Hanover, koja je uzbuđeno objavila da je ove godine tema maturske večeri "Superheroji". Ukratko, Mili je to objasnila naširoko i nadugačko, ukrasiće fiskulturnu salu nižih razreda kao nekoliko prepoznatljivih mesta iz stripova. Betmenova pećina. Supermenova Tvrđava samoće. Iks-vila, ili kako se već zove kuća Iks-mena. Sedište Američke lige pravednih. Prethodnih godina škola je bila ukrašena na temu Harija Potera, pa u stilu televizijskog programa Survajvor (možda je to bilo i pre više od nekoliko godina, pomisli Vendi), a čak i s oznakama na temu Male sirene. Zamisao Projekta Matura jeste da se maturantima obezbedi sigurno mesto za proslavu posle maturskog bala i dodele diploma. Đake ovamo dovoze autobusima, a svi pratioci ostaju napolju. Naravno, nema pića ni droge, mada se već dešavalo da neki klinci ponešto krišom unesu. No kad su pratioci na oprezu i autobusi spremni za transport, Projekat Matura se pokazao kao sjajna zamena za nekadašnje divljanje. "Htela bih da zahvalim svojim vrednim predsednicama pojedinih komiteta", reče Mili Hanover. "Kad vam pročitam ime, molim vas ustanite." Ona predstavi svoju predsednicu za dekoraciju, svoju predsednicu za piće, svoju predsednicu za hranu, svoju predsednicu za prevoz, svoju predsednicu za javnost, a svaka je ustajala dočekana mlakim pljeskom. "A vi ostali, molim vas da se prijavite za dobrovoljni rad. Bez vas ne možemo ovo da obavimo a i biće to divan način da pomognete svom detetu da maturu doživi kao pozitivno iskustvo. Ne zaboravimo da je ovo za vašu decu pa ne bi trebalo da se oslanjate na druge." Teško je i zamisliti da neko može da govori snishodljivije od Mili. "Hvala vam što ste me saslušali. Spiskovi su već spremni da se prijavite." Direktor Zeker zatim predstavi kaseltonskog policajca Dejva Pekoru, varoškog komesara za bezbednost, koji je izneo neumivene činjenice o opasnostima povezanim sa zabavama posle maturskog bala. Ispričao je kako se ponovo javio heroin. Pričao je o apotekarskim zabavama na koje klinci donose lekove dobijene na recept iz svojih kuća, pa ih stave u veliku činiju i onda eksperimentišu. Vendi je prošle godine htela da napravi reportažu o tome, ali nije uspela da nađe primer iz života, samo su se pronosile priče. Jedan
zvaničnik Uprave za lekove ispričao joj je da su te apotekarske zabave više urbane legende nego stvarnost. Komesar Pekora je nastavio da upozorava na opasnosti maloletničkog opijanja: "Godišnje umre četiri hiljade dece od preteranog unosa alkohola", mada nije objasnio je li to u SAD ili čitavom svetu, ni kog su uzrasta ta deca. Zatim je ponovio kako "nijedan roditelj ne pravi uslugu detetu" dopuštajući da mu se u kući pravi žur sa pićem. Strogog pogleda naveo je pojedinačne slučajeve kad su odrasli osuđeni za ubistvo bez predumišljaja i završili u zatvoru. Onda je ni manje ni više opisao pojedinosti zatvorskog života kao neku verziju za roditelje emisije Načisto prepadnuti. 14 Vendi krišom pogleda na sat, opet baš kao dok je išla u školu. Pola deset. Tri misli su joj se stalno vrzmale glavom. Jedna je kako želi da ode odavde i vidi šta hoće onaj naprasno tajanstveni Fil Ternbol. Druga, trebalo bi verovatno da se upiše u neki komitet. Iako je imala nedoumice sa čitavim Projektom Matura donekle joj se činilo da je ovo pothranjivanje još jednog hira naše dece, a delom što je ovo izgleda imalo veze više s roditeljima nego s decom ne bi bilo fer da drugi urade ono, kako je to naglasila Mili, u čemu će naša deca učestvovati. I treće, možda i najupečatljivije, nije mogla da se otrgne razmišljanju o Arijani Nazbro i tome kako je Džon stradao zbog njene vožnje pod dejstvom alkohola. Nije mogla da se otrgne misli šta bi bilo da su roditelji Arijane Nazbro prisustvovali nekom ovakvom usmeravanju, gde sve ove naizgled preterane priče o bezbednosti možda zaista spasu jedan život u narednih nekoliko nedelja, pa da nijedna porodica ne mora da se suoči s onim sa čim su se suočili ona i Čarli. Zeker je ponovo izašao na pozornicu i završio zahvaljujući svima što su došli, pa raspustio okupljanje. Vendi se obazre tražeći neko poznato lice, razočarana u sebe što je poznavala vrlo malo roditelja sinovljevih drugova. Naravno, Makvejdovi nisu bili tu. Pa ni Džena niti Noel Viler. Porodicu Džene Viler mnogo je koštalo to što je branila svog bivšeg muža ali ubistvo Hejli Makvejd mora da im je život učinilo nepodnošljivim. Roditelji se uputiše k mestima za upis u spiskove. Vendi se seti da je Brenda Trejnor, predsednica komiteta za javnost, bila sklona Dženi Viler, a uz to i velika tračara pobednička kombinacija u maloj sredini.
Vendi se uputi k njoj. "Ćao, Brenda." "Drago mi je što te vidim, Vendi. Jesi li došla da volontiraš?" "Uh, da. Pomislila sam da mogu da pomognem u sektoru odnosa s javnošću." "O, to bi bilo sjajno. Mislim, ko bi za to bio bolji od čuvene televizijske novinarke?" "Ovaj, ne bih rekla čuvene." "Bogami, ja bih." Vendi se na silu osmehnu. "Gde treba da se upišem?" Brenda joj pokaza spisak. "Naš komitet se sastaje svakog utorka i četvrtka. Da li si raspoložena da ti vodiš jedan sastanak?" "Svakako." Ona upisa svoje ime spuštene glave. "Nego", poče s namerom da bude suptilna, ali to ne postiže ni izbliza, "misliš li da bi Džena Viler bila dobar član tima za javnost?" "Šališ se, naravno." "Mislim da se nekad bavila novinarstvom", reče Vendi izmislivši taj podatak. "Kakve veze ima? Posle onoga što je uradila, što je pustila to čudovište u našu zajednicu uostalom, ta porodica je otišla." "Otišla?" Brenda klimnu glavom i nagnu se k njoj. "Pred kućom im stoji tabla 'na prodaju'." "O." "Amanda čak i ne dolazi na maturu. Žao mi je nje nije ona kriva, valjda ali zaista je to ispravna odluka. Inače bi svima pokvarila raspoloženje." "Pa kuda idu?" "Čula sam da je Noel dobio posao u nekoj bolnici u Ohaju. U Kolambusu ili Kantonu, možda u Klivlendu. Svi ti gradovi na K u Ohaju, sasvim konfuzno. Kad bolje razmislim, možda je ipak Sinsinati." 15 "Da. Jesu li se Vilerovi već odselili?" "Ne, mislim da nisu. Ma, Talija mi je rekla znaš li Taliju Norič? Fina žena. Ćerka joj je Ali? Malko bucmasta? Svejedno, Talija mi je rekla da je čula kako su odseli u Mariot kortjardu dok se ne presele."
Pogodak! Vendi se seti šta je Džena kazala o Denu, o onom delu njega koji nije mogla da dosegne ali najviše o onome, kako je ono rekla? O nečemu što se dogodilo na koledžu. Možda je vreme da opet popriča sa Dženom Viler. Pozdravila se, probila do izlaza, pa krenula da se nađe sa Filom Ternbolom.
DVADESET OSMO POGLAVLJE FIL JE SEDEO U donekle mirnom zadnjem delu bara za ljubitelje sporta donekle, naravno, zato što takvi barovi nisu zamišljeni za intimne sastanke, razgovore ni razmišljanje. Tu nije bilo tipova za šankom crvenih noseva i oklembešenih ramena, ni utučenih ljudi koji su oplakivali svoju sudbinu na barskim stolicama. Niko nije zurio u sve prazniju čašu kad je oko njih bilo naizgled bezbroj televizora širokih ekrana na kojima se prikazivao izbor sportova i nazovi sportova da im privuče pažnju. Bar se zove Sudija je zakon. U njemu su se više osećala krilca s roštilja i preliv za njih nego pivo. Bilo je bučno. Jedna ekipa softbola slavila je pobedu posle utakmice. Igrali su Jenkiji. Nekoliko mladih žena odevenih u Džeterov dres klicalo je s nešto više oduševljenja nego što je potrebno, a njihovi pratioci su se primetno stresali na to. Vendi ode do separea. Fil je na sebi imao zelenu majicu za golf s otkopčanim dugmićima. Iz nje su izvirivali čuperci sedih malja na grudima. Kiselo se smešio pogleda uprtog u daljinu. "Nekad smo imali softbolski tim", reče. "Pre mnogo godina. Kad sam tek počinjao. Dolazili bismo u ovakav bar posle utakmice. I Šeri je dolazila. Nosila je i ona te seksi softbolske dresove, znaš one uske bele s tamnim tričetvrt rukavima?" Vendi klimnu glavom. Dok je govorio, Fil je zaplitao jezikom. "Bože, kako je bila lepa." Ona pričeka da on nastavi. Uglavnom ljudi pričaju dalje. Tajna svakog intervjua glasi: ne ispunjavati tišinu. Prođe nekoliko sekundi. Pa još nekoliko. Dobro, toliko o tišini. S vremena na vreme moraš da podstakneš svog sagovornika. "Šeri je i dalje lepa", reče Vendi. "O jeste." Filu na licu ostade ukočen onaj kiseli osmeh. Čaša od piva mu je bila prazna, oči ucakljene, a lice crveno od pića. "Samo što me više ne gleda istim očima. Nemoj pogrešno da me razumeš. Podržava me. Voli me. Kaže i radi sve kako treba. Ali vidim joj to u očima. Sad sam za nju manje muško."
Vendi se upita šta da kaže, šta ne bi zvučalo zaštitnički, ali "Sigurna sam da to nije tačno" ili "Žao mi je" nije dovoljno dobro. Ponovo se odluči za ćutanje. "Hoćeš li piće?", upita je on. "Naravno." "Ja udaram po bad lajtu." "Dobro zvuči", reče ona. "Ali ja bih samo običan badvajzer." "A neki naćo?" "Jesi li ti jeo?" "Nisam." Ona klimnu glavom razmišljajući kako bi mu dobro došlo da nešto ima u želucu. "Načo je dobra ideja." Fil mahnu konobarici. Ona je imala sudijski dres dubokog dekoltea s nazivom bara Sudija je zakon. Na kartici s imenom stajalo joj je Erijel. Oko vrata joj je visila pištaljka i, da upotpuni izgled, imala je crnu boju pod očima. Naravno Vendi nikad nije videla sudiju s namazanim licem, samo igrače, ali ta zbrkana metafora u njenom izgledu kao da nikom nije smetala. Oni naručiše. "Znaš šta?", poče Fil gledajući konobaricu dok se udaljavala. Ona opet oćuta. "Radio sam u jednom ovakvom baru. Ne baš u ovakvom. U jednom u okviru lanca restorana sa šankom u sredini. Znaš takve. Uvek imaju zeleni nameštaj i ukrase po zidovima koji treba da odražavaju neko nevinije vreme." Vendi klimnu glavom. Znala ih je. "Tamo sam upoznao Šeri. Radio sam kao šanker. Ona je bila živahna konobarica koja bi se svakom odmah predstavila i pitala hoće li predjelo koje je u tom trenutku korporacija nametala." "Zar ti nisi bio bogati klinac?" Fil se nasmeja, navrnu već praznu bocu da iscedi i poslednju kap. Skoro je očekivala da će je razbiti. "Moji roditelji su smatrali kako treba da radimo. Gde si bila večeras?" "U sinovljevoj gimnaziji." "Zašto?" "Pripreme za maturu", reče ona. "Je l' tvoj klinac već primljen na koledž?"
