— Ne, ne poričem. Zaista je to bila moja misao. Ali ja to ne bih učinio a da prije vas ne upitam, a kako vidim što vi o tome mislite neću čak ni da vas pitam. Ali vi ste voljeli Mab, i vama je sigurno veoma teško što ste je izgubili. Meni je također vrlo žao. A žao mi je i to što sutra nećete sa mnom zajedno jahati. Bit ću potpuno izgubljen. Neću znati što da počnem. — Neću ni ja – prizna turobno Dede – osim što ću moći da se malo pozabavim šivanjem. — Ali ja nemam što šiti. Daylightov ton bio je nestašno žalostan, ali potajno se veselio što mu je priznala svoju osamljenost. To mu je bilo tako drago čuti od nje da je to gotovo nadoknađivalo gubitak kobile. U svakom slučaju, on je za nju nešto značio. On joj nije bio potpuno ravnodušan. — Želio bih da još jedanput dobro razmislite, Miss Mason – reče blago. – Ne samo zbog Mab, nego i zbog mene. Novac ovdje nema nikakvu ulogu. Kupiti ponovo Mab za mene ne znači ni toliko koliko za većinu drugih poslati buket cvijeća ili kutiju bombona mladoj dami. A ja vam nikad nisam slao ni cvijeće ni bombone. On opazi blijesak opomene u njezinim očima, i požuri se da bi izbjegao odbijanje. — Reći ću vam što ćemo učiniti. Kako bi bilo do ja kupim Mab i zadržim je u svom vlasništvu, i posuđujem vam je onda kada vi želite jahati. U tome nema ništa što ne bi bilo u redu. Ljudi uvijek posuđuju konja jedan od drugoga. To vi znate. Opet je primijetio da kani odbiti, pa je produžio: — Mnogi ljudi vode žene na izlet u dvokolicama, u tome nema ništa šta ne bi bilo u redu. A muškarci uvijek nabavljaju i konja i dvokolice. Dakle, kakva je sada razlika u tome da vas ja sutra pozovem na izlet dvokolicama i nabavim i konja i kola, ili da vam nabavim konja pa da zajedno jašemo? Ona potrese glavom, odbijajući da odgovori, a u isto vrijeme pogleda na vrata kao da mu želi pokazati da je vrijeme da se završi ovaj privatni razgovor. On učini još jedan napor: — Znate li vi, Miss Mason, da ja na čitavom svijetu nemam nijednog prijatelja osim vas. Mislim pravog prijatelja, bez obzira da li je muško ili žensko, pravog i iskrenog druga, shvaćate li, s kojim živite kad ste zajedno, i žao vam je kad nije s vama. Hegan je čovjek koji mi je najbliži, a ipak je on udaljen milijun milja od mene. Izvan posla mi nemamo ništa zajedničko. On ima veliku biblioteku, bezbroj knjiga, i neku čudnu vrst kulture, i troši sve svoje slobodno vrijeme čitajući knjige na francuskom, njemačkom i drugim stranim jezicima, kad sam ne piše drame i pjesme. Nemam nikoga prema kome bih osjećao iskreno prijateljstvo osim vas, a vi znate kako smo se malo nas dvoje družili – jedanput tjedno, ako nije padala kiša, u nedjelju. Vi
ste postali neka vrsta moje – moje – moje – — Neka vrsta navike – reče ona smiješeći se. — Tako nekako. Pa onda Mab, i vi jašući na njoj, kada dolazite cestom ispod drveća ili kroz sunčano svjetlo – i ako sve to sada izgubim onda neću imati ničega čemu bih se cijelog tjedna mogao veseliti. Kad biste mi samo dopustili da je kupim natrag... — Ne, ne, velim vam ne. Dede se nestrpljivo diže, ali su joj se oči zasuzile od sjećanja na svoju ljubimicu. — Molim vas, nemojte mi više spominjati Mab. Ako mislite da mi je bilo lako rastati se od nje, onda se varate. Ja sam se već nje odrekla, i želim da je zaboravim. Daylight nije ništa odgovorio, i za njom se zatvoriše vrata. Pola sata kasnije konferirao je s Jonesom, nekadašnjim momkom kod lifta i fanatičnim proleterom, koga je Daylight svojedobno godinu dana uzdržavao da se može baviti književnošću. Roman koji je iz toga proizašao propao je. Urednici i izdavači nisu ga htjeli ni