajuće
kimnuo. “Povukao sam njezine gaćice u stranu i to je bilo to. Nije bilo grubo, nisam je
ozljeđivao, bilo je - tako mi je žao, Antonia.” Jamie je odvojio nekoliko sekundi kako bi se
pribrao. “Bio je to samo... uzbudljivi seks. Nikada prije ni poslije nisam učinio ništa slično.
Potom je taj par, odnosno ta djevojka, sve pogrešno shvatila i u sljedećem su mi trenutku
Knjige.club 85
Tatum & Laura
govorili da sam silovatelj.” Nato je povisio glas, a Priceova mu je dobacila upozoravajući
pogled.
“Svjedoci, gđica Langrishe i g. McCall.” Svi su pogledali u nas. Svi osim Antonije.
Dijamant na njezinu prstenu bljeskao je pri svakom okretaju. “I kako ste reagirali?”
“Pa, prije sam pokušavao navesti Beth da kaže što se zaista dogodilo. Ali samo je
šutjela. Hoću reći, znao sam da je čudno, ni samome mi nije bilo pretjerano drago što su me
zatekli na djelu. Morate shvatiti koliko su neumoljivi bili. Oni su, ona je
jednostavno zaključila što sam učinio.” Pogledao je u mene, a ja sam se nadala da znoj koji
je izbio po mojemu licu nije vidljiv poroti. “Bilo je nestvarno, poput farse. Na trenutak sam
čak pomislio da se šale, a potom sam, kada su rekli da idu na policiju, shvatio da se to
uistinu događa i da misle ozbiljno. Nisam ni načas pomislio da ću završiti na sudu. Prava
noćna mora.”
“Hvala vam, hvala vam.” Priceova je svrhovito poravnala snop papira. “Sada dolazimo
do drugog važnog trenutka. Nakon što su vam uputili prvotnu optužbu, napustili ste mjesto
događaja. Zašto, ako ste bili nevini?”
Jamie Balcombe duboko je udahnuo. “Imao sam malo marihuane u džepu. Zamolio sam
nekoga da mi smota džoint i kupio ga.”
To mi je bila novost, a očigledno i optužbi; Polglase je Carol Kent pružio papirić s
porukom, a u mojim prsima bljesnuo je tračak nade.
“I nije vam palo na pamet reći ostalima?” upitala je Fiona Price. “Na kraju krajeva, nije
da ste bili na humanitarnom crkvenom događaju, zar ne?”
Jamie je snažno raširio dlanove. “Žena koju nikada prije nisam vidio optuživala me za
silovanje! Atmosfera teško da je bila opuštena! Razmišljao sam kako ću samo otići nekamo
gdje bih mogao baciti travu, zato što nisam želio da me optuže za posjedovanje droge.
Da sam upravo nekoga silovao, zar zbilja mislite da bi me zabrinjavao maleni džoint u
džepu? Ali taj mi je svjedok bio za petama.” Kimnuo je prema Kitu, a ovaj se uspravio na
svojemu stolcu. “Vidio bi da sam nešto bacio. Stoga sam, ugledavši veliku gomilu koja se
vraćala do glavne pozornice, dopustio da me proguta i pomislio, znam, ona je malena
policijska kabina postavljena blizu ulaza. Otići ću onamo i reći da me ta žena optužuje za
nešto užasno, pa će se sve riješiti. Bio sam siguran da se u međuvremenu smirila.”
“Koliko je prošlo nakon navodnog incidenta do vaše predaje policiji?”
“Otprilike jedan sat, mislim. Pa, nakon što sam bacio džoint, imao sam malo vremena za
razmišljanje o većem problemu”, rekao je Jamie. “Hoću reći, nisam silovao podnositeljicu
optužbe. Nisam, nikako. Ali to ne znači da nisam učinio ništa loše. Prevario sam svoju
djevojku, zaručnicu. Bio je to trenutak ludila, ali ne na način na koji ga on predstavlja.”
Kimnuo je prema Polglaseu. “Bio sam malčice poljuljan jer sam razmišljao, ako to postane
službeno, čak i ako se tvrdnja otpiše, kako će se šanse da Antonia sazna što sam učinio
snažno povećati. Stoga sam se na pola sata vratio u svoj šator kako bih razmislio, ali tada
sam shvatio da moram ispravno postupiti i razjasniti taj nesporazum. Uopće mi nije palo na
pamet da će me optužiti za silovanje.”
“Iz kojeg bi vas razloga podnositeljica tužbe mogla teretiti za to?”
Jamie je progutao knedlu. “Na um mi pada jedino sram. Na kraju krajeva, situacija nije
bila najčasnija.” Zadrhtao je, kao da mu takav nedostatak galantnosti nanosi bol. Bože, bio je
Knjige.club 86
Tatum & Laura
tako uvjerljiv. “Ali mislim da je iz njezine izvedbe na klupi za svjedoke jasno da je uvjerila
samu sebe da govori istinu. To je najgori dio; žrtva je, ali ne moja. Nadao sam se da će dosad
dobiti pomoć koja joj je toliko očigledno potrebna.”
Knjige.club 87
Tatum & Laura
Dvadeseto poglavlje
KIT
18. ožujka 2015.