"Jeste." "Koji?" Ona se promeškolji na stolici. "Zašto si hteo da se vidimo, File?" "Je li ono bilo prelično? Izvini." "Samo bih htela da pređemo na stvar. Kasno je." "Valjda sam se zadubio u misli. Gledam danas ove klince, i njima prodaju isti glupi san kao i nama. Marljivo uči. Dobijaj dobre ocene. Pripremi se za prijemni. Bavi se sportom ako možeš. Na koledžu to mnogo vole. Gledaj da imaš što više vanškolskih aktivnosti. Uradi sve to kako bi mogao da se upišeš na što cenjeniji fakultet. Kao da ti je prvih sedamnaest godina života samo audicija za Ligu bršljana." To je tačno, znala je Vendi. Kad živiš u nekoj varoši uz veliki grad, u gimnaziji ti se svet pretvori u svečani doček pisama s pozitivnim ili negativnim odgovorom koledža. "A vidi moje stare cimere", nastavi Fil već otupelog jezika. "Univerzitet Prinston. Creme de la creme. Kelvin je crnac. Den siroče. Stiv siromašan kao crkveni miš. Farli je bio jedno od osmoro dece velika katolička radnička porodica. Svi smo uspeli a svi smo bili nesigurni i nesrećni. Najsrećniji momak kog znam iz gimnazije otišao je na obližnji državni Montkler i napustio ga na drugoj godini. Još radi kao šanker. Još je najzadovoljniji skot kog znam." Zgodna mlada konobarica donese pivo. "Naćosi će biti za nekoliko minuta." "Nema problema, draga", reče Fil smešeći se. Imao je lep osmeh. Pre nekoliko godina neka bi mu uzvratila, ali ne i danas. Fil zadrža pogled na njoj možda tek sekund predugo, mada je Vendi mislila kako devojka to i nije primetila. Kad je otišla, Fil podiže bocu prema Vendi. Ona diže svoju i kucnu se s njim, rešena da prekine ovu šaradu. "File, šta ti znači 'lice s ožiljcima' ? On se upe iz sve snage da ništa ne pokaže. Namršti se da kupi vreme, čak ode dotle da kaže: "A? "Lice s ožiljcima." "Šta s njim?" "Šta ti to znači?" "Ništa." "Lažeš." "Lice s ožiljcima?" On se namršti. "Zar to nije neki film? S Alom
Paćinom, je l' tako?" On nabaci strašan izgovor i izvede groznu imitaciju; "Pozdravi se s mojim malim prijateljem. Pokuša smehom da to zabašuri. "A odlazak u lov?" "Vendi, otkud ti sve to?" "Od Kelvina." Tišina. "Videla sam ga danas." Ona se iznenadi kad Fil reče: "Da, znam." "Otkud znaš?" On se zavali. Iza njega se začu veselo bodrenje. Neko povika: "Napred! Napred!" Dva trkača Jenkija stuštili su se ka poslednjoj bazi nakon udarca prema centru. Prvi je s lakoćom stigao. Lopta je bačena prema bazi za drugog, ali je uklizao ispod oznake. Još jedan poklič iz grupe navijača. "Ne razumem", reče Fil, "šta to pokušavaš." "Kako to misliš?" "Ta sirota devojka je mrtva. Den je mrtav." "Pa?" "Pa gotovo je. Prošlo je, zar ne?" Ona ništa ne reče. "Šta ti još juriš?" "File, jesi li proneverio novac?" "Kakve veze ima?" "Jesi li?" "Ti se tako trudiš da dokažeš kako sam nevin?" "Delom i to." "Nemoj mi pomagati, važi? Mene radi. Tebe radi. Svih radi. Molim te okani se ovoga." On skrenu pogled. Šakama napipa bocu, brzo je prinese usnama pa otpi velik gutljaj. Vendi ga pogleda. Na tren ugleda možda ono što Šeri vidi. On je bio ljuštura. Nešto u njemu svetlost, plamičak, šta god očekuješ da se pojavi ugasilo se. Ona se seti šta je Ćale kazao o muškarcima koji izgube posao i kako to utiče na njih. Setila se rečenice iz jedne predstave koju je davno gledala, o tome kako muškarac koji nema posao ne može uspravno da drži glavu, ne može da pogleda deci u oči.
On joj usplahireno prošaputa: "Molim te. Hoću da se okaneš toga." "Zar ne želiš istinu?" On poče da odlepljuje etiketu s pivske boce. Očima je pratio rad prstiju kao da je umetnik što obrađuje mermer. "Misliš da su nas povredili", reče on tiho. "Nisu. Sve ovo dosad samo je packa. Ako sve ostavimo, prestaće. Ako navaljujemo i dalje ako ti navaljuješ dalje postaće mnogo, mnogo gore." Etiketa se odlepila cela i sletela na pod. Fil je gledao kako pada. "File?" On diže pogled k njoj. "Ne shvatam o čemu govoriš." "Molim te poslušaj me, važi? Slušaj pažljivo. Postaće gore." "Ko će to izazvati?" "Nije važno." "Još kako je važno." Mlada konobarica se pojavi s naćosima naslaganim tako visoko da je izgledalo kao da nosi dete. Spusti ih na sto i reče: "Mogu li da vam donesem još nešto?" Njih dvoje odbiše. Ona se okrenu i ode. Vendi se naže preko stola. "Ko to radi, Pile?" "Nije to tako." "Kako nije? Možda su ubili devojku." On odmahnu glavom. "Den ju je ubio." "Jesi li siguran?" "Sasvim." On diže pogled. "Treba da mi veruješ. Sve je gotovo ako pustiš." Ona ništa ne reče. "Vendi?" "Ispričaj mi šta se dešava", reče ona. "Nikom živom neću kazati. Obećavam ti. To će ostati između nas dvoje." "Ostavi se toga." "Reci mi bar ko stoji iza svega." On zavrte glavom. "Ne znam." To je natera da se ispravi. "Kako možeš da ne znaš?" On baci dve dvadesetice na sto i krenu da ustaje. "Kuda ćeš?" "Kući."
"Ne možeš da voziš." "Dobro mi je." "Ne, File, nije ti dobro." "Sad?", povika on i prepade je. "Sad te zanima kako mi je?" Zatim zajeca. U običnom baru ovo bi možda izmamilo nekoliko znatiželjnih kratkih pogleda, ali uz treštanje televizora i praćenje utakmica jedva da je iko i primetio. "Šta se, kog đavola, to događa?", upita ona. "Ostavi to. Čuješ li me? Kažem ti ne samo zbog nas i zbog tebe." "Zbog mene?" "Izlažeš se opasnosti. I tvoj sin." Ona ga čvrsto uhvati za ruku. "File?" On pokuša da ustane, ali ga je piće oslabilo. "Upravo si na izvestan način pretio mom detetu." "Pogrešno si shvatila", reče on. "Ti moju decu izlažeš opasnosti." Ona ga pusti. "Kako?" On zavrte glavom. "Treba samo svega da se okaniš, važi? Svi smo već to uradili. Ne pokušavaj da dođeš do Farlija i Stiva ionako neće hteti da razgovaraju s tobom. Ostavi Kelvina na miru. Tu ništa nećeš dobiti. Gotovo je. Den je mrtav. A ako nastaviš da navaljuješ, umreće i drugi."
DVADESET DEVETO POGLAVLJE POKUŠALA JE DA IZ FILA IZVUČE još neko obaveštenje, ali on se ućutao. Na kraju ga je odvezla. Kad se vratila kući, Ćale i Čarli su gledali televiziju. "Vreme je za spavanje", rekla im je. Ćale zastenja. "Zar ne mogu da ostanem do kraaaja?" "Baš smešno." Ćale slegnu ramenima. "Nije mi baš najbolje uspelo, ali kasno je." "Čarli?" Čarli ne mrdnu pogled s ekrana. "Meni je bilo sasvim smešno." Sjajno, pomisli ona. Dva komedijaša. "Krevet." "Znaš li koji je ovo film?" Ona pogleda. "Izgleda mi kao nimalo prikladan Harold i Kumar idu u beli zamak" "Upravo taj", reče Ćale. "A u našoj porodici se ne prekida usred Harolda i Kumara. To bi bio izraz nepoštovanja." Bio je u pravu, a i sama je volela taj film. Zato je sela s njima i smejala se trudeći se da nakratko zaboravi mrtve devojke, moguće pedofile, prinstonske cimere i pretnje upućene njenom sinu. No ovog poslednjeg, ma koliko bilo sebično, jednostavno nije mogla da se otrese. Fil Ternbol joj se nije činio kao paničar, a ipak je bio spreman da opet će navesti tinejdžerski izraz "ode preko". Možda je Fil u pravu. Ona je radila na priči o Denu Merseru, možda i o Hejli Makvejd. Taj deo je zaista gotov. Vratila se na posao. Iz svega toga se prilično dobro izvukla, zapravo kao novinarka koja je raskrinkala ne samo pedofila već i ubicu. Možda bi mogla da napravi nastavak o tome. Da radi s policijom u potrazi za eventualnim drugim žrtvama. Pogleda Čarlija ispruženog na kauču. Smejao se nečemu što je rekao Nil Patrik Haris u ulozi Nila Patrika Harisa. Uživala je u zvuku njegovog smeha. A koji roditelj ne bi uživao? Zurila je u njega još malo i mislila na Teda i Maršu Makvejd i na to kako oni više nikad neće čuti Hejlin smeh, ali tad se naterala da prestane.
Kad je ujutro zazvonilo buđenje a činilo joj se posle samo osam minuta sna Vendi je bilo teško da se izvuče iz kreveta. Pozvala je Čarlija. Nije joj odgovorio. Pozvala ga je ponovo. Ništa. Tad skoči iz kreveta. "Čarli!" I dalje joj nije odgovarao. Zahvati je panika i prekinu joj dah. "Čarli!" Potrča hodnikom dok joj je srce mahnito tuklo u grudima. Skrenula je za ugao i otvorila vrata bez kucanja. On je, naravno, bio tamo, pokriven preko glave. "Čarli!" On zastenja. "Odlazi." "Ustaj." "Zar ne mogu još malo da spavam?" "Sinoć sam te upozorila. Sad ustaj." "Prvi čas je iz zdravstva. Mogu li da ga preskočim? Molim te?" "U-s-t-a-j." "Zdravstvo", ponovi on. "Uče nas, povodljivu omladinu, o seksu. Zato smo još neobuzdaniji. Stvarno, mislim da bi zarad mog morala trebalo da me pustiš da prespavam to." Ona pokuša da se ne smeje. "Ustaj smesta." "Još samo pet minuta? Molim te?" Ona uzdahnu. "Dobro, još pet minuta. Samo toliko." Sat i po kasnije, kad se završio dvočas iz zdravstva, odvezla ga je do škole. Ma kakve veze ima. Maturant je i već je primljen na koledž. Nije strašno ako malo zabuši, ubeđivala se. Kad se vratila kući, proverila je elektronsku poštu. Zatekla je poruku od Lorensa Čerstona, administratora prinstonske veb-stranice. Biće "oduševljen" da se nade s njom kad god njoj "najpre odgovara". Adresa mu je; Prinston, Nju Džerzi. Ona ga je pozvala i pitala mogu li da se vide toga dana u tri. Lorens Čerston opet reče kako će biti "oduševljen". Kad je prekinula vezu, Vendi reši da proveri svoj lažni profil na Fejsbuku, Šaron Hejt. Naravno, šta god je prestrašilo Fila nema veze sa ulogom Kirbija Seneta u ovom slučaju. A s druge strane, kakve to uopšte ima veze i sa čim? No ništa ne mari da proveri Fejsbuk. Prijavila se i sa zadovoljstvom videla da ju je Kirbi Senet prihvatio za prijatelja. Dobro. Šta sad? Kirbi
joj je poslao i pozivnicu za red bul zabavu. Ona kliknu link. Na slici je bio nasmejani Kirbi s velikom konzervom red bula. Bili su tu i adresa, vreme i kratka poruka od starog Kirbija. "Ćao, Šeron, voleo bih da dođeš!" Toliko o žalosti. Ona se upita šta li je to red bul zabava. Možda samo to zabava na kojoj se služi "energetski napitak" red bul, mada možda začinjen nečim jačim ali već će pitati Čarlija. I šta sad? Treba li da produbi to prijateljstvo, da vidi može li ga navesti da se otvori? Ne. To je baš jezivo. Jedno je kad se pretvaraš da si devojčica ne bi li uhvatila izgubljenog perverznjaka. Sasvim je drugo da se majka jednog tinejdžera pretvara da je sama tinejdžerka kako bi njegovog druga iz škole navela da progovori. Šta je ona zapravo htela? Nije imala pojma. Zazvoni joj telefon. Proveri ko je zove i vide da je iz kancelarije NTC mreže. "Halo?" "Gospođica Vendi Tajns?" Glas je bio stegnut i ženski. "Da." "Zovem iz Kadrovske i pravne službe. Voleli bismo da dođete danas tačno u dvanaest." "U vezi sa čim?" "Mi smo na šestom spratu. Kancelarija gospodina Frederika Montagjua. Tačno u dvanaest. Molim vas da ne zadocnite." Vendi se namršti. "Jeste li vi to upravo rekli 'zadocnim'?" Klik. O čemu li se ovde radi? I ko još van gimnazije govori "zadocniti"? Ona se zavali. Verovatno nije ništa naročito. Moguće da treba da popuni neke formulare pošto je ponovo zaposlena. Svejedno, zašto ti iz kadrovskog uvek moraju da budu tako zvanični? Ona razmisli šta dalje da radi. Sinoć je saznala da se Džena Viler preselila u obližnji Meriot. Vreme je da stavi novinarsku kapu i pogleda gde je tačno. Proveri na Internetu. Tri najbliža hotela Meriot kortjard bila su u Sikokasu, Paramasu i Mahvi. Prvo pozva onaj u Sikokasu. "Možete li da me povežete s gostom Vilerom, molim vas?"
