Erin Kelly - On kaže ona kaže

Tatum & Laura

Roryjem Polzeathom, koji je doživio ne samo financijski nego i emocionalni krah zbog
onoga što se dogodilo na njegovu zemljištu.

Prsti su mi postali crni dok sam bjesomučno prelistavala naslove, pitajući se koji bi,
ako ikoji, mogao odati moju laž. Silovatelj s pomrčine kriv, pisalo je u The Sunu. Privatni
školarac tvrdi da je nevin, prenosio je Daily Mail u izvještaju koji se koncentrirao na
cijenu obiteljskoga doma Jamieja Balcombea, trošak njegova obrazovanja te nategnutu
poveznicu njegova oca s princem od Walesa. Moje se svjedočenje nije spominjalo, pa iako
sam poželjela zgađeno baciti novine na suprotnu stranu prostorije, pružila sam ih Kitu kako
bih si priuštila koju dodatnu minutu.

Kolumnistica iz The Timesa tvrdila je kako je to silovanje primjer svega nevaljalog na
“alternativnoj sceni”; bilo je to zapravo upozorenje roditeljima čija djeca odlaze na glazbene
festivale. Osjetila sam da mi se cijelo tijelo zgrčilo. Telegraph je otišao korak dalje. Naslov

Sudac načinio primjer od festivalskog silovatelja nadjačao je tužaljku na račun
Jamiejeve uništene karijere.

“Na čijoj su jebenoj strani?” upitala sam Kita načas zaboravljajući razlog vlastitog
zanimanja za reportaže. “Zar bi nam ga trebalo biti žao?"

“O, joj”, rekao je dodajući The Telegraph svojemu snopu za čitanje. U The Daily
Mirroru. uočila sam frazu zbog koje mi se sledila krv u žilama.

Suđenje je sadržavalo vrlo napete trenutke, uključujući, u određenom trenutku,
kolebanje pri iskazu ključnog svjedoka.

Nisam se usuđivala nastaviti s čitanjem s obzirom da mi je Kit bio dovoljno blizu da
vidi preko mojeg ramena. Gurnula sam cijeli Mirror među stranice odbačenog sportskog
priloga za koji sam znala da ga nijedno od nas neće čitati, a potom oboje nagurala u koš za
smeće.

Kratkokosa novinarka, koju sam smatrala Guardianovom izvjestiteljicom, zapravo je
radila za The Independent. Fotografija Georgie Becker bila je stara dobrih deset godina, ali
njezine su riječi prve ostavile dojam na mene.

Najučestalija reakcija na silovanje jest nepomičnost:
Konačno, jedna je porota to prepoznala
Konačno, jedan se sudac založio za žrtve

“Zvuk otkopčavanja njegovih hlača bio je poput sjedanja cijevi pištolja na
mjesto; talac ste, činite samo ono što vam kažu. Nisam mu se mogla oduprijeti,
sledila sam se. Samo sam željela da završi.” Tako je zvučao iskaz
dvadesetogodišnje žrtve Jamieja Balcombea, muškarca koji je prošlog tjedna
osuđen za produženo krivično djelo silovanja na festivalu povodom potpune
pomrčine Sunca u Cormvallu u kolovozu prošle godine. Njezine moćne riječi ruše
prihvaćenu predodžbu da odupiranje silovanju znači da se žena mora divljački
boriti. Za većinu žrtvi silovanja strah djeluje paralizirajuće.

Slučajevi silovanja u kojima se stranke poznaju zloglasno su teški za
prosudbu, stoga, što se ovdje dogodilo? Balcombeov slučaj vrlo je neobičan u

Knjige.club 101

Tatum & Laura

smislu da su postojali potkrepljujući dokazi - ženska riječ nije dovoljna na sudu - a
žrtva g. Balcombea dodala je da možda ne bi otišla na policiju da silovanje nisu
prekinula dva prolaznika, čiji su iskazi odigrali ključnu ulogu u presudi.

U tom sam se trenutku sledila, ali inkriminirajuće pojedinosti nije Bilo. Isprva me
preplavilo olakšanje, a potom gađenje zbog tog olakšanja s obzirom na to da je Bethino
mučenje bilo mnogo gore od mojega. Pročitala sam ostatak dok su mi na oči navirale suze.

Balcombeova žrtva pokazala je hrabrost pri iskazu o zločinu počinjenom
nad njome te je ostala pri njemu čak i suočena sa žestokim ispitivanjem odvjetnice
obrane, Fione Price. Morala je iznova proživjeti svoju seksualnu prošlost i navesti
sve partnere počevši od gubitka nevinosti do dana kada se događaj zbio. Tijekom
tog zahtjevnog i mučnog procesa njezin se silovatelj navodio kao još jedan
“seksualni partner”. Opetovano joj je rečeno da je za pomrčine doživjela “trenutak
ludila” kojeg se sramila te da se suđenje zapravo temelji na njezinu manjku
samokontrole. U jednom je trenutku uzviknula: “Ovo je gore nego kad vas siluju.”

Sudac, g. Justice Frenchay, dvaput se umiješao i naredio stanku kako bi se
žrtva oporavila, ali to je znak njegova suosjećanja; ispitivanje gđice Price bilo je
posve zakonita i odveć uobičajena stavka suđenja zbog silovanja kada se propituje
pristanak, a ne identitet počinitelja. Činjenica da žrtvina seksualna
prošlost predstavlja bezazleni niz serijske monogamije nevažna je, mora biti;
poanta je da je prepričavanje bilo od presudne važnosti za psihološki rat, pokušaj
da se naruši ono malo dostojanstva koje žrtvi preostaje.

Promjena se nazire: kada zakonska zabrana istraživanja žrtvine seksualne
prošlosti prilikom ispitivanja, odnosno izmjena i dopuna odjeljku 41 Zakona o
maloljetničkom pravosuđu i kaznenim dokazima, pred kraj godine stupi na snagu,
uvelike će se dokinuti ispitivanje podnositeljice tužbe o seksualnoj prošlosti i
ponašanju.

Prilikom izricanja kazne, g. Justice Frenchay rekao je: “Vi ste arogantni
oportunist koji je s namjerom vrebao samu ženu, a pošto vas je odbila dodatno ste
je izolirali, zbog čega se nije mogla oduprijeti vašem napadu. Niste poštivali
njezine molbe da stanete. Učinili ste to svjesno i posve zanemarujući
njezino tjelesno i emocionalno dobrostanje. Vaš osjećaj da imate pravo na sve i vaš
doživljaj žena kao puke robe razlog su zbog kojeg vam dodjeljujem najdulju kaznu
za ovaj zločin!’

Justice Frenchay i porota načinili su maleni korak prema trajnoj promjeni za
sve žrtve silovanja. Nadajmo se da smo konačno na pragu nečeg značajnog.

“Što se dogodilo s Mirrorom?" Kit se pomaknuo na stolcu pokraj mene. “Siguran sam
da sam ga donio.”

“Nisam ga vidjela”, odvratim hotimice izbjegavajući pogledati koš za smeće.
“Čudno.” Počešao se po vratu i otvorio Express. “Ah, evo naše prijateljice sa suda.” Ali,
odnosno Alison Larch, kako je stajalo u bilješci o novinaru, na kraju se uspjela domoći

Knjige.club 102

Tatum & Laura

razgovora s Antonijom Tranter. Tekst je zauzimao dvije stranice. Crvenokosa
žena molećivo je zurila u mene podno naslova Jamie, čekat ću te. Ispustila sam novine na
pod.

“Znam kako se osjećaš”, rekao je Kit. “Zasad sam dovoljno čitao.” Posložio je novine u
uredni snop. “Znaš da se nalazim s Macom na pivu za ručak.”

“Jesi li siguran da je to dobra ideja?”
“Ako ne ga možeš pobijediti, pridruži mu se. Tako ću barem znati što radi. To jest, ako
se pojavi.” Kit je govorio poput iskusnog vojnika koji odlazi u bitku.
Jedine zvukove u stanu tvorile su sirene i automobilske trube, prigušene s ulice pred
stanom. Tada sam ostala sama prvi put u nekoliko dana i odjednom mi vlastito društvo nije
bilo dovoljno. S obzirom da je Kit otišao s Macom, a Ling se nije dala odlijepiti od
svojega djeteta, nisam imala koga pozvati na prijateljsku partiju bilijara ili besciljnu šetnju
tržnicom u Brixtonu.
Kako bih se zabavila, ugrijala sam mlijeko za kavu i uzela članak Alison Larch u
Expressu. Antonia je, pročitala sam, Jamieju oprostila njegovu “nevjeru” - “Koji kurac?”
izderala sam se na stranicu - ali još se uvijek oporavljala od onoga što je nazvala
podbačajem pravde. Obitelj Balcombe i njihov pravni tim bili su toliko uvjereni da će sud
odbaciti slučaj, a poslije, da ga neće osuditi, da su mu čak kupili stan u koji se trebao useliti
po oslobođenju te u kojem Antonia sada sama “pliva”. Siroti se Jamie nalazio u istom krilu
kao i serijski silovatelji i zlostavljači djece. Bethino se ime, dakako, nije navodilo, ali u
cijelom joj se članku obraćalo kao Jamiejevoj optužiteljici, a ne žrtvi. Susprezala sam poriv
da poderem papir na komadiće kadli me netko nepoznat nazvao na mobitel. Pristavila sam
čajnik pa se javila.
“Beth je.”
Razlog moje tišine bio je isključivo šok; nije bilo uobičajeno da čitam o ljudima u
državnim novinama te da me poslije toga zovu. I pretpostavljala sam da, zato što je
presuđeno u njezinu korist, više nećemo čuti za nju. Beth je to pogrešno shvatila.
“Elizabeth Taylor?” Mislim da moje sadašnje iskustvo pridaje frustrirani ton njezinu
glasu. “Iz, znaš, Cornwalla?”
“Oprosti, da, naravno da znam tko si”, rekla sam. “Bože, tako mi je drago što te čujem.
Kako si? Što bih trebala reći? Čestitam ne djeluje ispravno.”
“Ne znam”, odvratila je. “Trenutačno najviše osjećam olakšanje. Kod kuće sam u
Gedlingu. Da budem iskrena, ne znam što bih sa sobom.” Trebalo mi je nekoliko sekundi da
shvatim kako traži moj savjet. Nisam joj imala što reći; bila sam zadnja osoba kojoj se
trebalo obraćati u potrazi za mudrošću. “Uglavnom, znam da si rekla da se javim samo ako
sve ode kvragu, ali morala sam ti zahvaliti. Ne samo zato jer si svjedočila na sudu nego i
zbog toga što si preuzela stvar u svoje ruke nakon što se dogodilo. Da se nisi pojavila, ne
znam kako bi završilo. Vjerojatno ne bih imala muda sama to učiniti. A
predstavnik Kraljevskog tužiteljstva rekao je da je tvoj iskaz presudio. Način na koji si bila
na mojoj strani. Stoga ti, znaš, dugujem.”
Ponovno sam pogledala fotografiju Antonije Tranter u Expressu i ponadala se da je
Beth nije vidjela.
“Nema na čemu”, rekla sam. “Svatko bi učinio istu stvar.”

Knjige.club 103

Tatum & Laura

“Ne, ne bi.” Beth je zvučala gorljivo, uzbuđeno. Znam da ne umišljam vatrenost koja ju
je uto obuzela. “Mislim da ne znaš koliko si posebna. A želim da znaš. Vjeruješ li u karmu?”

“Voljela bih vjerovati”, oprezno sam odvratila.
“Pa, ja vjerujem i smatram da te čeka nekoliko sjajnih godina.” Prepoznala sam
osmijeh u njezinu glasu. Za mojim leđima čajnik je počeo zavijati, a mikrovalna odzvonila.
“Puštam te, vjerojatno imaš posla. Samo sam željela reći hvala.”
“Nema na čemu.”
Dovršila sam čitanje članka u Expressu, popila svoju kavu i razmislila o Beth. U nekom
drugom životu, pomislila sam, da smo se upoznale u drukčijim okolnostima, možda bismo
bile dobre prijateljice.

Knjige.club 104

Tatum & Laura

Dvadeset četvrto poglavlje

KIT
19. ožujka 2015.

NASLANJAM SE NA OGRADU palube Princess Celeste i promatram luku u Torshavnu
boreći se s mamurlukom kakav nisam imao otkad sam studirao. Zbog mirisa ribe na
povjetarcu okreće mi se želudac. Ispod narančaste vjetrovke nosim donji dio pidžame, a
stopala su mi gola u čizmama. Od sinoć nisam oprao zube, umio lice ni upalio mobitel.
Richard mi je otišao po kavu koja će me ili ubiti ili izliječiti. Ovdašnji zrak toliko je bistar da
djeluje kao da ga pijete umjesto udišete, a potreban mi je svaki kubični milimetar kisika koji
mogu dobiti kako bih se oslobodio prošle noći.

Naš brod baca sjenu koja seže na suprotnu stranu zaljeva. Odavde možete vidjeti cio
grad, naguran na obali i okružen planinama koje se protežu unedogled. Bazalne litice
uzdižu se iz mora poput vulkana koji su nekoć predstavljale. Gradski krajolik prošaran je
crvenim kućama. Nalikuju Lego kockama, a gomile na ulicama u kabanicama primarnih
boja kao da su pobjegle iz kutije za igračke. Imamo cio dan za sebe prije pomrčine i nikakvu
zakazanu obvezu do poslijepodne, kada ćemo minibusom otputovati u planine. Pomisao na
to potjera mi žuč u grlo.

Nemam snage pronaći put do prostorije za doručak, a kamoli ići u lov na šank od
kamena.

“Želim natrag u krevet”, kažem Richardu kada stigne s mojim vrućim i gorkim,
kofeinskim eliksirom života u plastičnoj čaši.

“Nema šanse”, odvrati. “Idemo istraživati.”
Kava postigne svoj cilj. U skučenoj kupaonici u sklopu kabine operem zube, istuširam
se i gotovo se osjećam normalno. Tek tada provjerim mobitel. Čekaju me pozdravna poruka
Foroya telekoma u kojoj mi žele ugodan boravak na otoku te nekoliko
uznemirujućih poruka i tri propuštena poziva od Laure.

Sad sam budan, odgovorim. Naporna noć. Ali drago mi je da si dobro.
Nazovem te poslije. xxx

Okanim se mobitela; poslije ću se čuti s njom. Richard i ja napunimo lisnice novim
novčanicama od deset kruna i zaputimo se u centar Torshavna. Na ulicama poduzetni
lokalci pokušavaju prodati uobičajene ukrasne tričarije: majice, bejzbolske kape i naočale
za pomrčinu. Kupim dva kompleta, tako da se moja djeca ne moraju prepirati tko će što
dobiti; odlučan sam da će, za razliku od mene i Maca, oboje biti lovci na pomrčine. Naši

Knjige.club 105

Tatum & Laura

ferojski džemperi prodaju se posvuda i nisam siguran da Richard i ja izgledamo onoliko
fora koliko smo mislili. Sve prodavaonice i kafići pucaju po šavovima od mušterija.

Richard kupi papirnatu kartu. “Ta drvena skladišta nekoć su pripadala danskoj
kraljevskoj obitelji”, kaže dok se približavamo jednoj među crvenim kućama.

“Raspali!”

“U redu, sarkastični kuronjo”, odvrati Richard, a potom kimne prema obližnjem baru.
“Hoćemo izbiti klin klinom?”

Obojica uzmemo kriglu svijetlog, gorkog piva napravljenog posebno za obilježavanje
fijaska. Solarbjor je očigledno pravljen u potpunoj tami i pod punim mjesecom. Mogli su ga
napraviti vilenjaci i vile pod čarobnom dugom, ali svejedno ga ne bih mogao ispiti do kraja.
Otpijem dva gutljaja pa ga odgurnem. Nikada više neću piti.

U Nacionalnom muzeju postoji zapis o zadnjoj potpunoj pomrčini nad Ferojskim
otocima, i to 1954. godine. Gomila što se nagurava kako bi pročitala tekst sastoji se od
četiriju redova, a to se ne viđa često. Richard pročita citat tadašnjeg državnog geologa.

Kiša i magla, nemogući uvjeti’”, kaže. “Pa, barem ne pada kiša.”
“Još”, odvrati žena u kabanici. “Prema mojoj aplikaciji, postoji pedesetpostotna šansa
da sutra bude oborina.”
Podrignem kavu u svoju šaku.
“Kako se sad osjećaš, stari?” upita Richard.
“Rekao bih, istinski i vrlo depresivno.”
“Barem si je već vidio”, odvrati pa dlanovima dramatično pokrije oči. “Molim vas,
bogovi vremena, ne dajte da umrem kao djevac!”
“Ha.” Ipak mu postajem sklon.

Mobitel mi zvoni kad se vratimo u kabinu. Laurina fotografija prekriva zaslon, a
obavijest u kutu poručuje da imam, o kvragu, šesnaest propuštenih poziva od nje. Dlan mi
dršće dok povlačim prst zaslonom kako bih se javio.

“Što se događa?” upitam.
“Jesi li se jebeno vidio na internetu?” prodere se. Kiselina u mojemu želucu uzburka
se. Zacijelo mi je pretražila računalo kako bi pronašla moje račune na društvenim medijima.
To joj nimalo ne nalikuje, ali u zadnje vrijeme nije pri sebi. Nisam je smio ostaviti samu.
“Sve je pod lažnim imenom.” Čujem kreštanje u svom glasu. “Nisam stavio svoju
fotografiju i zameo sam svaki trag.” Apsolutno je tako; profilna slika prikazuje majicu iz
Čilea ‘91. i onemogućio satu prikaz lokacija na nekoliko slika koje sam objavio. Nema šanse
da je...
“O čemu ti to?” upita. “Cijela jebena snimka prikazuje tvoje lice, i to u krupnom planu!
Lijepo si joj priuštio najnovije informacije, zar ne? Napravio si totalni spektakl od sebe na
internetu jebenim repanjem?
“Repanjem?” ponovim, a riječ pobudi uspomenu. Sinoć sam se ludirao pred kamerom.
O, Bože - smislio sam rimu, zar ne, u kojoj navodim sve pomrčine koje sam vidio? Ne sjećam
se da mi je itko rekao kako će završiti na društvenim medijima, ali ne sjećam se ni da
sam ikome rekao da to ne podijeli. Dobro jutro, krivnjo, stara prijateljice.

Knjige.club 106

Tatum & Laura

“Ne bi smio piti”, poviče. Odmaknem mobitel od uha, kao što to čine muškarci! u
humorističnim serijama. Da, u nevolji sam, ali ne govori o mom profilu na Facebooku i
ovoga će puta to pripisati omašci, a ne prijevari.

