Jack London - Zlato

Džek London Z l a t o

Naslov originala: Jack London Burning Daylight

PRVI DIO

I Bila je tiha noć u Tivoliju. Kraj krčmarske tezge, smještene na jednoj strani prostrane, od tesanih balvana sagrađene prostorije, stajalo je naslonjeno desetak ljudi. Dvojica među njima raspravljali su je li bolji čaj od omorikinih iglica ili limunov sok kao lijek protiv skorbuta. Razgovarali su s izrazom dosade na licu, prekidajući raspravu stankama mrzovoljne šutnje. Ostali su jedva obraćali pažnju na njih. U jednom redu uz suprotni zid bili su poredani kartaški stolovi. Stol za kocku je bio pust. Jedan jedini čovjek sjedio je za stolom za faro i igrao. Čak se ni kuglica rulete nije kotrljala, a croupier {1} je stajao kod užarene peći, u kojoj je pucketala vatra, i razgovarao sa mladom, tamnookom ženom, ljupka izgleda i pristale pojave, koja je bila poznata od Juneaua do Fort Yukona po nadimku Djevica. Tri su čovjeka sjedila kraj stola za poker, ali su igrali samo u male svote, bez oduševljenja i bez kibica. U plesnoj dvorani što se prostirala u pozadini plesala su monotono tri para uz zvukove violine i glasovira. A ipak Circle City niti je opustio niti je ponestalo novaca. Bili su tu kopači zlata iz Moosehide Creeka i ostalih nalazišta na zapadu, ljetna ispiranja bila su uspješna i kese su im bile pune zlatnog praha i zlatnih zrnaca. Klondike još nije bio otkriven niti su kopači sa Yukona bili naučili što se sve može postići dubokim kopanjem i paljenjem drveća. Zimi se nije ništa radilo, i oni su uveli običaj da za vrijeme duge polarne noći provode zimu u prostranim logorima, kao što je bio i Circle City. Imali su dosta vremena, kese su im bile pune zlata, a jedina se društvena zabava mogla naći u krčmama. Ipak je Tivoli bio gotovo pust, a Djevica, koja je stajala uz peć, zijevnu i, ne pokrivajući usta rukom, reče Charleyu Batesu: — Ako se doskora nešto ne dogodi, ja idem u postelju. Šta je to danas s našim logorom? Zar je sve pomrlo? Bates se čak nije potrudio da joj odgovori, nego nastavi zlovoljno savijati cigaretu. Dan MacDonald, jedan od prvih krčmara i kockara na gornjem Yukonu, posjednik i vlasnik Tivolija sa svim njegovim kartaškim stolovima, tumarao je kao izgubljen po velikom pustom prostoru i priključio se paru koji je stajao kraj peći. — Je li netko umro? – upita ga Djevica. — Tako izgleda – odgovori MacDonald.

— Onda mora da je izumro cijeli logor – reče ona,prekidajući razgovor, i ponovo zijevnu. MacDonald se nasmija potvrđujući pokretom glave i, upravo kad je otvorio usta da nešto kaže, otvoriše se širom ulazna vrata i jedan se čovjek pojavi na svjetlu. Dah zime, koji je toplina sobe pretvarala u paru, ovijao ga je sve do koljena, povlačio se po podu, postajući sve tanji i tanji, dok napokon nije iščezao nekoliko stopa od peći. Skidajući metlu s njezina čavla na unutrašnjoj strani vrata, došljak očisti snijeg sa svojih mokasina i visokih vunenih čarapa. Činilo bi se da je visok čovjek, da nije iz točionice upravo stupio pred njega jedan golemi kanadski Francuz i pružio mu ruku. — Zdravo, Daylighte – pozdravi ga on. – Bogami, dolaziš nam kao melem za bolesne oči! — Zdravo, Louise! Koji je vjetar tebe donio ovamo? – odgovori došljak. – Hodi da nešto popijemo, pa da mi pripovijedaš sve što znaš o Bone Creeku. Šta je to, dovraga, s tobom, daj da se rukujemo. Gdje je tvoj drug? Ja ga tražim. Jedan drugi golem čovjek odmače se od tezge i pruži mu ruku. Olaf Henderson i Francuz Louis, ortaci sa Bone Creeka, bili su dvojica najviših ljudi u čitavom kraju, te iako su bili samo za pola glave viši od došljaka, on je izgledao među njima kao pravi patuljak. Zdravo, Olafe, baš sam želio da tebe nađem – reče onaj koga su nazvali Daylight. – Sutra mi je rođendan i odlučio sam da vas sve izvrnem na leđa, da znate! I tebe također, Louis. Sve vas mogu izvrnuti na leđa na moj rođendan, to da znate. Hodi da pijemo, Olafe, i onda ću vam pričati o svemu. Činilo se da je dolazak novog gosta ispunio čitavu prostoriju valom topline. – To je Burning Daylight – poviče Djevica, koja ga je prva prepoznala kad se pojavio na svjetlu. Namrgođeno lice Charleyja Batesa dobi odmah blaži izgled, a MacDonald se smjesta pridruži spomenutoj trojici kraj tezge. Dolaskom Burninga Daylighta čitava je prostorija postala iznenada svjetlija i veselija. Konobari se užurbaše. Ljudi počeše glasnije govoriti. Neki su se smijali. A kad je violinist provirio u dvoranu i rekao pijanistu: »Došao je Daylight«, tempo valcera postade odmah brži, a plesači, također zahvaćeni zarazom, počeše se življe okretati, kao da zbilja uživaju u plesu. Bilo je svima odavno poznato da nikome neće biti dosadno u prisustvu Burninga Daylighta. On se okrenu od tezge i ugleda kraj peći ženu, koja mu je svojim radosnim pogledom zaželjela dobrodošlicu. — Zdravo, Djevice, stara djevojko – pozdravi je on.– Zdravo, Charley. Šta je s vama? Zašto su vam lica tako turobna, kad mrtvački sanduci stoje svega tri unce? Hodite svi ovamo i pijte. Dođite, vi, žive lešine, i kažite kakav otrov želite. Svi neka dođu! Ovo je moja noć, danas mora biti veselo. Sutra ću navršiti tridesetu, a onda sam već star čovjek. Ovo je posljednji trzaj mladosti. Slažete li se? Dogurajte se ovamo.

Ovdje se poredajte. — Stani malo, Davisu – obrati se igraču faroa, koji je već bio odgurnuo svoju stolicu od stola. – I ja ću pokušati sreću, da vidim hoćete li svi vi piti sa mnom ili ćemo svi piti s tobom. Izvadivši tešku vrećicu zlatnoga praha iz svog džepa od kaputa, on je baci na jednu visoku kartu. — Pedeset – reče. Igrač faroa izvuče dvije karte. Visoka je karta dobila. On zapisa svotu na komadiću papira, a mjerilac u točionici izmjeri za pedest dolara zlatnog praha na vagi za zlato i sasu ga u Daylightovu vrećicu. Valcer je u stražnjoj sobi bio upravo završen, a tri para plesača, koji su u pratnji violinista i pijanista išli prema točionici, padoše u oči Daylightu. — Dođite i vi ovamo! – poviče on. – Poredajte se i svaki neka kaže što želi. Ovo je moja noć, a ovakve noći ne dolaze često. Svi ovamo kraj mene, velim vam, ovo je moja noć ... — Jedna prokleto šugava noć – upadne Charley Bates. — Imaš pravo, sine moj – dočeka veselo Burning Daylight. – Jedna šugava noć, ali moja noć, to treba da znaš. I ja sam stari šugavi vuk. Slušaj kako zavijam. Zatim poče zavijati kao osamljeni šumski vuk, sve dok nije Djevica, od jeze koja ju je spopala, zatvorila uši svojim nježnim prstima. Trenutak kasnije ona se u njegovim rukama vrtjela po prostoru za ples, gdje su zajedno s njima još tri djevojke plesale sa svojim partnerima jedan obijesni Virginija ples. I muškarci i žene plesali su u mokasinama, u dvorani je postajalo sve življe. Burning Daylight bio je središte oko koga se sve okretalo, a njegove šale i bockanje i gruba veselost trgoše ih sve iz sna i dosade u kojoj ih je bio zatekao. Njegovim se dolaskom posve promijenila atmosfera ovoga mjesta. Činilo se da ga je on ispunio svojom silnom životnom snagom. Ljudi koji su dolazili sa ceste osjetili su to odmah, a u odgovoru na njihova pitanja konobari su samo pokretom glave pokazivali na stražnju sobu i kratko objašnjavali: Burning Daylight se provodi. I ljudi koji su došli ostadoše i zaposliše konobare. Igrači se ohrabriše, i uskoro su svi stolovi bili zaposjednuti, a zveckanje žetona i poskakivanje kuglice na ruleti monotono su odjekivali i nadglasavali mukli žamor ljudskih glasova, njihove kletve i njihov teški smijeh. Malo je ljudi poznavalo Elama Harnisha pod nekim drugim imenom nego Burning Daylight. Ovo mu je ime bilo dano u prvim danima nakon dolaska u ovu zemlju zbog njegove navike da ranim jutrom diže svoje drugove iz njihovih postelja, vičući im da »zora sviće«. {2} Među pionirima ove polarne divljine, gdje su svi ljudi bili pioniri,

on se ubrajao među najstarije. Ljudi kao Al Mayo i Jack MacQuestion stigli su doduše prije njega, ali su oni došli prešavši Stjenjak iz područja zaljeva Hudson prema istoku. On je, međutim, bio među prvima koji su prešli preko Chilcoota i kroz Chilcat klance. U proljeće 1883, prije dvanaest godina, kao mladić od osamnaest godina, on je prešao preko Chilcoota zajedno s petoricom drugova. U jesen vratio se natrag samo s jednim. Četvorica su zaglavila prilikom jedne nesreće u surovoj nemilosrdnoj pustoši. I punih dvanaest godina Elam Harnish je bez prestanka tražio zlato u sjeni Polarnog kruga. I nijedan čovjek nije ga tražio tako ustrajno i tako tvrdoglavo. On je odrastao u toj zemlji. On nije poznavao nijedne druge zemlje. Civilizacija je za njega bila samosan nekakva prijašnjeg života. Logorišta poput Forty Mile i Circle City bila su za njega velegradovi. I ne samo da je on odrastao sa tom zemljom, jer, ma kako da je bila surova, on je pomagao pri njezinu stvaranju. On je stvarao njezinu historiju i geografiju, a oni koji su poslije njega došli pisali su o njegovim putovanjima i označavali na karti putove koje su njegove noge prokrčile. Junaci rijetko slave junaštvo, ali među ljudima ove mlade zemlje, mlade kao što je i on bio mlad, on je bio smatran za jednog od najstarijih junaka. U pogledu vremena bio je pred njima. U pogledu djela on ih je nadmašivao. U pogledu ustrajnosti priznavali su mu da se ni najtvrđi od njih ne može mjeriti s njime. Povrh toga, bio je smatran osjećajnim čovjekom, poštenim čovjekom i čovjekom svijetla značaja. U svim zemljama gdje se život lako stavlja na kocku i gdje se životi lako gube, ljudi se radi zabave i razonode gotovo automatski odaju kockanju. U Yukonu su ljudi stavljali svoje živote na kocku za zlato, a oni koji su u zemlji našli zlata kockali su se za njega među sobom. Ni Elam Harnish nije bio iznimka. On je u prvom redu bio iskonski muškarac, i instinkt u njemu da se kocka sa životom bio je jak. Okolina je odlučivala kakav će oblik dobiti ta igra. Bio je rođen na jednoj farmi u državi Iowa, a otac mu se bio iselio u istočni Oregon. U tom rudarskom kraju proveo je Elam svoje djetinjstvo. Sve što je znao bilo je to da se za velike dobitke moraju stavljatii veliki ulozi. Odvažnost i ustrajnost bila su svojstva potrebna za igru, ali velika božica Sreća dijelila je karte. Pošten rad za sigurnu ali mršavu zaradu nije dolazio u obzir. Pravi muškarac igra na veliko. On stavlja na kocku sve, da sve izgubi ili sve dobije, a nešto manje nego sve značilo je biti na gubitku. I tako je za dvanaest godina provedenih u Yukonu Elam Harnish uvijek bio na gubitku. Doduše, prošlog je ljeta na Moosehide Creeku izvukao dvadeset hiljada dolara, a ono što je ostalo u zemlji bilo je još dvadeset hiljada. Ali, kako je sam govorio, to nije bilo ništa više od onoga što je on sam uložio. A uložio je dvanaest godina svoga života, i četrdeset hiljada bio je mali dobitak za jedan takav

ulog – toliko je upravo stajalo piće i ples u Tivoliju, zimski provod u Circle Cityju i nabavka hrane za narednu godinu. Ljudi na Yukonu preokrenuli su staru poslovicu i govorili: teško stečeno, lako potrošeno. Kad je ples bio završen, Elam Harnish ponovo pozva sve prisutne da piju. Pića su stajala dolar čaša, a zlato se računalo po šesnaest dolara jedna unca. U kući je bilo trideset ljudi, koji su prihvatili njegov poziv, i između svakog plesa svi su bili njegovi gosti. To je bila njegova noć, i nikome nije bilo dopušteno da išta plaća. Zbog toga se ipak ne može reći da je Elam Harnish bio pijanica. Viski je malo značio za njega. U njemu je bilo previše života i snage, on je bio i suviše zdrav i duševno i tjelesno a da bi naginjao robovanju alkoholu. Provodio je čitave mjesece na teškim putovanjima po snijegu i na rijekama a da nije pio nikakvog pića jačeg od kave, a katkada je ostao i po godinu dana čak i bez kave. Ali on je bio društven čovjek, a kako je krčma bila jedini izražaj društvenosti na Yukonu, on se izražavao na taj način. Kad je bio, kao mladić, u rudarskim naseljima Zapada,vidio je da svi ljudi tako rade. Njemu se činilo da je to jedini način za čovjeka da se društveno izrazi. Drugog načina nije poznavao. Bio je to čovjek koji je upadao u oči, usprkos tome što je njegovo odijelo bilo jednako odijelu kakvo su nosili svi ostali u Tivoliju. Na nogama je imao mokasine od irvasove kože, na kojima su staklenim kuglicama bili izvezeni indijanski motivi. Hlače su mu bile obične, radničke,a kaput napravljen od vunena pokrivača. Duge kožne rukavice, podstavljene vunom, visile su mu sa strane. Bile su svezane na jukonski način, kožnim remenom prebačenim oko vrata. Na glavi je imao krznenu kapu, poklopci za uši bili su uzdignuti, a vrpce odriješene. Njegovo lice, mršavo i produljeno, s malim udubinama ispod jagodičnih kostiju, činilo se gotovo kao indijansko. Opaljena koža i žive crne oči pojačavale su taj dojam, premda su i brončana boja kože, a i same oči bile izrazito oči bijelca. Izgledao je stariji od trideset godina, ali je ipak, glatko obrijan i bez bora, nalikovao na dječaka. Ovaj dojam o njegovoj dobi nije se zasnivao na nekim vidljivim znacima, već je dolazio od drugih nevidljivih činjenica, od onoga što je on pretrpio i proživio, u čemu je daleko nadmašivao prosječne ljude. On je živio životom jednostavnim i u neprestanoj napetosti, i ponešto od svega toga odsijevalo je u njegovim očima, podrhtavalo u njegovu glasu i izgledalo kao neki trajni šapat na njegovim usnama. Same usne bile su mu tanke i obično usko stisnute nad ravnim i bijelim zubima, ali je njihova tvrdoća bila ublažena jednim laganim potezom prema gore u kutovima usta. Ovaj mu je potez davao ljupkost, kao što su mu i mali nabori u kutovima očiju davali izraz veselosti. Ove potrebne ljupke crte ublažavale su izgled, koji je uglavnom bio divlji i koji bi inače bio okrutan i gorak. Nos mu je bio tanak, nosnice pune i nježne i ne veće no što bi odgovarale licu, dok mu je visoko čelo, možda baš zato što je bilo

usko, bilo savršeno zaokruženo i simetrično. U skladu s indijanskim izgledom bila je i njegova kosa, vrlo glatka i vrlo crna, izvanrednog sjaja, kakav joj je samo zdravlje moglo dati. — Burning Daylight je svjetlo svijeće koja gori {3}– smijao se Dan MacDonald, što su svi plesači popratili srdačnim smijehom i veselim povicima. — To je čovjek koji može sve postići, zar ne, Louise?– reče Olaf Henderson. — Bogami jest, na to se možeš kladiti – reče Francuz Louis. – Taj je mladić sav od zlata ... — I kada svemogući bog bude ispirao Daylightovu dušu, posljednjeg velikog dana ispiranja – prekine ga MacDonald – morat će svemogući da zgrće šljunak zajedno s njim u sanduke za ispiranje. – To je dobro rečeno – promrmlja Olaf Henderson, promatrajući kockara s dubokim divljenjem. – Vrlo dobro – potvrdi Francuz Louis. – Mislim da na to treba da nešto popijemo, a?