Pretpostavila je kako se nisu prijavili pod lažnim imenom. Operator je zamoli da mu sroči slovo po slovo. Vendi to učini. "Nemamo gostiju s tim prezimenom." Ona prekinu i pokuša s Paramasom. Opet Je tražila gosta Vilera. Tri sekunde kasnije operator joj reče: "Molim vas sačekajte da vas povežem." To! Na treće zvono Džena Viler je digla slušalicu i rekla: "Halo?" Vendi prekinu vezu i uputi se k autu. Mariot kortjard u Paramasu bio je na samo deset minuta od nje. Bolje da to uradi lično. Kad je bila na samo dva minuta, ponovo je pozvala tu sobu. Džena se ovog puta javila nesigurnijim glasom; "Halo?" "Ovde Vendi Tajns." "Šta hoćeš?" "Da se vidimo." "Ne želim da se vidimo." "Ne želim da povredim ni tebe ni tvoju porodicu, Džena." "Onda nas ostavi na miru." Vendi skrenu na hotelski parking. "Ne prihvatam odbijanje." "Nemam šta da ti kažem." Vendi nađe mesto, zaustavi se i ugasi motor. "Šteta. Siđi. }a sam u predvorju. Ne idem dok ne siđeš." Vendi prekinu vezu. Paramaski Meriot kortjard bio je smešten između puta 17 i Ulice Garden Stejt. Sobe su gledale ili na P. C Ričard elektroniks ili na Sims, skladište bez prozora s razmetljivom tablom na kojoj je pisalo: OBRAZOVANI POTROŠAC JE NAŠ NAJBOLJI KLIJENT. Ovo nije mesto za odmor. Vendi uđe u hotel. Pričeka u foajeu svem u bež tonovima u moru bež zidova koje su smenjivali tepisi prigušene zelene boje šume, prostor sputan najmirnijim od mirnih boja, tako jednostavnim tonovima da su vrištali kako je ovo prikladan i dobar hotel. Na stočiću su bili rasuti primerci USA tudeja. Vendi samo pogleda naslovnu stranicu i proveri anketu među čitaocima. Džena se pojavi posle pet minuta. Na sebi je imala prevelik duks. Kosu je stegla u strog konjski rep, od čega su joj ionako visoke jagodice izgledale oštro kao sečiva. "Jesi li došla da likuješ?", upita je Džena.
"Da, Džena, samo zato sam ovde. Od jutros sedim kod kuće i razmišljam o nekoj devojci nađenoj mrtvoj u šumi, pa pomislih: 'Znaš šta bi sad bilo sjajno? Kao šlag na torti? Malo likovanja.' I zato sam ovde. A posle idem u kafileriju da šutnem neko kučence." Džena sede. "Izvini. Nisi to zaslužila." Vendi se seti prethodne večeri i nečeg tako besmislenog kao što je Projekat Matura i kako su Džena i Noel Viler trebali da budu tamo, koliko im je sad žao što nisu tome prisustvovali. "Izvini i ti. Verovatno vam je sve ovo teško." Džena slegnu ramenima. "Kad god hoću da žalim sebe, setim se Teda i Marše. Znaš šta mislim?" "Znam." Tišina. "Čujem da se selite", reče Vendi. "Od koga si to čula?" "Ovo je malo mesto." Džena se nasmeši bez traga radosti. "Zar nisu sva mesta takva? Da, selimo se. Noel će biti šef kardiohirurgije u Memorijalnoj bolnici u Sinsinatiju." "Otkud tako naprečac." "Vrlo je tražen. U stvari smo to planirali još pre nekoliko meseci." "Kad si se prvi put založila za Dena?" Ona opet pokuša da se osmehne. "Recimo da to nije doprinelo našem statusu u društvu", reče ona. "Nadali smo se da ćemo ostati do kraja školske godine pa da Amanda maturira sa svojim razredom. Ali to valjda nije suđeno." "Žao mi je." "Opet te podsećam na Teda i Maršu. Nije ovo ništa strašno." Vendi pomisli kako zaista nije. "Nego, Vendi, zašto si došla?" "Ti si branila Dena." "Da." "Hoću da kažem, od početka do kraja. Otkad je prikazana moja emisija. Bila si sasvim uverena da je nevin. A poslednji put kad smo razgovarale rekla si kako sam uništila nevinog čoveka." "I šta sad hoćeš da kažem pogrešila sam? Ti si bila u pravu?" "Jesi li?"
"Šta jesam li?" "Jesi li pogrešila?" Džena se samo upilji u nju. "O čemu to pričaš?" "Misliš li da je Den ubio Hejli?" Oko njih kao da se sve utiša. Džena se naoko spremala da odgovori, ali onda samo zavrte glavom. "Ne razumem. Ti misliš da je nevin?" Vendi nije baš znala kako na to da odgovori. "Mislim da i dalje nedostaju neki delići." "Kakvi delići?" "To sam došla da otkrijem." Džena ju je posmatrala kao da očekuje još nešto. Sad Vendi skrenu pogled. Džena je zaslužila bolji odgovor. Zasad se Vendi odnosila prema ovom slučaju kao novinarka, ali možda je ovde ona nešto više od toga. Možda je vreme da izađe na čistac, prizna istinu, kaže jasno i glasno. "Nešto ću ti priznati, znaš?" Džena klimnu glavom i pričeka. "Ja baratam činjenicama, a ne intuicijom. Intuicija me obično samo sludi. Znaš li šta hoću da kažem?" "I više nego što možeš zamisliti." Dženi se ovlažiše oči, Vendi pomisli kako su verovatno i njene suzne. "Prema raspoloživim činjenicama, znala sam da sam uhvatila Dena. Pokušao je da preko interneta zavede moju izmišljenu trinaestogodišnjakinju. Pojavio se u onoj kući. Onda sve ono što je nađeno u njegovoj kući i na računaru. Čak i njegov posao ne mogu ti opisati koliko tih gadova radi s mladima, navodno im pomaže. Sve se složilo. A ipak mi je intuicija stalno vikala da nešto nije kako treba." "Zvučala si prilično ubeđeno kad smo razgovarale." "Gotovo previše, zar ne misliš?" Džena razmisli o tome pa se konačno osmehnu. "Kad bolje razmisliš, kao i ja obe smo bile tako ubeđene. Naravno, jedna od nas je morala da greši. No sad mislim kako je tačno da nikad ne možeš biti siguran u nekog drugog. Očigledno je, ali mi se čini da mi je trebao podsetnik. Sećaš li se da sam ti rekla kako je Den bio tajanstven?" "Da."
"Možda si bila u pravu zbog čega je tako. Nešto je krio od mene. Znala sam to. Svi to radimo, zar ne? Niko nas u potpunosti ne poznaje. Na kraju, znam da je to opšte mesto, ali možda nikad ne upoznaš nikoga." "Znači sve vreme si grešila?" Džena neko vreme grickaše usnu. "Kad se sad osvrnem na njegovu tajanstvenost, mislim da sam je smatrala posledicom toga što je siroče, znaš? Očiglednim problemom s poverenjem. Nekad sam mislila da nas je na kraju to razdvojilo. No sad se pitam..." "Šta se pitaš?" Niz Dženin obraz skliznu suza. "Pitam se da nije to nešto više, da mu se nije nešto dogodilo. Pitam se da u njemu nije bilo mraka." Džena ustade i ode do termosa s kafom. Napuni plastičnu čašu. Vendi pođe za njom. I ona uze kafu. Kad se vratiše na svoja mesta, kao da je onaj trenutak prošao, Vendi to nije smetalo. Završila je s onim delom vezanim za intuiciju. Vreme je da se vrati činjenicama. "Kad smo se poslednji put videle, rekla si nešto o Prinstonu. Da mu se tamo nešto dogodilo." "Da, pa?" "Pa volela bih da znam šta." Džena se zbuni. "Misliš da Prinston ima neke veze sa svim ovim?" Vendi zaista u to nije htela da ulazi. "Samo istražujem." "Ne razumem. Šta bi i sa čim imale njegove godine na fakultetu?" "To je prosto jedna strana ovog slučaja koju želim da ispitam." "Zašto?" "Džena, možeš li jednostavno da mi veruješ? Ti si to pomenula kad smo poslednji put razgovarale. Rekla si kako mu se nešto dogodilo na koledžu. Hoću da znam šta." Nije joj odgovorila nekoliko časaka. A onda je rekla: "Ne znam. To je i bio deo njegove tajanstvenosti. Možda najveći deo, kad bolje razmislim. Zato sam ti to pomenula." "I nemaš predstave šta je to?" "Zaista nemam. Hoću da kažem, to se završilo a nisam našla mnogo smisla." "Možeš li barem da mi kažeš šta je to?" "Ne vidim čemu." "Udovolji mi, hoćeš li?"
Džena prinese kafu ustima, dunu u nju, pa otpi gutljajčić. "Dobro, kad smo počeli da izlazimo, on bi svake druge subote nekud nestajao. Ne želim da to zvuči toliko tajanstveno. No jednostavno bi otišao i ne bi mi rekao kuda ide." "Pretpostavljam da si ga pitala?" "Jesam. Objasnio mi je još na početku veze kako je to nešto što on radi i da je to njegovo lično vreme. Rekao je da nemam zbog čega da brinem, ali je želeo da shvatim kako mu je to potrebno." Ona ućuta. "Šta si ti o tome mislila?" "Bila sam zaljubljena", reče jednostavno Džena. "Zato sam u početku pokušala da to sagledam racionalno. Neki ljudi igraju golf, ubeđivala sam sebe. Neki se kuglaju ili nalaze s društvom u baru, tako nešto. Den je imao prava na svoje vreme. Bio je tako pažljiv u svakom drugom pogledu. Stoga sam to prosto pustila." Vrata foajea se otvoriše. Petočlana porodica upade unutra i priđe recepciji. Čovek reče svoje ime i pruži recepcioneru kreditnu karticu. "Rekla si 'u početku'", podseti je Vendi. "Da. Pa, nije bio baš sam početak. Bili smo već godinu dana u braku kad sam ga pritisla za to. Den mi je rekao da ne brinem, da nije ništa naročito. Ali meni je, naravno, bilo. Izjedala me je znatiželja. Zato sam jedne subote pošla za njim." Glas joj se utiša a na licu se javi osmejak. "Šta?" "To nikom nisam rekla. Čak ni Denu." Vendi se zavali, dade joj prostora. Otpi gutljaj kafe i pokuša da bude što nenametljivija. "U svakom slučaju nema tu još mnogo da se priča. Pratila sam ga oko sat, sat i po. Skrenuo je na izlazu za Prinston. Auto je ostavio u varoši. Zatim je otišao u kafe. Osećala sam se mnogo glupo što ga pratim. Sedeo je sam nekih desetak minuta. Čekala sam da se pojavi neka žena. Zamišljala sam da je to neka seksi profesorka s fakulteta, znaš, s naočarima i tamnom kosom. No niko se nije pojavio. Den je popio kafu i izašao. Pošao je duž bloka. Bilo je tako čudno što se prikradam za njim. Mislim, volela sam tog čoveka. Nemaš pojma koliko. A ipak, kao što rekoh, bilo je nečeg do čega nisam mogla da doprem pa sam se šunjala trudeći se da me ne vidi i osećala kako se,
znaš, konačno bližim spoznaji istine. A to me je isprepadalo." Džena opet diže čašu do usana. "I kuda je išao?" "Dva bloka dalje bila je neka divna viktorijanska kuća. Usred fakultetskih stanova. Kucnuo je na vrata i ušao. Ostao je tamo jedan sat. Vratio se peške do varoši, ušao u auto i otišao kući." Recepcioner je govorio onoj porodici kako ne mogu da uđu u sobe do četiri posle podne. Otac je molio da ih puste ranije. Recepcioner je bio čvrst. "I čija je to kuća bila?" "To je najčudnije. Ona je pripadala dekanu. Čoveku po imenu Stiven Slotnik. Tada je već bio razveden. Živeo je sa svoje dvoje dece." "Pa zašto bi ga posećivao?" "Nemam pojma. Nikad ga nisam pitala. To je sve. Nikad to nisam pokrenula. Nije me varao. Ovo je bila njegova tajna. Da je hteo da mi priča o njoj, pričao bi." "I nikad nije?" "Nikad." Pile su kafu izgubljene svaka u svojim mislima. "Ne treba da te peče savest ni zbog čega", reče Džena. "Ne peče me." "Den je mrtav. Jedno nam je bilo zajedničko, ni on ni ja nismo verovali u zagrobni život. Kad si mrtav, mrtav si. Sad bi mu bilo svejedno da li je rehabilitovan." "I ne pokušavam to da uradim." "Pa šta onda pokušavaš da uradiš?" "Đavo će ga znati. Valjda tražim odgovore." "Ponekad je najočigledniji odgovor onaj pravi. Možda je Den baš sve ono što se za njega misli da jeste." "Možda, ali to nije odgovor na ključno pitanje." "A to je?" "Zbog čega je posećivao dekana u svojoj alma mater?" 16 "Nemam pojma." "Zar te ne zanima?" Džena razmisli o tome. "Nameravaš da to otkriješ?" "Nameravam." "Možda nam je to uništilo brak:"
"Možda." "A možda nema nikakve veze ni sa čim." "Još verovatnije", složi se Vendi. "Mislim da je Den ubio tu devojku." Vendi joj ne odgovori na to. Sačeka da Džena kaže još nešto, ali ova to ne učini. Ovaj zaključak joj je isisao svu energiju. Zavalila se kao da ne može da se makne. Nakon nekog vremena Vendi reče; "Verovatno si u pravu." "Ali ti i dalje želiš da znaš šta je to bilo s dekanom?" "Želim." Džena klimnu glavom. "Ako otkriješ šta je to bilo, hoćeš li mi reći?" "Svakako."
