Erin Kelly - On kaže ona kaže

Tatum & Laura

Šezdeset treće poglavlje

LAURA
28. rujna 2015.

VEČERAS ĆE NASTUPITI KRVAVI MJESEC. Ne pomrčina Sunca, nego njezina suprotnost;
Zemlja će proći između Mjeseca i Sunca. U tri sata ujutro svjetlo na prolasku kroz Zemljinu
atmosferu obojit će Mjesec hrđavocrvenom bojom. U Kitovoj ćeliji u Belmarshu
nema prozora. Moći će promatrati pomrčinu Mjeseca samo ako ga dvanaestoro muškaraca i
žena koji trenutačno vijećaju o njegovu slučaju proglase nedužnim.

“Mučno mi je”, kažem Ling.
Za promjenu me ne pokušava utješiti; ponestalo joj je ispraznih fraza. “I meni”, odvrati.
Gurnem ruke pod hladnu vodu slavine. Nalazimo se u ženskom zahodu Središnjeg
kaznenog suda, javnosti poznatijeg kao Old Bailey ili jednostavno Bailey onima pravne
struke - a ja se počinjem osjećati kao profesionalni svjedok.
Visoko smo u svakom smislu; sudnica broj dvanaest nalazi se na najvišem katu ponad
osamdeset devet stuba. Nema miljenja promatrača u golemom predvorju Baileyja, nema
špijuniranja novinara ili slučajnog nalijetanja na dionike. Ovdašnje javne galerije - na
koje sam osuđena sada kad je moja izvedba okončana - odvojene su od glavnog dijela
suđenja. Tko god bili i koliko god da ste povezani sa slučajem koji se prosuđuje, javna
galerija ne nudi nikakve privilegije. Mnogo je stroža nego na Kraljevskom sudu u Truru.
Nije vam dopušteno unijeti čak ni bočicu vode sa sobom. Usta su mi toliko suha da mi se,
kada pokušam polizati zube, jezik lijepi za njih. Gurnem glavu pod slavinu i stanem
pohlepno ispijati vodu.
“Joj, Laura”, kaže Ling. “Bogzna što ta voda sve sadrži.”
U pravu je; ima okus po prljavim kovanicama. Progutam je. “Koliko je prošlo otkad se
porota povukla na vijećanje?” Pogleda na svoj sat kao da nije prošlo ni trideset sekundi
otkad sam je zadnji put pitala. “Tri sata.”
“Možda ipak neće danas završiti. Trebala bih nazvati kući.”
Nije lako kako zvuči. U Baileyju ne možete tek tako izvući mobitel iz džepa. Nemaju čak
ni mjesto na kojem ga možete ostaviti; morala sam svoj ostaviti u kafiću s druge strane
ceste. Nazvati kući znači spustiti se trima stubištima, proći osiguranje i prijeći cestu, ući u
kafić pa, pošto obavim poziv, obaviti sve to unatraške.
“Ali što ako objave odluku dok te nema?” upita Ling. “Kao kad čekaš autobus pa odeš
po piće u trgovinu, a on upravo prođe.” Gotovo je vrijedno izazivati sudbinu, ali moram biti
ondje radi Kita.

Knjige.club 251

Tatum & Laura

“U pravu si”, kažem. Uostalom, ne želim naletjeti na sve one novinare. Ovo je suđenje
dospjelo na naslovnice novina, prati se na Twitteru, državnoj televiziji, radijskim
raspravljačkim emisijama. Nudili su mi desetke tisuća funti da ispričam svoju stranu priče.
Pred mojom kućom već deset dana kampiraju novinari.

Blizancima je pet mjeseci i kod kuće su. Nisam imala izbora nego se vratiti na posao
kada im je bilo deset tjedana. I da, prezirem to. Sa suprugom u pritvoru u Belmarshu i
šesteroznamenkastim dugom za pravne troškove na pomolu, prihvatila sam najplaćeniji
posao koji sam uspjela pronaći - onaj voditeljice britanskog alumni fonda za jedno
američko sveučilište, kamčeći lovu bogatih diplomaca kako bi se doradio već zavidno dobar
kampus. Posao nije najplemenitiji, ali dobro je plaćen i prestižan; moje je zaposlenje
dospjelo na stranice časopisa The Fundraiser. Prvi put u karijeri morala sam dati
izraditi profesionalnu fotografiju. Raspustila sam kosu. Više nema nikakvog razloga da se
skrivam ni ikoga pred kime bih se skrivala. U prilog mojoj iscrpljenosti ide činjenica da mi
je protekli tjedan izvanrednog dopusta, praćen napornim danima na klupi za svjedoke i
mučnim promatranjem s javne galerije, predstavljao predah od napora radnog majčinstva.

Kada iziđemo na odmorište, Mac je ondje i svježe miriše po cigaretama. Ponovno je
počeo odlaziti na sastanke anonimnih ovisnika. Adele stoji pokraj svojeg sina odjevena u
crno. Razmijenimo napete osmijehe. Na svakom zagušljivom odmorištu nalaze se
dvije sudnice koje nadziru zaštitari ozbiljnih lica. Njihova mreža nadzornih zaslona oblikuje
složeno oko pravnih drama koje se odigravaju u plavkastom monokromnom prikazu.

Sve u Baileyju na drugačijoj je razini. Umjesto dvaju regionalnih odvjetnika, suđenje
predvode Kraljičini savjetnici. Naš se zove Danny Hannah. Kasnih je pedesetih godina i
mislim da sam njegovoj djeci upravo platila odlazak na studij. Njegova konjska
perika ohrabrujuće je ogavna i gotovo radosno ustraje na tome da je Kitovo oslobođenje
gotova stvar. Jedna kolumnistica u novinama izrazila je zapanjenost činjenicom da je slučaj
uopće dospio na sud, iako bi, kako je Danny objasnio, javni prosvjedi bili još glasniji da
Kraljevsko tužiteljstvo nije reagiralo.