II Bila su dva sata poslije ponoći kad su plesači, željni da nešto pojedu, prekinuli plesanje na pola sata. I upravo u tom času predloži Jack Kearns da se igra poker. Jack Kearns bio je krupan čovjek dobroćudna izgleda, koji je zajedno s Bettlesom poduzeo koban pokušaj da osnuje jednu stanicu na izvorima Koyokuka, daleko u unutrašnjosti Polarnog kruga. Poslije toga Kearns se vratio natrag na svoje stanice u Forty Mile i Sixty Mile i promijenio smjer svojih spekulacija naručivši iz Sjedinjenih Država jednu malu pilanu i jedan riječni parobrod. Pilanu su upravo sada prenosili kroz klanac Chilcoot Indijanci saonicama sa psima, a u rano ljeto, kada se rastopi led na Yukonu, trebalo je da bude spuštena niz rijeku. Kasnije, ljeti, kada nestane leda na Beringovu moru i na ušću Yukona, parobrod montiran u St. Michaelsu doplovio bi uz rijeku natovaren do vrha namirnicama. Jack Kearns predloži poker. Francuz Louis, Dan MacDonald i Hal Campbell (koji je otkrio nalazište na Moosehide), a sva trojica nisu uopće plesala, jer nije bilo dosta djevojaka, prihvatiše prijedlog. Oni su se ogledavali za petim igračem, kad se upravo pojavi na izlazu iz stražnje sobe Daylight, vodeći ispod ruke Djevicu, na čelu čitave povorke plesača. Odgovarajući na pozdrave igrača pokera, on pristupi njihovu stolu, koji se nalazio u uglu dvorane. — Želiš li se priključiti? – reče Campbell. – Možda ćeš imati sreće? — Siguran sam da ću večeras imati – odgovori oduševljeno Burning Daylight i u istom času osjeti kako ga Djevica opominje stiskom ruke. Ona je željela da s njim pleše. – Siguran sam da je sreća uz mene, ali ću radije plesati. Nije mi baš stalo do toga da vam svima otmem novce. Nitko ga nije nagovarao. Oni su njegovo odbijanje smatrali konačnim, a Djevica je nastavila da mu stišće ruku, da bi ga odvukla od igrača i povela za plesačima, koji su tražili večeru. U tom se času promijeni njegovo raspoloženje. Nije se radilo o tome da on ne bi želio plesati, niti da je htio da nju povrijedi, ali to neprestano stiskanje njegove ruke uzbunilo je njegovu prirodu slobodna čovjeka. On nije volio da žene trče za njim. Premda je imao sreću kod žena, one ipak nisu u njegovu životu igrale naročitu ulogu. To su bile igračke, sredstva za razonodu i odmor u velikoj igri života. On je sretao žene zajedno s viskijem i kockanjem, a iz promatranja je znao da je lakše ostavi tipiće i karte nego se osloboditi žene, kada se čovjek jedanput propisno zaplete. Robovao je samom sebi, što je bilo prirodno za njegov zdravi egoizam, ali se sve u

njemu uzbunilo na samu pomisao da bude nečiji rob. Za slatko ropstvo ljubavi nije imao razumijevanja. Zaljubljeni ljudi, koje je on imao prilike promatrati, izgledali su mu kao luđaci, a ludost je bila stvar koju nije smatrao vrijednom razmatranja. Drugarstvo s muškarcima bilo je nešto sasvim drugo nego ljubav prema ženama. U drugarstvu nije bilo ropstva; to je bio poslovan odnos, pošten ugovor između dvojice ljudi koji se nisu među sobom progonili nego su dijelili opasnosti putovanja po gorama i na rijekama, u borbi za život i potrazi za blagom. Muškarci i žene su se međusobom progonili i jedno od njih nužno mora da se podvrgne volji drugoga. Sasvim je nešto drugo bilo drugarstvo. Tu nema ni govora o robovanju; i premda je on, čovjek koji je pucao od zdravlja i snage, davao uvijek mnogo više nego što je primao, ono što je trebao dati davao je s kraljevskom širokogrudnošću i plemenito dijelio svojim rukama plodove svog rada ili svoga junačkog napora. Provlačiti se danima po snježnoj mećavi kroz klance ili kroz močvare pune moskita i nositi dva puta više tereta no što je nosio njegov drug, to nikako nije značilo biti podvrgnut njegovu nepoštenju ili pritisku. Svaki je činio najviše što je mogao. Takav je to bio posao. Neki su ljudi bili jači od drugih – to je istina; ali dok je svaki čovjek činio onoliko koliko je mogao, bila je to poštena razmjena, poslovni duh je bio očuvan i pošten odnos održan. Ali sa ženama – nije bilo tako. Žene su davale malo, a željele su sve. Žene su imale vrpce na svojoj pregači i uvijek bile spremne da ih zavežu oko svakog čovjeka koji dvaput za njima pogleda. Evo, na primjer, Djevica, koja je gotovo iščašila vilice od zijevanja kad je on ušao, bila je veoma zadovoljna što ju je pozvao da pleše. Jedan ples je prošao sasvim u redu. Ali zato što je s njom plesao dva puta, i tri puta, i još nekoliko puta, ona je počela da mu stišće ruku kad su ga drugovi pozvali da sjedne s njima za partiju pokera. To je bila ta omražena vrpca pregače, prvo od mnogobrojnih nasilja koje bi ona vršila nad njim kad bi on popustio. A ne može se reći da ona nije bila pristala djevojka, jaka i zdrava, tako da ju je bilo milina pogledati, osim toga i izvrsna plesačica; ali, i ona je bila žena, koja je poput svih ostalih žena željela da ga omota vrpcama svoje pregače, da mu njima zaveže ruke i noge i da na njega utisne svoj žig. Radije poker. Osim toga, on je isto toliko volio poker koliko je volio i ples. Čitavim svojim bićem on se odupre tom pritisku na ruci i reče: — Uostalom, mislim da ne bi bilo loše da vam podijelim jednu malu lekciju. Opet osjeti pritisak na svojoj mišici. Ona je pokušavala da ga omota vrpcom svoje pregače. I u tom času, ali samo za trenutak, on postade divljak u kome je prevladao val straha i ubojstva što se u njemu uzdizao. U tom bezgranično kratkom dijelu vremena nalikovao je na prestrašena tigra, kojega je ispunila strahom i bijesom zamka što ju je pred sobom ugledao. Da je bio samo divljak i ništa više, on bi divlje skočio s tog mjesta ili bi se bacio na nju i uništio je. Ali u tom istom času pokrenuše se u njemu

pokoljenja discipline, pomoću koje je čovjek postao društvena životinja, koja se prilagođuje prilikama. Ljubaznost i pristojnost borile su se s njim, i on se nasmija očima, gledajući u oči Djevice, i reče: — Hajde ti i okrijepi se malo. Ja nisam gladan, a kasnije ćemo još malo plesati. Noć je tek započela. Idi i pojedi nešto, stara djevojko. I on oslobodi svoju ruku te dobroćudno potapša djevojku po ramenu, a u istom času obrati se igračima pokera. — Povisite uloge pa ću i ja s vama. — Granica je krov – reče Jack Kearns. — Skinite i krov. Igrači se međusobno pogledaše, a Kearns objavi: — Nema granice. Elam Harnish spusti se na stolicu koja ga je čekala, poče izvlačiti svoju vrećicu sa zlatom, ali se predomisli Djevica se načas namrgodi, a onda se uputi za ostalim plesačima. — Donijet ću ti sendvič, Daylighte – dobaci mu preko ramena. On potvrdi glavom. Ona mu se nasmija u znak da mu je oprostila. Njemu je uspjelo izbjeći vrpci pregače a da nije povrijedio suviše grubo njezine osjećaje. — Da igramo sa žetonima – predloži Daylight. – Oni se stalno gomilaju po stolu... ako nemate ništa protiv. — Ja pristajem – odgovori Hal Campbell. – Neka moji žetoni vrijede pet stotina dolara komad. — Moji također – odgovori Harnish, a odmah zatim odrediše i drugi vrijednost svojih žetona. Francuz Louis je bio najskromniji, označujući vrijednost svojih žetona na sto dolara svaki. Na Aljasci, u to vrijeme, nije bilo ni varalica ni nepoštenih kartaša. Igralo se pošteno i ljudi su imali povjerenja jedan u drugog. Riječ jednog čovjeka vrijedila je isto toliko koliko i njegovo zlato. Žetoni su bili limene duguljaste pločice, kojih je prava vrijednost bila otprilike jedan cent. Ali ako ga je čovjek upotrebljavao u igri i rekao da njegov žeton vrijedi pet stotina dolara, žeton se primao kao da je vrijedan pet stotina dolara. Tko god dobio, znao je da će čovjek koji ga je izdao iskupiti žetonu pet stotina dolara zlata izmjerenog na vagi. Žetoni su bili različite boje, pa prema tome nije bilo nikakve teškoće da se ustanove njihovi vlasnici. Također u tim mladim danima Yukona nikome nije bilo ni na kraj pameti da zahtijeva igru s gotovim novcem. Svaki čovjek je u igri vrijedio toliko koliko je vrijedio čitav njegov imutak, bez obzira gdje se taj imutak nalazio i od čega se sastojao.

Harnish presiječe i dijeljenje pripade njemu. Zbog ovog dobrog predznaka, dok je miješao karte, pozva konobare i reče im neka posluže pićem cijelu kuću. Kad je dao prvu kartu Danu MacDonaldu, koji mu je sjedio slijeva, poviče iz svega glasa: – A sad potegnite što jače možete, vi, Malemuti, vučjaci i Sivaši! Pognite se i kopajte nogama! Zategnite užad! Bacite se svom težinom na hamove, nek pucaju povezi! Hop-la! Ju-haj! Naprijed! I velim vam čisto i bistro, bit će noćas strmih uspona i brze vožnje prije nego što stignemo do kraja. A netko će i ljosnuti... i to teško! Čim je igra započela, igrači postadoše tihi, razgovarajući vrlo malo ili uopće ništa, premda je oko njih bilo vrlo bučno. Elam Harnish je upalio iskru. Sve je više kopača dolazilo u Tivoli i tu ostajalo. Saznalo se da Burning Daylight lumpuje, i nitko nije htio te večeri ostati kod kuće. Plesna je dvorana bila dupkom puna. Kako je žena bilo premalo, mnogi su muškarci zavezali šarene marame oko ruke u znak ženskosti i plesali s drugim muškarcima. Svi su kartaški stolovi bili prenatrpani, a glasovi ljudi, koji su razgovarali kraj duge tezge i sakupili se oko peći, pomiješali su se s neprestanim zveckanjem žetona i bučnim zvrjanjem kuglice rulete, koja je padala i poskakivala. Sve što je bilo potrebno za jednu pravu jukonsku noć bilo je tu i miješalo se. Sreća za kartaškim stolom monotono se mijenjala. Nitko se nije mogao pohvaliti naročitim kartama. Zbog toga su se velike svote stavljale na slabe karte. Najveći »pot« od pet hiljada dolara dobio je Francuz Louis sa jednim »fulom« protiv dva »trilinga« koje su imali Campbell i Kearns. U jednoj igri dobiven je »pot« od osam stotina dolara na blef sa dvije dame. A jednom je Harnish platio Kearnsu dvije hiljade dolara, a kad je Kearns položio karte, pokazalo se da ima »fleš« a da je Harnish bio toliko drzak da »igra« sa parom desetica. Ali oko tri sata ujutro dođoše u ruke igrača velike kombinacije. Bio je to rijedak trenutak, na koji igrači pokera tjednima čekaju. Vijest o tome pronijela se odmah po Tivoliju. Gledaoci postadoše mirniji. Ljudi koji su se nalazili podalje od stola prestadoše govoriti i počeše se primicati. Igrači za drugim stolovima obustaviše svoje igre, a ubrzo ostade pusta i plesna dvorana, tako da je naposljetku više od stotinu ljudi, u jednoj zbijenoj i šutljivoj grupi, stajalo oko stola za kojim se igrao poker. Nadmetanje s velikim svotama započe prije nego što su se vukle karte i nastavljalo se a da se karte nisu ni pogledale. Kearns je dijelio, a Francuz Louis otvori »pot« s jednim žetonom – u ovom slučaju stotinu dolara. Campbell samo izusti »dalje«, ali Elam Harnish, kao slijedeći, ubaci pet stotina dolara, obraćajući se MacDonaldu s primjedbom da ga pušta jeftino u igru. MacDonald, zavirivši ponovo u svoje karte, položi hiljadu dolara u žetonima. Kearns, pošto je dulje vrijeme razmišljao nad svojim kartama, napokon reče: »dalje«.

Francuz Louis morao je sada položiti još devet stotina dolara da ostane u igri, i nakon dužeg razmišljanja on ih položi. Isto tako morao je Campbell položiti devet stotina da može ostati i vući nove karte, ali na opće iznenađenje on stavi devet stotina i poveća još za hiljadu. — Napokon se stvar počela razvijati kako treba – primijeti Harnish, nakon što je unio hiljadu pet stotina, i sa svoje strane povećao još za hiljadu. – Sada se približujemo vrhu i pazite svi dobro da vam ne popucaju uzde. — I ja isto tako mislim – doda MacDonald donoseć i tražene dvije hiljade i povećavajući još za hiljadu. Sada su igrači mogli biti sigurni da se u svim rukama nalaze dobre karte. Premda se crte njihovih lica nisu mijenjale, ipak gotovo nesvjesno počeše sva lica dobivati napetiji izražaj. Kraj toga se svaki od njih trudio da zadrži svoj obični izgled, ali je ovoga puta obični izgled svakoga od njih bio drukčiji. Hal Campbell pokazivao je svoju uobičajenu opreznost. Francuz Louis odavao je zainteresiranost. MacDonald je zadržao svoju širokogrudnu dobroćudnost, koja je ovog puta izgledala nešto pretjerana. Kearns se držao hladnokrvno i samopouzdano, dok je Elam Harnish ostao veseljak i šaljivdžija kakav je uvijek bio. Jedanaest hiljada dolara već se nalazilo u »potu«, a žetoni su bili nagomilani u neurednoj hrpi u sredini stola. — Ja nemam više žetona – reče žalosnim glasom Kearns. – Mogli bismo sada započeti s obveznicama. — Veseli me da kaniš ostati – odgovori mu srdačno MacDonald. — Ja još nisam stao. Ja sam već donio u »pot« neku hiljadu. Kakvo je sada stanje? — Stajat će te tri hiljade »dolazak«, ali ti nitko neće priječiti da i ti povisiš. — Povisiti, jesi li poludio? Zar misliš da sam ja tako lud kao ti? – Kearns još jednom pogleda svoje karte. – Ali reći ću ti sada, Mac, što ću učiniti. Imam slutnju i evo stavljam te tri hiljade. On napisa svotu na komadiću papira, potpisa svoje ime i priloži papir hrpi u sredini stola. Na Francuza Louisa okrenuše se sada sve oči. On je neko vrijeme nervozno prevrtao karte među prstima, a zatim, rekavši: »Dovraga! s ovim se kartama zbilja ne da ništa napraviti«, žalosno odbaci karte. U narednom trenutku stotinu i nekoliko pari očiju. Bilo je uprto u Campbella. — Ja te ne kanim nadvisiti, Jack – reče zadovoljavajući se time da dometne tražene dvije hiljade. Oči se sada okrenuše prema Harnishu, koji nešto napisa na komadiću papira i stavi ga na hrpu. — Ja vam želim pokazati da ovo nije nikakvo školsko dobrotvorno društvo – reče. –

