kako joj se čini da Fil nešto krije. Dok su dovršavali jelo, pojavio se nerasanjeni Čarli u izgužvanim boksericama, ogromnoj beloj majici i raščupane kose. Vendi je taman pomislila kako sve više liči na odraslog muškarca kad je Čarli počeo da čačka po očima i trese prste. "Je l' ti dobro?", upita ona. "Krmelji", objasni Čarli. Vendi prevrnu očima i pođe gore do računara. Ukuca na Guglu Fil Ternbol. Vrlo malo je izašlo. Politička donacija. Našla je jednu sliku, grupni portret s Filom i zgodnom sitnom plavušom Šeri, njegovom ženom, prošle godine na dobrotvornoj degustaciji vina. Fil Ternbol je zabeležen kao službenik u firmi Beri braders trast koja posluje hartijama od vrednosti. Nadajući se da joj još nisu promenili lozinku, Vendi se upisa u medijsku bazu podataka koju je koristila njena stanica. Izgleda kao da je danas sve dostupno u slobodnoj pretrazi, ali nije. I dalje moraš da platiš da bi dobio robu. Ona pretraži vesti o Ternbolu. Ni tu ništa. No kad ukuca Beri braders, dobi više nelaskavih članaka. Između ostalog, vide da se firma seli iz dugogodišnjeg sedišta na uglu Park avenije i Četrdeset šeste ulice. Vendi je znala tu adresu. Zgrada Lok-Horn. Nasmešila se i uzela mobilni telefon. Da, i posle dve godine, onaj broj je i dalje bio tu. Proveri da li su vrata zatvorena, pa pritisnu taster. Na prvo zvono je dobila vezu. "Izgovori." Ton je bio nadmen, superioran i, ako je to moguće u jednoj jedinoj reči, licemeran. "Zdravo, Vine. Ovde Vendi Tajns." "Tako piše i na mom ekranu." Tišina. Gotovo je videla Vina, nenormalno lepog lica, plave kose, uskih šaka, prodornih plavih očiju i naizgled vrlo malo duše iza njih. "Treba mi usluga", reče ona. "Jedno obaveštenje." Tišina. Vin što je skraćeno od Vindzor Horn Lokvud Treći nije imao nameru da joj olakša. "Znaš li nešto o Beri braders trastu?" upita ona. "Da, znam. Je li to obaveštenje koje ti je potrebno?" "Baš si pametnjaković, Vine."
"Voli me uprkos svim mojim manama." "Mislim da sam to jednom uradila", reče ona. "Ma šta mi reče." Tišina. "Beri braders su otpustili svog službenika Fila Ternbola. Zanima me zbog čega. Možeš li to da saznaš?" "Pozvaću te." Klik. Vin. Na stranicama časopisa o bogatima često je opisivan kao "međunarodni plejboj" i Vendi je smatrala da je taj opis tačan. Bio je plave krvi i naslednik starog bogatstva, tako starog da se iskrcalo s Mejflauera i odmah rezervisalo kadija i vreme na terenu za golf. Upoznala ga je na jednom zvaničnom događaju pre dve godine. Vin je bio osvežavajuće neposredan. Hteo je da vodi ljubav s njom. Bez nepotrebne gužve, buke i obaveza. Samo jednu noć. Ona se prvo zaprepastila, ali je onda pomislila: A što da ne? Nikad se nije upuštala u veze za jednu noć, a sad joj ovaj neverovatno lep i privlačan muškarac pruža idealnu priliku za to. Samo jednom se živi, zar ne? Ona je sama, savremena žena i, kako je to Ćale nedavno istakao, ljudima je potreban seks. Tako je otišla kod njega u zgradu Dakota u Zapadnom Central parku. Ispostavilo se da je Vin fin i pažljiv, duhovit i sjajan, pa kad je sledećeg jutra stigla kući, puna dva sata je plakala. Zazvoni joj telefon. Vendi pogleda na sat i zavrte glavom. Vinu je trebalo manje od minuta. "Halo?" "Fil Ternbol je otpušten zbog pronevere dva miliona dolara. Želim ti prijatan dan." Klik. Vin. Onda se seti nečeg. Blend, je l' tako beše? Tako se zove ono mesto. Jednom je tamo bila na nekom koncertu. Nalazi se u Ridžvudu. Ona nađe njegovu veb-stranicu i kliknu na kalendar događaja. Da, večeras je veče otvorenog mikrofona. Čak je pisalo: "Specijalni nastup nove reperske senzacije Ten-A-Flaja." Neko joj kucnu na vrata. Ona doviknu: "Uđi", a Ćale proturi glavu. "Sve u redu?", upita on. "Naravno. Voliš li rep?" Ćale se namršti. "Misliš na onaj u supi?"
"Ehm, ne. Mislim na rep-muziku." "Više volim da slušam kako se mačka guši šlajmom." "Pođi sa mnom doveče. Krajnje je vreme da ti proširimo horizonte." TED MAKVEJD JE POSMATRAO sina Rajana na kaseltonskom igralištu za lakros. Sunce se povlačilo, ali je teren od neke nove vrste veštačke trave bio osvetljen kao stadion. Ted je došao na utakmicu svog devetogodišnjeg sina zato što nije imao šta drugo da radi sem da se vuče po kući i čitav dan plače. Njegovi bivši prijatelji verovatno "bivši" nije baš najljubaznije, ali Ted nije bio raspoložen za velikodušnost učtivo su mu klimnuli glavom mada ga nisu pogledali u oči i uopšte su ga izbegavali, kao da je nestanak deteta nešto zarazno. Rajan je bio u kaseltonskom prvom timu trećaka. Veština sa štapom im je bila, blago rečeno, negde između "još u povoju" i "nepostojeća". Loptica je uglavnom stajala na travi jer nijedan dečak nije umeo da je dugo zadrži u mrežici, pa su počeli da liče na hokejaše na blatnjavom ragbi terenu. Dečaci su imali prevelike šlemove i ličili na Velikog Gazua iz Porodice Kremenko, a skoro nije bilo moguće razlikovati ih. Jednom je Ted navijao za Rajana za vreme čitave utakmice, divio se njegovom napretku, dok mališan nije skinuo šlem i Ted shvatio da to uopšte i nije Rajan. Stojeći podalje od ostalih roditelja i razmišljajući o tom danu, Ted se gotovo smeškao. Onda se stvarnost nametnu i oduze mu dah. Tako je sad stalno bilo. Katkad bi šmugnuo u normalnost, ali je za to plaćao gadnu cenu. Setio se Hejli na istom ovom terenu na dan otvaranja i silnih sati koje je provela uvežbavajući levicu. U uglu na drugom kraju terena nalazi se automat za bacanje loptica a Hejli bi dolazila i radila na levici jer je morala da popravi levicu, skauti će pratiti njenu levicu, a njoj je ta prokleta levica slaba tačka, pa je nikad neće regrutovati Virdžinijski univerzitet ako ne bude uspešna levicom. Zato je bez prestanka vežbala, ne samo ovde već i po kući. Počela je da se služi levom rukom i u drugim prilikama, na primer kad pere zube, piše beleške za školu, bilo šta. Svi roditelji u ovoj varoši trudili su se da podstaknu decu da se poboljšaju, da ih danonoćno progone zbog ocena, sportskih
aktivnosti, a sve u nadi da će se naći u, kako se smatra, poželjnijim institucijama višeg obrazovanja. Samo ne i Hejli. Ona je samu sebe terala. Možda previše? Možda. Na kraju je nisu primili na Virdžinijski univerzitet. Postala je vraški dobra s levicom i bila je brza za srednjoškolski tim, pa možda i za niži nivo programa Prve divizije, ali ne i za Virdžinijski univerzitet. Hejli je ovo slomilo, bila je neutešna. Zašto? Koga briga? Na kraju, kakve to veze ima? Kako mu je samo nedostajala. Ne toliko ovo odlaženje na njene utakmice lakrosa. Nedostajalo mu je gledanje televizije s njom i kako je htela da on "skapira" njenu muziku, one spotove na Jutjubu koji su joj bili toliko smešni pa je htela s njim da ih deli. Nedostajale su mu takve gluposti, kao što je njegov najbolji "mesečev korak" u kuhinji dok Hejli prevrće očima. Ili kad namerno preterano cmače Maršu sve dok se postiđena Hejli ne namršti i vikne: "Heeeej, fuj, ovde ima dece!" Ted i Marša se nisu ni takli već tri meseca prema zajedničkom prećutnom dogovoru. Jednostavno je sve bilo prebolno. Nedostatak fizičke bliskosti nije izazivao napetost, mada je osetio sve dublji jaz. Ipak nije smatrao da je toliko važno da radi na tome, bar ne trenutno. To što ne znaš. To te pritiska. Poželiš da saznaš neki odgovor, ma kakav odgovor, a od toga osećaš samo groznu grižu savesti. To ga je izjedalo, držalo ga budnog svake noći. Ted nije voleo sukobe. Od toga mu je srce brže kucalo. Prošle godine je zbog rasprave s komšijom oko međe nedeljama provodio neprospavane noći. Bio je budan i preispitivao sve, raspravljao iznova. On je kriv. Prvo pravilo za muškarce; kćerka ti je bezbedna u tvojoj kući. Ti brineš o svojoj porodici. Kako god da završi ovaj užas, jedno je jasno: Ted nije obavio svoj zadatak. Da je neko provalio i oteo Hejli? On bi bio odgovoran, zar ne? Otac štiti. To je prva obaveza. A ako je Hejli otišla te večeri od kuće, ako se iskrala nekako? I za to bi on bio odgovoran. Zato što nije bio otac kome bi kćerka mogla da priđe i kaže šta nije u redu ili šta joj se događa u životu. Preispitivanje nikad ne prestaje. Želeo je da se vrati u prošlost, da promeni nešto, da izmeni vremensko ustrojstvo ili tako nešto. Hejli je oduvek bila snažno dete, nezavisno, sposobno. Razmišljao je o njenoj snalažljivosti, koju je svakako nasledila od majke. Da li je to delimično
uzrok? Da li je pomislio, pa, Hejli nije potrebno mnogo tutorovanja, onoliki nadzor kao Patriši i Rajanu? Beskorisno, uporno preispitivanje. On nije depresivan tip, nimalo, ali bilo je dana, mračnih sumornih dana kad bi se Ted setio gde mu otac tačno drži pištolj. Zamislio bi celu situaciju uverio bi se da nikog nema kod kuće, uzeo pištolj iz kutije za cipele na vrhu plakara, sišao u podrum gde se prvi put ljubio s Ejmi Stajn u sedmom razredu, otišao u sobu za pranje i sušenje veša jer je tamo na podu go beton, nema krpare, pa je lakše za čišćenje. Seo bi na pod, naslonio se na staru veš-mašinu, stavio pištolj u usta i bola bi nestalo. Ted nikad to ne bi učinio. Ne bi to učinio svojoj porodici, ne bi ničim doprineo njihovoj patnji. Otac to ne radi. Sve je svalio na sebe. Ali u najiskrenijim, najstrašnijim trenucima, pitao se šta to znači da mu razmišljanje o takvom svršetku, takvom kraju deluje tako vraški slatko. Rajan je sad bio na terenu. Ted pokuša da se usredsredi na to, na dečakovo lice pod zaštitnom rešetkom, usta iskrivljenih od naprezanja. Pokuša da nađe radost u ovom trenutku čistog detinjstva. Još nije shvatio sva pravila lakrosa za dečake izgleda da dečaci igraju sasvim drugačije od devojčica ali je znao da je njegov sin napadač. Na toj poziciji imaš najviše mogućnosti da postigneš pogodak. Ted skupi šake oko usta i povika: "Napred, Rajane!" Začu kako mu glas tupo odjekuje. Poslednjih sat vremena svi roditelji su stalno vikali, naravno, ali Tedov glas je zvučao tako čudno, tako neprikladno. Od toga se skupio. Pokušao je da tapše, ali je i to bilo čudno, kao da su mu dlanovi pogrešne veličine. Okrenuo se samo na sekund i tad ga je ugledao. Frenk Tremont je tromo išao k njemu, kao da gaca kroz dubok sneg. Uz njega je išao krupan crnac, očigledno još jedan policajac. Na tren u njemu nada raširi krila i polete. Ted oseti kako se u njemu nešto uzdiže. No samo na tren. Frenk je išao oborene glave. Što je bio bliži, Tedu je bilo jasnije da mu je govor tela pogrešan. Zatim je osetio da mu se kolena tresu. Jedno je klecnulo, ali se držao uspravno. Počeo je da preskače tribine da se brže sretne s njim. Kad su bili dovoljno blizu, Frenk upita: "Gde je Marša?"
"U poseti kod majke." "Treba da je nađemo", reče Frenk. "Odmah."