“Moraš ih natjerati da to uklone, odmah”, govori mi kada vratim mobitel na uho.
“Gledaj, žao mi je, nisam imao pojma da će to itko objaviti.”
“To je osnovno pravilo! Ne dopusti da te fotografiraju. A ti si završio na snimci." Sada
plače.
“Molim te, ne? uzrujavaj se, nije dobro za be...”
“Da mi nisi govorio što jest, a što nije dobro za jebene bebe!” Mogu si predočiti
istaknute žile na njezinu vratu dok gubi kontrolu nad sobom.
“Žao mi je”, ponovim zato što se nemam na što osloniti. “Ali, slušaj, Laura, nije ovdje.
Provjerio sam cijeli brod. Zato sam popio, da proslavim jer nas nije slijedila.
“Pa, sada ne mora biti na brodu, zar ne? Zna da ideš. Zna ime broda! Zna ime grada.
Sad će sjesti u avion. Ako već nije stigla.”
Nikada se nismo tako posvađali tijekom telefonskog razgovora. Tražim prave, utješne
riječi. “Svi letovi za Ferojske otoke rezervirani su otprije nekoliko mjeseci.
“Nisu”, samouvjereno odvrati. “Postoji jedan let helikopterom iz Invernessa
predviđan za večeras i koji je, barem do jučer, imao dva slobodna mjesta, ali je doslovce
jedini način da se dođe onamo. A jedno je rezervirano jutros nakon što si odlučio objaviti
svoje trenutačno boravište.”
Ljutnja pomalo odagna moju krivnju. Sjebao sam, ali ni Laura se nije držala svojeg
dijela dogovora. Obećala je da se neće uzrujavati i tražiti probleme na internetu. Nije
slučajno naletjela na to dok je kupovala namirnice ili slala poslovno e-pismo. Mogu je
zamisliti kako sjedi na kauču, nogu prekriženih ispod trudničkog trbuha, i svakim klikom
postaje sve histeričnija. Ali ništa ne kažem; nikada to ne činim.
“Šanse da je ona rezervirala tu kartu sićušne su.”
“E, pa, šanse da nas pronađe u Zambiji također su bile prilično jebeno slabe, a
svejedno je uspjela.”
“To je bilo drukčije. Bili smo na festivalu, nije mogla pogriješiti.”
Nastupi toliko duga pucketava tišina da moram provjeriti jesam li izgubio signal na
mobitelu. Pet punih crtica poslagano je poput cjevčica puhačkog instrumenta. Duri se. Ne
znam kako riješiti tu stvar na daljinu. Volio bih da je mogu dotaknuti.
“Laura, preuveličavaš rizike.”
“Ali što ako te doista pronađe?”
Onda ću učiniti što god je potrebno da bih se nosio s njome, pomislim, ali znam da će to
samo dodatno uzrujati Lauru. “Ovako ćemo”, kažem. “Daj da prvom pogledam snimku.
Poslije ću te nazvati, obećavam.”
Nakon što se vratim na palubu uvjerenje upućeno Lauri o neprekinutoj anonimnosti
djeluje isprazno kada mi suputnik, netko koga ne prepoznajem, nabaci petaka i čestita na
“pjesmi”.
Sranje.

Knjige.club 107

Tatum & Laura

U predvorju se smjestim na svoj omiljeni stolac, priključim slušalice na mobitel i s
nelagodom koja vrije duboko u meni otvorim YouTube. To može biti samo Krstarenje u lovu
na pomrčinu. Pijani tip repa na brodu Princess Celeste URNEBESNO. Nijemo se zaklevši da
do kraja krstarenja neću taknuti ništa snažnije od limunade, pokrenem snimku. Nisam
mislio da se osoba može toliko rumenjeti iako nitko ne gleda, ali obrazi mi gore dok gledam
svoje ljubičasto pijano lice kako slini i frflja prelazeći popis - nazvao bih to monologom
prije nego repanjem ili pjesmom, ali eto - svih pomrčina kojima sam svjedočio nakon one u
Čileu ‘91. Ako sam, u jeku svoje pijane gluposti, vjerovao da kapa tvori uspješnu krinku,
prevario sam se; dotad mi se povukla na vrh glave tako da mi čak nije ni zastirala lice.
Postoje dvije dobre strane, pretpostavljam. Prva je ta da mi se pločica s imenom nalazila na
džemperu, koji sam bio svukao davno prije nastupa, te da mi se ime uopće ne spominje, čak
ni Christopher, a kamoli Kit. Predstavljen sam kao “ugledni gospodin i učenjak”. Druga je ta
da je moj jedini spomen Cormvalla i ‘99. godine “Naoblaka/Pjesma rastanka”, na što me svi
izvižde. Nisam siguran suosjećaju li s mojim meteorološkim pehom ili groznom rimom.
Ustvari, ne mislim da sam onoliko ugrozio svoju sigurnost koliko Laura zamišlja, ali
ne mogu poreći da sam ogromni seronja.

Nečija ruka na ramenu natjera me da poskočim na stolcu.
“Znači, pronašao si Darrenov vlog?" Richard se spusti na stolac sučelice meni. “Upravo
mi je rekao za to. Namjeravao sam pogledati.” Ne znam kako mi izgleda lice, ali Richard se
malo smekša. “Ah, ma daj, nisi bio toliko pijan. Smiješno je, simpatično.”
“Jebeno mrzim tehnologiju”, odvratim spustivši glavu u ruke. “Kako je to uopće
dopušteno?”
“Politika krstarenja.” Richard sada djeluje pokunjeno. “Htio sam ti reći, znaš. Kad si
otišao pišati?”
Prisjetim se početka večeri; sigurno misli na ono kada sam se iskrao kako bih potražio
Bethino ime na popisu putnika. “Dijelili su naljepnice svima koji se protive snimanju jer su
brojne snimateljske ekipe trebale biti ondje, a nisu mogli dobiti dopusnice za sve.
Standardna praksa. Moraš reći ljudima za fotografije i da su društveni mediji dio svega
toga.”
“To je sranje!” odvratim.
“Varljiv je to presedan”, složi se. “Ali tako to ide. Kultura izuzimanja. Zbilja, trebali
smo tada započeti raspravu o tome, ali nitko nije ništa rekao, stoga... Zašto, brineš se što će
reći na poslu?”
Posao! Nisam ni pomislio na posao. “Da”, odvratim. “Posao.”
Naposljetku pronađem vlogera Darrena, kosmatog muškarca u šarenoj majici dok
napada strojeve za voće u arkadnoj igrici. Naceri mi se u znak prepoznavanja, ali pokaže da
sjednem dok ne završi s igranjem. Naizgled cijelu vječnost udara po velikim
svjetlećim dugmima te se jedva susprežem da ne izvučem utikač.
“Kako ti mogu pomoći?” upita. “Uživaš u slavi?”
Nadam se da me neće tjerati da preklinjem. “Zapravo, ne”, odvratim. “Potrebno mi je
da to odmah ukloniš. Moglo bi ozbiljno utjecati na moj posao.”
“Rekao si da je okej”, kaže Darren, ali ni sam ne djeluje uvjereno.
“Bio sam pijan kao majka. Pristao bih na bilo što.”

Knjige.club 108

Tatum & Laura

“Pošteno”, odvrati. “Odigrat ću još samo jednu i provjeriti mogu li vratiti ulog.”
Zazveči kovanicama u džepu.

“Možeš li to sada učiniti?” Nikada nisam bio dobar u naređivanju drugim muškarcima,
stoga se spremam za odjebi, ali Darren vrati kovanice u džep.

“Pričekaj ovdje”, kaže. “Idem po tablet. Učinit ću to pred tobom.”
Svjetla primarnih boja blješte u mene iz arkadne igrice, iznova budeći moj mamurluk.
Iziđem u predvorje prije nego što dobijem nekakav napadaj. Darren se vrati za tri minute.
Pogled mu je spušten kao da se srami, ali suspreže osmijeh.
“Mogu je ukloniti bez problema, odmah ću.” Uz nekoliko umješnih poteza prstom
izbriše snimku sa svojega računa. Sudeći po izrazu na njegovu licu osjećam nadolazak riječi
“ali”.
“Što je?” upitam.
“Pomalo je nezgodno. Postao si viralan. Profesor Brian Cox podijelio ju je na Twitteru.
Devetnaest tisuća klikova u samo protekla dva sata. Dospjela je na vrh YouTubeova stupca
najpopularnijih snimki.” Darren pokušava djelovati pokajnički, ali ne može sakriti
likovanje. Okrenem se na peti, spuštena pogleda; uzorak na sagu naizgled se migolji pod
mojim stopalima. Vidjet će je svatko tko bude tražio lovca na pomrčine. Jednako sam tako
mogao objaviti svoje koordinate. Puls mi ubrza kada mogućnost da ponovno vidim Beth
postane stvarnija, i to samo djelomično iz straha. Možda mi je potreban taj konačni
obračun. Možda je moja pijana podsvijest donijela odluku za koju trijezan petnaest godina
nisam imao hrabrosti.

Knjige.club 109

Tatum & Laura

Dvadeset peto poglavlje

LAURA
18. svibnja 2000.

NAMJERAVALA SAM SE POVJERITI LING o svom tjednu na sudu. Poriv da se
ispovjedim meškoljio se u meni poput živog bića tijekom vožnje vlakom do njezina novog
stana u ulici Green Lanes. Presjela sam na Leicester Squareu pa se zaputila podzemnom bez
pravog osjećaja za navigaciju. Stanovnici sjevernog Londona još uvijek se žale da je južni
London odmetničko, raspušteno područje jer nema mrežu podzemne željeznice, ali u tome
je po meni ležala njegova ljepota; mogli ste ga upoznati. London, južno od rijeke, djelovao je
poput pravog grada, nepregledne mješavine zajednica povezanih autobusima i nadzemnim
željeznicama. Sjeverni London za mene je predstavljao nakupinu izoliranih sela, dostupnih
isključivo podzemnom i nespojivih na tlu; krugove na karti odijeljene nalik zvijezdama.
Primjerice, Turnpike Lane, pomislila sam prebrojavajući identične viktorijanske ulice do
Lingina novog stana. Gdje je taj stan, jebote? Nisam ga mogla smjestiti u kontekst. Prije
gentrifikacije Harringay Ladder bilo je mjesto na kakvo ne biste išli bez vraški dobrog
razloga, vrsta mjesta za kakvo južni Londonci nikada nisu čuli.

Nakon četiri mjeseca, to će postati njegova atrakcija.
Ling je otvorila vrata podrumskog stana dok sam još bila na prvoj stubi. Malena Juno
ležala je lica oslonjena o njezino rame. “Opet je to napravio”, rekla je i briznula u balavi plač.
“Odjebao je s mojom karticom i nema ga četrdeset osam sati. Ne mogu to sama,
Laura. Jebeno ne mogu. Oprosti, uđi, uđi.” Polagano sam prekoračila prag i ušla u kaos. Kada
ljudi govore o tome da se utapaju u pelenama, misle u prenesenom značenju, ali Ling je
doslovce gacala po gomilama dječjih bodija, vestica, dekica i platnenih pelena, i to
opranih zajedno s prljavima. Dok sam stajala pitajući se kamo sjesti, sušilo za rublje u kutu
sobe prevrnulo se pod težinom malene odjeće, a priča na vrhu jezika kliznula mi je niz grlo.
Nisam mogla zamarati Ling svojim sranjima s obzirom na stanje u kakvom se nalazila.
Mislim da sam čak i tada znala da je to to; osjećala sam da se tajna zapečatila u meni. Ako je
osveta jelo koje se najbolje servira hladno, priznanje treba poslužiti dok je vruće ili nikako.
“Mislim da umirem”, rekla je Ling. “Mislim da doslovce umirem od svega toga,
dokrajčit će me.” Zamahnula je rukom po neredu u prostoriji - načas je zastala na praznoj
boci votke pokraj podloge za presvlačenje - a potom nježno završila na Juninim malenim
leđima. Kit i ja neko smo vrijeme znali da su Macovi ispadi nešto više od oduška
novopečenog oca, ali tada sam prvi put shvatila da je Lingino nenošenje s time značajnije od
uobičajene postporođajne depresije. Jurcali su prema vlastitoj krizi zajedno s nama, što je
samo jedan razlog zbog kojeg još uvijek ne znaju cijelu priču.
“Hej”, rekla sam uzimajući Juno od nje. “Hej, u redu je.” Djetetova kosa predstavljala je
valoviti crni vijenac oko zlatne sfere, potpuna pomrčina u negativu. Bila mi je nećakinja po

Knjige.club 110

Tatum & Laura

svemu osim po krvi i, sada razmišljam, jedan među razlozima zašto se Kitu i meni
nije žurilo pokušati dobiti vlastitu djecu. Ljubav prema njoj presjekla je roditeljske
instinkte u nama, ali tu je i način na koji su se Mac i Ling raspali iznutra nakon njezina
rođenja. Previše smo cijenili svoj odnos da bismo dopustili da nam se dogodi takvo što.

Poslala sam Ling u krevet, a dok je Juno mlatarala nožicama na svojoj prostirki za
igranje, pomalo sam se potrudila počistiti stan, stavljajući rublje u pranje i slažući ga te
pospremajući stvari za novorođenče koje je Juno već bila prerasla. Kada je zaplakala, dala
sam joj bočicu, držala je dok nije podrignula i promijenila joj pelenu. Dok je tonula u san na
mojim prsima proučavala sam joj podignuto lice u potrazi za crtama lica njezinih roditelja.
Bilo je teško reći na koga joj nalikuju oči jer su bile zatvorene, ali imala je Macov i Kitov
šiljasti nos. Nakon što je štucnula, na ružičastim joj se usnicama koje su posve sličile
Linginima stvorio mjehurić od mlijeka. Uskladila sam ritam disanja s njezinim: tri moja
udaha za svaki njezin. U njezino sićušno uho šapnula sam svoje priznanje. Još je uvijek
jedina osoba kojoj sam rekla. Poslije sam bila zahvalna jer je Ling zaspala. Možda bi shvatila
što sam učinila na sudu i tada bi sudjelovala u mojim daljnjim sumnjama, a da sam je imala
za svjedokinju, morala bih nešto poduzeti.

U petak nakon presude izišla sam s posla i zatekla golemog zaštitara Yusufa kako
sprječava nekoga da uđe u zgradu. Nisam se pretjerano obazirala; ured u kojem sam
privremeno radila nalazio se na onom čudnom mjestu između Cityja i Sohoa, blizu
British Museuma i starog Virgin Megastorea, stoga nije bilo neobično da turisti i kupci
pitaju smiju li se poslužiti našim zahodom. Obišla sam Yusufa, na što je topla, suha ruka
zgrabila moju podlakticu.

“Evo je. Laura!”
Bilo mi je jasno zašto Yusuf nije propustio Beth. Nosila je ljubičaste traperice
zvonastih nogavica, žuti top koji joj je otkrivao trbuh i šest ogrlica. Kosa joj je bila povijena
u nehajnu punđicu. Osjećala sam se krivom u svojoj službenoj odori, haljini i visokim
potpeticama. Beth se činila znatno prirodnijom od mene, ne, činila se znatno svojstvenijom
meni nego ja.
“Jesi li čula?” upitala je. Zamijetila sam da su joj oči krvave. “Nisu te nazvali?” Podigla
sam dlan kako bih Yusufu dala na znanje da je sve u redu i povela Beth za ruku niz ulicu.
“Tko me nije nazvao?” upitala sam.
“Policija.”
Noge su mi otkazale kada je moj um odmah zaključio jedini mogući ishod: nekako su
pronašli dokaz za moju laž. Je li Beth čula moje svjedočanstvo? Je li me odala? Ne bi ugrozila
osudu vlastitog silovatelja zbog nekakve sitnice. Zar ne?
“Ne.” Prvi sam put pomislila koliko je riječ ne uredna, sažeta; jedva ostavlja prostora
za drhtaj i odavanje govornikova glasa. Dar je lažljivcima.
“Jamieju Balcombeu odobrena je mogućnost žalbe. Jutros me zvala Carol Kent. Nije
željela da saznam iz novina.” Beth je šmrcnula glasno poput djeteta. “Jamie je otpustio svoj
stari pravni tim, a novi smatra da imaju nekakve nove dokaze koji bi sve to mogli vratiti
na sud, a ja ne mogu, ne mogu to ponovno prolaziti.”

Knjige.club 111

Tatum & Laura

Nisam mogla ni ja. Već sam znala da ne bih mogla dvaput uvjerljivo lagati; spontanost
mi je pružila pouzdanost na način na koji to predumišljaj nipošto ne bi mogao. Sada bih
imala vremena razmišljati o tome i paničariti. Povratak na moju izjavu pred
policijom vjerojatno bi oslobodio Jamieja Balcombea, a meni priuštio kaznu zbog lažnog
svjedočenja.

“Sranje”, rekla sam. Beth je zamijenila moju sebičnu paniku za zabrinutost.
“Otprilike, da”, odvratila je. Ispuhala je nos u prljavu maramicu. “Oprosti. Vjerojatno ti
to ne treba. Samo, ne mogu razgovarati s roditeljima o tome, dovoljno su prošli, moje
prijateljice ne shvaćaju, a ti si bila ondje, Laura.” Jedan kolega izišao je kroz pokretna
vrata mojeg ureda i poželio mi ugodnu večer. “Oprosti”, rekla je Beth. “Vjerojatno nekamo
moraš ići.”
Kao da je bilo što moglo biti važnije od istjerivanja toga na čistac.
“Ne”, odvratila sam. “Mislim da bismo... Mislim da bismo trebale otići na piće.”
Šutke smo koračale zaputivši se u Holborn. Moje su misli predstavljale zapetljano
klupko. U optimalnom slučaju - radi vlastitog duševnog mira, kao i mojega - Beth je
blokirala glavninu napada te prihvatila moju riječ kao istinitu. Ili su joj pojedinosti mojeg
iskaza s klupe za svjedoke nekako promaknule, što mi se činilo slabo vjerojatnim. Ali bilo je
moguće da je savršeno dobro znala kako nije rekla ne ili da je ja nisam čula, pa shvatila da
sam se izložila riziku radi nje. Kako bilo, imala je izgubiti koliko i ja. Niti u mojemu umu
ispreplele su se u čvrsto klupko koje su mogle rasplesti isključivo škare.
Završile smo u otrcanom starom pubu tik do New Oxford Streeta, jednom među onim
tajanstvenim pivnicama u centru Londona u kojima naizgled nema nikoga, a opet opstaju
godinu za godinom.
“Boca bijelog?” upitala sam kada smo se uspele klimavim stubištem na kat.
“Hvala”, rekla je Beth. “A što ćeš ti popiti?” Sala je služila kao ispitivanje terena: je li u
redu biti neozbiljan s obzirom na to kako smo se upoznale? Smijeh kojim sam joj odgovorila
naizgled ju je ohrabrio. Uzele smo tek bijeli zinfandel Echo Falis, no pipničar ga je stavio u
posudu s ledom koju sam prilično samosvjesno donijela do stola.
“Nego..." Prvo sam napunila Bethinu čašu, iako mi je slina udarala na usta za nečim
hladnim i zatupljujućim. “Što se dogodilo? Što se točno dogodilo?”
“Jamie ima novi pravni tim”, rekla je. “Na sudu je bilo očito da njegova obitelj ima
novca, ali nisam shvatila koliko mu je otac bogat dok nisam pročitala u jebenim novinama.”
Znači, vidjela je reportaže. Ona rečenica u Mirroru - kolebanje pri iskazu ključnog svjedoka -
nije joj mogla promaknuti. Pripremila sam se na pitanje, ali nije uslijedilo. “Taj muškarac,
Jim Balcombe, ima novčanik bez dna. Doslovce si može priuštiti parničenje dok ne postignu
željeni rezultat. Proučila sam nove odvjetnike. Specijalnost im je oslobađanje muškaraca
kao što je on.”
Otpila sam obilni, kiseli gutljaj vina. “Ali kakve nove dokaze imaju?”
Namrštila se zureći u svoju čašu. “Misle da su pronašli nekoga tko je sjedio uz
logorsku vatru noć prije pomrčine.”
Znači, nije imalo nikakve veze s mojim svjedočenjem. Olakšanje je pogurnulo strah u
pozadinu; preplavila me zabrinutost za Beth.
“Što može reći, ako uopće nije bio ondje?” upitala sam. Čaša mi je već bila prazna.