Ja pratim, Jack, i povisujem još za hiljadu. Sad je na tebi red da stupiš u okršaj, Mac. — Ja se od ovakvih okršaja samo debljam i povisujem još za hiljadu – odgovori MacDonald. – Pouzdaješ li se još u svoju slutnju, Jack? — Još se uvijek nadam – reče Kearns i stade razmještati svoje karte. – Igram, ali prije svega želim da znate kako stojim. Tu je moj parobrod »Bella« – koji vrijedi dvadeset hiljada ili ne vrijedi ni jednu uncu. Tu je Sixty Mile s pet hiljada dolara robe u skladištu. Osim toga znate da upravo očekujem pilanu. Ona je sada u Lindermanu, a teglenica koja će je dopremiti već se gradi. Jesam li dobar? — Ukopaj se; naravno da si dobar – odgovori mu Daylight. – A kad smo pri tome, neće biti naodmet ako i ja spomenem da imam dvadeset hiljada u Macovoj blagajni ovdje, a dvadeset hiljada, ako ne i više – imam u zemljištu na Moosehideu. Ti poznaš to zemljište, Campbell. Ima li toliko u tom blatu? – Ima sigurno, Daylighte. — Koliko sada stoji igra? – upita Kearns. — Dvije hiljade pratnja. — Mi ćemo sigurno ići još i više, ako svi budu pratili – opominjao ga je Daylight. — Imam tako silan predosjećaj da moram – reče Kearns dodajući svoju obveznicu na dvije hiljade u hrpu koja je postajala sve veća. – Upravo osjećam kako mi se koža ježi na leđima. — Ja baš nemam neku naročitu slutnju, ali imam pristojnu kombinaciju – najavi Campbell, bacajući na hrpu svoju obveznicu. – Ali ja ne kanim povećati. — Sada je na meni red. – Daylight je malo razmišljao i napisao obveznicu. – Plaćam ovu hiljadu i povisujem još za jednu hiljadarku. Djevica, koja je stajala iza njega, učini tada nešto što ne bi smio učiniti ni najbolji prijatelj. Ispruži ruku preko Dnylightova ramena, pokupi sa stola njegove karte, pogleda ih i prisloni na prsa. Ono što je ugledala bile su tri dame i dvije osmice, ali nitko to nije mogao pročitati sa njena lica. Oči svih igrača bile su uprte u njeno lice, dok je ispitivala karte, ali na njemu nije bilo nikakva znaka. Crte njezina lica bile su kao izrezane od leda, jer joj je izražaj prije, za vrijeme i poslije gledanja u karte bio potpuno isti. Ni jedan mišić nije zadrhtao, čak se nije odala ni najneznatnijim drhtanjem nosnica, niti je bilo ma i najmanjeg povećanja sjaja u njezinim očima. Ona ponovo položi karte na stol, a oči igrača, koje su je pažljivo ispitivale, odvratiše se opet od nje, ne doznavši ništa. MacDonald se dobroćudno smijao. – Ja pratim, Daylighte, i povisujem ovog puta za dvije hiljade. Kako tvoja slutnja, Jack? Još mi se uvijek koža ježi, Mac. Čvrsto ste me zgrabili, ali me moj predosjećaj tako peče i žeže da je moja sveta dužnost da ga iskoristim. Ja donosim tri hiljade. A

osim toga imam još jedan predosjećaj: Daylight će također ići dalje. — Dakako da hoću – potvrdi Daylight, nakon što je Campbell odbacio svoje karte. – On zna s kim igra i kako treba da se ponaša. Ja donosim te dvije hiljade i sad će mo vući. Nastade mrtva tišina, u kojoj se čuo jedino tihi razgovor trojice preostalih igrača, koji su vukli karte. Trideset i četiri hiljade dolara nalazile su se već u »potu«, a igra po svoj prilici još nije došla ni do polovice. Na najveće začuđenje Djevice, Daylight zadrža svoje tri dame, odbaci osmice i zatraži dvije nove karte. A ovoga puta nije se čak ni ona više usudila pogledati što je dobio. Ona je znala ganice do kojih se mogla svladavati. Ni on ih nije pogledao. Dvije su nove karte ležale licem prema dolje na stolu ondje gdje su mu bile podijeljene. — Koliko? – upita Kearns MacDonald. — Imam dosta – bio je odgovor. — Možeš vući ako hoćeš. To znaš – opominjao ga je Kearns. — Hvala, imam dosta. Kearns je i sebi izvukao dvije karte, ali ih nije pogledao. Harnish još uvijek nije ni dotakao svoje karte. — Ja nikad ne vjerujem mnogo kartama koje nisu kupljene – reče mirno gledajući vlasnika krčme. – Ti treba da nastaviš, Mac. MacDonald prebroji brižljivo svoje karte, da se još jednom uvjeri da je sve u redu, napisa svotu na komadiću papira i stavi ga u »pot« s jednostavnom opaskom: — Pet hiljada. Kearns je, dok su ga sve oči promatrale, polako zavirivao u svoje dvije nove karte, prebrojio ostale tri, da se potpuno uvjeri da nema više od pet karata, te napisa obveznicu. — Pratim, Mac – reče – i povisujem za jednu malu hiljadu, samo toliko da bi i Daylight mogao s nama. Svi se pogledi skupiše sada na Daylightu. I on je na isti način ispitivao karte koje je kupio i izbrojio svojih pet karata. Plaćam tih šest hiljada i povisujem za još pet hiljada... samo zato da ti ne možeš dalje, Jack. — A ja povisujem za pet hiljada, samo da ti pomognem da izbacimo Jacka – doda MacDonald, koji je sada bio na redu. Njegov je glas zvučao nekako promuklo i napeto, a nervozno podrhtavanje usana u kutovima pratilo je njegove riječi. Kearns je bio blijed, a oni koji su ga gledali primijetili su da mu dršće ruka dok je

pisao svoju obveznicu. Ali glas mu ostade nepromijenjen. — I ja dižem za pet hiljada – reče on. Daylight opet postade središte pažnje. Na kapljicama znoja što su izbile na njegovu licu odsijevalo se jako svjetlo, koje su bacale odozgo petrolejske svjetiljke. Brončana boja njegovih obraza nešto je potamnjela zbog jače navale krvi. Crne su mu se oči sjajile, a nosnice podrhtavale od uzbuđenja. Bile su to široke nosnice, koje su odavale njegovo porijeklo od divljih predaka što su se održali na životu zahvaljujući dubokim plućima i jakim dušnicima. Ipak, za razliku od MacDonalda, njegov je glas bio čvrst i običan, i njegova se ruka, za razliku od Kearnsove, nije tresla dok je pisao. — Ja plaćam deset hiljada – reče on. – Ne zato što bih se tebe bojao, Mac. Jedino me je strah Jackove slutnje. — A ja upravo protiv te njegove slutnje podižem još za pet hiljada – reče MacDonald. – Ja sam imao najbolje karte prije vučenja i vjerujem da ih još uvijek imam. Možda je ovo slučaj gdje je slutnja bolja poslije vučenja nego slutnja prije vučenja – primijeti Kearns; – zbog toga mi moja sveta dužnost nalaže: »Podiži, Jack, podiži«, i ja podižem za još pet hiljada. Daylight se nasloni na svoju stolicu, gledajući u petrolejske svjetiljke, dok je glasno računao. Imao sam prije vučenja unutra devet hiljada, zatim sam donio još dvadeset i jednu hiljadu, što čini ukupno trideset hiljada. Još sam dobar za svega deset hiljada. Nagnu se naprijed, pogleda Kearnsa i reče: – Dakle, ja stavljam tih deset hiljada. – Možeš još i povisiti, ako želiš – odgovori mu Kearns. – Tvoji psi vrijede pet hiljada u ovoj igri. — O psima nema ni govora. Od mene možete dobiti sve moje zlato i ostalo što imam, ali ni jednog od mojih pasa. Neka bude onako kako sam rekao. MacDonald je i ovog puta prilično dugo razmišljao. Nitko se nije ni makao, niti se ičiji glas čuo. Nijedan mišić nije bio popustio kod gledalaca. Nijedno tijelo nije se premještalo s noge na nogu. Vladala je prava mrtva tišina. Jedino što se čulo bilo je pucketanje i hukanje goleme zažarene peći, a izvana lavež pasa, prigušen drvenim zidovima kuće. Rijetke su bile noći kad se na Yukonu igralo u ovako velike svote, i u tom pogledu ovo je bila najveća igra u povijesti ovog kraja. Vlasnik krčme napokon progovori: — Ako jedan od vas dvojice dobije, trebat će da preuzme i hipoteku na Tivoli. Oboiica igrača potvrdiše glavom.

— Dakle i ja dolazim. MacDonald doda svoju obveznicu na pet hiljada. Nijedan od njih nije posegnuo za »potom« i nijedan nije pokazao kakve ima karte. Istovremeno i u najvećoj tišini oni izvrnuše svoje karte na stol, a u isto vrijeme nastade komešanje među gledaocima, koji su se dizali naprste i izduživali vratove. Daylight pokaza četiri dame i asa. MacDonald četiri puba i asa, a Kearns četiri kralja i sedmicu. Kearns se nagne naprijed i kružnim pokretom ruke privuče sebi »pot«. Vidjelo se kako mu ruka dršće dok ga je privlačio. Daylight izvuče asa iz svojih karata i baci ga kraj MacDonaldovog asa, rekavši: — To je ono što me je cijelo vrijeme držalo u nadi, Mac. Ja sam znao da me samo četiri kralja mogu tući, i on ih je imao. — Šta si ti imao? – upita s velikim zanimanjem, obraćajući se Campbellu. — Dobre karte za vučenje, »fleš« otvoren odozgo i odozdo. — Kako ne! Imao si izgleda na »fleš« u boji ili čak na »fleš rojal«. — Na to sam i ja pomišljao – reče Campbell žalosno. – Stajalo me je šest hiljada prije nego što sam odustao. — Meni bi bilo draže da si igrao dalje – smijao se Daylight. – Onda ja ne bih izvukao četvrtu damu. Sada mi ne preostaje ništa drugo nego da preuzmem od Billyja Rawlinsa ugovor za prijevoz pošte i da krenem u Dyea. Koliki je pljen, Jack? Kearns je pokušavao prebrojiti »pat«, ali je bio previše uzbuđen. Daylight privuče »pot« sebi, sređujući čvrsti mprstima žetone, odvajajući ih od obveznica i zbrajajući bistrim mozgom svotu. — Stotinu dvadeset i sedam hiljada – objavi. – Ti sada možeš, Jack, sve rasprodati i vratiti se kući. Dobitnik se nasmija i potvrdi glavom, ali se činilo da nije u stanju govoriti. — Ja bih rado nešto popio – reče MacDonald – samo ova kuća više ne pripada meni. — Kako da ne – odgovori Kearns, navlaživši najprije suhe usne jezikom. – Tvoje obveznice vrijede tako dugo dokle ti želiš. A što se tiče pića, to je moja stvar. — Svatko neka kaže što želi, čujte svi – dobitnik plaća! – Daylight je vikao glasno da ga svi čuju, a u isto vrijeme diže se sa stolice uzimajući Djevicu ispod ruke. – Idemo nastaviti ples, plesači. Još je uvijek noć, a ujutro me čeka poštanski ugovor i put. Ovamo i ti, Rawlinse, ja ovim preuzimam tvoj ugovor i sutra u devet sati ujutro krećem u Salt Water, da znaš. Dođite svi! Gdje je glazba?

III Bila je to Daylightova noć. On je bio središte i vođa pijanke, nezasitan u veselju i upravo zarazno obijestan. Bio je na svim stranama, i kamo god je došao donosio je veselost. Nijedna pustolovina koju je predložio nije se činila njegovim sljedbenicima previše luda, i svi su ga slijedili u svemu, osim onih koje je zahvatilo ludilo pjevanja, i koji su se držali po strani, derući se. Ali nikad nije dolazilo do svađe. Bilo je poznato na Yukonu, kada Burningu Daylightu dođe njegova noć, onda su svađe i prepirke zabranjene. U takvim noćima ljudi se nisu smjeli svađati. U prijašnjim danima takve su se stvari događale, ali bi ljudi tek onda vidjeli što znači prava srdžba, i Burning Daylight ih je naučio pameti onako kako je to samo on znao. U njegovim noćima ljudi su se morali smijati i biti sretni ili otići kući. Daylight je bio neumoran. U odmoru između plesova isplati Kearnsu dvadeset hiljada u zlatu i prenese na njega svoje pravo na nalazište u Moosehideu. Na isti način uredi ugovor s Billyjem Rawlinsom o preuzimanju prijevoza pošte i poče se spremati za polazak. Naredi jednom sluzi da pozove izvana Kamu, njegova goniča pasa – bio je to Indijanac iz plemena Tananaw, koji je odlutao daleko od svoje rodne kuće da stupi u službu bijelih osvajača. Kama uđe u Tivoli, visok, mršav, mišićav, obučen u krzno, pravi izabranik svoje barbarske rase, i još uvijek barbar, kojega nisu nimalo zbunili pijani gosti i njihova galama oko njega, dok mu je Daylight davao naredbe. — Hm – reče Kama, nabrajajući prstima upute koje je dobio. – Preuzeti pisma od Rawlinsa. Natovariti sve na saone. Natovariti namirnice do Selkirka. – Treba li mnogo hrane za pse? — Mnogo hrane za pse, Kama. — Hm. Dovesti saone na ovo mjesto u devet sati. Donijeti cipele za snijeg. Ne donositi šator. Možda donijeti mali šator, hm, mali šator? — Nikakav šator – odgovori odlučno Daylight. — Hm ... jako hladno. — Ne možemo nositi previše tereta – znaš? Imamo mnogo pisama i s mnogo pisama se moramo vratiti. Ti si jak čovjek. Mnogo zime, mnogo putovanja, sve u redu. — U redu – promrmlja Kama, ne baš oduševljeno. – Mnogo zime, ali se ne treba brinuti. Hm ... biti spreman u devet sati.

On se okrenu na petama svojih mokasina i izađe napolje ne zbunjujući se, poput sfinge, ne pozdravljajući nikoga i ne odzdravljajući nikom, ne gledajući ni lijevoni desno. Djevica odvede Daylighta u kut. — Slušaj, Daylighte – reče mu tihim glasom – ti si ostao bez igdje ičega. — Kao crkveni miš. — Ja imam osam hiljada u Macovoj blagajni... – poče ona. Ali je Daylight prekine. Vrpca pregače opasno se približavala, i on ponovo postade sličan neukroćenom ždrijepcu. – Ništa to meni ne smeta – reče. – Gol sam došao na svijet, gol sada odlazim odavde, a bio sam bez igdje ičega veći dio vremena otkako sam došao ovamo. Hodi da plešemo. Upravo sviraju valcer ... – Slušaj me, Daylighte – ponavljala je djevojka. – Meni taj novac sada nije potreban. Ja ti ga mogu pozajmiti da nabaviš hranu – doda ona brzo, kad je vidjela znakove straha na njegovu licu. – Nitko mene ne treba opskrbljivati – odgovori Daylight. – Ja se opskrbljujem sam, i ako me jedanput sreća posluži, onda će to biti sve moje. Ne, hvala ti, stara djevojko. Vrlo sam ti zahvalan. Ja ću doći do onoga što mi je potrebno vozeći poštu tamo i natrag. – Dayilghte – promrmlja ona nježno prosvjedujući. Ali jednim naglim pokretom, u kojem se miješala srdžba sa zahvalnošću, on je odvuče u plesnu prostoriju, gdje su se začas vrtjeli unaokolo po melodiji valcera, za vrijeme kojega je ona razmišljala o željeznom srcu čovjeka koji ju je držao svojim rukama i opirao se svim njezinim lukavostima. U šest sati izjutra, zažaren od viskija, a ipak potpuno priseban, Daylight je stajao kraj tezge i obarao na tezgu ruku svakog čovjeka koji mu je prilazio. Ovo se mjerenje snage obavlja na taj način da se dva čovjeka postave jedan prema drugome tako da svaki nasloni svoj desni lakat na tezgu, i, čvrsto se držeći za šake, svaki pokušava da obori ruku protivnika. Jedan po jedan prilazili su k njemu, ali nikome nije uspjelo oboriti njegovu ruku, čak su mu podlegli i Olaf Henderson i Francuz Louis, usprkos svome divovskome rastu. Kad su oni počeli tvrditi da se tu neradi toliko o snazi koliko o vještini, i da u cijeloj stvari odlučuje samo izvježbanost ručnih mišića, on ih izazva na jedan drugi pokušaj. – Slušajte me svi! – poviče. – Ja ću učiniti dvije stvari: prvo, izmjeriti koliko ima zlata u mojoj vrećici; a drugo, kladim se da ću dignuti s poda dvije vreće brašna više nego što bude podigao onaj koji digne najviše među vama. — Bogami, ja to prihvaćam – čuo se gromski glas Francuza Louisa iznad svih ostalih.