TRIDESETO POGLAVLJE VENDI IZAĐE IZ LIFTA i uputi se do Vikove kancelarije. Usput je prošla pored Mišel Fisler nove mlade spikerke - koja je radila u svom odeljku. Odeljak je bio pun slika Voltera Kronkajta, Edvarda R. Maroua, Pitera Dženingsa. Vendi opet pomisli: Uf. "Ćao, Mišel." Mišel je bila zauzeta kucanjem. Jedva joj mahnu, ništa više. Vendi virnu preko njenog ramena. Pisala je na Tviteru. Tu je neko napisao: "Kosa ti je bila sjajna u sinoćnoj emisiji!" Mišel je sad odgovarala svojim sledbenicima sa: "Koristim nov balsam uskoro ćeš čuti više o tome. Ostani na vezi!" Edvard R. Marou bi se ponosio njome. "Kako je onaj čovek što je ustreljen u kolena?", upita je Vendi. "Da, to je priča u tvom stilu", odvrati Mišel. "Kako to?" "Izgleda da je neki perverznjak" Ona se okrenu od kompjutera, ali samo nakratko. "Zar perverznjaci nisu tvoja specijalnost?" Baš lepo što imam specijalnost, pomisli Vendi. "Kako to misliš 'perverznjaci?" "Pa ti si naš domaći seksualni perverznjak, zar nisi?" "Što znači?" "Au, sad ne mogu da pričam", reče Mišel i vrati se kucanju. "Zauzeta sam." Stojeći tamo Vendi nije mogla da ne primeti kako je Klark bio u pravu: Mišel je stvarno imala ogromnu glavu, naročito u odnosu na ono sićušno telo. Izgledala je kao balon ispunjen helijumom na uzici. Izgledalo je kao da bi vrat mogao da joj pukne pod tom težinom. Vendi pogleda na sat. Tri minuta do tačno dvanaest. Požuri hodnikom do Vikove kancelarije. Mejvis, njegova sekretarica, sedela je na svom mestu. "Ćao, Mejvis." Ta žena jedva i pogleda u nju. "Šta mogu da učinim za vas, gospođice Tajns?"
Prvi put joj se tako obratila. Možda je neko poslao direktivu da budu zvaničniji prema njoj od kada je otpuštena. "Volela bih da načas razgovaram s Vikom." "Gospodin Garet nije slobodan." Obično prijateljski ton sad je bio leden. "Hoćeš li mu reći da sam pošla na šesti sprat? Brzo ću se vratiti." "Obavestiću ga." Vendi ode do lifta. Možda samo umišlja, ali u vazduhu kao da se osećala čudna napetost. U ovoj zgradi je Vendi bila milijardu puta, ali nikad nije bila na šestom spratu. Sad je sedela u zaslepljujuće beloj sobi, kubističkom čudu, s fontanicom u uglu. Jednim zidom je dominirala slika sva u crnim i belim spiralama. Ostali zidovi su bili prazni. One spirale su bile naspram nje i stalnoj joj privlačile pažnju. S druge strane staklenog stola, pod spiralama, sedelo je troje službenika. Dva muškarca i jedna žena svi postrojeni naspram nje. Jedan muškarac je bio crnac. Žena je bila Azijka. Lepo odmereno, mada je onaj glavni, onaj što je sedeo u sredini i sve vreme pričao, bio beli muškarac. "Hvala vam što ste došli", rekao je on. Predstavio se tačnije predstavio je sve troje ali ona nije obraćala pažnju na imena. "Nema na čemu", reče ona. Primetila je kako je njena stolica najmanje za pedalj niža od njihovih. Klasika potez da se unizi, mada amaterski. Vendi prekrsti ruke i zapravo skliznu još niže. Nek misle da su u prednosti. "Pa", reče Vendi trudeći se da preseče ovo. "Šta mogu da učinim za vas?" Beli muškarac pogleda Azijku. Ona izvuče list papira i gurnu ga preko stola. "Je li ovo vaš potpis?" Vendi pogleda. Bio je to njen prvobitni ugovor o zapošljavanju. "Izgleda da jeste." "Je li to vaš potpis ili nije?" "Jeste." "I vi ste, svakako, pročitali taj dokument?" "Verovatno." "Ne želim da nagađate..." Ona ga zaustavi pokretom ruke. "Pročitala sam ga. I u čemu je stvar?"
"Hteo bih da vam skrenem pažnju na odeljak sedamnaest, tačku četiri na trećoj stranici." "Dobro." Ona okrenu stranice. "On se odnosi na našu strogu politiku o romantičnim i/ili seksualnim odnosima na radnom mestu." To preseče Vendi. "Šta s tim?" "Jeste li ga pročitali?" "Da." "I razumeli ste ga?" "Da." "Dakle, gospođice Tajns", reče beli muškarac, "saznali smo da ste prekršili to pravilo." "A ne, uveravam vas da nisam." Beli muškarac se zavali, prekrsti ruke i na licu namesti izraz osude. "Znate li muškarca po imenu Viktor Garet?" "Vika? Naravno, on je urednik vesti." "Jeste li imali seksualne odnose s njim?" "S Vikom? Ma hajdete." "Je li to da ili ne?" "To je i te kako ne. Zašto ne dovedete i njega pa ga sami ne pitate?" Njih troje se nešto konsultovaše. "Nameravamo to da uradimo." "Ne razumem, Gde ste čuli da Vik i ja..." Ona pokuša da ne izgleda zgađeno. "Dobili smo izveštaje." "Od?" Na to nisu odmah odgovorili a njoj je odjednom bilo jasno. Zar je Fil Ternbol nije upozorio? "Nemamo slobodu da to kažemo", reče beli muškarac. "Šteta. Izneli ste ozbiljnu optužbu. Ili imate neki dokaz da mi pokažete ili nemate." Crni muškarac pogleda ženu azijskog porekla. Žena azijskog porekla pogleda belog muškarca. Beli muškarac pogleda crnog muškarca. Vendi raširi ruke. "Je l' vi to uvežbavate?" Oni se zbiše i počeše da šapuću kao senatori pri ispitivanju. Vendi pričeka. Kad su završili, žena azijskog porekla otvori novu fasciklu i gurnu je preko stola.
"Možda bi trebalo da pročitate ovo." Vendi uze papir. Bio je to odštampan tekst s nekog bloga. Vendi oseti kako joj krv ključa čitajući: Radim u NTC-ju. Ne mogu da kažem pravo ime jer će me otpustiti. Ali Vendi Tajns je užasna. Ona je netalentovana primadona koja se digla u te visine na oveštali način: preko kreveta. Trenutno se kreše sa svojim šefom Vikom Garetom. Zbog toga može da radi šta god hoće. Čak je prošle nedelje bila otpuštena zbog nestručnosti, ali je ponovo zaposlena jer se Vik plaši optužbe za mobing. Vendi je imala gomilu plastičnih operacija, nos, oči i grudi... I tako redom. Opet se Vendi seti Filovog upozorenja. Setila se šta su one virusne psihopate učinile Farliju Parksu, Stivu Mičanu a evo sad i njoj. Polako je postajala svesna posledica: njena karijera, zarada, sposobnost da izdržava sina. Glasine uvek očvrsnu u činjenice. Optužbe su presude u svesti javnosti. Kriv si dok se ne dokaže da si nevin. Zar joj nije i Den Merser rekao nešto slično? Na kraju se beli muškarac nakašlja i reče: "Dakle?" Koliko je mogla dramatičnije Vendi isturi grudi. "Prave su. Možete da stisnete i proverite." "Ovo nije smešno." "Ja se ne smejem. Nudim vam dokaz da su to laži. Hajde. Jedan stisak na brzinu." Beli muškarac ispusti neki zvuk nalik na hampf pa pokaza na papire. "Možda bi trebalo da pogledate komentare. Na drugoj strani su." Vendi pokuša da izgleda samouvereno, ali se osećala kao da joj se svet zaljuljao. Okrenula je list i pogledala prvi komentar. Komentar: Radio sam s njom na poslednjem poslu i sasvim se slažem. Isto se i ovde dogodilo. Naš oženjeni šef je uhvaćen i razveden. Ona je đubre. Komentar: Spavala je bar sa dva profesora na fakultetu, s jednim dok je bila trudna. Rasturila je i njegov brak. Sad Vendi oseti da joj gori lice. Kad je radila taj drugi posao, bila je udata za Džona. U stvari, on je poginuo jedne od poslednjih nedelja njenog rada tamo. Ova laž ju je naročito razbesnela, više od ostalih. Tako je nemoralna, tako nepravična.
"Pa?", upita beli muškarac. "Ovo su", reče ona kroza zube, "sve laži." "Ima toga po čitavoj internet mreži. Neki od tih blogova poslati su našim sponzorima. Oni prete da će povući reklame." "Sve su ovo laži." "Osim toga, hteli bismo da nam potpišete potvrdu o odustajanju." "Kakvu potvrdu o odustajanju." "Gospodin Garet je vaš nadređeni. Iako mislim da nemate osnova, mogli biste ga tužiti za seksualno uznemiravanje." "Šalite li se?", upita Vendi. On pokaza na papir. "Na jednom od ovih blogova pominje se kako ste već tužili nadređenog za seksualno uznemiravanje. Mogli biste to da ponovite." Vendi je uistinu videla crveno. Skupila je šake u pesnice i s velikom mukom održala ujednačen glas. "Gospodine... izvinite, zaboravila sam vam ime. "Montagju." "Gospodine Montagju." Duboko je udahnula. "Hoću da me veoma pažljivo saslušate. Pokušajte da obratite pažnju zato što želim da se uverim da me razumete." Vendi podiže onaj papir. "Ovo su sve laži. Razumete li? Izmišljotine. Ono kako sam tužila prethodnog poslodavca? Laž. Optužba da sam spavala s nadređenim ili profesorom? Opet laž. Optužba da sam spavala bilo s kim sem sa svojim mužem dok sam bila trudna? Ili da sam imala plastične operacije, kad smo već kod toga? Sve su to laži. Nisu preterivanja, nisu iskrivljivanja, već besramne laži. Razumete li?" Montagju se nakašlja. "Razumemo da je to vaš stav." "Svako može da ode na internet i kaže svašta o svakome", nastavi Vendi. "Zar to ne vidite? Neko se na netu nalagao o meni. Zaboga, pogledajte datum tog bloga. Juče je postavljen a već ima sve ove komentare. Sve je to lažno. Neko namerno pokušava da me uništi." "Bilo kako bilo", poče Montagju rečenicom koja baš ništa nije značila, ali je uspela da iznervira Vendi više od ostalih, "smatramo da bi najbolje bilo da uzmete privremeni odmor dok mi istražimo optužbe." "Ja ne smatram", reče Vendi. "Molim?"
"Zato što, ako me naterate da to uradim, tako ću vam usmrdeti ta sjajna odela. Tužiću mrežu. Tužiću studio. Tužiću svakog od vas ponaosob. Našim voljenim sponzorima poslaću blogove u kojima se tvrdi da vas dvojica" ona pokaza na belog muškarca i na crnog muškarca "uživate u mahnitom seksu na kancelarijskom nameštaju dok ona" - sad pokaza na ženu azijskog porekla "voli da gleda i pritom se pljeska po zadnjici. Je li to istina? Pa, postaće na blogu. Zapravo, na više blogova. Onda ću otići na drugi računar i dodati komentare, nešto kao da Montagju voli grub seks ili s igračkama, domaćim životinjicama. Navući ću vam organizaciju za zaštitu životinja na glavu. Onda ću te blogove poslati vašim porodicama. Pratite li me?" Niko ne progovori. Ona ustade. "Vraćam se na posao." "Ne, gospođice Tajns, bojim se da se ne vraćate." Vrata se otvoriše. Uđoše dva uniformisana pripadnika obezbeđenja. "Ispratiće vas obezbeđenje. Molim vas da ne razgovarate ni sa kim iz ove firme dok ne stignemo da sagledamo problem. Svaki pokušaj komunikacije s bilo kim ko je umešan u ovaj slučaj smatraće se mogućim podmićivanjem. Osim toga, pretnje upućene meni i mojim kolegama biće zabeležene. Hvala na vašem vremenu."