Knjige.club 112

Tatum & Laura

“Navodno nas je taj netko vidio kako se zbližavamo. To potvrđuje njegov argument da
smo prethodno očijukali. Usput, to je glupost. Hoću reći, upoznala sam ga noć prije toga, pa
mi se prikačio tijekom pomrčine, ali provela sam cijelu noć pokušavajući umaknuti
tom ljigavom govnaru.”

Sjećala sam se toga iz Jamiejeva ispitivanja. Bio je to jedan među rijetkim trenucima
kada je njegov temperament gotovo dosegnuo točku usijanja. “Ali moglo bi ispasti dobro”,
odvratila sam. “Hoću u ći, novi svjedok mogao bi stati na tvoju stranu. Ako su
zapravo svjedočili napastovanju, možda to iskrsne tijekom ispitivanja.”

“Da, baš. Jim Balcombe vjerojatno mu je već ispisao ček”, odvratila je Beth. “Čak i da
nije, neki siroti niži odvjetnik protiv njihova kraljičina savjetnika?”

“Prošli je put upalilo”, rekla sam. Beth se nije obazirala na moje riječi.
“Kunem ti se da neće stati dok ne kupe željeni rezultat.” Promućkala je vino u svojoj
čaši. Klizilo je niz staklo poput maslinova ulja. “Pokušavam se ne naljutiti previše na tu
obitelj. Mislim, sigurna sam da bi moji roditelji učinili istu stvar za mene kad bi imali
novca. Svi misle da je nevin.”
“Pa, porotu nije uvjerio”, rekla sam.
“Zahvaljujući tebi.” Nisam mogla prepoznati odražava li njezin osmijeh zahvalnost ili
urotu, stoga sam jurnula što dalje od živog pijeska svojeg svjedočenja.
“Što će sada biti?”
Beth je ponovno napunila moju čašu, a potom naglavce okrenula bocu u posudi s
ledom. “Koliko sam shvatila, to je samo mogućnost žalbe. To je kao korak prije nego što se
zapravo omogući, a čak i tada nitko ne jamči da će se slučaj vratiti na sud. Stoga treba
proći još mnogo koraka.” Glas joj je zadrhtao. “Najgori mogući ishod za mene jest da mu
sudac odobri pravo na žalbu pa, ako prođe, dođe do ponovno suđenja na kojem će ga ovoga
puta osloboditi.”
“To se neće dogoditi”, odvratila sam, prije uvjeravajući sebe nego nju.
Beth je spriječila provalu nijemih suza pritisnuvši ubrus o unutarnje kutove očiju.
Mahnula sam pipničaru da nam donese još jednu bocu. “Znaš li da je ovo prvi put nakon
Lizard Pointa da sam nekamo otišla sama?” drhtavo je odvratila. “Pokušala sam izlaziti
s prijateljicama, ponašati se kao da se ništa nije dogodilo, ali nisam mogla otići dalje od
vrtne staze prije nego što bi se slomila. Ponestaje im strpljenja za mene.”
“Znaju li što se dogodilo?”
“Dvije znaju da su me silovali, ali nisam im rekla da sam žrtva Jamieja Balcombea. Ali
mislim da je jedna pogodila; neprestano me ispitivala gdje se odvijalo suđenje. Ono, slučaj
je privukao dosta medijske pozornosti, dogodio se u isto vrijeme; ne moraš biti
Sherlock Holmes. Da sam rekla u Cormvallu, znala bi, stoga nisam. Ili možda ne zna; možda
se samo raspitivala, a ja sam paranoična. Iskreno, voljela bih da nikome nisam rekla. Ali
smiješno je da nisam osjećala nervozu dok sam dolazila ovamo kako bih vidjela tebe. To
je...” Beth se razvedrila, a potom joj se lice jednako brzo smračilo. Spustila je bradu na prsa.
“Ne, zvuči suludo.”
“Nastavi”, rekla sam.
“Uz tebe se osjećam sigurno.” Tada mi se činilo da ju je količina potrebne iskrenosti, a
ne prijetvornost, tjerala da zuri u stol pred sobom. “Imam osjećaj da mi se ništa loše ne

Knjige.club 113

Tatum & Laura

može dogoditi dok sam s tobom. Znam da je glupo. Ali na kraju krajeva, spasila si
me.” Šutjela sam dok nam je konobar iznova točio vino, a potom vratio bocu u posudu s
ledom.

“Mislim da sam trebala učiniti više”, tiho sam rekla. “Trebala sam poći s tobom,
poslije.”

“Lijepo od tebe”, odvratila je. “Ali nisi mogla učiniti puno više. Samo bi stajala pred
ćelijama.”

"Ćelijama?" prenerazila sam se. “Nisu te odveli u bolnicu?” “Imaju posebnu prostoriju
u postaji, ali ondje su nekoga ispitivali”, rekla je. Njezino slijeganje ramenima odražavalo je
užas spram takvog postupanja, ali i vremena koje je otada prošlo. “Ćelije su bile jedino
mjesto na kojem sam mogla imati malo privatnosti dok je policija čekala liječnicu.”

“Ah, Beth. Kao da pregled nije bio dovoljno grozan.”
“Prilično gadan”, odvratila je iznova križajući noge. “Ali u glavi mi je ostalo ono što se
dogodilo poslije. Dali su mi donji dio trenirke u kojoj ću se vratiti, ali zadržali su svu moju
odjeću od struka naniže i nisu mi dali nikakve gaćice. Odvezli su me natrag na festival
kako bih uzela svoje stvari iz šatora - pokupila sam samo odjeću i ostavila šator gdje jest -
ali sve to vrijeme na sebi nisam imala donje rublje. Bila sam užasno svjesna toga; imala sam
osjećaj da svi znaju.”
Lice joj se izobličilo pred naletom suza te sam shvatila kako bih, zapravo, ponovno
lagala radi nje. Mogu iznova i iznova suditi lamieju Balcombeu, a ja ću svakog puta lagati
kako bi ga zatvorili.
Jedno smo vrijeme šutke pile, a neugodna tišina koja vječito prati prebrzu intimnost
gnijezdila se između nas. Mraz se otopio tek kada sam slijedila njezin pogled do praznog
stola za bilijar.
“Pretpostavljam da ne igraš?” upitala je na sličan način kao kada bi vas netko pitao
imate li dozvolu za upravljanje helikopterom ili broj premijerova telefona.
Nacerila sam se. “Rasturit ću te.”
Beth je otišla po kovanice za šank pa posložila one od dvadeset pet centi na stranu, a
potom bacila prvu kovanicu.
“Biraj”, rekla je dlanom pokrivajući kovanicu.
Otpuhnula sam prašinu sa štapa. “Glava.”
“Pismo je.” Beth je izvela početni udarac i po stolu ravnomjerno raspršila crvene i žute
kugle. Bila je niža od mene, pa je na prstima izvela potez koji bih ja mogla čvrsto stojeći na
tlu, a između poteza obilazila je stol i promatrala ga iz svakog kuta.
“Gdje sada živiš?” upitala je kao da razgovara s dobrom prijateljicom.
“Clapham Common.” Odbila sam crvenu kuglu o mantinelu te se odbila u udaljenu
rupu. “Maleni stan na najvišem katu.”
“Ja sam se morala nakratko vratiti roditeljima. Dok se ponovno ne priviknem biti
sama.”
“I kako to funkcionira?” Voljela sam svoga oca, ali život u njegovoj kući i vraćanje na
njegova pravila djelovali su mi nepodnošljivo.

Knjige.club 114

Tatum & Laura

“Ne znam, dobronamjerni su. Ali nisam imala previše izbora. Morala sam prestati
raditi, pa ne mogu plaćati stanarinu.”

Je li postojalo područje njezina života koje nije uništio? “Što si radila prije toga?”
“Nikada nisam imala pravu karijeru.” Nisam mogla shvatiti je li njezin pogled na moju
odjeću odraz divljenja ili sažaljenja. “Nakon studija radila sam kao dadilja posvuda po
Europi. Prije Cornwalla radila sam u baru dok sam pokušavala odlučiti čime ću se baviti kad
odrastem”, potišteno se osmjehnula. “Pokušala sam se vratiti na posao, ali nisam to mogla
podnijeti. Kretanje kroz takvu gužvu. Tijela posvuda.” Šćućurila se. “Zaboraviš koliko su
krupniji. Ne shvaćaš koliko su drukčije građeni u odnosu na nas, koliko snažni.”
Postavila sam štap u uspravni položaj, spremna ponuditi joj zagrljaj. “Ah, Beth. Tako
mi je žao.”
“Nisi ti kriva.” Neuvjerljivo je slegnula ramenima, ali uspjela se pribrati. “Znači, još si
uvijek s istim onim dečkom iz Cormvalla?”
Djelovalo je sigurnim vratiti se za stol. “Kitom, aha.” Vino u žilama olabavilo je stisak
štapa u mojoj ruci; naizgled sam bolje igrala zbog toga.
“Znači, ozbiljni ste?”
“U principu”, zažmirila sam na jedno oko kako bih se spremila za sljedeći udarac, “nije
mi dečko, nego zaručnik. Iako mrzim tu riječ jer me podsjeća na nekakvu fuficu koja svima
pokazuje blistavu kamenčinu.”
“Ah, ne, Laura”, odvratila je Beth s tolikim razočaranjem da sam pomislila kako me
nije dobro čula. “Nemoj se sramiti ili biti snob u vezi s ljubavlju. To je prava stvar, zar ne?
Najvažnija u životu.” Pružila sam joj štap i podigla obrve zureći u nju. “Vjerojatno to ne bi
očekivala od mene jer nisam tipična djevojka, ali oduvijek sam to željela, još otkad sam bila
malena. Nije slabost željeti seks, društvo, biti mama i sve te stvari.” Imala je pravo, shvatila
sam. Oduvijek sam smatrala da zadovoljstvo i utjeha koje mi je pružao odnos s
Kitom nekako... nisu fora. Beth je odsutno odbila štap o dlan. “Sada ne mogu zamisliti da se
to dogodi.” Njezino ležerno samopouzdanje otprije nekoliko sekundi iščeznulo je. “Ukrao
mi je sve to. Osjećam se poput... ježa.” Ispružila je prste poput bodlji, oponašajući njihov
rast po cijeloj koži. “Kako će bilo koji muškarac ikada prihvatiti sve to?”
“Zbilja se nadam da će se dogoditi.” U najboljem slučaju zvučala sam neuvjerljivo, a u
najgorem snishodljivo. Beth je napravila grimasu koja se pretvorila u pravu paniku kada je
zvono označilo kraj narudžbi za šankom.
“Ah, kvragu”, rekla je. “Nije valjda toliko sati? Imam otprilike pet minuta da dođem do
Liverpool Streeta.”
“Ostani kod nas.” Moja je ponuda bila instinktivna i brinulo me jedino to je li Mac već
zaposjeo ležaj.
Bučna i blještava podzemna željeznica bila je odveć krcata za razgovor, a naš vagon
sadržavao je samo stajaća mjesta kada smo stigle do Clapham Commona. Mrzila sam tu
postaju čak i u idealnoj situaciji; umjesto dviju zasebnih platformi, uska staza pruža se
ravno kroz sredinu, a vlakovi jure dubokim ponorima s obiju strana. Ne postoji zid na koji
biste se mogli nagnuti radi sigurnosti tijekom gužve. Njezina se zlokobnost pojača tijekom
zadnjeg vlaka, stoga me Beth primila pod ruku kao da traži sigurnost dok smo
koračale platformom.

Knjige.club 115

Tatum & Laura

Stan je bio mračan izuzev lampica oko police s knjigama u dnevnom boravku, po čemu
mi je Kit dao na znanje da je otišao spavati. Vrata su spavaće sobe, kao i uvijek, bila
odškrinuta; drvo se izvilo tijekom brojnih ljeta i više nije odgovaralo okviru.

“Lijepo”, rekla je Beth pogledavajući preko balkona u javni park pred zgradom. Na
prigušenom sam svjetlu tiho pripremila ležaj, pretvarajući jastučiće s kauča u jastuke i
prostirku u posteljinu.

U to sam vrijeme skupljala mirisne svijeće. Bile su ručno rađene, miris se zvao Krvave
ruže, i bile su vrlo skupe, a nikada mi ih ne bi ponestalo jer bi mi Kit poklonio jednu za
rođendan, Božić, Valentinovo i godišnjicu; bio je toliko oduševljen što ne mora
prolaziti nekakav ženski test intuicije ili intimnosti za savršeni dar da se nije skanjivao zbog
cijene. Također su neutralizirale mirise iz prodavaonice kebaba u prizemlju. Upalila sam
jednu za Beth. “Ugasi je prije nego što zaspiš”, rekla sam. “Tako nećeš morati napipavati
prekidač za svjetlo.” Miris ruža koji se vječito zadržavao u stanu počeo je bujati, kao da nam
je netko smrvio latice pod nosom. Beth ga je udahnula.

U našoj spavaćoj sobi Kitov dah mirisao je na san i pastu za zube. Nespretno sam
petljala po zajedničkom ormaru kako bih pronašla štogod u čemu će Beth spavati, pa uzela
staru majicu kratkih rukava koju sam joj dobacila te ju je ulovila.

“Trebaš četkicu za zube?” šapnula sam. U kupaonskom ormariću držali smo pakiranje
više komada radi takvih trenutaka otkad sam otkrila da se Mac koristi mojom četkicom za
zube kako bi očistio jezik nakon povraćanja.

“Čitaš mi misli”, rekla je.
Dok je prala zube i presvlačila se povirila sam u zjapeću torbu koju je ostavila na
ležaju. Bila je gotovo prazna izuzev plavog kožnog novčanika - kupila je novi nakon Lizard
Pointa - željezničke iskaznice za mlade te zgužvanog primjerka časopisa Sky. Unutra su
se također nalazile čiste gaćice, skrivene u mrežastom džepiću. Ugasila sam lampice iz
utičnice, spremila joj krevet i ostavila svijeću Krvave ruže upaljenu za djevojku koja je sa
sobom nosila rezervno donje rublje kao što mi ostali nosimo ključeve.

Knjige.club 116

Tatum & Laura

Dvadeset šesto poglavlje

LAURA
19. ožujka 2015.

GRADITELJI U SUSJEDNOJ ZGRADI dlijetom odbijaju nešto duboko u pregradnom
zidu. Alat im se glasa tup, tup, tup, a svaki udarac podiže mi tlak.

Osjećam silan stres. Jednako kao što Mac nije mogao popiti čašicu viskija bez ispijanja
cijele boce, moj posjet zabranjenim zakutcima interneta vrati me na sam početak. Svjesna
da mi neće koristiti ali nemoćna pred kompulzivnim mazohističkim porivom,
utipkam: www.jamiebalcombejenevin.co.uk.

Zadržavam dah dok se stranica učitava i govorim samoj sebi da ništa ne može biti
gore od onoga što sam jutros vidjela, ali početna stranica jednaka je kao i proteklih šest
mjeseci i dva dana. (Nije da brojim; znam samo zato što sam zadnji put posjetila
Jamiejevu stranicu jutro prije nego što sam doznala da sam trudna. Nakon pozitivnog testa
morala sam zaštititi bebe od adrenalinskog skoka koji mi je čitanje stranice uvijek pružalo.)
Nema više odvažnog navoda, životopisa, kontakta i popisa sadržaja. Nema više ispraznih
govora o Komisiji za reviziju kaznenih predmeta. Nema više fotografija koje prikazuju
Jamieja i njegovu obitelj, Jamieja na konju, Jamieja i ono nagrađivano eko-imanje koje je
sagradio, Jamieja dok prima diplomu Kriminologije. Sve to zamijenila je poruka ispisana
crvenim slovima na crnom zaslonu.

Jamiejeva stranica ažurira se zbog
uzbudljivog novog pomaka

Hvala vam na neprestanoj podršci

Nekoliko sekundi zurim u nju, a potom zatvorim prozor. Novi pomak ne može biti
toliko uzbudljiv s obzirom da poruka stoji ondje već pola godine. Uostalom, da se nešto
dogodilo, njihov tim za odnose s javnošću rastrubio bi to u svim medijima. Ne znam što se
događa. Drugi bi možda pretpostavili da su priznali poraz, ali Jim Balcombe jednom je
rekao da će se boriti do smrti kako bi osvjetlao ime svojeg sina, a još je živ.

No tko bi, osim mene - ili Beth - mogao ukinuti Jamiejevu osudu? Mene je želio. U svim
onim pismima tražio je da dam službenu izjavu u kojoj povlačim svoj iskaz. Uvjeti njegove
uvjetne kazne uključivali su doživotnu zabranu komuniciranja sa žrtvom, ali o meni nije
propisano ništa.

Teško da se desetljeće i pol poslije netko odjednom nečega sjetio i istupio, stoga sam
sklona pomisliti da ta privremena stranica predstavlja njihovu verziju staromodne testne

Knjige.club 117

Tatum & Laura

kartice; nešto što čine da bi održali poruku, brend, živim dok uzimaju predah. Ništa
mi drugo ne pada na pamet. Nikada nisam dokraja shvatila pravne makinacije te jalove
kampanje, a motiv mi je manje-više jasan ovisno o raspoloženju.