— Stoj! – vikao je Olaf Henderson. – Ja sam isto tako dobar kao i ti, Louise. Ja prihvaćam polovicu oklade. Izmjeriše Daylightovu vrećicu i utvrdiše da je u njoj ravno četiri stotine dolara, te Louis i Olaf razdijeliše okladu popola. Iz MacDonaldova skladišta donesoše vreće, od kojih je svaka sadržavala dvadeset i pet kilograma brašna. Najprije su drugi iskušali na njima svoju snagu. Uspinjali su se na dvije stolice, vreće sa brašnom nalazile su se na podu između stolica povezane skupa užetima. Mnogi od njih bili su u stanju na ovaj način podići dvjesta do dvjesta i pedeset kilograma, ali je nekima uspjelo da dotjeraju čak do tri stotine kilograma. Poslije toga dadoše se na posao dva diva, počinjući sa trista i pedeset kilograma. Francuz Louis dodade još jednu vreću i podiže s poda tri stotine i sedamdeset pet kilograma. Olaf ponovi ovaj rezultat, ali obojica uzalud pokušavahu da podignu četiri stotine kilograma. Pokušavali su nekoliko puta, krupne su im se kapi znoja pojavile na čelu, dok su im kosti pucale od napora. Obojica su bili u stanju da pomaknu teret i da ga malo pokrenu, ali nisu mogli da ga dignu s poda. — Bogami, Daylighte, ovog si se puta sigurno preračunao – reče Francuz Louis, uspravljajući se i skočivši sa stolice. – Samo čovjek napravljen od čelika mogao bi to učiniti. Još pedeset kilograma, prijatelju moj, šta ti misliš, ni pet kilograma više. Razvezaše vreće, ali kad su bile dodane još dvije vreće, umiješa se Kearns. — Samo još jednu vreću. — Dvije! – viknu netko. – Oklada je bila za dvije. — Ali oni nisu podigli onu posljednju vreću – prosvjedovao je Kearns. – Oni su digli samo tri stotine i sedamdeset pet kilograma. Ali Daylightvelikodušno prekine daljnju prepirku. — Kakvog ima smisla svađati se oko toga? Šta je to, jedna vreća više? Ako ne mogu da dignem još tri, onda sigurno neću moći dignuti ni dvije. Samo ih dodajte. On stade na stolice, čučnu i sagnu ramena toliko da je mogao rukama uhvatiti za užeta. Pomaknu malo noge, trgnu teret, ispitujući snagu svojih mišica, a zatim se opet umiri, nastojeći da svim polugama svoga tijela dade što bolji položaj. Francuz Louis, gledajući sumnjičavo, poviče: — Povuci, Daylighte! Paklenski povuci! Daylightove se mišice napeše podrugi put,ali ovoga puta ozbiljno, dok nije postepeno upotrijebio svu snagu svoga divnoga tijela, i sasvim neprimjetno, bez trzanja i bez velikog napinjanja, golemi teret od četiri stotine i pedeset kilograma diže se s poda i zanjiha se naprijed i natrag, poput njihala, između njegovih nogu. Olaf Henderson uzdahnu dubokim glasnim uzdahom. Djevica, koja je nesvjesno bila napela sve svoje mišice, tako da su je već počele boljeti, olabavi ih, dok je

Francuz Louis s dubokim poštovanjem promrmljao: — M’sieu Daylight, svaka čast! Ja sam samo jedno veliko dijete, a ti si veliki čovjek. Daylight pusti teret, skoči na pod i uputi se prema tezgi. — Saspi unutra! – poviče, bacajući svoju vrećicu mjeriocu, koji je u nju prenio za četiri stotine dolara zlata iz vrećica dvojice koji su izgubili. — Svi neka dođu ovamo! – produži Daylight. – I svaki neka kaže šta želi piti! Dobitnik plaća! — Ovo je moja noć! – vikao je desetak minuta poslije toga. – Ja sam osamljeni vuk, koji je već prevalio trideset zima. Danas je moj rođendan, moj jedan dan u godini, i danas ja mogu izvrnuti svakog čovieka na leđa. Hodite svi! Sve ću vas pobacati u snijeg. Dođite ovamo, vi žutokljunci, i vi stara gardo, svi ćete danas biti kršteni! Gomila ljudi uputi se izlazu, svi osim konobara i onih koji su pjevajući slavili boga Baha. Razmišljajući kako da sačuva svoje lično dostojanstvo, MacDonald se prvi približi Davlightu pružajući mu ruku. – Šta? Ti želiš biti prvi? – smijao se Daylight, stisnuvši mu ruku kao da ga pozdravlja. — Ne, ne – usprotivi se žurno MacDonald. – Ja sam samo htio da ti čestitam rođendan. Razumije se da je tebi lako baciti mene u snijeg. Kakvog izgleda imam ja protiv čovjeka koji diže četiri stotine i pedeset kilograma? MacDonald je bio težak devedeset kilograma, i Daylight ga je samo držao za ruku; ipak jednim nenadanim snažnim trzajem on obori vlasnika krčme i baci ga potrbuške u snijeg. Odmah zatim, hvatajući one koji su blizu njega stajali, on pobaca u snijeg još pola tuceta ljudi. Svaki je otpor bio uzaludan. Ljudi su strmoglavice izlijetali iz njegovih šaka i na sve moguće načine smiješno i bezopasno odlijetali u mekani snijeg. Postalo je već teško pri slabom svjetlu zvjezdanog neba razlikovati one koji su već bili u snijegu od onih koji su čekali da na njih dođe red, i Daylight ih poče opipavati po leđima i ramenima, utvrđujući na taj način da li je netko već bio u snijegu. – Već kršten? – postalo je njegovo uobičajeno pitanje čim bi ispružio svoje strahovite ruke. Nekoliko desetaka ljudi ležalo je u snijegu u dugačkom redu, dok su mnogi drugi u podrugljivoj poniznosti sipali snijeg na glave i tvrdili da je ceremonija krštenja s njima već obavljena. Ali još je uvijek stajala jedna grupa od petorice ljudi, gorštaka i graničara, željnih da pokažu da su jači i od onoga kome je danas rođendan. Bili su to ljudi koji su prošli najtežu školu života, veterani koji su sudjelovali u

mnogim opasnim okršajima, ljudi naviknuti na krv, znoj i velike napore, ali uza sve to nisu imali onog svojstva što ga je Daylight posjedovao u visokom stepenu, a to je gotovo savršena suradnja mozga i mišica. Kod njega je to išlo jednostavno i nikakve njegove zasluge tu nije bilo. Njemu je to svojstvo bilo prirođeno. Njegovi su živci reagirali brže od njihovih; njegovi umni procesi, koji su dolazili do krajnjeg izražaja u aktima volje, bili su brži nego njihovi; pa čak i njegove mišice, već po svom sastavu, izražavale su njegove misli i njegovu volju brže nego njihove. On je bio takav rođen.Njegove su mišice bile poput nekog jakog eksploziva. Ruke su mu grabile tako silnom brzinom kao što se sklapaju čeljusti čelične zamke. A povrh svega toga, bilo je u njemu snage kakvom je obdaren tek jedan čovjek među milijunima ljudi – snage koja nije zavisila od veličine tijela, nego se sastojala u odličnim organskim svojstvima tkiva, koje je sačinjavalo njegove mišice. Zbog toga je mogao tako brzo primijeniti svaki zahvat, i prije nego što se njegov protivnik uopće snašao i odupro zahvat je već postigao svoj cilj. S druge strane, on je tako brzo prozreo svaku namjeru svog protivnika da mu je lako bilo oduprijeti se ili prijeći u streloviti protunapad. – Nema smisla da vi stojite još tu – obrati se Daylight grupi koja je čekala. – I vi biste mogli da legnete u snijeg i da budete kršteni. Možda bi nekome od vas uspjelo da me obori kojeg drugog dana u godini, ali danas, na moj rođendan, želim da vam pokažem da sam najjači među svima. Je li to Pat Hanrahanovo lice što gleda tako željno i gladno? Dođi, Pat. Pat Hanrahan, bivši profesionalni rvač i stručnjak u tučnjavama svake vrste, istupi naprijed. Njih se dvojica postaviše jedan prema drugome i uhvatiše se u koštac. Ali prije nego što je i pokušao da se odupre, zapade Irac u nemilosrdna kliješta »polu Nelsona« tako da mu je glava skupa s ramenima bila zarinuta u snijeg. Joe Hines, bivši drvosječa, sruši se na zemlju kao da je pao s krova dvokatnice – kasnije se žalio da mu je Daylight podmetnuo nogu i oborio ga prije nego što je dospio da se spremi za obranu. Sve to nije nimalo umorilo Daylighta, niti se napinjao ni zapuhao za čitavo to vrijeme. Sve je išlo upravo strelovitom brzinom. Njegovo je tijelo eksplodiralo naglom i silnom snagom u jednom trenu, i već u narednom trenutku bilo posve mirno. Tako je Doc Watson, čovjek sive brade i čelična tijela, čovjek nepoznate prošlosti i koji je samom svojom pojavom izazivao strah, bio oboren u jednom djeliću sekunde, prije no što je uopće dospio da navali. Dok se on spremao na skok, Daylight je već bio na njemu i svojom strahovitom brzinom, kao da će ga slomiti, bacio ga u snijeg. Olaf Henderson, nastojeći da izvuče iz toga pouku, pokušao je da se baci na nespremnog Daylighta sa strane u času kad se on sagnuo pružajući ruku da pomogne Docu Watsonu da se digne. Daylight se spusti na ruke i koljena, tako da su mu Olafove noge došle sa strane. Olafovo tijelo, izgubivši ravnotežu, preleti preko postavljene

zapreke u dugom luku kroz zrak i padeu snijeg. Prije no što mu je uspjelo da se digne, već je Daylight priskočio, izvrnuo ga na leđa i trljao mu snijegom lice i uši, trpajući mu čitave pregršti snijega za vrat. — Ja sam isto tako jak čovjek, Daylight, kao što si i ti – vikao je Olaf kad mu je napokon uspjelo da se digne na noge. – Ali tako mi Jupitera, još nikad nisam vidio jedan takav »grif« kao što je bio ovaj. Francuz Louis bio je posljednji od petorice i on je već mnogo toga vidio što ga je poučavalo da bude oprezan. Čitavu je minutu okolišao i tapkao prije no što je došlo do hvatanja ukoštac; a čitavu narednu minutu natezali su se i okretali, a da ni jedan nije mogao steći ni najmanje prednosti. A onda, upravo kad je borba postala zanimljiva, izvede Daylight jedan od svojih munjevitih poteza, izmjenjujući pokrete i zahvate, i u istome času njegove mišice eksplodiraše na poznati način. Francuz Louis opirao se još neko vrijeme, dok nije njegovo golemo tijelo počelo popuštati, a onda polagano bilo prisiljeno da se savija gore i dolje, dok nije palo na snijeg. — Dobitnik plaća! – poviče Daylight skočivši na noge, i pođe natrag u Tivoli. – Skupite se svi! Ovamo, u ovo zmijsko leglo! Ljudi se poredaše duž duge tezge, po dvojica i trojica u redu, otresajući inje sa svojih mokasina, jer je napolju temperatura bila ispod šezdeset stupnjeva {4} . Bettles, jedan od najhrabrijih medu članovima stare garde, koji je već izveo mnoga junačka djela, prestade pjevati svoju pijanu pjesmu o »Lovorovom korijenu« i dovuče se do tezge da čestita Daylightu. Ali kad je došao do sredine prostorije osjeti potrebu do održi govor i podiže glas na govornički način. — Velim vam, drugovi, ja sam vraški ponosan što mogu nazvati Daylighta svojim prijateljem. Mi smo mnoge krajeve zajedno proputovali, i ja sam uvjeren da je on napravljen od osamnaestkaratnog zlata, sav od svojih mokasina do tjemena, prokleta stara šugava koža, bilo kako bilo.On je bio golobrado momče kad je prvi put nogom stupio u ovu zemlju. Kad ste vi, drugovi, bili u njegovim godinama, još vam je mlijeko mirisalo iz usta. On nije nikad bio dijete. Rodio se kao odrastao čovjek. A velim vam, čovjek je zbilja morao biti čovjek u tim danima. Nije onda ovdje bilo nikakve jalove civilizacije, kao što je imamo sada. Bettles prestade s govorom toliko koliko mu je bil opotrebno da stavi svoju ruku, poput medvjeđe šape, oko Daylightova vrata. — Kad smo se nas dvojica probijali po Yukonu u dobrim starim danima, onda juha nije padala s neba i onda se nije jelo besplatno za stolovima ovako kao danas. Naše su se logorske vatre palile tamo gdje smo ubili kakvu divljač, a najveći dio vremena proživjeli smo od lososovih tragova i kunićevih trbuha ... Zar nije tako? Kad je gomila smijehom i povicima pozdravila ove preokrenute riječi, Bettles oslobodi Daylighta svog medveđeg zagrljaja i okrenu se ogorčeno prema gomili.

— Smijte se samo, smijte, vi šugavi žutokljunci! A ja vam velim čisto i bistro, najbolji među vama nije vrijedan da sveže vrpce na Daylightovim mokasinama. Zar nemam pravo, Campbelle? Je li tako, Mac? Daylight je jedan od stare garde, pravi veteran. A u ono vrijeme nije ovdje bilo nikakvih parobroda i nikakvih trgovačkih postaja, i mi smo se sami morali brinuti kako ćemo živjeti od lososovih trbuha i kunićevih tragova. On pogleda pobjedonosno naokolo, i u aplauzu kojim su bile popraćene njegove riječi, začuše se povici, koji su tražili da Daylight govori. On dade znak da pristaje. Donesoše stolicu i pomogoše mu da stane na nju. Ni on više nije bio trezniji od ove gomile, iznad koje se sada uzdizao – divlje gomile sastavljene od ljudi neobično obučenih, na svima nogama mokasini ili nepromočive eskimske cipele od kitove kože, svi sa rukavicama, koje su im visile oko vrata, i s krznenim naušnjacima, koji su bili uzdignuti tako da su naličili krilima vikinških šljemova. Daylightove su crne oči sijevale, a žar od žestoka pića probijao je brončanu boju njegovih obraza. Sa svih su ga strana pozdravljali neprestanim oduševljenim poklicima, zbog čega su mu oči postale sumnjivo vlažne, premda su mnogi glasovi bili neartikulirani i nejasni. A ipak, tako su se ljudi ponašali otkako je svijet postao, svetkujući, boreći se i pijančujući, bili u tamnim spiljama ili pri logorskim vatrama, bili u palačama carskoga Rima ili kamenim utvrdama razbojnika vitezova, bili u modernim hotelima što se dižu nebu pod oblake, ili u jazbinama lučkih gradova. Isto su takvi bili i ovi ljudi, graditelji carstva u polarnoj noći, oni su se hvastali, pili i vikali, nastojeći da u kratkotrajnim divljim časovima zaborave surovu zbilju svoga herojskoga rada. Bili su to moderni junaci, koji se ni na koji način nisu razlikovali od heroja staroga doba. — Dobro, drugovi, ali ja zbilja ne znam što da vam kažem – poče Daylight nesigurno, boreći se da stavi pod kontrolu mozak, koji mu se vrtio. – Mislim da će najbolje biti da vam ispričam jednu priču. Imao sam jednog prijatelja tamo dole u Juneau. On je došao iz Sjeverne Karoline, i on mi je češće pripovijedao ovu istu priču. Bilo je to negdje u bregovima njegove zemlje i dogodilo se na nekoj svadbi. Na svadbi je bila sakupljena porodica, a došli su i mnogi prijatelji. Svećenik je upravo obavio posljednji dio ceremonije i rekao: »Ovo što je bog spojio neka nijedan čovjek ne razdvaja.« »Župniče«, reče mladoženja, »ja stavljam u pitanje gramatičku ispravnost te vaše rečenice. A ja bih želio da moja ženidba bude u svakom pogledu ispravna.« Kad se dim malo kasnije razišao, nevjesta pogleda oko sebe i ugleda mrtvog župnika, mrtvog mladoženju, mrtvog brata, dva mrtva ujaka i pet mrtvih svadbenih gostiju. Na to ona duboko uzdahne i reče: »Ovi prokleti moderni automatski revolveri upropastili su mi sve moje planove.«

— Isto tako velim i ja vama – doda Daylight, kad se stišao gromki smijeh – da su Jack Kearnsova četiri kralja upropastila sve moje planove. Ja sam ošišan do kože i ništa mi drugo ne preostaje nego da krenem na put u Dyea. — Zar odlaziš? – poviče netko. Izraz srdžbe pokaza se na Daylightovu licu, ali samo začas, i već u narednom trenutku on je bio opet dobre volje. — Znam da se netko htio samo našaliti tim pitanjem – odgovori smijući se. – Dakako da ne odlazim odavde. — Zakuni se, Daylighte – začu se opet isti glas. — Kunem se. Ja sam prvi prešao preko Chilcoota 1883. Uputio sam se preko tog klanca za vrijeme jake snježne mećave, u košulji koja je bila sva u krpama, i samo sa jednom šalicom brašna, i morao sam se vratiti natrag. Te zime snabdio sam se provijantom u Juneau, a u proljeće sam još jednom prešao preko klanca. I još jednom me je glad istjerala napolje. Narednog proljeća pošao sam ponovo i zakleo sam se da neću više izaći dok ne postignem ono zbog čega sam došao. Dakle, nisam to još postigao, i evome ovdje. I ne kanim otići sada. Ja ću odvesti poštu i odmah ću se vratiti. Neću ni prenoćiti u Dyea. Prijeći ću Chilcoot odmah, čim promijenim pse, preuzmem poštu i nabavim hranu. I tako vam se još jedanput zaklinjem reponjama pakla i glavom Ivana Krstitelja da neću otići iz ove zemlje dok ne sakupim, svoju hrpu. A velim vam, i to treba svi da znate, da to mora biti jedna prilično golema hrpa. — Koliko iznosi to što ti nazivaš hrpom? – upita ga Bettles odozdo, zagrlivši nježno svojim rukama Daylightove noge. — Da, koliko? Što ti zoveš hrpom? – povikaše i ostali. Daylight zastade časak i razmišljaše. — Četiri do pet milijuna – reče polagano i podiže ruke da umiri gomilu, koja mu se počela smijati i izrugivati. – Uostalom, neću da pretjerujem i smanjit ću tu brojku, ali ne idem ispod jednog milijuna. I ni s jednom uncom manje od milijuna neću otići iz ove zemlje. I ova je njegova izjava dočekana gromoglasnim smijehom. Ne samo što sve zlato koje je dotad bilo iskopano na Yukonu nije dostizalo vrijednost od pet milijuna nego još nijedan kopač nije nikada uspio da sakupi sto hiljada, a to je mnogo manje od milijuna. Slušajte me svi. Vi ste vidjeli kako je Jack Kearns imao slutnju ove noći. Prije nego što smo uzimali nove karte, mi smo svi stajali bolje od njega. Tri kralja što ih je imao u ruci bila su premalo. Ali on je znao da će dobiti četvrtog kralja – to je bila njegova slutnja – i on ga je dobio. A velim vam, i ja imam jednu slutnju. Doskora će

