Harlan Coben UHVAĆEN Prevela Milica Cvetković Naslov originala: Harlan Coben COUGHT Scan: Tobacco Road Obrada: Nana http://www.balkandownload.org/
Ani od najsrećnijeg čoveka na svetu
PROLOG BIO SAM SIGURAN da će mi se život rastočiti otvorim li ta crvena vrata. Znam, zvuči melodramatično i dakako proročki, mada nisam sklon ni jednom ni drugom, a i zaista ničeg zloslutnog nije bilo kod tih vrata. U stvari, bila su više nego obična, drvena vrata podeljena na četiri polja, onakva kakva viđate da čuvaju tri od četiri kuće na periferiji. Vrata s izbledelom bojom, zvekirom u visini grudi koji niko i ne koristi i kvakom od lažnog mesinga. Dok sam im prilazio, pri udaljenoj svetlosti ulične lampe što mi je jedva osvetljavala put, taj mračni razjapljeni otvor, nalik čeljusti spremnoj da me celog proguta, nisam mogao da se otresem sve jezivije slutnje. Svaki korak mi je predstavljao napor, kao da ne hodam po tu i tamo naprsloj stazi, već kroz vlažni cement. Telo mi je odavalo sve klasične simptome pretnje što se nadvila nad mene. Jeza duž kičme? Tu je. Nakostrešene malje po rukama? Aha. Bockanje u dnu vrata? Prisutno. Peckanje po glavi? Još kako. Kuća je bila u mraku, nijedno svetlo nije bilo uključeno. Kajna me je upozorila da će biti tako. Ipak mi se činilo da je kuća suviše neupadljiva, previše bezlična. To me je iz nekog razloga brinulo. Uz sve to kuća je bila izolovana u dnu slepe ulice, onako zgurena u pomrčini, kao da odbija uljeze. To mi se nije dopalo. Ništa mi se tu nije dopalo, no to mi je posao. Kad je Kajna pozvala, samo što sam završio trening sa košarkaškim timom poletaraca četvrtaka iz siromašne njuorške četvrti. Moj tim, klinci koji su kao i ja proizvod hraniteljskog vaspitanja (a mi sebe nazivamo Bezbrižni, što je skraćeno od bez roditeljske brige crni humor), uspeli su za dva poslednja minuta da izgube prednost od šest poena. Na terenu, baš kao i u životu. Bezbrižni pod pritiskom ne reaguju baš sjajno. Kajna me je pozvala upravo kad sam okupio svoje mlade košarkaše na podsticajni govor nakon utakmice. Govor koji se obično svodio na to da svojim štićenicima uputim neke misli koje mogu da im izmene život, kao što su; "Trudili ste se", "Dobićemo ih idući put", ili:
"Ne zaboravite da imamo utakmicu sledećeg četvrtka", i koje su se uvek završavale sa: "Ruke u sredinu", pa urlikom: "Odbrana". Biće da smo taj poklič izabrali zato što uopšte nismo imali odbranu. "Dene?" "Ko je to?" "Kajna. Molim te dođi." Glas joj je drhtao, pa sam raspustio tim, uskočio u auto i sad sam, eto, stigao. Čak nisam imao vremena ni da se istuširam. Vonj znoja iz fiskulturne sale pomešao mi se sa smradom znoja od straha. Usporih korak. Šta je to sa mnom? Pre svega, verovatno je trebalo da se istuširam. Bez tuširanja mi nije ni do čega. Nikad mi nije ni bilo. No Kajna je bila uporna. Odmah, molila me je. Dok niko ne stigne kući. I tako eto mene u sivoj majici potamneloj od znoja i prilepljenoj uz grudi, kako idem prema onim vratima. Kao i većina mladih s kojima radim, Kajna ima ozbiljne tegobe i možda sam zbog toga bio zabrinut. Nije mi se dopalo kako je zvučala preko telefona, nimalo se nisam radovao ovom susretu. Duboko udahnuvši, osvrnuo sam se. U daljini sam video neke znake života te večeri u predgrađu svetla po kućama, treperenje televizora ili možda monitora kompjutera, otvorena vrata garaže no u ovom slepom završetku ulice nije bilo ničega, ni zvuka ni pokreta, samo tišina i mrak. Zavibrirao mi je mobilni telefon, zbog čega gotovo iskočih iz kože. Pomislih da je Kajna, ali je bila Džena, moja bivša žena. Pritisnuh dugme i rekoh: "Ćao." "Mogu li da te zamolim za uslugu?", upita me ona. "Trenutno sam prilično zauzet." "Samo mi treba da čuvaš decu sutra uveče. Možeš povesti i Seli ako hoćeš." "Seli i ja, ehm, imamo neke trzavice", rekoh. "Opet? Ali ona je sjajna za tebe." "Teško mi je da zadržim sjajne žene." "Kako mi je to poznato." Džena, moja divna bivša, preudala se još pre osam godina. Novi muž joj je Noel Viler, ugledni hirurg. Noel volontira kod mene u
tinejdžerskom centru. Volim Noela i on voli mene. Ima kćerku iz prethodnog braka, a on i Džena imaju šestogodišnju Kari. Ja sam Karin kum i obe me zovu čika Den. Ja Vilerovima čuvam decu. Znam da sve ovo zvuči vrlo kulturno i bajkovito, verovatno i jeste. U mom slučaju to bi moglo da bude samo pitanje nužde. Nemam nikog drugog nemam ni roditelja ni braće i sestara znači, najbliže što imam porodici jeste moja bivša žena. Deca s kojom radim, za koju se zalažem i trudim da im pomognem i zaštitim ih, ona su moj život, a u suštini nisam siguran radim li išta dobro. Džena reče: "Zemlja zove Dena." "Doći ću", rekoh joj. "U pola sedam. Nema ti ravnog." Džena napravi zvuk cmakanja u slušalicu i prekide vezu. Zagledah se na tren u telefon, setih se našeg venčanja. Pogrešio sam što sam se oženio. Grešim čim se previše približim ljudima, ali to je ipak jače od mene. Neka neko naštimuje violine pa da počnem da filozofiram kako je bolje biti voljen pa ostavljen nego nikad ne biti voljen. Mislim da se to na mene ne odnosi. U čovekovoj DNK je da ponavlja greške, čak i kad se opeče. I tako sam ja, jadno siroče, prokrčio sebi put do Lige bršljana, 1 ali nikad nisam zaista precrtao ono što jesam. Stvarno zvuči otrcano, ali želim nekoga u životu. Avaj, sudbina mi nije takva. Ja sam samotnjak kome nije suđeno da bude sam. "Dene, mi smo šljam evolucije..." Ovome me je učio moj omiljeni hraniteljski "otac". Bio je profesor na koledžu i voleo je da se upušta u filozofske rasprave. "Razmisli, Dene. Šta su kroz čitavu istoriju čovečanstva radili oni najjači i najbistriji? Borili se u ratovima. Tako je bilo sve do prošlog veka. Dotad smo slali bezuslovno najbolje da se bore na frontu. I ko je ostajao kod kuće i razmnožavao se dok su najbolji umirali na dalekim bojištima? Kljakavi, bolesni, slabi, pokvareni, kukavice ukratko, najgori među nama. Tako smo mi njihov genetski usputni proizvod, Dene hiljade godina iskorenjivanja sortnog i čuvanje škarta. Zato smo svi šljam otpad vekovnog lošeg uzgoja." Prenebregoh zvekir i zglobovima šake lako lupnuh u vrata. Ona se uz škripu odškrinuše. Promaklo mi je da nisu zatvorena. Ni to mi se nije dopalo. Mnogo toga mi se tu nije dopalo. Kao klinac gledao sam mnogo filmova strave i užasa, što je čudno
jer sam ih mrzeo. Mrzeo sam kad me nešto zaskoči. I zaista nisam podnosio filmska krvoprolića. No svejedno sam ih gledao i radovao se predvidljivo moronskom ponašanju glavnih junakinja, a sad su mi se upravo ti prizori ponavljali u glavi, oni gde pomenuta moronka kuca na vrata koja se otvore, a ti povičeš: "Beži, ti polugola glupačo!", a na tvoje čuđenje ona ne pobegne i dva minuta kasnije joj ubica navali na lobanju i proždere joj mozak. Trebalo bi odmah da odem. I hoću. Ali onda se setih Kajninog poziva, reči koje je izgovorila, drhtaja u njenom glasu. Uzdahnuh, nagnuh glavu kroz prorez i provirih u predsoblje. Mrak. Dosta je bilo tajanstvenosti. "Kajna?" Glas mi odjeknu. I očekivao sam da ću naići na muk. To bi bio sledeći korak, zar ne? Odgovora nije bilo. Otvorih još malo vrata, obazrivo kročih... "Dene? Pozadi sam. Uđi." Glas je bio prigušen, dalek. Ni to mi se nije dopalo, ali više se nipošto ne bih povukao. Povlačenje me je u životu mnogo koštalo. Više nisam oklevao. Znao sam šta treba da radim. Otvorio sam vrata, ušao i zatvorio ih za sobom. Neko drugi na mom mestu poneo bi pištolj ili bilo kakvo oružje. Već sam razmišljao o tome. No to jednostavno nije moj način. Sad nisam imao vremena da se vajkam zbog toga. Kod kuće nije bilo nikoga. Kajna mi je to rekla. A i da je nekog bilo, pa, o tome bih brinuo kad dođe trenutak. "Kajna?" "Idi u dnevnu sobu, stižem za sekund." Glas mi se učini... čudan. Ugledah svetlost na kraju hodnika pa krenuh k njoj. Sad začuh šum. Zastadoh i oslušnuh. Ličilo je na šuštanje vode. Možda tuša. "Kajna?" "Samo da se presvučem. Izlazim za sekund." Uđoh u slabo osvetljenu dnevnu sobu. Spazih prekidač s podešivačem pa pomislih da ga pojačam, ali na kraju odlučih da ga ostavim tako. Oči mi se dosta brzo privikoše. Soba je bila optočena
jeftinom lamperijom što je pre ličila na plastiku nego na nešto iz porodice drveća. Tu behu i dva portreta žalosnih klovnova s ogromnim cvetovima u reveru, slike kakve možeš da nađeš na rasprodaji pred nekim izuzetno bednim motelom. Na pultu je stajala otvorena velika boca neke nepoznate votke. Učini mi se da čujem šapat. "Kajna?", doviknuh. Niko ne odgovori. Ustadoh, oslušnuh da čujem novo šaputanje. Ništa. Uputih se pozadi, prema mestu odakle sam čuo tuš. "Odmah izlazim", začuh onaj glas. Ustuknuh, osetih jezu. Sad sam bio bliže glasu. Bolje sam ga čuo. A evo šta mi je kod njega bilo naročito čudno: Uopšte nije ličio na Kajnin glas. Spopadoše me tri osećanja. Prvo panika. Ovo nije Kajna. Odlazi iz te kuće. Drugo radoznalost. Ako nije Kajna, ko je to onda, dovraga, i šta se ovde dogada? Treće opet panika. Na telefonu je bila Kajna šta li se onda njoj dogodilo? Nisam mogao tek tako da istrčim. Koraknuo sam prema vratima i tad se to dogodilo. U lice mi je blesnuo reflektor i zaslepio me. Ustuknuo sam i digao šaku preko lica. "Den Merser?" Žmirnuh. Ženski glas. Profesionalan. Dubok. Čudno poznat. "Ko je to?" Odjednom se u sobi stvoriše još neki ljudi. Čovek s kamerom. Još jedan s nečim nalik mikrofonu. I žena s poznatim glasom, zgodna žena kestenjaste kose u poslovnom kostimu. "Vendi Tajns, NTCNovosti. Zašto si ovde, Dene?" Zinuh, ali ne uspeh ni da prozborim. Prepoznao sam ženu po slici iz časopisa te televizijske stanice... "Dene, zbog čega si se upustio u seksualni razgovor preko telefona s trinaestogodišnjakinjom? Snimili smo tvoj razgovor s njom." ...kao onu što pred kamerama postavlja zamku i u nju hvata pedofile da ih ceo svet vidi. "Jesi li ovde zbog seksa sa devojčicom od trinaest godina?" Udari me svest o tome šta se događa i sledi mi srž u kostima. U sobu navali još sveta. Možda producenti. Još jedan kamerman. Dva policajca. Kamere mi se primakoše. Svetla se pojačaše. Po čelu mi