pogledati, i Daylight je sada upotrebljavao razočaranog pisca u jednoj svojoj maloj privatnoj obavještajnoj službi, koju je bio prisiljen da uspostavi. Jones, koji se držao tako kao da ga ništa ne može iznenaditi poslije njegova poraznog iskustva s visinom željezničke vozarine za ogrevno drvo i drveni ugljen, nije pokazivao nikakvo iznenađenje ni sada, kada mu je Daylight povjerio zadaću da pronađe kupca jedne riđe kobile. — Koliko smijem platiti za nju? – upita. — Svaku cijenu. Glavno je da je dobijete. Pogađajte se da ne pobudite sumnju, ali je kupite. Zatim je pošaljite na ovu adresu u Sonoma pokrajini. Taj je čovjek upravitelj jedne male farme koju imam gore. Recite mu neka je čuva što bolje može. A poslije toga zaboravite sve to. Nemojte mi reći ni ime čovjeka od koga ste je kupili. Nemojte mi reći ništa drugo osim da ste je kupili i otpremili. Jeste li razumjeli? A nije prošlo ni tjedan dana kada Daylight opazi u Dedinim očima blijesak koji je predskazivao buru. — Nešto se neugodno dogodilo... Šta je bilo? – upita on hrabro. — Mab – reče ona. – Čovjek koji ju je kupio, već ju je prodao. Kad bih znala da ste vi u to umiješani... — Pa ja nemam ni pojma kome ste je prodali – odgovori Daylight. – A osim toga ja sebi time ne razbijam glavu. To je bila vaša kobila, i mene se ne tiče što ste vi s njom učinili. Vi je nemate, to je istina, i to gorka istina. A kad smo već prešli na osjetljive teme, htio bih da još nešto spomenem. Mislim da vas to neće povrijediti, jer to uopće i nije vaša stvar. Ona je čekala i u kratkoj stanci koja je slijedila gotovo ga sumnjičavo promatrala.
— Radi se o vašem bratu. Njemu je potrebno više nego što vi možete učiniti za njega. Time što ste prodali Mab, vi niste u stanju da ga pošaljete u Njemačku. A to je baš ono što su njegovi liječnici rekli da mu treba – najbolji njemački specijalist, koji čovjeku strga kosti i meso, napravi od toga kašu i ponovo mu sve namjesti. Dakle, ja ga želim poslati u Njemačku, i dati prilike tom njemačkom čudotvorcu da se iskaže, i to je sve. — Ah, kad bi to samo bilo moguće – reče ona gotovo ne dišući, i bez ikakve srdžbe. – Ali to nije moguće, i vi znate da to nije moguće. Ja ne mogu od vas primiti novac... — Čekajte malo – prekine je on – zar vi ne biste primili čašu vode od jednoga od dvanaest apostola kad biste umirali od žeđi? Ili biste se možda bojali njegovih zlih namjera – ona učini gestu odbijanja – ili biste se možda pitali što će svijet na to reći? — Ali to je nešto drugo – reče ona. — Slušajte, Miss Mason, vi treba da izbijete sebi iz glave neke čudne pojmove. Taj pojam o novcu, to je najsmješnija stvar koju sam ikad vidio. Pretpostavimo da vi padate s neke stijene, zar ne bi bilo sasvim pravo da ja priskočim i da vas uhvatim za ruku? Svakako da bi. Ali pretpostavimo da je vama potrebna neka druga vrst pomoći – mjesto snage moje ruke, snaga moga džepa? I sada bi sve bilo ružno. Tako kaže svijet. Ali zašto svijet tako govori? Zato što pljačkaška banda želi da svi glupani budu pošteni i da cijene novac. Kad glupani ne bi bili pošteni i kad ne bi cijenili novac, gdje bi bili pljačkaši? Neuviđate li to? Pljačkaši ne prave poslove s davanjem pomoći. Oni prave poslove s dolarima. Zbog toga davanje pomoći spada u jednostavnu i običnu stvar, dok su dolari sveti – tako sveti da vi ne dopuštate da vam ja pružim ruku s nekoliko dolara. — Evo još jedan primjer – nastavi on, potaknut njezinim šutljivim protestom. – Po vašem je mišljenju sasvim u redu ako vam ja dam snagu svojih ruku da spriječim vaš pad sa stijene. Ali ako ja tu istu snagu ruku upotrijebim da pijukom i lopatom zaradim dva dolara za jedan dan, onda vi nećete ni da čujete za ta dva dolara. A to je ista ona snaga ruke, samo u drugom obliku. Uostalom, u ovom prijedlogu uopće se ne radi o vama. To čak nije ni neki zajam vama. To je potpora koju ja pružam vašem bratu – ista onakva pomoć kao kad bi padao sa stijene. A lijepa ste mi vi sestra, koja bi dotrčala i povikala mi: »Stanite!