biti pronađeno veliko nalazište zlata na Yukonu, i to vrlo brzo. Ne mislim ja tu obično nalazište kao što su Moosehide ili Birch-Creek i druga slična. Ja očekujem jedno nalazište od kojega će svima nama zastati dah i kose se dizati u zrak. I velim vam, to se nalazište već osjeća uzraku i ono samo čeka da ga netko pronađe. Ništa ne može spriječiti njegovo otkriće, i ono će biti u gornjem toku rijeke. Eto, tamo ćete u najskorijoj budućnosti naći tragove mojih mokasina, ako zaželite da me nađete – negdje u krajevima oko Stewart Rivera, Indian Rivera i Klondike Rivera. Kad se vratim s poštom, ja ću odmah na put, i to tako brzo da mi ni trag nećete vidjeti od dima. Drugovi, dolazi zlatna rijeka, nalazit će se doskora zlato pod korijenom svake travke, i stotine dolara moći će se jednom posudom zagrabiti. Pojurit će ovamo ljudi iz drugih krajeva, barem pedeset hiljada ljudi. Svi ćete vi misliti da se pakao otvorio kada bude pronađeno to nalazište. Daylight podiže čašu do usta. — U zdravlje sviju, i želim vam da budete prisutni kad to nalazište bude pronađeno. Daylight ispi čašu i siđe sa stolice padajući ponovo u medvjeđi zagrljaj Bettlesov. — Da sam na tvom mjestu, Daylighte, ja ne bih danas putovao – savjetovao je Joe Hines, koji je upravo ušao, pošto je razgledao alkoholni termometar obješen na vanjskoj strani vrata. – Zahvatila nas je jaka zima. Upravo su šezdeset i dva ispod nule, i još uvijek pada. Bilo bi bolje pričekati dok malo popusti. Daylight se nasmija, a nasmijaše se i svi veterani koji su oko njega stajali. — To i dolikuje takvim žutokljuncima – poviče Bettles – da se preplaše od ovo malo zime. Prokleto slabo poznaš ti Daylighta, kad misliš da ga zima može zadržati. — Smrznut će mu se pluća bude li putovao po ovakvoj zimi – odgovori ovaj. — Smrznut će se tvoj nos! Slušaj, Hinese, ti si u ovoj zemlji tek tri godine. Još se nisi na nju privikao. Ja sam vidio Daylighta kada je prevalio pedeset milja uz Koyokuk u jednom danu kad se termometar raspao kod sedamdeset i dva stupnja. Hines je zabrinuto vrtio glavom. — Baš se takvim ljudima i smrzavaju pluća – jadikovao je on. – Ako Daylight krene na put prije nego što ova strahovita studen popusti, on se nikad neće moći probiti – on koji putuje bez najmanjeg šatora. — Ima hiljadu milja do Dyea – odgovori Bettles, penjući se na stolicu i podupirući svoje nezgrapno tijelo rukom koju je držao oko Daylightova vrata. – Ima hiljadu milja, velim, a veći dio vodi neprokrčenim putom, ali ja se kladim sa svakim od vas žutokljunaca, u što god hoćete, da će Daylight stići u Dyea za trideset dana. — To znači prosječno preko trideset milja na dan – upozoravao ga je Doc Watson –

a i ja sam nešto proputovao. Mećava na Chilcootu zadržala bi ga tjedan dana. U redu – odgovori Bettles – a Daylight će i drugu hiljadu milja na povratku prevaliti opet za trideset dana, i kladim se za pet stotina dolara da će tako biti,a vrag neka nosi mećavu. Da pojača svoju izjavu, on izvadi vrećicu sa zlatom, koja je imala oblik debele kobasice, i baci je na tezgu. Doc Watson položi uz nju odmah svoju. — Čekajte! – poviče Daylight. – Bettles ima pravo, ali i ja želim da sudjelujem u toj okladi. Kladim se u pet stotina da ću za šezdeset dana od danas ući opet na vrata Tivolija sa poštom iz Dyea. Začu se žamor pun nevjerice i desetak ljudi povadiše odmah svoje vrećice. Jack Kearns progura se kroz gomilu, tako da je Daylight primijetio. — Ja se kladim, Daylighte – poviče on – dva prema jedan, da nećeš stići ni za sedamdeset i pet dana. — Nikakve milostinje, Jack – odgovori mu Daylight.– Oklada je jedan prema jedan, a vrijeme je šezdeset dana. — Sedamdeset i pet dana i dva prema jedan, da nećeš uspjeti – uporno je naglašavao Kearns. – Voda kod Fifty Mila bit će širom otvorena a led uz obalu rijeke nesiguran. — Ono što si od mene dobio, to je tvoje – nastavi Daylight. – I sto mu gromova, Jack, ja ne mogu dopustiti da mi to vraćaš na ovakav način. Neću se kladiti s tobom. Ti pokušavaš da mi vratiš moj novac. Ali ja ti velim nešto, Jack, ja imam drugu slutnju. Jednoga dana sve ću ja to dobiti natrag. Čekaj samo dok bude otkriveno veliko nalazište u gornjem toku rijeke. Onda ćemo nas dvojica opet sjesti za partiju pokera, skinuti krov i igrati onako kako dolikuje pravim ljudima. Slažeš li se? Oni se rukovaše. — Razumije se da će stići – šaptao je Kearns u uho Bettlesu. – Evo, ovdje je mojih pet stotina da će se Daylight vratiti za šezdeset dana – doda glasno. Billy Rawlins pridruži se okladi, a Bettles oduševljeno zagrli Kearnsa. — Tako mi Jupitera, i ja se priključujem toj okladi – reče Olaf Henderson odvlačeći Daylighta od Bettlesa i Kearnsa. — Dobitnik časti! – grmio je Daylight, zaključivši okladu. – I kako sam ja siguran da ću dobiti, a šezdeset dana je predugo vrijeme da se čeka od jedne čaše do druge, zato ja odmah plaćam. Svatko neka kaže što želi. Natočite i pijte! Bettles, držeći u ruci čašu viskija, pope se na svoju stolicu i njišući se naprijed i natrag zapjeva jedinu pjesmu koju je znao: Svi učitelji pučkih škola

Pjevaju pjesmu o lovorovom korijenju. Ali svi možete biti sigurni, Kad bi ona imala svoje pravo ime, Bio bi to sok od zabranjenog voća. A čitava je gomila za njim u zboru ponavljala: Ali svi možete biti sigurni, Kad bi ona imala svoje pravo ime, Bio bi to sok od zabranjenog voća. Netko otvori vanjska vrata. Slabo sivo svjetlo prosu se unutra. — Zora sviće, zora sviće! – poviče netko opominjući. Daylight se bez oklijevanja uputi vratima, spuštajući krznene naušnjake. Kama je stajao napolju kraj saona, uskih i dugačkih, šesnaest palaca širokih a sedam i po stopa dugačkih, čije se rešetkasto dno uzdizalo šest palaca iznad čeličnih plazova. Na njima, privezane remenjem od jelenje kože, bile su lake platnene vreće, u kojima se nalazila pošta i hrana za ljude i pse. Ispred njih, u jednoj liniji, ležalo je pet kudravih pasa pokrivenih injem. Bili su to »husky«, neka vrsta izvanredno jakih, ustrajnih i grabežljivih vučjaka, spareni po veličini i boji, svi neobično veliki i svi sivi. Od svojih grabežljivih čeljusti pa do svojih kitnjastih repova bili su slični šumskim vukovima kao jaje jajetu. A i bili su to vukovi, doduše pripitomljeni, ali ipak vukovi i po izgledu i po svojim ostalim osobinama. Na vrhu saona, pod samo remenje bila su ugurana dva para cipela za snijeg, spremna da se mogu odmah upotrijebiti. Bettles pokaza na vreću napravljenu od koža polarnih zečeva, čiji je kraj virio iz jedne torbe. — To je njegova postelja – reče. – Napravljena je od šest funti kunićevih kožica. To mu je najtoplija postelja na kojoj je ikad spavao, ali proklet bio ako bih se ja mogao u njoj ugrijati, a i ja mogu nešto podnijeti. Daylight je sama paklena vatra, eto to je on. — Ja ne bih bio rado na mjestu njegova Indijanca – primijeti Doc Watson. — On će ga ubiti, sigurno će ga ubiti – pjevuckao je oduševljeno Bettles. – Ja to znam. Bio sam ja s Daylightom na putu. Taj čovjek nikad u životu nije bio umoran. On ne zna za umor. Gledao sam ga jedanput kako je putovao čitav dan u mokrim čarapama, a zima je bila četrdeset i pet ispod nule. Nema drugog živog čovjeka koji bi to mogao izdržati. Dok se vodio taj razgovor, Daylight se opraštao sa svima koji su se oko njega

okupili. Djevica je željela da ga poljubi, ali premda je on bio prilično ugrijan od viskija, i ovog se puta spretno izvukao da se ne zaplete u vrpcu njezine pregače. Poljubio je Djevicu, ali je na isti način poljubio i ostale žene. Zatim navuče svoje dugačke rukavice, viknu na pse da se dignu i zauze svoje mjesto kraj prednjeg dijela saona, gdje je stršila motka što je služila za upravljanje. — Naprijed, ljepotani moji! – poviče na pse. Životinje upriješe težinom čitavih svojih tjelesa o remenje što im je bilo oko prsiju, zagnjuriše se nisko u snijeg i zabodoše u nj svoje kandže. Veselo zacviliše, i prije nego što su saone prevalile šest dužina, i Daylight i Kama, koji se nalazio otraga, morali su trčati da drže korak s njima. I tako, trčeći, ljudi i psi poskakivahu preko snijega, spuštajući se prema smrznutom koritu Yukona, i doskora ih nestade u sivome svjetlu.

IV Na rijeci, tamo gdje je već bio utrt put i gdje nije trebalo upotrebljavati cipele za snijeg, psi su prevaljivali prosječno šest milja na sat. Da ne zaostanu za njima, Daylight i Kama bili su prisiljeni da trče. Njih su se dvojica redovito izmjenjivali kod drška za upravljanje saona, jer je bio težak posao upravljati saonama koje su jurile, i neprestano biti pred njima. Onaj koji je ostajao iza saona mogao je mjestimice skočiti na njih i odmarati se. Bio je to naporan ali ipak veseo posao. Jurili su preko snijega, držeći se uglavnom utrta puta. Kasnije, kad budu došli do neprokrčenog puta, bit će dobro budu li prevaljivali tri milje na sat. Onda neće biti ni brze vožnje, ni odmaranja, ni trčanja. Onda će upravljanje saonama biti lakši posao, i oni će se izmjenično vraćati dršku za upravljanje da se odmore, nakon što svaki od njih bude obavio svoj posao, utirući snježnim cipelama put pred psima. Taj posao neće biti nimalo veseo. Osim toga morali su očekivati i takva mjesta na putu gdje će po čitave milje morati da se bore s nagomilanim grudama leda, gde će biti sretni ako budu mogli prevaljivati dvije milje na sat. A bit će i još težih dijelova puta, doduše kratkih, ali tako loših da će i jedna milja na sat zahtijevati strahovite napore. Kama i Daylight nisu razgovarali. Bio je to posao koji nije podnosio razgovora, a obojica su bili takve prirode da nisu voljeli razgovarati dok su radili. U rijetkim razmacima vremena, kad je bilo prijeko potrebno, obraćali su se jedan drugome samo s nekoliko riječi, a Kama se uglavnom zadovoljavao time da i njih samo promrmlja. Katkad je koji pas zacvilio i zarežao, ali su i oni ponajviše bili šutljivi. Jedino što se moglo čuti bilo je oštro i praskavo čegrtanje čeličnih plazova iznad tvrde površine i škripanje opterećenih saona. Kao kroz neki zid Daylight je prešao iz bučnog života koji je ostavio u Tivoliju u jedan sasvim drugi svijet – svijet tišine i nepokretnosti. Ništa se nije micalo. Yukon je spavao ispod tri stope debelog ledenog pokrova. Niotkuda daška vjetra. Čak se nije kretao ni sok u srčiki omorika, koje su sa obje strane obrubljivale obale rijeke. Drveće, na čijim su se granama zadržale neznatne količine snijega, stajalo je kao okamenjeno. Najmanji povjetarac očistio bi ga od snijega, ali ni njega nije bilo. Saone su bile jedina tačka života i kretanja usred svečane tišine,a hrapavo škripanje čeličnih plazova samo je pojačavalo tu tišinu kroz koju su se kretali.

Bio je to mrtvi svijet, a povrh toga jedan sivi svijet. Vrijeme je bilo oštro i čisto; nije bilo nimalo vlage u zraku, ni magle ni isparivanja, a ipak je nebo izgledalo kao sivi pokrov, jer premda na nebu nije bilo oblaka koji bi zakrivali svjetlo dana, nije bilo ni sunca koje bi davalo svjetlo. Daleko na jugu, sunce se neprekidno dizalo dopodneva, ali između juga i smrznutog Yukona nalazio se izbočen komad zemlje. Yukon je ležao u noćnoj sjeni, a i sam dan u stvari nije bio ništa drugo nego dugi sumrak. U četvrt prije dvanaest, kada je jedan jak zavoj rijeke omogućio da se baci dugi pogled prema jugu, pokaza se gornji rub sunčane kugle upravo iznad horizonta, ali sunce se nije dizalo okomito uvis. Umjesto toga ono se micalo koso, tako da je upravo u podne njegov donji rub bio baš na horizontu. Bilo je to blijedo, zamagljeno sunce. Nije bilo nikakve topline u njegovim zrakama i čovjek je mogao ravno gledati u njegov puni krug a da mu se pritom nimalo ne zasjene oči. I tek što je doseglo ovu svoju podnevnu visinu, ono poče padati koso ispod horizonta, i u dvanaest i četvrt zemlja je opet bacala svoju sjenu preko predjela. Ljudi i psi jurili su dalje. I Daylight i Kama bili su divljaci, ukoliko je riječ o njihovim želucima. Mogli su jesti neredovito, s obzirom na vrijeme i količinu, proždirući nevjerojatno mnogo kad bi im se pružila prilika, a kad to nije bilo moguće, bili su u stanju da prevale dugi put a da uopće ne jedu. Što se tiče pasa, oni su jeli svega jedanput dnevno, a i tada su rijetko kad dobili više od funte suhe ribe svaki. Bili su proždrljivo gladni ali u isto vrijeme u sjajnu stanju. Kao i kod njihovih praotaca vukova, i kod njih je izmjena tvari bila izvanredno ekonomična i savršena. Tu nije bilo nikakvog rasipanja. Posljednji i najmanji djelić onoga što su pojeli pretvarao se kod njih u energiju. A Kama i Daylight bili su im vrlo slični. Potječući od generacije koje su se isticale ustrajnošću, i oni su sami bili ustrajni. I kod njih je sve bilo jednostavno i ekonomično. Mala količina hrane snabdijevala ih je silnom energijom. Ništa nije bilo izgubljeno. Civilizirani čovjek, koji radi svoj posao za pisaćim stolom, omršavio bi i očajavao kad bi morao živjeti na način koji je Daylighta i Kamu održavao na vrhuncu tjelesne sposobnosti. Oni su znali ono što čovjek za pisaćim stolom nikad ne sazna, a to je šta znači biti normalno gladan u svako doba, tako da su mogli jesti u svako doba. Apetit im je uvijek bio izvrstan,pa su zato požudno jeli sve što im se nudilo, ne znajući ni za kakve smetnje probave. Oko tri sata poslije podne dugi se sumrak pretvorio unoć. Zvijezde se pojaviše, vrlo blizu i vrlo jasne i sjajne, i uz njihovo svjetlo mogli su se psi i ljudi držati puta. Bili su neumorni. A ipak nije to bilo nikakvo jednodnevno rekordno putovanje, nego tek prvi dan od šezdeset takvih dana. Premda Daylight prošle noći nije spavao, i premda je proveo noć u pijančevanju i plesu, nisu se na njemu vidjele nikakve posljedice. Da se to objasni, treba imati na umu dvoje: u prvom redu njegovu neobičnu životnu snagu, a onda i to da su ovakve noći bile rijetke u njegovu životu. Da opet uzmemo za primjer čovjeka za pisaćim stolom: njegovo bi se tjelesno stanje više