Da je bilo važno, smjesta bi mi došlo u pretinac ulazne pošte. Google obavijest koju
sam odavno postavila glasi “Jamie Balcombe + ponovljeno suđenje”. Pretraga petnaest
godina nije urodila plodom, ali prijetnja naizgled nikada nije iščeznula.

Ponovljeno suđenje primoralo bi naše živote da se iznova isprepletu s Bethinim, a to
bi probudilo moju uspavanu laž. Ne znam što je gore.

Knjige.club 118

Tatum & Laura

Dvadeset sedmo poglavlje

LAURA
19. svibnja 2000.

KIT SE PROBUDIO PRVI i stigao gol do dovratka spavaće sobe prije negoli sam se
prisjetila da imamo društvo. Pomislivši prije na činjenicu da bi se Beth mogla uzrujati nego
na njegovu čednost, hitro sam pružila nogu ispod pokrivača i savivši stopalo nalik na
kuku zahvatila njegovu goljenicu.

“Netko je u gostinskom apartmanu”, šapnula sam.
Kit je iskrivio lice kao da je upravo izbjegao katastrofu - znao je da se ne bih trudila
upozoriti ga da je riječ o Macu - pa navukao hlače i majicu kratkih rukava s poda. “Tko?
Nisam čuo da je itko ušao.”
“Nemoj pošiziti, ali Beth je. Iz Cornvvalla.”
Kit je razjapio usta. “Kako - otkud ona ovdje? Kako te uopće pronašla?”
“Sinoć mi se pojavila na poslu. Dala sam joj posjetnicu na sudu.” Shvatila sam značenje
tih riječi čim sam ih izgovorila. Kitove oči pomicale su se amo-tamo poput kuglica na abaku;
Beth je napustila sudsku zgradu nakon davanja iskaza. Ergo, nije bila prisutna od drugog
dana nadalje. Ergo, Laura je zacijelo prvog dana razgovarala s njom. Ergo, Laura mi je lagala
o tome gdje je bila, razgovarala je sa svjedokinjom i ugrozila slučaj.
“Kad si uopće...”
Primila sam njegov dlan. “Slučajno smo se srele u toaletu.” Šaptala sam, ali govorila
sam brzo tako da nije imao vremena shvatiti da nisam išla na zahod dok smo bili zajedno.
Da je shvatio kako sam se bila iskrala iz hotelske sobe dok je spavao, opravdano bi
pobjesnio. “Molim te, nemoj se ljutiti, dogodilo se spontano i kunem ti se da nismo
razgovarale o slučaju.” Kit mi je uputio pogled koji sam prepoznala zahvaljujući ocu; ne
ljutim se na tebe, Laura, samo sam vrlo razočaran. Sjela sam pokraj njega. “Gledaj, na stranu
to kako me je pronašla, ali moram ti reći zašto. Došla je k meni na posao jer je bila vrlo
uzrujana. Jamie Balcombe dobio je dopuštenje da uloži žalbu na presudu.”
“Opa.” Kit je dlanom pogladio svoju neobrijanu bradu. “Ako se suđenje ponovi, bolje
nam je da se nadamo da vas nitko nije vidio kako razgovarate u zahodu, a kamoli da je
počela spavati kod tebe.” Onkraj njegove ljutnje nazirao se prijezir zbog čega sam osjetila
nalet straha. Mogla sam se nositi s ljutnjom, ali nisam mogla podnijeti gubitak njegova
poštovanja. Ako ga je moj razgovor s Beth nagnao da reagira na takav način, nipošto nije
smio saznati što sam rekla na klupi za svjedoke.
“Ne morate šaptati, budna sam”, Beth se oglasila iz dnevnog boravka. Ostavila sam
Kita napola odjevena i Ljutita u našoj spavaćoj sobi. Beth je bila na nogama i zijevala. Kada
sam primijetila što ima na sebi, shvatila sam da sam sjebala stvar u još jednom smislu.

Knjige.club 119

Tatum & Laura

Majica koju sam napipala u mraku bila je Kitov dragocjeni suvenir iz Čilea ‘91., iznošena i
puna rupa čak i tada, ali toliko vrijedna u Kitovim očima da ju je rijetko nosio. A ja sam
dopustila Beth da spava u njoj.

“Čekaj”, rekla sam ovijajući je prostirkom za krevet poput plašta i pričvrstivši joj je
oko vrata. “Samo ostani tako, poslije ću objasniti.”

Poslušala je zapovijed bez pitanja, pa sam se iznova zapitala koliko smo složne. Kada
se Kit pojavio, izgledala je bizarno, njezina crna kovrčava kosa nalikovala je vulkanskom
oblaku prašine ponad bijele planine pokrivača.

“Bok”, sramežljivo je rekla Kitu. “Drago mi je što te ponovno vidim. Oprosti što sam ti
zauzela ležaj.”

“U redu je”, automatski je odvratio Kit te nestao u kupaonici, gotovo zalupivši vratima
za sobom.

“Zbilja nije jutarnji tip”, rekla sam puneći čajnik. “Oprosti, bi li mogla skinuti tu
majicu? Među najdražima mu je i poludjet će ako dozna da si spavala u njoj.”

Odbacila je svoj pokrov i zbunjeno spustila pogled na iznošenu majicu, a potom se
okrenula kako bi se preodjenula u sinoćnju odjeću. Na leđima i ramenima imala je golemu
tetovažu, ogromna raširena anđeoska krila, divno izrađenih, crno-bijelih detalja
nalik nečemu iz osamnaestostoljetnog udžbenika o zoologiji. Napinjala su se zajedno s
mišićima njezinih leđa. Natjerala sam se da prestanem zuriti. Nakon što sam vratila majicu
iz Čilea ‘91. u ormar - zbilja, trebao ju je zamotati u papir ili što već ako nije želio da je
ljudi slučajno obuku - i zatekla Beth kako prekriženih ruku stoji pred Kitovom ogromnom
kartom svijeta.

“Što predstavljaju sve te crte?” upitala je. “Zrakoplovne putanje?
Bila sam zaboravila koliko je stvar zbunjujuća za neupućene. “Zone potpune pomrčine
za razne pomrčine tijekom Kitova životnog vijeka”, objasnila sam.
Bethin je osmijeh iščeznuo kada je podigla prst do mojega i stala pratiti putanju sjene
preko Engleskog kanala i u Europu. “To je prošlogodišnja”, rekla je zastavši na Cornwallu.
“Ali čemu sve ostale?” upitala je.
“Slijedi pomrčine diljem svijeta; pa, sada ih oboje slijedimo. Čini to od djetinjstva.
Čekaju nas putovanja u sljedećem tisućljeću; festivali naizgled postaju popularni. Sljedeća je
u Zambiji za dvije godine, stoga bih je tada zapravo trebala vidjeti.” Čuvši se kroz Bethine
uši mogla sam udariti samu sebe. Poželjela sam skloniti kartu sa zida; djelovalo je silno
bezobrazno da je najgori dan njezina života sveden na suvenirski prikaz. “Bože, tako mi je
žao, baš sam bezobzirna. Žalim se na naoblaku nakon svega što si pretrpjela.”
Odmahnula je rukom na moju ispriku, ali zubima je čvrsto stiskala donju usnu.
Skrenula je pozornost s karte i usmjerila je na uokvirenu fotografiju ispod nje. Ling ju je
načinila dva mjeseca prije Lizard Pointa. Bila je to večer kada sam diplomirala, a fotografija
je prikazivala
Kita i mene isprepletene na travi u unajmljenoj svečanoj odjeći; Kita u odijelu s
kravatom i mene u večernjoj haljini boje svijetlog zlata. Noge su nam bile spojene, prsti
isprepleteni, a pokraj nas ležala je prazna boca pjenušca. Okruživali su nas drugi ljudi, ali
nismo nimalo marili za njih. Nikada više nećemo imati takvu fotografiju. Postoji nešto više
od jedrih lica i zategnutih brada što se ne može povratiti.

Knjige.club 120

Tatum & Laura

“Nismo znali da nas itko promatra”, rekla sam. “Zato nas je ulovila u tako savršenom
trenutku.”

“Želim to”, rekla je i bilo je jasno da ne misli na fotografiju, nego na ono što
predstavlja. Ispravila sam fotografiju na zidu i načinila dva koraka prema kuhinji gdje sam
ubacila vrećice za čaj u vruću vodu. “Kad će se znati hoće li doći do žalbe?” upitala sam.

“Za nekoliko mjeseci prije nego tjedana, navodno.”
“Eto”, rekla sam. “Sada znaš gdje sam.”
“Istina”, odvratila je osvrćući se oko sebe kao da pokušava upamtiti sve u našem
malenom stanu.
Kit je jurnuo iz kupaonice u spavaću sobu, izlazeći za nekoliko sekundi u radnoj
odjeći: tenisicama Adidas Gazelle, trapericama i kariranoj košulji; mladićevoj verziji hlača
od samta i sakoa sa zakrpama na laktima. Uzeo je krišku osušenog kruha s radne plohe
i gurnuo je među zube.
Beth je uzela još jednu fotografiju, onu što je prikazivala dugu nad travnatom
površinom, sedmotračnu cestu na nebu.
“Gdje si to kupila?” upitala me.
“Kit ju je fotografirao”, rekla sam.
“Ozbiljno?” odvratila je Beth. “Čime? Znam ponešto o fotografiranju, radila sam za
zakladu za umjetnost.”
“Starim Nikon Prime om", rekao je konačno popustivši. “Više nisu popularni, ali i dalje
ih volim.”
"’Prime je dobar uređaj”, složila se. “Imaš li supertelefotografski objektiv? Zbilja su
dobri za fotografiranje neba.”
“Pa, jednoga dana kad dobijemo na lotu”, rekao je. Nije bio sasvim ljubazan, ali barem
nije bio nepristojan. “Laura, hajde, zakasnit ćemo.”
Ušla sam pod tuš i izišla za devedeset sekundi. Sredstvom za upijanje neugodnih
mirisa poprskala sam haljinu bez vidljivih mrlja, a potom i kosu. Kit je prevalio pola prvoga
stubišta, dok su mu koraci glasno odzvanjali.
“Idemo”, rekla sam Beth nazuvajući cipele za posao.
“Bih li se slučajno mogla istuširati?” upitala je. Pogledala sam na sat. Deset minuta do
devet. Ionako sam kasnila.
“U redu je, mogu sama izići.”
Načas sam oklijevala. Inače ne bih ostavila gotovo nepoznatu osobu samu u stanu, ali
tada sam pomislila kako se naše prijateljstvo ubrzano razvija.
“Može”, rekla sam. “Na kupaonskim vratima imaš rezervni ručnik. Objesi ga na balkon
kad završiš.”
Sustigla sam Kita na ulasku u podzemnu željeznicu na postaji Clapham Common.
“Gdje je Beth?” upitao je gledajući preko mojeg ramena.
“Tušira se.”
Odgovorio mi je podizanjem obrva.

Knjige.club 121

Tatum & Laura

Kada sam se vratila u šesnaest i trideset, uvidjela sam da je Beth oprala suđe i toliko
pomno očistila stan da je izgledao gotovo preuređeno, iako sam bacivši pogled na police s
knjigama zamijetila da su posložene kao i toga jutra, samo uspravnije i nekako čišće.
Police su me uzrujale i više od blistavih staklenih površina i pospremljenog kreveta; imala
sam osjećaj da je prošla i njih, pročitala ih, kao da pokušava pročitati nas. U osamnaest sati
primila sam poruku.

Nadam se da vam ne smeta sto sam izvela Pepeljugu u vašem
stanu. To je moj način da vam zahvalim, na svemu.
Ne moraš nam zahvaljivati - ali hvala tebi, odgovorila sam.
Kada je Kit stigao kući, vrlo kasno i noseći tešku torbu s esejima koje je trebalo
ocijeniti, protumačio je čišćenje kao moj zalog mira jer sam dovela Beth u naš stan, a ja ga
nisam prosvijetlila.

Knjige.club 122

Tatum & Laura

Dvadeset osmo poglavlje

LAURA
20. svibnja 2000.

TIH ME JE DANA BILO LAKO PRONAĆI. Langrishe je neobično prezime; nikada nisam
naletjela na drugog Langrishea. Kada je pismo stiglo, razmetljiva omotnica na otrcanom
otiraču, smjesta sam shvatila o čemu je riječ; ne samo odakle dolazi, iako mi je zatvorska
marka govorila da se sada nalazi u Wormwood Scrubsu, nego i sadržaj. Mogao mi je pisati iz
samo jednog razloga. Pisao je na - ah, koje li ironije - žutom pravničkom listu s crtama.

Draga Laura,

pišem ti ovo pismo u svojoj ćeliji u Wormwood Scrubsu. Susjed mi je serijski silovatelj
djece. Prošlog je tjedna prijetio čuvarici da će je ubiti žiletom utisnutim u dršku stare četkice
za zube. Tako sada izgleda moj život. Osudila si me na suživot s takvim ljudima. Jedino što mi
daje snagu, osim Antonije i moje obitelji izvan rešetaka, jest činjenica da znam kako ne
zaslužujem biti ovdje i da će me nesumnjivo osloboditi kada moje ime bude osvjetlano.

Zašto, Laura? Još mi uvijek nije jasno zašto si lagala na klupi za svjedoke tijekom mojeg
suđenja. Znaš da nisi čula moju optužiteljicu kako govori ne. Znam da to znaš. Možda
si zavarala porotu, možda si čak uvjerila i nju da govoriš istinu, ali ti i ja znamo. Kako živiš
sama sa sobom? Dosad si vjerojatno čula da ulažemo žalbu na presudu. Uvjeren sam da ćemo
se ubrzo iznova sastati na sudu, a ovoga će te puta moji odvjetnici razotkriti. Nije li bolje da
sada učiniš ispravnu stvar, javiš se policiji ili kojem mom zastupniku, pa ispraviš svoje
svjedočanstvo umjesto da se to dogodi na sudu? Naravno, čekaju te posljedice. Ali kamo god
da te pošalju, ne može biti loše kao mjesto na kojem se trenutačno nalazim.

Nastavit ču ti pisati. Ako ti budem pisao u dovoljnoj mjeri - a vremena imam napretek -
vjerujem da ćeš shvatiti ozbiljnost svojega postupka. Vidio sam te u Cormvallu i vidio sam te
na sudu. Znam prepoznati strast i principijelnost kada ih vidim i žao mi je što su te baš te
kvalitete navele na pogrešan zaključak. No savjest te zacijelo kopka i neću se ispričavati što se
time koristim. Stoga te molim, molim te: opovrgni svoju laž i vrati mi slobodu.

Srdačno,

Jamie Balcombe

Tutnjala sam uza stubište toliko snažno da su me kukovi zaboljeli. Prvo me pogodila
bahatost tog čovjeka; to što mi se usudio govoriti što oboje znamo, s obzirom na to da sam
bila ondje, da sam vidjela. U samouvjerenom tonu njegova pisma iznova sam osjetila onaj
britki šarm. Pomislila sam kako jamačno krši barem jedan zakon pišući svjedoku. Krajem
tog tjedna istražila sam s govornice, potajno uputivši skupe pozive službi za zaštitu

Knjige.club 123

Tatum & Laura

svjedoka i probacijskoj službi, te otkrila da se takvo što događa mnogo češće nego što biste
pomislili. Pisanje svjedoku zločin je samo ako ga zastrašujete, a on je odveć pametan da bi
mi izravno prijetio. Zacijelo je znao da me bilo odveć strah razotkrivanja da bih se
obratila vlastima. Provjera odlazne pošte, saznala sam, odvija se nasumično, a predmet
potrage jesu prijestupi u odnosu na sigurnost - droga ili bijeg - umjesto rasprave o slučaju.
Pretpostavljam da bi, kada bi kaznili svakog osuđenika koji se zalaže za svoju nevinost,
pisma ubrzo presahnula. Možda bi se, da sam zadržala sva pisma, njihova učestalost i opseg
zbrojili u nekakvo uznemiravanje ili zastrašivanje, ali željela sam ih se riješiti prije negoli ih
Kit vidi.

Tada sam još mogla s lakoćom razlikovati situacije u kojima je Jamie bio u pravu, što
je u principu i bio, od onih u kojima je samo isticao vlastitu pravednost.

Otvorila sam ulazna vrata i ostavila ih na zasunu. Bosonoga otapkavši prljavim
pločnicima Clapham Common Southsidea, bacila sam pismo u javnu kantu za smeće,
uguravši je između prazne čaše iz Starbucksa i novina. Cio sam vikend osjećala
njegovu prisutnost na ulici pred stanom. Nisam se opustila do utorka ujutro, kada je
komunalni kamion stigao u zoru. S balkona sam promatrala kako muškarci u tregericama
redom izvrću sadržaj kanti u kamion. Uvjerila sam se da sam vidjela žuti papir, jarke boje
nalik mojoj laži, kako se opetovano prevrće u smeću dok je ždrijelo komunalnog kamiona
žvakalo neprobavljivu istinu.

Knjige.club 124

Tatum & Laura

Dvadeset deveto poglavlje

KIT
19. ožujka 2015.

NAKON DEBAKLA S VIRALNOM SNIMKOM trebao sam gestu, nešto čime bih
udobrovoljio Lauru. Nešto jednako vrijedno povratku kući uz šampanjac i cvijeće, dašak
romantike za koji mi često govore da mi očajnički nedostaje. Darrenova snimka zabilježila
je moje dvije uočljive karakteristike. Prva, majica iz Čilea ‘91., sada se nalazi čvrsto smotana
u bočnom džepu moje naprtnjače, gdje će i ostati dok se ne vratim u London. Druga,
narančasta brada, čini me lako prepoznatljivim čak i u ovoj vikinškoj zemlji. Ne mogu se
dosjetiti boljeg načina da vratim svoju anonimnost od toga da je obrijem. Tako se
zateknem u salonu za uljepšavanje na brodu Princess Celeste. Stravična je to soba bez
prozora koja zaudara na žensku kosu i strane kemikalije. Sadrži jedan jedini lavabo s
produženom slavinom i onom udubinom za vrat koja nalikuje giljotini. Starija gospođa s
dijamantima na prstima i ortopedskim cipelama na nogama lista časopis Hello! ispod
staromodnog sušila za kosu u obliku svemirske kacige.

Na ormariću stoji cjenik, pa pogledom preletim popis “usluga”. Ne trebam šišanje i
feniranje i ne moram znati što je holivudska depilacija kako bih znao da je ne želim. Ne
vidim ono što želim. Mrzim izvolijevati u bilo kojem kontekstu, ali očajnička
vremena iziskuju očajničke mjere.

“Trebate pomoć?” Žena stara otprilike kao moja mama prođe prvo prsima kroz
rebrasta poluvrata. Kosa joj je kratka, lepršava te prošarana ljubičastom i bojom
burgundije.