Činjenica da je Kit ubio Jamieja Balcombea nijednom nije došla u pitanje, ali da bi
optužba za ubojstvo i dalje vrijedila, potrebno je dokazati motivaciju. Odjeci onog drugog
suđenja ponekad djeluju zaglušujuće.

Kit je odradio dobar posao na klupi za svjedoke. On, ja i ostali svjedoci samo smo
dodatno naglasili da je njegov postupak ishod samoobrane te obrane svoje žene i nerođene
djece. Pročešljali su prošlost, dakako, i iako smo oboje objasnili sve potankosti one noći u
mojoj kuhinji, šapatom povrh zatvorskog stola složili smo se oko onoga što bi trebalo ostati
između nas. Neke istine nemoguće je cijele progutati. Forenzika je ovoga puta na našoj
strani; Jamiejevi otisci na našem nožu i krvavi prorez na mojoj majici govore tisuću riječi.
To što odbačeni nož na našem kuhinjskome podu potječe iz Jamiejeva nekadašnjeg
obiteljskog doma upućuje na predumišljaj s njegove strane. Bethin maleni dosje, izložen na
mojemu stolu, gotovo nas je dokrajčio; Kraljevsko tužiteljstvo uzelo ga je kao dokaz
namjere, zbog čega mu se sudi za ubojstvo s predumišljajem, a ne nehotično ubojstvo.
Tijekom mojeg ispitivanja natuknuli su da sam ga namjerno postavila ondje u znak
savršenog izgovora. Nisam uzmaknula ni pedlja kao da su mi stopala bila prikovana za pod.
I, naravno, Antonia je potvrdila Bethine napisane riječi. No porotnici su čudne biljke. Nikad
se ne zna.

Knjige.club 252

Tatum & Laura

“Sve stranke u slučaju Smith u sudnicu broj dvanaest.” Javni razglas zapucketao je
poput stare vinilne ploče.

Dlanovi mi vise uz bokove; Adele primi jedan, Ling drugi, a Mac uhvati Ling. Ostanemo
u tom položaju nalik skupnoj molitvi sve dok nas zaštitar ne uvede.

Bailey nije nimalo intiman nalik Kraljevskom sudu u Truru. Ova javna galerija sva je od
mjedi i mramora, a balkon se uzdiže šest metara nad dionicima. Klupa za novinare krcatija
je negoli na početku suđenja. Među gomilom sjedi naša stara prijateljica Alison Larch,
neobična inačica svoje prošlosti. Učinila je nešto svojemu licu zbog kojeg joj gornja usna
strši poput kljuna, a svjetlost se odbija od njezina glatkog čela. Mac se pridržava za mjedenu
ogradu pred sobom. Izbočene vene na nadlanicama prijete probijanjem kroz njegovu kožu.

Balcombeovi već sjede. Mislim da su ostali u galeriji otkad su porotu poslali van. Ovoga
puta nisu u punom sastavu; samo, sada, lord Jim te ledi Sally. Brat mu je prisustvovao
početku suđenja, ali udaljili su ga nakon što je Kita nazvao pičkom i ubojicom nedugo nakon
optužbe. Ne znam što se dogodilo sa sestrom. Sally Balcombe sada se trese i korača uz
pomoć štapa. Nije dolazila svaki dan, ali Jim je neprestano prisutan. Isprva je sjedio u
prvom redu, poput nas. No kako je suđenje odmicalo, a ugled se njegova sina trgao na
komadiće, kako su se pristalice zablude i nasilja otkrivale, Jim se povukao. Kada je stažistica
iz Jamiejeve tvrtke istupila kako bi opisala užas koji je proživjela, premjestio se u srednji
red, a sada sjedi skutren otraga u kutu, izvan vidnog polja novinara te, srećom, Kita. Čak
i odavde osjetim Jimovu frustraciju. Zacijelo ga ubija što nije mogao odabrati tužitelja, što je
toliko jednostavna stvar poput dodjeljivanja zatvora ubojici svojeg sina sada izvan dometa
njegova novčanika. Ne želim žaliti Jima i Sally Balcombe, ali ne mogu si pomoći.
Zasigurno im je dvostruko teže dok njihove uspomene preispisuju prizori koje oslikava ovo
suđenje.

Moj suprug nalazi se na optuženičkoj klupi ispod mene, odjeven u tamnoplavo odijelo
koje sam mu kupila prije negoli sam shvatila koliko je omršavio. Lisicama je vezan za
jednog policijskog službenika, a drugi čuva vrata, zbog čega se poželim nasmijati -
mislim, baš. Nagnem se preko mramorne pregrade kako bi me mogao vidjeti. Optuženička
klupa u sudnici broj dvanaest plitka je i široka, s nizom od osam stolaca na spuštanje.
Prilično sam sigurna da porota ne vidi prazne stolce koji ga okružuju, iako su iz moje
perspektive, ovdje među bogovima, naizgled vječito naglašavali njegovu
posvemašnju nedužnost. Ovako je moglo biti, poručuju ti prazni stolci. Mogao je biti
urotnik, moglo mu se suditi zajedno s kime drugim, jednim od pola tuceta muškaraca
optuženih za isti zločin. Mogao bi biti pravi kriminalac.

Ti prazni stolci također me podsjećaju na činjenicu koliko je malo nedostajalo da stojim
ondje pokraj Kita.

Kit se okrene i pogleda ravno u mene, teških očiju prepunih naše prošlosti i krivnje
koja nema nikakve veze s mrtvacem.

“Ustanite, ulazi sudac”, kaže službenik na što se čak i Sally Balcombe podigne na noge.
Sudac - ni manje ni više nego Predsjednik sudova - ispreplete prste i naredi povratak
porote. Dvanaestorka uđe korakom hitrim od samovažnosti. Ne sklanjam pogled s
predsjednice porote, brinete u tvidu nepronicljive tijekom cijeloga suđenja kojem sam
svjedočila, a koja je i sada takva.
“U slučaju Krune protiv Smitha, kako prosuđujete optuženoga?” upita sudac.