iskočiše graške znoja. Zamucah, pokušah da poreknem. No sve već beše gotovo. Emisija je emitovana dva dana kasnije. Čitav svet je video. I baš kao što sam nekako znao dok sam prilazio onim vratima, život Dena Mersera se rastočio. KAD JE MARŠA MAKVEJD UGLEDALA kćerkin prazan krevet, nije je uhvatila panika. To će kasnije doći. Ona se te subote probudila u šest ujutro, prilično lepo raspoložena. Ted, za kog se udala pre dvadeset godina, spavao je u krevetu pored nje. Ležao je potrbuške prebacivši joj ruku oko pasa. Ted je voleo da spava u majici i bez gaća. Bez ičega. Go od pojasa nadole. "Tako moj čovek dole ima prostora da cunja", rekao bi cereći se. A Marša bi oponašala raspevani govor kćerki tinejdžerki i rekla: "P-I" previše informacija. Marša se izvukla iz njegovog zagrljaja i sišla u kuhinju. Skuvala je sebi kafu u novom Kjurigovom aparatu za filter-kafu. Ted je obožavao sprave dečaci i njihove igračke ali ova je zaista imala svrhu. Uzmeš kesicu i staviš je u aparat i eto kafe. Nema ekrana, nema dugmića, bežičnog napajanja. Marši se to dopalo. Nedavno su dovršili proširivanje kuće dodali su spavaću sobu i kupatilo, a uz to i produžili kuhinju zastakljenim uglom. U tom kutku je jutrom bilo obilje sunca te je to postalo omiljeno Maršino mesto u kući. Uzela je kafu i novine, pa se smestila na sedište uz prozor i podvila noge pod sebe. Božanstveno. Prepustila se čitanju novina i srkanju kafe. Za nekoliko minuta će morati da proveri raspored. Rajan, njen sin, koji je pohađao treći razred, imao je u osam košarkašku utakmicu. Ted mu je bio trener. Već drugu sezonu zaredom njihov tim nije nijednom pobedio. "Zašto tvoji timovi nikad ne pobeđuju?", pitala ga je Marša. "Biram decu po dva kriterijuma." "A to su?" "Koliko im je fin otac i koliko seksi majka." Lupnula ga je u šali, a možda bi se i zabrinula da nije videla mame pored terena i znala kako se on samo šali. U stvari, Ted je bio sjajan
trener, ne baš po strategiji, već po odnosu prema dečacima. Svi su voleli i njega i njegov nedostatak takmičarskog duha, jer su i netalentovani igrači, oni što bi ih obično odbacili do kraja sezone, kod njega dolazili svake nedelje. Ted je čak odabrao jednu Bon Džovijevu pesmu i izmenio joj reči; "Ti daješ gubitku lepo ime." Klinci bi se smejali i pozdravljali svaki koš, a kad si u trećem razredu, tako i treba da bude. Maršina četrnaestogodišnja kćerka Patriša imala je probu za predstavu prvaka, skraćenu verziju mjuzikla Jadnici. Ona je imala nekoliko manjih uloga, koje je izgleda nisu ometale u učenju. Njeno najstarije dete Hejli, maturantkinja gimnazije, držala je "kapitenske treninge" u ženskom lakros timu. Kapitenski treninzi nisu bili zvanični, već više prilika da se prošvercuju mimo smernica datih za srednjoškolske sportove. Ukratko, nije bilo trenera, ničeg zvaničnog, samo opušteno okupljanje, sjajne neobavezne utakmice ako hoćete, koje vode kapiteni. Kao i mnogi roditelji iz malog mesta, Marša je prema sportovima gajila pomešana osećanja Ijubavi i mržnje. Znala je kako su na duži rok ta osećanja nebitna, ali je ipak uspevala da im podlegne. Pola sata mira na početku dana. Samo to joj je bilo potrebno. Popila je prvu šolju, pa stavila kesicu za drugu i podigla modni deo novina. U kući je još vladala tišina. Popela se da proveri decu. Rajan je spavao na boku, lica okrenutog vratima, pa je majka na njemu mogla da vidi odraz lika njegovog oca. Patrišina soba je sledeća. I ona je još spavala. "Dušo?" Patriša se mrdnula, možda i nešto promrmljala. Njena soba, kao i Rajanova, izgledala je kao da je neko na ključnim mestima po fiokama poredao štapine dinamita pa ih potpalio - neki delovi odeće su se kao razneti vukli po podu, ostali su izmrcvareni visili iz fioka, kao presamićeni na barikadama u Francuskoj revoluciji. "Patriša? Proba ti počinje za sat." "Ustajem", zastenja devojčica glasom koji uopšte nije potkrepljivao to što je rekla. Marša ode do sledeće, Hejline sobe i virnu u nju. Krevet je bio prazan. Bio je i namešten, ali to je nije iznenadilo. Za razliku od sestrine i
bratovljeve, ova soba je uredna, čista, do sitnica sređena. Mogla bi da posluži kao reklama u salonu nameštaja. Na podu nije bilo odeće, svaka fioka je bila lepo zatvorena. Pehari - a njih je mnogo savršeno su poredani na četiri police. Ted je nedavno okačio tu četvrtu policu, kad je Hejlin tim osvojio letnji turnir na Frenklinovim jezerima. Hejli je pedantno raspodelila pehare na četiri police ne želeći da na najnovijoj stoji samo jedan. Marši nije bilo baš najjasnije zbog čega. Verovatno delimično zato što Hejli nije htela da izgleda kako iščekuje nove nagrade, ali više zbog njene urođene odbojnosti prema neorganizovanosti. Svaki pehar je bio na jednakom odstojanju od drugih, pa ih je, kako je koji stizao, pomerala s deset centimetara na pet, pa na dva i po. Hejli je u svemu tražila ravnotežu. Bila je dobra devojka, pa iako je to divno ambiciozna devojka koja radi domaće zadatke bez podsećanja, koja ne dozvoljava da drugi o njoj misle loše, koja se večito nadmetala njena stalna napetost, gotovo opsesivnokompulsivna, brinula je Maršu. Sad se Marša zapita kad li je Hejli došla kući. Više joj nisu ograničavali izlaske jer za to jednostavno nije bilo potrebe. Bila je odgovorna maturantkinja koja nikad nije zloupotrebila ukazano poverenje. Marša je prethodne večeri bila umorna pa je oko deset otišla u krevet. Večito "uspaljeni" Ted brzo je došao za njom. Marša je taman pošla dalje ne razmišljajući više o tome, kad ju je nešto, a ne bi umela da kaže šta, navelo da ubaci veš na pranje. Uputila se ka Hejlinom kupatilu. Njena mlađa deca Rajan i Patriša verovali su da je "korpa" eufemizam za "pod korpu" ili "bilo gde sem u nju", međutim Hejli je, naravno, poslušno, predano i svakodnevno u korpu stavljala veš koji je tog dana nosila. I upravo tad je Marša osetila kako joj se u grudima obrazuje kamenčić. U korpi nije bilo veša. Kamičak u grudima joj je porastao kad je proverila Hejlinu četkicu za zube, pa umivaonik i tuš. Sve suvo kao barut. Kamen je još porastao kad je, trudeći se da u glasu ne pokazuje paniku, pozvala Teda. Još se povećao kad su se odvezli tamo gde se održava kapitenski trening i saznali da se Hejli nije pojavljivala. Porastao je i pošto je Marša pozvala Hejline drugarice a Ted odaslao gomile mejlova pa kad niko nije znao gde je Hejli. Uvećao se kad su
pozvali mesnu policiju, gde su, uprkos Maršinom i Tedovom negodovanju, smatrali da je Hejli pobegla od kuće, kao što deca umeju da urade kad hoće da se istutnje. Porastao je četrdeset osam sati kasnije kad je pozvan FBI. Porastao je kad ni posle nedelju dana nije bilo ni traga ni glasa od Hejli. Kao da ju je zemlja progutala. Prošao je mesec. Ništa. Zatim dva meseca. Ni reči. A onda napokon, pošto je prošlo tri meseca, čuli su reč i kamen koji je Marši rastao u grudima, od kojeg nije mogla da diše niti noću da spava, prestao je da raste.
PRVI DEO
PRVO POGLAVLJE Tri meseca kasnije KUNETE LI SE DA ĆETE govoriti istinu, samo istinu i ništa osim istine, tako vam Bog pomogao?" Vendi Tajns se zaklela, zauzela mesto za svedoka i pogledala oko sebe. Imala je osećaj da je na pozornici, pa iako je kao televizijski izveštač na to donekle navikla, sada joj je zbog toga bilo neprijatno. U publici je videla roditelje žrtava Dena Mersera. Četiri porodice. Bili su u sudnici svakog dana. U početku su donosili slike svoje dece, naravno one pristojne slike, držali ih podignute, ali im je sudija Hauard to zabranila. Sad su sedeli u tišini, posmatrali i nekako je to bilo još strašnije. Sedište joj je bilo neudobno. Vendi se bolje namestila, prekrstila noge, onda ih opet spustila, pa čekala. Ustade Fler Hikori, branilac poznatih ličnosti, a Vendi se ponovo upita otkud Den Merser može njega da priušti. Kao i uvek, Fler je na sebi imao sivo odelo sa širokim ružičastim prugama, ružičastu košulju i ružičastu kravatu. Prošetao se prostorijom najblaže rečeno "teatralno", ali tako nešto bi pre uradio Liberače da je ikad imao hrabrosti da se tako razmeće. "Gospođice Tajns", počeo je prijatno se osmehujući. To je bilo sasvim u njegovom stilu. Jeste, bio je gej, ali u sudu se ponašao kao Harvi Firstin u kožnim pantalonama kad maše rukama poput Lajze. "Zovem se Fler Hikori. Dobro vam jutro." "Dobro jutro", odvrati ona. "Vi radite za odvratni senzacionalistički televizijski program Uhvaćen na delu, je li to tačno?" Tužilac, izvesni Li Portnoj, dobaci: "Prigovor. To je televizijski program. Nema dokaza koji potkrepljuju iskaz da je taj program bilo odvratan bilo senzacionalistički." Fler se osmehnu. "Hoćete li da vam iznesem dokaze, gospodine Portnoju?"
"Nema potrebe", presekla ga je sudija Lori Hauard već umornim glasom. Zatim se okrenu Vendi. "Molim vas odgovorite na pitanje." "Više ne radim na toj emisiji", odgovori Vendi. Fler se načini kao da ga to iznenađuje. "Ne radite? Ali radili ste?" "Jesam." "I šta se dogodilo?" "Emisija je skinuta s programa." "Zbog slabe gledanosti?" "Ne." "Zaista? Zbog čega onda?" Portnoj se oglasi: "Časni sude, svi znamo zbog čega." Lori Hauard klimnu glavom. "Krenite dalje, gospodine Hikori." "Znate mog klijenta Dena Mersera?" "Da." "Njemu ste provalili u kuću, je li tako?" Vendi pokuša da mu izdrži pogled, potrudi se da ne izgleda kao krivac, šta god to značilo. "To nije sasvim tačno, nisam." "Niste? Pa, draga moja, želim da budemo precizni koliko je to u ljudskoj moći, zato hajde da se vratimo unazad." On prođe sudnicom kao da je modna pista u Milanu. Čak je bio toliko drzak da se smeši porodicama žrtava. Većina njih ga nije pogledala, ali jedan otac Ed Grejson sevao je očima na njega. Fleru to kao da nije zasmetalo. "Kako ste upoznali mog klijenta?" "Naišao je na mene u čet-rumu." Fler diže obrve do neba. "Zaista?" Kao da je to nešto najzanimljivije što je ikad čuo. "U kakvom čet-rumu?" "Čet-rumu koji posećuju deca." "A vi ste bili u tom čet-rumu?" "Da." "Vi niste dete, gospođice Tajns. Hoću da kažem, možda niste po mom ukusu, ali čak i ja vidim da ste sasvim sočna odrasla žena." "Prigovor!" Sudija Hauard uzdahnu. "Gospodine Hikori?" Fler se nasmeši i mahnu u znak izvinjenja. S tim je samo Fler uspevao da prođe. "Nego, gospođice Tajns, dok ste bili u tom četrumu, pretvarali ste se da ste maloletna devojčica, je li to tačno?" "Jeste."