« i pustila svog brata da padne sa stijene. Da spasi svoje noge, njemu je potreban onaj njemački specijalist, a to je ruka pomoćnica koju mu ja pružam. — Želio bih da vidite moje sobe. Zidovi su ukrašeni uzdama od konjske dlake, stotine uzda. One mi nisu ni od kakve koristi, iako sam ih vrlo skupo platio. Ali ima velik broj osuđenika koji ih prave, i ja ih neprestano kupujem. Treba da znate da sam ja potrošio jedne jedine noći na viski više nego što bi stajali i najbolji specijalisti i
troškovi liječenja za deset takvih slučajeva kao što je slučaj vašeg brata, i imajte na umu da vi sa svim tim nemate nikakve veze. Ako vaš brat hoće da to smatra zajmom, u redu. To ovisi od njega, a vi treba da se uklonite s puta, dok ga ja ne skinem sa te stijene. I dalje se Dede protivila, a Daylightovi argumenti postadoše još bolniji. — Ja mogu samo misliti da vi stojite na putu svom bratu zbog neke krive ideje u svojoj glavi da je ovo moj način udvaranja. Znajte da nije. Isto tako vi biste mogli misliti da se ja udvaram i svima onim osuđenicima od kojih kupujem uzde. Ja nisam od vas tražio da se udate za mene, a budem li to učinio, sigurno neću pokušati da kupim vašu privolu. I kad dođem da vas to upitam, učinit ću to bez ikakvog okolišanja. Dedino lice pocrvenje od srdžbe. — Kad biste znali kako ste smiješni, vi biste smjesta prestali – prasnu ona. – Vi možete učiniti da se osjećam tako neugodno kako to nije mogao nijedan drugi čovjek koga sam ikad poznavala. Svaki čas mi dajete na znanje kako me još niste zapitali da li bih se htjela udati za vas. Ja ne čekam da me to zapitate, ja sam vas od prvog časa opomenula da nemate nikakvih izgleda. A ipak, vi mi neprestano prijetite kako ćete jednog dana zatražiti da se za vas udam. Učinite to i pitajte me odmah, i dobit ćete odgovor i stvar će biti svršena. On ju je gledao zamišljeno s iskrenim divljenjem. — Ja vas tako silno želim, Miss Mason, da se ne usuđujem da vas to sada upitam – reče on s takvom nestašnošću a istovremeno i s takvom ozbiljnošću da je ona zabacila natrag glavu u srdačnom dječačkom smijehu. Osim toga, kao što sam vam već rekao, ja sam zelen u tim stvarima. Još nikad nisam udvarao, i ne želim da pravim pogreške. — Ali vi ih pravite cijelo vrijeme – poviče ona razdraženo. – Nikada još nijedan čovjek nije nijednoj ženi udvarao na taj način što joj je prijetio ženidbenom ponudom kao batinom nad glavom. — Neću to više nikada učiniti – reče on ponizno. – Uostalom, udaljili smo se od naše teme. Ono što sam vam prije jedne minute rekao još vrijedi. Vi stojite na putu svom bratu. Bez obzira na to što ste vi sebi uvrtjeli u glavu, vi treba da se maknete s puta i da date prilike svom bratu da ozdravi. Hoćete li mi dopustiti da odem k njemu i da o tome s njim razgovaram? Ja ću mu dati koliko mu treba za liječenje, to je sve, i naplatit ću na to kamate. Ona je vidljivo oklijevala. — I imajte na umu još jednu stvar, Miss Mason: radi se o njegovoj nozi, a ne o vašoj. Ona je još uvijek zatezala s odgovorom, a Daylight nastavi, jačajući svoju poziciju:
– Znajte još i to, ja ću otići sam k njemu. On je muškarac, i ja ću se s njim bolje razumjeti kad ne bude u blizini žena. Posjetit ću ga sutra poslije podne.