Knjige.club 253

Tatum & Laura

Tjeskoba raspali vatrene žmarce posvuda po mojoj koži, pa se stanem grepsti prstima
kako bih se počešala. Predsjednica porote pročisti grlo. “Nije kriv.”

Za našim leđima začuje se suho stenjanje. Mac prilično teatralno spusti čelo na
mjedenu prečku pred sobom pa propusti trenutak u kojem Kit pogleda u nas; ne biste mogli
nazvati izraz na njegovu licu osmijehom, nego prije opuštanjem grimase koju je
zadržavao od uhićenja.

“Ah, hvala kurcu”, kaže Ling. “Hvala kurcu na tome.” Okrene se meni. “Jesi li dobro?”
Kako da odgovorim na to?

Neće tek tako odšetati na slobodu. Prvo je potrebno obraditi papirologiju, tamo u
ćelijama. Potrebno je faksirati dokumente u Belmarsh pa ih povratno primiti. Proći će
barem pola sata prije nego što ga budem mogla ponovno vidjeti, a kada i budem, naš će se
susret zbiti u javnosti. Pomislili biste da imaju posebnu sobu u tu svrhu. Na kraju krajeva,
Bailey je prožet prostorijama, ogromnim atrijima u kojima odzvanja i mnogobrojnim
zakutcima. Vidjela sam prazne desetke njih dok sam čekala da me pozovu svjedočiti. Ali ne,
pošto se ispune svi obrasci, pustit će ga na ulicu. Stvar je sramotna sama po sebi, i to
dvostruko kada razmislite o gomili fotoaparata koje nas iščekuju na pločniku. To je završno
poniženje.

Ali još nije izišao, stoga se možemo iskrasti u kafić s potpuno suprotne strane, kroz
Warwick Passage, ciglama obloženi podrum pokraj glavnog ulaza. Ondje se bacim na svoj
mobitel kao da je jedno moje dijete umjesto puke poveznice s njima; saznam da su dobro
i da drijemaju nakon ručka. Osjetim određenu dozu olakšanja. Nakon ručka svi četvero
vratimo se u Bailey kako bismo pričekali Kita. Ulica pred ulazom posve je neupečatljiva, a
opet smjesta prepoznatljiva s televizijskih vijesti ili je možda novinari čine takvom.
Skrivamo se od njih u Warwick Passageu čekajući da me nazove Kraljičin savjetnik Danny
Hannah. Brojim tanašne pukotine u bijelim pločicama koje prekrivaju zidove. Kada mi se
mobitel oglasi, Kit već silazi. Šezdesetsekundno je to upozorenje. Želudac mi izvede niz
savršenih salta unatrag dok izlazim na ulicu.

“Laura!”
“Ovamo, Laura!”
“Nasmiješi nam se, Laura!”
Bljesci me pogode poput udarca u prsa. Ukipim se. Na suprotnoj strani ceste par
kineskih turista u čarapama i kratkim hlačicama fotografira novinare dok ovi fotografiraju
mene. Potom se svjetla skladno udalje od mene kliznuvši poput električne jegulje. Još
uvijek šokirano trepćem kada Kit iziđe, stoga Mac prvi stigne do njega. Pojuri prema Kitu i
zagrli ga. Nema kuckanja šakama ili muževnih udaraca po leđima: Mac grli Kita poput
djeteta i trlja mu leđa. Naizgled ni jednome ne smeta taj javni trenutak. Jedan
paparazzo doslovce cokne jezikom te me pogleda, a misli mu se jasno ocrtaju na licu kao da
ih je izgovorio naglas. Želio je mene na toj fotografiji. Ja ću mu donijeti lovu.
“Hajde, Laura”, kaže, pa se svi iznova usredotoče na mene. Kit se odmakne od brata, a
pojedinačni bljesci stvore bijeli zid svjetla kada načinim jedan jedini obuzdani korak prema
njegovim raširenim rukama. Okrenem lice od novinara - neću im pružiti taj dio sebe - i
propisno zagrlim svojeg supruga prvi put nakon onog jutra kada je isplovio za Ferojske

Knjige.club 254

Tatum & Laura

otoke. Priljubimo se na stari način, prvotni stari način, zato što djeluje vitko kao kada sam
ga upoznala. Kitovi prsti pronađu moje lice. Nagne moju bradu i skloni zalutali lelujavi
pramen s moje obraza pa zatvorivši oči prisloni usne o moje. Zadržimo se u poljupcu; suh je
ali ne i čedan. Ovih smo dana odveć ugledni za pravu želju, no nekakvo se mišićno pamćenje
probudi u meni. Još uvijek postoji. Zauvijek će postojati.

Polako se razdvojimo, prvo usnama pa tijelima, te se uhvatimo za ruke i poziramo pred
fotoaparatima.

“Lijepo nam se nasmiješite”, kaže jedan fotograf. Pretvorimo se u zube i blistave oči.
“Imaš li izjavu, Kite?” upita žena s mikrofonom.
Danny Hannah istupi pred nas. “Ja ću govoriti u ime svojega klijenta.”
“Što sad?” upita Adele izgledajući kao starica više negoli ikada prije.
“Odjebat ćemo odavde”, kaže Mac. Kimne prema suprotnoj strani pločnika na kojoj je
Ling uspjela dozvati crni taksi.
Prepustimo Dannyja Hannaha novinarima i naguramo se u taksi. Fotograf na biciklu
jurne pokraj nas dok se frustrirajuće sporo vučemo pokraj Old Baileyja, a potom lijevo niz
Ludgate Hill. Taksist mu umakne u ulici Cheapside davši pokazivač za lijevo te
skrenuvši desno, a kada stignemo u Holborn, iza nas nema nikoga. Provjerim ulicu; niz
žutih svjetala blista iza mene u visini glave. Ima dovoljno taksija. Pokucam vozaču na staklo.
“Možete li ovdje stati, molim vas?
Ling zna, ali Adele, Mac i Kit razmijene zatečeni pogled.
“Laura?” upita Adele. Zbog nje se najgore osjećam.
“Žao mi je, Adele”, kažem unatraške izlazeći na pločnik. “Nisam ga mogla poniziti pred
fotoaparatima.” Dok probavlja značenje mojih riječi, okrenem se Kitu. Rekla sam mu da će
se to dogoditi, ali po njegovu izrazu prepoznajem da se nikada nije prestao nadati da ću
se predomisliti. Može se nadati dok ne umre. “Jedno će vrijeme spavati. Daj mi dva sata da
mi se sve slegne. Ako dođeš u šest, možeš biti ondje dok se kupaju.”
To je uputa. Kimne.
Zalupim vrata taksija za njima i pustim Ling da nam dozove drugi. Tek kada se sigurno
smjestimo na stražnje sjedalo, tek si tada konačno dopustim zaplakati.