“Pretpostavljam da ne radite staromodno mokro brijanje?”
“Staromodno ne.” Ljubazno se nasmiješi. “Oštre britvice i nemirno more nisu najbolja
kombinacija. Ali ako se želiš riješiti brade, mogu te srediti škarama i britvicom.”
“Koliko?”
Odmjeri me od glave do pete, očigledno njušeći moj očaj.
“Trideset funti.” Osmjeh joj sada graniči s podrugivanjem, a umjesto riječi Trideset
jebenih funti koje mi zapnu iza zubi, kažem: “Da, molim.”
Pokrije me golemim ogrtačem za šišanje i zaveže ručnik ispod moga vrata; u drugim
okolnostima bilo bi gotovo ugodno. Po dodiru škara grube crvene dlake odlepršaju na pod.
Očekujem limenku pjene za brijanje, ali četkom za brijanje namaze me istom pjenom
kakvu je rabio moj otac, zbog čega se odjednom vratim u Čile i pomrčinu ‘91. godine. Macu i
meni bilo je dvanaestak godina te smo zajedno imali možda tri brka, ali naumili smo se
početi brijati te smo mu, kada je zaspao na plaži, prekopali vodonepropusnu torbu i
poslužili se njegovim stvarima. Toliko smo se smijali da gotovo nismo vidjeli dok smo se

Knjige.club 125

Tatum & Laura

mazali, a potom upotrijebili šugavu, staru i tupu britvicu punu njegovih prosjedih čekinja
pa izrezali svoja dječja lica.

Ta me uspomena odbaci do druge; doživjeli smo mnogo prvih iskustava na
putovanjima s ocem, obično dok bi negdje pio ili spavao nakon pića u hotelskoj sobi, kolibi
na plaži ili nekoj prikolici. Sljedećeg smo ljeta popušili svoju prvu cigaretu, ukradenu iz
meke kutije American Spirita koji je pušio; duhan je bio organskog podrijetla, što je tata
shvaćao kao da predstavlja doslovce vitaminski dodatak. Nismo se smijali dok smo to činili;
situacija je bila smrtno ozbiljna, nespretni ritual koji je postao smiješan pošto smo shvatili
da, ako želite zapaliti cigaretu, morate istodobno uvući zrak. Postigavši to, povukao sam
prvi dim i skoro pao u nesvijest. Mac je rekao da ulazi lakše od kisika.

Godina nakon toga bila je ‘94. u Brazilu. Bilo nam je četrnaest godina. Tata je napravio
izlet od toga; vozili smo se iz zračne luke u New Mexicu sve do Brazila gdje su odsjedali
njegovi stari prijatelji.

Na putu smo se prvi put napili, ukravši litru ruma Whyte and Mackay za koju sam
mislio da ćemo je imati taj tjedan. Popili smo je za pola sata. Obojica smo povraćali, a samo
se Mac vratio po još. Ja ga više nikada nisam taknuo.

Na tom sam putu trebao doživjeti i prvi poljubac, ali Mac je imao drukčije planove.
Ruma nije bilo, ali imali smo bocu džina koju smo odnijeli na plažu gdje su djeca svih
lovaca na pomrčinu noću palila logorske vatre i pila. Uglavnom su bili Amerikanci, a naši
londonski naglasci djelovali su poput afrodizijaka. Dok je Mac privlačnoj
sedamnaestogodišnjoj pankerici govorio: Vidim da si iznimno duhovna osoba, ja sam tiho
čavrljao s djevojkom po imenu Ashley koja je posjedovala vrstu blage ljepote koju je na prvi
pogled bilo lako previdjeti. Bila je pametna i zabavna, a kada me pitala želim li se “ljubiti”,
rekao sam da, za minutu, pa smjesta odjurio kako bih pišao u podnožju litice. Kada sam se
vratio do vatre, Ashley je ležala na leđima u pijesku, a moj se brat blizanac meškoljio na njoj
s rukom u njezinu grudnjaku. Čak i tada njegov je seksualni život predstavljao niz
preklapajućih kopulacija. Njegovo opravdanje za serijsku nevjeru glasilo je da vrijeme
oslobađa od svega; što je djelo dalje u prošlosti, to je lakše živjeti s njime sve dok ne dođete
do točke u kojoj ste jedva svjesni da ste ga i učinili. Zbog svijesti da će krivnja jednog dana
izblijedjeti, kaže, blijedi još i brže.
Oduvijek je bio pravi serator.
Poslije, nakon što je Ashley otresla pijesak i otišla kući roditeljima, Mac nije shvaćao
zašto sam se toliko naljutio; doslovce je rekao da je “pripremao” Ashley za mene. Kao da bi i
jedna djevojka željela mene nakon što je bila s njim. Gorka je to uspomena zbog koje
se lecnem, a frizerka me poreže. Naglo otvorim oči; u zrcalu crveni potočić teče između
bijelih pukotina.
“Joj, nevaljalče”, kaže frizerka. Mirujem dok struganjem uklanja ostatak brade s mojeg
lica. Christophera Smitha nema i otkriva se Kit McCall. Beth će očekivati bradatog muškarca
i nadam se da će mi, ako se nađemo oči u oči, ovo pružiti nekoliko sekundi da prepoznam
što smjera.
Posjekotina na obrazu prokrvari kad god se nasmijem, stoga kada pošaljem Lauri
ispriku u obliku selfieja, pokažem joj svoju zdravu stranu.

Knjige.club 126

Tatum & Laura
Vrativši se na palubu zateknem sunce kako se spušta nad Torshavnom. Odlučim ostati
ovdje umjesto da riskiram u barovima kat niže. Brod blješti; reflektirajuće površine nalaze
se posvuda, na staklenim vratima, ulaštenom mjedu i zakrivljenom kromu. Svakog puta
kada se ulovim u jednome među tim lažnim zrcalima, u istom sam položaju; gladim bradu
oponašajući filozofa ili profesora koji nikada nisam postao.

Knjige.club 127

Tatum & Laura

Trideseto poglavlje

LAURA
28. svibnja 2000.

BIO JE PETAK UVEČER, prva prava ljetna noć u godini. Na pločniku pred zgradom,
pubovi i kafići iznijeli su stolove i stolce kao da je poslijepodnevno sunce dovoljno da
pretvori Clapham Common Southside u Champs-Elysées. Pušači na pločniku udisali su
smog zajedno sa svojim nikotinom, no bistri povjetarac donosio je svjež zrak povrh krošnji
u naš zagušljivi stan. Boravila sam na balkonu nastojeći pružiti Kitu malo prostora; blizanci
su se prethodnog dana opako posvađali jer je Kit Macu odbio posuditi novac. Kit je
sjedio na ležaju i durio se nad svojim laptopom, kadli je zazvonio kućni telefon. Javila sam
se.

“Počelo je”, rekla je Beth umjesto pozdrava. “Moram te vidjeti.” “Može”, odvratila sam
oslobađajući stopalo iz kaosa žica isprepletenih oko postolja stolića za telefon; ako niste bili
oprezni, jedan pogrešan korak mogao je isključiti telefon, internet i televizor, sve u isto
vrijeme. “Mislim da nemamo planove za vikend.”

Spustila je glas. “Upravo sam na postaji.”
“Na postaji Clapham Common?” Oštrina mojeg glasa potaknula je Kita da podigne
pogled sa zaslona.
“Da”, rekla je. “Oprosti. Morala sam izići.”
“Onda bolje dođi gore.”
Kit je uzdahnuo i protegnuo se zbog čega se laptop nagnuo. “Mac?”
“Ne”, odvratila sam. “Ovaj, Beth Taylor je vani.”
Pomirenost se pretvorila u zabrinutost. “Ima li to kakve veze sa žalbom? Zašto je
morala doći ovamo?”
“Ne znam”, odvratila sam uvjerena da mi je vrijeme isteklo. Bila sam čitala o procesu
žalbe. Činilo se da je ulaganje žalbe nešto što se podrazumijeva za svaku stranku okrivljenu
za nešto značajno. Šanse da slučaj ponovno dospije na sud bile su vrlo slabe. Pomisao na
ponavljanje mučenja odjednom mi je djelovalo poput oblaka na nebu, a ne događaja na
pomolu. Sada se vratila, što je jedino moglo značiti da se zaista događa. Osjećala sam
mučninu dok sam interfonom puštala Beth u zgradu. Poriv da priznam stao se iznova
vrpoljiti u meni, ali sada očajan i mračan; imperativ olakšanja, a ne više pukog ublažavanja
štete. Reci mu da si lagala na klupi za svjedoke, pomislila sam dok su njezini koraci
odzvanjali stubištem. Ako mora saznati, bolje je da mu sama kažeš. Reci mu prije nego što
stigne. Ali nisam to mogla izgovoriti.

Knjige.club 128

Tatum & Laura

Beth je bila zajapurena stigavši do nas; znoj je pretvorio blage valove oko njezina lica
u čvrste kovrčice.

“Što se dogodilo?” upitala sam. “Je li žalba prošla?”
“Ne”, dahnula je. “Hoću reći, ne znam. Prerano je da bi se znalo za službenu žalbu, ali
objavili su mi jebeni rat.” Na radnoj plohi nalazila se čaša napola popijenog vina koju je
pogledala s neskrivenom čežnjom.
“Uzmi”, rekla sam. Iskapila ju je u jednom dahu, a potom pogledala Kitov laptop. “Je li
spojen na internet?” Kit je kimnuo odajući zbunjenost, ako ne i tjeskobu, koje sam osjećala.
“Možeš li utipkati jamiebalcombejenevin.co.uk?”
Kit je spustio šest zaslona koje je bio listao te otvorio traženu stranicu. Balcombeovi
očito nisu tratili vrijeme.

JAMIE BALCOMBE POGREŠNO JE OPTUŽEN ZA SILOVANJE 20. TRAVNJA
2000. GODINE. OVU STRANICU VODE NJEGOVA OBITELJ I PRIJATELJI
KOJI ĆE SE NASTAVITI BORITI KAKO BI OSVJETLALI NJEGOVO IME.

“Smiju li to reći?” upitala sam. “Doslovce govore da lažeš. Nije li to kleveta?”
“Ne”, napeto je odvratila Beth. “Ne možeš anonimno klevetati nekoga. Mogu reći što
god žele o meni.”

20. svibnja 2000., g. Donald Imrie iz odvjetničke komore Imrie i Cunningham
u Bedford Rowu, dobio je dopuštenje da uloži žalbu na presudu. Uvjereni su da će
se presuda uskoro ukinuti.

“Čitajte dalje, postaje sve bolje”, rekla je Beth čitajući preko naših ramena. “Mogu li
uzeti još malo vina?”

“Slobodno.”

Najprije bismo voljeli reći da ova stranica ne želi podrivati ozbiljnost čina
silovanja ni omalovažiti patnju koju proživljavaju žrtve silovanja. Da je Jamie
počinio taj zločin, vjerujemo da petogodišnja kazna ne bi dostajala. Ali mi tvrdimo
da uopće nije počinio zločin silovanja. Štoviše, svjesni smo i priznajemo da je u
slučajevima silovanja anonimnost žrtve glavno pravilo kojeg se treba držati
i poštovati ga. Međutim, željeli bismo se pobrinuti da se to pravilo odnosi i na
muškarce. Jamie se tomu namjerava posvetiti nakon što se spere ljaga s njegova
imena.

Ne možemo govoriti o tome hoćemo li Jamiejevoj optužiteljici uzvratiti
protutužbom u vrlo izglednom slučaju ukidanja presude. Držimo da je njezina
povijest duševne nestabilnosti čini ranjivom, stoga je važnije osvjetlati Jamiejev
obraz nego da se već problematična mlada žena provlači kroz sustav kaznenog
pravosuđa s obzirom na to da je njezin problem medicinske prirode. Voljni smo joj
pomoći da dobije potrebnu profesionalnu terapiju kako bi se pomirila s onime što

Knjige.club 129

Tatum & Laura

je učinila, te kako bi se suočila s duboko ukorijenjenim problemima koji su je i
naveli na takvu lažnu optužbu.

“Prije bih rekla, hrpa govana”, rekla je Beth. “Ako ga oslobode, tužit će me i prije nego
što mu skinu lisice.”

Nisam sumnjala u to, ali morala sam se složiti da tobožnji iskaz zabrinutosti
predstavlja bogovski potez odnosa s javnošću.

“Pročitao?” upitala sam Kita koji je tupo zurio u zaslon. Kimnuo je.
Na jednoj se strani nalazio niz izbornika: Ponudite Jamieju svoju podršku, Zatražite
informacije, Galerija, Jamiejeva karijera. Medijski upiti poručivali su čitatelju da je obitelj,
zajedno s novim pravnim timom, uposlila i stručnjaka za odnose s javnošću. “Na sve su
mislili”, rekla sam. Kliknula sam na Antonijino pismo. Popratna fotografija prikazivala je nju
i Jamieja na vjenčanju; u kosi je imala nekoliko konfeta.

Hvala vam što ste posjetili Jamiejevu stranicu. Ja sam Antonia Tranter i
Jamiejeva sam zaručnica. Zajedno smo dvije godine. Protekla mi je godina bila
teška. Nije lako čuti da vam je zaručnik bio nevjeran, ali to je zanemarivo spram
noćne more koja je uslijedila, kada je zbog svoje pogreške prikazan kao čudovište.
Poput svih koji poznaju i vole Jamieja, uvjerena sam u njegovu nevinost.

Na ovim smo stranicama izložili, najjasnije što smo mogli, razlog zbog kojih
slučaj predstavlja posvemašnji podbačaj pravde.

Bili bismo zahvalni kada biste prenijeli našu poruku što je moguće dalje.

Konkretno, tražimo svjedoke koji su možda vidjeli Jamieja i mladu damu u
pitanju prije događaja. Ma to koliko beznačajnim smatrali, ili ako vam savjest ne
da mira, molim vas pišite mi putem internetske stranice i pomozite nam da
istjeramo pravdu za Jamieja.

“Isprao joj je mozak”, rekla sam.
Beth je grickala zanokticu. “Jeste li otkrili moju glavnu ulogu?” Kit i ja zajedno smo
potražili.
“Kliknite na izbornik Prosudite sami”, rekla je.

G. Justice Frenchaj pohvalio je snagu Jamiejeve optužiteljice na temelju toga
što je istupila te ju je u svom sažetku prikazao kao skromnu i povučenu osobu.
Sudac je također nakratko spomenuo njezinu povijest duševne nestabilnosti. Iako
suosjećamo sa svima koji pate od duševnih bolesti, osjećamo da porota nije uzela u
obzir činjenicu da je to čini nepouzdanom svjedokinjom.

Nisam mogla odoljeti porivu da pogledam u Beth.
“Želite znati moju povijest duševne bolesti?” upitala je. “Kad mi je bilo šesnaest
godina, moj djed i baka poginuli su u automobilskoj nesreći. Bila sam shrvana.” Pogledala
me, pozivajući se na moj vlastiti gubitak, pa sam suosjećala s njom. “Nisam mogla spavati,

Knjige.club 130

Tatum & Laura

stoga mi je liječnik prepisao dvotjedno uzimanje Valiuma. To je doslovno sve. Samo dobra,
stara tuga. Na klupi za svjedoke prikazali su to kao da sam otad svako malo odlazila u
umobolnicu.”

Ove fotografije prikazuju Jamiejevu optužiteljicu u “razuzdanom” izlasku.
Dakako, sakrili smo njezin identitet u skladu sa zakonom.

Je li to prisebna, konzervativna djevojka koja se pojavila na klupi za
svjedoke? Ili je to slobodoumna hedonistica, djevojka koja voli zabave i otvorena je
za sva iskustva te za koju neobvezni seks na glazbenom festivalu predstavlja
sastavni dio zabave za vikend? Vjerujemo kako bi se, da je poroti bilo dopušteno
vidjeti te fotografije, presuda znatno razlikovala od donesene. Komu vjerujete?
Marljivom, posvećenom mladiću bez zapisa o nasilnom ponašanju ili djevojci s
poviješću duševne bolesti koja sebi dopušta da je fotografiraju u takvom stanju?

Bethino lice na fotografijama bilo je zamućeno točkicama, ali kosa joj se jasno
prepoznavala. Na jednoj fotografiji lizala je lice prijatelja u noćnom klubu; fotografija nije
najotmjenija, ali svi su ljudi naše dobi radili i gore stvari. Na drugoj joj je zatamnjena cijela
glava, ali prikazano cijelo tijelo; izgledala je sjajno u crnom korzetu, vrućim hlačicama i
kaubojskim čizmama te s bocom tekile između grudi. Uhvatili su je iz profila, jednog
ramena okrenutog prema fotoaparatu. Tetovaža anđeoskih krila nije bila skrivena.

“Glupost”, rekla sam. “Svatko tko te poznaje mogao bi te prepoznati po tome.”
“Ne moraš mi to govoriti”, ogorčeno je odvratila Beth. “Jednako su tako mogli unajmiti
oglas na naslovnici The Timesa. Da si barem bila ondje dok sam jučer bila s mamom u
kupovini. Sličilo je razdvajanju Crvenog mora; u svakom smo redu vidjele samo leđa i
ramena.”
“Tko im je dao fotografije?” upitao je Kit.
“Jedna od mojih najstarijih prijateljica, možete li vjerovati? Prva je iz kluba u
Nottinghamu, a druga s ljetnog posla kada sam prodavala tekilu na lokalnom festivalu.
Sjećam se kad me Tess fotografirala. Ona je zadnja osoba za koju bih pomislila da bi takvo
što učinila. Slomila mi je srce.”
Zaplakala je, a nešto u meni okomilo se na Tess.
“Ah, Beth, to je baš šugavo.” Prisjetila sam se jedne prilike u kojoj je Ling fotografirala
mene; razgaljenu u trapericama i gornjem dijelu kupaćeg kostima, otvorenih usta i s
tabletom navrh jezika, dar svima koji su željeli okaljati moj obraz. Držale smo je na
hladnjaku u svom starom stanu i sklanjale je kada bi nam roditelji došli u posjet. Kad ste
mladi, ne razmišljate o posljedicama.
“Rekla si da ne mogu klevetati anonimnu osobu, ali na tim fotografijama nisi
anonimna, zar ne?” upitao je Kit. Gotovo je govorio za sebe, promišljajući pravne posljedice.
“Sigurno su kivni na sud kad su te prokazali na takav način. Ovo je svakako golemi
autogol. Imaš li pravnog zastupnika?”
"Da”, uzdahnula je Beth. “Tatin stari odvjetnik radi na slučaju. Vjeruje da ih može
navesti da ih uklone, ali šteta je napravljena. Ljudi znaju.” Odjednom je klonula.
“Neprestano se pojavljuje nešto novo. Ne mislim samo na to što mi žalba visi nad glavom,

Knjige.club 131

Tatum & Laura

iako je i to dovoljno loše, nego na stvari koje ljudi govore. Jučer u trgovini djevojka koju
poznajem od četvrte godine pitala me što sam očekivala kad sam sama otišla na festival? I
to je žena naših godina; normalna, pije, nije neki anđeo. Ne bi vam palo na pamet takvo što
od nje.” Osvrnula se po našem stanu, pogledala kartu pomrčina, mene, Kita, a potom uperila
pogled u javni park pred zgradom. “Trenutačno mi ovaj stan djeluje kao jedino mjesto na
svijetu gdje mi se vjeruje. Moram odjebati odande. Ne mogu više gledati roditelje kako
se trude ostati snažni radi mene iako ih sve to ubija. I ne mogu tamo izgraditi život, više ne.”