ČETRNAESTO POGLAVLJE KAD SU UŠLI U BAR Blend, Ćaletu se licem razlio blistav osmeh. "Šta je?", upita ga Vendi. "Na ovim barskim stolicama ima više puma nego na kanalu Diskaveri." U baru je svetlost bila prigušena, bilo je zatamnjenih ogledala i svi su bili obučeni u crno. On je bio u pravu što se tiče klijentele. Bar donekle. "Po definiciji", reče Vendi, "puma je starija žena koja izlazi u klubove da bi našla mlađe muškarce." Ćale se namršti. "Neke od njih mora da još pate od problema s ocem, je l' tako?" "U tvojim godinama trebalo bi da se nadaš kompleksu oca. Ispravka kompleksu dede." Ćale je razočarano pogleda, kao da je rekla nešto izuzetno bez veze. Ona klimnu glavom u znak izvinjenja jer je bilo zaista bez veze. "Neće ti smetati da malo prošvrljam?", upita Ćale. "Skidam ti cenu?" "Ti si ovde najžešća puma. Znači, da. Mada se neke ribe lože na to. Kao da me kradu." "Samo nemoj nijednu da dovedeš kući. Kod kuće imam povodljivog tinejdžera." "Uvek idem kod njih", reče Ćale. "Ne volim da znaju gde mogu da me nađu. Osim toga, poštedim ih jutarnjeg sramnog odlaska." "Pažljivo od tebe." U Blendu je šank bio napred, restoran u sredini, a klub u dnu. Veče otvorenog mikrofona održavalo se u klubu. Vendi plati ulaznicu pet dolara za muškarce, u šta spada i jedno piće, dolar uz piće za žene pa uroni u klub. Čula je Norma, poznatog i kao Ten-A-Flaj kako repuje: Vrele mačke, slušajte, Možda niste u Tenaflaju Ali če Ten-a-Flaj biti duboko u vama... Uh, pomisli Vendi. Oko bine se okupilo četrdesetak-pedesetak ljudi
i bodrilo ga. Ten-A-Flaj je na sebi imao toliko šljaštećih ukrasa da bi mu na njima pozavideo i Mister Ti, kao i kačket s ravnim štitom koji je držao pod uglom od četrdeset pet stepeni. Jednom rukom je pridržavao niske pantalone moguće zato što su pantalone prevelike, a možda i zato što čovek uopšte nije imao zadnjicu a drugom je stezao mikrofon. Kad je Norm otpevao onu izuzetno romantičnu pesmicu sa završnicom po kojoj će Ten-A-Flaj biti tako duboko u vama da ćete preklinjali da ne bude i Inglvuda, 7 gomila srednjih godina: ranih četrdesetih obasu ga ovacijama. Moguća obožavateljka odevena u crveno iz prednjeg reda dobaci nešto na binu, a Vendi s priličnim užasom shvati da su to gaćice. Ten-A-Flaj ih podiže i duboko onjuši. "Hej, hej, volim vas dame, vrele lutke, Ten-A-Flaj i KO su na svome!" Moguća obožavateljica podiže ruke. Na sebi je, neka joj je bog u pomoći, imala majicu s natpisom: "Ten-A-Flaj je glavni na vidiku!" Ćale stade iza Vendi. Izgledao je kao da mu je muka. "Za ime svega milostivog.. Vendi pogleda po prostoriji. Ugleda ostale članove Kluba očeva KO? u prednjem redu, medu njima i Fila. Oni su mahnito bodrili svog čoveka. Vendi nastavi da šara pogledom pa se zaustavi na sitnoj plavuši koja je sedela sama u dnu prostorije. Oči je držala spuštene na piće. Šeri Ternbol, Filova žena. Vendi se probi kroz gomilu k njoj. "Gospođa Ternbol?" Šeri Ternbol polako diže pogled s pića. "Ja sam Vendi Tajns. Razgovarale smo telefonom." "Novinarka." "Da." "Nisam shvatila da ste vi napravili reportažu o Denu Merseru." "Jeste li ga poznavali?" "Jednom sam ga videla." "Gde?" "On i Fil su živeli u istom stanu u Prinstonu. Upoznala sam ga na političkom dobrotvornom skupu koji smo prošle godine održali za Farlija." "Farli?"
"Još jedan drug s fakulteta." Ona otpi gutljaj pića. Na bini je Ten-AFlaj tražio da se publika utiša. "Dozvolite da vam ispričam nešto o sledećoj pesmi." U prostoriji zavlada tišina. Ten-A-Flaj skide naočare za sunce kao da ga nerviraju. Mrki pogled je nameravao da mu deluje zastrašujuće, ali je više ličio na muke od loše probave. "Sedim vam ja tako jednog dana u Starbaksu s ortacima iz KO-a", poče on. Klub očeva zahuka na prozivku. "Sedim tako tamo, uživam u lateu ili tako nečem, kad li se pojavi jedna strava ženska i, čoveče, kako samo mesa gore, nadam se da znate o čemu govorim." Povici su jasno govorili: Znamo o čemu govoriš. "A ja tražim inspiraciju za novu pesmu i tako nešto i gledam tu raskošnu žensku u majičici... i jednostavno mi izleti rečenica: 'Mrdaj tim kućama'. Tek tako. Ona prođe, dignute glave, mešajući gore, a ja pomislim: 'O da, mala, mrdni tim kućama.'" Ten-A-Flaj zastade da se publici ovo slegne. Tišina. Onda neko zaurla: "Genije!" "Hvala, brate, cenim to." On pokaza na svog "obožavaoca" nekakvim komplikovanim pokretom, kao da su mu prsti pištolj koji je okrenuo na stranu. "Elem, ortaci iz KO-a su mi pomogli da prihvatim ovaj rep i dignem ga na sledeći nivo. Zato je ovo za vas, momci. I naravno, za sve napredne ženske ovde. Vi ste inspiracija Ten-A-Flaja." Pljesak. Šeri Ternbol upita; "Mislite da je ovo sve prilično jadno, zar ne?" "Nije na meni da sudim." Ten-A-Flaj poče da izvodi nešto što bi možda neko nazvao "igrom", mada bi ga medicinski stručnjaci pre klasifikovali kao "napad" ili "razorni šlog". Ej, ribo, mrdni tim kućama, Mrdni kao da si mi omiljena drolja, Mrdni tim kućama, Mrdni ih kao da nijedna nije bolja, Mrdni tim kućama. Ej, imam kosku pa se nahrani, Mrdni tim kućama. Uzmi je, ribo, neće PETA 8 da ti brani...
Vendi protrlja oči, trepnu, ponovo ih otvori. Sad su već svi članovi Kluba očeva stajali i zdušno, pevali refren "Mrdni tim kućama" i puštali Ten-A-Flaja da solistički ubacuje stihove: Mrdni tim kućama. Ten-A-Flaj: "Nema potrebe da vrištiš i urlaš " Mrdni tim kućama. Ten-A-Flaj: "Samo mrdni, daću ti bisernu pseću ogrlicu..." Vendi napravi grimasu. Momci su se popeli na binu. Onaj što je bio u beloj odeći za tenis sad se šepurio u drečavozelenoj polo-majici. Fil je na sebi imao bež pantalone i plavi sako. Stajao je i tapšao, kao da se izgubio u repu. Šeri Ternbol skrenu pogled. "Dobro vam je?", upita Vendi. "Lepo je što vidim da se Fil smeši." Rep se produžio još nekoliko strofa. Vendi ugleda Ćaleta kako priča s dve žene u uglu. U ovom kraju se retko viđao neko ko izgleda kao motorista a uvek neka redovna posetiteljka pomodnih klubova želi da povede kući rđavog momka. Šeri reče: "Vidite li ženu što sedi tamo napred?" "Onu što je na binu bacila gaćice?" Ona klimnu glavom. "To je Normova pardon, Ten-A-Flajeva žena. Imaju troje dece, a moraće da prodaju kuću i usele se kod njenih roditelja. Ali ona ga podržava." "Lepo", reče Vendi, ali kad ih sve ponovo pogleda, primeti da je bodrenje bilo malo prenaglašeno, pre kao nadoknada nego oduševljenje. "Zašto ste ovde?", upita je Šeri Ternbol. "Pokušavam da pronađem istinu o Denu Merseru." "Zar ne mislite da je prekasno?" "Verovatno. Fil mi je danas rekao nešto čudno. Rekao je da shvata kako je to kad te nepravedno optuže." Šeri Ternbol se igrala svojim pićem. "Šeri?" Ona diže pogled u Vendi. "Ne želim da ga opet neko povredi." "Ja to ne nameravam." "Fil se budi svakog jutra u šest, oblači odelo i vezuje kravatu. Kao da ide na posao. Onda kupi mesne novine i odveze se do Saburban dajnera na drumu 17. Sedi tamo sam uz kafu i iščitava oglase. Sasvim
sam, u odelu i sa kravatom. Svakog jutra, sam. Uvek isto." Vendi se opet seti svog oca kako sedi za stolom i stavlja biografije u koverte. "Trudim se da mu objasnim kako je sve u redu", kaže Šeri. "Ali kad predložim da se preselimo u manju kuću, Fil to smatra za lični neuspeh. Čisto muški, zar ne?" "Šeri, šta mu se dogodilo?" "Fil je voleo svoj posao. Bio je finansijski savetnik. Upravljao je novcem. Danas su to negativni termini. Ali Fil je govorio: 'Ljudi mi poveravaju svoje životne ušteđevine.' Razmislite o tome. On brine o tuđem novcu. Oni mu poveravaju svoju muku, visoko obrazovanje svoje dece, svoje penzije. Govorio je: "'Zamisli samo kolika je to odgovornost ali i čast.' Kod njega se sve zasnivalo na poverenju. Na poštenju i časti." Zaćutala je. Vendi pričeka da nastavi, ali kad vide da neće, reče joj: "Malo sam istraživala." "Ja ću se vratiti na posao. Fil to ne želi. Ali ja hoću." "Šeri, slušajte me. Znam za optužbe za proneveru." Ona se trže kao oparena. "Kako?" "To nije važno. Je li na to Fil mislio kad je govorio o nepravednom optuživanju?" "Navodne optužbe su čista nepoštena besmislica. Izgovor da otpuste jednog od najbolje plaćenih službenika. Ako je kriv, kako to da nije zvanično optužen?" "Volela bih da o tome razgovaram s Filom." "Zašto?" Vendi zausti nešto da kaže, pa se predomisli i zatvori usta. Šeri reče: "To nema nikakve veze s Denom." "Možda i ima." "Kako to?" Dobro pitanje. "Hoćete li da razgovarate s njim u moje ime?", upita Vendi. "I šta da mu kažem?" "Da želim da mu pomognem." Ali se Vendi iznenada seti nečeg što je Džena rekla, nečeg što su pomenuli i Fil i Šeri, o prošlosti, o Prinstonu, imenu Farli. Treba da ode kući, da sedne za računar, malo istraži. "Samo razgovarajte s njim,
važi?" Ten-A-Flaj je počeo sledeću pesmu, odu jednoj staroj koki Karizmi, pa je ponovio svoju pošalicu o tome kako u njemu nema harizme, ali on želi da bude u Karizmi. Vendi požuri ka Ćaletu. "Hajdemo", reče. Ćale pokaza na pripitu ženu zavodljivog osmeha i dubokog dekoltea. "Radim ovde." "Uzmi broj telefona i reci joj da ti kasnije mrdne kućama. Moramo da idemo."