Knjige.club 255

Tatum & Laura

Šezdeset četvrto poglavlje

LAURA
30. rujna 2015.

KIT Ml JE SVE ispričao sa suprotne strane izgrebenog plastičnog stola u zatvorskoj sobi
za posjete. Ružne, obilne suze lile su iz njega, ali kompozicija njegove ispovijesti bila je
isprekidana istim refrenom: “Učinio sam to radi tebe", neprestano je ponavljao. “Učinio sam
to radi tebe. Mali zajeb, to je trebalo biti sve. Nije bilo vrijedno odbaciti najbolju stvar koja
nam se oboma dogodila zbog jednog trenutka ludila. Učinio sam sve to kako bih nas spasio.”
Među šarenilom njegovih izgovora - Mac, posao, njegov otac - učinio sam to radi tebe bio je
najuvredljiviji. Kako bi itko tko me voli, itko tko me poznaje, mogao učiniti nešto toliko
okrutno u moje ime? Čudna je to, zakržljala ljubav koja bi mi radije priuštila
petnaest godina razorne tjeskobe nego me jednokratno povrijedila. Preslab da proživi svoj
život bez mene, radije bi živio uz mene slomljenu i bolesnu nego me izgubio. Ne samo da
nam je uskratio budućnost nego je istrgnuo i prošlost.

Kako su posjeti ograničeni na dva devedesetominutna susreta tjedno, Kit je morao
otkrivati svoja šokantna priznanja u nastavcima, poput viktorijanskog romana koji
zadirkuje čitatelja. Svako poglavlje zgulilo je novi sloj moje kože. Onog poslijepodneva kada
sam ga nagnala da mi ispriča pojedinosti - o šatoru u kojem smo kuhali čaj i vrećama za
spavanje - povezala sam stvari: sapunasta aroma na njemu onog dana kada sam stigla u
Cornwall. Istuširao se ispirući je sa sebe. Tada sam pomislila kako je to dan kada me je
ogulio do kosti. Te sam noći toliko plakala da sam ubruse i kuhinjske salvete zamijenila
ručnicima. Smatrala sam kako nam je potrebna nova riječ za plakanje; ništa u rječniku nije
ni izbliza obuhvaćalo silinu mojeg čina. Možda drugi jezici imaju riječi za te suze izazvane
tugom, ljutnjom i izdajom koje djeluju dovoljno moćno da vas ubiju, ali britanska ih kultura
ne poznaje.

Rekao je kako je više puta poželio da je okrenuo onaj nož prema sebi, a u svojim
najgorim trenucima složila sam se s njime. “Nemaš pojma što sam proživio”, rekao je zadnji
put u očajničkom pokušaju da suosjećam s njime, a njegove su riječi u meni prvi put
pobudile suosjećanje jer se varao u vezi s time. Shvaćam kako je počelo. Bjelodano shvaćam
kakav je osjećaj suzdržavati se. Godinama sam smatrala da bi nas moja laž mogla uništiti.
Svjesna sam paralele, ali ustvari su različite poput doline koja razdvaja planine i crte u
blatu načinjene štapom.

Bih li oprostila Kitu da je spavao s drugom ženom? Beskrajno sam si postavljala to
pitanje. S gledišta nadolazeće srednje životne dobi suosjećam spram njegove mladenačke
nesigurnosti (i pomalo se smeteno čudim što je nisam bila zamijetila). Ironično, takvu
bih vrstu izdaje mogla oprostiti kasnije u našem braku, kada sam doznala što vrijeme i
pritisak znaju učiniti odnosu. Ali s dvadeset jednom godinom bila sam strastveno,

Knjige.club 256

Tatum & Laura

nepopustljivo zaljubljena. Vjerojatno je imao pravo; bio bi to naš kraj. Voljela bih da jest.
Voljela bih da mi je samo slomio srce kada je imao priliku. Mlada su srca nalik mladim
kostima; savitljiva su. Oporavljaju se.

Nikada mu neću moći oprostiti ono što je uslijedilo; sustavno ocrnjivanje ranjive žene,
žrtve silovanja, užasno posramljene zbog onoga što mi je nehotice učinila i traumatizirane
onime što su učinili njoj. Beth je željela biti prijateljica i imati prijateljicu; nije
zaslužio njezinu odanost, a iako sam poželjela da mi je rekla istinu, nisam joj mogla
zamjeriti na šutnji. Kada pomislim da me Kit čak nagnao da posumnjam u njezinu prvotnu
priču o silovanju, obuzme me mučnina. Ali još gore od nevjere ili procesa koji je uslijedio
jest ovo. Kit je čekao dok nismo saznali da će Beth preživjeti kako bi mi ispričao za staklo i
požar. Prva dva tjedna njezin je život visio o koncu i tada sam ga dvaput posjetila. Kajao se
samo zato što je spavao s njom. Da je nož Jamieja Balcombea bio precizan kao Kitov, da je
njegova oštrica prodrla dublje u njezina prsa, opseg Kitove prijevare otišao bi s njome u
grob. Izdaja je narušila moju kožu, ali njegov kukavičluk nagrizao mi je kosti. Zatrovao
samu moju srž.