“Ostani ovdje”, rekla sam. “Par noći. Dok se situacija ne smiri.” “Ozbiljno?” upitala je.
Morali biste poznavati Kita kao što sam ga ja poznavala da shvatite o čemu je razmišljao:
što se više zbližiš s njom, to će ponovljeno suđenje biti opasnije. No prije negoli je Beth
zamijetila, hitro je nabacio osmijeh te sam znala da neće povući poziv. Učinio je to radi
mene, ne radi nje.

“Naravno”, rekao je glasno zaklapajući laptop.
“Joj, hvala vam”, odvratila je Beth. Njezine su suze naglo presušile, kao da je netko
zatvorio slavinu. “Što bih ja bez vas?”

Knjige.club 132

Tatum & Laura

Trideset prvo poglavlje

LAURA
30. svibnja 2000.

“ŠTO RADIŠ?” ŠAPNULA JE BETH dok sam se šuljala stubama i nastojala neopaženo
proći pokraj nje. Bila je subota i svi smo spavali dulje nego obično. Pomislila sam da sam iz
kreveta čula zveket poštanskog sandučića. Otkad mi je Jamie počeo pisati stekla sam naviku
ujutro prva silaziti do ulaza. Nisam smjela riskirati da Kit presretne pismo iz zatvora. Sjela
sam na rub ležaja s bankovnim izvješćem i letkom za pizzu u ruci.

“Samo volim prva uzeti poštu”, odvratila sam. “To je nešto što radim. Kao nekakva
navika. Svojevrsna utjeha.” Pretjerivala sam s objašnjenima, istodobno uopće ne objasnivši.

“Ah”, rekla je Beth. “To je... lijepo.”
‘“Jutro.” Kit je nelagodno stajao na dovratku naše spavaće sobe. Bila sam ih pokušala
zatvoriti za sobom, ali odbila su se na šarkama kao i obično. “Bože, kako je kasno.”
“Danas idem u London”, svrhovito je rekla Beth. “Imam posla.” “Mislio sam da ne
poznaješ nikoga u gradu”, rekao je Kit.
“I ne poznajem.” Nasmiješila se. “U tome je privlačnost. Mogu raditi obične stvari bez
brige da će me ljudi ogovarati. Ili mogu šetati Oxford Streetom i ne prepoznati ama baš
nikoga.”
Nakon doručka nagnuli smo se preko balkona i promatrali je na odlasku, u haljini boje
maslačka i istim onim starim, srebrnim tenisicama koje je nosila u Cornwallu.
“Koliko dugo misli ostati ovdje?” upitao je Kit cereći se kroz stisnute zube kada se
okrenula i mahnula nam.
“Nemam pojma”, odvratila sam. “Ali vidiš koliko smo joj potrebni. A ne mogu je
izbaciti nakon svega što je proživjela.” Kit je člancima prstiju protrljao oči. “Ne tražim to.
Samo, nije idealno vrijeme da hodam kao po jajima u vlastitom domu, zar ne?”
“Ovdje je tek, ono, četiri noći. Bože, Kit. Ponašaš se kao da biram nju umjesto tebe. Nije
to situacija ili-ili.”
Ispod površine njegova lica nazirala se ljutnja. “Nije li?”
Eksplodirala sam. “Znaš što? Ako ne razviješ malo jebenog suosjećanja, mogla bi biti.”
Ljubičasti polumjeseci podno njegovih krvavih očiju naizgled su potamnjeli te sam
poželjela da mogu povući svoje riječi. Tek sam tada uvidjela koliko grozno izgleda, koliko
zanemareno. Danima je nosio istu majicu, a kosa mu se počinjala kovrčati na vratu.
Zagledao se u javni park.
Spremala sam se ispričati kadli je izlanuo: “Da smo identični, misliš li da bih bio kao
Mac? Kakav je tata bio?”

Knjige.club 133

Tatum & Laura

Iznenadna promjena teme otkrila mi je paralelni tijek naših misli, stoga sam se
natjerala slijediti ga. Trenutak da razgovaramo o toj ili ona ili ja gluposti s Beth otišao je u
nepovrat. “Bože, Kite, ne znam. Ne znam dovoljno o tome.”

“Ponekad gotovo želim da jesam. Ne, ne mislim tako. Volio bih prodrijeti u njega i
shvatiti kako funkcionira njegov mozak. Ako završi kao tata...”

“Hej.” Primila sam Kitovu ruku. Dlan mu je bio topao, suh i gladak. “Mac je mnogo
mlađi od tvog tate i ima nas. Spriječit ćemo to na vrijeme.” Jedno smo vrijeme stajali u tišini
dok je Kit zurio u daljinu, a ja gledala niz balkon. Ulicom su dominirali crveni autobusi.

“Što se tiče Beth”, oprezno sam rekla pomislivši kako je prošlo dovoljno vremena.
Šutio je, ali osjetila sam njegovo nezadovoljstvo u stiskanju njegova dlana nad mojim. “Ne,
poslušaj me. Željela sam reći, udovoljit ćemo joj još danas, dobro? Hajde. Ti imaš svoj
izgubljeni slučaj. Ja imam svoj.”

Šalila sam se, ali uvrijedila sam ga.
“Kako to uopće možeš uspoređivati? Mac je moj brat blizanac.”
Znala sam kako ne postoji šansa da Kit shvati povezanost koju sam osjećala s Beth. Ne
možete se natjecati protiv krvi.

“Bok, dragi, stigla sam!” povikala je Beth smijući se na putu uza stubište. Kit je sveo
svoje nezadovoljstvo na kolutanje očima. Bila je pomalo prekrivena gradskom prljavštinom
i nakrcana vrećicama iz kupovine punima luka, limenki i vina. Stručak limunske
trave stršao je na vrhu.

“Kuhar ću vam”, rekla je. “Ne znate što je život dok ne okusite moj tajlandski zeleni
curry”

“Obožavam tajlandsku kuhinju”, odvratila sam, dovoljno glasno kako bih prikrila
Kitov mrzovoljni odgovor: “Zbilja nema potrebe.”

Ako ga je Beth i čula, odlučila se ne obazreti. “Imamo razlog za slavlje. Zvao me
odvjetnik. Fotografije su uklonjene sa stranice.”

“To je sjajna vijest”, rekla sam.
“Možemo ih tužiti, ali ne znam želim li to. Radije bih to zaboravila, znaš? Dosta mi je
odvjetnika i sudova.” Izvadila je namirnice - jasminovu rižu, kokosovo mlijeko, komadić
đumbirova korijena, tri debela filea pilećih prsa - na našu radnu plohu, a potom stala rovati
po svojoj golemoj ručnoj torbi. “Nešto sam vam kupila”, rekla je, odjednom posramljena.
“Kako bih vam zahvalila što ste mi dopustili da ostanem”, uputila mi je znakovit pogled, “i
jer ste općenito dali sve od sebe. Ti prva.” Izvadila je umotani paketić veličine cigle i
nestrpljivo promatrala dok sam ga otvarala. Prije negoli sam sklonila papir shvatila sam da
je riječ o svijeći Krvave ruže. Na kraju devedesetih mirisne svijeće nisu bile sveprisutni
poklon kao danas i niste mogli nabaviti Krvave ruže nigdje osim u zabačenom dućančiću u
Maryleboneu. Beth je zacijelo upamtila naljepnicu i bacila se na posao. Kupila mi je poklon-
set: tri debele svijeće s neobrezanim fitiljima. Slatkasti, zagušljivi miris ispunio je sobu i
prije paljenja. Zacijelo su je stajale stotinu funti.
“Ajme”, rekla sam. “Hvala ti.”

Knjige.club 134

Tatum & Laura

“Pa, zapravo, ja sam kriva. Zaspala sam s upaljenom svijećom one prve noći, pa je
gotovo izgorjela do kraja.” Pokajnički je kimnula prema praznoj čaši na dasci povrh kamina.
“Volim plamen, i miris je toliko utješan.”

Kit je suzio oči: njegova je zadaća bila opskrbljivati me Krvavim ružama. Uzvratila sam
mu jednakim nadurenim pogledom; Beth nije smjela doznati da je zaposjela njegovu ulogu.

“A, Kite, ovo je za tebe. Rabljen je, ali u savršenom stanju.” Bio je to telefotografski
objektiv o kojem je govorila. “Nevjerojatni su na slabom svjetlu.” Toliko ga je šokirala da je
zaboravio na bonton. “Već ga imaš.” Glas joj je naizgled lebdio povrh riječi.

“Ne, nemam.” Zvučao je bezizražajno. “Hvala ti.”
“Mislim da je Kitu samo neugodno jer...” Pogledala sam ga, ali bilo je nemoguće
odgonetnuti njegov izraz lica. “Mislim da mu je samo neugodno jer nam ne moraš toliko
zahvaljivati.”
“Da”, rekao je Kit. “Na sudu smo samo rekli što smo vidjeli.” Zvučao je odsutno, što je
značilo da umire od srama.
“Ne”, odvratila je Beth. “Spasili ste me. Na više načina. Spasili ste me.” Nakon njezinih
riječi uslijedila je nelagodna tišina, koju je narušilo tek Bethino stresanje poput mokrog psa.
“Nego!” vedro je rekla. “Večera se neće sama skuhati.”
Dok je sjeckala i miješala namirnice, upalila sam malo glazbe i poredala trio svijeća na
policu povrh kamina. Nakon dvije čaše vina Kit je izvadio objektiv i pričvrstio ga na svoj
fotoaparat, nesposoban sakriti oduševljenje zbog nove igračke.

Ležali smo sučelice u spavaćoj sobi kojom tama nikada nije dokraja vladala, nadajući
se da se naše šaptanje neće pronijeti kroz rupu pokraj vrata.

“Koliko je stajao taj objektiv?” upitala sam. “Ono, sto funti?” “Prije tisuću. Novi se
prodaju za tri tisuće.”

“Molim?"
“Znam”, odvratio je. “Kao da pokušava kupiti našu podršku.”
Pokušala sam mu pogledati u oči, ali vidjela sam tek odsjaj na prigušenom svjetlu.
“Kako nas može potkupiti? Već smo svjedočili.”
“Onda nas pokušava zadržati na svojoj strani. Brinem se da će nešto iskrsnuti u toj
žalbi, pa da će se slučaj vratiti na sud. I da ćemo, zbog njezina boravka ovdje, poništiti cijelu
stvar.”
“Samo ako nekome kažemo da je ovdje. Osim ako nisu unajmili, ono, privatnog
istražitelja za njezin slučaj, tko će doznati?”
Kit se napeo te sam osjetila da s naporom obuzdava glas. “Toga sam se i bojao.
Uvlačenja u taj kaos pun laži. Jedna laž za sobom uvijek povlači još jednu, pa još jednu. Već
je počelo. Osim ako nisi posve iskren od početka, najebao si.” Sledila sam se, a potom se
prisjetila da ne govori o mom tajnom izletu u sudsku zgradu. Položila sam dlan na njegova
prsa kako bih ga umirila.
“Samo joj treba prijatelj.”

Knjige.club 135

Tatum & Laura

“Laura.” Ulovio je moj dlan. “Kako možeš ozbiljno očekivati iskreno prijateljstvo s
nekim koga si upoznala na takav način? To će ti uvijek visjeti nad glavom. Već si učinila i
više nego dovoljno.”

“Što želiš?” Glas mi je zaprijetio podizanjem. “Želiš da joj kažem da ode?”
Kit me potom ušutkao, a potom rekao: “Iskreno? Da. Nemam prostora u glavi za to, a
kamoli u stanu. Dosta mi je što se moram brinuti o bratu. Nisam poput tebe. Ne želim
spasiti svakog beskućnika i lutalicu.”
“Rekao si”, na jedvite sam jade obuzdala glas, “ti si rekao, kad smo tek prohodali, da to
obožavaš na meni. To što mi je stalo do raznih stvari. I problema. I ljudi.”
Svalio se na svoj jastuk. “Da”, odvratio je. “Jesam. Obožavam to. Ali ponekad bih volio
da se jednako posvetiš stvarima koje su ti bliže kao što se posvećuješ svojim slučajevima.”
Okrenuo mi je leđa. Beth se okrenula u susjednoj sobi, a ležaj je zaškripao kao
podsjetnik, iako nam nije bio potreban, da nismo sami.

Knjige.club 136

Tatum & Laura

Trideset drugo poglavlje

KIT
20. ožujka 2015.

NEBO ONKRAJ BRODSKOG PROZORA predstavlja svijetlosivo ništavilo, a preuranjeni
očaj oduzima mi tek. Ipak nisam pošao tražiti Beth i jutros me proganja ta propuštena
prilika.

Torba mi je teška od opreme za fotografiranje; filtara za leće, zaštite od kiše, moga
najizdržljivijeg stativa. Načas dođem u iskušenje da sve ostavim u kabini i sve odjebem.
Neobično sam blizu suza. Sve uvijek djeluje napetije u satima prije pomrčine.

Otvore brodski restoran netom prije svitanja i posluže kontinentalni doručak.
Doručkujem, točnije pijem kavu na prazan želudac, s Jeffom Drakeom. Ne komentira moj
novi obrijani izgled. Zašto i bi? Godinama me poznavao takvoga i samo me jednom vidio s
bradom. A ako je i vidio moju izvedbu na snimci, ne spominje je. Djeluje odsutno poput
čovjeka koji razmišlja o uzvišenijim stvarima. Njegov je zadatak odlučiti gdje su nam
najbolje šanse.

“Što mislite, gdje?” upitam srčući gutljaj kave. Moram otkriti mješavinu radi Maca.
“Sjeverna strana otoka? Južna?”

“Bojim se da moraš preoblikovati pitanje, Christophere”, odvrati šećereći
prepolovljeni grejp. “Prije je u pitanju najmanje loš scenarij. Predviđanje kretanja nebeskih
tijela mačji je kašalj u usporedbi s prognoziranjem vremenskih prilika.”

Postoji određeni izraz koji poprime lica lovaca na pomrčine kada im se sprema
naoblaka; prisilno veselje, ustrajnost u uživanju ma što da se dogodi. Ali ne možete sakriti
takvo razočaranje, koliko god se trudili. Osjećam svojevrsnu odgovornost pfzavirema
Richardu; ja sam kriv što je ovdje. Osjećam kao da je najmanje što mogu učiniti za njega
rastjerati oblake.

“Ponekad se oblaci razmaknu baš u pravom trenutku”, kažem dok se vučemo
brodskim mostićem prema autobusima koji čekaju. “Potrebna je samo malena rupa u
oblacima da sve dobro završi.” Tješim sebe koliko i njega.

Luka je krcata ljudima, a gomila tijela zbijenija nego na ijednom glazbenom festivalu.
Povrh mora glava te sa suprotne strane zakrčene ceste ugledam šest žutih autobusa sa
znakovima Princess Celeste na prozorima. Povedem Richarda prema njima: lokacija je
određena u zadnji trenutak, a znakovi na prozorima poručuju nam da nas čeka put do pola
Husareyna, planine koja gleda na luku Torshavn. Samo amateri odlaze do vrha planine.
Previsoka je i oblaci vam silaze ususret, onemogućujući vam pogled s tla.

S obzirom na toliku gomilu čudno je kako možete osjetiti oči druge osobe, njihov
prodorni pogled, ali osjetim nešto, nekakvu vrućinu, na svom lijevom ramenu, ili je pak

Knjige.club 137

Tatum & Laura

zamijetim krajičkom oka. Polagano okrenem glavu uz poznati predosjećaj, ali ugledam tek
sredovječnog muškarca blistave glave i pomičnih tamnih stakala pričvršćenih na debele
naočale. Široko se naceri.

“To si stvarno ti”, kaže mi. Prijeđem popis svih ljudi koje sam upoznao na brodu i
prilično sam siguran da nije bio ondje. “Ah, pogledaj ga kako se panično pokušava dosjetiti
mojega imena”, kaže. Zahvaljujući svom američkom, srednjezapadnom naglasku mogao bi
potjecati iz bilo kojeg dijela Sjedinjenih Država, pa se načas zapitam jesam li ga poznavao
kao tinejdžer. Možda je nečiji tata koji je došao po pijanog tinejdžera pokraj zabranjene
logorske vatre.

“Oprostite, morat ćete me podsjetiti...” zaustim.
“Ne brini se, ne poznajemo se”, odvrati muškarac.
“Ha-ha”, kaže Richard. “Već si poznat. Još jedan koji je vidio tvoju snimku. Ipak, čudno
je što si ga prepoznao bez brade.”
Muškarac djeluje smeteno. “Koja snimka? Ne, neka je žena hodala uokolo s tvojom
fotografijom i tražila te. Fotografija je stara nekoliko godina, ali siguran sam da si ti na njoj.”
Srce mi se preokrene poput ribe na suhom. Ne traži Christophera. Traži Kita. Ovdje je
i sjebat će mi pomrčinu. “Sumnjam”, odvratim. “To je sigurno netko drugi.”
Prouči me. “Ili to ili negdje imaš brata blizanca.” Nato se lecnem, ali po njegovu licu
prepoznam da pod time nije ništa mislio.
“Kako je izgledala?” Pitam se zamjećuje li Richard podrhtavanje u mom glasu.
“Otprilike tvojih godina, rekao bih. Lijepa. Crnokosa. Otišla je jednim među onim
ružičastim autobusima.”
Kimne prema luci. Ugledam crveno-ljubičasti odsjaj na samom mjestu gdje luka zavija
iza ugla.
U kurac, u kurac, u kurac, u kurac, u kurac.
“Pa, pripazit ću”, kažem. “Ugodna pomrčina, ha?”
“Sretno!” odvrati muškarac, a lice mu zablista od glupave nade nakon čega nestane u
gužvi.
Ako sam u pravu i Beth je žena s fotografijom, doslovce se ukrcava u ovom trenutku.
Nešto prepukne u meni, gotovo čujno.
“Odmah se vraćam”, kažem Richardu. “Pridrži ovo.” Predam mu svoju torbu, ali
zadržim fotoaparat. Visi mi s dlana poput praćke.
“Kako misliš, odmah se vraćaš? Nije to pomični blagdan - Chrise! Chrise! Richardov
glas postaje sve tiši dok se probijam kroz gusto zbijena tijela. Svaki put kada se proguram
pokraj nekoga začuje se energično šuštanje najlona pri susretu s drugom osobom u
pametnoj, vodonepropusnoj odjeći. Je li tako i Lauri? Znaš da se ponašaš poput budale, ali
ne možeš prestati?
Okušam sreću s najbližim ružičastim autobusom. “Pripadate li skupini?” Žena s
podlogom za pisanje ima sivu trajnu nalik na balon i osmijeh koji se prelijeva u zabrinutost.
“Ne, ali moram provjeriti je li netko u tom autobusu.”