ATMOSFERA PLESNE DVORANE NA KRUZERU Princess Celeste sliči onoj u blještavom
trgovačkom centru. Na uvodnom govoru o zdravlju i sigurnosti predstavnik turističke
tvrtke na popisu putnika označava svako ime kada osoba uzme odgovarajuću značku. Kada
Richard i ja stignemo onamo, preostalo je tek nekoliko znački.
Prvi govornik zauzme podij, a ja prepoznam izvor bestjelesnog glasa koji sam bio čuo
na razglasu. Profesor Jeff Drake predavao mi je tri godine na Oxfordu. Snimat će i govoriti o
pomrčini dok se bude zbivala te na povratku izvesti ono što naziva “post
mortemom”. Napola ga slušam dok gmižem prema stražnjem dijelu dvorane u kojem popis
putnika stoji bez nadzora na stolu za dobrodošlicu; potrebno mi je nekoliko sekundi da ga
pregledam i otpišem Beth. Potom, imajući na umu Laurinu teoriju o novom identitetu,
pronađem mjesto za izvidnicu na sredini dvorane i detaljno proučim svaku ženu - nije
dugotrajno kao što zvuči; muškaraca je dvostruko više, a mladih žena još je manje - sve dok
se ne uvjerim da nijedna nije ona. Bio sam najdetaljniji što sam mogao.
Beth nije na brodu.
Još uvijek postoji šansa da je na kopnu. Ako je namjeravam potražiti i pronaći prije
nego što ona uspije pronaći mene, onaj bar moja je najbolja šansa. Tijekom pomrčine tisuće
će turista biti raspršene po desecima brežuljaka. Nećemo ni znati s koje ćemo je lokacije
promatrati sve do dana na koji se treba zbiti, kada će izviđači otići procijeniti oblačni
pokrov na otoku. Ali sljedećih dvadeset sati, dok ne pristanemo u Torshavnu, neću se
suočiti sa svojom prošlošću.
Mislim da zaslužujem još jedno piće.
Za šankom zateknem Jeffa Drakea. Odmah me se sjeti; “Christophere!” kaže
(zahvaljujući mojoj pločici s imenom, cijelo mi ime već počinje zapinjati za uho kao Kit kod
kuće). Njegov me glas gurne natrag kroz vrijeme i u njegove prostorije s pogledom na
Temzu. Djelomično očekujem pogledati svoja stopala i na njima ugledati trošne tenisice
Adidas Gazelle koje sam tada nosio.
“Često sam se pitao dokle si dogurao”, kaže nakon što međusobno prokomentiramo
kako je svijet malen. “Gubitak akademske zajednice zacijelo je predstavljao dobitak struke.”
Odavno nisam osjećao sram dok bih nekome govorio što sada radim, ali kada to učinim, on
reagira uglađeno i zainteresirano. Ustvari, razočara me njegov manjak razočaranja u moj
neuspjeh da doktoriram. Ali Jeff je u jednakoj mjeri poznat po diplomatičnosti i intelektu.
Kada naš razgovor prekine postarija Kanađanka upitavši nas o razlici između zvijezde i
Knjige.club 88
Tatum & Laura
planeta, obrati joj se s istim poštovanjem kakvo mi je ukazivao dok sam bio njegov student.
Vlastiti propali potencijal pritišće mi srce poput kamena, stoga ga zalijem crnim vinom.
Richard se raspričao sa skupinom astronoma iz Walesa te uskoro utvrdimo da među
nama postoje vrlo ozbiljni lovci na pomrčinu. Tansy, krupna i jedra žena stara otprilike kao
moja majka prijeti nam pokazivanjem svojeg donjeg rublja koje donosi sreću. “Nikad ne
bude naoblake kad nosim svoje sretne gaćice!” kaže puneći moju čašu.
“Još sam u formi”, potiho kažem Richardu. Dok razmjenjujemo najčešća iskustva o
pomrčinama uspostavi se određena prirodna hijerarhija. Richard bilježi imena i viđene
pomrčine na poleđini rasporeda putovanja. Naš neosporni pobjednik jest Kalifornijac u
devedesetima koji je vidio devetnaest pomrčina, ali ako broj pomrčina podijelite našim
godinama (a ne mogu odoljeti računici), tada sam ja vidio daleko najviše pomrčina s
obzirom na svoje godine.
Vino se neprestano pojavljuje. Temperatura u baru raste pa zgulim svoj ferojski
džemper i pod njime otkrijem majicu iz Čilea ‘91. Time djelujem na Tansy kao kada Clark
Kent podere svoju opravu i pod njome otkrije Supermanovo odijelo. “1991.! Sigurno si bio
klinac.” Pijemo još vina, pa shvatim da sam prestao zamjećivati ljuljanje broda što znači da
ili mirujemo na vodi, ili je osjećaj naginjanja u mojemu mozgu savršeno usklađen s blagim
njihanjem plovila. Richard izazove sve u blizini na obaranje svjetskog rekorda od
najviše lovaca na pomrčinu u povijesti na jednoj fotografiji. Kao djevac za pomrčine ne
može sudjelovati, ali okupi nas u svojemu tražilu. Na stolu leži suvenir, bejzbolska kapa s
natpisom Princess Celeste te je, ne upitavši čija je, navučem nisko na oči i stanem otraga.