Knjige.club 257

Tatum & Laura

Šezdeset peto poglavlje

LAURA
3. travnja 2015.

KUPILA SAM GROŽĐE i tek u dizalu shvatila da nisam uzela ono bez koštica. Tako mi i
treba kad kupujem u ulici Green Lanes. Nalazila se u bolnici North Middlesex, dva kata
iznad porodiljnog odjela. Prva dva tjedna, dok se nalazila u jedinici intenzivne skrbi i
borila se za život dok su moje površne masnice zacjeljivale, posjeti su bili dopušteni
isključivo članovima obitelji. Poslije sam doznala da to nije politika bolnice, nego nešto na
čemu su ustrajali njezini roditelji. Nisu željeli da je itko - ja, Antonia, bilo tko drugi povezan
s Balcombeovima - vidi. No sada su prošla tri dana otkad je došla s intenzivne njege i
osiguranje je bilo opušteno.

Ipak, imala sam osjećaj da činim nekakav prijestup dok sam koračala dugačkim sivim
hodnikom prema njezinu odjelu, stišćući papirnatu vrećicu s voćem. Kad sam se približila,
zdepasta ženica tamnosive kose žurno je izišla. Trebalo mi je nekoliko sekundi da otklonim
nabreknuća i jastučiće izazvane godinama i shvatim da je riječ o Bethinoj majci koju sam
zadnji put vidjela u predvorju u Truru. Prag srednje dobi zamijenila je staračkim; njezino
lice i tijelo izobličili su se, kosa joj je bila sijeda, a samo su živopisni unutarnji rubovi
njezinih očiju davali boju njezinu licu. Sram me potjerao iza paravana s kotačićima. Toliko
sam čvrsto primila papirnatu vrećicu da se poderala. Dvije bobice odvojile su se od stapki i
nespretno se otkotrljale hodnikom u pravcu gđe Taylor. Lecnula sam se, pripremajući se za
jezikovu juhu koju sam zaslužila, ali bila je toliko izgubljena u vlastitim mislima da nije ni
zamijetila prepreke. Čekala sam dok nije otišla, bacila ispale bobice u koš i ušla u Bethinu
sobu.

Sjedila je na krevetu i promatrala vrata. Mogla sam se zakleti da me očekivala.
“Bok.” Odložila sam grožđe na njezin noćni ormarić, pokraj stotinu drugih grozdova.
“Otvorit ću vlastiti vinograd”, rekla je Beth nesigurno se nasmiješivši; jednako kao prije
svih onih godina kada je iskušavala teren kako bi provjerila je li u redu našaliti se. Sada, kao
i tada, shvatila sam da jest.
“Ta ti bolnička halja stvarno pristaje”, rekla sam. “Ističe ti oči.”
Nasmijala se, a potom lecnula prislanjajući dlan o debele povoje na boku.
“Ti si ogromna” , zadivljeno je rekla.
“Pričaj mi. Imam osjećaj da će mi ponestati kože.” Uspentrala sam se na bolnički
naslonjač, osjećajući kako izdiše pod mojom težinom. Djelovalo mi je ispravnim primiti
njezin dlan. Koža joj je bila meka kao što sam pamtila. Sada kad sam došla, shvatila sam da
nisam uvježbala što ću reći. Trebala sam izraditi nekakvu kronologiju u glavi.

Knjige.club 258

Tatum & Laura

“Doslovce ne znam odakle početi”, rekla sam. “Kit mi je sve ispričao. Barem mislim da
jest; svaki put kada završi, iskrsne nešto novo. Ne znam što znaš, a što ne.”

“Nisam znala za tebe.” Izgovorila je riječi s hitnjom kao da su joj se proteklih petnaest
godina nalazile na vrhu jezika. “Bila sam užasno posramljena kad sam doznala da ima
djevojku, srce mi se slomilo, bilo mi je mučno; nikada ne bih spavala s njime da sam znala.”

Potom je, kao da se tek tada sjetila, dometnula manje žurno: “Nisam slijedila Kita, znaš;
kad sam došla u London. Nisam ga željela čim sam saznala za tebe. Zapravo sam trebala
tebe. Tvoju vjeru u mene. Isuse, Laura, održala si me na životu.”

“Znam”, rekla sam. Osjetila sam olakšanje u njezinu dlanu; kosti u njemu naizgled su se
rastopile. Došlo je vrijeme za iskreni razgovor, bez zajebavanja. Odbila sam to otezati s
njom kao on sa mnom.