Knjige.club 138

Tatum & Laura

“Ovo je samo za unaprijed rezervirana mjesta.” Osvrne se preko ramena prema
vozaču autobusa kako bi potvrdio njezine riječi, ali ovaj ima otprilike devedeset godina.
“Gospodine, morat ću vas zamoliti da... ” I ne pokušava se opirati kada jurnem pokraj nje.

“Samo moram provjeriti je li ovdje.” Stanem u prolaz autobusa. Letimičnim pregledom
putnika uvjerim se da Beth nije među njima. “Oprostite. Hvala vam”, kažem spuštajući se
stubama te začujem mrmljanje: “Je li nadrogiran?” “Je li to bio britanski
naglasak?” “Trebamo li nekoga nazvati zbog toga?”

Drugi ružičasti autobus, zaustavljen odmah iza prvoga, još se uvijek puni putnicima.
Obiđem prva vrata i uđem na druga smještena na sredini autobusa, a ovoga se puta i ne
pretvaram da ću nešto pitati. Sijede se glave zabrinuto klimaju. Unutra nema nikoga
mlađeg od šezdeset pet godina.

Zacijelo su im dojavili radiovezom ili nazvali jer me presretnu kod trećeg autobusa.
Dvojica muškaraca prekriženih ruku čekaju me na ulazu. Primoran sam povikati uza stube.

“Beth!” uzviknem dovoljno glasno da mi se glas pronese cijelom dužinom autobusa,
dovoljno glasno da izazovem lavinu. “Beth! Dosta mi je! Hajde! Pobijedila si! Riješimo to!
Dosta mi je!” Vrata mi se zatvore pred nosom. “Poludjet ću”, povičem kroz staklo.
Priljubim lice o vrata i čekam. Ako je unutra, sigurno me čula, a ako je ovdje, ovdje je radi
mene. Doći će. “Jebeno ću poludjeti”, ponovim šapatom.

Vozač pokrene motor, a lice mi se zatrese prianjajući o autobus, prenuvši me natrag u
razumno stanje. Trkom prođem sve prazniju luku i pronađem Richarda u žutom autobusu s
mojom torbom na susjednom sjedalu.

“Koji je to vrag bio?”
“Moramo zamijeniti sjedala”, odvratim podižući torbu i bacajući je u zadnji red.
Odavde mogu vidjeti ukrcaj svakog putnika. Mišići su mi ukočeni od napora. Spreman sam
za sukob. Mrzim razmišljati na takav način, ali ako se Beth danas bilo što dogodi, sama si je
kriva jer me slijedila ovamo.
Ne, nije pošteno. Što god skrivila, Beth je i sama proživjela pakao. Trebao bih se ljutiti
na Jamieja Balcombea, ako ću doista preuzeti stvar u svoje ruke.

Knjige.club 139

Tatum & Laura

Trideset treće poglavlje

LAURA
25. lipnja 2000.

“JESI LI SIGURNA DA GA NISI PREMJESTILA?” upitao je Kit dvadeseti put toga sata.
“Maleni spremnik za film u plastičnoj kutijici. Otprilike toliki. Nije mogao tek tako nestati.
Doslovno je stajao ovdje? Upro je prstom u radnu plohu.

“Vjerojatno je pao iza štednjaka”, odvratila sam. “Zar ne možeš pričekati da
završimo?” Sjedila sam na kuhinjskom stolcu s ručnikom oko vrata i kose razdijeljene na
sredini dok je Beth u gumenim rukavicama nanosila ljubičastu pjenu vodikova peroksida
na korijen moje kose. Osjećala sam poznate nagrizajuće trnce dok je
izbjeljivao odstranjivao boju s nje. Ja sam njezinu već obradila, pretvorivši nekoliko
završetaka tamnih kovrča u žarkoljubičaste vrhove.

Radio je bio toliko pojačan da je voda u našim čašama poskakivala u ritmu, ali njezin
mobitel na polici za knjige svejedno se čuo. Zaslon je obasjala zelena boja s riječju kuća
ispisanom uglatim slovima. Pogledala ga je, lagano stisnula lice i zanemarila ga. Kit
je podigao obrve, ali nije ništa rekao.

Što smo Beth i ja glasnije pjevale uz radio, to se Kit više žacao zbog naše primitivnosti.
Ako se namjeravao ponašati poput ćudljivog oca, tada sam željela djetinjasto uživati tako
što ću ga živcirati.

“Ne obaziri se na njega”, rekla sam. “Voli samo glazbu koja govori o idejama.”
Bethino lice poprimilo je izraz koji je poručivao “neću se miješati” te je ubacila još
malo izbjeljivača u svoju zdjelicu.
Kit se snažnije namrštio vrativši se svojemu glavnom projektu u dnevnom boravku.
Kao da tragedija nestalog spremnika nije bila dovoljna, sada mu se pokvario i ventilator u
laptopu. Svjetiljkom je posvijetlio izloženu matičnu ploču i uzeo sićušni odvijač. Kada
je Bethin mobitel iznova zazvonio, ramena su mu se podigla još koji centimetar.
“Trebaš li se možda javiti?” upitala sam nakon što je zazvonio i četvrti put.
Beth je oklijevajući raširila prste tijekom dvaju odzvanjanja pa rekla: “Bože, dobro, daj
sjaši”, ali iskaljivala se na mobitel, a ne na mene. Zgulila je rukavice s prstiju, bacila ih u
kuhinjski sudoper i uzela mobitel. Zatvorila je vrata stana za sobom prije negoli se javila uz
obrambeno: “Halo?” Koraci su joj se udaljili stubištem, a potom je više nismo čuli.
“Što je to bilo?” upitala sam Kita. “Misliš da je otišla, a da im nije rekla gdje je ili što
već?” Razumjela sam zašto se vratila kući, ali polagati račune roditeljima u dobi od
dvadeset jedne godine činilo mi se dodatnim poniženjem.

Knjige.club 140

Tatum & Laura

“Može biti”, rekao je Kit otpuhujući prašinu sa strujnog sklopa. “Ja sam prije pomislio
da se možda jednome od njih dogodilo nešto loše.”

“O, Bože, u pravu si”, rekla sam. “Kao da nema dovoljno...”
Prekinuo nas je Bethin glas, oštar i visok, doprvši kroz vrata.
“Zaslužila je! Zapravo ima sreće što nije bila u autu kad sam to učinila!”
Kit je podigao obrve, a ja sam se prišuljala sagom i naslonila uho na ulazna vrata
pokušavajući čuti.
“Ne, nisam tako mislila, naravno da ne bih. Znaš da ne bih.”
Položila sam dlan na vrata i osjetila pulsiranje u jagodicama prstiju.
“Pa, žao mi je što sam vas osramotila”, naposljetku je rekla. “Nisam bila pri sebi.
Mislim, mama. Znaš što je učinila.” Uslijedila je tišina koja je potrajala toliko dugo da sam
pomislila kako je Beth završila razgovor. “Joj, ne, stvarno? Žao mi je.” Glas joj je bio ispunjen
kajanjem. “Platit ću vam kad pronađem posao. Ne, hoću. Dobro. Pa, hvala. Slušaj, moram ići.
Kod prijatelja sam i ne mogu baš razgovarati.” Nastupila je stanka, a potom je rekla, znatno
tiše: “I ja tebe volim.”
Zacijelo se uspela po dvije stube odjednom jer se kvaka zakrenula nakon nekoliko
sekundi. Odskočila sam od vrata i nastojala djelovati ležerno, ali kada sam ih zatvorila za
Beth, obje smo na njima u visini glave zamijetile otisak boje u obliku uha.
“Koliko si čula?” upitala je.
“Načula sam ono kad si vikala”, priznala sam.
Stropoštala se na ležaj poremetivši Kitov pomno izloženi niz minijaturnih alata, ali
naizgled nije primijetila, iako ih je ovaj mahnito pojurio ispraviti.
“Sjećaš se što sam ti ispričala za svoju prijateljicu Tess?” upitala je.
Ime je prizvalo polagano otkrivajuću fotografiju Beth u opravi hostese za tekilu. “Kako
bih zaboravila?”
“Aha.” Spustila je pogled. “Pa, možda sam joj probušila gume na autu.”
“Beth!” odvratila sam, iako sam to mogla odveć lako zamisliti, istodobno zadivljena i
šokirana.
“Ne znam što me spopalo”, rekla je. “Vidjela sam njezinu bijednu malu Opel Corsu na
parkiralištu supermarketa i u sljedećem sam trenutku kupovala nožić. Gurnula sam ga
ravno u gumu te se čulo samo pšššš” Obrazi su joj upali dok je oponašala ispuhivanje.
“Ajme”, odvratila sam. Pogledala sam u Kita kako bih procijenila njegovu reakciju, ali
bio je zauzet preslagivanjem alata za popravak računala po veličini u njegovoj prozirnoj
plastičnoj kutiji. “Kako su znali da si ti kriva? Nadzorne kamere?”
Beth je odmahnula glavom. “Bila je dala auto mami. Otkud sam to mogla znati? Izišla
je gurajući kolica dok sam bušila zadnju. Pobjegla sam, ali znala je da sam to ja; mislim,
oduvijek me poznaje. Upravo je bila kod moje mame i tražila da plati popravak. Roditelji su
mi izvan sebe.”
“Isuse, Beth.”
“Znam, znani", rekla je. Nelagodni smijeh koji smo ga razmijenile bio je pun nevjerice,
ali također je naizgled podrazumijevao da će jednog dana postojati smiješna strana. Ostaci

Knjige.club 141

Tatum & Laura

Kitova humora naizgled su iščeznuli kada je uz škljocaj zapečatio svoju kutiju za alat i
napadno je pošao spremiti u spavaću sobu na sigurno. Beth je spustila glas. “Više ne
očekujem previše od muškaraca”, rekla je toliko tiho da sam se morala nagnuti prema njoj.
“Uglavnom očekujem da će me sjebati. Ali kad te prijateljica sjebe, to je posve druga
razina.” Zamislila sam koliko bi me povrijedilo kada bi me Ling izdala na takav način i
shvatila da bi me to shrvalo. I ja bih poželjela probušiti njezine gume. Poželjela bih učiniti i
gore stvari.

“Onda je dobro što imaš mene, zar ne?”
Po sjaju na Bethinu licu prepoznala sam da sam rekla pravu stvar.

Knjige.club 142

Tatum & Laura

Trideset četvrto poglavlje

LAURA
30. srpnja 2000.

U SRPNJU SAM DOBILA SVOJ POSAO iz snova, jednu godinu prije negoli sam
očekivala, kao prikupljačica sredstava za dobrotvornu dječju udrugu. To me mjesto
usmjerilo prema mojoj trenutačnoj karijeri, iako se sada pitam kako sam imala snage raditi.
Ljetne su vrućine bile u punom jeku, a Kit i ja većinom smo ih provodili u podzemnoj; ako
nismo putovali na posao ili natrag, odlazili smo do Turnpike Lanea kako bismo čuvali Juno
(ja) ili se bavili Macom (Kit). Tuširali smo se dvaput dnevno, a dio naše crne odjeće
uništili su slani tragovi znoja, a kada bismo ispuhali nos, rupčići bi postali crni.

Beth je redovito boravila u našem stanu. U roditeljskom domu u Nottinghamshireu
bila je dvostruka izopćenica; njezinoj sramoti zbog otkrića da je riječ o djevojci koju je
silovao Jamie Balcombe pridodano je umješno rukovanje nožem, ali tijekom otprilike
dvotjednih posjeta Londonu nije odavala znakove da želi istražiti grad, nego je radije
boravila u zatvorenom prostoru. Osim našeg upoznavanja na Lizard Pointu, jedva sam je
vidjela na danjem svjetlu. Nismo raspravljale o tome da će ostati spavati; bio je to jedan
među prešutnim brojnim dogovorima.

Jamie mi je pisao dvaput tjedno; pisma su beziznimno stizala utorkom i petkom. Bit je
uvijek bila ista - povuci izjavu sada, prije nego što se tvoja situacija pogorša - ali uvijek bi mi
priopćio i druge pomake. Navodno je okupio pozamašnu mrežu pobornika; pisala mu je
horda drugih “pogrešno optuženih” muškaraca. Postojao je pokret za muška prava koji se
bavio onime što su doživljavali kao trend ženskog “laganja o silovanju”. A - zamjećivala sam
likovanje u njegovim potezima olovke - pisale su mu i žene. Žene koje je nazivao “stvarnim”
žrtvama silovanja, djevojkama koje su ševili njihovi očusi, koje su drogirali u noćnim
klubovima, na kojima su se redali pod prijetnjom nožem. Jamie nikada nije propuštao
priliku da usporedi te “hrabre dame” s mojom vlastitom kukavnošću. Poderala bih pisma i
rasporedila ih po raznim kantama za otpad između naše kuće i postaje Clapham Common.
Počela sam željeti da muškarac sa žiletom u četkici za zube posjeti Jamieja.

Ling su konačno prepisali lijek koji će je izvući iz depresije te je odlučila kako je došlo
vrijeme da organizira intervenciju radi Maca. Ta američka posuđenica sada je dio rječnika,
ali tada sam je prvi put čula, stoga nam je ukratko objasnila proceduru. Svi mi - ja, Kit,
Lingini roditelji, Adele i savjetnik za ovisnosti koga je Ling bila pronašla - trebali smo se
pojaviti u njezinu stanu i jedno po jedno reći Macu da se stvari moraju promijeniti. Smisao
je bio u tome da će se, pošto uvidi kritičnu količinu zabrinutosti svih dragih mu
osoba, zaputiti ravno na liječenje. Kit ni u jednom trenutku nije povjerovao da će upaliti, ali
svejedno je došao, pa smo se svi nagurali u njihov skučeni podrumski stan, gdje je postojalo
tek nekoliko stolaca zbog čega smo naizmjence sjedili na njima.

Knjige.club 143

Tatum & Laura

U Linginu planu postojala je kvaka. Da bi intervencija upalila, Mac je morao biti
prisutan. A kako su glavni simptom njegove ovisnosti bili nepredviđeni nestanci koji su ga
odvodili od kuće neodređeni broj noći, izgledi nisu bili na njezinoj strani. Čekati da se nešto
grozno dogodi iscrpljuje gotovo i više nego kada se zapravo dogodi, a nakon osam sati
tijekom kojih se Mac nije javio na mobitel, a kamoli došao kući, odustali smo. Vlak je bio
poput pećnice, zapeli smo između postaja na dvadeset minuta te smo oboje mrzili
sve, uključujući jedno drugo, kada smo iznova izbili na površinu zemlje.

“O, u pizdu materinu”, rekao je Kit kada smo skrenuli za ugao prema Clapham
Common Southsideu. “Ovo je doslovce posljednje što mi sada treba.”

Slijedila sam njegov pogled; par otrcanih srebrnih tenisica i tanki bijeli gležnjevi
provirivali su s našeg praga. “Jesi li znala da će biti ovdje?”

Uzvratila sam mu neprijateljstvom. “Naravno da nisam jebeno znala.”
U meni nije ostalo ništa ni za koga osim Kita, a ni pretjerano za njega. Dan nam se
zacijelo ocrtavao na licima, no Beth je djelovala imuno na našu iznurenost.
“Ne mogu dugo ostati”, rekla je povevši nas vlastitim stubištem. Ljubičasta boja u
njezinoj kosi već je izblijedjela, pastelne kuke narušavale su kaotične crne kovrče. Dlan joj
je klizio po zidnim tapetama; u jednom je trenutku zastala na odmorištu kako bi proučila
komadić ljuskavog zelenila. “Moram uloviti posljednji vlak za povratak kući. I ovako će biti
nategnuto; očekivala sam da ćete se ranije vratiti.” Kit i ja razmijenili smo zbunjeni pogled;
Beth nikada nije išla kući. Nakon što bi došla ovamo, podrazumijevalo se da će prenoćiti.
“Kući?” upitao je Kit podižući palčeve, a potom ih prikrivajući pesnicama dok se Beth
osvrtala, stoga je izgledao kao da pumpa rukama pri uspinjanju.
“Prestani”, nijemo sam poručila, ali smješkala sam se.
“Da”, odvratila je Beth. “Ali pomislila sam kako bih vam mogla osobno prenijeti dobru
vijest.”
Zacijelo je riječ o žalbi, pomislila sam; sigurno su je odbacili.
“Nastavi”, rekla sam. Nalazili smo se na zadnjim stubama, a Kit je tražio ključeve u
džepu svojih traperica.
“Selim se u London!” Beth se široko osmjehnula.
Gotovo sam promašila iduću stubu. Kit se ukipio s ključem u bravi te sam shvatila da
misli isto što i ja: misli da se seli ovamo.
“Nastavi”, oprezno sam rekla.
“Pa, ispričala sam vam za atmosferu kod kuće. Doslovce sam u kućnom pritvoru. Stoga
sam potražila stan i posao”, ponovno je izjavila. “Dobila sam posao u fotostudiju Snappy
Snaps, radit ću u tamnoj komori. Plaća je šugava, ali radit ću na fotografijama. Tražila sam i
ne mogu si priuštiti ništa u blizini, ali pronašla sam si sobu u Crystal Palaceu. Sada ću vas
moći mnogo češće viđati.”
“To je sjajno”, odvratila sam, iako je moje oduševljenje izviralo iz spoznaje da ćemo se
sada rjeđe viđati; odnosno, moći ćemo vratiti prijateljstvo na manje intenzivnu, normalniju
razinu. Moći ćemo se naći na kratkoj kavi ili večeri, a potom se vratiti svojim kućama.
“Nego. Upravo sam vam kupila zadnji dar kako bi vam zahvalila na gostoprimstvu.
Znam da ste rekli da vam ne moram više ništa poklanjati, ali ovo je zadnje, obećavam.”

Knjige.club 144

Tatum & Laura

Uputila nam je sramežljiv osmijeh, nalik djetetu. “Molim vas, nemojte reći da nisam
trebala.”

Poklon za mene bio je pažljivo umotan u ukrasni papir William Morris i uvezan
pravom vrpcom. Sličio je knjizi, no pošto sam ga otvorila ugledala sam tanki okvir od
borovine u kojem se nalazila.