Predstavljam crni šilt i narančastu bradu. Pošto nas fotografira, Richard stane prelaziti
krajem slamke uz i niz svoj popis, pomičući usne dok računa u sebi. “Ova slika”, kaže mašući
fotografijom na svojemu mobitelu, “predstavlja ukupno sto tri različita iskustva gledanja
pomrčine.” “Ako to nije praktična uporaba matematike, ne znam što jest”, odvratim, na što
svi prasnu u smijeh. Mac mi je cio život govorio da nisam zabavan, a čak ni Laura ne shvaća
sve moje šale, ali večeras shvaćam da sam potvrdu tražio na potpuno pogrešnim
mjestima. Ovdje me obožavaju. Svi žele čuti moje priče o pomrčinama. Mogu slobodno
govoriti o njima prvi put nakon Cornwalla jer su ti ljudi toliko tečni u tehnikalijama
iskustva da mogu izostaviti sve ostalo - prekide i ishode koji bi narušili čak i savršene
uvjete - i svejedno su zainteresirani. Moje nove prijatelje zanima svaka moja riječ. Tansy mi
se približi. Pogledam vino u čaši u svojoj ruci, pa shvatim da sam prešao na rum. Netko
izvadi štap za selfie te načini još fotografija, a ja nastavljam nositi kapu. Upoznaju me s još
jednim muškarcem koji nosi majicu iz Čilea ‘91. Dakako, zagrlimo se poput davno
izgubljene braće. Zadovoljno primijetim kako, dok se njegova rasteže preko ponosnog
pivskog trbuha, moja još uvijek manje-više pada ravno s mojih ramena do remena. Nije
čudo što me Tansy smatra toliko neodoljivim. Razgovori s mojim novim prijateljima
ponavljaju se, vrte u krug i preklapaju. Čini mi se da netko zapjeva, a u jednom
trenutku ispričam sjajnu priču, mislim.
“Možda bi trebao malo usporiti”, kaže Richard blago uzimajući čašu iz moje ruke i
odlažući je.
Preneražen sam. “Ja i Tansy samo smo prijatelji.”
“O čemu ti to? Krevet ti je pola metra od mojega. Ne želim se probuditi lica prekrivena
tvojom bljuvotinom.”
Knjige.club 89
Tatum & Laura
Previše sam pijan da bih prestao piti, ali i dalje dovoljno trijezan da znam kako će mi
svježi zrak dobro doći. Na gornjoj palubi oteturam do naslonjača i malčice odrijemam kako
bih se oporavio. Probudim se pokriven dekom. Ispod i oko mene valovi zapljuskuju bočne
strane broda. Vjetar je potjerao oblake na jednu stranu, a mjesec predstavlja blijedi srp.
Nad nama ima više zvijezda nego tame, razgranate galaksije vrte se pred mojim golim
okom, a meteori jure nebom često poput londonskih autobusa. Nisam vidio ovakav nebeski
svod od Zambije. Laurino odsustvo jedina je mana te savršene večeri. Ne mogu se prisjetiti
kada sam imao ovako snažan osjećaj da se nalazim upravo ondje gdje trebam biti.
Knjige.club 90
Tatum & Laura
Dvadeset prvo poglavlje
LAURA
11. svibnja 2000.
“DA SU MENE OPTUŽILI ZA GNUSAN ZLOČIN poput silovanja, zauzeo bih se za sebe, ali
vi ste pobjegli, zar ne?” upitao je Nathaniel Polglase.
Držala sam dah dok mu je Jamie odmjereno uzvraćao pogled. “Kao što sam rekao, samo
sam se otišao riješiti droge u džepu.” “Ne. Pobjegli ste jer su vas zatekli dok ste silovali
podnositeljicu tužbe gđicu Taylor i nadali ste se da ćete se uspjeti izvući, zar ne?” “Ne.”
“Sjećate li se kada ste se tek obratili policiji, u njihovoj pomičnoj kabini?”
Jamie nije uspio prikriti uspaničeni pogled upućen svojoj odvjetnici. Fiona Price
kimnula je gotovo neprimjetno. Zapitala sam se je li Kit zamijetio. Zapitala sam se je li
porota zamijetila.
“Da?”
Polglase je djelovao suzdržano. “Porota je čula kada je detektivka narednica Kent
opisala Pipa, psa tragača, ali ponovit ću radi njih, kao i radi vas, g. Balcombe. Na lokaciji su
tog vikenda neprestano bila dva policijska psa, uključujući četverogodišnjeg njemačkog
ovčara Pipa, nevjerojatno pronicljivu, visokoobučenu životinju. Njemu su čak i zaostali
tragovi droge jednako primjetni poput upaljenog džointa ljudskom oku. Gdje se nalazio Pip
tijekom vašeg ispitivanja, g. Balcombe?”
“Pokraj mene”, odvratio je Jamie. Kit i ja blago smo se uspravili. “Sjedio je u kutu sa
svojim vodičem.”
Polglase je ustrajao. Konačno je naizgled uživao u ispitivanju.
“Je li vam se Pip približio?”
Jamiejevo lice održavalo je upravo ono što sam i sama osjećala kada me Priceova
stjerala u kut.
“Ne sjećate se Pipa jer vam se nije približio, zar ne? Nije osjetio marihuanu za koju
tvrdite da ste je se toliko gorljivo nastojali riješiti.”
“Bacio sam je u međuvremenu. I držao sam je u malenoj plastičnoj vrećici.”