“Podmetnuo je požar i pustio me da mislim da si ga ti skrivila. Užasno mi je žao.”
Uslijedila je preneražena tišina u kojoj su Bethine oči jurnule prema mojemu licu.
“Kit je zapalio vlastiti stan? Dok si bila unutra? Kit?” Njezin izraz jasno je govorio: Ne
bih ni pomislila da je sposoban za to. Shvaćala sam; i samoj mi se bilo teško priviknuti na tu
pomisao. “Ali zašto?”
“Zato.” Osjetila sam nadolazak suza, no zatomila sam ih. Ne zato što sam morala sakriti
tugu pred Beth, nego zato što sam željela ispričati što veći dio priče dok sam još pri sebi.
Toliko sam joj dugovala. “Znao je da ti nikada neću okrenuti leđa bez jebeno dobrog
razloga. Stoga mi ga je pružio.” Spustila sam pogled na svoje krilo. “Pomislio je na to kako si
probušila prijateljičine gume, pa mu je ona fotografija dala ideju. Znaš, da si možda malo...”
Zavrtjela sam kažiprst pokraj svoje sljepoočnice; prvi mi je put sinulo da je možda
nekako orkestrirao i to. Beth je pročitala moj izraz lica i podigla oba dlana.
“Ne, bojim se da sam za to kriva isključivo ja.”
Zasad sam to pustila. Svi činimo gluposti u mladosti.
Sjedile smo u tišini. Na hodniku se začulo zvečanje kolica u prolazu, a odnekud je
doplutao užasni akrilamidni zapah koji je mogao pripadati samo odurnoj bolničkoj grani.
Podigla sam bobicu grožđa - ne svojeg - i zubima probila kožicu. Njezin kiseli sok ispunio mi
je usta.
“Zašto mi nisi rekla za sebe i Kita?” Zazvučalo je kao optužba. Možda sam se, na
određenoj razini koju nisam mogla nadzirati, zaista tako osjećala. Moja je doživotna kazna
preispitati svaku predrasudu u sebi, ali i drugima.
“Namjeravala sam”, odvratila je blago porumenjevši. “Zato sam došla tamo, na ono
polje. Tijekom pomrčine. Slijedila sam vas - ne ponosim se time - i namjeravala sam ti reći s
kakvim govnarom izlaziš.”
“Što te spriječilo? Jamie?”
“Ne, već sam odlazila kad me sustigao. Vi ste me spriječili.” Zbunjenost mi se zacijelo
odrazila na licu; nakrivila je glavu i gotovo šapnula: “Gledala sam vas dok ste promatrali
pomrčinu. Vidjela sam vas zajedno; bilo je čarobno.” Njezine su me riječi vratile na vrh
kamiona dok smo promatrali ljubičasto svjetlo kako mrlja nebo, toliko udubljeni jedno u
drugo da smo jednako tako mogli biti jedino dvoje ljudi na svijetu. “Prethodne noći rekao
mi je koliko mu pomrčine znače te da mu je svejedno teško skloniti pogled s tebe i uperiti ga
u nebo. Mene nitko nikada nije gledao na takav način. Još uvijek.” Dlanovima je zakrenula

Knjige.club 259

Tatum & Laura

ugao pokrivača. “Znam da je govorio istinu, da je ono sa mnom bio samo trenutak ludila, a
svi imaju pravo na zajeb, zar ne? Bili ste dobri zajedno, Laura, bili ste prava stvar. Takvo se
što prepozna čim ga vidiš. Nisam to mogla pokvariti- ah, oprosti.”

Moje su suze navrle vruće i brze. Beth je govorila jedinu stvar koju više nisam mogla
podnijeti čuti. Bili smo tako dobri, ja i Kit; bilo smo zlatni par. Na jedan zasljepljujući
trenutak, uvidjela sam zašto je otišao do tolike okrutne krajnosti da bi nas sačuvao.
Zvuk sličan urliku oteo mi se iz grla. Beth mi je pružila ubrus sa svojega noćnog ormarića i
uzela jedan sa sebe. “Da nas suđenje nije povezalo, to bi bio kraj. Pripisala bih ono s Kitom
iskustvu i ostavila vas na miru, a sve to... sve to sranje nikada se ne bi dogodilo.”

Načas sam pobjegla u taj drugi zamišljeni svijet. U njemu Kit nikada ne bi došao u
iskušenje, nikada ne bi spoznao svoje mračne sposobnosti. Zlato bi s vremenom izblijedjelo,
ali nikada u ovakav obični metal. A moja bi djeca odrasla s obama roditeljima.

Ili bi mu možda, u tom paralelnom životu, provlačenje usprkos činjenici da je poševio
Beth možda omiljelo. Možda bi ostatak života proveo nadoknađujući propušteno vrijeme.
Nikada neću doznati. A u tom drugom svijetu...

“Da nikada nismo otišli u Cornwall, Jamie bi još uvijek bio živ”, pomislila sam naglas.
“Pa”, Beth je pogledala ravno u mene, “onda to putovanje nije bilo potpuni promašaj.”
Naš smijeh bio je poremećen, neobuzdan i isprepleten sa suzama. Postoji riječ za to:
histerija. Stari su Grci vjerovali da ženina maternica vrluda tijelom čineći je ludom. Bebe su
prikovale moju maternicu za zdjelicu, ali dok smo sjedile u toj bolnici njišući se od
luđačkog smijeha zbog kojeg su bolničarke dojurile u sobu, osjetila sam da se neki važniji
dio mene odlomio i stao nesputano lutati mnome.
S vremenom je naš smijeh utihnuo, pa smo sjedile u tišini koju bi narušio tek
povremeni drhtavi uzdah. Ponovno sam primila Bethin dlan te smo tako ostale među čvrsto
navučenim zastorima. Potaknuta atmosferom potpune iskrenosti gotovo sam joj rekla da
sam lagala za nju na klupi za svjedoke; točnije, gotovo sam je pitala zna li da sam lagala za
nju. Potom su joj dovezli večeru - pire od krumpira, kupus i nešto smeđe - pa se čarolija
rasplinula. Pa što ako zna da sam lagala? Beth i ja prošle smo svaka svoj pakao i naposljetku
zajedno stigle na sigurno.
Zazvečala sam rinčicama zastora na izlasku. “Hoćeš li me ponovno posjetiti?” upitala je.
Okrenula sam se, ali nisam odmah odgovorila. Kitov glas pronio se niz godine i presjekao
mi riječ. Kako možeš ozbiljno očekivati iskreno prijateljstvo s nekime koga si upoznala
na takav način? Bethine su usne zadrhtale kao da čeka moje dopuštenje za osmijeh. U
mislila sam utišala Kita. Pokušat ću izvući barem jednu dobru stvar iz ove zbrke prepune
dima, čelika i laži.
“Naravno”, rekla sam.
Zaputila sam se jarko osvijetljenim hodnikom, svjesna opuštanja i olakšanja duboko u
svojim prsima; teški kamen krivnje moga lažnog svjedočanstva smrvio se ni u što. Za
razliku od Kita, moja je laž prošla nekažnjeno. Pri toj pomisli nešto mi je zapelo u grlu. Ne.
Nije se smrvio ni u što. Na odlasku iz bolnice shvatila sam da se kamen moje krivnje nikada
neće posve raspršiti. Zastala sam na prljavoj ulici dok su automobili jurili pokraj mene,
kada se raspršio u prah, uglavnom nevidljiv i dovoljno sitan da ga zauvijek nosim u žilama.