PETNAESTO POGLAVLJE PRVI ZADATAK ZA ISTRAŽITELJA Frenka Tremonta i šerifa Mikija Vokera: pronaći vezu između zlostavljača Dena Mersera i nestale devojke Hejli Makvejd. Hejlin telefon je dosad pružio malo tragova nije bilo novih poruka, mejlova ni poziva mada je Tom Stenton, mladi policajac okruga Saseks sa pristojnim tehničkim znanjem, i dalje radio na njemu. Doduše, uz pomoć plačljivog Teda i stegnute Marše, nije im trebalo mnogo da nadu vezu između Hejli i Dena Mersera. Hejli Makvejd je maturantkinja kaseltonske gimnazije. U njen razred ide i izvesna Amanda Viler, poćerka Džene Viler, Denove bivše žene. Den Merser se družio s bivšom ženom i navodno često bio u njenoj kući. Veza. Džena i Noel Viler su sedeli na kauču preko puta njega u svojoj kući s međuspratom. Dženi su oči bile naduvene od nedavnog plakanja. Bila je to sitna žena, zategnutog tela kao da vežba, i verovatno lepa kad nije otečena. Njen muž Noel, kako je Tremont saznao, bio je šef kardiohirurgije u medicinskom centru Veli. Imao je tamnu nemirnu kosu, možda malo predugu skoro onakvu kakvu očekujete od koncertnog pijaniste. Još jedan plišani kauč, još jedna lepa kuća u predgrađu. Kao kod Makvejdovih. I jedan i drugi kauč su bili lepi, verovatno i skupi. Ovaj je jarkožut s plavim cvetovima. Podseća na proleće. Frenk zamisli njih dvoje Noela i Dženu ili Teda i Maršu Makvejd, kako odlaze u neku od onih prodavnica nameštaja na auto-putu, verovatno na putu 4, pa isprobavaju kauče, trude se da nadu onaj koji će odgovarati njihovoj prigradskoj kući, koji će se uklopiti i u uređenje i u njihov životni stil, koji će biti udoban i trajan, koji će se složiti sa skupim tapetima i istočnjačkim čilim om i suvenirima s putovanja u Evropu. Kad im je dostavljen, pomerali su ga dok mu nisu našli pravo mesto, pa posedali na njega, pozvali decu da ga isprobaju, možda se čak došunjali kasno noću da ga razrade. Šerif okruga Saseks Miki Voker nadvijao se nad njim kao
pomračenje sunca. Pošto su se sad ta dva slučaja preklopila, oni će u svemu sarađivati nema nikakvog nagvaždanja o tome koji je okrug nadležan kad je u pitanju nestanak jedne devojke. Dogovorili su se da Frenk vodi ovo ispitivanje. Frenk Tremont se nakašlja u pesnicu. "Hvala vam što ste pristali da razgovarate s nama." "Jeste Ii saznali nešto novo o Denu?", upita Džena. "Hteo sam oboje da vas pitam o odnosu s Denom Merserom." Džena se zbuni. Noel Viler se ne mrdnu. Samo se malko nagnuo napred, ruku oslonjenih na butine, prstiju izukrštanih između kolena. "Šta o našem odnosu?", upita Džena. "Bili ste bliski?" "Jesmo." Frenk pogleda Noela. "Svi? Hoću da kažem, on je bivši muž vaše žene." Opet Džena odgovori: "Svi. Den je... bio je... kum naše kćerke Kari." "Koliko Kari ima godina?" "Kakve to veze ima?" Frenk malo odsečnije reče: "Molim vas, gospođo Viler, samo odgovorite na pitanje." "Ima šest godina." "Da li je provodila vreme nasamo s Denom Merserom?" "Ako pokušavate da..." "Samo postavljam pitanje", reče Frenk presekavši je. "Da li je vaša šestogodišnja kćerka provodila vreme nasamo s Denom Merserom?" "Jeste", reče Džena digavši glavu. "I veoma ga je volela. Zvala ga je čika Den." "Imate još jedno dete, zar ne?" Noel preuze ovo pitanje. "Da, ja imam kćerku iz prethodnog braka. Zove se Amanda." "Je li sad kod kuće?" Frenk je to već proverio i znao je odgovor. "Da, gore je." Džena pogleda ćutljivog Vokera. "Ne vidim kakve sve ovo ima veze s time što je Ed Grejson ubio Dena." Voker je samo pogleda, ruku prekrštenih na grudima. Frenk reče: "Koliko često je Den dolazio ovamo?"
"Kakve to veze ima?" "Gospodo Viler, da li nešto krijete?" Džena zinu. "Molim?" "Zašto me sve vreme ometate?" "Ništa vam ja ne radim. Samo hoću da znam..." "Zašto? Kakve veze ima što vas pitam?" Noel Viler spusti ruku ženi na koleno da je umiri. "Često je dolazio. Možda jednom-dvaput nedeljno pre", on zastade, "pre one reportaže na televiziji." "A otad?" "Retko. Ako je bio jednom ili dvaput." Frenk se okrenu Noelu. "Otkud to da dolazi ređe? Jeste li vi poverovali u optužbu?" Noel Viler ne odgovori odmah. Džena ga pogleda najednom ukrućenog tela. On napokon reče: "Ne, nisam poverovao u optužbe." "Ali?" Noel Viler je i dalje ćutao. Nije pogledao u ženu. "Ali bolje biti na oprezu da se kasnije ne kajete?" Džena reče: "Den je smatrao da je bolje da ne dolazi ovamo. Da susedi ne bi ogovarali." Noel je gledao u ćilim, nastavi ona, "ipak bih htela da znam kakve ovo uopšte veze ima?" "Želeli bismo da razgovaramo s vašom kćerkom Amandom", reče Frenk. Ovo im privuče pažnju. Džena prva skoči, ali se zbog nečeg obuzda. Pogleda Noela. Tremont se upita zbog čega. Pretpostavi da je to sindrom pomajke. Noel Viler je, ipak, u ovom slučaju pravi roditelj. Noel reče: "Detektive... Tremont, je li tako?" Frenk klimnu glavom, ne trudeći se da ga ispravi on je istražitelj, nije detektiv, ali ionako je uglavnom i sam mešao ta dva posla. "Sve vreme sarađujemo", nastavi Noel. "Odgovoriću vam na svako pitanje. Ali sad hoćete da umešate i moju kćerku. Imate li vi dece, detektive?" Krajičkom oka Frenk Tremont spazi kako Miki Voker od nelagode pomera stopala. Voker je znao, iako mu Tremont nikad o tome nije pričao. Tremont nikada nije pričao o Kejsi. "Ne, nemam."
"Ako hoćete da razgovarate s Amandom, zaista moram da znam šta se dešava." "Pošteno." Tremont se nije žurio, pustio ih je da se malo koprcaju u tišini. Kad je pomislio da je dovoljno prošlo, "Znate li ko je Hejli Makvejd?" "Da, naravno", reče Džena. "Mislimo da joj je vaš bivši muž nešto uradio." Tišina. Džena reče: "Kad kažete 'nešto uradio'..." "Oteo je, zlostavljao, zatvorio, ubio", odreza Frenk. vam je to dovoljno određeno, gospođo Viler?" "Samo hoću da znam..." "A mene nije briga šta biste vi da znate. Osim toga ne marim ni za Dena Mersera, njegovu reputaciju ni to ko ga je ubio. Briga me je jedino koliko on ima veze s Hejli Makvejd." "Den nikog ne bi povredio." Frenk oseti kako mu pulsira vena na čelu. "O, zašto odmah niste rekli? Mogao sam prosto da vam poverujem na reč i odem kući, zar ne? Zaboravite brdo dokaza da vam je oteo kćerku, gospodine i gospođo Makvejd njegova bivša žena kaže da on nikog ne bi povredio." "Nema potrebe da budete oštri", reče Noel onim glasom kojim se verovatno obraća pacijentima. "Zapravo još kako ima razloga da budem oštar, doktore Vileru. Kao što ste maločas istakli, vi ste otac, je li tako?" "Da, naravno." "Onda zamislite da Amande nema tri meseca a Makvejdovi mene ovako zavlače. Kako biste vi reagovali?" Džena reče: "Samo pokušavamo da razumemo..." No muž je opet ućutka šakom na kolenu. Noel zavrte glavom i viknu: "Amanda!" Džena Viler se zavali kad se začu kako odozgo dopire smrknut tinejdžerski odgovor: "Dolazim!" Pričekaše. Džena pogleda Noela. Noel je gledao u ćilim. "Imam pitanje za oboje", reče Frenk Tremont. "Koliko je vama poznato, da ii je Den poznavao ili je ikad sreo Hejli Makvejd?" Džena ispali: "Nije."
"Doktore Vileru?" On zatrese onom nemirnom kosom kad mu se pojavi kćerka. Amanda je bila visoka, mršava, i telo i glava su joj izgledali izduženo, kao da su je neke divovske ruke rastegle kao glinu. Možda je reč "nezgrapna" bila okrutna, ali je prvo padala na pamet. Stala je s ogromnim šakama pred sobom, kao da je naga i svi je gledaju pa želi da se pokrije. Pogledom je šarala svud samo ga nije zaustavljala na nečijim očima. Njen otac ustade i pride joj. Zaštitnički je zagrli i povede do kauča. Smesti kćerku između Džene i sebe. Džena i sama zagrli poćerku. Frenk pričeka kratko, pusti ih da se umirujuće izguču. "Amanda, ja sam istražitelj Tremont. Ovo je šerif Voker. Treba da ti postavimo nekoliko pitanja. Nisi ni u kakvoj nevolji, zato te molim da se opustiš. Treba samo da nam na pitanja odgovoriš iskreno i neposredno, važi?" Amanda kratko klimnu glavom. Oči su joj lutale kao dve preplašene ptice koje traže zaklon. Roditelji joj se pribiše još više, nagnuše malo napred, kao da hoće da umesto nje prime udar. "Znaš li Hejli Makvejd?", upita je Frenk. Tinejdžerka kao da se skupi njima na oči. "Da." "Kako?" "Iz škole." "Bi li mogla da kažeš da ste drugarice?" Amanda slegnu ramenima kao što mladi rade. "Bile smo u paru u Kemijskom kabinetu." "Ove godine?" "Da." "Kako je do toga došlo?" Amandu kao da zbuni to pitanje. "Jeste li same birale jedna drugu?" "Ne. Gospođa Volš nas je odredila." "Tako. Jeste li se slagale?" "Da, naravno. Hejli je zaista fina." "Je li ikad dolazila kod tebe u kuću?" Amanda malo zastade. "Jeste." "Mnogo puta?" "Ne, samo jednom."
Frenk Tremont se zavali, napravi stanku. "Možeš li mi reći kada?" Devojka pogleda oca. On joj klimnu glavom. "U redu je." Amanda se okrenu Tremontu. "Za Dan zahvalnosti." Frenk pogleda Dženu Viler. Ona ništa nije odavala, ali on primeti da to postiže s mukom. "Zašto je Hejli došla ovamo?" Opet tinejdžersko sleganje ramenima. "Da sedimo", reče Amanda. "Ali na Dan zahvalnosti? Zar nije bila sa porodicom?" Džena Viler objasni: "To je bilo kasnije. Devojke su večerale s porodicama, a onda došle ovamo. Sledećeg dana se nije išlo u školu." Dženin glas sad kao da je dolazio iz daljine. Bio je ravan, beživotan. Frenk je uporno gledao Amandu. "U koliko je to bilo sati?" Amanda razmisli. "Ne znam. Došla je oko deset." "Koliko je bilo devojaka?" "Nas četiri. Došle su i Bri i Džodi. Sedele smo u podrumu." "Posle Dana zahvalnosti?" "Da." Frenk poćuta. Kako niko ništa više ne reče, on postavi očigledno pitanje: "Je li čika Den bio na prazničnoj večeri?" Amanda ne odgovori. Džena se sasvim umiri. ,Je li bio ovde?", upita ponovo Tremont. Noel Viler se nagnu napred, zari lice u šake. "Da", reče, "Den je bio ovde za Dan zahvalnosti.
ŠESNAESTO POGLAVLJE ĆALE JE BOBONJAO čitavim putem kući. "Imao sam tu žensku u šaci." "Izvini." Pa: "Žensku?" "Volim da baratam savremenim izrazima za ribe." "Lepo što pratiš tokove." "Samo da znaš." "Molim te, ne treba da mi objašnjavaš." "O, neću", reče Ćale. "Znači, nešto je važno?" "Aha. Žao mi je što si ostao bez ženske." "Ribe i more," Ćale slegnu ramenima. "Znaš kako to ide." "Znam." Vendi je žurila kući. Čarli je vrteo kanale s drugarima Klarkom i Džejmsom. Ležali su po nameštaju u dnevnoj sobi onako kako samo tinejdžeri umeju, kao da su izvadili kosture i okačili ih u plakar, pa se sručili na najbliži komad nameštaja. "Ćao", reče Čarli ne mrdnuvši ničim sem usnama. "Rano ste se vratili." "Tako je, ne morate da ustajete." On se isceri. Klark i Džejms promrmljaše; "Ćao, gospođo Tajns." Nisu se pokrenuli, ali su bar na tren uvrnuli vratove. Čarli se zaustavio na njenoj odnedavno bivšoj stanici. Na televiziji su bile vesti NTC-ja. Mišel Fisler, dosadna nova i veoma mlada spikerka koju je trebalo da otpuste umesto Vendi, izveštavala je o nastavku priče od pre nekoliko dana o izvesnom Arturu Limejnu, ustreljenom u oba kolena dok je izlazio iz arene Saut mauntin u Vest Orindžu. "Uf", izusti Klark. "Kao da nije dovoljno jedno koleno." Artur Limejn, kako je pričala Mišel onim nazoviozbiljnim glasom izveštača koji se Vendi nadala da sama nije koristila, upucan je posle kasnog treninga. Sad je kamera prelazila preko arene Saut mauntin, uhvativši čak i tablu na kojoj je pisalo da Nju Džerzi devilsi tu treniraju kao važnu činjenicu za reportažu.