TRIDESET PRVO POGLAVLJE VENDI POZVA VIKA, ali Mejvis nije htela da joj ga prebaci. Dobro. Tako nešto je i očekivala. Prinston je na devedesetak minuta odavde. U vožnji se pušila, a istovremeno razmišljala šta sve ovo znači. Lako je narugati se tim smešnim i neosnovanim tračevima, ali znala je da šta god nadalje bude, glasine će baciti mračnu, verovatno i trajnu senku na njenu karijeru. I ranije se događalo da neko šapatom puni nečije uši što je uobičajena pojava kad se čak i poluprivlačna žena uzdigne do izvesnog nivoa u ovoj industriji ali sad, zato što je neki kreten postavio to na blog, odjednom sve postaje uverljivo. Dobro došli u eru kompjutera. Dobro, sad je dosta. Približavajući se svom odredištu, Vendi opet poče da razmišlja o slučaju, o stalnim dodirnim tačkama s Prinstonom, o činjenici da je četvorici ljudi Filu Ternbolu, Denu Merseru, Stivu Mičanu i Farliju Parksu u poslednjih godinu dana podmetnuto. Jedno je pitanje; kako? Još veće pitanje jeste: ko? Vendi pomisli kako bi mogla da počne baš od Fila Ternbola jer za njega ima vezu. Ubaci slušalicu telefona u uho pa pozva Vinov privatni broj. Opet Vin odgovori prenadmeno za samo jednu reč: "Izgovori." "Mogu li da te zamolim za još jednu uslugu?" "Ne znam da li možeš, ali pitanje je smeš li da me zamoliš za još jednu uslugu. Da, Vendi, smeš." "Ne mogu ti opisati koliko mi je sad trebala lekcija iz izražavanja, baš ti hvala." "Nema na čemu." "Sećaš li se da sam te pitala za Fila Ternbola, tipa koji je otpušten zbog pronevere dva miliona dolara?" "Da, pamtim." "Recimo da je Pilu podmetnuto i da zaista nije uzeo novac." "Dobro, recimo."
"Kako bi neko mogao da mu podmetne?" "Nemam pojma. Zašto pitaš?" "Prilično sam ubeđena da nije ukrao taj novac." "Tako. Molim te reci mi kako to da si 'prilično ubeđena'?" "Sam mi je rekao da je nevin." "E pa, onda je sve u redu." "Ima još osim toga." "Slušam te." "E pa, ako je Fil ukrao dva miliona dolara, zbog čega nije u zatvoru, pa čak od njega nije traženo ni da vrati taj novac? Neću sad da ulazim u pojedinosti, ali tu su i drugi ljudi njegovi cimeri s koledža koji su nedavno uvučeni u čudnovate skandale. U jednom slučaju sam čak ja izgleda nasela." Vin ništa ne reče. "Vine?" "Da, čuo sam te. Dopada mi se ono 'nasela', a tebi? To znači, ili bar ukazuje na davanje ženskih karakteristika magarčenju." "Da, baš sjajno." Čak mu je i uzdah bio nadmen. "Šta hoćeš da uradim kako bih ti pomogao?" "Bi li mogao malo da pročačkaš po tome? Moram da saznam ko je smestio Filu Ternbolu." "Uradiću." Klik. Ovog puta je naprasno prekidanje nije toliko iznenadilo, mada bi volela da je bilo vremena za još priče, za šalu o tome kako su naprasni prekidi njegova specijalnost, ali nažalost, na drugoj strani veze više nije bilo nikoga. Ona podrža telefon u ruci još nekoliko časaka očekujući da će se on možda odmah javiti. No ovog puta se to nije dogodilo. Kuća Lorensa Čerstona bila je od izbledelog kamena i s belim kapcima na prozorima. Rondela s ružama okruživala je jarbol. S njega se vijorila crna zastava s velikim narandžastim P. O bože. Čerston ju je dočekao na vratima i rukovao se obema šakama. Imao je mesnato, crveno lice koje te natera da misliš na debele mačke i zadnje sobe ispunjene dimom. Na sebi je imao plavi blejzer s monogramom Prinstona na reveru i istu onu kravatu kao na slikama s profila. Bež
pantalone su mu bile sveže ispeglane, plitke cipele s kićankama tek uglancane, i naravno, nije nosio čarape. Izgledao je kao da se uputio u školsku kapelu pa usput ostario dvadeset godina. Ušavši u kuću, Vendi zamisli plakar pun istih takvih blejzera i bež pantalona, i jednostavno ničeg više. "Dobro došli u moje skromno prebivalište", reče on. Ponudi je pićem. Ona odbi. Ranije je izneo sitne sendviče koje zovu "prsti". Vendi uze jedan tek iz učtivosti. Sendvič je bio tako grozan da ona pomisli kako je ne bi čudilo da je ime dobio po sastojku. Čerston se već raspričao o svojim kolegama sa godine. "Imamo dva dobitnika Pulicerove nagrade", rekao je. A onda je dodao nagnuvši se ka njoj: "Jedan je žena." "Žena." Vendi ukoči osmeh i trepnu. "Opa." "Imamo i svetski čuvenog fotografa, nekoliko izvršnih direktora, naravno, o, i jednog nominovanog za Oskara. Pa dobro, bila je to nominacija za najbolji zvuk i nije ga osvojio. No svejedno. Nekoliko naših kolega radi za trenutnu vladu. Jednog su draftovali Klivlend brauns." Vendi je klimala glavom kao budala i pitala se koliko još može da se smeška. Čerston je izneo knjigu s isečcima iz novina, foto-album, program s dodele diploma, pa čak i knjigu sa slikama brucoša. Sad je pričao o sebi, potpunoj posvećenosti svojoj alma mater, kao da bi je to iznenadilo. Morala je da ovo pokrene. Uzela je foto-album i počela da ga lista nadajući se da će naići na prinstonsku petorku. Nije imala sreće. Čerston je uporno nagvaždao. Dobro, vreme je da sama nešto preduzme. Uzela je knjigu sa slikama brucoša i odmah se ustremila ka slovu M. "Gle", reče prekinuvši ga. Pokaza mu na sliku Stivena Mičana. "Zar ovo nije doktor Mičano?" "Ovaj, jeste." "Lečio je moju majku." Čerston se možda malko trgao. "Baš lepo." "Možda bi trebalo i s njim da razgovaram." "Možda", reče Čerston. "Ali nemam njegovu trenutnu adresu." Vendi se vrati knjizi pa ispusti još jedan namešten uzvik iznenađenja. "Gle, gle sad ovo. Doktor Mičano je delio stan s Farlijem
Parksom. Zar to nije onaj što se kandidovao za Kongres?" Lorens Čerston joj se osmehnu. "Gospodine Čerstone?" "Zovite me Lorens." "Dobro. Zar Farli Parks nije onaj što se kandidovao za Kongres?" "Smem li da vas zovem Vendi?" "Smeš." Još jedan kao Vin. "Hvala ti. Vendi, možda bi trebalo da prekinemo s ovom igrom?" "Kojom igrom?" On zavrte glavom kao da se razočarao u omiljenog studenta. "Pretraživači na Internetu rade u oba pravca. Zar si zaista pomislila da neću, makar iz znatiželje, ukucati u Gugl ime novinarke koja hoće da me intervjuiše?" Ona ništa ne odgovori. "Zato znam da si se već prijavila na prinstonsku stranicu klase. A još važnije, znam da si pravila reportaže o Denu Merseru. Neko bi mogao da kaže čak i da si ih ti stvorila." On je pogleda u oči. "Ovi prstići su divni", reče ona. "Moja žena ih je napravila i grozni su. U svakom slučaju, pretpostavljam da je svrha ove podvale prikupljanje obaveštenja iz prve ruke." "Ako si to znao, zašto si pristao da se nađemo?" "Zašto da ne?", reče on. "Praviš reportažu o diplomcima Prinstona. Želim da dobiješ ispravna obaveštenja, pa da ne bude nedoumica tamo gde je sve jasno." "Onda ti hvala što si pristao da se vidiš sa mnom." "Molim lepo. Dakle, šta mogu da učinim za tebe?" "Jesi li poznavao Dena Mersera?" On uze jedan sendvič-prst i odgrize najmanji mogući zalogaj. "Jesam, ali ne tako dobro." "Kakav si imao utisak o njemu?" "Hoćeš da pitaš da li mi je izgledao kao pedofil i ubica?" "To bi možda bilo dobro za početak." "Ne, Vendi. Nije tako izgledao. No moram priznati da sam prilično naivan. U svakome vidim sve najbolje." "Šta možeš da mi kažeš o njemu?"
"Den je bio ozbiljan student bistar, radan. Bio je siromašan. Ja sam jedan u nizu alumnija 17 u porodici tačnije, već četvrta generacija na Prinstonu. To nas svrstava u različite krugove. Volim ovaj fakultet i teško da to krijem, ali Den kao da je bio opčinjen njime." Vendi klimnu glavom kao da joj je ponudio neki veliki uvid. Nije. "Ko su mu bili bliski prijatelji?" "Sama si pomenula dvojicu, tako da pretpostavljam da već znaš odgovor." "Njegovi cimeri?" "Da." "Znaš li ih sve?" "Samo iz viđenja. Fil Ternbol i ja smo na prvoj godini bili zajedno u horu. To je zanimljivo. Kao što možda znaš, na prvoj godini fakultet određuje ko će s kim deliti stan. To, naravno, može da dovede do propasti. Moj cimer na prvoj godini bio je neki defektni genijalac koji je po čitav dan pušio travu. Preselio sam se posle mesec dana. Ali ona petorica su se godinama družila." "Možeš li išta da mi kažeš o njima dok su bili ovde?" "Šta na primer?" "Jesu li bili čudni? Jesu li se izdvajali? Jesu li imali neprijatelja? Jesu li se bavili nekim čudnim aktivnostima?" Lorens Čerston spusti sendvič. "Zašto pitaš tako nešto?" Vendi se odluči da bude neodređena. "To je deo reportaže." "Ne vidim kako. Razumem zbog čega se raspituješ za Dena Mersera. Ali ako ti je namera da njegove cimere povežeš s demonima koji su njega opsedali..." "Nije mi to namera." "Šta je onda?" Uopšte nije htela da mu otkriva ništa više. Kako bi dobila na vremenu, ona uze program dodele diploma i prelista ga. Osećala je da je on gleda. Okrenu još nekoliko strana i naiđe na Denovu sliku s Kelvinom i Farlijem. Den je stajao u sredini. Sva trojica su se široko osmehivala. Dodela diploma. Uspeli su. Lorens Čerston je i dalje piljio u nju. Ništa neće naškoditi, pomisli ona. "Svi oni njegovi cimeri zapali su u nevolje u poslednje vreme." On ništa ne reče.
"Farli Parks je morao da napusti trku za Kongres", nastavi ona. "To mi je poznato." "Stiv Mičano je uhapšen zbog lekova. Fil Ternbol je izgubio posao. A za Dena znaš." "Znam." "Zar ti to nije čudno?" "Ne naročito." On olabavi kravatu kao da je odjednom počela da ga steže. "Znači iz tog ugla praviš reportažu? Cimeri iz Prinstona svi redom u nevolji?" Nije htela da mu odgovori na to pitanje, pa je promenila temu. "Den Merser je često dolazio ovamo. U Prinston, mislim." "Znam. Viđao sam ga u varoši." "Znaš li zašto?" "Ne." "Išao je u dekanovu kuću." "To nisam znao." I tad, gledajući letimično program i spisak studenata, Vendi primeti nešto neobično. Navikla je da traži onih pet imena ili joj je možda slika skrenula pažnju. Spisak je bio po abecednom redu. Pod slovom T poslednje ime je bilo Totendam Fransis. "Gde je Fil Ternbol?", upita ona. "Molim ?" "Ime Fila Ternbola nije na ovom spisku." "Fil nije diplomirao sa svojom klasom." Vendi oseti da joj krv brže teče. "Preskočio je jedan semestar? "Uh, nije. Bio je primoran da ranije napusti fakultet.' "Čekaj, hoćeš da kažeš kako Fil Ternbol nije diplomirao? "Koliko je meni poznato, da, upravo to ti govorim." Vendi oseti da joj se usta suše. "Zašto nije?" "Ne znam pouzdano. Naravno, bilo je glasina. Sve je to prilično zataškano." Ona je sedela sasvim nepomično, sasvim mirno. "Možeš li da mi ispričaš šta je bilo?" "Nisam siguran da je to dobra zamisao." "Moglo bi da bude veoma značajno." "Kako? Bilo je pre mnogo godina i zaista mislim da je fakultet preterano reagovao."