“U tim okolnostima dobro obučena njuška i dalje bi je mogla otkriti, g. Balcombe!”
Polglase je oslobodio bogati tenor. Svi u sudnici poskočili su par centimetra sa svojih
stolaca. “Taj džoint nikada nije ni postojao, zar ne?”
“Jesti” Začula sam dječački cvilež kojim se obraćao Beth nakon napada.
“To je paravan smišljen nakon događaja, nešto čega ste se dosjetili na putovanju
između festivala i policijske postaje u Helstonu, zar ne ?
Knjige.club 91
Tatum & Laura
“Nije!”
“Koliko ste popušili oko logorske vatre?” Jamie je ostao šutjeti. “Vaša je izjava ovdje,
ako vam je potrebna”, poticao ga je Polglase. Iz vlastitog iskustva na klupi za svjedoke znala
sam da vam, kada vam odvjetnik pruži vašu izjavu, time samo pruža omču. Sada mi je bilo
drago zbog tog iskustva; pomoglo mi je shvatiti Jamiejevu trenutačnu nelagodu.
“Jedan dim”, priznao je.
“I je li vam se svidjelo?”
“Ne baš.”
“Ta zašto ste onda otišli i kupili još?”
Jamie je upro pogled u strop kao da bi ondje mogao pisati točan odgovor. Porotnici ne
bi djelovali nepristalo s velikim gaziranim pićima i kartonskim kutijama kokica u rukama.
“Lukav ste vi mladić, zar ne?” odvratio je Polglase.
“Molim?”
“Nije li znatno bolje da vas osudimo za lakši zločin posjedovanja droge nego da se
usredotočimo na vaš pravi prijestup, brutalno silovanje ranjive i osamljene žene?”
Jamie je tek odmahnuo glavom. Malo dalje u mojemu redu njegova je majka ponovila
njegovu gestu. Novinarke su bjesomučno zapisivale u svoje bilježnice. Nisam osjećala
potrebu da bilo što zabilježim; čak i sada mogu doslovce izrecitirati dijelove ključnih iskaza
iz slučaja. Pamćenje se, otkrivala sam, ponaša potpuno drukčije kada obraćate pozornost na
njega. Kada na početku dana znate da će svaka riječ vrijediti, čak vam se i nevažni detalji
utiskuju u dugoročnu svijest. Zbrka se dogodi kada vas događaji zateknu nespremne.
Trebale bi postojati različite riječi za različite načine na koje pamtimo.
“Lagali ste u jednome od tih dvaju slučajeva. U kojem?”
“Ne lažem” rekao je Jamie. Ah, lažeš, pomislila sam u sebi, i prozret će te, baš kao ja.
“Gotovo i nije važno. Idemo dalje”, rekao je Polglase. “Pozivam se na svjedočenje gđice
Taylor. U pitanju nije samo to da su vaša mišljenja o silovanju oprečna. Oboje ste stigli istog
dana, odnosno u srijedu, ali to je sve u čemu se slažete. Prođimo dan prije silovanja, u redu?
Prvi ste dodirnuli bedro podnositeljice tužbe, gđice Taylor, zar ne?“
Jamie se naizgled vratio na čvrsto tlo. “Priljubila se uz mene.”
Antonia je prestala zakretati svoj zaručnički prsten; dijamant je zahvatio zraku sunca
što je ukoso padala s neba pa odbio snop bijele svjetlosti na suprotnu stranu prostorije.
“Tko je predložio da je otpratite natrag do šatora?”
“Ja. Smatrao sam da je ranjiva.”
“Zapravo, ustrajali ste na pratnji, iako vam je nekoliko puta rekla kako bi radije da je ne
pratite, nije li tako?”
“Ne.”
“Na pragu šatora rekla je, doslovce, ‘Ni za milijun svjetlosnih godina’.” Polglase je
utihnuo oponašajući žacanje. "'Jao", rekao je pa blago isturio usnu. “Nitko ne voli odbijanje,
ali to vas je moralo pogoditi, zar ne?”
“Ne”, odvratio je Jamie. “Zato što se nije dogodilo.” “Ponižavajuće je. Željeli ste je naučiti
lekciju, zar ne?”
Knjige.club 92
Tatum & Laura
“Nije istina”, rekao je Jamie, ali šarm je napustio njegov glas u naletu onoga za što sam
se nadala da predstavlja uvod u gubitak njegove samokontrole. Neka vide tvoju pravu
stranu, pomislila sam. Neka vide što sam ja vidjela.
“Gđica Taylor kaže da je ostala budna dok se nije uvjerila da ste otišli, da se bojala
zaspati dok ste bili ondje. Je li to iskustvo žene koja bi narednog dana s vama stupila u
sporazumni seks?”
“Laže zato što ju je bilo sram jer su je zatekli na djelu.” Ton Jamiejeva glasa nalazio se
negdje između strpljenja i sažaljenja. “Možda nikada prije nije napravila takvo što, ne znam.
I menije to bilo strano. Bio je to impulzivan čin. Cijelo se nebo mijenjalo.”
Polglase se okrenuo poroti. “Čini se da g. Balcombe sada opravdava svoje postupke na
temelju položaja planeta. Što je sljedeće? Zvjezdani znakovi?” Tetovirani porotnik zatomio
je nalet smijeha. “No to vam nije strano, zar ne, g. Balcombe?”