Sledeći kadar je opet prikazivao Mišel Fisler u studiju, s prigodno sumornim izrazom lica. "Ne podnosim je", reče Džejms. "Glava joj je, nekako, prevelika za to telo", dodade Klark. Fislerova je dalje pričala onim glasom od kog se zgrušava mleko: "Artur Limejn još ništa neće da kaže vlastima o napadu." Kakvog li iznenađenja, pomisli Vendi. Ako te neko pogodi u oba kolena, verovano je najbolje da ništa nisi video, čuo i da ništa ne kažeš. Čak je i Džejms napravio grimasu oponašajući mafijaša. Čarli promeni kanal. Džejms se okrenu i reče: "Ta Mišel vam nije dorasla, gospođo T." "Aha", složi se Klark. "Vi je šijete." Očigledno ih je Čarli obavestio o nesrećnom otpuštanju, ali im je ipak bila zahvalna. "Hvala, momci." "Ozbiljno", nastavi Klark "Glava joj izgleda kao lopta za plažu." Čarli ništa ne reče. Jednom joj je objasnio da je njegovi drugari smatraju za strava matoru koku. Rekao je to nimalo postiđen ili užasnut, a Vendi nije znala da li je to dobro ili loše. Ona se uputi na sprat, do računara. Farli je neobično ime. Šeri Ternbol je pomenula nešto o političkom dobrotvornom skupu organizovanom u njegovu korist. Priseti se kako je čula to ime povezano s nekakvim seksualnim skandalom. Brzina i delotvornost Interneta ne bi trebalo više da je zapanjuju, ali to se ipak katkad događalo. Dva klika i Vendi je našla šta je tražila: Pre šest meseci Farli Parks se kandidovao za Kongres u Pensilvaniji, ali je neočekivano zaskočen skandalom s prostitucijom. U štampi je to slabo odjeknulo seksualni skandali u politici nisu više retkost ali je Farli ipak bio primoran da odustane od trke. Vendi pregleda prvih nekoliko veb-stranica na pretraživaču. Izgleda da je neka "erotska plesačica" (čitaj "striptizeta") po imenu "Dezire" (moguće da joj to nije pravo ime) iznela priču mesnim novinama. Odatle se priča dalje proširila. "Dezire" je postavila blog na kojem je do najsitnijih, odvratnih pojedinosti opisivala svoje sastanke s Farlijem. Vendi je sebe smatrala za ženu koja je videla prilično sveta, ali su je neki detalji naterali da se strese i pocrveni. O da. Bio je tu i video-klip. Polusklopljenih očiju, ona kliknu da ga pusti. Hvala bogu, nije bilo golotinje. "Dezire" se videla samo kao obris. Iznela je još plastičnih pojedinosti zaduvanim, mehanički izmenjenim glasom. Već
posle trideset sekundi Vendi isključi klip. Dosta je. Shvatila je o čemu je reč. I nimalo nije bilo dobro. U redu, sad polako. Za novinare se smatra da traže obrasce, ali ovde nije bilo ničeg skiivenog. Ipak je trebalo da istraži. Prva stranica pretraživača za "Farli Parks" bila je krcata tim skandalom. Kliknula je na sledeću i našla suvu biografiju. Evo, tu je Farli Parks je diplomirao na Prinstonu pre dvadeset godina. Iste godine kad i Fil Ternbol i Den Merser. Slučajna podudarnost? Tri čoveka u istoj klasi diplomaca na istom elitnom univerzitetu upropašćena u skandalima za poslednjih godinu dana bogati i moćni imaju načina da izazovu ovakve nevolje. Možda je samo to. Slučajnost. Samo što bi ova tri čoveka možda mogla da budu i bliskija od klase diplomaca. "Drugari iz stana". Tu reč je upotrebio Fil Ternbol. Fil i Den su delili stan. A stan na koledžu ukazuje na to da ih je tamo bilo više od dvojice. Da su samo Fil i Den, onda bi rekao jednostavno cimeri. Drugari iz stana? To ukazuje na najmanje trojicu, možda i više njih. Kako da otkrije je li Farli Parks bio s njima? Vendi je imala kućni broj jedino Ternbolovih. Oni su verovatno još u Blendu. Ko bi onda drugi mogao da zna za drugare? Možda Džena Viler, Denova bivša žena. Već je bilo prilično kasno, ali ovo svakako nije trenutak da razmišlja o pristojnom vremenu. Vendi ukuca kućni broj Vilerovih. Na treće zvono javi se muški glas verovatno njen muž Noel. "Halo?" "Ovde Vendi Tajns. Mogu li da razgovaram sa Dženom?" "Nije kod kuće." Klik. Vendi se upilji u slušalicu. Hmm. To joj se učini prilično grubo. Slegnu ramenima i spusti slušalicu. Okrenuvši se računaru, pade joj na pamet neobična misao: Fejsbuk. Prošle godine je Vendi, u naletu mladalačkog ludila, otvorila nalog na Fejsbuku, prihvatila nekoliko prijatelja i uputila nekoliko zahteva za prijateljstvo i to je uglavnom sve što je uradila. Možda to ima veze s godinama, mada joj se čini da ima mnogo starijih od nje koji borave na tim društvenim sajtovima, ali kad je Vendi bila mlađa mada ne želi da zvuči staro kad te je muškarac
"bocnuo", značilo je nešto, uh, sasvim različito od onoga što znači na Fejsbuku. Inteligentni ljudi koje je poštovala stalno su joj slali blesave upitnike i zasipali je koječim, pozivali je u Rat mafije ili kačili nešto na njen zid jesu li sva ova dvostruka značenja namerna? pa se osećala kao Tom Henks u filmu Veliki, kad stalno diže ruku i kaže: "Ne shvatam." No sad se setila kako je njena klasa sa Tafta imala svoj nalog i sve fotografije, kako stare tako i nove, i obaveštenja o kolegama s godine. Postoji li stranica onih koji su diplomirali pre dvadeset godina na Prinstonu? Ona je uključila Fejsbuk i počela da traži. Pogodak. Upisano je devedeset osam njih sa Prinstona. Na naslovnoj stranici je stajalo osam sićušnih slika. Bilo je tu i tema za diskusiju i linkova. Vendi se zapita kako da se priključi nekoj grupi ne bi li dobila pristup svemu, kad joj zazvoni mobilni telefon. Pogleda ga i vide sličicu za propušten poziv. Mora da je upućen dok je bila u Blendu. Pretraži ulazne pozive i vide da je najnoviji stigao s njenog nekadašnjeg posla. Verovatno nešto u vezi s njenom tankom otpremninom. Ipak nije, poziv je stigao pre manje od sata. Oni iz kadrovskog ne bi zvali tako kasno. Vendi otvori poruku u govornoj pošti pa se iznenadi što čuje glas Vika Gareta, čoveka koji ju je otpustio... zar je to zaista bilo pre samo dva dana? "Hej, šećeru, ovde Vik. Odmah mi se javi. Izuzetno je važno." Vendi oseti da joj krv ključa. Vik nije voleo da preuveličava. Okrenu njegov lični broj u kancelariji. Ako je otišao, proslediće pozive na mobilni. On se javi posle prvog zvona. "Jesi li čula?", upita je. "Šta?" "Možda ćeš biti ponovo zaposlena. Barem kao slobodni strelac. U svakom slučaju, hoću da ti radiš na ovome." "Na čemu?" "Policija je našla mobilni telefon Hejli Makvejd." "Kakve to ima veze sa mnom?" "Našli su ga u hotelskoj sobi Dena Mersera. Izgleda da je tvoj tip odgovoran za ono što joj se dogodilo."
ED GREJSON je ležao sam u krevetu. Posle šesnaest godina braka, Megi se spakovala i otišla dok su njega ispitivali zbog ubistva Dena Mersera. Nema veze. Brak im je ionako mrtav, i to već neko vreme, nagađao je, ali se svejedno nadaš i trudiš, a sad više te nade nema. Megi mu ništa ne bi rekla. Znao je to. Htela je da pukom željom odagna nevolje. Tako je ona radila. Spakuj sve rđavo u kofer, ćušni kofer na gornju policu nekog plakara u dnu svesti, zatvori vrata i namesti na lice osmeh. Megina omiljena rečenica, nešto čemu ju je majka još u Kvebeku naučila, bila je: "Hoće li dan biti lep zavisi od tebe, a ne od vremena." Tako su se obe žene mnogo smešile. Obema je osmeh bio tako sjajan da bi čovek često zaboravio kako on nema nikakvo značenje. Godinama je Megin osmeh postizao uspeh. Opčinio je mladog Eda Grejsona, oborio ga s nogu. Njemu je on značio dobrotu, pa je želeo da bude uvek uz njega. Ali osmeh nije bio dobrota. Bio je fasada, maska da se odagna sve rđavo. Kad su se pojavile obnažene slike njihovog sina I Džeja zapanjila ga je Megina reakcija: htela je da ih ignorišu. Niko ne mora da zna, rekla je Megi. Izgleda da je I Džeju dobro, nastavila je. Ima tek osam godina. Niko ga i nije dirao a ako neko i jeste, nema nikakvih tragova. Pedijatar ništa nije našao. I Džej je izgledao normalno, neuznemireno. Nije mokrio u krevet, nije imao košmare niti je bio neobično napet. "Pusti", terala ga je Megi. "Dobro mu je." Ed Grejson je pobenavio. "Ne želiš da tog skota zatvore? Hoćeš da ga pustiš da nastavi to da radi drugoj deci?" "Nije me briga za drugu decu. Briga me je za I Džeja." "I ovome hoćeš da ga naučiš? Da 'pusti'?" "Tako je najbolje. Nema razloga da svet sazna šta mu se dogodilo." "Megi, on nije uradio ništa loše." "Znam ja to. Nemoj da misliš da ne znam. Ali ljudi će ga drugačije gledati. To će ga obeležiti. Ako prećutimo, ne dozvolimo da iko sazna..." Megi ga zablesnu osmehom. Prvi put se od njega Ed naježi. Ed se uspravi i nasu sebi još jedan viski sa sodom. Prebaci na ESPN i zagleda se u Sportske centre. Sklopi oči i pomisli na krv. Pomisli na bol i užas koje je naneo u ime pravde. Verovao je u sve što je rekao
onoj novinarki Vendi Tajns: Pravda mora biti zadovoljena. Ako to ne urade sudovi, pa, onda je to na ljudima kakav je on. No ne znači da oni koji je zadovolje ne plaćaju ličnu cenu. Često čuje kako sloboda nije slobodna. Nije ni pravda. Bio je sam, ali je i dalje čuo Megin zgrožen šapat kad se vratio kući: "Šta si to uradio?" A on je, umesto da se nadugačko brani, prosto rekao; "Gotovo je." Mogao je to da kaže i za njih, za Eda i Megi Grejson, pa onda da se osvrne u prošlost i zapita je li to ikad bila ljubav. Lako je za njihovo rastavljanje okriviti ono što se dogodilo I Džeju no je li to tačno? Je li ta tragedija stvorila jaz, još ga produbila ili je tragedija samo izlaz na svetlost gde se vidi razdor koji je uvek tu i bio? Možda živimo u pomrčini, zaslepljeni osmehom i fasadom dobrote. Možda nam tek tragedije skinu mrenu s očiju. Ed začu zvono na vratima. Kasno je. Posle zvona odmah se začu nestrpljivo udaranje pesnicom u vrata. Ne razmislivši, Ed skoči, dograbi pištolj s noćnog stočića. Opet zvono, pa još udaraca. "Gospodine Grejsone? Policija! Otvorite!" Ed pogleda kroz prozor. Dva policajca okruga Saseks u mrkim uniformama nijedan od njih nije bio onaj krupni crni šerif Voker. Baš su brzi, pomisli Grejson. Pre je bio blago iznenađen nego zaprepaščen. Sklonio je pištolj, sišao i otvorio vrata. Policajci su izgledali kao dvanaestogodišnjaci. "Gospodin Grejson?" "Ja sam federalni maršal Grejson, sinko." "Gospodine, uhapšeni ste zbog ubistva Danijela Dž. Mersera. Molim vas stavite ruke iza leđa a ja ću vam pročitati prava."
SEDAMNAESTO POGLAVLJE POMALO U MAGNOVENJU Vendi završi telefonski razgovor sa svojim nekadašnjim (izgleda i sadašnjim?) šefom Vikom Garetom pa spusti slušalicu. Ajfon Hejli Makvejd pronađen je pod krevetom Dena Mersera. Ona pokuša da obradi ovu informaciju, da je proseje kroz svoja osećanja. Prva misao joj beše i ona najočiglednija: bilo joj je muka zbog porodice Makvejd. Nadala se da će se ipak nekako sve ispostaviti dobro po njih. No hajdemo dublje. Vendi je bila zabezeknuta, jeste. To je bila. Možda suviše zabezeknuta. Zar tu nema nekog mračnog olakšanja? Zar ovo nije potvrda da je ona od početka u pravu što se tiče Dena? Na izvestan način je dosegnuta pravda. Nije bila žrtva nekakve zavere da se uništi nevin čovek koji se trudi da čini dobro. No tu pred njom, na ekranu, bila je stranica na Fejsbuku s Denovom klasom na Prinstonu. Ona sklopi oči i zavali se. Seti se Denovog lica kad su se prvi put sreli, onog prvog intervjua u skloništu, entuzijazma za decu koju je spasao s ulice, zadivljenih pogleda te dece upućenih njemu, njegove privlačnosti koju je sama osetila. Zatim se prebaci na prethodni dan i parkiralište prikolica, na one užasne povrede na tom istom licu, sada zamućenog pogleda, na to kako je ona, uprkos svemu što je znala, želela da pruži ruku. Da li svu tu intuiciju treba jednostavno odbaciti? Protivteža je, naravno, da se zlo javlja u raznim oblicima. Toliko puta je čula za primer čuvenog serijskog ubice Teda Bandija. No istina je da Bandija nije smatrala ni izdaleka za lepog. Možda je to zbog naknadnog saznanja šta je on, ali u očima mu je videla prazninu. Sasvim je sigurna da bi ga smatrala za masnog, ljigavog, potuljenog zlikovca. Zlo se može osetiti. Jednostavno može. Ili je bar ona tako mislila. Bilo kako bilo, to nije ni osetila ni videla kod Dena. Čak i onog dana kad je on stradao, osećala je dobrotu i toplinu. A sad već ima i više od intuicije. Tu je Fil Ternbol. Tu je Farli Parks. Nešto se ovde događa, na delu je nešto mračnije i podmuklije.