"Neću to izneti u reportaži. Ovo je nezvanično." "Ne znam." Nije bio trenutak za finoću. Mahnula mu je šargarepom. Vreme je da upotrebi štap. "Slušaj, već sam rekla da je ovo nezvanično, ali ako ne ispljuneš šta znaš, ja ću se vratiti na to. Kopaču po tome. Iskopaću sve moguće tajne dok ne saznam istinu. I onda će sve postati zvanično." "Ne volim kad mi neko preti." "A ja ne volim kad mi neko vrda." On uzdahnu. "Kao što rekoh, nije bilo ništa naročito. A zaista i ne znam pouzdano." "Ali?" "Ali, dobro, zvuči gore nego što jeste, no pričalo se kako je Fil uhvaćen u gluvo doba u zgradi u kojoj ne bi trebalo da bude. Ukratko, obijanje i ulazak na tuđ posed." "Krao je?" "Sačuvaj bože", reče on kao da je to nešto najgluplje što je ikad čuo. "Bilo je to iz zabave." "Vi obijate zgrade iz zabave?" "Imao sam prijatelja koji je išao na koledž Hempšir. Znaš ga? U svakom slučaju, dobio je pedeset poena što je ukrao fakultetski autobus. Neki profesori su hteli da ga izbace, ali kao i u Filovom slučaju, to je bila samo igra. Dobio je samo dvonedeljnu kaznu. Priznajem da sam i ja učestvovao u tim igrama. Moj tim je isprskao sprejom auto jednog profesora. Trideset poena. Jedan moj drug je ukrao penkalo sa stola gostujućeg pesnika laureata. Svi su učestvovali u igri. Hoću da kažem, spavaonice su se međusobno takmičile." "U čemu su se takmičile?", upita ona. Lorens Čerston se nasmeši. "Pa u lovu, naravno", reče. "U sakupljačkom lovu."
TRIDESET DRUGO POGLAVLJE NIKAD VIŠE NE TREBA da lovimo..." To joj je rekao Kelvin Tilfer. Sad joj je to, donekle, zvučalo razumno. Propitala je Lorensa Čerstona još malo o tome, o licu s ožiljcima i svemu ostalom, ali od njega više ništa nije mogla da sazna. U sakupljačkom lovu Fil Ternbol je uhvaćen tamo gde nije trebalo da bude. Zbog toga je izbačen. Kraj priče. Kad se Vendi vratila u auto, uzela je telefon da pozove Fila. Na telefonu je imala šesnaest poruka. Srce joj se popelo u grlo na prvu pomisao: Nešto se dogodilo Čarliju. Hitro je pritisla taster da dođe do svoje govorne pošte. Čim je čula prvu poruku, strah je malo popustio. Zapljusnula ju je druga vrsta mučnog osećanja. Nije reč o Čarliju. No nije ništa dobro. "Ćao, Vendi, ovde Bil Đulijano iz ABC novosti. Hteli bismo da razgovaramo s tobom o optužbama za neprilično ponašanje..." Bip. "Pišemo priču o tvojoj vezi sa šefom i hteli bismo da čujemo tvoju stranu... " Bip. Jedan od navodnih pedofila koje si ti raskrinkala u emisiji sad koristi najnovije izveštaje o tvom seksualno napadnom ponašanju kako bi izdejstvovao novo suđenje. Sad tvrdi da si ti njegova prezrena ljubavnica i da si mu smestila.." Bip. Ona pritisnu taster za poništavanje i upilji se u telefon. Dođavola. Htela je da se izdigne, da potre čitavu tu priču. O, čoveče. Kako joj je samo namešteno. Možda je trebalo da posluša Fila i drži se podalje. Sad više nije bilo načina ma šta uradila da iz tih optužbi izađe bez ožiljka. Baš nikakvog načina. Mogla bi da uhvati skota koji je slao to đubre, da njega (ili nju) navede u direktnom prenosu finala nacionalne fudbalske lige da prizna kako je to gomila laži, ali ni to je ne bi sasvim opralo. Iako nepravedno, smrad će se razvlačiti verovatno zauvek. Zato ne vredi vajkati se kad se već dogodilo, zar ne?
Pogodi je nova misao: Može li se isto reći i za muškarce koje je sredila u svojoj emisiji? Čak i da se za njih dokaže da su potpuno nevini, bi li smrad od javnog proglašavanja grabljivcima ikad bio spran? Možda je sve ovo neka kosmička odmazda. Možda joj je karma obična skotara. Sad nije imala vremena da brine o tome. Ili je to sve jedno isto. Nekako je sve povezano sve što je ona uradila, što se dogodilo ljudima koje je ona raskrinkala, ono što se dogodilo momcima s Prinstona. Ako reši jedno, ostalo će se samo složiti. Dopadalo joj se to ili ne, život joj je uvučen u tu gužvu. Ne može da se prosto izvuče. Fil Ternbol je isteran s fakulteta zato što je učestvovao u sakupljačkom lovu. U najboljem slučaju, to znači da ju je lagao kad ga je pitala šta je to Kelvin trabunjao o lovu. U najgorem... pa, još nije bila sigurna šta je to u najgorem slučaju. Pozvala je Fila na mobilni. Nije se javio. Pozvala je na kuću. Niko se nije javio. Pozvala je ponovo Fila na mobilni, i ovog puta mu ostavila poruku: "Znam za sakupljački lov. Zovi me." Pet minuta kasnije kucala je na dekanova vrata. Niko nije otvorio. Opet je lupala. I dalje niko nije otvorio, O ne. To neće proći. Obišla je oko kuće i virila u prozore. Svetla nisu bila upaljena. Priljubila je lice uz prozor trudeći se da nešto vidi. Ako naiđe policija kampusa, pokušaće da ne vrisne od straha. Primeti neki pokret. "Hej!" Niko ne odgovori. Pogleda ponovo. Ništa. Kucnu na prozor. Niko mu ne priđe. Vrati se do prednjih vrata i opet zalupa. Iza nje se začu muški glas: "Mogu li da vam pomognem?" Ona se okrenu. Kad vide ko joj se obratio, reč "kicoš" joj prva pade na um. Talasasta kosa tog čoveka bila je nešto malo duža. Na sebi je imao sako od tvida sa zakrpama na laktovima i leptir-mašnu odeća koja može da uspeva, pa čak uopšte i da postoji samo u razređenom vazduhu institucija visokog obrazovanja. "Tražim dekana", reče Vendi. "Ja sam dekan Luis", predstavi se on. "Šta mogu da učinim za vas?" Nije vreme za igre ni za finoću, pomisli. "Poznajete li Dena
Mersera?" On zastade kao da razmišlja. "To ime mi je poznato", reče dekan. "Ali..." On raširi ruke i slegnu ramenima. "Trebalo bi da ga znam?" "Mislim da bi trebalo", reče Vendi. "Poslednjih dvadeset godina svake druge subote dolazio je u ovu kuću." "Ah." On se nasmeši. "Ja ovde živim tek četiri godine. Pre mene je ovde živeo dekan Pašajan. No čini mi se da znam na koga mislite." "Zašto vas je posećivao?" "Nije me posećivao. Mislim, jeste, dolazio je u ovu kuću. Ali ne mene da vidi. Pa ni dekana Pašajana." "Zašto je onda dolazio?" On prođe pored nje i otključa vrata. Zatim ih otvori. Ona škripnuše. On proturi glavu unutra. "Krista?" U kući je bilo mračno. On mahnu Vendi da uđe za njim. Ona to i uradi. Stade u predsoblju. Neki ženski glas doviknu: "Dekane?" Začuše se koraci. Vendi se okrenu dekanu. On joj uputi pogled koji je ličio na upozorenje. Šta sad...? "U predsoblju sam", reče on. Još koraka. Zatim ženski glas Kristin? ponovo: "Onaj od četiri vam je otkazao. Trebalo bi i da... " Krista uđe sleva kroz dnevnu sobu. Zaustavi se. "O, nisam znala da imate društvo." "Ona nije došla kod mene", reče dekan Luis. "O?" "Mislim da je došla kod tebe." Žena okrenu glavu u stranu gotovo kao što rade psi kad čuju nov zvuk. "Jeste li vi Vendi Tajns?" "Jesam." Krista klimnu glavom kao da je već dugo očekivala Vendi. Koraknu još napred. Sad joj na lice pade nešto svetia. Ne mnogo. Ipak dovoljno. Kad joj Vendi ugleda lice, umalo ne uzdahnu glasno ne zbog prizora, mada bi to bilo sasvim dovoljno pod normalnim okolnostima. Ne, Vendi uzdahnu zato što je još jedan komadić zagonetke upravo pao na svoje mesto. Krista je imala tamne naočare iako je bila unutra. No nije to ono
što se kod nje prvo primećivalo. Kod Kriste su se prvo primećivali a njih je zaista bilo teško ne primetiti debeli crveni ožiljci koji su joj ispresecali lice. LICE S OŽILJCIMA. Ona se predstavi kao Krista Stokvel. Izgledala je kao da ima četrdesetak godina, mada je bilo teško po njenom licu odrediti godine. Bila je vitka, visoka možda metar i sedamdeset, nežnih šaka i čvrstog držanja. Sele su za kuhinjski sto, "Neće vam smetati da ostavim prigušeno svetlo?", upita Krista. "Nimalo. " "Nije zbog onoga što mislite. Znam da ljudi zure u mene. To je sasvim prirodno. Ne smeta mi to. Bolje i to nego kad se neko pretvara da ne vidi ožiljke. Tad moje lice postaje kao slon u sobi, 18 razumete šta hoću da kažem?" "Mislim da razumem." "Od nesreće su mi oči osetljive na svetlost. Prijatnije mi je u mraku. Baš prigodno, zar ne? Kako bi se samo bacili na ovu opasku oni s filozofskog i psihološkog odseka ovog fakulteta." Ona ustade. "Skuvaću čaj. Hoćete li i vi?" "Naravno. Mogu li da vam pomognem?" "Ne, u redu je. Hoćete li nanu ili Ingliš brekfest?" "Nanu." Krista se nasmeši. "Dobro ste odabrali." Ona uključi električni grejač za vodu, izvadi dve šolje i stavi kesice čaja u njih. Vendi primeti kako dok radi glavu krivi udesno. Kad ponovo sede, Krista načas ostade mirna kao da daje Vendi priliku da proceni njene rane. Lice joj je, najjednostavnije rečeno, bilo grozomorno. Ožiljci su ga prekrivali od čela do vrata. Ružni, upaljeni ljubičasti i crveni tragovi, ispupčeni kao na reljefnoj mapi. Na onih nekoliko čistih mesta bile su tamnocrvene mrlje, gadno izguljene kao da joj je neko čeličnom vunom trljao kožu. "Sporazum me primorava da nikad ne govorim o onome što se dogodilo", reče Krista Stokvel. "Den Merser je mrtav." "Znam. No to ne menja sporazum."
"Sve što mi kažete biće u strogom poverenju." "Vi ste novinarka, zar ne?" "Jesam. Ali dajem vam reč." Ona odmahnu glavom. "Ne vidim kakve to više ima veze." "Den je mrtav. Fil Ternbol je otpušten s posla pod optužbom da je krao. Kelvin Tilfer je u mentalnoj bolnici. Farli Parks je nedavno imao nevolje." "Treba li da ih žalim ?" "Šta su vam učinili?" "Zar to nije dovoljno jasno? Ili treba da malo pojačam svetlo?" Vendi se naže preko stola. Spusti ruku na šaku druge žene. "Molim vas recite mi šta se dogodilo." "Ne vidim da bi to donelo išta dobro." Sat u kuhinji je kucao. Vendi je kroz prozor videla studente kako idu na predavanja, svi puni života, mladi, sa stereotipnim sudbinama pred sobom. Dogodine će Čarli biti među njima. Možete ispričati toj deci da će sve proći brže nego što oni misle, dok trepneš završiće koledž, pa će proći deset i još deset godina, ali oni neće slušati, ne mogu slušati, a možda je tako i bolje. "Mislim da je ono što se ovde dogodilo šta god su vam ti momci uradili pokrenulo sve." "Kako?" "Ne znam. No nekako mislim da se sve vraća na to. Nekako je to, šta god da je, počelo da živi za sebe. I dalje traži žrtve. A sad sam i ja uhvaćena u to. Ja sam sredila Dena Mersera ispravno ili ne. Sad sam i sama deo toga." Krista Stokvel dunu u čaj. Lice joj je izgledalo kao da ga je neko prevrnuo na naličje, kao da su vene i hrskavica izvučene napolje. "Bili su tad na završnoj godini", poče ona. "Ja sam diplomirala prethodne godine i spremala sam master iz komparativne književnosti. Živela sam u oskudici. Zapravo kao Den. Oboje smo radili uporedo sa studijama. On je prao veš na odeljenju fizičkog vaspitanja. Ja sam radila ovde, u ovoj kući, za dekana Slotnika. Čuvala sam mu decu, obavljala nešto od kućnih dužnosti, sređivala mu papire, tako nešto. Bio je razveden a ja sam se odlično slagala s njegovom decom. Tako sam, spremajući master, zapravo živela ovde, u zadnjoj sobi. U stvari i dan-danas živim tu."