"Tad ste se upuštali u razgovore koji su smišljeni da namame muškarce da požele seks s vama, da li je i to tačno?" "Nije." "Kako to?" "Uvek sam njima prepuštala prvi korak." Fler zavrte glavom i coknu jezikom. "Da sam dobijao po dolar svaki put kad sam rekao isto to... " Sudnicom minu sporadičan tih smeh. Sudija reče: "Gospodine Hikori, imamo zapisnike. Možemo da ih pročitamo i sami odlučimo." "Odlično rečeno, časni sude, hvala vam." Vendi se zapita zbog čega Den Merser nije tu, ali verovatno je to jasno. Ovo je ročište za procenjivanje dokaza, stoga nije potrebno da i on prisustvuje. Fler Hikori se trudio da ubedi sudiju kako treba odbaciti onaj užasni, odvratni i mučni materijal koji je policija pronašla na Merserovom računaru i posakrivan na sve strane po njegovoj kući. Ako mu to uspe a svi su se slagali da je to teško izvodljivo slučaj protiv Dena Mersera verovatno će pasti i jedan bolesni grabljivac će se ponovo naći na slobodi. "Uzgred", okrenu se Fler ponovo prema Vendi, "otkud znate da je moj klijent bio vaš sagovornik na Internetu?" "U početku nisam znala." "O? S kim ste mislili da razgovarate?" "Nisam znala ime. To je normalno. U tom trenutku sam tek znala da je to neki tip koji maloletnice mami na seks." "Kako ste to znali?" "Molim?" Fler napravi u vazduhu navodnike. "'Maloletnice mami na seks', kako vi kažete. Kako ste znali da to radi čovek s kojim se dopisujete?" "Kao što sudija reče, gospodine Hikori, pročitajte zapisnike." "O, pročitao sam ih. I znate li šta sam zaključio?" Na ovo Li Portnoj skoči. "Prigovor. Ne zanima nas šta je gospodin Hikori zaključio. Ne svedoči on ovde." "Prigovor se prihvata." Fler se vrati do svog stola da prelista beleške. Vendi pogleda galeriju. To joj je davalo odlučnost. Ti ljudi tamo su mnogo propatili. Vendi im pomaže da dođu do pravde. Koliko god bila prezasićena ili
tvrdila da joj je to posao, ipak joj je to mnogo značilo dobro koje čini. No kad je ukrstila pogled s Edom Grejsonom, u njegovim očima je videla nešto što joj se nije dopalo. Nešto gnevno u njegovom upornom pogledu. Možda čak izazovno. Fler spusti papire. "Elem, gospođice Tajns, dozvolite da to ovako formulišem: ako bi ove zapisnike čitao neko razuman, bi li svakako, bez sumnje, zaključio da je jedan od sagovornika sočna tridesetšestogodišnja novinarka..." "Prigovor!" "...ili bi zaključio da to piše trinaestogodišnjakinja?" Vendi zausti nešto da kaže, pa zatvori usta. Sudija Hauard je podstače: "Možete da odgovorite." "Ja sam se pretvarala da sam trinaestogodišnjakinja." "A", reče Fler, "ko nije?" "Gospodine Hikori", upozori ga sudija. "Oprostite, časni sude, nisam mogao da odolim. Pa, gospođice Tajns, kad bih samo čitao te poruke, ne bih znao da se pretvarate, je li tako? Mislio bih da ste zaista trinaestogodišnjakinja." Li Portnoj podiže ruke. "Ima li tu pitanja?" "Evo stiže, slatkišu, zato dobro slušaj: da li je te poruke napisala devojčica od trinaest godina?" "Već je pitano i već odgovoreno, časni sude." Fler reče; "Odgovorite jednostavno sa da ili ne. Je li autor poruka trinaestogodišnjakinja?" Sudija Hauard glavom dade znak Vendi da odgovori, "Nije", reče Vendi. "Zapravo, kao što ste rekli, vi ste se pretvarali da ste trinaestogodišnjakinja, je li to tačno?" "Tačno je." "I koliko vam je poznato, čovek s druge strane pretvarao se da je odrasli muškarac koji traga za seksom s maloletnicom. Koliko je vama poznato, mogli ste se dopisivati i s albino kaluđericom koja ima herpes, tačno?" "Prigovor." Vendi ukrsti pogled s Flerom. "Albino kaluđerica koja ima herpes ne pojavljuje se u kući jednog deteta zbog seksa." No Flera to nije zaustavilo. "Koja bi to kuća bila, gospođice Tajns?
Kuća u kojoj ste postavili svoje kamere? Recite mi, živi li tamo neka maloletnica?" Vendi ne odgovori. "Molim vas odgovorite na pitanje", reče sudija. "Ne." "Ali vi ste bili tamo, je l' tačno? Možda je onaj ko je bio na drugoj strani internet veze a mi uopšte ne znamo ko je to bio video vaše vesti." Fler je izgovorio reč "vesti" kao da i ona sama ima neprijatan ukus. "Video vaš program i resio da zaigra na tu kartu kako bi upoznao sočnu tridesetšestogodišnju televizijsku zvezdu. Zar je to nemoguće?" Portnoj ustade. "Prigovor, časni sude. Ovo je tema za porotu." "Sasvim tačno", reče Fler. "Ovde možemo da raspravljamo o očiglednom slučaju pogrešnog navođenja." Opet se okrenu Vendi. "Ostanimo pri večeri sedamnaestog januara, hoćemo li? Šta se dogodilo pošto ste se suočili s mojim klijentom u kuća-klopci?" Vendi pričeka da tužilac prigovori zbog reči "klopka", ali ovaj je verovatno smatrao da je već dovoljno učinio. "Vaš klijent je pobegao." "Kad ste vi iskočili s kamerama, reflektorima i mikrofonima, je li tako?" Ona opet pričeka prigovor pre nego što odgovori: "Da." "Recite mi, gospođice Tajns, da li tako reaguje većina muškaraca koji dođu u vašu kuću-klopku?" "Ne. Oni uglavnom ostaju i trude se da objasne." "A je li većina tih muškaraca proglašena krivim?" "Jeste." "A moj klijent se ponašao drugačije. Zanimljivo." Portnoj opet ustade. "Možda je gospodinu Hikoriju ovo zanimljivo. Nama njegove smicalice... " "Da, dobro, povlačim", reče Fler kao da ga to gnjavi. "Opustite se, tužioče, ovde nema porote. Zar ne verujete da će gospoda sudija prozreti moje 'smicalice' i bez vaše pomoći?" On namesti manžetu. "Dakle, gospođice Tajns, uključili ste kamere i reflektore i iskočili sa svojim mikrofonom, a Den Merser je pobegao, to je vaše svedočenje?" "Jeste." "Šta ste onda uradili?" "Rekla sam producentima da krenu za njim."
Fler se navodno zaprepasti. "Jesu li vaši producenti policajci, gospođice Tajns?" "Nisu." "Smatrate li kako privatna lica treba da se upuštaju u jurnjavu za sumnjivima bez pomoći policije?" "S nama je bio jedan policajac." "Molim vas." Hikori je pogleda sumnjičavo. "Vaša emisija je čist senzacionalizam. Najgori vid bednog tabloida..." Vendi ga prekide. "Gospodine Hikori, mi smo se davno upoznali." Ovo ga uspori. "Jesmo li?" "Kad sam bila pomoćnik producenta u emisiji Tekući slučaj. Pozvala sam vas kao stručnjaka u suđenju Robertu Blejku za ubistvo." On se okrenu publici i duboko se pokloni. "Znači, dame i gospodo, ustanovili smo činjenicu da sam ja medijska kurva. Touche " Začu se nov talas smeha. "Ipak, gospođice Tajns, hoćete li da kažete sudu kako su snage reda i zakona bile sklone vašim novinarskim bezvezarijama do te mere da su sarađivale?" "Prigovor." "Dozvoliću ovo." "Ali, časni sude..." "Prigovor se odbija. Sedite, gospodine Portnoju." Vendi reče: "Imamo veze s policijom i tužilaštvom. Važno nam je da budemo na pravoj strani zakona." "Tako. Znači radili ste zajedno sa snagama reda i zakona?" "Ne, zapravo, nismo." "Šta je onda, gospođice Tajns? Jeste li čitavo to postavljanje klopke odradili sami, bez znanja i saradnje sa snagama reda i zakona?" "Ne." "Dobro, u redu. Jeste li se obratili policiji i tužilaštvu u vezi s mojim klijentom pre te večeri sedamnaestog januara?" "Da, bili smo u vezi sa tužiocem." "Divno, hvala vam. Nego, rekli ste kako ste naveli producente da jure mog klijenta, je li tako?" "Nije se tako izrazila", reče Portnoj. "Rekla je da 'krenu za njim'." Fler pogleda Portnoja kao da nikad nije video dosadnijeg komarca. "Da, u redu, svejedno jure, krenu za njim, neki drugi put možemo raspraviti o razlici u izrazima. Kad je moj klijent pobegao,
gospođice Tajns, kuda ste vi otišli?" "Do njegove kuće." "Zašto?" "Pretpostavila sam da će se Den Merser kad-tad pojaviti tamo." "Znači, čekali ste ga kod njegove kuće?" "Da." "Jeste li ga čekali napolju?" Vendi se uzvrpolji. Sad stižu na ono nezgodno. Pogleda lica okupljenih, pa se zadrža na očima Eda Grejsona, čiji je devetogodišnji sin bio među prvim žrtvama Dena Mersera. Osećala je težinu njegovog pogleda kad je rekla: "Videla sam da gori svetlo." "U kući Dena Mersera?" "Da." "Baš čudno", reče Fler vrlo zajedljivo. "Nikad, baš nikad nisam čuo da neko ostavi svetlo kad nije kod kuće." "Prigovor!" Sudija Hauard je uzdahnula. "Gospodine Hikori." Fler nije mrdao pogled s Vendi. "I šta ste vi uradili, gospođice Tajns?" "Kucnula sam na vrata." "Je li vam moj klijent otvorio?" "Nije." "Je li vam iko otvorio?" "Nije." "Šta ste onda uradili, gospođice Tajns?" Vendi pokuša da ostane vrlo mirna kad reče sledeće: "Učinilo mi se da sam kroz prozor videla neki pokret." "Učinilo vam se da ste videli neki pokret", ponovi Fler. "Tja, tja, da li ste mogli izabrati neodređenije reči?" "Prigovor!" "Povlačim. I šta ste onda uradili?" "Uhvatila sam kvaku. Vrata nisu bila zaključana. Otvorila sam ih." "Zaista? Zbog čega ste to uradili?" "Bila sam zabrinuta." "Zbog čega zabrinuti?" "Bilo je slučajeva kad su pedofili dizali ruku na sebe pošto su uhvaćeni."