Ona otvori oči i nagnu se napred. Dobro, Fejsbuk. Uključila ga je, našla stranicu s određenom klasom na Prinstonu, ali kako da se pridruži? Mora postojati način. Pretpostavila je kako treba da pita lokalnog stručnjaka za Fejsbuk. "Čarli!" Odozdo: "Šta?" "Možeš li da dođeš gore?" "Ne čujem te." "Dođi gore!" "Šta?" Zatim: "Zašto?" "Samo dođi, molim te." "Zar ne možeš da mi dovikneš šta hoćeš?" Ona dohvati mobilni i posla mu poruku kako joj je hitno potrebna pomoć na računaru i, ako on ne požuri, otkažaće mu sve onlajnnaloge, iako zapravo nije znala kako bi to uradila. Trenutak kasnije čula je dubok uzdah i teške korake uz stepenice. Čarli proviri na vrata. "Šta?" Ona pokaza na ekran. "Treba da se pridružim ovoj grupi." Čarli žmirnu u stranicu. "Ti nisi išla na Prinston." "Hvala ti na obaveštenju. Nisam imala pojma." Čarli se nasmeši. "Obožavam kad si tako zajedljiva prema meni." "Kakva majka, takav sin." Bože, kako je volela ovo dete. Vendi zapljusnu onaj talas, onaj što se prišunja roditeljima pa ih raspline i natera ih da žele samo da zagrle dete i nikad da ga ne puste. "Šta?", upita Čarli. Ona odagna talas. "Kako da se priključim grupi ako nisam išla na Prinston?" Čarli se izbeči. "Zavitlavaš me, je l' da?" "Izgledam li ti kao da te zavitlavam?" "Teško je reći, kad si već onako zajedljiva i sve ostalo." "Niti te zavitlavam niti sam zajedljiva. Kako da se priključim?" Čarli uzdahnu, sagnu se i pokaza joj u desni ugao stranice. "Vidiš ovaj link na kome piše 'Pridruži se grupi?" "Da." "Klikni ga." On se uspravi.
"I onda?" "To je sve", reče joj sin. "Ušla si." Sad se Vendi izbeči. "Ali, kao što si tako mudro istakao, nisam išla na Prinston." "Nema veze. To je otvorena grupa. Kod zatvorenih grupa imaš: 'Zahtev za priključenje.' Ova je svima otvorena. Klikni i ušla si." Vendi je bila sumnjičava. Čarli opet uzdahnu. "Samo klikni", reče. "Dobro, de." Vendi kliknu i kao čarolijom, postade član prinstonske klase diplomaca, doduše samo verzije s Fejsbuka. Čarli je pogleda u stilu "šta sam ti rekao", zavrte glavom pa se odvuče dole. Ona ponovo pomisli koliko ga voli. Seti se Marše i Teda Makvejda kojima policija javlja za ajfon, aparat koji je Hejli verovatno žarko želela, pa je cijukala od sreće kad ga je dobila, a sad je nađen pod krevetom jednog stranca. To joj nije pomoglo. Stranica je otvorena, zato bolje da se vrati poslu. Prvo pogleda svih devedeset osam članova. Nije bilo ni Dena, ni Fila ni Farlija. To ima smisla. Sva trojica su se verovatno držala diskretno. Ako su se i priključili u prošlosti, verovatno su se sad odjavili sa Fejsbuka. Nijedno drugo ime joj nije bilo poznato. Dobro, šta sad? Ona proveri teme za diskusiju. Jedna je bila o bolesnom članu, gde mu se nudila pomoć. Druga o oblasnim okupljanjima članova te klase. Tu ništa nije našla. Sledeća o predstojećem skupu. Ona je kliktala po stranici pa se zaustavila na linku koji je obećavao: "Slike iz spavaonice brucoši!" Našla je svu trojicu na petoj fotografiji na slajd-šouu. Podnaslov je glasio; "Kuća Stirn", a na slici je bilo stotinak studenata pred kućom od cigala. Prvo je prepoznala Dena. Lepo je stario, s kraćim uvojcima kao odrastao čovek, ali inače je izgledao isto. Nema sumnje, bio je zgodan muškarac. U dnu su bila navedena imena. Farli Parks, oduvek političar, bio je napred u sredini. Fil Ternbol je stajao desno. Za razliku od Dena, koji je bio u farmerkama i majici, i Farli i Fil su se udesili kao za naslovnu stranicu Mesečnika o studentima snobovima. Imali su bež pantalone, košulje, plitke cipele bez čarapa jedino im
je nedostajao džemper vezan oko vrata. Dobro. Saznala je ime spavaonice. Šta sad? Mogla bi da potraži na Guglu svakog redom sa slike imena su bila ispisana ispod nje ali to bi potrajalo i možda ne bi došla do onoga što traži. Nisu baš svi navodili svoje cimere s prve godine na mreži. Vratila se na to; ponovo je proučila tu stranicu Fejsbuka. Deset minuta kasnije je nagrađena: "Naša brucoška knjiga lica na Fejsbuku!" Ona kliknu taj link, skide PDF fajl pa ga otvori pomoću Adob akrobata. Knjiga lica brucoša Vendi se nasmeši setivši se toga. Naravno, i sama ju je imala na Taftu. Slika iz gimnazijskog godišnjaka, sa mestom i školom iz kojih dolaziš i ono najbolje za njenu potragu tvoj raspored u sobi. Vendi kliknu taster M, preskoči dve stranice i nađe Dena Mersera. Evo njegove brucoške slike: Danijel Dž. Merser Ridl, Oregon Gimnazija u Ridlu Stan 109 u Stirnu Den se široko osmehivao na fotografiji, očekujući da je čitav život pred njim. Greška. Verovatno je imao osamnaest godina kad je to slikano. Taj osmeh je govorio kako je spreman da osvoji svet i eto, diplomirao je na Prinstonu, oženio se, razveo... i šta? Postao pedofil i stradao? Da li se to uklapa? Je li Den još tad bio pedofil, s osamnaest godina? Je li već nekog zlostavljao? Je li bilo nekih naslućivanja među kolegama ili više od toga? Zar je zaista oteo tinejdžerku? Kako to da Vendi ovo ne može da prihvati? Nije važno. Usredsredi se. Dobila je broj sobe u Stirnu. Stan 109. Ona dvaput kliknu na P. Naravno, u Stirnu 109 su bili Farli Parks iz Brin Mora u Pensilvaniji, završio školu Lorensvil i Filip Ternbol iz Bostona u Masačusetsu, završio Akademiju Filips u Andoveru. On izgleda vrlo slično kao danas i da, nalazio se u Stirnu 109. Vendi sad potraži "Stan 109 u Stirnu". Pet pogodaka. Filip Ternbol, Danijel Merser, Farli Parks i još dvojica novih: Kelvin Tilfer, Afroamerikanac s obazrivim osmehom, i Stiven Mičano, s ogrlicom od kanapa i velikom perlom u sredini. Ova dva nova imena ništa joj nisu govorila. Ona otvori još jedan pretraživač i ukuca "Kelvin Tilfer".
Ništa. Gotovo doslovno. Samo spisak diplomaca na Prinstonu i uglavnom ništa više. Ni linkova, ni Fejsbuka, ni Tvitera, ni Majspejsa. Vendi se zamisli nad tim. O većini ljudi, čak i onima najbezazlenijim, možeš uvek nešto da nađeš na Internetu. Kelvin Tilfer, pogotovo u poređenju sa svojim cimerima, bio je prava utvara. I šta to znači? Možda ništa. Još je rano za pretpostavke. Treba da sakupi još informacija. Vendi ukuca "Stiven Mičano". Čim vide šta je dobila, čak i pre nego što je odabrala bilo šta, znala je. "Dođavola", reče glasno. Iza nje se začu: "Šta?" Bio je Čarli. "Ništa, šta ima?" "Ne smeta ti da odemo do Klarka?" "Nemam ništa protiv." "Kul." Čarli ode. Vendi se vrati računaru. Kliknu prvo ponuđeno, novinski članak od pre četiri meseca iz novina VestEseks tribjun: Ovdašnji stanovnik Stiven Mičano, ortopedski hirurg u medicinskom centru Sent Barnabus u Livingstonu u Nju Džerziju, uhapšen sinoć pod optužbom za posedovanje nezakonitih narkotika. Po dobijenoj prijavi, policija je našla, kako sama objašnjava, "veliku količinu nezakonito nabavljenih analgetika koji se izdaju na recept" u prtljažniku doktorovog auta. Doktor Mičano je pušten s kaucijom do saslušanja. Portparol medicinskog centra Sent Barnabusa kaže kako će doktor Mičano biti na neplaćenom odsustvu dok se slučaj do kraja ne ispita. To je to. Vendi potraži nastavke u Vest Eseks tribjunu. Ništa. Vrati se na mrežu i pronađe blogove pa čak nešto i na Tviteru. Prvo je bilo od nekadašnjeg pacijenta koji je pričao o tome kako mu je Mičano davao lekove ispod ruke. Drugi je bio od "dobavljača lekova" koji je kao zaštićeni svedok sredio doktora Mičana. I još jedan komentar na blogu pacijenta koji je rekao kako je Mičano bio "nedoličan" i "očigledno nečim opijen". Vendi napravi nekoliko beležaka proveravajući sajtove blogova, tvitove, komentare na razne teme, linkove za Majspejs i Fejsbuk. Ovo je bilo sasvim ludo.
Petorica cimera brucoša s Prinstona. O jednom ništa. Dobro, da zanemari nakratko Kelvina Tilfera. Ostala četvorica: finansijski konsultant, političar, socijalni radnik a sad i lekar. Sva četvorica su za poslednjih godinu dana uništena u skandalima. Ovo je vraški mnogo slučajnih podudarnosti.