Knjige.club 260

Tatum & Laura

Šezdeset šesto poglavlje

LAURA
30. rujna 2015.

DVA FOTOGRAFA STOJE PRED MOJOM KUĆOM I snimaju taksi prije nego što uopće
doznaju tko je u njemu.

“Gdje je Christopher, Laura?” poviče jedan od njih kroz prozor.
“Želiš da uđem s tobom?” upita Ling.
“Dobro sam. Vrati se svojim djevojkama, jedva su te vidjele cio tjedan. Nazvat ću te
poslije.” Ne dižem glavu i stignem do ulaznih vrata jakne navučene visoko na glavu te
skrivene kose. Pružila sam im poljubac pred sudnicom; očito sam bila naivna misleći da bi
priča ondje mogla završiti. Na silu izvučem osmijeh koji mi je toliko važno pokazati svojim
blizancima. Već su svjedočili dovoljnoj količini mojega plača da im ostavi posljedice za cijeli
život. Ona dojenačka odjeća od muslina koju odjednom skupite na desetke komada
savršena je za brisanje suza. Jedno sam vrijeme hodala s po jednim odijelcem na svakom
ramenu: jednim za dijete, a drugim za plakanje.
Natpis na zvonu pokraj mene sada jednostavno glasi Langrishe.
Beth mi otvori vrata sklanjajući se u stranu kako je fotografi ne bi vidjeli. Nosi jednu
moju mlijekom umrljanu trudničku majicu i svjetlucave tajice. Imamo si toliko toga reći, ali
zasad kaže: “Bravo” i privuče me u zagrljaj. “Uspjela si.”
“Mi smo uspjele”, ispravim je.
Beth mi se suzno nasmiješi; poslije ćemo to odraditi, uz piće. Došla je posjetiti djecu
kada su im bila dva tjedna. Ovoga sam je puta preklinjala da ostane. “Zašto ona? ” upitala je
Ling kada sam je zaposlila kao dadilju. “Zar te jednostavno ne podsjeća na sva sranja koja si
proživjela?” Nato sam mogla odgovoriti jedino: “A tko drugi?” Sve što sada vidim jesu
prilike u kojima me nije povrijedila. Komu bih mogla više vjerovati?
Uostalom, kako bih sve to objasnila strankinji?
“Fin se upravo probudio”, kaže Beth. “Spremam mu bočicu.”
“Savršeno.” Zbacim cipele. Moj stariji dječak leži na leđima u dnevnom boravku i mlati
po igračkama koje vise s njegove podloge za igranje poput mahnitog malog udaraljkaša.
Kleknem kako bih udahnula njegov miris po bademu i nasmijem se kada ščepa
moje naušnice. Već se promijenio u odnosu na jutros; njegove trepavice boje šafrana duže
su ili mu je možda porasla kosa. Ima očev nos, djedove uši i posve moje, ovalno lice.
Zabavan je i snažan, a Albie je blag i osjetljiv; pomno proučava uzorke i ishode prije negoli

Knjige.club 261

Tatum & Laura

se bilo čemu posveti, dok se Fin naglavce baca u sve što mu se ponudi. Silno ih se trudim ne
uspoređivati s Kitom i Macom, i jednom možda čak i uspijem.

“Jesu li bili dobri?” upitam oslobađajući kosu iz Finove šačice.
“Albie je bio pravi anđeo, a Fin mali frajer”, nježno odvrati.
“Jesi li razgovarala s Antonijom?”
“Skriva se kod susjeda i promatra paparazze s druge strane ceste”, kaže.
“Joj, ne”, odvratim, iako me to više ne bi trebalo čuditi. Možda bih trebala poslati
poruku Kitu i reći mu da dođe straga, kroz Ronnin vrt.
“Stići će za otprilike sat i pol. Rekla sam da može pomoći s kupanjem.”
Bethino se lice uozbilji. “Želiš da odem?”
Dio mene želi reći: Ne, ostani, neka se prži. Sigurna sam da bi Kitu bilo zgodnije da Beth
odjednom nestane zauvijek. To se neće dogoditi, ali ne smije biti ovdje kada stigne. Način
na koji ču se nositi s njegovim povratkom kući predodredit će ostatak naših života. Kit je
izgubio moju ljubav, ali svejedno je otac moje djece. “Samo ovaj prvi put”, kažem. “Hvala ti.”
Pošto Kit stigne nova će noćna mora zamijeniti staru. Pretpostavljam da ćemo imati još
posla s odvjetnicima; s mirenjem, za početak, pa pitanjem pristupa, kuće, skrbništva -
morao bi biti lud da mi ga pokuša osporiti, ali ne mogu predvidjeti njegove postupke ništa
više od onih nekoga stranca na ulici - a nakon što s vremenom pronađe posao, možda i
alimentacije. Možda će imati što reći o prezimenu svojih sinova. Ako se bude protivio
mojemu izboru dadilje, čeka ga prava borba. Knjige&club
Tihi nervozni zvuk dopro je sa stubišta kada se Albie probudi i shvati da mu nema
brata.
“Želiš da odem po njega?” upita Beth, no rijetko imam priliku biti prisutna kada se bilo
koji od njih probudi iz poslijepodnevnog drijemeža. Pružim joj Fina i uspnem se u dječju
sobu. Dječaci spavaju u potkrovlju koje je nekoć predstavljalo našu radnu sobu.
Naše stolove i nered zamijenile su dvije kolijevke i stol za presvlačenje s eBaya. Kada budu
dovoljno stari za prave krevete, vjerojatno ću morati kupiti nešto bolje. Zasad će poslužiti.
Šuljam se na prstima, iako je Albie budan, pa načas zastanem na dovratku. Dala sam
pokriti golemo prozorsko okno nepropusnim roletama, stoga jedini izvor svjetla tvori
osvijetljeni globus koji se polagano okreće oko svoje osi i riše karte po bijelim zidovima.
“Bok, pospanko”, promrmljam o njegov svileni vrat. Podignem rolete, a nebo provali
unutra; nepregledno plavetnilo povrh krovova. Zajedno ih promatramo. Nebo povrh Palače
Alexandra svijetloplave je boje i prošarano bijelom, poput spavaće sobe dječaka. Albie
neusredotočeno zuri u jureće oblake dok mu nešto drugo ne zapne za oko, na što ih
ushićeno razrogači. Niskoleteći avion polako klizi nebom ispuštajući trag pare. Albie upre
prstom, i to prvi put. Slijedim sinov pogled prema nebu i naprijed. Bit će vrlo teško, ali više
se neću osvrtati u prošlost ni preko ramena. Albie zna istinu: suđeno nam je gledati uvis.
Novi kuhinjski otok krcat je formulom za hranjenje i sterilizacijskom opremom. Beth
priprema bočicu. Fin sjedi na podu, manje--više na mjestu na kojem je pala i gotovo
iskrvarila. Beth naizgled ne smeta što živi i radi na mjestu na kojem je zamalo umrla.
Možda zato što više ne sliči prostoriji u kojoj se zbilo ubojstvo. Morala sam je izmijeniti.
Kuća je tri dana predstavljala poprište zločina. Dok je ekipa za očevid fotografirala, mjerila i
skupljala otiske, krv je sipila u propusne pločice. Čak je ni odred za čišćenje koji su poslali