Zato sto to nisam učinio.
“Imate povijest uzimanja onoga za što osjećate da na to polažete pravo, ma koliko
stajalo druge, zar ne?”
Otezao je riječi, kao da ga odveć zamaraju da bi se njima bavio. “Zbilja ne znam o čemu
govorite.”
“Jeste li bili uspješni pri svojoj prvoj prijavi za stažiranje u McPherson and Barru!"
Kit i ja razmijenili smo zbunjen pogled. “Ne”, rekao je Jamie, ali više nije zvučao kao da
se dosađuje.
“Pa, kako su se predomislili?”
“Pristupio sam im na dobrotvornom događanju i uvjerio ih u svoje zanimanje.”
Mogla sam ga zamisliti kako se probija pokraj svih pića i kanapea, kao na kotačićima
klizeći na svojemu samopridanom pravu.
“Ali što je bilo s prvotnim, uspješnim kandidatom?”
Jamie se namrštio. Kit je podigao obrve zureći u mene. Kimnula sam, ali nisam mogla
svrnuti pogled s klupe za svjedoke.
“Što ste točno rekli Octaviji Barr, glavnoj izvršnoj direktorici tvrtke? Podsjećam vas da
govorite pod prisegom.”
“Rekao sam joj da je drugi pristupnik dobio upozorenje zbog remećenja javnog reda i
mira. Nisam smatrao da takva osoba zaslužuje toliko odgovorno mjesto.” Jamie je isturio
bradu prema Polglaseu, očito kako bi naglasio koliko ozbiljno shvaća svoju građansku
dužnost.
“Znači, ocrnili ste uspješnog kandidata i oteli mu mjesto?”
“Govorite kao da je bilo mnogo nepoštenije nego što jest.” Jamiejevo se lice nije
zacrvenjelo ni ovlažilo. Nije bilo mojega nervoznog znojenja ili slamanja pod pritiskom kao
u slučaju dr. Okenedo.
“Govorim upravo onako kako jest”, odvratio je Polglase. “Ne prihvaćate negativan
odgovor?”
“Nije istina.”
“Nije li istina da imate povijest inaćenja zbog odbijanja?”
Knjige.club 93
Tatum & Laura
“To su dvije posve različite stvari - smije li on to?” Jamie je upitao svoju odvjetnicu.
Nathaniel Polglase odgovorio je sucu. “Povezano je s osobnošću, časni sude.”
“Nastavite, g. Polglase”, rekao je sudac. Fiona Price pričekala je dok se sudac nije
okrenuo kako bi odmahnula glavom.
“Niste li je napastovali pokraj logorske vatre, pratili je do šatora i idućeg jutra za
pomrčine, iako je zatražila da prestanete?”
“Ne.”
“Daleko od uzajamne odluke da promatrate pomrčinu iz kampa, slijedili ste je, čekajući
dok napokon nije odmaknula dovoljno daleko da, bez dopuštenja, možete uzeti ono što ste
željeli otkad ste ugledali gđicu Taylor. Zar ne, g. Balcombe?”
“Ne!” Riječ je poput biča proparala zagušljivi zrak. Polglase nam je pružio nekoliko
trenutaka da upijemo njezin odjek, otpijajući gutljaj vode. Jamie je učinio istu stvar.
“G. Balcombe, je li gđica Taylor izričito rekla da bi voljela promatrati pomrčinu s vama
ili nešto u tom smislu?”
“Ne, ali ne mora se baš sve reći, zar ne?” Govorio je upola tiše nego prije.
“Rekao bih da mora, g. Balcombe. Rekao bih da se ovaj slučaj temelji na izgovorenom,
nepobitnom pristanku, ali usprkos opetovanoj uporabi riječi ne...” Polglase je zastao kako bi
dopustio riječi da odjekne sudnicom, a ja sam zadržala dah: ako to pripiše izjavi svjedoka,
Kit će znati da pripada isključivo meni - a to nije nešto što bih zatajila pred njime. “Učinili
ste upravo suprotno, zar ne?”
Ponovno su me poštedjeli, zasad. Pogledala sam Jamieja.
“Ne”, rekao je zatvarajući oči.
“Silovali ste gđicu Taylor, zar ne?”
Jamie je naglo otvorio oči i usmjerio ih ravno u Polglasea. “NE!”
Ne. Ne. Ne. Riječ je nastavila pulsirati dok se Polglase nije nastavio na završetak jeke.
“Nemam više pitanja, časni sude.”
Njegov naprašiti zaključak sve je iznenadio. Jamie Balcombe piljio je u roditelje pošto
mu je oduzeta prilika za odgovor. Sally Balcombe ispustila je utješan, utišavajući zvuk koji
nije mogao čuti.
Fiona Price imala je samo još jednog svjedoka na strani obrane. Christobel Chase bila je
vitka, dugoruka i dugonoga djevojka u svijetlozelenoj haljini koja je dala sekularnu prisegu
glasnim, bistrim glasom i potvrdila da je upoznala Jamieja Balcombea za svojeg prvog
studentskog tjedna na Sveučilištu u Bathu, kao dugogodišnja djevojka Jamiejeva starog
veslačkog kolege.
“Zamolila bih da me provedete kroz incident koji se dogodio tijekom završnog
semestra vaše prve godine u Bathu kada vam je g. Balcombe priskočio u pomoć”, rekla je
gđica Price.