OSAMNAESTO POGLAVLJE ONIM DOZVOLJENIM JEDNIM POZIVOM Ed Grejson je probudio svoju advokaticu Hester Krimstin. Javio joj je da je uhapšen. Hester reče: "To mi zvuči kao glupost zbog koje bih obično poslala svog potrčka." "Ali?", upita Ed. "Ali ne dopada mi se vreme." "Ni meni", složi se Ed. "Hoću da kažem kako sam pre samo nekoliko sati Vokeru izbušila novu rupu. Pa zašto su te onda pokupili i zapravo uhapsili?" Ona zastade. "Osim ako nisam izgubila osećaj?" "Ne verujem da je to posredi." "Ni ja ne verujem. To onda znači da imaju nešto novo." "Rezultate analize krvi?" "To nije dovoljno." Hester se premišljala. "Ede, jesi li siguran da nisu mogli da nađu, ehm, ništa što bi te dodatno inkriminisalo?" "Nikako." "Siguran si?" "Potpuno." "Dobro, znaš kako sad ide. Ništa ne pričaj. Dovešće me vozač. U ovo doba noći neće nam trebati više od sata." "Ima još nešto nezgodno", reče on. "Šta?" "Ovog puta nisam u policijskoj stanici okruga Saseks. Sad sam u Njuarku. To je okrug Eseks, druga nadležnost." "Imaš li pojma zbog čega?" "Ne." "Dobro, sedi mirno. Samo da nabacim odeću. Ovog puta dolazim u najboljem izdanju. Nema više milosti prema tim seratorima." Četrdeset pet minuta kasnije Hester je sedela sa svojim klijentom Edom Grejsonom u sobici za ispitivanje s vinaz-pločama na podu i ušrafljenim stolom. Čekali su. Dugo su čekali. Hester pobesne. Najzad se otvoriše vrata. Uđe šerif Voker u uniformi. S njim je
došao jedan čovek trbušast šezdesetogodišnjak u mišjesivom odelu koje je izgledalo kao da je namerno gužvano. "Izvinite što ste čekali", reče Voker. Nasloni se na zadnji zid. Drugi muškarac sede na stolicu preko puta Grejsona. Hester je sve vreme koračala po prostoriji. "Odlazimo", reče ona. Voker joj mahnu jednim prstom. "Zbogom, braniteljko, nedostajaćeš nam. Samo tvoj klijent nikuda ne ide. Uhapšen je. Ubačen je u sistem obrađen i zadržan. Kasno je. Verovano ćemo odmah ujutro imati saslušanje s određivanjem kaucije, ali ne brini, biće udobno smešten." Hester ne htede ni da čuje za to. "Izvini, šerife, ali zar ti nisi izborni službenik?" "Jesam." "Onda zamisli šta će biti kad upotrebim sve čime raspolažem da te sredim. Mislim, kako će ovo izgledati? Hapšenje čoveka čiji sin je žrtva ogavnog.. Onaj drugi čovek konačno progovori: "Možemo li začas da prekinemo s pretnjama?" Hester ga pogleda. "Radite šta god hoćete, gospođice Krimstin. Nije me briga. Imamo neka pitanja. Odgovorićete na njih ili će vam se klijent zaturiti u sistemu. Razumete li me?" Hester Krimstin zažmiri u njega. "A vi ste?" "Zovem se Frenk Tremont. Ja sam istražitelj okruga Eseks. I zaista, ako nakratko prekinemo s izmotavanjem, možda ćete čuti zašto ste ovde." Hester je izgledala kao da se sprema da ga napadne, ali se ipak povuče. "Dobro, momčino, šta imate?" Voker preuze ovo na sebe. Tresnu jednim dosijeom o sto. "Rezultati analize krvi." "I šta kažu?" "Kao što ti je poznato, pronašli smo krv u automobilu tvog klijenta." "Krv iz auta potpuno se podudara s krvlju žrtve Dena Mersera." Hester odglumi otegnuto zevanje. Voker reče: "Možda bi mogla da nam kažeš otkud to." Hester
slegnu ramenima. "Možda su se vozili zajedno. Možda je Denu Merseru iz čista mira potekla krv na nos." Voker prekrsti ruke. "Je li to zaista najbolje što možeš da nam ponudiš?" "O ne, šerife Vokeru. Mogu da vam ponudim nešto mnogo bolje ako to želite." Hester zatrepta i namesti ženskast glas. "Mogu li da vam dam jednu pretpostavku?" "Radije bih da dobijem činjenice." "Žao mi je, lepi, to je najbolje što mogu." "Dobro, da čujemo." "Ako mogu, evo vam jedne pretpostavke. Imate svedoka navodnog ubistva Dena Mersera, je li to tačno?" "Tačno je." "Sad da pretpostavimo da sam pročitala izjavu koju je dala svedokinja, ona televizijska novinarka Vendi Tajns." "To bi bilo nemoguće", reče Voker. "Tajni su i izjava i identitet svedoka." "Ajoj, moja greška. Pretpostavljena izjava pretpostavljene televizijske novinarke. Mogu li da nastavim?" Frenk Tremont reče: "Hajdete." "Super. Prema njenoj pretpostavljenoj izjavi, kad je zatekla Dena Mersera u prikolici, pre bilo kakve pucnjave, bilo je jasnih tragova da je on nedavno dobio batine." Niko ne progovori. "Volim da dobijam povratne informacije", reče Hester. "Neka jedan od vas dvojice klimne glavom." "Smatrajte da smo obojica klimnuli", reče Frenk. "Dobro. A sad da kažemo opet pretpostavka Den Merser se nekoliko dana pre toga sreo s ocem jedne od svojih žrtava. Da kažemo da je počela tuča. Da kažemo da je poteklo i malo krvi. Da kažemo da je malo krvi ostalo u kolima." Ona ućuta, raširi ruke i izvi obrve. Voker pogleda Tremonta. Frenk Tremont reče: "Vidi, vidi." "Šta vidi, vidi?" On se stegnuto osmehnu. "Ako je počela pretpostavljena tuča, to bi svakako dalo motiv vašem klijentu, zar ne?" "Žao mi je, kako se ono zvaste?" "Frenk Tremont, istražitelj okruga Eseks."
"Ti si nov u ovom poslu, Frenk?" Sad on raširi ruke. "Izgledam li tako?" "Ne, Frenk, izgledaš kao da imaš sto godina ispunjenih pogrešnim odlukama, ali tvoja izjava o motivu bila bi nešto što može da kaže neki žutokljunac s pomanjkanjem kiseonika nekom pravničkom pripravniku bez mozga. Pre svega obrati pažnju na ovo onaj ko izgubi u tuči obično traži poravnanje, zar ne?" "Uglavnom." "Pa", Hester pokaza na svog klijenta kao da je voditeljka nekog kviza, "pogledajte ovog čvrstog muškarca kog ja zovem klijentom. Vidite li modrice ili ogrebotine na njemu? Ne. Izgleda da je, ako je i došlo do fizičkog obračuna, moj momak bolje prošao, zar ne mislite i vi tako?" "To ništa ne dokazuje." "Veruj mi, Frenk, sa mnom ne želiš da se upustiš u dokazivanje. No svejedno, dobio ili izgubio u tuči, sasvim je nebitno. Pričate o motivu, kao da je to nešto novo i od koristi. Ti si nov na ovom slučaju, Frenk, zato ću ti pomoći Den Merser je slikao nagog osmogodišnjeg sina mog klijenta. To je već motiv. Vidiš? Kad ti neko seksualno zlostavlja dete, to je motiv da želiš da mu se osvetiš. Zapiši to. Iskusni istražitelji bi morali da znaju ovako nešto." Frenk progunđa: "Teško da je stvar u tome." "Nažalost, Frenk, upravo u tome i jeste stvar. Smatraš da si napravio bogzna kakav preokret s analizom krvi. Toliko si time ushićen da nas usred noći dovlačiš ovamo. Govorim ti da taj tvoj takozvani dokaz a preskočiću onaj deo o tome kako ću vam razbucati ekipu za uviđaj mesta zločina i lanac postupanja jer Voker može da ti pusti traku s našeg prvog susreta ne znači ama baš ništa i da ga je lako osporiti." Hester pogleda u Vokera. "Ne mislim da vam otvoreno pretim, ali zar najozbiljnije hoćete da iskoristite ovu glupu analizu krvi kako biste lažno optužili mog klijenta za ubistvo?" "Ne za ubistvo", reče Tremont. Na to se Hester malo povuče. "Ne?" "Ne. Ne za ubistvo. Za namerno prikrivanje počinioca." Hester se okrenu Edu Grejsonu. On slegnu ramenima. Ona ponovo pogleda Tremonta. "Hajde da se pretvaramo kako sam graknula i
prešla pravo na to šta podrazumevate pod namernim prikrivanjem počinioca." "Pretražili smo motelsku sobu Dena Mersera", reče Frenk Tremont. "Našli smo ovo." On im grunu fotografiju dvadeset puta dvadeset pet. Hester je pogleda ružičasti ajfon. Pokaza je Edu Grejsonu držeći mu šaku na ruci kao da ga upozorava da ne reaguje. Ona ništa ne reče. Ni Grejson. Hester je shvatala neke osnovne principe. Bilo je trenutaka kad treba napasti i onih kad treba ćutati. Imala je naviku, baš iznenađujuće, da naginje napadu da previše priča. No oni su ovde hteli reakciju. Bilo kakvu. Ona im je neće pružiti. Sačekaće da oni povuku potez. Prođe još čitav minut pre nego što Frenk Tremont reče: "Telefon je nađen pod Merserovim krevetom u sobi u Njuarku, nedaleko od mesta gde upravo sedimo." Hester i Grejson nastaviše da ćute. "Pripada nestaloj Hejli Makvejd." Ed Grejson, federalni maršal u penziji koji bi trebalo da ume da se uzdrži, doslovno jeknu. Hester se okrenu k njemu. Grejsonovo lice je ostalo bez boje, kao da je neko odvrnuo slavinu i ispustio mu svu krv. Hester ga opet zgrabi za ruku i stegnu trudeći se da ga povrati. Zatim pokuša da kupi nešto vremena. "Ne mislite valjda da je moj klijent..." "Znaš šta mislim, Hester?", prekide je Frenk Tremont. Bio je sve samouvereniji, već je grmeo glasom. "Mislim da je tvoj klijent ubio Dena Mersera zato što se Merser izvukao za ono što je uradio njegovom sinu. Eto šta ja mislim. Mislim da je tvoj klijent rešio da uzme zakon u svoje ruke i na izvesnom nivou ne mogu to da mu zamerim. Bogami i ja bih to uradio. A onda bih unajmio najboljeg advokata zato što je istina da je žrtva tako odvratna takva vreća đubreta da bi zaista mogla biti ubijena pred domaćom publikom Džajentsa i da nikog ne zapeče savest." On ošinu pogledom Hester. Ona prekrsti ruke i pričeka. "No problem s uzimanjem zakona u svoje ruke jeste u tome što ne možeš znati kuda će te to odvesti. I tako sad o, a ovo je sve priča u pretpostavkama, zar ne? tvoj klijent ubije jedinog čoveka koji bi mogao da nam kaže šta se dogodilo sa jednom sedamnaestogodišnjakinjom."
"O bože", izusti Grejson. Zatim zari lice u šake. Hester reče: "Hoću trenutak nasamo s klijentom." "Zašto?" "Samo se čistite odavde." A onda promisli pa se nagnu Grejsonu do uha i šapnu mu: "Znaš li nešto o ovome?" Grejson se odmaknu i pogleda je zgroženo. "Naravno da ne znam." Hester klimnu glavom. "U redu." "Čuj, mi ne mislimo da je tvoj klijent povredio Hejli Makvejd", nastavi Frenk. "No prilično smo uvereni da je Den Merser to uradio. Zato sad moramo da saznamo sve što možemo kako bismo našli Hejli. Sve. Čak i to gde je Merserov leš. I ovde smo u vremenskom škripcu. Jer pretpostavljamo da ju je Den držao negde skrivenu. Hejli je možda vezana, uplašena, povređena, ko zna? Prekopavamo mu dvorište. Raspitujemo se kod komšija, kolega s posla, prijatelja, čak i bivše žene o mestima na koja je voleo da ide. No sat kuca a devojka je možda sama, izgladnela, zatvorena ili nešto još gore." "I", reče Hester, "mislite da vam leš može reći gde je ona?" "Tačno, mogao bi. Možda ima tragova na telu ili po džepovima, tako nešto. Tvoj klijent treba da nam kaže gde je Den Merser." Hester zavrte glavom. "Očekujete li zaista da dozvolim svom klijentu da sam sebe optuži?" "Očekujem da tvoj klijent učini ono što je ispravno." "Što se mene tiče, mogli ste i da izmislite sve ovo." Frenk Tremont ustade. "Šta?" "I ranije sam se susretala s policijom i njihovim trikovima. Priznaj pa da spasemo devojku." On se nagnu prema njoj. "Pogledaj mi dobro lice. Zar zaista misliš da je ovo prevara?" "Mogla bi biti." Voker reče: "Nije." "I ja treba da ti verujem na reč?" I Voker i Tremont su je samo posmatrali. Svi su znali da je ovo stvarno. De Niro ne bi tako uverljivo odigrao. "Svejedno", reče Hester, "neću dozvoliti klijentu da sam sebe optuži." Tremont pocrvene. "Da li i ti, Ede, misliš isto?" "Pričaj sa mnom, ne sa mojim klijentom."
Frenk ne obrati pažnju na nju. "Ti si čovek zakona." Unese se u smrknuto lice Eda Grejsona. "Ubivši Dena Mersera možeš biti odgovoran i za ubistvo Hejli Makvejd." "Sklanjaj se", upozori ga Hester. "Možeš li s tim da živiš, Ede? S tim na savesti? Ako misliš da ću gubiti vreme na pravne manevre. "Čekaj", reče Hester iznenada smireno. "Tu vezu zasnivaš samo na telefonu?" "Šta?" "Samo to imaš? Taj telefon u njegovoj motelskoj sobi?" "Šta, misliš da to nije dovoljno?" "Nisam te to pitala, Frenk. Pitala sam šta još imaš." "Zašto te to interesuje?" "Samo mi reci." Frenk Tremont pogleda Vokera. Voker klimnu glavom. "Imam njegovu bivšu ženu", reče Frenk. "Merser je išao u njenu kuću. Izgleda da je išla i Hejli Makvejd." "Mislite da je tamo Merser upoznao devojku?" "Mislimo." Hester klimnu glavom. Zatim reče; "Molim vas, pustite mog klijenta." "Šališ se, zar ne?" "Odmah." "Tvoj klijent nam je jedini trag!" "Nije tačno", prasnu Hester. Glas joj se zaori u prostoriji. "Ako je istina ono što pričaš, Ed Grejson ti je dao taj jedini trag." "O čemu ti to govoriš?" "Kako ste vi šeprtlje na kraju našle taj telefon?" Niko joj ne odgovori. "Pretražili ste sobu Dena Mersera. Zašto? Zato što mislite da ga je moj klijent ubio. Znači da bez toga ne biste ništa imali. Tri meseca istrage i niste imali ništa. Sve do danas. Dok vam moj klijent nije izručio jedini trag." Tišina. No Hester nije još završila. "A kad smo već kod toga, Frenk, znam ja ko si ti. Istražitelj okruga Eseks Frenk Tremont, koji je pre nekoliko godina zeznuo onaj izvikani slučaj. Tako propalog i u nemilosti sačuvao te je šef Loren
Mjuz iako si lenja neznalica? I sad si na svom poslednjem slučaju i šta se događa? Treba da se iskupiš i izvučeš svoju jadnu karijeru, a ti se nisi ni potrudio da proveriš osvedočenog pedofila čiji se put ukrstio sa žrtvom na prilično upadljiv način. Kako li ti je samo to promaklo, Frenk?" Sad je Frenku Tremontu nestalo boje iz lica. "I još ti, takav lenji policajac, imaš obraza da se obrušiš na mog klijenta za prikrivanje? Trebalo bi da si mu zahvalan. Za sve ove mesece na slučaju ništa nisi našao. Sad si bliži nego ikad da pronađeš tu sirotu devojku zbog onog što je moj klijent navodno uradio." Frenk Tremont se prosto izduva pred njima. Hester klimnu glavom Grejsonu. Oboje se pokrenuše. Voker reče: "Kuda ste vi to krenuli?" "Odlazimo." Voker pogleda Tremonta očekujući da će ovaj negodovati. No Tremont je i dalje bio izmešten. Voker preuze igru. "Đavola idete. Tvoj klijent je uhapšen." "Hoću da me dobro saslušaš", reče Hester. Glas joj je sad bio mekši, gotovo pokajnički. "Gubiš vreme." "Kako to misliš?" Ona ga pogleda pravo u oči. "Kad bismo znali nešto što bi pomoglo da se nađe devojka, rekli bismo vam." Tišina. Voker pokuša još jednom. "Zašto ne pustiš da mi odlučimo šta bi nam bilo od pomoći?" "Aha", poče Hester i sasvim se uspravi, pa pogleda hitro Tremonta i opet Vokera. "Obojica ste nam ulili već dovoljno poverenja. Vi treba da se usredsredite na pronalaženje te sirote devojke a ne na proganjanje čoveka koji je možda jedini junak ovde." Na vratima se začu kucanje. Mlad policajac proviri, se okrenuše k njemu. Voker reče: "Šta ima, Stentone?" "Našao sam nešto na njenom telefonu. Mislim da treba to da vidite."