"Ma nije valjda? I tako ste se zabrinuli da bi vaša zamka mogla navesti mog klijenta da počini samoubistvo?" "Da, tako nekako." Fler stavi šaku na grudi. "Dirnut sam." "Časni sude!", povika Portnoj. Fler mu ponovo odmahnu. "Znači hteli ste da spasete mog klijenta?" "U tom slučaju, da, želela sam da ga sprečim." "U svojim ste emisijama koristili reči poput 'perverznjak', psihopata', 'izvitoperen', 'čudovišni' i 'đubre' kako biste opisali one kojima postavljate klopke, je li to tačno?" "Da." "A danas svedočite kako ste bili spremni da provalite u njegovu kuću zapravo, da prekršite zakon kako biste spasli život mom klijentu?" "Pretpostavljam da možete tako reći." Njegov glas ne samo što je bio natopljen zajedljivošću već kao da se u njoj danima marinirao: "Kako je to plemenito." "Prigovor!" "Nisam bila plemenita", reče Vendi. "Želim da takvi ljudi budu privedeni pravdi i da porodice žrtava dobiju zadovoljenje. Samoubistvo je izvrdavanje." "Tako. I šta se dogodilo kad ste provalili u kuću mog klijenta?" "Prigovor", reče Portnoj. "Gospođica Tajns je rekla da vrata nisu bila zaključana.. "Da, u redu, ušla, provalila, šta god se više sviđa gospodinu s druge strane", reče Fler podbočivši se. "Samo prestanite da nas prekidate. Šta se dogodilo, gospođice Tajns, kad ste ušli", ponovo naglasi ovu reč preko svake mere, "u kuću mog klijenta?" "Ništa." "Moj klijent nije digao ruku na sebe?" "Ne." "Šta je radio?" "Nije bio tamo." "Je li ikog bilo unutra?" "Ne." "A onaj 'pokret' koji ste primetili?"
"Ne znam." Fler klimnu glavom pa se prošeta još malo. "Posvedočili ste da ste se odvezli do klijenta gotovo odmah pošto je on pobegao i pošto su ga pojurili vaši producenti. Jeste li zaista mislili da je imao vremena da stigne kući i prione na samoubistvo?" "On bi trebalo da zna najbrži put a imao je i prednost. Da, mislila sam da je imao vremena." "Tako. Ali niste bili u pravu, zar ne?" "U čemu?" "Moj klijent nije otišao pravo kući, je li tako?" "Nije, tako je." "Ali vi ste ušli u kuću gospodina Mersera pre nego što je stigao bilo on, bilo policija, tačno?" "Samo nakratko." "Koliko je to samo nakratko?" "Nisam sigurna." "Pa, morali ste da proverite svaku prostoriju, zar ne? Da se uverite kako se ne ljulja s neke grede okačen o kaiš ili tako nešto, je li tako?" "Proverila sam jedino onu prostoriju u kojoj je gorelo svetlo. Kuhinju." "Što znači da ste morali da prođete barem kroz dnevnu sobu. Recite mi, gospođice Tajns, šta ste radili pošto ste otkrili da moj klijent nije kod kuće?" "Izašla sam i čekala." "Šta ste čekali?" "Da dođe policija." "Je li došla?" "Jeste." "I imali su nalog za pretres kuće mog klijenta, je li tako?" "Jeste." "Iako shvatam da su vam namere bile plemenite kad ste provalili u kuću mog klijenta, zar nimalo niste bili zabrinuti kako ćete održati svoj slučaj postavljanja klopke?" "Ne." "Od emisije sedamnaestog januara obavili ste opsežnu istragu prošlosti mog klijenta. Osim onoga što je policija te večeri našla u njegovoj kući, jeste li otkrili ikakav čvrst dokaz o nezakonitim
radnjama?" "Još nismo." "Shvatiću to kao ne", reče Fler. "Ukratko, bez dokaza što ih je policija našla tokom pretresa, vi nemate ništa čime biste povezali mog klijenta s nečim nezakonitim, je li tako?" "Pojavio se te večeri u onoj kući." "U kući klopci u kojoj nije živela maloletna devojčica. Znači da se, u stvari, čitav vaš slučaj, gospođice Tajns, i vaša, ehm, reputacija, zasnivaju na materijalu nađenom u kući mog klijenta. Bez njega nemate ništa. Ukratko, imali ste mogućnosti i motiva da podmetnete te dokaze, zar ne?" Na to Li Portnoj skoči. "Časni sude, ovo je smešno. Ovu tvrdnju treba porota da razmotri." "Gospođica Tajns je priznala da je nezakonito, bez naloga, ušla u kuću", reče Fler. "Dobro", odvrati Portnoj, "to je tereti za zločin provale i ulaska u tuđ posed ako mislite da to možete dokazati. A ako gospodin Hikori želi da iznosi besmislene teorije o albino kaluđericama ili podmetnutim dokazima, to je takođe njegovo pravo tokom suđenja. Sa porotom u sudnici. A tad ću ja izneti dokaze kojima ću pokazati kako su mu teorije besmislene. Zato i postoje sudnice i suđenja. Gospođica Tajns je privatno lice a privatna lica se ne mere istim standardima kao sudski činovnici. Časni sude, ne možete odbaciti računar i slike. Oni su pronađeni prilikom zakonitog pretresa s overenim nalogom. Neke od onih mučnih fotografija bile su sakrivene u garaži i iza police s knjigama. Gospođica Tajns jednostavno nije imala prilike da ih podmetne za svega nekoliko minuta koliko je bila u kući." Fler zatrese glavom. "Vendi Tajns je provalila u kuću iz, najblaže rečeno, sumnjivih razloga. Upaljeno svetio? Pokret? Molim vas. Uz to je imala jak motiv da podmetne dokaze, kao i mogućnost a raspolagala je saznanjem da će kuća Dena Mersera biti ubrzo pretresena. Ovo je gore od plodova otrovnog drveta. 2 Sav dokazni materijal nađen u kući treba da se odbaci." "Vendi Tajns je privatno lice." "To joj ovde ne daje odrešene ruke. Mogla je lako da podmetne laptop i one fotografije."
"Tu tvrdnju možete predstaviti poroti." "Časni sude, pronađeni materijal je neobično štetan. Prema sopstvenom svedočenju, gospođica Tajns je ovde očito više nego privatno lice. Nekoliko puta sam je pitao o povezanosti sa tužilaštvom. Sama je priznala da je njihov agent." Li Portnoj pocrvene. "To je smešno, časni sude. Da li sad treba svakog novinara koji radi na nekoj priči o zločinu smatrati agentom zakona?" "Prema sopstvenom priznanju, Vendi Tajns je blisko sarađivala s vašom kancelarijom, gospodine Portnoju. Mogu da zatražim od zapisničara da nam pročita deo u kojem se pominje policajac na licu mesta i činjenica da je bila u vezi s tužilaštvom." "To je ne čini zvaničnim službenikom." "U pitanju je tumačenje reči i gospodin Portnoj to zna. Bez Vendi Tajns njegova kancelarija ne bi imala slučaj protiv mog klijenta. Čitav njihov slučaj svi zločini za koje je sad moj klijent optužen ishode iz pokušaja gospođice Tajns da postavi klopku. Bez njenog učešća uopšte se ne bi ni izdavao nikakav nalog." Portnoj priđe sudijskom stolu. "Časni sude, gospođica Tajns je mogla u početku da iznese slučaj našoj kancelariji, ali po tim merilima, svaki svedok ili strana koja se žali i ponudi svoje usluge može biti smatrana agentom... " "Dovoljno sam čula", reče sudija Hauard. Udari čekićem i ustade. "Sutra ćete dobiti moju presudu."
DRUGO POGLAVLJE "E PA", reče Vendi Portnoju u hodniku, "ovo je prošlo grozno." "Sudija neće odbaciti dokaze." Vendi nije bila uverena u to. "Na izvestan način to je dobro", nastavi on. "Kako to mislite?" "Ovaj slučaj je isuviše čuven da bi se odbacili dokazi", reče Portnoj pokazujući na advokata odbrane. "Fler nam je tamo jedino pokazao svoju strategiju za suđenje." Ispred njih je Džena Viler, bivša žena Dena Mersera, odgovarala na pitanja novinara konkurentske TV stanice. Čak i kad su se nagomilali dokazi protiv Dena Mersera, Džena je uporno podržavala bivšeg muža i tvrdila kako optužbe protiv njega mora da su lažne. Taj stav, u Vendinim očima podjednako vredan divljenja ali i naivan, u varoši je od Džene napravio pariju. Iza nje je Fler Hikori govorio pred nekoliko novinara. Naravno, oni su ga obožavali kao i Vendi dok je izveštavala s njegovih parnica. On je razmetljivost podigao na nov nivo. No sad kad se ona nalazi na strani ispitivanih, zaista vidi kako razmetljivost može biti bliska s nemilosrdnošću. Vendi se namršti. "Fler Hikori mi se nimalo ne čini kao budala.« Fler zasmeja novinare željne da mu laskaju, potapša poneko rame i krenu. Vendi se iznenadi što mu je, čim je konačno ostao sam, prišao Ed Grejson. "Au", reče. "Šta je bilo?" Vendi pokaza bradom. Portnoj pogleda u tom pravcu. Grejson, krupan čovek s kratko podšišanom sedom kosom, zastao je blizu Flera Hikorija, pa su dva čoveka zurila jedan u drugog. Grejson se primicao sve bliže Fleru, no ovaj je stajao mirno. Portnoj koraknu prema njima. "Gospodine Grejsone?" Lica su im bila na pedalj jedno od drugog. Grejson se okrenu kad začu glas. Upilji se u Portnoja.
"Je li sve u redu?", upita ga Portnoj. "U redu je", odgovori Grejson. "Gospodine Hikori?" "Sve je u najboljem redu, tužioče. Samo prijateljski ćaskamo." Grejson pogleda u Vendi i njoj se ni ovog puta nije dopalo ono što mu je videla u očima. Hikori reče: "Pa, ako smo završili, gospodine Grejsone..." Grejson ništa ne reče. Hikori se okrenu i ode. Grejson priđe Portnoju i Vendi. "Mogu li nešto da učinim za vas?", upita ga Portnoj. "Ne." "Smem li da pitam o čemu ste razgovarali s gospodinom Hikorijem?" "Možete da pitate." Zatim se okrenu prema Vendi. "Mislite li da je gospođa sudija progutala vašu priču?" "To nije priča", reče ona. "Ali nije baš ni sasvim istina, zar ne?" Ed Grejson se okrenu i ode. Vendi reče: "Šta to bi, kog đavola?" "Nemam pojma", odvrati Portnoj. "No ne brinite zbog njega. A ni zbog Flera. Dobar je, ali ovu rundu neće dobiti. Idite kući, popijte nešto, sve će biti u redu." Vendi nije otišla kući. Uputila se u svoju TV stanicu u Sikokasu u Nju Džerziju, smeštenu iznad sportskog kompleksa Medoulands. Taj kraj nikad nije bio prijatan. Prostirao se po močvarnom, vlažnom terenu, večito opterećenom neprekidnom izgradnjom. Ona proveri svoju elektronsku poštu i vide poruku od izvršnog producenta Vika Gareta, svog šefa. Poruka, možda i najduža koju joj je Vik dotad poslao, glasila je: "ODMAH KOD MENE." Bilo je pola četiri. Njen sin Čarli, maturant kaseltonske gimnazije, trebalo bi da je već stigao kući. Pozvala ga je na mobilni jer se nikad nije javljao na fiksni. Čarli je odgovorio na četvrto zvono s uobičajenim pozdravom: "Šta?" "Jesi li kod kuće?", upita ona sina. "Aha." "Šta radiš?" "Ništa."