“Naravno”, odvratila je Christobel. “Znači, bili smo na božićnom balu i bila sam zbilja
pijana. Sigurno sam popila približno dvije boce vina tijekom možda osam ili devet sati.”
Pogledala je Antoniju, a potom Jamieja na optuženičkoj klupi. “U određenom sam se
trenutku odvojila od ostalih studenata i završila tumarajući oko kampusa. Nisam uspijevala
pronaći put kući. Jamie je primijetio da me nema za stolom i došao me potražiti. Jedva sam
Knjige.club 94
Tatum & Laura
stajala, ali otpratio me do moje sobe, držao mi kosu dok sam povraćala u zahodu - nije to
bio moj najslavniji trenutak - pomogao mi leći u krevet te stavio kantu pokraj mene u
slučaju da mi tijekom noći ponovno pozli.”
Priceova je kimnula. “Kako biste opisali njegovo ponašanje?” “Bio je savršeni kavalir”,
rekla je Christobel. “Voljela bih da uvijek pazi na mene.”
“Hvala vam, gđice Chase.”
Nathaniel Polglase počešao se po glavi ispod svoje perike. “Gđice Chase, u to ste
vrijeme već izlazili s jednim bliskim prijateljem g. Balcombea, je li tako?”
“S Laurenceom, tako je, da. Još smo zajedno.”
“Da vas je u tom trenutku iskoristio, nesumnjivo bi bilo posljedica u njegovu
društvenom krugu?”
“Pa... da. Ali ne bi to učinio.”
“Postoji neopisiva razlika, kolege porotnici, između napada na mladu ženu, samu i
daleko od kuće, na zabačenom festivalu te brižnog postupanja sa ženom s kojom je već
društveno povezan i, ako dopuštate, prema kojoj se već gaji određena doza poštovanja. Ne
pljuj u tanjur iz kojeg jedeš, vjerujem da tako glasi popularna uzrečica.” “G. Polglase!” rekao
je sudac. “Ovo opasno graniči s monologom. Imate li pitanje za svjedokinju?”
“Ispričavam se, časni sude.” Polglase je uz škljocaj zatvorio registrator pred sobom.
Gesta je vjerojatno trebala prikriti njegovu frustraciju, ali samo ju je naglasila. “Nemam više
pitanja.”
Sudac Frenchay pogledao je na sat. “Ostavit ćemo završne iskaze i moj sažetak za
sutra”, rekao je. Očekivala sam to, ali svejedno sam osjećala razočaranje; nećemo biti ondje
kako bismo to vidjeli. Naše povratne karte za London bile su rezervirane za idući dan i
preostajalo nam je tek dovoljno novca za jelo, a nipošto za nove karte za vlak i još jedno
noćenje.
Dok smo ustajali zbog sudčeva izlaska pomno sam razmišljala. Sutrašnji iskazi
vjerojatno će se dodatno pozivati na moje vlastito svjedočenje. Fiona Price ponovno će
pokušati obezvrijediti moje riječi, skrećući pozornost na nedosljednost mojih izjava.
Kraljevski sud u Truru bio je zadnje mjesto na svijetu na kojem sam trebala biti.
“Bio je zastrašujuće uvjerljiv”, rekla sam dok smo koračali nizbrdo. Kit je primio moj
dlan i pogladio ga palcem.
“Što ako je to učinio, ali misli da je nevin?” upitao je. “Što ako je ona to smatrala
silovanjem, ali on nije?” Nije izigravao đavoljeg odvjetnika, nego je postupao u skladu s
nekakvom atavističkom muškom solidarnošću. Tada sam prvi put shvatila da se
muškarci jamačno pribojavaju optužbe baš kao žene napada. “Hoću reći, je li to uopće
moguće?”
Zastali smo kod mosta. Rijeka Kenwyn hitro je tekla pod nama, a dvije izblijedjele
plastične vrećice lovile su jedna drugu niz riječni tok.
“Iskreno?” Zurila sam u vodu. Plastične vrećice razdvojile su se na račvanju struje pa
nestale pod mostom. “Mislim da određeni muškarci snažno mrze žene, a da toga nisu ni
svjesni. Ne razmišljaju u smislu kršenja pristanka jer uopće ne razmišljaju o pristanku.
Možda je Jamie Balcombe jedan od njih. Ne znam.”
Knjige.club 95
Tatum & Laura
“Ali to ga ne opravdava, zar ne?” upitao je Kit.
“Isuse, nikako”, odvratila sam. “To je još gore.”
Tog smo četvrtka ušli u stan i zatekli crvenu lampicu na telefonskoj sekretarici kako
bljeska.
“Ovo je poruka za Christophera McCalla i Lauru Langrishe”, rekao je poznati, službeni
glas. “Ovdje detektivka narednica Carol Kent iz policijske postaje Devon i Cornwall i upravo
je prošlo petnaest sati u četvrtak šesnaestog svibnja. Imamo presudu. Potrajalo je veći dio
dana, ali porota je donijela većinsku odluku od deset prema jedan koja glasi da je Jamie
Balcombe kriv. Sudac je odlučio istog dana izreći kaznu s obzirom da su ljudi doputovali s
raznih strana. Dao mu je pet godina, što je najdulja kazna koju je mogao dodijeliti za takvu
vrstu napada. Sudac mu je dodijelio oštru kaznu tako da posluži za primjer drugima. Možda
biste voljeli znati da je Elizabeth bila u sudnici tijekom izricanja presude i mislim da je vrlo
zadovoljna. Mi jesmo.” Nastupila je kratka stanka. “Uglavnom, željela sam vam zahvaliti na
suradnji. Vaš je dokaz uvelike zaslužan za njegovu osudu.”