Napolju su dva studenta prošla smejući se. Njihov smeh ispuni kuhinju, onako melodičan i pun, nimalo prikladan. "U svakom slučaju, to je bilo u martu. Dekan Slotnik je bio van varoši jer je negde držao predavanje. Deca su bila kod majke u Njujorku. Ja sam te večeri otišla s verenikom na večeru. Mark je bio na medicini, druga godina. Narednog dana je imao važan ispit iz hemije, inače, zar vam se ne čini da ima toliko onog šta bi bilo...? Da nije imao ispit, otišli bismo kod njega ili možda, kako je kuća bila prazna, ostali bismo ovde. Ali nije tako bilo. Mark je već mnogo izdangubio na večeri. I tako me je dopratio pa otišao u biblioteku. I ja sam imala da radim nešto. Zato sam donela svesku upravo ovamo mislim stavila sam je na ovaj kuhinjski sto." Ona spusti glavu ka stolu kao da je sveska mogla i dalje da bude tu. "Skuvala sam čaj. Baš kao i danas. Sela sam i spremala se da pišem esej kad sam odozgo čula neku buku. Kao što sam rekla, znala sam da kod kuće nema nikog. Trebalo je da se uplašim, je l' tako? Sećam se da je jednom profesor engleskog pitao grupu šta je najstrašnija buka na svetu. Je li jauk muškarca od bola? Krik žene od straha? Prasak pištolja? Dečji plač? A profesor je zavrteo glavom i rekao; 'Ne, najstrašnija buka je kad si sam u mračnoj kući, znaš da si sam, znaš da nikog ne može biti kod kuće ili oko nje a onda, iznenada, čuješ s gornjeg sprata vodu u klozetu.'" Krista se nasmeši Vendi. Vendi pokuša da joj uzvrati osmehom. "U svakom slučaju, nisam se uplašila. Možda je trebalo. Još jedno šta bi bilo da je bilo. Šta bi bilo da sam pozvala policiju kampusa? Onda bi sve bilo drugačije, zar ne? Živela bih sasvim drugačijim životom. Te večeri sam bila verena s najdivnijim, najlepšim muškarcem. Sad je on oženjen nekom drugom. Imaju troje dece. Vrlo su srećni. To je, valjda, trebalo da budem ja." Ona otpi gutljaj čaja držeći šolju obema šakama i puštajući da ovo "šta bi bilo" prođe. "I tako sam čula buku i uputila se gore. Sad sam čula šapat, čak i kikot. Onda sam shvatila, normalno. Studenti. Ako sam se imalo plašila, sad je straha nestalo. Neki nesmajnici izvode šalu na dekanov račun. Sigurno je tako nešto. I tako sam otišla gore. Nastala je tišina. Ranije mi se učinilo da zvuci dopiru iz dekanove spavaće sobe. Zato sam pošla tamo. Ušla sam u sobu i osvrnula se. Nikog nisam videla. Pričekala sam da mi se oči priviknu na mrak. Tad sam pomislila: Šta radiš to? Upali svetlo. Pružila sam ruku ka prekidaču."
Nešto joj preseče glas. Krista Stokvel ućuta. Ožiljci na licu, oni crveni, kao da potamneše. Vendi opet pruži ruku k njoj, ali nešto u tome kako se Krista stegla, natera je da se zaustavi. "Nisam znala šta se dogodilo. Barem tad nisam. Sad znam. No tad, baš u tom času, pa da kažem prosto, čula sam glasno prštanje i onda mi je lice eksplodiralo. Takav sam imala osećaj. Kao da mi je bomba pukla u lice. Digla sam šake na obraze i osetila oštru ivicu stakla. Isekla sam šake. Krv je liptala, ulazila mi u nos i usta, gušila me. Nisam mogla da dišem. Sekund, možda dva, nisam osećala bol. A onda je on došao u naletu, kao da mi je lice odrano. Vrisnula sam ponovo i sručila se na pod." Vendi oseti kako joj bilo sve brže damara. Požele nešto da pita, da je navede da se vrati i iznese pojedinosti, ali ostade mirna i pusti Kristu da na svoj način ispriča priču. "I tako ležim na podu i vrištim, pa čujem kako neko trči pored mene. Naslepo sam pružila ruku i saplela ga. On je tresnuo i opsovao. Uhvatila sam ga za nogu. Ne znam zašto. Radila sam to instinktivno. A on se koprcao da se oslobodi." Glas joj se utiša do šapata. "Znate, nisam odmah shvatila, ali u lice su mi se urezali parčići stakla slomljenog ogledala. Kad se on otrgao, petom mi je zario tu parčad još dublje u kožu i rasekao me do kosti." Ona s mukom proguta pljuvačku. "A najveći komad mi je bio odmah uz desno oko. Mogla sam ionako da izgubim oko, ali tim šutom mi je zario parče kao nož... " Srećom, tu se zaustavi. "To je poslednje čega se sećam. Tad sam se onesvestila. Nisam se budila tri dana, a kad sam došla k sebi, sledečih nekoliko nedelja naizmenično sam gubila i povraćala svest. Imala sam mnogo operacija. Bol je bio nepodnošljiv. Bila sam prilično umrtvljena lekovima. No požurila sam. Dozvolite da se malo vratim. Policija kampusa je one noći čula moj vrisak. Uhvatila je Fila Ternbola u dekanovom prednjem dvorištu. Na cipelama je imao mnogo moje krvi. Svi smo znali da je tu bilo još studenata. Znate, išli su u sakupljački lov. Dekanove bokserice su bile dragocen plen. Šezdeset poena. To je jurio Fil Ternbol bokserice. Kao što rekoh, bio je to nestašluk. Ništa više." "Rekli ste da ste čuli još nekog. Šaputanje i kikot." "Tako je, ali Fil je tvrdio da je bio sam. Njegovi drugovi su, naravno, podržali tu priču. Ja nisam bila u stanju da se suprotstavim onome što je rekao, a i stvarno ništa nisam znala."
"Fil je prihvatio krivicu za sve?", upita Vendi. "Da." "Zašto?" "Ne znam." "I dalje ne razumem. Šta vam je tačno uradio? Mislim, šta je prouzrokovalo povrede?" "Kad sam ušla u onu sobu, Fil se krio iza kreveta. Videvši da pružam ruku ka prekidaču, pretpostavljam da je pokušao da mi odvuče pažnju. Bacio je veliku staklenu pepeljaru nedaleko od mene. Verovatno je trebalo da se na njen tresak okrenem, a Fil pobegne. Međutim, tamo je bilo neko starinsko ogledalo. Smrskalo mi se u lice. I unakazilo me, zar ne?" Vendi ništa ne reče. "U bolnici sam provela tri meseca. Izgubila sam oko. Drugo je strašno oštećeno iskidana mi je mrežnjača. Jedno vreme sam bila potpuno slepa. Vid mi se postepeno vraćao na preostalo oko. I dalje sam zvanično slepa, ali nazirem dovoljno. Sve mi je zamućeno i imam strašne teškoće s jakom svetlošću naročito sunčevom. I opet baš prikladno, zar ne mislite tako? Prema lekarima, lice mi je iskasapljeno, doslovno isparčano. Videla sam prve slike. Ako vam se čini da je ovo strašno... izgledalo je kao sirovi komad govedine. Jedino tako mogu to da opišem. Kao da mi je lav odgrizao lice." "Žao mi je", reče Vendi jer nije znala šta drugo da kaže. "Moj verenik Mark je bio sjajan. Bio je uz mene. Mislim, bio je junak kad bolje razmislite. Nekad sam bila lepa. Sad mogu to da kažem. Više to ne zvuči neskromno. Ali bila sam. A on je bio tako vraški zgodan. I tako je Mark bio uz mene. Ali je i odvraćao pogled. Nije on kriv. Nije se za to prijavio." Krista ućuta. "I šta je onda bilo?" "Naterala sam ga da ode. Mislimo da znamo šta je ljubav, je l' tako? Ali tad sam shvatila šta je prava Ijubav. Iako me je rezalo dublje nego ijedan komad stakla, toliko sam volela Marka da sam ga navela da ode." Ona opet ućuta i popi gutljaj čaja. "Verovatno nagađate šta je dalje bilo. Filova porodica mi je platila da ćutim. Izdašno, rekla bih. Imenovali su fond iz kojeg mi se isplaćuje
nedeljno. Ako progovorim o onome što se dogodilo, fond će presušiti." "Ja ništa neću reći." "Mislite li da me to brine?" "Ne znam." "Ne brine me. Moje potrebe su sasvim skromne. I dalje živim ovde. Nastavila sam da radim za dekana Slotnika, mada ne i s njegovom decom. Plašila su se mog lica. Tako sam mu postala sekretarica. Kad je on umro, dekan Pašajan je bio tako dobar da me zadrži. Sad i dekan Luis. Onaj novac uglavnom dajem u dobrotvorne svrhe." Tišina. "A kako se Den uklapa u sve ovo?", upita Vendi. "Šta mislite?" "Pretpostavljam da je i on bio u kući one večeri?" "Da. Svi su bili. Sva petorica. To sam kasnije saznala." "Kako?" "Den mi je rekao." "A Fil je platio za sve njih?" "Da." "Znate li zašto?" "Valjda zato što je bio ispravan. No možda tu ima i još nečeg. Bio je bogat. Ostali nisu. Možda je sračunao da ništa ne dobija time što će potkazati drugove?" To ima smisla, pomisli Vendi, "I tako vas je Den posećivao?" "Jeste." "Zašto?" "Da me teši. Razgovarali smo. Osećao se grozno zbog onog što se dogodilo." "Tako je, a vi ste s pravom bili gnevni." Krista se osmehnu. "A, shvatam." "Šta?" "Dozvolite da pogodim. Bila sam gnevna. Bila sam mahnito besna. Sve sam ih mrzela. Zato sam skovala osvetu. I šta onda - čekala sam dvadeset godina pa ih napala. Da li to mislite?" Vendi slegnu ramenima. "Izgleda kao da im se neko naplaćuje." "A ja sam najverovatnije sumnjivo lice? Unakažena ženska s debelim razlogom za osvetu."
"Zar vam to ne zvuči verovatno?" "Zvuči kao loš film strave i užasa, ali valjda..." Ona opet nakrivi glavu. "Vendi, mislite li da sam ja zla?" Vendi zavrte glavom. "Ne, zaista ne." "A tu je još nešto." "Šta?" Krista raširi ruke. I dalje je imala naočare, ali joj se suza iskrade iz onog jedinog oka. "Oprostila sam im." Tišina. "Bila je to samo studentarija u sakupljačkom lovu. Nisu nameravali da me povrede." I eto. Toliko je mudrosti u jednostavnom - istine koju čujete u glasu i ne možete je zameniti ni za šta drugo. "Živiš u ovom svetu, sudaraš se s drugima. Jednostavno je tako. Sudaramo se i katkad se neko povredi. Hteli su samo da ukradu glupe bokserice. Iskomplikovalo se. Neko vreme sam ih mrzela. Ali kad razmisliš o tome, šta ko ima od toga? Tako je teško uporno mrzeti - izgubi se dodir s onim što je važno, znate?" Vendi oseti kako joj sad suze naviru na oči. Podigla je čaj i gucnula. Prijalo je što joj se nana sliva niz grlo. Treba se okanuti mržnje. Na to nije imala odgovor. "Možda su te večeri povredili nekog drugog", reče Vendi. "Sumnjam." "Ili možda neko drugi traži osvetu za vas." "Majka mi je umrla", reče Krista. "Mark je srećno oženjen drugom ženom. Nema nikog drugog." Tu nema kud dalje. "Šta vam je Den rekao kad je prvi put došao?" Ona se nasmeši. "To ostaje između njega i mene." "Mora postojati uzrok zbog kog su svi uništeni." "Je li to glavni razlog što ste došli ovamo, Vendi? Da im pomognete da povrate život?" Vendi ništa ne reče. "Ili ste ovde", nastavi Krista, "zato što se brinete da ste nenamerno podmetnuli nevinom čoveku?" "Mislim da je i jedno i drugo." "Nadate se oprostu?" "Nadam se odgovorima."