"Imaš li nešto za domaći?" "Malo." "Jesi li ga već završio?" "Završiću." "Zašto ga odmah ne uradiš?" "Imam samo malo. Treba mi najviše deset minuta." "To ti i govorim. Ako je samo malo, onda uradi odmah i miran si." "Kasnije ću ga uraditi." "Ali šta sad radiš?" "Ništa." "Pa zašto onda odlažeš? Zašto odmah ne uradiš domaći?" Svakog dana ista pesma. Čarli konačno reče da će uraditi "za minut", što je bilo skraćeno izdanje izjave: "Ako kažem za minut, možda ćeš prestati da me gnjaviš." "Kući ću stići verovatno oko sedam", nastavi Vendi. "Hoćeš da uzmem kinesku hranu?" "Iz Kuće bambusa" reče on. "Važi. U četiri nahrani Džerzija." Džerzi je njihov pas. "Važi." "Nemoj da zaboraviš." "Aha." "I uradi domaći." "Ćao." Klik. Ona duboko udahnu. Čarli je imao već sedamnaest godina, bio je maturant i neviđen davež. Okončali su potragu za koledžom, postupak kojem se roditelji u provinciji posvećuju s bespoštednošću kakva bi postidela i despote Trećeg sveta, tako što je primljen na koledž Frenklin i Maršal u Lankasteru u Pensilvaniji. Kao i sve tinejdžere, Čarlija je uplašila i unervozila predstojeća ogromna promena u životu, ali ni izbliza koliko njegovu majku. Čarli, njen prelepi, nadureni, dosadni sin, bio joj je sve na svetu. Već su dvanaest godina sami njih dvoje, samohrana majka i jedinče, živeli su u velikoj beloj varoši. Godine su, naravno, proletele, kao što obično biva s decom. Vendi nije želela da pusti Čarlija. Gledala ga je svake večeri i videla to gnjavatorsko savršenstvo, pa je, kao što je često činila od njegove
četvrte godine, pomišljala: Kad bi samo ostao ovakav, u ovom uzrastu, ni dan stariji ni mlađi, kad bi moj lepi sin ostao ovde i sada, pa da ga zadržim još nekoliko dana. Jer uskoro će ostati sama. Nov mejl iskoči na ekranu računara. Opet je stigao od njenog šefa Vika Gareta: "KOJI SAM DEO REČENICE "ODMAH KOD MENE" PREPUSTIO SLOBODNOJ INTERPRETACIJI?" Ona kliknu reply i otkuca: "Dolazim." Budući da je Vikova kancelarija bila na drugom kraju istog hodnika, čitava je ova komunikacija bila prilično besmislena i dosadna, ali takav je svet u kojem živimo. Ona i Čarli su često jedno drugom slali poruke u kući. Preumorna da viče, napisala bi: "Vreme za spavanje", "Pusti Džerzija napolje", ili ono uvek sjajno dočekano: "Dosta je bilo računara, čitaj knjigu." Vendi je bila devetnaestogodišnjakinja na drugoj godini Taftovog univerziteta kad je ostala u drugom stanju. Otišla je na neku žurku u kampusu i posle mnogo pića spetljala se sa Džonom Morouom. On je bio sportista, kvoterbek starter, mada kad biste pogledali u Vendin rečnik, našli biste definiciju; "nimalo moj tip". Vendi je sebe smatrala studentskim liberalom, politički angažovanim novinarom, uvek utegnuta u crno, ljubitelj alternativnog roka i čest posetilac takmičenja u slam poeziji i izložbi Sindi Šerman. Međutim, šta srce zna o alt roku, slam poeziji i izložbama. Na kraju joj se dopao taj sjajni sportista. Ko bi to shvatio? U početku nije bilo ništa naročito. Zakačili su se jedno za drugo i počeli jednostavno da gluvare zajedno, ne da izlaze, ne da se zabavljaju. Tako je išlo oko mesec dana, a onda je Vendi shvatila da je trudna. S obzirom na to da je potpuno savremena žena, na njoj je da odluči šta će dalje biti, to je slušala čitavog života, samo na njoj. S dve i po godine fakulteta pred sobom i novinarskom karijerom u začetku, trenutak, naravno, nije mogao biti gori, ali joj je zato rešenje dileme bilo jasnije. Telefonirala je Džonu i rekla: "Treba da razgovaramo." Došao je u njenu zakrčenu sobu i ona ga je zamolila da sedne. Džon se spustio na lejzi beg, i bilo je komično kako taj zgodni momak od metar i devedeset tri pokušava da dosegne bar ravnotežu ako ne udobnost. Znajući po njenom tonu da je nešto ozbiljno, Džon se trudio da mu lice bude svečano, a sve vreme je balansirao pa stoga izgledao kao klinac
koji glumi odraslog čoveka. "U drugom sam stanju", rekla mu je Vendi na početku govora koji je uvežbavala prethodna dva dana. "Šta će dalje biti treba ja da odlučim i nadam se da ćeš ti to poštovati." Vendi je nastavila hodajući po sobici, ne gledajući ga, trudeći se da govori što je moguće otresitije. Čak je i završila onako kako je isplanirala, zahvalivši mu što je došao i poželevši mu svako dobro. Tek tad se usudila da ga pogleda. Džon Morou ju je gledao suznih očiju, najplavljih koje je u životu videla, i rekao; "Ali, Vendi, ja te volim." Htela je da se nasmeje, ali se rasplakala, a Džon je skliznuo s onog glupog lejzi bega i pao na kolena, baš tamo i tada, pred uplakanom i nasmejanom Vendi. Uprkos lošim pretpostavkama otprilike svih koje znaju, njih dvoje su se venčali. Niko im nije predviđao uspeh, ali sledećih devet godina za njih su bile blažene. Džon Morou je bio sladak, brižan, zaljubljen, sjajan, duhovit, pametan i pažljiv. Bio joj je srodna duša u pravom smislu tih reći. Čarli se rodio kad su bili na trećoj godini fakulteta. Dve godine kasnije Džon i Vendi su skupili dovoljno novca da daju depozit za kućicu na opterećenoj ulici u Kaseltonu. Vendi je dobila posao u mesnoj televizijskoj stanici. Džon je radio na doktoratu iz psihologije. Išlo im je. A onda, kao da je neko pucnuo prstima, Džon je poginuo. Sad su u kućici ostali samo Vendi i Čarli i ogromna praznina koja odgovara rupi u njenom srcu. Ona kucnu na Vikova vrata i proviri. "Zvao si me?" "Čuo sam da su ti natrljali nos u sudu", reče joj šef. "Hvala na podršci", odvrati Vendi. "Zbog toga i radim ovde. Zbog podrške." "Ako ti treba podrška", reče Vik, "kupi brus." Vendi se namršti. "Jasno ti je da to nema smisla?" "Da, znam. Dobio sam tvoju poruku ispravka, tvoje mnoge ponovljene poruke u kojoj se žališ na zadatke." "Koje zadatke? U poslednje dve nedelje poslao si me da izveštavam s otvaranja prodavnice biljnih čajeva i s modne revije za muške kravate. Dodeli mi nešto donekle stvarno." "Čekaj." Vik stavi šaku iza uha, kao da se napreže da čuje nešto. Beše to sitan čovek sa stomakom nalik ogromnoj lopti. Za njegovo lice
bi moglo da se kaže da je nalik lasičjem, ako se misli na baš ružnu lasicu. "Šta?", upita ona. "Je li ovo onaj deo kad zvocaš zbog nepravde što si seksi riba u profesiji kojom dominiraju muškarci i žališ se da te ja tretiram kao puku poslasticu za oči?" "Hoće li mi zvocanje pomoći da dobijem bolje zadatke?" "Neće", reče on. "A znaš šta bi pomoglo?" "Da pred kamerama nosim dublji dekolte?" "Dopada mi se kako razmišljaš, ali ne, ne danas. Današnji odgovor je osuda Dena Mersera. Potrebno je da završiš kao junakinja koja je pričepila bolesnog pedofila, a ne kao preterano ambiciozna novinarka koja je pomogla da se on oslobodi." "Pomogla da se on oslobodi?" Vik slegnu ramenima. "Policija ne bi ni znala za Dena Mersera da nije bilo mene." Vik odglumi kako drži violinu uz uho i svira sklopljenih očiju. "Ne budi magarac", reče mu ona. "Da pozovem nekoliko kolega za grupni zagrljaj? Možda da se uhvatimo za ruke pa da izvedemo podsticajnu interpretaciju pesme Kumbaja?" "Možda kasnije, pošto završiš s onanijom." "Zna li iko gde se krije Den Merser?", upita ga ona. "Ne, Već dve nedelje niko ga nije video." Vendi nije bila sigurna šta da misli o tome. Znala je kako se Den odselio zbog smrtnih pretnji, ali joj nije ličilo na njega to što se danas nije pojavio u sudu. Taman je htela da se još raspituje kad je zazvonio Vikov interkom. On podiže prst da je ućutka i pritisnu interkom: "Šta je?" Sekretarica je tiho rekla: "Marša Makvejd je došla kod vas." To ih je oboje ućutkalo. Marša Makvejd živi u Vendinoj varoši, na manje od tri kilometra od nje. Pre tri meseca se njena kćerka tinejdžerka Hejli Čarlijeva školska drugarica navodno iskrala kroz prozor spavaće sobe i nikad se nije vratila. "Ima li novosti u slučaju njene ćerke?", upita Vendi. Vik zavrte glavom. "Ni nalik", reče on, što je zapravo bilo još gore. Dve, možda tri nedelje nestanak Hejli Makvejd bio je ogromna priča
otmica tinejdžerke? bekstvo? sa svim NAJNOVIJIM VESTIMA i tekstom koji teče preko ekrana i u dnu s izveštajima "stručnjaka" koji rekonstruišu šta je moglo da joj se dogodi. Ali nijedna priča, pa ni ona najsenzacionalističkija, ne može da opstane bez novog goriva. Sam bog zna da su se stanice trudile. Istražili su svaku naznaku, od belog ropstva do obožavalaca sotone, ali je u ovom poslu zaista "loša vest" kad "nema vesti". Stvarno je jadno koliko nam traje pažnja i, koliko god krivili medije, publika diktira šta će se davati. Ako ljudi prate priču, ona ostaje. Ako je ne prate, stanice traže novu svetlucavu igračku koja će zapasti publici za oko. "Hoćeš da ja razgovaram s njom?", upita Vendi. "Ne, ja ću. Za to dobijam dobru lovu." Vik je otera. Vendi se uputi na drugi kraj hodnika. Okrenu se taman na vreme da vidi Maršu Makvejd pred Vikovim vratima. Vendi nije znala Maršu, ali ju je videla nekoliko puta u varoši, u Starbaksu, pred školom ili u obližnjem video-klubu. Bila bi puka fraza reći kako je ta kočoperna mama, uvek sa ponekim detetom uz sebe, sad izgledala deset godina starije. Marša nije. I dalje je bila sasvim privlačna, izgledala je potpuno u skladu sa svojim godinama, ali činilo se kao da je oko nje sve usporeno, kao da su joj čak i mišići kojima upravlja licem utonuli u melasu. Marša Makvejd se osvrnula i spazila Vendi. Vendi joj je klimnula glavom, pokušala da joj se slabašno osmehne. Marša je okrenula glavu i ušla u Vikovu kancelariju. Vendi se vratila za svoj radni sto i digla slušalicu. Razmišljala je o Marši Makvejd, toj idealnoj majci s finim mužem i lepom porodicom i o tome kako joj je to naprečac i prelako nestalo, kako sve može da nestane naprečac i prelako. Pozvala je Čarlijev broj. "Šta?" Njegov nestrpljiv ton ju je zapravo umirio. "Jesi li završio domaći?" "Za minut ću." "Dobro", reče Vendi. "I dalje si za kinesku večeru?" "Zar o tome nismo već razgovarali?" Završili su razgovor. Vendi se zavalila i podigla noge na sto. Iskrenula je vrat i pogledala onaj odvratni vidik kroz prozor. Telefon joj zazvoni. "Halo?" "Vendi Tajns?" Kad začu taj glas, noge joj spadoše na pod. "Da?"
" O v d e D e n M e r s e r. M o r a m d a s e v i d i m s t o b o m."