Knjige.club 262

Tatum & Laura

nije mogao ukloniti izbjeljivačem. Dala sam cijelu prostoriju opremiti najmodernijim
pločicama, pedeset posto sniženim ormarićima iz Ikee i opremom za posluživanje koju je
Mac kupio po jeftinoj cijeni. Sada izgleda poput operacijske dvorane. Gubitak osobnosti
kuhinje malena je cijena za nestanak krvavih mrlja.

Sada mogu ući u nju bez uspomena, ali dimenzije su jednake, stoga si ne mogu pomoći
a da na mjestu novoga ne zamišljam stari tlocrt. Ondje je stajao stari hladnjak u kojem smo
držali sve moje lijekove za plodnost. Ondje je ostao prozor gdje smo stajali na suncu kako
bismo što prije pročitali rezultat testa za trudnoću. Tamo se nalazila radna ploha na kojoj
mi je svake večeri spravljao večeru. Ondje u prozoru nalazio se radio koji je pružao
glazbenu pozadinu naših kuhinjskih disko epizoda.

Kuhinjski stol i stolci zamjenjuju staromodnu klupu i pult za kojim je Jamie Balcombe
zatočio mene i Beth. Na onom je pragu Kit stajao i promatrao, paraliziran zbog onoga što je
vidio i što sam ja znala. A ovdje, mrvicu desno od perilice za posuđe, nalazi se mjesto na
kojem sam svoga muža pretvorila u ubojicu.

“Bjesomučno hrvanje” za nož koje smo na sudu oboje opisali nije bilo nimalo nalik
tomu, iako sam jedina koja to zna.

Znala sam da Jamie mora umrijeti ako svi mislimo preživjeti.
Predodžba koju sam imala o Kitovu postupku ispunila me neobuzdanim bijesom. Neka
tvoje ruke budu umrljane krvlju, pomislila sam. Neću roditi u zatvoru. Neću se odreći ni
trenutka slobode radi tebe.
Sve te godine igranja bilijara naučile su me ponešto o putanji i preciznosti te sam
naučila blefirati. Znala sam točno što činim kada su moje jagodice odbile nož u Kitovu
pravcu, stoga sam zadovoljno promatrala kako se njegov nevjerni dlan steže oko drške.

Knjige.club 263

Tatum & Laura

Zahvale

Hvala mojoj sjajnoj novoj urednici Ruth, Louise Swannell, Leni Lawrence, Cicely
Aspinall, Naomi Berwin, Penny Isaac i svima u izdavačkoj kući Hodder and Stoughton.

Prekrasnom timu u agenciji United Agents: Sari Ballard i Zoe Ross, Margaret Halton,
Amy Mitchell, Joey Hornsby, Eli Keren i Georgini Gordon-Smith.

Mojim cijenjenim kolegama: Danielu Murrayju, Bathshebi Cassell, Harriet Tyce, Gemmi
Cole i Chrisu Lawu. Moram posebno zahvaliti piscu i odvjetniku Neilu Whiteu, koji je
odgovorio na tweet u kojem sam tražila “pet minuta” njegova vremena pa mi je nakon šest
mjeseci i dalje redovito odgovarao na e-pisma. Sve pravne ili proceduralne pogreške
pripadaju meni, i nemam više pitanja.

Kovenu: Mel McGrath, Louise Millar, Jane Casey, Lauri Wilson, Kate Rhodes, Sari Hilary,
Sereni Mackesy, Helen Smith, Denise Meredith, Ali Turner, Alison Joseph, Katie Medina,
Helen Giltrow, Louise Voss, Colette McBeth, Pauli Hawkins, Tammy Cohen i Nikoline
Nordfred Eriksen.

Hvala Helen Treacy na neumornoj crvenoj olovci, Sali Hughes jer je prozvala hipije te
Juliji Crouch i Claire McGowarn jer su uvijek znale trebam li vino ili čaj.

Konačno i nadasve, hvala mojoj obitelji: mami i Judeu, tati i Susan, Owenu i Shoni. I
Michaelu, Mamie i Sadie. Volim vas.

Voljela bih istaknuti ove izvore:
Sue Lees, Carnal Knowledge: Rape On Trial
Helena Kennedy, Kraljevska savjetnica, Eve Was Framed: Women and British Justice
Dr. Kate Russo, Total Addiction: The Life o f An Eclipse Chaser Fred Espenak, Mark
Littman i Ken Wilcox, Totality: Eclipses of the Sun
Blog Grahama St Johna “Dancing in the Cosmic Sweet Spot”

Knjige.club 264