pogoršalo od jedne šalice kave prije spavanja nego kod Daylighta zbog toga što se čitavu jednu noć uzbuđivao i pio žestoka pića. Daylight je putovao bez sata, osjećajući prolaženje vremena i prosuđujući ga nekim podsvjesnim postupkom. Smatrajući na taj način da već mora biti šest sati, poče se ogledavati za mjesto koje bi bilo pogodno za logor. Put je na jednom zavoju presijecao rijeku. Ne našavši pogodno mjesto, oni okrenuše prema suprotnoj obali, koja je bila udaljena oko jednu milju. Na sredim puta zadržaše ih veliki ledeni nanosi, tako da su morali čitav sat teško raditi da se probiju kroz njih. Napokon ugleda Daylight ono što je tražio, suho stablo kraj same obale. Potjeraše tamo saone. Kama je zadovoljno mrmljao i obojica se dadoše na postavljanje logora. Podjela rada bila je izvrsna. Svaki je znao ono što mora da radi. Daylight obori sjekirom suhi bor. Kama u cipelama za snijeg i sa drugom sjekirom očisti dvije stope visoki snijeg iznad zaleđene površine Yukona i nasiječe nešto leda, koji će im trebati za kuhanje. Pomoću jednog komadića kore suhe breze zapališe vatru, i Daylight poče kuhati, dok je Indijanac za to vrijeme rastovario saone i podijelio psima njihov obrok suhe ribe. Vreće sa hranom objesi visoko na drveće, tako da ih ne mogu doseći gladneživotinje. Odmah zatim obori jednu mladu omoriku i sasiječe sa nje grane. Blizu vatre utaba mekani snijeg i pokri pripremljeno mjesto granama. Na toj podlozi smjesti svoju i Daylightovu prtljagu, koja se sastojala od suhih čarapa, rublja i vreće za spavanje. Ali dok je Kama imao dvije ovakve vreće od zečjih koža, Daylight je imao samo jednu. Radili su neprekidno, bez razgovora, ne gubeći vrijeme.Svaki je učinio sve što je bilo potrebno i ne pomišljajući da drugom ostavi i najmanji zadatak koji se pred njim pojavio. Tako je Kama vidio da treba još leda i odmah je otišao po njega, dok je Daylight podigao jednu cipelu za snijeg, koju je jedan od pasa oborio. Dok je kava kipjela, pržila se slanina i pripremalo tijesto za uštipke, Daylight je našao vremena da stavi na vatru i jedan veliki lonac graha. Kama se vrati, sjede na rub jelovih grančica, i, da ne bi čekao uzalud, krpio je remenje. — Čini mi se da će se Skukum i Buga neprestano gristi – primijeti Kama kad su sjeli da jedu. — Pripazi dobro na njih – kratko odgovori Daylight. I to je bio sav njihov razgovor za vrijeme večere. Jedanput, promrmljavši neku kletvu, skoči Kama, zgrabivši komad drveta s vatre, i rastjera pse koji su bili između sebe zapodjeli kavgu. Daylight, za vrijeme jela, baci nekoliko komada leda u limeni lonac, gdje su se otopili u vodu. Po završetku večere Kama potaknu vatru, nasiječe još drva za sutra ujutro, i vrati se postelji od omorikinih grančica i krpanju remenja. Daylight odsiječe nekoliko krupnih komada slanine i baci ih u lonac u kojem se kuhao grah. Mokasini su im bili mokri, usprkos neprestanoj hladnoći, pa ih zato, kako više

nije bilo potrebe da ostavljaju svoju oazu od jelovih grančica, skinuše i objesiše na kratke štapiće zabodene kraj vatre, da se suše, okrećući ih od vremena do vremena. Kad je grah napokon bio kuhan, Daylight sasu jedan dio u jednu vrećicu, stopu i po dugačku i oko tri palca u promjeru, i položi na snijeg da se smrzne. Preostali grah ostavi u loncu za sutrašnji doručak. Bio je prošlo devet sati i oni se spremiše na spavanje.Natezanje i borba među psima već su davno zamrli i umorne su se životinje skvrčile u snijegu, utisnuvši njuške među šape i pokrivši ih svojim četkastim vučjim repovima. Kama rasprostre svoje krzno za spavanje i zapali lulu. Daylight smota cigaretu u smeđem papiru i između njih razvi se drugi razgovor te večeri. — Mislim da smo prevalili blizu šezdeset milja – reče Daylight. — Tako i ja mislim – reče Kama. Potom se uvukoše u svoje vreće, onako kako su bili obučeni, jedino je svaki stavio na sebe debeli vuneni kaput »mackinaw« umjesto »parke«, laganog pamučnog kaputa s kukuljicom, koji su nosili čitav dan. Brzo, gotovo u istom trenutku kad su zatvorili oči, zaspali su. Zvijezde su poigravale i treperile u smrznutom zraku, a nad njihovim glavama bacalo je polarno svjetlo u divnim bojama svoje mlazove, poput snažnih reflektora. Bio je još mrak kad se Daylight probudio i zovnuo Kamu. Premda je polarno svjetlo još plamtjelo, drugi dan je već bio počeo. Podgrijani uštipci, podgrijani grah, pečena slanina i kava sačinjavali su doručak. Psi nisu dobili ništa, premda su ih promatrali čeznutljivim pogledima iz daljine, sjedeći na snijegu i omotavši repovima šape. Od vremena do vremena dizali su čas jednu čas drugu prednju šapu, neprestano ih pokrećući, kao da ih bole od studeni. Bilo je veoma hladno, najmanje šezdeset i dva ispod nule, a kad je Kama upregao pse golim rukama, bio je prisiljen da nekoliko puta priđe vatri i ugrije smrznute prste. Zatim su obojica zajednički natovarili saone i svezali teret. Ugrijaše posljednji put ruke, navukoše rukavice i potjeraše pse preko obale prema putu koji je išao po rijeci. Prema Daylightovoj procjeni moglo je biti oko sedam sati, ali su zvijezde još uvijek treperile jednakim sjajem, a slabe svjetlucave pruge zelenkastog polarnog svjetla bile su im još nad glavama. Dva sata kasnije iznenada se smrači – bilo je tako tamno da su se mogli držati puta uglavnom pomoću instinkta. Daylight je sada znao da je njegova procjena vremena bila ispravna. Bila je to tama prije zore, koja se nigdje ne može tako dobro zapaziti kao na zimskim putovanjima po Aljasci. Malo-pomalo poče se sivo svjetlo prokradati kroz tamu, u početku neprimjetno, tako da su se gotovo začudili kad su počeli razabirati nejasni trag puta pod nogama. Odmah poslije toga mogli su već primijetiti zadnjeg psa, a

zatim čitav red pasa što su trčali, i snijeg s obje strane puta. Tada se ukaza i bliska obala, ali samo za časak, jer je odmah i nestade, potom se pojavi po drugi put i ostade. Nakon nekoliko minuta ugledaše i dalju obalu, udaljenu oko jedne milje, a ispred njih i iza njih postade vidljiva čitava smrzuta rijeka s dugačkim oštro ocrtanim lancem snijegom pokrivenih planina, koji se protezao na lijevoj strani. I to je bilo sve. Sunca nije bilo. Sivo svjetlo ostade sivo. Jedanput, u toku dana, skoči jedan ris s neobičnom lakoćom preko puta upravo ispred samog nosa prednjeg psa i iščeze u bijeloj šumi. U psima se probudiše njihovi divlji nagoni. Oni udariše u lovački lavež, trgnuše snažno saone i skrenuše u stranu u potjeru za risom. Daylight viknu »Hua!«, zgrabi držak za upravljanje, i pođe mu za rukom da prevrne saone u mekani snijeg. Psi se umiriše, saone opet ispraviše i poslije pet minuta ponovo su jurili po tvrdom putu. Ris je bio jedini znak života koji su vidjeli u ova dva dana, a i on im je, skočivši na svojim kao baršun mekim nogama, i iščeznuvši u tren oka, izgledao više kao prikaza. U dvanaest sati, kad se sunce nadvirilo iznad zemljinog ruba, zaustaviše se i zapališe malu vatru na ledu. Daylight sjekirom odsiječe nekoliko komada smrznute kobasice od graha. Ovi komadi, otkravljeni i ugrijani u tavi, sačinjavali su njihov ručak. Kave nisu imali. Kratkotrajno dnevno svjetlo nije dopuštalo takav luksuz. Psi se prestadoše među sobom gložiti, i gledahu čeznutljivo prema njima. Oni su samo navečer dobivali svoju funtu ribe. U međuvremenu su radili. Ciča zima nije popuštala. Samo su ljudi željezne građe mogli putovati kraj ovako niske temperature, a Kama i Daylight bili su izabranici svojih rasa. Ali Kama je znao da je njegov drug jači čovjek, i tako je od početka sam sebe osudio da bude poražen. Nije on popuštao u svome radu i u svojoj revnosti na iole svjestan način, ali ga je poražavala sama misao koju je nosio u sebi. On je upravo obožavao Daylighta. Hladnokrvan, šutljiv, ponosan na svoje tjelesne sposobnosti, našao je sve te osobine utjelovljene u svom bijelom drugu. To je bio čovjek koji se odlikovao u svemu u čemu je trebalo da se čovjek odlikuje, pravo ljudsko božanstvo, i Kama nije mogao a da ne obožava Daylighta – iako to ničim nije pokazivao. Nije čudo, mislio je on, što je bijela rasa pobjeđivala, kad je odgajala ljude poput ovog čovjeka. Kakvih izgleda imaju Indijanci protiv ovako izdržljivih i upornih ljudi? Pa ni sami Indijanci nisu putovali na ovako ljutoj zimi, a oni su se na nju privikavali hiljadama generacija; a ipak ovaj Daylight, čovjek koji je došao iz tople, južne zemlje, bio je tvrđi nego oni, smijao se onome čega su se oni bojali i izdržavao na putu deset i dvanaest sati dnevno. I taj Daylight je vjerovao da će moći kroz šezdeset dana prevaljivati dnevno po trideset i tri milje. Ali, pričekaj dok padne novi snijeg, ili kad naiđu na neprokrčeni put ili na krhki ledeni rub uz otvorenu vodu. U međuvremenu Kama je držao korak, nikad ne prigovarajući i ne izvlačeći se

nikada. Šezdeset i pet stupnjeva ispod nule, to je jaka studen. Kako se voda smrzava na trideset i dva iznad nule, to onda šezdeset i pet ispod nule znači devedeset i sedam ispod ledišta vode. Da bi se dobio neki pojam o toj hladnoći, treba zamisliti sličnu razliku temperature u obrnutom pravcu. Kad termometar pokazuje sto dvadeset i devet stupnjeva, onda je zbilja vruć dan, a ipak je ta temperatura samo devedeset i sedam stupnjeva iznad ledišta. Podvostručite ovu razliku i onda ćete možda imati barem približan pojam o hladnoći kroz koju su Daylight i Kama putovali neprestano između tame i tame i kroz tamu. Iako je Kama neprestano trljao lice, ipak mu se smrzla koža na jagodicama, a meso mu postade crno i ranjavo. Isto su mu se tako lagano smrzli vršci pluća – opasnas tvar i glavni razlog zbog kojega se čovjek ne smije previše naprezati na otvorenom pri temperaturi od šezdeset i pet ispod nule. Ali Kama se nikada nije potužio, a što se Daylighta tiče, on je bio vruć kao peć i bilo mu je isto tako toplo ispod njegova tri kilograma kože od kunića kao Kami ispod šest kilograma. Druge noći, nakon što su prevalili daljnjih pedeset milja, ulogoriše se u blizini granice između Aljaske i Sjeverozapadnog Teritorija. Ostatak puta, osim jednog malog komada puta, u blizini Dyea, vodio je preko kanadskog područja. Ako i dalje budu imali tvrd put, i ako ne padne novi snijeg, Daylight se nadao da će četvrte noći stići do logora Forty Mile. Tako je rekao i Kami, ali trećega dana poče temperatura rasti, i oni su znali da sada nije daleko do novoga snijega; jer na Yukonu mora doći toplije vrijeme da može pasti snijeg. Također su toga dana morali prijeći pedesetak milja preko nagomilanih ledenih gromada, gdje su hiljadu puta morali snagom svojih ruku dizati natovarene saone preko golemih komada leda i spuštali ih opet dolje. Ovdje psi nisu bili gotovo ni od kakve koristi, ali su se i oni mučili, isto tako kao i ljudi, po teškom putu. Jedan sat prekovremenog trčanja te noći pomogao im je da nadoknade samo jedan dio izgubljenog vremena. Ujutro, kad su se probudili, ležalo je deset palaca novog snijega na njihovim vrećama za spavanje. Psi su bili zatrpani pod snijegom i nikako im se nije dalo ostaviti svoja ugodna gnijezda. Ovaj novi snijeg značio je teško putovanje. Čelični plazovi neće se preko njega tako dobro sklizati, dok će jedan od njih morati u snježnim cipelama ići ispred pasa i gaziti snijeg, da psi ne bi propadali. Kakva je golema razlika između ovog snijega i snijega koji pada u Južnim krajevima. Taj je snijeg sitan, tvrd i suh, sasvim sličan šećeru. Pod udarcima nogu raspadao se škripeći kao pijesak. Tu nije bilo nikakve kohezije između pojedinih čestica, i od njega se nisu mogle valjati snježne grude; nije se sastojao od pahuljica nego od kristala – sitnih, geometrijskih kristala leda. Zapravo to i nije bio snijeg, nego led. Vrijeme je bilo također toplo, jedva je moglo biti. dvadeset ispod ništice, i dva su se čovjeka znojila pri poslu, iako su podigli krznene naušnjake s ušiju i svukli

rukavice. Te noći više nisu mogli stići u Forty Mile, i kad su sutradan prolazili kroz ovaj logor, Daylight se zadrža samo toliko koliko je bilo potrebno da primi poštu i popuni zalihu hrane. Poslije podne narednog dana ulogoriše se na ušću rijeke Klondike. Otkako su otišli iz Forty Mila, nisu sreli ni žive duše, i sami su sebi krčili put. Dotada, te zime još nitko nije putovao niz rijeku južno od Forty Mila, i vrlo je vjerojatno da će čitave zime oni biti jedini koji su tim putem prošli. U to vrijeme Yukon je bio pust kraj. Između rijeke Klondike i Salt Watera kod Dyea protezalo se šest stotina milja snijegom pokrivene pustoši, a na čitavom tom prostoru bila su svega dva mjesta gdje se Daylight mogao nadati da će se susresti s ljudima. Oba ta mjesta bila su osamljene trgovačke postaje, Sixty Mile i Fort Selkirk. Ljeti bi se možda mogli susresti s Indijancima na ušćima rijeke Stewart i Bijele rijeke, kod Velikog i Malog Lososa i na jezeru Le Barge; ali zimi, a on je to dobro znao, samo će nailaziti na tragove stada sjevernih jelena i slijediti ih natrag sve do planina. Te noći, ulogorivši se na ušću Klondika, Daylight neleže odmah, kad su završili večernji posao. Da je bio prisutan neki bijeli čovjek, Daylight bi mu kazao da mu je došla njegova »slutnja«. Ovako on navuče svoje cipele za snijeg, ostavi pse, skupljene u snijegu, i Kamu, koji je teško disao ispod svojih koža od kunića, i poče se uspinjati na veliku visoravan iznad obale. Guste omorike sprečavale su pogled u daljinu, i zbog toga se uputi po ravnici i uz prve strme obronke planina, koje su se nazirale u pozadini. Odavde je mogao vidjeti rijeku Klondike, koja je ovamo tekla s istoka u pravom kutu, i Yukon, koji je dolazeći s juga ovdje pravio veličanstvenu okuku. Na lijevoj strani i nizvodno prema Moosehide planini, golema bijela mrlja, slična koži sjevernog jelena, po kojoj je planina i dobila ime, bljeskala se jasno na zvjezdanom nebu. Poručnik Schwatka dao joj je to ime, ali on, Daylight, bio je među prvima koji ju je vidio, mnogo prije no što je taj neustrašivi istraživač prešao preko Chilcoota i na splavi se spustio niz Yukon. Ali planinu je samo letimično pogledao. Daylightovose zanimanje usredotočilo baš na tu prostranu ravnicu,okruženu dubokom vodom kao stvorenom za parobrodskapristaništa. – Divno mjesto da se na njemu podigne grad – promrmlja on. – Tu bi se mogao podići logor u kome bi bilo mjesta za četrdeset hiljada ljudi. Jedino što je još potrebno, to je veliko nalazište zlata. Razmišljao je neko vrijeme. — Dovoljno bi bilo da se izvuče deset dolara po posudi, i došlo bi do takve divlje strke kakvu Aljaska još nije vidjela. A ako ga ne bude ovdje onda ga mora biti u okolini. Nema sumnje da je dobra misao pripaziti na sva mjesta uz put koja su pogodna za podizanje gradova. Stajao je još neko vrijeme, promatrajući pustu ravnicu i dočaravajući sebi

stvaralačkom maštom prizor koji bi se ovdje odigrao kad bi došlo do očekivane navale ljudi. U duhu je razmještao pilane, velike trgovačke kuće, krčme, plesne dvorane i duge ulice baraka, u kojima bi stanovali kopači zlata. I gledao je kako po ovim ulicama prolaze hiljade ljudi, dok su se pred dućanima zadržavale teške teretne saone s dugačkim redovima pasa. Isto je tako vidio kako se teške saone spuštaju niz glavnu ulicu i kreću po zamrznutom Klondiku prema jednom zamišljenom mjestu, gdje je on u svojoj mašti otkrio zlatne rudnike. Nasmija se i odagna ovu viziju s očiju, spusti se u dolinu i prijeđe preko ravnice u logor. Pet minuta nakon što se već bio zamotao u svoju vreću za spavanje, otvori oči i sjede, začuđen što još nije zaspao. Baci pogled na Indijanca, koji je kraj njega spavao, na žar umiruće vatre, na pet pasa s druge strane, koji su svojim vučjim repovima pokrili njuške, i na četiri cipele koje su stajale uspravno usnijegu. — Ova prokleta slutnja još me ne napušta – promrmlja. Misli mu se vratiše pokeru. — Četiri kralja! Nasmija se sjetivši se toga. — To je bila slutnja! Leže ponovo, povuče rub vreće do vrata i preko krznenih naušnjaka zatvori oči i ovog puta zaspa.