“Ti bokca”, rekla sam.
Fotografija je prikazivala mene i Kita, očigledno načinjena s dovratka naše spavaće
sobe. Kada? Jamačno rano ujutro, dok smo još uvijek spavali. Jutarnje svjetlo probijalo se
kroz proreze rolete od bambusa i risalo tigrove šare na našoj koži. Bili smo napola
otkriveni, kao da je pokrivač bio povučen nadolje, te smo se vidjeli od struka nagore. Ležala
sam na leđima, a Kit na boku, djelomično ovijen oko mene. Ruka mu je bila prebačena preko
mojih grudi te je šakom stiskao moju kosu kao što dijete stišće svoju dekicu.
Instinktivno sam prebacila ruke preko svojeg tijela. Kit je glasno udahnuo; osjetila sam
kako ljutnja isijava iz njega.
“Što kažete?” Naša se tišina oduljila, a Bethine oči počele su gubiti sjaj.
Nisam mogla upotrijebiti riječ napastovanje znajući što je proživjela, ali nije bilo druge
riječi kojom bih opisala osjećaj dok sam se gledala u takvom stanju.
“Vrlo je... intimna”, rekla sam naposljetku.
“Znam!” odvratila je. “Ne možeš planirati takve slike. Ali vrata su bila otvorena dok
sam išla na zahod, pa vas nisam mogla ne pogledati, a svjetlo je bilo baš...” Spojila je palčeve
i kažiprste. “A tvoj je fotoaparat bio postrani, Kit.” Bijesno je stisnuo usne; snažnije je
reagirao na pomisao da je dirala njegov dragocjeni fotoaparat nego ugledavši fotografiju.
Beth je nesvjesno nastavila: “Pomislila sam na onu drugu fotografiju koju je načinila tvoja
prijateljica i to kako si rekla da niste bili svjesni, pa nisam mogla odoljeti. Danas sam bila u
onom studiju koji za jedan sat izrađuje fotografije.” Glas joj je slabio sa svakom rečenicom.
“Upotrijebila sam zbilja sporu opciju spuštanja kapka na fotoaparatu. Leća je…“ Odmahnula
je glavom spustivši glas do šapata. “Ne sviđa vam se.” Proučila je naše izraze i pogrešno ih
protumačila. “Vratit ću film”, rekla je, posve promašivši poantu. “Nije bio poseban. Oprosti,
Kite, mislila sam da nećeš ni primijetiti da ga nema.”
“U redu je”, rekla sam, ali Kitova je tišina bila glasnija.
Beth se snažno udarila dlanom po čelu. “Mislila sam da ćete shvatiti, mislila sam da će
vas oduševiti.”
“Oduševljeni smo”, odvratila sam hvatajući njezino zapešće u slučaju da se ponovno
poželi udariti. Bila sam zaboravila koliko joj je koža glatka. “Samo to nismo očekivali, ništa
drugo.”
Izmigoljila je ruku iz mojeg stiska. “Znam biti pomalo izravna”, rekla je obraćajući se
prozoru. Riječi su imale prizvuk nečega što su joj višekratno pripisivali. “Pogrešno sam
procijenila situaciju. Žao mi je.” Poslije, nakon nelagodnog oproštaja, Kit i ja šutke smo
čekali da se ulična vrata zatvore za njom, nesigurni bismo li se trebali smijati ili vrištati.
Kit je držao fotografiju u ispruženoj ruci. “Kako je uopće mogla pomisliti da je to u
redu, u bilo kojem smislu?”
“Pa... Pretpostavljam da je pomalo izgubila moć rasuđivanja, nakon svega što je
doživjela.” Što se nas ticalo, možda je oduvijek bila toliko izravna i imala toliko protočne

Knjige.club 145

Tatum & Laura

granice; ili je to možda predstavljalo reakciju na njezinu torturu, to što su je toliko
ogoljeli da je odlučila ostaviti živce izloženima u nadi da će s vremenom možda prestati
osjećati. To je bila Bethina trauma. Ako je ovo njezin način nošenja s njome, tko smo mi da
joj sudimo?

“Što da mi je mali virio?” upitao je Kit.
Stala sam pokraj njega i pošteno pogledala fotografiju; bilo je lakše bez pritiska
Bethinih očekivanja.
“Ali dobro smo ispali.” Nasmiješila sam se. “Ako zanemariš jezivu prirodu fotografije,
zapravo je prilično divna. Nisam znala da mi tako držiš kosu dok spavaš.”
“Nisam ni ja”, odvratio je smekšavši se. Prešao je dlanom cijelom dužinom mojega
konjskog repa.
“Možemo je gledati kad ostarimo i omlohavimo”, rekla sam. “Sjećati se kakvi smo bili.
Znam da nije fotografija kakva se stavlja u dnevni boravak, ali voljela bih je zadržati.”
Spremili smo je licem nadolje u ladicu moga noćnog ormarića. Predstavljala je jednu
od stvari bez kojih smo ostali kada smo se sakrili i ne znam gdje se sada nalazi.
Kada se osvrnem na to, Kit je imao pravo, i trebala sam biti odlučna ali poštena pri
prvoj pruženoj prilici, onda kada me došla posjetiti na poslu. Nisam je trebala pustiti u naše
živote. Trebala sam odnos zadržati u granicama koje, da se poslužim staromodnom riječju,
doliče.
Te noći u krevetu, nisam mogla zaspati. Bila sam odveć svjesna kako izgledam; odveć
svjesna svoje nagosti. Opustila sam se tek pošto sam izišla iz kreveta i navukla pidžamu.
Imala sam čudne snove - osjećaj da me netko promatra, priliku na dovratku - koje sam
pripisala Bethinoj fotografiji. Tada još nisam shvaćala da moja nelagoda potječe od nečeg
gorega od njezina prijestupa. Bili su to začeci nečeg odveć velikog, prodornog i mračnog da
bi se gurnulo u ladicu ili uličnu kantu za otpad. Nečeg što još nisam bila spremna imenovati.

Knjige.club 146

Tatum & Laura

Trideset peto poglavlje

LAURA
20. ožujka 2015.

PRVI ĆE SE DODIR DOGODITI U 8:10. Na lokalnoj radiopostaji kažu da će prijestolnica
“uroniti u tamu za najveće gužve”. Mogla bih iz radne sobe promatrati djelomičnu
pomrčinu kakva će zahvatiti London, ali usprkos prozoru otvorenome prema bijelom nebu,
djeluje mi pogrešno promatrati je iz zgrade.

Spletem kosu u mršavu pletenicu koja mi seže do struka, a potom je povijem u punđu.
Skrivanje kose u prirodi mi je kad god izlazim iz kuće. Nalikujem ženi koju vjera primorava
da pokriva kosu u javnosti; zapravo je samo moj muž viđa raspuštenu. Druga je
mogućnost bila odrezati je ili prestati bojiti, a već mi je oduzela dovoljno velik dio duše.
Odbijam joj pružiti i to.

Odlučim prošetati susjedstvom i upiti djelić atmosfere, ali nema je. Cijelom dužinom
Ulice Green Lanes automobili trube, a kamioni istovaruju robu kao i obično. Rolete na
dvorani za snooker zatvorene su ovako rano. Prestala sam odlaziti onamo prije nekoliko
mjeseci nakon što mi je trbuh postao prevelik za stol. Postoji samo određeni broj vještih
poteza koje možete izvesti sa štapom iza leđa. Jedini dokaz da se približava pomrčina ne
leži u zvijezdama, nego u smeću; odbačeni Metro otvoren je na naslovu: selfie sa Suncem
mogao bi vas oslijepiti, upozoravaju znanstvenici. Na nebu nema ničeg dramatičnog osim
neobičnog ljubičastog svjetla koje bih pripisala nadolazećoj oluji kada bih ga uopće
zamijetila. Tek u Ducketts Commonu, na kojem nekolicina ljudi maše naočalama u rukama,
prepoznate da se događa nešto posebno. Stanem zauzevši čvrsti stav nogama i položim oba
dlana na svoj trbuh. Prijestolnica nije uronila u tamu; jedva je uronila u sumrak. Čak i bebe
dijele moj nedostatak oduševljenja tako što sve vrijeme spavaju.

Po povratku kući, na pragu me dočeka vrećica iz Bone/Beana s porukom u kojoj piše
da su Juno i Piper svratile s Macom kako bi dostavile moj jutarnji tekući obrok. Obuzme me
potištenost jer ih nisam vidjela. Kava je još dovoljno topla da bih je pila, ali temeljac izlijem
u sudoper i napunim hladnjak sokovima. Računalo me doziva s kata - moram napisati
molbu - ali znam da se danas neću ničime zadovoljiti. Neprestano provjeravam mobitel
čekajući da mi se Kit javi i tjerajući se da ostanem mirna kad se to ne dogodi. Pet mi je puta
rekao da će vjerojatno cijelo jutro biti bez signala. Otvorim poruke i ponovno promotrim
njegovu fotografiju svježe obrijane brade; dražesna je to gesta koja me trebala umiriti, no
samo me podsjeća na razlog zbog kojeg sam uopće toliko srdita na njega.

Upalim televizor. Voditeljica na BBC-u kaže da su uvjeti u Svalbardu bili savršeni, ali
da je Torshavn neslavno zakazao. Žao mi je Kita, ali osjetim i nalet ljutnje; kakva šteta. Sav
taj stres, sve to buđenje prošlosti, sav taj potrošeni novac i jedna od najgorih svađa

Knjige.club 147

Tatum & Laura

koje smo ikada doživjeli. Bez jasne pomrčine koja bi sve to opravdala, osjećam se
prevareno. Sve je bilo uzalud.

Mobitel zazvoni. “Koje krajnje razočaranje”, kaže tata.
“Na sjeveru je trebalo biti dobro”, odvratim.
“Samo se malčice smračilo”, popusti. “Kako je Kit prošao?”
Shvatim da Kit i ja nismo razgovarali poslije naše svađe. Što ako je to bio naš
posljednji razgovor? Odjednom nešto nabuja u meni, kao da mi netko napuhne balon u
ustima. Poželim mu reći kako se Kit glupo ponio, kako je rekao Beth gdje će ga pronaći, ali
ne mogu, jer se sve svodi isključivo na mene.
“Tata?” upitam na svoje i njegovo iznenađenje.
“Jesi li dobro, dušo?” Zabrinutost u tatinu glasu probuši balon. Ako se imalo slomim,
sve će provaliti iz mene. “Jesam”, odvratim. “Imam blagu žgaravicu. Nisam još razgovarala s
njime, ali ne djeluje dobro”, protisnem.
“Šteta”, odsutno kaže. “Slušaj: prvo okomito polje; prava stvar iz krivog razloga. Četiri,
šest, tri.”
Nemam pojma. Analitički dio mojeg mozga privremeno je potisnuo onaj zadužen za
paranoju i predosjećaje.
“Morat ću razmisliti”, odvratim.
“Hajde. Prva slova drugih pet riječi vezana su uz taj pojam.” Pročisti grlo. “Kako su mi
unuci?”
“Dobro, čini se.” Kao na znak, maleno stopalo pogurne stjenku mojeg trbuha; položim
dlan kao da ga škakljam po nožnim prstićima. Dogovorimo se za tatin posjet sljedećeg
vikenda; na uglu se otvorio novi turski restoran u koji ga želim odvesti. Pošto ga ukratko
obavijestim o poslijepodnevnom pregledu i poslušam najnoviji razvoj događaja u njegovoj
izbornoj kampanji osuđenoj za propast, vrijeme je da krenem u bolnicu. Moja
dokumentacija o trudnoći uredno je uvezana i spremljena u registrator pokraj mojeg
računala.
U jedanaest sati provjerim mobitel, ali Kit se još uvijek nije javio. Ruke me stanu
peckati, iako mi je rekao da ne očekujem poziv prije ručka. Navučem rukave preko zapešća
i gurnem fascikl s dokumentacijom u torbu.
Potom mi sine rješenje za prvo okomito polje. Prava stvar iz pogrešnog razloga, četiri,
šest, tri. Mala bijela laž.

Knjige.club 148

Tatum & Laura

Trideset šesto poglavlje

LAURA
29. kolovoza 2000.

KITOV OTKLOPLJENI, SVIJETLEĆI LAPTOP obično označava njegovo prisustvo u kući,
ali zaklopljen je pet rekordnih dana, a gomila eseja koju je prije tjedan dana donio kući kako
bi ih ocijenio ležala je pokraj ulaznih vrata gdje ju je i ostavio. Nakon niza naših
neuspješnih intervencija, Mac je na određeni način priredio vlastitu, tako što su ga priveli i
zadržali na liječenju nakon što je prešao prugu pred naletom vlaka između dviju
narkomanskih gajbi u Tottenhamu. Trenutačno se nalazio na liječenju zbog opekotina,
posjekotina i ogrebotina te snažne ovisnosti u zaštićenom krilu bolnice North Middlesex.
Tog dana, deset dana nakon početka terapije, Kit ga je smio posjetiti prvi put.

Dok ga nije bilo, Beth i ja posvetile smo se gajbi francuskog piva. Nije se najavila, ali
suzdržala sam se od uobičajenog poziva da objeduje s nama. Dovoljno mi je dugo bila
prioritet; bilo je vrijeme da ponovno stavim Kita na prvo mjesto. Iako je nikada
nisam namjeravala otjerati, kao što je želio, nakon one fotografije osjećala sam potrebu da
je zadržim na određenoj udaljenosti.

Nas smo se troje nosili s izgredom na zreo i odgovoran način, pretvarajući se da se
nikada nije zbio.

Da mi je Kit dopustio da Beth objasnim njegovo stanje, možda bi shvatila i pružila
nam toliko očajnički potreban prostor. Ali, divlje zaštitnički nastrojen prema svojemu
bratu, preklinjao me da joj ne kažem, stoga je nastavila vedro svraćati u Clapham, a ja nisam
imala ni srca ni riječi kojima bih je otpravila.

Bio je utorak, a u svom jutarnjem pismu Jamie se pitao bi li molbu za naredni tjedan
trebao uputiti izravno Kitu. Posegnula sam za još jednim pivom.

“Skoro pa nisi ni upotrijebila svijeće koje sam ti kupila”, rekla je Beth. Tri staklene
čaše i dalje su stajale poredane na polici, a vosak u srednjoj bio je za centimetar niži od
ostalih. Zapravo, prestao mi se sviđati miris.

“Čuvam ih za posebnu prigodu”, slagala sam. “Uglavnom zimi palim svijeće. Večeri su
još uvijek svijetle, a prozori su neprestano otvoreni. Želiš li jednu za svoj stan? Možda će
ukloniti miris vlage?”

“Taj bi se miris uklonio jedino kada bi netko cijelu tu rupu spalio do temelja”, tmurno
je odvratila, noktom kidajući naljepnicu sa svoga piva. “U svakom slučaju, kupila sam ih
tebi."

Upalila sam jednu, ali stavila sam je na balkon gdje će vjetar odnijeti većinu mirisa.
Četiri kata niže, ulična su se vrata zalupila.

Knjige.club 149

Tatum & Laura

“Ovdje smo!” Doviknula sam upozorenje; smo umjesto samo ovdje očito je bila ključna
informacija. Prije negoli je Kit ušao u dnevni boravak, odnekud je iskopao osmijeh.

“Jesi li bio na nekom uzbudljivom mjestu?” upitala ga je Beth. Načas se prestao
smiješiti, tek toliko da mi dobaci pogled kojim mi je poručio Nećemo razgovarati o mojemu
bratu pred njom. Lagano sam kimnula.

“Ne posebno”, odvratio je. Uzeo je švicarski nožić iz kuhinjske ladice i sklonio čep s
boce pa je prinio usnama, a pjena je nahrupila preko grla boce. Iskapio je pivo u nizu
gutljaja pa otvorio drugo - nikada ga prije nisam vidjela da to čini - prije negoli se bacio
na ležaj i oštro zagledao u zid na suprotnoj strani prostorije. Poželjela sam da Beth ne zuri u
njega ili da barem pokuša prikriti svoju fasciniranu zabrinutost. Maleni je stan nabujao od
raznovrsnih tajni; podsjećao me na sobu za svjedoke na Kraljevskom sudu u Truru. Kit, koji
je odavno odbacio teoriju telepatije i fantomskih bolova između blizanaca, znojio se povrh
gornje usne i neprestano se meškoljio kao da ima grčeve u trbuhu, baš kao da sam prolazi
fazu apstinencije.

“Jesi li dobro, Kite?” upitala je Beth. “Ne izgledaš najbolje.”
“Dobro sam”, mehanički je odvratio.
“Upalit ću TV, može?” upitala sam usmjeravajući daljinski upravljač. Na programu s
vijestima prikazivala se priča o predloženom obilaznom tunelu da se rastereti prometa oko
Stonehengea.
“Bila bi šteta kad ga ne bismo mogli vidjeti kroz prozor”, rekla sam. “Obožavam to
kako se nazire na brežuljku.”
Kit je progunđao u znak slaganja s mojim riječima.
“Ali moraju tu cestu dovesti u red”, rekla je Beth. “Uvijek je zakrčena; dodaje dva sata
na putovanje u Glastonbury. Dovoljno je loše kad se ne dogodi nesreća, ali kad se netko
sudari, doslovce je neprobojna. Onaj dan kada sam putovala do Lizarda bila je
kolona, otprilike kilometar ispred auta u kojem sam bila. Zapeli smo u prometu na nekih
pet sati. I to u malom Fordu Fiesti. Koljena su me luđački boljela jer ih nisam mogla
protegnuti. Olupina se još pušila kad smo je obišli.” Možda nikada ne bih razumjela
značenje njezinih riječi da Beth nije porumenjela. Još uvijek nisam vidjela boju žarku poput
te: jarke ružičaste mrlje pojavile su se na njezinu vratu i polako joj se uspele licem, kao da je
netko nalijevao krv u nju iz šalice. “Uglavnom, zato mislim da bi tunel bio najbolje
rješenje.” Rumenilo je iščeznulo te je govorila s gotovo napadnom vedrinom. “Neka
prestanu betonirati polja.”
Uslijedila je reportaža o nedostacima novog internetskog sustava za pohranu
podataka porezne uprave. Beth je, prilično neočekivano, imala štošta reći i o tome; navodno
ga je njezin odvjetnik ispsovao na pasja kola te je morao uhvatiti korak s vremenom...
Pokušala sam se isključiti i razmisliti o onomu što je rekla za Stonehenge, ali nesmiljeno je
klepetala, poput djeteta. Gotovo kao da me hotimice sprječavala u razmišljanju. Sinulo mi je
tek kada je otišla u kupaonicu. Upravo sam namjeravala pitati Kita je li zamijetio kako
je pocrvenjela, kadli mi je palo na pamet; moj teatralni uzdah bio je dovoljno glasan da ga
prene iz tmurnog raspoloženja.
“Što je?” upitao je.

Knjige.club 150