DEVETNAESTO POGLAVLJE FRENK TREMONT I MIKI VOKER pođoše hodnikom za Stentonom. "Hester Krimstin je nemoralna ajkula sa skrupulama koje bi postidele i uličnu kurvu", reče Voker. "Znaš da je sva ona priča o nestručnosti bila da nas izbaci iz igre." "A-ha." "Ti se rastržeš na ovom slučaju. Učinio si više nego što je moguće." "Da." "A radili su i FBI s onim naduvanim profajlerima i čitavo tvoje odeljenje. Niko ovo nije mogao da predvidi." "Miki?" "Da." "Ako budem hteo da me maze", reče Frenk, "naći ću nekog privlačnijeg i ženstvenijeg od tebe, važi?" "Važi." Stenton ih odvede do sobe na uglu u suterenu gde su radili tehničari. Ajfon Hejli Makvejd bio je prikačen za računar. Stenton pokaza na ekran. "Ovo je njen mobilni telefon uvećan tako da ga vidite na velikom monitoru." "Dobro", reče Frenk Tremont. "I šta ima?" "Našao sam nešto u apu" "U čemu?" "U apu. To je telefonska aplikacija." Tremont povuče pantalone pomoću kaiša. "Smatrajte me starim fosilom koji ne ume da programira ni video-rekorder." Stenton pritisnu jedan taster. Na ekranu se pojaviše ikonice uredno poredane u tri reda na crnoj pozadini. "Ovo su aplikacije za ajfon. Vidite, imala je Ajkal gde je držala svoj rokovnik kad ima utakmice lakrosa i domaće zadatke. Tetris je igrica, kao i Moto čejser. Safari je veb-pretraživač. Pomoću Ajtjunsa može da skida pesme. Hejli voli muziku. Tu je i drugi program muzičke aplikacije Šazam. Uz njega..." "Mislim da smo shvatili suštinu", reče Voker.
"Dobro, izvinjavam se." Frenk se upilji u Hejlin ajfon. Zanimalo ga je koju je poslednju pesmu slušala. Šta je više volela: brzi rok ili srceparajuće balade? Karakteristično za matorce, Frenk je ismevao ove naprave, dečje kucanje poruka i slanje mejlova, hodanje sa slušalicama, ali na izvestan način, ova naprava je život. U adresaru su joj verovatno popisani drugarice i drugovi, u kalendaru školski raspored, na nekoj plej-listi omiljene pesme, u foto-fajlu slike koje je volela kao što je ona s Mikijem Mausom. Pritiskala ga je optužba Hester Krimstin. Istina je, Den Merser nije bio poznat po nasilništvu ili silovanju, izgleda da su ga privlačile devojčice mlađe od ove, a činjenica da mu bivša žena živi u istom gradu jedva da je predstavljala neko upozorenje. No zgromile su ga reči Krimstinove o nestručnosti i Frenk se plašio da u njima odzvanja odjek istine. Trebalo je to da vidi. "Dobro", nastavi Stenton, "ne nameravam da zalazim u pojedinosti, ali ovo je malo čudno. Kao i svi tinejdžeri, Hejli je skinula gomilu pesama, ali nijednu otkad je nestala. Isto je sa surfovanjem po vebu. Hoću da kažem kako vidimo svako mesto koje je posetila na svom ajfonu jer nam to server pokazuje. Zato vas neće iznenaditi ono što sam video na pretraživaču. Istraživala je malo o Virdžinijskom univerzitetu razočarala se što nije primljena, je l' tako?" "Tako je." "Tražila je i podatke o izvesnoj Lin Jalovski iz Vest Orindža, igračici lakrosa koja je primljena na Virdžiniju, pa pretpostavljam da je proveravala ko joj je suparnica." "Znamo sve to", reče Frenk. "Dobro, vratimo se serveru verovatno znate i za trenutne poruke, tekstualne poruke i sve to, mada moram priznati, Hejli ih ima znatno manje od njenih vršnjakinja. No vidite, tu je i posebna Gugl ertova aplikacija za koju nismo znali. Verovatno znate šta je to." "Uputi me", reče Frenk. "Gledajte ovo. U osnovi, to je ugrađen GPS." Stenton uze Hejlin ajfon i pipnu sliku Zemlje. Ogromni globus se pokrenu a satelitska kamera zumira, pa se planeta poveća prvo do Sjedinjenih Država, zatim Istočne obale, pa Nju Džerzija dok se ne
zaustavi na oko sto metara nad zgradom u kojoj su oni bili. Izađe natpis: "Ulica Vest market 50, Njuark, Nju Džerzi." Frenk zinu. "Hoće li ti ovo pokazati svako mesto na koje je išao ovaj ajfon?" "Kamo sreće", reče Stenton. "Neće. Za to je potrebno da je ta mogućnost ranije uključena. Hejli je nije uključila. Ali možete da potražite svaku adresu ili mesto i vidite satelitsku sliku na mapi. Svakako će mi stručnjaci reći tačno zbog čega, ali pretpostavljam da je Gugl ert celina za sebe, pa se zato ne vide njene pretrage na serveru. Istorijat aktivnosti ne može da vam kaže kad je obavljena pretraga, samo da je do nje došlo i kuda se išlo." "Pa je li Hejli tražila neka mesta?" "Samo dva otkad je skinula ovu aplikaciju." "Jedno je njena kuća. Pretpostavljam da je, čim ju je skinula, uključila aplikaciju i ona joj je pokazala gde se nalazi. Tako da se to i ne računa." "A druga?" Stenton kliknu i ogromni globus se ponovo zavrte. Posmatrali su kako zumira opet na Nju Džerzi. Zaustavio se u šumovitoj oblasti s jednom zgradom u sredini. "Državni park Ringvud", objavi Stenton. "To je šezdesetak kilometara odavde. U srcu pobrežja Ramapo. Ona zgrada je imanje Skajlands usred parka. Okružena je s najmanje dva hektara šume." Na sekund-dva nasta tišina. Frenk oseti kako mu srce lupa u grudima. Pogleda Vokera. Nijedan ni drugi ništa ne rekoše. Znali su. Kad ti nešto ovakvo padne u krilo, onda jednostavno znaš. Park je vrlo veliki. Frenk se setio kako se pre nekoliko godina duže od jednog meseca u toj šumi krila grupa onih što očekuju kataklizmu. Tamo lako može da se podigne šupa, skrivena u drveću i žbunju, pa u njoj da se neko drži zaključan. Ili, naravno, može da se neko zakopa i da ga nikad ne nađu. Tremont prvi pogleda na sat. Ponoć. Još nekoliko sati će biti mračno. Uhvati ga panika. On brzo pozva Dženu Viler. Ako se ne javi, odvešće se do nje i uleteti joj kolima pravo na prednja vrata da dobije odgovore. "Halo?" "Den je voleo da se šeta, zar ne?"
"Da." "Je l' imao omiljena mesta?" "Znam da je voleo stazu u Vočungu." "A Državni park Ringvud?" Tišina. "Džena?" Prođe još tren pre nego što je odgovorila. "Da", reče tiho. "Mislim, pre mnogo godina, dok smo bili u braku, često smo išli petljom Kapsou Bruk." "Oblačite se. Poslaću kola po vas." Frenk Tremont prekinu vezu pa se okrenu Vokeru i Stentonu. "Helikoptere, pse, buldožere, reflektore, lopate, spasilačke ekipe, rendžere, svakog slobodnog čoveka, mesne dobrovoljce. Krećemo." Voker i Stenton klimnuše glavama. Frenk Tremont ponovo uze telefon. Duboko udahnu, oseti ubod onih reči Hester Krimstin, pa pozva Teda i Maršu Makvejd. U PET UJUTRO Vendi je grubo probudio telefon. Zaspala je pre samo dva sata. Sedela je i surfovala polako slažući kockice. Ništa nije našla o Kelvinu Tilferu. Je li on izuzetak koji potvrđuje pravilo? To još nije znala. Ipak, što je više istraživala o ostaloj četvorici što je dublje kopala po njihovoj prošlosti to su joj sve čudniji bili skandali cimera s Prinstona. Vendi naslepo pruži ruku, dohvati telefon i proštenja: "Halo." Vik preskoči ljubaznosti. "Znaš li gde je Državni park Ringvud?" "Ne." "U Ringvudu je." "Vik, mora da si bio pronicljiv novinar." "Odlazi tamo." "Zašto?" "Tamo policija traži telo one devojke." Vendi sede. "Telo Hejli Makvejd?" "Da. Misle da ju je Merser ostavio u šumi." "Šta ih je navelo da idu tamo?" "Moj izvor pominje Gugl ert i njen ajfon. Poslaću ekipu s kamerama. "
"Vik?" "Šta je?" Vendi prođe šakom kroz kosu, pokuša da primiri um koji je hitao. "Ne znam imam li živaca za to." "Šmrc, šmrc. Kreći." On prekinu vezu. Vendi ustade iz kreveta, istušira se i obuče. Uvek je imala pri ruci svoj koferčić sa šminkom za snimanje, što je prilično nastrano kad pomisli kuda treba da ide. Dobro došli u svet televizijskih vesti. Kao što je Vik poetski istakao: šmrc, šmrc. Vendi prođe pored Čarlijeve sobe. Ona je bila u haosu jučerašnja majica i gaće ležali su na podu. Kad izgubiš muža, naučiš da ne gubiš vreme na te sitnice. Ona zanemari veš pa pogleda usnulog sina i pomisli na Maršu Makvejd. Marša se ovako probudila, pogledala u kćerkinu sobu i zatekla prazan krevet. Tri meseca posle toga Marša Makvejd čeka dok policija pretražuje park zbog njene nestale kćerke. To je ono što ljudi poput Arijane Nazbro ne shvataju. Tananost svega. Talase koje jedan užas može da izazove. Kako te neka nepažnja može baciti u jamu očaja. Kako sve može postati neispravljivo. Još jednom Vendi izgovori tihu molitvu svakog roditelja: Ne dozvoli da mu se išta desi. Molim te čuvaj ga. Zatim uđe u auto i odveze se do državnog parka gde je policija tragala za devojkom koje jednog jutra nije bilo u krevetu.
DVADESETO POGLAVLJE SUNCE JE IZAŠLO u petnaest do šest. Patriša Makvejd, Hejlina mlađa sestra, stajala je usred one užurbane aktivnosti i nije se micala. Otkad je policija našla Hejlin ajfon, kao da su se vratili u one prve dane tuposti kad su lepili plakate, pozivali njene drugarice, išli na njena omiljena mesta, obnavljali vebstranicu nestale devojke, delili njene slike po obližnjem tržnom centru. Istražitelj Tremont, koji je bio tako dobar prema njenoj porodici, kao da je ostario deset godina za samo nekoliko dana. S mukom joj se osmehnuo i rekao: "Kako si, Patriša?" "Dobro, hvala." Potapšao ju je po ramenu i krenuo dalje. Često su se ljudi tako ophodili s Patrišom. Ona se nije isticala. Ni po čemu nije bila posebna. To joj nije smetalo. Većina ljudi i nije posebna, iako misli da jeste. Patriša je bila zadovoljna sobom ili je ranije bila. Nedostajala joj je Hejli. Patriša nije uživala u pažnji. Za razliku od starije sestre, nije podnosila takmičenja i klonila se reflektora. Sad je u školi "meta sažaljenja", pa se popularne devojke odnose prijateljski prema njoj, žele da se zbliže kako bi na žurkama pričale: "O, ona devojka što je nestala? Ja se družim s njenom sestrom!" Patrišina majka je pomagala u organizovanju grupa za potragu. Mama je suva snaga, kao Hejli, kao panter koji hoda kad svi ostali jedva i mrdaju. Hejli je predvodila. Uvek. A Patriša ju je pratila. Neki su mislili da joj to smeta. Nije joj smetalo. Majka bi je katkad skolila: "Trebalo bi da budeš odlučnija", no Patriša nikad nije imala takvu potrebu. Nije volela da donosi odluke. Sasvim je bila zadovoljna što gleda film koji je Hejli odabrala. Svejedno joj je bilo da li jedu kinesku ili italijansku hranu. Kakve veze ima? Kad bolje razmisliš, šta je to tako sjajno kad si odlučan? Novinarski kombiji su se poredali iza obeleženog područja, onako kao što je u vesternima gledala da kauboji rade sa stokom. Patriša primeti onu ženu kreštavog glasa i uštirkane kose s kablovske stanice.