TREĆE POGLAVLJE NEKO VREME Vendi ne progovori. "Moram da se vidim s tobom", ponovi Den Merser. "Zar nisam malo prestara za tebe, Dene? Mislim, dovoljno sam stara da imam menstruaciju i grudi." Učini joj se da čuje uzdah. "Vendi, mnogo si zajedljiva." "Šta hoćeš?" "Treba nešto da čuješ", reče on. "Šta na primer?" "Na primer, ništa nije onako kako izgleda," "Ti si bolesni, iščašeni, izopačeni perverznjak koji ima genijalnog advokata. Eto kako izgleda." No, dok je to govorila, u glasu joj se primećivalo jedva osetno oklevanje. Je li to dovoljno da opravda razumnu sumnju? Nije verovala u to. Dokazi ne lažu. To je naučila i lično i profesionalno. Istini za volju, njena takozvana ženska intuicija obično ništa nije vredela. "Vendi?" Ona ne odgovori. "Smešteno mi je." "Aha. Reci mi nešto novo, Dene. Samo da pribeležim to pa da cimnem producenta kako bi pustio onaj tekst u dnu ekrana. 'Najnovija vest: Psihopata kaže da mu je smešteno. Tišina. Na tren se uplašila da ga je izgubila, da je prekinuo vezu. Baš glupo što se toliko prepustila osećanjima. Treba da ostane mirna. Da razgovara s njim. Da se sprijatelji. Da bude fina. Da izvuče informacije. Možda mu postavi zamku. "Dene?" "Ovo je bila greška." "Slušam te. Rekao si nešto o tome kako ti je smešteno?" "Bolje da idem." Ona požele da negoduje, ljuta na sebe što je preterala sa
zajedljivošću, ali nekako je osećala da je ovde posredi čista manipulacija. I ranije je igrala kako joj on svira, zapravo više puta, još od onda kad je prošle godine prvi put pokušala da ga intervjuiše za emisiju o njegovom radu u skloništu, gotovo čitavu godinu pre nego što je uhvaćen pred kamerama. Nije želela da se preda, ali nije htela ni da ga pusti da ode. "Ti si mene zvao", reče ona. "Znam." "A ja sam voljna da te saslušam." "Nađimo se. Nasamo." "Nisam baš luda za tom idejom." "Onda zaboravi." "Dobro, Dene, nek ti bude. Videćemo se na sudu." Tišina. "Dene?" Govorio je tako tiho da se sledila. "Nemaš pojma, zar ne, Vendi?" "O čemu nemam pojma?" Tad je čula neki šum, nalik jecaju, možda i smehu. Teško joj je bilo da razazna preko telefona. Stegla je slušalicu i čekala. "Ako hoćeš da se nađemo", poče on, "reći ću ti kako da dođeš ovamo. Sutra u dva posle podne. Dođi sama. Ako rešiš da se ne pojaviš, pa, bilo mi je drago što smo se upoznali." I tad je prekinuo vezu. VRATA VIKOVE KANCELARIJE BILA SU OTVORENA. Ona hitro virnu i vide da telefonira. Vik diže prst tražeći da ga pričeka, promuklo se pozdravi s onim s kim je pričao, pa spusti slušalicu. "Upravo sam se čula s Denom Merserom", reče ona. "On je tebe zvao?" "Da." "Kad?" "Maločas." Vik se zavali, spusti šake na stomak, "I šta ti je rekao?" "Rekao je da mu je smešteno i da želi da se vidimo." Kad mu ugleda izraz lica, upita: "Šta je? Šta još ima?" Vik uzdahnu. "Sedi."
"Au", reče Vendi. "Da, au." Ona sede. "Sudija Hauard je donela odluku. Odbacila je sav dokazni materijal pronađen u kući. Zbog štetnog uticaja štampe i našeg televizijskog izveštavanja, odbacila je sve optužbe." Vendi oseti kako joj se srce steže. "Molim te reci mi da se šališ." Vik ništa ne reče. Vendi sklopi oči osećajući kako joj se svet ruši. Sad shvati kako je Den bio sasvim ubeđen da će se ona sastati s njim. "I šta sad?", upita ona. Vik ju je samo gledao. "Otpuštena sam?" "Aha." "Tek tako?" "Uglavnom tako. Kriza. Glavešine odozgo ionako otpuštaju ljude." Slegnu ramenima. "Ko je najbolji žrtveni jarac?" "Mogu da ti nabrojim mnogo njih." "I ja, ali oni nisu oštećena roba. Izvini, slatkišu, ali tako to ide. Kadrovska služba će ti obračunati otpremninu. Danas treba da se spakuješ. Ne žele te više u ovoj zgradi." Vendi otupe. Nesigurno ustade. "Jesi li se bar zalagao za mene?" "Zalažem se samo kad mogu da dobijem. Inače nema svrhe." Vendi pričeka. Vik spusti pogled i napravi se da je u poslu. Ne dižući pogled, reče joj: "Očekuješ li neku nežnost?" "Ne", reče Vendi. A zatim: "Možda." "Hoćeš li se naći s Merserom?", upita je Vik. Ona se okrenu k njemu. "Hoću." "Čuvaćeš se?" Ona se na silu osmehnu. "Čoveče, podsetio si me na nešto što mi je mama rekla kad sam pošla na koledž." "Koliko je meni poznato, nisi je poslušala." "Istina." "Zvanično, naravno, ti ne radiš ovde i nemaš osnova za to. Savetovao bih ti da se držiš podalje od Dena Mersera." "A nezvanično?" "Ako smisliš kako da ga prišrafiš, pa, junake lakše ponovo zapošljavaju nego jarce."
U KUĆI JE BILO TIHO kad je Vendi stigla, ali to ništa nije značilo. Kad je ona bila mlada, njeni roditelji su znali da je kod kuće jer bi iz njene sobe treštala muzika s kasetofona. Danas deca dvadeset četiri sata dnevno drže slušalice i bubice ili već kako ih zovu. Bila je prilično ubeđena da je Čarli za računarom s bubicama u ušima. Kuća bi mogla da izgori, a on ne bi imao pojma. Uprkos tome, Vendi viknu iz sveg glasa: "Čarli!" On ne odgovori. Već joj najmanje tri godine nije odgovarao. Vendi nasu sebi piće votku s narom i malo limete pa se sruči u izlizanu fotelju. To je bila omiljena Džonova fotelja pa, iako je možda jezivo što je čuva te se posle radnog dana baca u nju s pićem u ruci, u njenoj izdržljivosti uvek nađe utehu. Nešto ranije tog dana Vendi se već zapitala kako će, kog đavola, plaćati Čarlijevu školarinu s platom koju ima. Sad više tu brigu nije brinula jer nema nikakvih prihoda. Otpi još gutljaj, pogleda kroz prozor pa pomisli kuda da krene odatle. U ovo vreme niko ne zapošljava i, kako je to Vik odmereno primetio, ona je oštećena roba. Razmislila je o nekom drugom poslu kojim bi mogla da se bavi, ali je shvatila kako nema drugih sposobnosti koje se traže na tržištu rada. Bila je aljkava, neorganizovana, prznica, ni nalik timskom igraču. Kad bi na poslu davali ocene o radu, u njenom bi pisalo: "Ne igra se lepo s ostalima." To je moglo da prođe novinaru koji prati neku priču. Skoro nigde drugde. Proveri poštu pa ugleda treće pismo od Arijane Nazbro i oseti kako joj se steže stomak. Šake joj zadrhtaše. Nema potrebe da otvara pismo. Pročitala je pre nekoliko meseci prvo koje je stiglo i umalo se nije ispovraćala. Uze koverat s dva prsta, kao da smrdi, a kad bolje razmisli i smrdelo je, pa ode u kuhinju i gurnu ga u dno kante za otpatke. Hvala bogu da Čarli nikad ne gleda poštu. Naravno, znao je ko je Arijana Nazbro. Pre dvanaest godina Arijana Nazbro mu je ubila oca. Vendi se pope uz stepenice i kucnu na vrata Čarlijeve sobe. Kao što je i očekivala, on ne odgovori, pa ih ona otvori. On podiže pogled, pa nezadovoljno skide slušalice. "Šta?" "Jesi li uradio domaći?" "Samo što nisam."
Video je da je neraspoložena, pa joj se hitro nasmešio onim očevim osmehom koji bi je svaki put trgao. Taman se spremila da ga zaspe bujicom prekora kako ga je zamolila prvo da uradi domaći, ali koga je više briga? Besmisleno je da na trice troši vreme koje tako brzo leti i kojeg joj je s njim ostalo još tako malo. "Jesi li nahranio Džerzija?", upita ga. "Uh... " Ona prevrnu očima. "Nema veze, ja ću." "Mama?" "Molim?" "Jesi li uzela večeru u Kući bambusa?" Večera. Zaboravila je. Čarli prevrnu oči oponašajući je. "Ne pravi se mnogo pametan." Ranije je odlučila da mu još ne objavljuje lošu vest, već da čeka pravo vreme, ali je ipak kazala: "Danas sam otpuštena." Čarli je samo pogleda. "Jesi li me čuo?" "Aha", odvrati on. "Bez veze." "Aha." "Hoćeš ja da odem po večeru?" "Naravno." "Uh, a hoćeš li ti da platiš?" "Zasad hoću. Mislim da to još mogu."
ČETVRTO POGLAVLJE MARŠA I TED MAKVEJD STIGLI SU U gimnazijsku salu u šest posle podne. S obzirom na to da je ona otrcana fraza kako "život teče dalje" sasvim istinita, te večeri su, uprkos činjenici da Hejli nije bilo već devedeset tri dana, došli na premijeru Jadnika u kojima njihovo drugo dete Patriša igra uloge Posmatrača br, 4 i Učenice br, 6, kao i večno traženu ulogu Prostitutke br. 2. Kad je Ted prvi put čuo za tu ulogu, u onom životu kojim su živeli pre Hejlinog nestanka, uporno se šalio kako će s ponosom saopštiti prijateljima da mu je četrnaestogodišnja kćerka Prostitutka br, 2. Ti dani su davno prošli, taj svet i to vreme su proživeli drugi ljudi u nekoj drugoj zemlji. Kad su ušli u salu, u publici je zavladao tajac. Niko nije znao kako da se ponaša prema njima. Marša je to primetila, ali nije marila. "Treba mi vode", reče. Ted klimnu glavom. "Čuvaću ti mesto." Ona se uputi hodnikom, zastade nakratko pred fontanom, pa produži. Zatim skrenu levo. Na kraju tog hodnika domar je brisao pod. Na ušima je imao slušalice i lagano je klimao glavom uz pesmu koju je samo on čuo. Ako ju je i primetio, to mu se na licu nije videlo. Marša pođe uz stepenice na drugi sprat. Tamo su svetla bila prigušenija. Koraci su joj kuckali i odzvanjali u tišini zgrade koja je danju bila puna života i energije. Nema tako nestvarnog, šupljeg i praznog mesta kao što je školski hodnik noću. Marša se obazre preko ramena i uveri da je sama. Ubrza k odredištu koje je imala na umu. Kaseltonska gimnazija je bila velika, sa skoro dve hiljade učenika u četiri razreda. Četvorospratna zgrada se, nalik mnogim drugim gimnazijama u varošima sa sve brojnijim stanovništvom, pretvorila u sklepanu konstrukciju s dodatim krilima i više nije imala čvrstu strukturu. Dodaci na nekad lepu prvobitnu zgradu od cigle ukazivali su na to da je uprava zainteresovanija za sadržaj nego za stil. Postala je nabacani oblik poput nečeg što bi dete napravilo pomešavši drvene i lego kocke s plastičnim brvnima.