V U Sixty Milu nadopuniše zalihe, dodadoše joj nekoliko kilograma pisama svom teretu i nastaviše put. Od Forty Mila išli su neprokrčenom stazom i mogli su pouzdano računati da će pred sobom imati takav put sve do Dyea. Daylight se sjajno držao, ali je ubitačni tempo već počeo ostavljati tragove na Kami. Ponos mu nije dopuštao da se tuži, ali se posljedice prehlade pluća u teškoj zimi nisu mogle sakriti. Iz početka je mraz dotakao samo mikroskopski sitne rubove plućnog tkiva, ali se sada bolest počela širiti, uzrokujući suhi teški kašalj. Svaki ga je malo teži napor tjerao sve češće na kašalj, za vrijeme kojega je izgledao kao čovjek koji je dobio napadaj. Krv bi mu navrla u glavu, tako da se činilo da će mu oči iskočiti, dok su mu suze tekle niz obraze. Dosta je bilo samo da udahne malo dima od slanine što se pržila, pa da se po pola sata očajno muči s kašljem, i on se brižljivo sklanjao od smjera u kome je duvao vjetar, kada je Daylight kuhao. Mučili su se tako danima po mekanom, neprogaženom snijegu, koji je izgledao kao da mu nema kraja. Bio je to težak, jednoličan posao, u kome nije bilo ni onog veselja ni uzbuđenja što su ih obuzimali kada su jurili saonama po tvrdoj površini. Sad jedan, sad drugi, morao je ići ispred zaprege u cipelama za snijeg. Bio je to primjer tvrdog, neumoljivog mučenja. Jedan korak snježne prašine trebalo je zgaziti, a široke cipele utonule bi pod težinom ljudskog tijela punih dvanaest palaca u mekanu površinu. Gaziti u cipelama za snijeg pod takvim okolnostima zahtijevalo je drukčiju upotrebu mišica nego kod običnog hodanja. Od koraka do koraka noga, koja se vadila iz snijega, nije se mogla pomaknuti koso naprijed. Trebalo ju je podići okomito. Kad je snježna cipela upala u snijeg, pred njezinim se vrhom nalazio okomiti snježni zid visok dvanaest palaca. Ako se noga pokušala podići i najmanje koso prema naprijed, vrh bi se cipele probio kroz snježni zid i onda pao da bi peta udarila u potkoljenicu druge noge. I tako se noga svaki put bez prestanka morala dizati ravno uvis za dvanaest palaca prije nego je moglo započeti gibanje noge iz koljena. Po toj djelomično raskrčenoj površini išli su psi, za njima čovjek koji je upravljao saonama, i na kraju saone. U najboljem slučaju, radeći onako kao što mogu raditi samo izabrani ljudi, oni nisu mogli prevaljivati više od tri milje na sat. To je značilo produžiti sate putovanja, a Daylight je zbog veće sigurnosti i da zadrži stečenu prednost s obzirom na eventualne neprilike, odredio da se putuje po dvanaest sati. Kako su tri sata trošili na podizanje logora za noćenje i kuhanje graha, spremanje

doručka ujutro i raspremanje logora, te na podgrijavanje graha za vrijeme podnevnog zadržavanja, ostajalo je devet sati za spavanje i odmor, a ni ljudi ni psi nisu uzalud potrošili mnogo minuta od tih devet sati. U Selkirku, trgovačkoj postaji u blizini rijeke Pelly, Daylight predloži Kami da ostane ležati i da rnu se ponovo pridruži, kad se on bude vraćao iz Dyea. Jedan Indijanac s jezera Le Barge, koji je slučajno zalutao ovamo, bio je spreman stupiti na njegovo mjesto. Ali Kama nije htio ni čuti. On je samo promrmljao nešto s lakim prizvukom uvrijeđenosti, i to je bilo sve. Pse je Daylight ipak promijenio, ostavljajući svoju iscrpljenu zapregu da se odmori do njegova povratka, dok je on nastavio put sa šest odmornih pasa. Putovali su do deset sati u noći, kada su stigli u Selkirk, a u šest narednog jutra upadoše u novu pustoš, koja je ležala između Selkirka i Dyea i koja se protezala blizu pet stotina milja. Naiđe drugi val zime, ali bilo hladno ili toplo, nije bilo nikakve razlike, jer je put bio neprokrčen. Kad se termometar spustio na pedeset ispod ništice, putovanje je postalo još teže, jer su se pri tako niskoj temperaturi sitni ledeni kristali poput pijeska opirali plazovima saona. Psima je sada bilo teže vući nego po istom snijegu kad je temperatura iznosila dvadeset ili trideset stupnjeva ispod nule. Daylight pruduži dnevno putovanje na trinaest sati. Ljubomorno je čuvao prednost koju je dosad stekao, jer je znao da ga čekaju još teški dijelovi puta. Još nije bila sredina zime, a nemirna rijeka Fifty Mile opravdala je njegove kobne slutnje. Na mnogim je mjestima tekla širom otvorena s nesigurnim rubovima leda uz obale. Na brojnim mjestima gdje je rijeka udarala o strmu stjenovitu obalu voda se uopće nije sledila. Oni su pokušavali čas s jedne čas s druge strane, sad prelazeći preko rijeke, sad vraćajući se opet natrag, čineći često po nekoliko pokušaja prije nego što bi im uspjelo naći put preko naročito teškog dijela puta. Išlo je to veoma polako. Trebalo je ispitivati tvrdoću ledenih prijelaza, pa je bilo Daylight bilo Kama išao naprijed u cipelama za snijeg na nogama i s dugim prekriženim motkama u rukama. I tako se onaj koji bi propao kroz led mogao zadržati na tim motkama, položivši ih preko rupe u koju bi upalo njegovo tijelo. Svakome od njih dogodilo se nekoliko takvih nezgoda. Kod pedeset ispod ništice čovjek, koji bi se smočio do pasa, nije mogao nastaviti put a da se ne smrzne. Zbog toga je svako propadanje u vodu značilo zadržavanje. Čim je mokri čovjek bio izvučen, morao je trčati unaokolo da održi cirkulaciju krvi, dok bi njegov drug naložio vatru. Ovako zaštićen mogao je promijeniti odjeću, a mokra bi se odjeća osušila, da bude spremna za buduću nepriliku. Da nevolja bude još veća, na ovoj opasnoj rijeci nije se moglo putovati po mraku, i oni su svoj radni dan morali smanjiti na šest sati sumraka. Svaki je trenutak bio dragocjen i zato su nastojali da im ni jedan ne ode uzalud. I tako, prije nego što se

ukazao prvi tračak novog sivog dana, već su raspremali logor, tovarili saone, uprezali pse i obojica čučali kraj vatre čekajući da svane. Čak se ni u podne nisu zaustavljali radi jela. A ipak su bili daleko zaostali iza predviđenog proračuna, trošeći svaki dan po nešto od prednosti što su je bili stekli. Bilo je dana kad su prevalili svega petnaest milja, a i dana kada nisu mogli prijeći više od dvanaest. A jedan dio puta bio je tako loš da su u dva dana prevalili svega devet milja, zato što su morali tri puta okretati leđa rijeci i nositi saone i opremu preko planina. Napokon su se riješili te strašne rijeke Fifty Mile i izbili na jezero Le Barge. Ovdje više nije bilo ni otvorene vode ni ledenih gruda. Punih trideset milja i više ležao je snijeg na površini ravnoj kao stol, ali je bio visok tri stope i mekan kao brašno. Tri milje na sat bio je najbrži tempo kojim su mogli ići. Daylight je proslavio oproštaj sa rijekom Fifty Mile na taj način što je produžio putovanje do kasno u noć. U jedanaest sati prije podne dopriješe do obale jezera. U tri sata poslije podne, kad se počela spuštati polarna noć, Daylight prvi put ugleda njegovu suprotnu obalu, i upravo kad su se pojavile prve zvijezde, stigoše tamo. U osam sati navečer ostaviše jezero iza sebe i uđoše u ušće rijeke Lewes. Ovdje su se zaustavili na pola sata, dok su se otopili smrznuti komadi kuhanog graha, i psima podijelili jedan izvanredni obrok ribe. Tada nastaviše uz rijeku, putujući sve do jednog sata poslije ponoći, kada su podigli svoj redovni logor. Toga su dana išli bez prestanka punih šesnaest sati, psi su stigli tako umorni da se nisu, kao obično ni pokavžili među sobom, čak ni jedan nije ni zarežao, a Kama je vidljivo hramao nekoliko posljednjih milja. Ipak Daylight naredi da se već u šest ujutro nastavi put. U jedanaest sati stigoše do podnožja White Horsa i te noći ulogoriše se s onu stranu kanjona Box, ostavljajući iza sebe posljednji dio teškog riječnog puta, dok se pred njima nalazio niz jezera. Tempo nisu usporavali. Išli su po dvanaest sati na dan, po šest u sumraku i po šest u mraku. Tri su sata trošili na kuhanje, popravljanje remenja i podizanje i raspremanje logora, a preostalih devet sati spavali su ljudi i psi kao zaklani. Željezna snaga Kamina bila je slomljena. Dan za danom strahovitih napora iscrpili su ga. Svakog je dana trošio sve više od svoje zalihe snage. Pokreti su mu postali polaganiji, mišice su mu izgubile elastičnost, a njegovo hramanje postade trajno. Ipak je on radio stoički dalje, ne izvlačeći se nikada i ne tužeći se nikad, čak ni mrmljanjem. Daylight je bio upalih obraza i izmučen. Umor se opažao na njemu, ali ipak, savršena mašina, kao što je bilo njegovo tijelo, tjerala ga je dalje, uvijek dalje, bez smilovanja. Kama je već počeo u njemu gledati neko božanstvo, u ovim posljednjim danima putovanja u južnom smjeru. Promatrajući ga kako u svemu prednjači i neprekidno tjera naprijed, sve slabiji Indijanac divio se ovoj silnoj izdržljivosti, kakvu još nikada nije vidio i o kakvoj nije nikada ni sanjao da može biti u ljudskom

tijelu. Ali dođe vrijeme kad je Kama postao nesposoban da ide na čelu i da krči put, a to je bio najbolji dokaz niegove velike iscrpljenosti, kad je dopustio Daylightu da on sam čitav dan radi teški posao utiranja puta u snježnim cipelama. Jedno za drugim prešli su lanac jezera od Marsha do Lindermana i započeli uspon na Chilcioot. Na svaki način Daylight je trebao logorovati ispod posljednjeg vrha klanca prije nastupa noći, ali on produži put prema Sheep Campu, dok je u isto vrijeme iza njegovih leđa bjesnjela snježna vijavica koja bi ga zadržala barem dvadeset i četiri sata. Ovaj posljednji izvanredni napor potpuno je skršio Kamu. Ujutro nije više mogao ni ustati. U pet sati, kad ga je Daylight zovnuo, on sjede s naporom, zastenja i opet se sruši. Daylight obavi logorski posao za obojicu, zapregnu pse i, kad je sve bilo gotovo za polazak, umota bespomoćnog Indijanca u sve tri vreće za spavanje i zaveza ga na vrhu saona. Put je sada bio dobar. Trebalo je prevaliti još posljednji komad, i on je tjerao pse niz kanjon Dyea i po tvrdo ugaženom putu, koji je vodio do postaje Dyea. I tako neprekidno trčeći, sa Kamom koji je stenjao na vrhu tereta, dok je Daylight poskakivao kraj drška za upravljanje,da ne bi pao pod plazove saona koje su jurile,stigoše u Dyea na moru. Vjeran svom obećanju, Daylight se nije zadržavao. Svega jedan sat vremena bilo je potrebno da se saone natovare novom poštom i hranom, da se upregnu odmorni psi i da se nađe odmorni Indijanac. Kama nije ništa prigovorio otkako su došli sve do časa polaska, kad je Daylight stao pred njega da mu kaže zbogom. Oni se rukovaše. — Ubit ćeš tog prokletog Indijanca – reče Kama. – Čuj me, Daylighte, sigurno ćeš ga ubiti. — Pa on ionako ne treba da ide dalje od Pellya – nasmija se Daylight. Kama sumnjičavo zavrti glavom i prevrnu se na drugu stranu, okrenuvši leđa Daylightu u znak oproštaja. Daylight prijeđe istog dana preko Chilcoota, spuštajući se kojih pet stotina stopa po mraku, uz žestoku mećavu, do jezera Crater, gdje su podigli logor. Bio je to »hladni« logor, visoko iznad šuma, a on nije htio da opterećuje saone drvom za gorivo. Te ih noći pokriše tri stope novoga snijega, a u mračno jutro, kada su se iskopali iz snijega, Indijanac pokuša pobjeći. Njemu je već bilo dosta putovanja s ovim čovjekom koga je smatrao ludim. Ali ga Daylight nagovori na prilično surov način da ostane kod saona i oni prijeđoše preko Dubokog jezera i Dugog jezera i spustiše se na ravnu površinu jezera Linderman. Bio je to isti onaj ubitačni tempo pri povratku kao i pri odlasku, ali ovaj Indijanac

nije imao one izdržljivosti koju je imao Kama. Ni on se, također, nije nikad tužio niti je više pokušavao pobjeći. Radio je onako kako je najbolje mogao, jedino što je u sebi ponovio odluku da se ubuduće drži daleko od Daylighta. Dani su prolazili za danima, noći su se smjenjivale sa sumracima, iza valova zime padao je snijeg, da opet dođu novi valovi hladnoće, a milje su se za to vrijeme, kroz duge sate, gomilale iza njih. Ali na Fifty Milu dogodi im se nesreća. Prelazeći preko ledenog mosta, psi propadoše kroz led i struja ih zanese pod led. Remenje, koje je povezivalo pet pasa s posljednjim psom kraj saona, popuca, i psi zauvijek nestadoše ispred njihovih očiju. Ostao je jedino posljednji, i Daylight upregne sebe i Indijanca u saone. Ali čovjek ne može zamijeniti psa u jednom takvom poslu, a osim toga ovdje su dva čovjeka pokušavala obavljati posao petoro pasa. Nakon što je prošao jedan sat Daylight poče rasterećivati saone. Pobaca hranu za pse, rezervnu opremu, i jednu sjekiru. Uslijed izvanrednih napora pukla je narednog dana psu žila, tako da je bio beznadno onesposobljen. Daylight ga ustrijeli i ostavi saone. Natovari na svoja leđa 80 kilograma pošte i hrane, a na Indijančeva preostalih 60 kilograma. Bez milosrđa je odbacivao spremu. Indijanac je bio zaprepašten kad je vidio kako Daylight zadržava svaki kilogram bezvrijednog poštanskog materijala, a baca grah, šalice, posude, tanjure i rezervnu odjeću. Svaki je zadržao jednu vreću za spavanje, jednu sjekiru, jednu limenu posudu i mršavu zalihu slanine i brašna. Slanina se u nuždi mogla i sirova jesti, a brašno razmućeno u vrućoj vodi davalo je ipak nešto snage. Čak je bila odbačena i puška zajedno sa svom municijom. I na ovaj način prevališe dvije stotine milja do Selkirka. Daylight je hodao do kasno u noći, a dizao se rano zorom. Vrijeme koje se prije upotrebljavalo za podizanje logora i za brigu oko pasa iskorišćavalo se sada za hodanje. U noći su čučali iznad male vatre, zamotani u svoje krznene vreće, pijući rijetku brašnenu kašu i pržeći slaninu nabodenu na štapiće. A u jutarnjoj tami, bez ijedne riječi, dizali bi se, zgrabili svaki svoj tovar, udesili remenje i nastavili put. Posljednje milje do Selkirka Daylight je Indijanca tjerao pred sobom, jer se bojao da čovjek, kojemu su obrazi bili duboko upali a oči iskočile kao u sablasti, ne legneu snijeg i zaspi ili odbaci svoj teret pošte. U Selkirku upregnuše staru zapregu pasa, svježu i oporavljenu, i još istog dana, kao nešto što se samo po sebi razumije, izmjenjivao se Daylight na dršku za upravljanje s Indijancem iz Le Bargea, koji mu se još na polasku ponudio da ga prati. Daylight je dosad putovao dva dana duže no što je bio računao, a zbog novog snijega i neprokrčenog puta ta dva dana zakašnjenja nije mogao nadoknaditi cijelim putem sve do Forty Mila. Ali ovdje se vrijeme poboljšavalo. Bilo je došlo doba kad je trebalo da nastupi novi val hladnoće, i on je s time računao, te je zbog toga smanjio

količinu hrane za ljude i pse. Ljudi u Forty Milu mahali su zloslutno glavama i pitali ga što će učiniti u slučaju ako snijeg bude i dalje padao. – Siguran sam da dolazi val hladnoće – smijao se Daylight i nastavio put. Velik je broj saona već prošao te zime između Forty Mila i Circle Cityja, tako da je put bio dobro utrt. Val hladnoće zaista dođe i ostade, a Circle City bio je još svega dvije stotine milja udaljen. Indijanac iz Le Bargea bio je mlad čovjek, koji još nije poznavao granice svojih sposobnosti, i pun ponosa. On je veselo držao korak s Daylightom, pa je čak u početku sanjao o tome kako će nadjačati bijelog čovjeka. Prvih stotinu milja tražio je na njemu znakove umora i čudio se što ih ne primjećuje. Ali kad su stali prevaljivati drugu stotinu milja, on opazi da je sam postao umoran, no čvrsto je stisnuo zube i držao se. I neprestano je Daylight jurio sve dalje i dalje, trčao kraj drška za upravljanje ili se odmarao na vrhu saona koje su jurile, kada bi na njega došao red. Posljednji dan, koji je bio najhladniji i vedriji nego ijedan dotada, omogućio je savršeno putovanje i oni su prevalili sedamdeset milja. Bilo je deset sati u noći kada su se uspinjali uz obalu i projurili preko glavne ulice Circle Cityja; a mladi Indijanac, premda je na njega došao red da se odmara, skočio je sa saona i trčao iza njih. Bilo je to časno isticanje, i usprkos činjenici da je bio na granici svojih snaga i očajno se borio protiv umora, on je veselo trčao.