Lampica se ugasila što je značilo da nismo imali drugih poruka. Porota ga je prozrela,
pomislila sam, i osjetila kao da je netko odvrnuo golemi vijak u mojim ramenima, toliko
dugo i čvrsto zategnut da su mi se ruke odjednom naizgled iščašile. Klonula sam o Kita.
“Gotovo je”, rekla sam njegovim bubnjajućim prsima.
Knjige.club 96
Tatum & Laura
Drugi dodir
Knjige.club 97
Tatum & Laura
Dvadeset drugo poglavlje
LAURA
19. ožujka 2015.
SUNCE SE POLAKO PREVLAČI PREKO MJESECA kradući svjetlost na svojemu putu. Kit
stoji na napuštenom brežuljku pogleda prikovana za nebo, a Beth mu se prikrada pod
okriljem sjene. Još nije gotovo, neprestano ponavlja. U ruci steže oštri komad stakla, ali moji
su dlanovi ti koji krvare. Vrištim Kitovo ime kako bih ga upozorila, ali ništa ne izlazi; Jamie
Balcombe dlanom mi čvrsto stišće usta.
Noćna me mora probudi, ali potraje cijelu minutu dok se živopisni film ne rasprši.
Obgrlim svoj trbuh i okrenem se na bok, širom otvorenih očiju. Ulična svjetiljka baca
prljavo londonsko svjetlo kroz proreze na roletama, a na satu na noćnom ormariću piše
3:59, otprilike isto vrijeme u koje sam se jučer probudila. Podignem se na sve četiri i
posegnem za Kitovim jastukom usredotočujući se na hladni pamuk pod svojim dlanovima.
No mentalni se prizor utisnuo u mene poput oštećenja na mrežnici izazvanog zurenjem u
sunce. Pošaljem mu poruku.
Jesi li budan?
Želim upitati, jesi li živ?
Požalim čim to učinim. Jedna je stvar biti nervozna vještica sklona kontroli (moje riječi,
ne njegove - iako to zacijelo misli) u kući, ali gnjaviti ga u drugoj vremenskoj zoni
neoprostivo je. Ponovno gubim nadzor nad sobom. Nakon što ne odgovori za šezdeset
sekundi, srce mi stane glasnije lupati. Jedna beba u meni napravi salto, stvarajući užasni
strmoglavi osjećaj kao na vrtuljku na što se, tek tako, survam u bezdan. Kada tjeskoba
prevlada poremećeni dio mene odvoji se od razumnoga. Prisebni dio mene stoji na
udaljenoj obali užasnuto promatrajući kako se batrgam u nadirućim strujama vlastite
mašte. Trenutačno se tako osjećam dok nazivam Kitov mobitel. Triput zaredom dobijem
glasovnu poštu. U glavi mi se stvori novi prizor; Kit se naslanja preko ograde broda,
nesvjestan dok Beth prvo u vodu baca njegov mobitel, a potom širi dlanove kako bi
gurnula...
U sljedećem trenutku dršćem u svojemu kućnom ogrtaču i Uggsicama u mračnom
dnevnom boravku, trbuha oslonjena o prekrižene noge. Kada upalim iPad lice mi načas
bljesne na njegovoj površini, duh šupljih očnih duplji, dugačke bijele kose i upalih obraza.
Noć raspršuje samokontrolu koju osjećam danju, a dvostruko o Googleova loga uzvraća mi
netremičnim pogledom.
Knjige.club 98
Tatum & Laura
Misli se pretoče u djela. Nazvat ću sam brod i zamoliti osoblje da provjere Kitovu
kabinu ili možda, u slučaju da to zvuči ludo (ha!), jednostavno mogu pitati zna li se gdje su
svi putnici na brodu Princess Celeste. No uspijem pronaći jedino broj putničke agencije, a
izgleda da ona ne odgovara na pozive u četiri sata i pet minuta.
Potražim: ferojski otoci pomrčina izbodeni turist pomahnitala žena poginuo ubila
Christopher mccall beth taylor princess celeste sjeverno more na svim vjesničkim kanalima;
Press Association, Reuters, BBC, Sky News. Da se nešto dogodilo, netko među njima jamačno
bi to prenio. Trenutačni mir zbog bezuspješne potrage smjesta nadjača zamisao da se nešto
strašno dogodilo, samo se još nije saznalo.
Za svaki slučaj pretražim iste riječi na Googleu. Prestani, kaže racionalni dio mojeg
uma. Uznemiravašsamu sebe. Preplavit ćeš bebe stresnim hormonima. Dominantni dio mojeg
mozga podigne srednji prst u odgovor, pa kliknem tipku za povratak. Ovoga me puta
internet preusmjeri na YouTube te instinktivno promatram kroz prste poput djeteta. Čak i
kroz njih vidim da nijedna među nekoliko prikazanih snimki nije ona snimka. Autor je
amater, a sadržaj je nedavno objavljen. Jedna snimka potječe od poslijepodne,
desetominutni film sunca kako se spušta nad Sjevernim morem. Oprezno kliknem na njega.