Prethodne večeri u zastrašujuće tihoj kući Makvejdovih, njen divni muž Ted se zasmejao, zaista se smejao, prvi put u ta devedeset tri dana. Kako je samo neprilično zvučao. Ted je gotovo odmah prestao, presekao se i zagušio jecajem. Marša je poželela da pruži ruku, da učini nešto da uteši tog namučenog čoveka kog je tako volela. No jednostavno nije uspela. Njenih drugo dvoje dece Patriša i Rajan naizgled su dobro podnosili Hejlin nestanak, ali deca se ionako lakše prilagođavaju od odraslih. Marša je pokušala da se usredsredi na njih i da im pruži pažnju i utehu, ali opet jednostavno nije mogla. Neko bi verovatno pomislio da je previše patila. To je delimično bio razlog, a bilo ih je još. Zanemarila je Patrišu i Rajana zato što joj je trenutno jedina briga, jedini cilj bila Hejli kako da je vrati kući. Tek posle toga ona će nadoknaditi drugim dvoma. Maršina sestra Merili, čuvena sveznalica iz Grejt Neka, usudila se da kaže: "Treba da se usredsrediš na muža i decu i prestaneš da se valjaš u kaljuži", pa još to "valjaš u kaljuži"! Marša je poželela da tresne Merili posred lica i kaže joj da brine o svojoj glupoj porodici u kojoj joj se sin Greg drogira, a muž Hal verovatno ima ljubavnicu, i da umukne već jednom. Patriša i Rajan će se izvući, Merili i znaš šta? Neće njima biti bolje što im majka proverava je li Rajanu džep štapa za lakros dobro razrađen ili Patrišin kostim odgovarajuće sive boje. Ne, njima će biti dobro i ostaće čitavi samo kad im se sestra vrati kući. Kad se to dogodi, i tek tada, svi ostali imaju šansu da prežive. No žalosna je istina da Marša ne provodi čitav dan tražeći Hejli. Pokušala je, ali ju je stalno sputavala strašna iscrpljenost. Marša ujutru nije želela da ustane iz kreveta. Udovi su joj bili teški. Čak joj je sad i ovo čudno hodočašće po hodnicima bilo naporno. Devedeset tri dana. Pred sobom je u daljini videla Hejlin ormarić. Nekoliko dana pošto je nestala, neke drugarice su počele da ukrašavaju metalna vratanca, kao one kapelice ukraj puta gde je neko poginuo u saobraćajnoj nesreći. Bilo je tu fotografija i uvelog cveća, krstića i poruka. "Hejli, vrati se kući!", "Nedostaješ nam!", "Čekaćemo te", "Volimo te". Marša stade i zagleda se u njih. Pruži ruku i dodirnu bravu razmišljajući koliko li je samo puta Hejli to isto uradila da bi izvadila knjige, bacila ranac na dno, okačila kaput brbljajući s nekom
drugaricom, pričajući o lakrosu ili možda o dečku u kog se zaljubila. S drugog kraja hodnika do nje dopre šum. Okrenu se i vide da se otvaraju vrata direktorove kancelarije. Pit Zeker, direktor gimnazije, izađe s dvoje ljudi za koje je Marša pretpostavila da su nečiji roditelji. Nije ih poznavala. Njih troje nisu govorili. Pit Zeker pruži ruku, ali je oni ne prihvatiše. Okrenuše se i brzo odoše ka stepeništu. Pit Zeker ih je posmatrao kako odlaze, pa zavrteo glavom i okrenuo se prema ormarićima. Tad je ugleda. "Marša?" "Zdravo, Pite." Pit Zeker je bio dobar direktor, uvek na raspolaganju i spreman da prekrši pravila ili iznervira nekog nastavnika ako je to najbolje za dete. Pit je odrastao tu u Kaseltonu, pohađao istu ovu gimnaziju, a životni san mu se ostvario kad je dobio mesto direktora. On joj priđe. "Smetam li ti?" "Nimalo." Marša se na silu nasmeši. "Samo sam nakratko htela da izbegnem poglede." "Video sam generalnu probu", reče Pit. "Patriša je zaista sjajna." "Drago mi je što to čujem." On klimnu glavom. Oboje se zagledaše u ormarić. Marša spazi nalepnicu na kojoj je pisalo "Kaselton lakros" a ispod natpisa dva ukrštena štapa. Istu takvu nalepnicu imala je na zadnjem staklu na kolima. "Šta je bilo s onim roditeljima?", upita ona. Pit se kiselo osmehnu. "To je poverljivo." "O." "No mogao bih da ti kažem čisto hipotetički." Ona pričeka. "Jesi li ikad pila alkohol dok si išla u gimnaziju?", upita je on. "Ja sam bila dobra devojčica", reče Marša i umalo ne dodade: "kao Hejli". "Doduše, švercovali smo pivo." "Kako ste ga nabavljali?" "Pivo? Komšijin ujak je imao prodavnicu alkoholnih pića. A ti?" "Imao sam druga, nekog Majkla Vinda, koji je izgledao starije brijao se još u šestom razredu. On je kupovao piće. Sad to ne bi moglo. Svi moraju da pokažu legitimacije." "Kakve to veze ima s našim pretpostavljenim roditeljima?"
"Svi misle da danas deca nabavljaju piće s lažnim legitimacijama. Ima za to primera, ali za sve ove godine konfiskovao sam ih manje od pet. A ipak je piće danas veći problem nego ikada." "Pa kako onda deca dolaze do njega?" Pit pogleda na mesto gde su maločas stajali oni ljudi. "Od roditelja." "Kradu iz njihovog bifea?" "Kamo sreće. Par s kojim sam upravo razgovarao hipotetički, naravno Milnerovi, fini su ljudi. On u gradu prodaje osiguranja. Ona ima butik u Glen Roku. Imaju četvoro dece, dvoje ovde u gimnaziji. Najstariji je u bejzbol timu." "I?" "I u petak uveče su ovi fini, brižni roditelji kupili bure piva i u svom podrumu priredili zabavu za bejzbol tim. Dva momka su se napila i gađala jajima kuću trećeg. Jedan se toliko upropastio da su gotovo morali da mu ispumpaju želudac." "Čekaj. Roditelji su kupili bure?" Pit klimnu glavom. "Zato si razgovarao s njima?" "Da." "Šta su rekli u svoju odbranu?" "Dali su izgovor koji najčešće dobijam; Hej, klinci će svejedno piti bolje onda da to rade na sigurnom. Milnerovi ne žele da deca idu u Njujork ili nekud gde neće biti bezbedni, pa možda i da voze pošto su pili. Zato su dozvolih da se čitav tim uvošti u njihovom podrumu, natenane, gde ne mogu da se uvale u mnogo nevolje." "To donekle ima smisla." "Bi li ti to uradila?", upita je on. Marša razmisli o tome. "Ne bih. Ali smo prošle godine poveli Hejli i njenu drugaricu u Toskanu. Dozvolili smo im da piju vino u vinogradima. Je li to bilo pogrešno?" "U Italiji to nije nezakonito." "Izgleda da je granica vrlo tanka, Pite." "Znači, smatraš da ono što su oni roditelji uradili nije pogrešno?" "Još kako je pogrešno", reče Marša. "A i izgovor im zvuči pomalo šuplje da kupuju deci piće? Ima tu još nečeg sem dečje bezbednosti. Ovde se radi o tome da budu kul, savremeni roditelji. Da deci
prevashodno budu prijatelji, a tek onda roditelji." "Slažem se." "S druge strane", poče Marša okrenuvši se ormarićima, "ko sam ja da dajem savete roditeljima?" Muk. "Pite?" "Molim?" "Šta se priča?" "Nisam siguran da znam na šta misliš." "Ma znaš. Kad pričate među sobom nastavnici, đaci, ko god mislite li da je Hejli oteta ili da je pobegla?" Opet muk. Bilo joj je jasno da on razmišlja o tome. "Bez okolišanja, Pite. I molim te ne pokušavaj da me oraspoložiš." "Neću." "Pa?" "Jedino mogu da se oslonim na svoje osećanje." "Razumem." Po hodnicima su plakati već najavljivali matursko veće. I dodelu svedočanstava. Pit Zeker ponovo skrenu pogled na Hejlin ormarić. Marša upravi pogled za njegovim i spazi fotografiju zbog koje zastade. Cela njena porodica, bez nje Ted, Hejli, Patriša i Rajan stoje s Mikijera Mausom u Diznilendu. Marša je slikala Hejlinim ružičastim ajfonom s ljubičastim cvetićima. Bili su na odmoru tri nedelje pre nego što je Hejli nestala. Policija je na to putovanje jedva i obratila pažnju i samo ih je zanimalo da neko koga je tada upoznala nije nekako pratio Hejli do kuće, ali taj trag ih nikud nije odveo. No Marša se sećala kako je Hejli bila srećna tamo, bez ikakvih pritisaka, a i svi su tih nekoliko dana bili kao radosna deca. Ta slika je nastala sasvim spontano. Red za Mikija obično se čeka po pola sata, s poredanom dečicom koja nose sveske za autograme, ali je Hejli primetila kako u Centru Epkot upravo za ovog Mikija nema reda. Lice joj se ozarilo pa je zgrabila sestru i brata i rekla; "Dođite! Idemo začas da se slikamo!" Marša je navalila da ona slika pa se sećala kako su je zapljusnula osećanja prema čitavoj porodici, njenom čitavom svetu, okupljenom oko Mikija u srećnom skladu. Sad je gledala sliku i, zureći u Hejlin osmeh od kojeg joj se srce cepalo, vratila se u taj savršen trenutak. "Misliš da znaš neko dete", reče Pit Zeker. "Ali svi oni imaju tajne."
"Čak i Hejli?" Pit raširi ruke. "Pogledaj taj niz ormarića. Znam da će zvučati očigledno, ali svaki od njih pripada detetu koje ima snove i očekivanja, koje prolazi kroz teško, ludo razdoblje. Odrastanje je rat ispunjen i zamišljenim i stvarnim pritiscima. Društvenim, obrazovnim, sportskim a sve vreme se menjaš i hormoni ti divljaju. Svi ti ormarići, sve te namučene ličnosti zatvorene ovde po sedam sati dnevno. Ja sam naučnik i kad god sam ovde, zamišljam te čestice iz laboratorije zarobljene pod velikom toplotom. Kako se trude da uteknu." "Znači", reče Marša, "misliš da je Hejli pobegla?" Pit Zeker nije pomerio pogled sa slike iz Diznilenda. Kao da se i sam usredsredio na onaj osmeh od kojeg se cepa srce. Kad se okrenuo, spazila mu je suze u očima. "Ne, Marša, ne verujem da je pobegla. Mislim da joj se nešto desilo. Nešto ružno."
PETO POGLAVLJE VENDI SE TOG JUTRA PROBUDILA i uključila aparat za panine, što je ulepšan naziv "tostera za sendviče" ili "grila Džordža Formana". Taj aparat je brzo postao najvažniji u kući jer su ona i Čarli manje-više živeli na paninima. Između dva divna komada crnog hleba iz samoposluge Trejder Džo stavila je slaninu i sir i spustila poklopac aparata. Kao i svakog jutra Čarli se stutnjio stepeništem kao da je na opterećenom trkačkom konju s teškim potkovicama. Nije seo, već se srušio za kuhinjski sto i onjušio sendvič. "Kad ideš na posao?", upitao je. "Juče sam ostala bez posla." "Tačno. Zaboravio sam." Tinejdžeri su baš sebični. Katkad, baš kao u tom trenutku, to ume da bude sasvim lepo. "Možeš li da me odvezeš do škole?", upita je Čarli. "Naravno." Jutarnji saobraćaj do Kaseltonske gimnazije bio je smešno gust. Bilo je dana kad bi je to izludelo, ali u poslednje vreme putovanje do škole bilo je jedina prilika za razgovor sa sinom i možda zavirivanje u njegove misli, ne baš u otvorenom izlivu, ali ako pomno sluša, može dovoljno da napabirči. Tog dana, međutim, Čarli je držao spuštenu glavu i kuckao poruke. Čitavu vožnju nije progovorio ni reč, već je leteo prstima po sićušnoj tastaturi. Kad je stala, Čarli skliznu sa suvozačkog sedišta jednako kuckajući. Vendi mu doviknu: "Hvala, mama!" "Aha, izvini." Vrativši se, Vendi zateče neki auto parkiran ispred kuće. Ona uspori, stade, uze mobilni telefon. Nije očekivala neku gužvu, ali nikad se ne zna. Ukucala je 911 i, držeći prst iznad tastera za poziv, izašla iz kola. Čovek je čučao uz njen zadnji branik. "Guma vam je ispustila", rekao joj je.