"Želite li moje mišljenje o tome?", upita Krista. "Svakako." "Prilično dobro sam upoznala Dena." "Imam utisak da jeste." "Za ovim stolom smo razgovarali o svemu. Pričao mi je o svom poslu, o tome kako je upoznao suprugu Dženu, o tome da je sam kriv što mu brak nije uspeo, o tome kako su ostali bliski, o njegovoj usamljenosti. To nam je bilo zajedničko." Vendi pričeka. Krista namesti naočare. Na tren Vendi pomisli da će ih skinuti, ali nije. Namestila ih je i izgledalo je kao da nekako hoće da pogleda Vendi u oči. "Ne verujem da je Den Merser pedofil. I ne verujem da je ikog ubio. Znači, da, Vendi, mislim da ste podmetnuli nevinom čoveku."
TRIDESET TREĆE POGLAVLJE VENDI JE ZATREPTALA IZAŠAVŠI iz pomrčine kuhinje na travnjak pred dekanovom kućom. Zagledala se u studente na suncu. Oni svakog dana prolaze pored ove kuće i verovatno ne znaju kako je tanka nit koja ih razdvaja od žene s ožiljcima u toj kući. Vendi se zadržala još koji časak. Digla je glavu prema suncu. Držala je otvorene oči dok joj nisu zasuzile od svetlosti. Zbog toga se osećala vraški dobro. Krista Stokvel je oprostila onima koji su je povredili. Kad je to rekla, zvučalo je vrlo lako. Vendi odbaci širu filozofsku osnovu očiglednu vezu s njom i Arijanom Nazbro pa se usredsredi na ono preče: ako je žena o koju su se ogrešili oprostila i krenula dalje, ko nije? Proverila je mobilni telefon. Stigle su joj nove poruke od novinara. Nije obratila pažnju na njih. Imala je propušten poziv od Ćaleta. Ona ga pozva. Ćale odgovori na prvo zvono. "Stalno navraća gomila novinara", reče joj on. "Znam." "Sad znaš i zbog čega se protivim zabrani naoružavanja." Prvi put posle ko zna koliko vremena, Vendi se nasmeja. "I šta hoće?", upita on. "Neko širi gadne glasine o meni." "Na primer?" "Na primer kako spavam sa šefom. I tome slično." "A novinari se obaziru na takva sranja?" "Izgleda." "Ima li u njima istine?" "Nema." "Dođavola." "Da. Možeš Ii nešto da učiniš za mene?" "Retoričko pitanje", reče Ćale. "Uvalila sam se u gadnu gužvu. Neko se obrušio na mene." "A ja imam teško naoružanje." "Nema potrebe za oružjem", reče ona s nadom da je to tačno. "Ali
hoću da odvedeš Čarlija nekud na nekoliko dana." "Misliš da je i on u opasnosti?" "Ne znam. U svakom slučaju, ove glasine će se proširiti gradom. Deca u školi bi mogla da ga gnjave." "Pa šta? Čarli će podneti malo začikavanja. On je snažan klinac." "Ne želim da sad bude snažan." "Dobro, postaraću se za to. Otići ćemo u neki motel, važi?" "U neki pristojan, Ćale. Nikako u neki sa smenama na sat i ogledalima na tavanici." "Kapiram, ne brini. Ako ti je potrebna moja pomoć..." "Podrazumeva se", reče Vendi. "Dobro, čuvaj se. Volim te." "I ja tebe volim." Kad su prekinuli razgovor, ona ponovo pozva Vika. I dalje joj se nije javljao. Taj skot je počeo da je nervira. I kuda će sad? Saznala je tajnu prinstonske petorke, ali i dalje nije imala predstavu zašto im se to vraća posle dvadeset godina. Naravno, to može da pita samo jednog čoveka. Fila. Opet ga pozva na telefon. Čisto gubljenje vremena. Zato se odveze pravo njegovoj kući. Šeri otvori vrata. "Nije ovde." "Jesi li znala?", upita je Vendi. Šeri ništa ne reče. "Za Prinston. Jesi li znala šta se tamo dogodilo?" "Dugo nisam." Vendi se spremala da pita još nešto, ali se zaustavila. Nije važno kad je Šeri saznala i šta je tačno znala. Mora da razgovara sa Filom. "Gde je on?" "S Klubom očeva." "Nemoj ga upozoriti da stižem, važi?" Opet je trenutak za šargarepu i štap. Bar za štap. "Ako ga upozoriš, samo ću morati opet da dolazim ovamo. A sledeći put ću biti razljućena. Dovešću kamere i druge novinare i nadaću takvu dreku da privučem pažnju suseda, pa čak i vaše dece. Razumeš li šta hoću da kažem?" "Nisi to rekla nimalo uvijeno", reče Šeri. Vendi nije bilo drago što preti ovoj ženi, ali joj je dosta laži i cimanja.
"Ne brini", dodade Šeri. "Neću ga zvati." Vendi se okrenu da ide. "Još nešto", doviknu Šeri. "Šta?" "On je osetljiv. Budi pažljiva." Vendi htede da kaže nešto o Kristi Stokvel, kako je njeno meso bilo osetljivo, ali to nije njeno. Odveze se do Starbaksa i stade na mesto s automatom u koji se ubacuje "samo po četvrt dolara". Nije imala nijednu takvu kovanicu. Šteta. Opet živi na ivici. Ponovo je osetila da je na rubu suza. Zastala je na ulazu u Starbaks i pribrala se. Svi su bili tamo. Norm, poznatiji kao Ten-A-Flaj, u punoj opremi nazovirepera. Dag je na sebi imao odeću za tenis. Oven je nosio bebu. Fil je bio obučen u odelo s kravatom. Čak i sad. Čak i u ovo doba. Svi su bili zbijeni za okruglim stolom, nagnuti u sredinu i šaputali su. Vendi je primetila da s njihovim govorom tela nešto nije u redu. Kad ju je Fil ugledao, sneveselio se. Zatvorio je oči. Ona za to nije marila. Probila se do stola i besno se zagledala u njega. Učinilo joj se da se izduvao na njene oči. "Upravo sam razgovarala s Kristom Stokvel", rekla je. Ostali su je u tišini posmatrali. Vendi pogleda Norma. On mrdnu glavom moleći je da prestane. Nije prestala. "Sad su i mene napali", reče mu Vendi. "Znamo", odvrati Norm. "Pratimo te glasine na Internetu. Uspeli smo da uništimo nekoliko virusnih sajtova, ali ne i sve." "Sad je ovo i moja bitka." "Ne mora da bude." Fil je i dalje držao spuštenu glavu. "Upozorio sam te. Molio sam te da se držiš po strani." "A ja te nisam poslušala. Moja greška. Sad mi reci šta se događa." "Neću." "Nećeš?" Fil ustade. Uputi se prema vratima. Vendi mu prepreči put. "Skloni mi se s puta", reče on. "Neću." "Razgovarala si s Kristom Stokvel?" "Jesam." "Šta ti je rekla?"
Vendi zastade. Zar nije obećala Kristi da neće ništa reći? Fil iskoristi taj tren i obiđe Vendi. Pođe k vratima. Vendi krenu za njim, ali je Norm zaustavi stavivši joj ruku na rame. Ona se besno okrenu prema njemu. "Šta ćeš da uradiš, Vendi? Da ga oboriš na ulici?" "Nemaš pojma šta sam saznala." "Isteran je s Prinstona", reče Norm. "Nije diplomirao. Znamo. Rekao nam je." "Je li vam rekao šta je uradio?" "Misliš li da je to važno?" Ovo je zaustavi. Pomislila je kako joj je Krista rekla da im je oprostila, da su bili samo deca u sakupljačkom lovu. "Je li vam rekao ko se okomio na njih?", upita ona. "Nije. Ali zamolio nas je da se držimo podalje od svega. Vendi, mi smo mu prijatelji. Odani smo njemu, a ne tebi. Mislim da je dovoljno propatio, šta ti misliš?" "Ne znam, Norme. Ne znam ko se okomio na njega i njegove stare cimere a sad i na mene. Štaviše, ne znam čak ni da li je Den Merser ubio Hejli Makvejd. Možda je njen ubica još na slobodi. Shvataš li šta govorim?" "Shvatam." "I onda?" "Naš prijatelj nas je zamolio da se ne mešamo. To više nije naša bitka." "Lepo." Pušeći se od besa, ona krenu k vratima. "Vendi?" Ona se okrenu. Norm je izgledao smešno u onoj odeći, s glupim crnim kačketom preko marame, belim kaišem i ručnim satom veličine satelitskog tanjira. Ten-A-Flaj. Gospode bože. "Šta je, Norme?" "Imamo onu fotografiju." "Koju fotografiju?" "Kadar na kome je devojka s video-klipa. Kurva koja je optužila Farlija Parksa da joj je plaćao za seks. Oven je uspeo da ukoči snimak i uveća je bez senke. Nije bilo lako, ali je uspeo da dobije prilično raspoznatljivu sliku. Imamo je ovde ako je hoćeš." Ona pričeka. Oven pruži Normu sliku veličine dvadeset puta
dvadeset pet. Norm je donese Vendi. Ona pogleda devojku na slici. Norm reče: "Izgleda mlado, zar ne?" Vendi se čitav svet, već nestabilan, odjednom izmesti iz ose. Da, devojka na slici je izgledala mlado. Vrlo mlado. Izgledala je upravo kao na foto-robotu Kajne, devojke za koju je Den tvrdio da ga čeka u kući-klopci. SAD JE KONAČNO ZNALA. Ona fotografija je sve razrešila. Neko im je smestio. No i dalje nije znala ni zbog čega ni ko. Pred svojom kućom Vendi je zatekla samo jedan televizijski kombi. Zaprepastila se kad je videla kojoj stanici pripada. Kako ih samo nije sramota bila je to njena stanica. NTC. Sem, njen kamerman, stajao je ispred sa - udahnula je duboko više puta - Mišel Fisler Balonskom Glavom. Mišel je nameštala kosu. Pod mišku je zadenula mikrofon NTC-ja. Vendi pade u iskušenje da okrene volan udesno i udari u nju pa da gleda kako se ona glava nalik lubenici rasprskava o ivičnjak. Umesto toga, pritisla je daljinsko otvaranje garažnih vrata i uterala auto. Elektronska vrata su se zatvorila za njom i onda je izašla. "Vendi?" Bila je to Mišel. Kucala je na vrata. "Mišel, odlazi od moje kuće." "Nema kamera ni mikrofona. Tu sam samo ja." "Moj prijatelj u kući ima pušku koju jedva čeka da upotrebi." "Samo me saslušaj na sekund, važi?" "Neću." "Treba ovo da čuješ. O Viku je." To natera Vendi da stane. "Šta je s Vikom?" "Otvori vrata, Vendi." "Šta je s Vikom?" "Prodao te je." Vendi oseti grč u stomaku. "Kako to misliš?" "Otvori vrata, Vendi. Nema kamera, nema mikrofona, sve nezvanično. Veruj mi." Dođavola. Promisli šta da uradi. Ma nema veze. Htela je da čuje šta
Mišel ima da joj kaže. Ako to znači da će morati da pusti Praznoglavu u kuću, neka bude. Preskoči Čarlijev bicikl kao i uvek ostavljen tako da joj prepreči put pa okrenu kvaku. Otključano. Čarli uvek zaboravi da zaključa. "Vendi?" "Dođi pozadi." Ona uđe u kuhinju. Ćale je otišao. Ostavio je cedulju kojom je obaveštava da je otišao po Čarlija. Dobro je. Otvorila je Mišeli zadnja vrata. "Hvala ti što si me pustila da uđem." "Pa šta je s Vikom?" "Glavešine traže krv. Dobro su ga pritisle." I?" "I Vik je bio pod velikim pritiskom da kaže kako si ga ti spopadala da predstavi kako si ti bila opsednuta njime." Vendi se ne maknu. "Stanica je izdala ovo obaveštenje." Mišel joj pruži list papira. Mi u NTC-ju nemamo komentar po pitanju Vendi Tajns mada bismo želeli da vrlo jasno stavimo do znanja kako naš urednik vesti Viktor Garet nije učinio ništa protivzakonito ni nemoralno, i da je odbijao svako izazovno ponašanje svojih zaposlenih. Proganjanje je danas ozbiljan problem u našem društvu i mnogo je žrtava koje pate zbog toga. "Proganjanje?" Vendi diže pogled. "Je li ovo stvarno?" "Lepo odrađeno, zar ne? Uvijeno i tako neodređeno da niko ne može da ih tuži." "A šta ti hoćeš, Mišel? Ne misliš valjda da ću ti dati izjavu?" Mišel zavrte glavom. "Nisi ti glupa." "Pa zašto si došla?" Mišel uze natrag izjavu i diže je. "Ovo nije ispravno. Nas dve nismo prijateljice. Znam šta misliš o meni..." Ona isturi presjajne usne i sklopi oči kao da odmerava sledeću rečenicu. "Veruješ li ti toj izjavi?" Mišel naglo otvori oči. "Ne! Ma hajde molim te. Da ti proganjaš Vika? Koješta." Da nije bila zaprepašćena i uzdrmana, Vendi je tad mogla da zagrli Mišel.