Nema glazbe, samo nečiji filmić o zalasku sunca. Odgledam sve usredotočujući se isključivo
na blistavo brončano svjetlo na srebrnoj vodi. Val po val i dah po dah, polako se umirim.
Opetovano nazivanje Kitova broja sada mi, u najboljem slučaju, djeluje sramotno, a u
najgorem, opasno. Pretpostavit će da je došlo do hitnog slučaja. Ponovno uzmem mobitel.
Oprosti, ne obaziri se na mene, samo sam ružno sanjala.
Bebe i sve ostalo dobro.
Pošto snimka zalaska završi, popis videozapisa za reprodukciju naveden po strani
promijeni se. Očekujem da se ona snimka pojavi na zaslonu, ali čini se da sam sigurna. Te
filmove postavljaju znanstvenici, a ne hedonisti. Lovci na pomrčine aktivni na internetu
obično se dijele u dva plemena: ozbiljne astronome amatere s kojima je Kit sada i
pripadnike new age pomame. Prvi brojčano nadaleko nadmašuju druge, stoga biste za
pristup onoj snimci u pretragu vjerojatno morali uvrstiti riječ festival.
Postoji samo još jedan videozapis čiji naslov sadrži riječi Princess Celeste:
Krstarenje u lovu na pomrčinu. Pijani tip repa na brodu Princess
Celeste URNEBESNO.
Sat u kutu zaslona govori mi da je četiri i dvadeset. Osjećam da satima neću zaspati.
Dobro bi mi došao maleni predah. Odaberem snimku i kliknem pokreni.
Knjige.club 99
Tatum & Laura
Dvadeset treće poglavlje
LAURA
16. svibnja 2000.
NAŠ STAN U CLAPHAM COMMON SOUTHSIDEU nalazio se na četvrtom katu zgrade
bez dizala te imao maleni balkon s pogledom na zelenilo. Zimi, gole grane omogućavale su
pogled na vile na sjevernoj strani, ali ljeti je svijet sezao tek do najbližih krošnji. Kako bismo
došli do stana morali smo proći osamdeset pet uskih stuba koje su presijecala odmorišta
bez prozora. U ostala tri stana ulazilo se iz stražnje uličice, stoga smo po zatvaranju uličnih
vrata, bili kod kuće. Nije bilo susjeda za koje je trebalo čistiti stube; ništa nas nije
sprječavalo da goli siđemo po poštu. Nekoć smo se šalili da ćemo dati ugraditi vatrogasni
stup kako bismo za nekoliko sekundi skratili jutarnje putovanje na posao, ritual o kojem
smo i dalje govorili samosvjesnim, samodopadnim glasnom vrlo mladih i nezrelih
profesionalaca. Zidne tapete na stubištu bile su prastare i oguljene, mjestimično
otkrivajući sloj žarkozelene boje za koju je Kit govorio da vjerojatno
pripada viktorijanskom dobu, s primjesom arsena. Mislila sam da se šali sve dok jednom
prilikom nisam zaprijetila kako ću polizati zid pa me panično povukao unatrag.
Imali smo samo dvije prave sobe: spavaću sobu u pozadini stana te dugački dnevni
boravak s kuhinjom. Kućanski su aparati bili stariji od nas, vrata spavaće sobe nisu se
mogla pravilno zatvoriti, a ventilator u tušu toliko je bučio da niste mogli slušati radio dok
je kupaonica zauzeta. Nije bilo dovoljno strujnih izvora za svu Kitovu tehnologiju, pa su se
crne žice gnijezdile oko svake utičnice i podno kućnog telefona.
Prostor je bio sićušan - pola naših stvari nalazilo se u kutijama u Adeleinu potkrovlju -
ali bio je naš. Bili smo to mi.
Kitova karta s pomrčinama zauzimala je počasno mjesto povrh starog kauča koji je
nekoć pripadao Adele. Jednom ili dvaput tjedno pretvorili bismo ga u ležaj kada bi se Mac
dovukao iz nekog smrdljivog kluba južno od rijeke ili - sve češće - kada bi ga Ling
izbacila. Priviknula sam se nalaziti ga kako spava u našem dnevnom boravku s kantom za
povraćanje pokraj sebe. Već mu je nedostajao kutnjak, a lice mu je počelo upadati,
nagoviještajući Kitov potencijalni pedesetogodišnji izgled. Bile su mu tek dvadeset dvije.
Kit je nagovorio našeg lokalnog prodavača novina da naruči naslove iz West
Countryja. Nije morao; Balcombeova presuda dospjela je u državne tiskovine. Vratio se od
prodavača s primjerkom The Cornishmana pod jednom rukom te pola tuceta tabloida i
dnevnog tiska pod drugom. Pročitali smo sve na svojemu balkonu uz šalicu čaja i gomilu
prepečenca, i to u tišini čiji je povod bila strepnja isključivo s moje strane. Kit je počeo s
regionalnim novinama. The Cornish Times sadržavao je razgovor s farmerom
Knjige.club 100
The words you are searching are inside this book. To get more targeted content, please make full-text search by clicking here.
Discover the best professional documents and content resources in AnyFlip Document Base.
Search