"Izvolite, gospodine Grejsone?" Ed Grejson, otac jedne žrtve, ispravi se, otrese dlanove, zažmiri zbog sunca. "Danas sam bio u vašoj televiziji. Neko mi je rekao da ste otpušteni." Ona mu ne odgovori. "Pretpostavljam da je to zbog sudijine odluke." "Mogu li nešto da učinim za vas, gospodine Grejsone?" "Hoću da se izvinim za ono što sam vam juče posle suđenja rekao. " "U redu je", odgovori ona. "A ako imate minut", nastavi Ed Grejson, "zaista mislim da bi trebalo da porazgovaramo." POŠTO SU UŠLI i Ed Grejson odbio ponuđeno piće, Vendi je sela za kuhinjski sto i čekala. Grejson je još neko vreme hodao pa je iznenada izvukao stolicu, stavio je pred nju i seo na samo korak od nje. "Prvo", rekao je, "hoću ponovo da se izvinim." "Nema potrebe. Shvatam kako se osećate." "Zaista?" Nije mu odgovorila. "Sina zovemo I Džej. 3 Ed Mlađi, naravno. Bio je srećno dete. Voleo je sportove. Hokej mu je bio omiljeni. Ja ništa nisam znao o tom sportu. Odrastao sam uz košarku. No Megi, moja žena, rođena je u Kvebeku. Svi u njenoj porodici igraju hokej. On im je u krvi. Tako sam ga i ja zavoleo. Zbog sina. No sad, sad I Džeja više ne zanima taj sport. Kad ga dovedem do ledene dvorane, on se isprepada. Stalno bi da sedi kod kuće." On zastade i skrenu pogled. Vendi reče: "Žao mi je." Tišina. Vendi pokuša da promeni temu. "Šta ste govorili Fleru Hikoriju?" "Njegovog klijenta niko nije video više od dve nedelje", reče on. "Pa?" "Pa pokušao sam da saznam gde bi mogao da bude. Ali gospodin Hikori nije hteo da mi kaže." "To vas iznenađuje?" "Ne baš, ne."
Opet tišina. "Gospodine Grejsone, šta ja mogu da učinim za vas?" Grejson se zaigra ručnim satom, tajmeksom s rastegljivom narukvicom. Vendin otac je davno imao takav. Kad god bi ga skinuo, imao je crven trag na zglobu. Čudno je čega se seća toliko godina posle njegove smrti. "Godinu dana ste u svojoj televizijskoj emisiji jurili pedofile", reče Grejson. "Zbog čega?" "Kako zbog čega?" "Zbog čega pedofile?" "Kakve veze to ima?" On pokuša da se osmehne, ali mu nije sasvim uspelo. "Udovoljite mi", reče on. "Pretpostavljam zbog velike gledanosti." "To svakako. Ali ima još nešto, zar ne?" "Gospodine Grejsone..." "Ede", ispravi je on. "Ostaćemo pri gospodine Grejsone. Volela bih da pređete na stvar." "Znam šta se dogodilo vašem mužu." Tek tako. Vendi oseti kako je lagano obliva bes, ništa ne reče. "Znate li da je izašla? Arijana Nazbro." Čuvši naglas izgovoreno to ime, ona se trže. "Znam." "Mislite li da je sad izlečena?" Vendi se seti pisama i kako joj je od njih bilo muka. "Mogla bi biti", opet će Grejson. "Znam ljude koji su u ovoj fazi prekinuli s porokom. Ali to tebi ništa ne menja, zar ne, Vendi?" "To se vas uopšte ne tiče." "Istina. Ali tiče me se Den Merser. I ti imaš sina, zar ne?" "Ni to vas se ne tiče." "S tipovima kao što je Den", nastavi on, "jedno je svakako sigurno. Takvi ne prekidaju s navikom." On joj se još primače, nakrivi glavu. "Zar nije delimično i zato, Vendi?" "Šta delimično?" "To što si jurila pedofile. Alkoholičari još i prestanu. Pedofili su jednostavniji nema mogućnosti da se iskupe i zato ne možemo da im oprostimo." "Gospodine Grejsone, učinite mi uslugu. Nemojte me analizirati. Ne znate baš ništa o meni."
On klimnu glavom. "U pravu si." "Stoga pređite na svoj problem." "Vrlo je jednostavno. Ako Dena Mersera niko ne zaustavi, povrediće još neko dete. To je činjenica. Oboje to znamo." "Verovatno bi trebalo ovo da ispričate sudiji." "Ona više ne može da mi pomogne." "A ja mogu?" "Ti si novinarka. Dobra novinarka." "Otpuštena novinarka." "Razlog više da uradiš ovo." "Šta da uradim?" Ed Grejson se naže napred. "Pomozi mi da ga nađem, Vendi." "Da biste mogli da ga ubijete?" "On neće prestati." "To vi kažete." "Ali?" "Ali ja ne želim da budem deo vaše namere da se osvetite." "Misliš da se o tome radi?" Vendi slegnu ramenima. "Ne radi se o osveti", reče Grejson tihim glasom. "Zapravo, sasvim suprotno." "Ne razumem." "Ova odluka je proračunata. Praktična. Radi se o tome da ne rizikujemo. Hoću da budem siguran kako Den Merser nikad više nikog neće povrediti." "Tako što ćete ga ubiti?" "Znaš li neki drugi način? Ovde nije posredi žeđ za krvlju ili nasiljem. Svi smo mi ljudska bića, ali kad postoji neko ko radi tako nešto neko kome je priroda ili jadni život u takvom stanju da ima potrebu da povređuje decue pa, onda je najhumanije da tog čoveka ukloniš." "Mora da je lepo biti i sudac i porota." Ovo gotovo oraspoloži Eda Grejsona. "Je li sudija Hauard pravilno postupila?" "Nije." "Pa ko će onda presuditi bolje od nas nas koji znamo?" Ona razmisli o tome. "Zašto ste juče posle suđenja rekli da sam
lagala?" "Zato što si lagala. Nisi se brinula hoće li se Merser ubiti. Ušla si mu u kuću zato što si se bojala da će uništiti dokaze." Tišina. Ed Grejson ustade, prošeta se kuhinjom, stade kod sudopere. "Nemaš ništa protiv da uzmem malo vode?" "Samo izvolite. Čaše su levo." On uze čašu iz ormarića pa se okrenu slavini. "Imam jednog prijatelja", poče Grejson posmatrajući kako se čaša puni vodom. "Fin čovek, advokat, i to uspešan. Pre nekoliko godina ispričao mi je da se zdušno zalagao za rat u Iraku. Izneo mi je sve svoje razloge i kako Iračani zaslužuju da žive u slobodi. Rekao sam mu: 'Imaš sina, je l' tako?' Odgovorio je kako ga ima i da studira na Vejk Forestu. Kažem mu: 'Budi iskren, bi li ti žrtvovao njegov život za taj rat?' Zamolio sam ga da mi najiskrenije odgovori. Da zamisli kako se pojavio Bog i rekao: 'Evo kako ćemo. SAD će pobediti u Iraku, šta god to da znači, ali zauzvrat tvoj sin će biti pogođen u glavu i umreće. Samo on. Niko više. Ostali će se bezbedno vratiti kući, ali tvoj sin će poginuti.' I pitao sam prijatelja bi li pristao na tu pogodbu?" Ed Grejson se okrenu i otpi velik gutljaj. "Šta je kazao?", upita ona. "Šta ti kažeš, Vendi?" "Ja nisam vaš prijatelj advokat koji podržava rat." "Vrdaš." Grejson se osmehnu. "Istini za volju, u onim najličnijim trenucima u mraku niko od nas ne bi pristao na takvu pogodbu, zar ne? Niko od nas ne bi žrtvovao rođeno dete." "Ljudi svakodnevno šalju svoju decu u rat." "Naravno, tako je, možeš ti da ih šalješ u rat, ali ne i u smrt. Postoji još jedna razlika sem one koja podrazumeva krajnju nesebičnost. Možeš ti da se kockaš, da rizikuješ jer zaista ne veruješ da će tvoje dete stradati. To je drugo. To nije izbor kao onaj o kojem ti govorim." On je pogleda. "Očekujete li da vam tapšem?", upita ona. "Ne slažeš se?" "Vaša teorija omalovažava žrtvovanje", reče Vendi. "I to je besmislica." "Da, možda to nije pravedno, to ti priznajem. Ali za nas, Vendi,
trenutno postoji veoma stvaran činilac te teorije. Den neće ponovo povrediti moje dete, a tvoj sin je prestar za njega. Hoćeš li pustiti da to i dalje traje samo zato što je tvoje dete bezbedno? da je li to tebi ili meni pravo da operemo ruke od svega zato što nema veze s našim detetom?" Ona ništa ne reče. Ed Grejson ustade. "Vendi, ne možeš da ukloniš ovo samo pukom željom." "Gospodine Grejsone, ne verujem u preuzimanje zakona u vlastite ruke." "Ovo nije to." "Tako mi zvuči." "Razmisli ponovo o tome." Grejson se upilji u nju kako bi je naterao da ga gleda i pažljivo sluša. "Kad bi mogla da se vratiš u prošlost i nađeš Arijanu Nazbro..." "Prekinite", reče ona. "Kad bi mogla da se vratiš do njene prve vožnje pod dejstvom alkohola, ili do druge, pa čak i do treće.. "Hoću da smesta ućutite." Ed Grejson zadovoljno klimnu glavom jer joj je izgleda uzburkao krv. "Mislim da treba da odem." Izašao je iz kuhinje i uputio se ka ulaznim vratima. "Razmisli o ovome, važi? Samo to tražim. Vendi, ti i ja smo u ovome na istoj strani. Mislim da to znaš." ARIJANA NAZBRO. Otkad je Grejson otišao Vendi se trudila da ne misli na ono prokleto pismo što još stoji u kanti za otpatke. Ona uključi ajpod, zažmuri, pokuša da se smiri uz muziku. Pustila je umirujuću listu pesama, onu s "Angels on the Moon" benda Trajvingajvori, "Please Forgive Me" Vilijema Ficsimonsa i "High Heels and All" Dejvida Berklija. Nisu joj pomogle te pesme u kojima se pevalo o praštanju. Pokušala je s drugim pristupom. Presvukla se u odeću za rekreaciju, pustila sve pesme iz detinjstva, kao "Shout" Tirs for firsa, "First night" grupe Hold štedi do Eminemove "Lose Yourself". Ništa nije vredelo. Proganjale su je reći Eda Grejsona... "Kad bi mogla da se vratiš u prošlost i nađeš Arijanu Nazbro..
Učinila bi to. Bez premišljanja. Vendi bi se vratila u prošlost, našla tu gaduru, odsekla joj glavu i igrala oko njenog obezglavljenog tela dok se ono još koprca. Lepa misao, ali ništa od toga. Vendi proveri elektronsku poštu. Kao što je i rekao, Den Merser joj je poslao adresu gde da se nađu u dva: negde u Vajkertaunu u Nju Džerziju. Nikad nije čula za to mesto. Na Guglu je našla put. Trebaće joj jedan sat. Lepo. Pred njom su skoro četiri sata. Istuširala se i obukla. Pismo. Ono prokleto pismo. Štrcala je u kuhinju, prokopala po đubretu i našla običan beli koverat. Proučavala je rukopis kao da joj on može nešto reći. Ništa joj nije govorio. Dohvatila je nož iz stalka i otvorila pismo. Izvukla je dva lista iz sveske u linije, iste kakve je kao mala koristila u školi. I dalje stojeći, Vendi pročita pismo Arijane Nazbro svaku groznu reč upravo tamo, uz sudoperu. Ništa je tu nije iznenadilo, ništa novo nije saznala, sem onog "ja pa ja" koje dobijamo na kašičicu od prvog dana. Tu je bilo svako opšte mesto, svako slabićko osećanje, svaki izlizani izgovor... navedeni i objašnjeni. Svaku reč je Vendi osećala kao nož koji joj se zariva u meso. Arijana Nazbro je pričala o "zametku moje slike o sebi", o "ispravljanju nepravde", o "traganju za značenjem" i "dodirivanju dna". Jadno. Čak se usudila da priča o "zlostavljanju u mom životu i kako sam naučila da praštam" i "čudu praštanja" i kako hoće to "čudo da podarim drugima, kao vama i Čarliju". Kad je ugledala ime svog sina koje je ta žena napisala, Vendi se razgnevila kao nikad dotad. "Uvek ću biti alkoholi čarka", rekla je Arijana Nazbro pred kraj svojih litanija. Opet Ja ću, ja sam, ja želim. Pismo ih je bilo krcato. Ja, ja, ja. Ja znam da sam nesavršeno biće vredno oproštaja. Vendi se povraćalo. A na kraju, poslednja rečenica u pismu. Ovo je moje treće pismo upućeno vama. Molim vas javite mi se uskoro kako bih mogla da počnem s isceljenjem. Neka vas Bog blagoslovi. O, čoveče, pomisli Vendi, još kako ćeš čuti ti od mene. I to odmah. Dograbi ključeve i izlete do kola. Ona ukuca povratnu adresu s