VI U Tivoliju se sakupilo društvo – staro društvo, koje je bilo na okupu dva mjeseca prije, kada je Daylight odlazio, jer je ovo bila noć šezdesetog dana, a mišljenja su, kao i uvijek, bila podijeljena o tome hoće li mu uspjeti da izvrši pothvat. U deset sati navečer još su se uvijek sklapale oklade, premda je od oklade rastao broj onih koji su se kladili protiv uspjeha. Djevica je u dubini svoga srca bila uvjerena da neće uspjeti, ali se ipak kladila sa Charleyjem Battesom u dvadeset unca protiv četrdeset da će Daylight stići prije ponoći. I ona je prva začula štektanje pasa. – Slušajte! – povikala je. – To je Daylight. Opća strka nastade na vratima, ali kad se velika dvokrilna vrata širom otvoriše, gomila ustuknu. Začu se veselo cviljenje pasa, pucketanje biča i Daylightov glas, kojim je sokolio pse, kada su umorne životinje, nadmašujući sve što su dosad učinile, vukle saone preko drvenog poda. Oni dojuriše unutra, a s njima dojuri i hladnoća, gusta i bijela vodena para koja se pušila i kroz koju su se probijale njihove glave i leđa, dok su vukli zapregu, tako da je izgledalo kao da plivaju po rijeci. Iza njih, kraj drška za upravljanje, išao je Daylighlt omotan do koljena vodenom parom, kroz koju se činilo da gazi. Bio je to isti stari Daylight, iako mršav i umornog izgleda, ali su se njegove crne oči bljeskale i svijetlile sjajnije nego ikada. Njegova »parka« {5} od pamučne tkanine sa kukuljicom pokrivala ga je kao redovnika i padala mu u dugim naborima sve do koljena. Njegovo zaprljano i od logorske vatre začađeno odijelo pripovijedalo je samo po sebi historiju njegova putovanja. Dva mjeseca stara brada pokrivala mu je lice, a bila je sva protkana ledom od disanja u toku trčanja dugih sedamdeset i pet milja. Njegov je ulazak bio efektan, melodramatičan, a on je to znao. Bio je to njegov život, i on ga je proživljavao do krajnje granice. Među svojim drugovima on je bio velik čovjek, polarni heroj. Ponosio se time i to je bilo za njega nešto najviše, doći svjež, nakon dvije hiljade milja mučnog putovanja, u ovu istu krčmu, sa psima, saonama, poštom, Indijancem i svom ostalom spremom. On je izvršio još jedno veliko djelo, koje će pronijeti njegovo ime po čitavom Yukonu – on, Burning Daylight, kralj putnika i goniča pasa. On je proživljavao uzbuđenje iznenađenja, dok je grmljavina dobrodošlice rasla, i

dok je svaki poznati detalj Tivolija pozdravljao njegovu pojavu – dugačka tezga, redovi boca, kartaški stolovi, golema peć, mjerilac kod vage za zlato, svirači, ljudi i žene, Djevica, Celia i Nellie, Dan MacDonald, Bettles, Billy Rawlins, Olaf Henderson, Doc Watson – svi redom. Bilo je sve isto onako kao kad je odatle otišao, sve se tako činilo kao da je ovo onaj isti dan kad je otputovao. Šezdeset dana neprekidnog putovanja kroz bijelu pustinju nenadno se udaljiše, i kao da uopće nisu postojali. Oni su postali jedan trenutak, jedan slučaj. On je u njih uronio kroz zid šutnje, i, kako se činilo, odmah u narednom trenutku, kroz zid šutnje opet izronio i došao u buku i oduševljenje Tivolija. Jedan pogled na saone sa platnenim poštanskim vrećama bio je potreban da ga uvjeri o realnosti tih šezdeset dana i dvije hiljade milja prevaljenih preko leda. Kao u snu stiskao je ruke koje su mu pružali. Bio je silno uzbuđen. Život je bio veličanstven. On ga je čitavog volio. Prožimao ga je velik osjećaj čovječnosti i drugarstva. Svi su oni bili njegovi, ljudi njegova kova. Bilo je to golemo, silno! Osjećao je kako mu se srce rastapa i on bi najradije, kad bi mogao, uzeo sve te ruke najednom, snažno ih potresao i sve ih odjednom privukao na svoja prsa u jedan moćni zagrljaj. Udahnuvši duboko, poviče: – Dobitnik plaća, a ja sam dobitnik, zar ne!? Skupite se svi vi, Malemuti i Siwashi, i recite kakav otrov želite. Eto, tu vam je vaša pošta iz Dyea, ravno iz Salt Watera, i nikakvih čarolija pri tom nije bilo. Odvežite užad i pogledajte što sam donio! Desetak se pari ruku zaposli oko istovarivanja saona, kad se mladi Indijanac iz Le Bargea, saginjući se da pomogne, nenadano i nemoćno uspravi. U njegovim se očima ogledalo veliko iznenađenje. Buljio je zbunjeno oko sebe, jer mu je to što se sada s njim događalo bilo potpuno nepoznato. Bio je zaprepašten zbog svoje potpune i nepoznate nemoći. Tresao se kao u groznici, koljena mu počeše klecati, polagano je padao i naposljetku se srušio preko saona, osjetivši kako mu neki strahoviti udar tame zamračuje svijest. — Iscrpljenje – reče Daylight. – Neka ga jedan od vas odnese i smjesti u postelju. Dobar je to Indijanac. — Daylight ima pravo – složi se Doc Watson malo kasnije. – Čovjek je do kraja iscrpljen. Istovariše poštu, otjeraše pse u njihove nastambe i nahraniše ih i Bettles oduševljeno zapjeva svoju pjesmu o lovorovu korijenu, kad su se svi poredali kraj duge tezge da piju, razgovaraju, i urede svoje račune. Nekoliko minuta kasnije Daylight se već vrtio po podu plesne prostorije, plešući valcer sa Djevicom. Umjesto »parke« navukao je krznenu kapu i kaput od tkanine za pokrivač, odbacio svoje smrznute mokasine i plesao u čarapama. Iako je toga dana poslije podne smočio noge do koljena, trčao je dalje ne mijenjajući obuću, tako da su

njegove dugačke vunene čarape bile oblijepljene ledom. U toplini sobe, led se počeo otapati i lomiti u zvonke komadiće. Ti su komadići zveckali dok su se njegove noge vrtjele i svakog časa zvečeći padali na pod, pod noge ostalim plesačima. Ali Daylightu su to svi opraštali. On, koji je spadao među mali broj ljudi koji su stvarali zakone ove daleke zemlje, koji su odlučivali o njezinoj etici i koji su svojim ponašanjem označavali što je pravo a što je krivo, bio je, uza sve to, iznad zakona. On je bio jedan od onih rijetkih i povlaštenih smrtnika koji ne mogu činiti krivo. Sve što je on učinio, trebalo je da bude pravo, bez obzira da li je ostalima bilo dopušteno da čine to isto. Dakako da su ovakvi smrtnici uistinu obdareni takvom naravi da oni uvijek, gotovo i bez svoje zasluge, postupaju ispravno, i to na jedan ljepši i uzvišeniji način nego drugi ljudi. I tako je Daylight, jedan od starijih heroja u ovoj mladoj zemlji, a u isto vrijeme mlađi nego većina njih, bio drukčiji nego oni, kao čovjek iznad ljudi, kao čovjek koji je bio pravi čovjek i čitav čovjek. Zato nije nikakvo čudo što se Djevica s uživanjem bacila u njegov naručaj dok su plesali ples za plesom, i da ju je srce zaboljelo kad je saznala da on u njoj nije gledao ništa drugo nego jednu dobru prijateljicu i izvrsnu plesačicu. Mala joj je utjeha bila što je znala da nikad nije volio nijedne žene. Ona je bila bolesna od ljubavi prema njemu, a on je plesao s njom kao što bi plesao sa svakom drugom ženom, kao što bi plesao s muškarcem koji bi bio dobar plesač i na čijoj bi ruci bila zavezana marama, u znak da za vrijeme plesa zamjenjuje ženu. S jednim od takvih ljudi plesao je Daylight te večeri. Među graničarima je oduvijek vrijedilo kao dokaz ustrajnosti kad bi jedan čovjek izdržao duže okretanje kod plesa nego drugi. Pa kad je Ben Davis, igrač faroa, zavezao šarenu maramu oko ruke i pozvao Daylighta, upravo kad je glazba zasvirala Virginija valcer, započe to šaljivo natjecanje. Ostali prekinuše ples i dođoše da ih promatraju. Njih se dvojica nastaviše vrtjeti, uvijek u istom smjeru. Glas o tom proširi se i u velikoj točionici, pa začas ostade pusta i tezga i kartaški stolovi. Svi su htjeli da to vide i napuniše plesnu prostoriju. Svirači su bez prekida svirali, a dva su se čovjeka neprestano okretala. Davis je u toj igri bio vješt i on je na Yukonu pobijedio u ovakvom natjecanju mnoge jake ljude. Ali već nakon nekoliko minuta bilo je jasno da će ovog puta on, a ne Daylight, biti pobijeđen. Nakon što su još neko vrijeme plesali, Daylight se iznenada zaustavi i ispusti svog partnera, izmaknu se natrag okrećući se i mlatarajući rukama besciljno, kao da se želi oduprijeti o zrak. A Davis, zbunjeno se smijući i s izrazom zaprepaštenja na licu, otetura na stranu, okrenu se, pokušavajući da ponovo uspostavi ravnotežu, i pade kako je dug i širok na pod. Neprestano se dalje vrteći, teturajući i mašući rukama po zraku, Daylight zgrabi najbližu djevojku i nastavi s njom plesati valcer. Opet je učinio jednu veliki stvar. Umoran, nakon dvije hiljade milja putovanja po

ledu i nakon što je toga dana prevalio sedamdeset milja, on je nadvladao jednog odmornog čovjeka, a taj je čovjek bio Ben Davis. Daylight je volio vrhunce, i premda je u njegovu uskom iskustvu bilo malo vrhunaca on je sebi postavio za cilj da se uspne na najviši koji bude ugledao. Veliki svijet nikada nije čuo njegovo ime, ali je ono bilo nadaleko i naširoko poznato po prostranom tihom sjeveru. Znali su za njega jednako bijelci, i Indijanci i Eskimi, od Beringova mora pa do Klanaca, od izvora najudaljenijih rijeka do tundra na obali rta Barrow. Želja za gospodarenjem bila je u njemu jaka i bilo mu je sasvim svejedno bori li se s elementima prirode, ili s ljudima ili sa srećom u igri. Sve je to bila igra, život i njegovi poslovi, a on je bio igrač do srži. Rizik i igra na sreću bili su mu jelo i piće. Doduše, nije to bilo sasvim slijepo, jer je on upotrebljavao pamet, vještinu i snagu, ali je iza svega toga stajala vječna Sreća, koja se katkada okretala protiv svojih štovatelja i uništavala pametne, a blagosiljala budale – Sreća, ona za kojom su svi ljudi žudjeli i sanjali da je osvoje. Pa tako i on. Duboko u svojim životnim zbivanjima sam je Život pjevao sirensku pjesmu o svojoj vlastitoj veličanstvenosti, poput nekog šapata i sokoljenja, opominjući ga da on može postići više nego što mogu postići drugi ljudi, da može dobiti i tamo gdje oni gube, uspjeti i tamo gdje oni propadaju. Bio je to nagon Života, zdrav i jak, koji nije poznavao nemoć i slabost, nagon opijen uzvišenom samodopadnošću i egoizmom i očaran svojim vlastitim moćnim optimizmom. I uvijek u najnejasnijim došaptavanjima i u najjasnijim zvucima trube dolazila je poruka da će, bilo gdje, bilo kada i bilo kako pobijediti Sreću, biti sam gospodar svoje Sreće, svladati je i utisnuti na nju svoj žig. Kad je igrao poker, govorio mu je šapat o četiri asa i o »fleš rojalu«; kad je tražio zlato, šapat je govorio o zlatu ispod korijena svake travke, o zlatu na kamenoj podlozi i o zlatu na cijelom putu. Na najopasnijim putovanjima u borbi s rijekom i glađu dolazila je poruka da bi drugi ljudi mogli umrijeti, ali da će on trijumfalno sve svladati. Bila je to stara, prastara laž Života, koji zavarava sam sebe, vjerujući da je besmrtan i nerazoriv, koji želi da postigne više nego što su postigli drugi životi i da dobije sve ono što mu srce želi. I tako, plešući od vremena do vremena i na drugu stranu, Daylight je otplesao svoju vrtoglavicu i poveo cijelo društvo u točionicu. Ali se podiže jedinstven prosvjed svih prisutnih. Nisu više htjeli da trpe njegovo pravilo da dobitnik sve plaća. Ono je bilo u suprotnosti s običajima i zdravim razumom, jer dok je on na taj način htio naglasiti dobro drugarstvo, baš za volju dobrog drugarstva mora se s tim prestati. Sasvim je u redu da piće plaća Ben Davis, koji je izgubio. A osim toga sve piće i opće čašćenje, koje je išlo na račun Daylighta, treba da plati sama krčma zato što je pravila dobar posao kad god se Daylight provodio. Bettles je bio govornik i njegovi dokazi izneseni kratko i na vrlo jednostavan način bili su jednodušno primljeni s pljeskom.

Daylight se nasmija, uputi se ruleti i kupi hrpu žutih žetona. Nakon deset minuta izvagao je dobitak na vagi i dvije hiljade dolara zlatnog praha bi sasuto u njegove vrećice. Sreća, samo jedan mig sreće, ali to je bilo njegovo. Dobro je raspoloženje raslo. On je živio, a noć je bila njegova. Okrenu se svojim dobronamjernim kritičarima. — Nema sumnje da sada dobitnik plaća – reče. I oni se pokoriše. Nije se moglo opirati Daylightu, kad je on lebdio na leđima života, zauzdao ga, jahao na njemu i udarao ga ostrugama. Oko jedan sat poslije ponoći on ugleda Elijaha Davisa kako tjera Henryja Finna i Joea Hinesa, drvosječu, prema vratima. Daylight se umiješa. — Kamo ste se vi uputili? – upita ih, pokušavajući da ih odvuče natrag u točionicu. — Spavati – odgovori Elijah Davis. Bio je to mršav čovjek, iz Nove Engleske, koji je žvakao duhan, jedini smioni duh u svojoj porodici, koji je čuo i odazvao se zovu Zapada što se probijao kroz šume i preko livada Mount Deserta. — Moramo – doda Joe Hins, ispričavajući se. – Sutra zorom krećemo na put. Daylight ih je još uvijek zadržavao. — Kamo ćete? Šta se tako izvanredno dogodilo? — Ništa izvanredno – objasni Elijah. – Hoćemo da provjerimo tvoju slutnju i da pregledamo malo Gornji Kraj. Ne bi li možda i ti s nama? — Naravno da bih – potvrdi Daylight. Pitanje je bilo postavljeno u šali, pa se zato Elijah nije ni osvrtao na pristanak. — Htjeli bismo pretražiti rijeku Stewart – produži. – Al Mayo mi je pripovijedao da je vidio neke pogodne prudove kad se prvi put spuštao niz Stewart, a mi smo odlučili da ih ispitamo dok je još rijeka smrznuta. Slušaj, Daylighte, i zapamti što ti kažem, dolazi vrijeme kad će zimsko kopanje biti sasvim obična stvar. Tada će se ljudi smijati nama i našim ljetnjim čeprkanjima i rovanjima po zemlji. U to vrijeme nije na Yukonu još nitko ni sanjao o zimskom kopanju zlata. Od mahovine i trave pa sve dolje do kamene podloge zemlja je bila smrznuta, a smrznuti šljunak, tvrd kao granit, prkosio je lopati i pijuku. Ljeti su ljudi počeli razgrtati zemlju čim ju je sunce otopilo. To je bilo vrijeme kopanja. Za vrijeme zime prevozili su namirnice, išli u lov na sjeverne jelene i pripremali sve što je potrebno za ljetnji rad, a onda provodili u ljenčarenju hladne, mračne mjesece u velikim centralnim logorištima, kao što su Circle City i Forty Mile. — Sigurno će doći zimsko kopanje – složi se Daylight. – Čekajte samo dok se otkrije veliko nalazište u gornjem toku rijeke. Onda ćete svi vidjeti novi način kopanja. Zašto se ne bi palila drva, kopala okna i radilo dolje na kamenoj podlozi?