Jedan novinar se prošunjao pored barikada i pozvao Patrišu po imenu. Osmehnuo joj se sevajući zubima i pokazao joj mikrofon kao da je slatkiš kojim će je namamiti u svoj auto. Tremont mu priđe i reče da se vuče iza barikada. Ekipa neke druge stanice počela je da montira kameru. Patriša prepoznade onu lepu novinarku s njima. Njen sin Čarli Tajns išao je u istu gimnaziju. Čarlijev tata je poginuo kada ga je udario pijani vozač. Mama joj je ispričala tu priču. Kad god bi srele gospođu Tajns na igralištu, u supermarketu ili negde drugde, Patriša, Hejli i mama bi se malko utišale, iz poštovanja ili možda straha, razmišljala je Patriša, zbog pitanja šta bi s njima bilo da im pijani vozač nešto tako uradi tati. Stiže još policajaca. Tata se pozdravljao s njima, nameštenog osmeha i rukujući se kao da se kandiduje za neko mesto. Patriša je bila sličnija ocu povinuj se matici. No otac joj se promenio. Svi su, pretpostavila je, ali nešto se u tati slomilo, a nije bila sigurna da bi, čak i da se Hejli vrati kući, opet bio čitav. I dalje je isto izgledao, isto se smeškao, pokušavao da se smeje i blesavi i da radi sve ono od čega je sazdan, ali izgledalo je kao da je prazan, kao da je iz njega sve pokupljeno, kao u nekom filmu u kom vanzemaljci zamene ljude njihovim klenovima bez duše. Bilo je policijskih pasa, danskih doga, pa im je Patriša prišla. "Je li u redu da ih mazim?", upitala je. "Naravno", posle kraćeg oklevanja rekao joj je policajac. Patriša počeša jednu dogu iza ušiju. Pas izbaci jezik od zadovoljstva. Ljudi pričaju kako te uglavnom roditelji oblikuju, ali u njenom životu je najdominantnija bila Hejli. Kad su u drugom razredu devojčice gnjavile Patrišu, Hejli je prebila jednu kao upozorenje svima. Kad su im neki momci dobacivali u Medison skver gardenu Hejli je povela sestru da slušaju Tejlor Svift Hejli je stala pred nju i rekla im da umuknu. U Diznilendu su roditelji pustili Hejli i Patrišu da izađu same jedne večeri. One su na kraju upoznale neke starije momke i napile se u odmaralištu 0l star sports. Dobra devojka može da se izvuče s tim. Hejli je, naravno, bila dobra, ali je ipak bila tinejdžerka. Te večeri, pošto je popila prvo pivo u životu, Patriša se ljubila s nekim Parkerom, ali je Hejli vodila računa da Parker ne ide dalje, "Počećemo duboko u šumi", ću Patriša kako istražitelj Tremont
kaže policajcu sa psima. "Zašto duboko?" "Ako je živa, ako je taj skot napravio nekakvo sklonište da je sakrije, to je uradio podalje od staze jer bi ga već neko spazio. Ali ako je blizu puta..." Glas mu zamre kad shvati, Patriša je bila ubeđena u to, da ga ona može čuti. Ona pogleda u šumu mazeći psa i pretvarajući se da ništa nije čula. U poslednja tri meseca Patriša je sve odbijala. Hejli je bila jaka. Preživeće. Imala je utisak da joj se starija sestra prepustila nekoj čudnoj pustolovinu i uskoro će se vratiti. No sad, gledajući u šumu i mazeći ovog psa, zamislila je ono nezamislivo; Hejli, sama, uplašena, povređena, uplakana. Patriša čvrsto sklopi oči. Frenk Tremont pođe k njoj. Stade pred nju, nakašlja se, pa pričeka da otvori oči. Nešto kasnije ona to učini. Očekivala je da će je on tešiti. Međutim nije. Samo je stajao i neodlučno se prebacivao s noge na nogu. Zato je Patriša ponovo zažmurila i nastavila da gladi psa.
DVADESET PRVO POGLAVLJE VENDI JE STAJALA ISPRED trake za obeležavanje mesta zločina i govorila u mikrofon na čijem je vrhu bio logotip NTC novosti. "I dalje čekamo da čujemo nešto", reče trudeći se da joj glas bude primeren situaciji, bez one novinarske melodramatičnosti. "Vendi Tajns za NTC novosti iz Državnog parka Ringvud na severu Nju Džerzija." Ona spusti mikrofon. Kamerman Sem joj reče: "Verovatno bi trebalo da ponovimo." "Zašto?" "Labav ti je konjski rep." "Nije." "Hajde, zategni gumicu. To je samo dva minuta. Vik će tražiti nov snimak." "Nek se nosi Vik." Sem prevrnu očima. "Šališ se, naravno?" Ona ništa ne reče. "Hej, ti uvek šiziš kad pustimo snimak s ubrljanom šminkom", nastavi on. "Najednom si se dozvala pameti? Hajde da snimimo još jednom." Vendi mu pruži mikrofon i udalji se. Sem je svakako u pravu. Ona je televizijski reporter. Svako ko smatra da u toj industriji izgled nije važan ili je naivan ili glup. Naravno da je izgled važan i Vendi se brižljivo pripremala i snimala više puta istu najavu u jednako sumornim situacij ama. Ukratko, trebalo bi da doda "licemerje" svom sve dužem spisku mana. "Kuda ćeš?", upita je Sem. "Imam mobilni. Pozovi me ako se nešto događa." Ona ode do svog auta. Nameravala je da pozove Fila Ternbola, ali se setila kako joj je njegova žena Šeri kazala da Fil svako prepodne provodi sam s oglasima u Saburban dajneru na drumu 17. To je samo petnaestak minuta odavde. Restoran tipičan za Nju Džerzi od starine imao je one divne
aluminijumske zidove. Noviji a ti "noviji" su s kraja šezdesetih godina dvadesetog veka imali su pročelja od lažnog kamena zbog kojih je Vendi žalila za baš tim aluminijumom. Unutrašnjost im se pak vrlo malo promenila. Za svakim stolom je bio mali džuboks; šank sa stolicama koje se vrte, krofne pod staklenim zvonom sličnom onom za Betmenov telefon, fotografije izbledele od sunca s autogramima mesnih poznatih ličnosti za koje niko nikad nije čuo, mrgodni tip s dlakavim ušima za kasom i konobarica koja te zove "dušo" i ti uživaš u tome. Sa džuboksa se čuo hit Spandau baleja iz osamdesetih "True", što je bio čudan izbor muzike za šest ujutro. Fil Ternbol je sedeo u separeu u uglu. Na sebi je imao sivo odelo s prugicama i žutu kravatu koju su nekad zvali "moćna kravata". Nije čitao novine. Zurio je u kafu kao da se u njoj krije neki odgovor. Vendi mu pride i pričeka da digne pogled. On ga nije dizao. I dalje gledajući dole on je upita: "Otkud si znala da sam ovde?" Vendi mu ne odgovori. "Reci mi kako je tačno išao razgovor o, jadni Fil ide u taj restoran svakog jutra i tamo žali sebe?" "Ni nalik", reče Vendi. "Dobro." Ovo nije bila tema vredna daljeg produbljivanja. "Ne smeta ti da sednem?" "Nemam šta da ti kažem." Novine su mu stajale otvorene na stranici sa člankom o tome kako je Hejlin ajfon nađen u sobi Dena Mersera. "Čitaš o Denu?" "Aha. Još hoćeš da ga braniš? Ili je to od početka bila laž?" "Ne razumem." "Jesi li i ranije znala da je Den oteo ovu devojku? Jesi li računala da ti ne bih ništa ispričao kad bi mi rekla šta ti je prava namera, pa si se pretvarala kako želiš da mu vratiš ugled?" Vendi sede preko puta njega. "Nisam rekla da želim da mu vratim ugled. Rekla sam da želim da otkrijem istinu." "Plemenito, nema šta", reče on. "Zašto si tako neprijateljski nastrojen?" "Video sam te sinoć kako pričaš sa Šeri." "Pa?"
Fil Ternbol uze kafu obema šakama. "Htela si da me ona ubedi da sarađujem." "I opet ti kažem: pa?" On otpi gutljaj i pažljivo spusti šolju. "Nisam znao šta da mislim. Hoću da kažem, nešto od onoga što si ispričala kako je Denu smešteno ima smisla. Ali sad" on bradom pokaza na članak o Hejlinom ajfonu "čemu sve to?" "Možda možeš da pomogneš da se pronađe nestala devojka," On odmahnu glavom i sklopi oči. "Šta je?" Konobarica, loše ofarbana plavuša, kakve je Vendin otac zvao izblajhana droca, s olovkom zadenutom za uho reče: "Da vam donesem nešto?" Dođavola, pomisli Vendi. Nije joj se obratila s "dušo". "Hvala, ništa", reče Vendi. Konobarica se odvuče. Fil je i dalje sedeo sklopljenih očiju. "File?" "Nezvanično?", upita on. "Dobro." "Ne znam kako to da kažem a da ne zvuči onako kako nije." Vendi pričeka trudeći se da mu da prostora. "Čuj, Den i sve to sa seksom.. Glas mu se prekinu. Vendi se spremala da navali na to. Sve to sa seksom? Pokušaj da se nađe s maloletnicom i možda kidnapovanje druge to nije nešto što treba odbaciti kao "sve to sa seksom". No sad nije trenutak za moralne igre. Zato opet ništa ne reče i pričeka. "Nemoj pogrešno da me shvatiš. Ne kažem da je Den bio pedofil. Nije bilo tako." On opet ućuta i ovog puta Vendi nije bila sigurna da će nastaviti ako ga ne podstakne. "Nego kako je bilo?", upita ona. Fil zausti nešto, ućuta, zavrte glavom. "Recimo da Denu nije smetalo da ih uzme kad su mlađe, ako me razumeš." Vendi poskoči srce. "Kad kažeš da ih uzme kad su mlađe...?" "Događalo se samo imaj na umu da je to bilo pre više od dvadeset godina, znaš? ali događalo se da je Den više voleo društvo mlađih devojaka. Ne kao pedofil, ništa slično. Ništa bolesno. Ali voleo je da
ide na gimnazijske žurke. Zvao je mlađe devojke na dogodovštine u kampusu." Vendi se osušiše usta. "Koliko mlađe?" "Ne znam. Nisam im baš tražio legitimaciju." "Koliko mlađe, File?" "Kao što rekoh, ne znam." On se skupi. "Imaj na umu da smo bili brucoši. I sami smo imali tek osamnaest-devetnaest godina. Te devojke su možda išle u gimnaziju. Ništa strašno, zar ne? Mislim da je Denu bilo osamnaest. Tako su devojke bile dve, možda tri ili četiri godine mlađe." "Četiri? To bi bilo četrnaest." "Ne znam. Samo kažem. Znaš i ti kako je to. Neke četrnaestogodišnjakinje izgledaju mnogo starije. Tako se oblače i sve to. Kao da žele da se dopadnu starijim momcima." "Ne pokušavaj s tim, File." "U pravu si." On šakama protrlja lice. "Bože, moje ćerke su tih godina. Ne branim ga. Pokušavam da objasnim. Den nije bio perverznjak ni napasnik, ali opet, pomisao da bi se nabacivao mlađoj devojci? To još i mogu da shvatim. Ali da nekog otme, da ugrabi i povredi mladu devojku...? To ne, to nikako ne vidim." Ućutao je i zavalio se. Vendi je sedela vrlo mirno. Razmišljala je o onome što je znala o nestanku Hejli Makvejd: nije bilo provale. Nije bilo nasilja. Nije bilo poziva. Nije bilo poruke, ni mejla. Nikakvih tragova otmice. Čak ni razmešten krevet. Možda su sve ovo pogrešno shvatili. Jedna teorija joj se zače u glavi. Nije bila dovršena, zasnivala se na nagoveštajima i pretpostavkama, ali je morala da je zaokruži. Sledeći korak: vratiće se u šumu i naći šerifa Vokera. "Moram da idem." On je pogleda. "Misliš li da je Den povredio tu devojku?" "Više nemam pojma. Zaista nemam."