XVIII Daylight je govorio čistu istinu kad je rekao Dedi da nema nijednog pravog prijatelja. Razgovara s hiljadama, druži se i pije sa stotinama, a ipak je posve osamljen. Nije mogao naći nijednog čovjeka ili skupinu ljudi s kojima bi mogao biti doista prisan. Gradovi nisu tako podesni za stvaranje prijateljskih veza kao putovanja po Aljasci. Osim toga, i tipovi ljudi bili su drukčiji. S jedne strane prezirao je i omalovažavao poslovne ljude, a s druge strane njegove veze s koruptivnim političarima San Francisca imale su više karakter saveza radi lakšeg i bržeg obavljanja poslova nego išta drugo. Osjećao je sklonost prema iskrenoj brutalnosti tih političara i njihovih šefova, ali mu oni nisu ulijevali nikakvo naročito poštovanje. I suviše su bili spremni na svako lupeštvo. Pismene obaveze više su vrijedile u tom modernom svijetu nego zadata riječ, a čovjek je morao biti oprezan i s pismenim obavezama. U prijašnjim danima na Yukonu bilo je to sasvim drukčije. Nisu bili potrebni pismeni ugovori. Čovjek je rekao koliko ima, i to se vjerovalo čak i u igri pokera. Larry Hegan, koji je bio dorastao i najtežim zadaćama koje su proizlazile iz Daylightovih pothvata i koji je imao malo iluzija a još manje licemjerstva, mogao bi mu biti dobar drug da nije bio neke vrsti čudak. Taj neobični genij, Napoleon na pravnom području, koji je imao daleko veću sposobnost predviđanja od Daylighta, nije imao ništa zajedničko s Daylightom izvan ureda. Svoje slobodno vrijeme provodio je uz knjige, nešto što Daylight nikako nije mogao da shvati. Osim toga se posvećivao beskonačnom pisanju kazališnih komada, koji su uvijek ostali u rukopisu, a bio je, iako je Daylight tek nešto malo znao o toj tajni, stalan ali umjeren pušač opijuma. Hegan je živio čitav svoj život zatvoren s knjigama u svijetu fantazije. Za svijet izvan svoja četiri zida nije imao ni razumijevanja ni strpljivosti. U hrani i piću bio je suzdržljiv kao redovnik, dok mu je gimnastika bila upravo odvratna. Daylightova prijateljstva, umjesto da budu prijateljstva s prisnim vezama, svodila su se na prijateljevanje uz piće i pijančevanje. A kada je nestalo nedjeljnih izleta s Dede, on se sve više vraćao tim načinima razonode. Koktelski zid zaborava podizao je revnije nego ikada. Golemi crveni automobil bio je sada više upotrebljavan nego prije, dok je za kretanje, koje je Bobu bilo potrebno, iznajmio konjušara. U prvo vrijeme svoga boravka u San Franciscu imao je vremenske razmake odmora između poslova, ali u njegovom sadašnjem najvećem pothvatu napor je bio neprekidan. Ni za
mjesec, dva, pa ni za tri nisu njegove goleme investicije u zemljišta mogle biti privedene uspješnom završetku. Sve je bilo tako dalekosežno i tako složeno da je neprestano dolazilo do komplikacija i zapletenih situacija. Svaki je dan donosio nove probleme, a kad bi ih Daylight riješio na svoj poznati vješti način, ostavljao je ured u svom golemom autu, gotovo uzdisao s olakšanjem misleći na dvostruki martini koji ga je čekao. Rijetko je bio pijan. Njegov je tjelesni sastav bio prejak za to. Umjesto toga spadao je u najstrašniju vrst pijanica, onih koji stalno piju, smišljeno i proračunato, i koji popiju daleko veću količinu alkohola nego jedan prigodni i žestoki pijanac. Prošlo je čitavih šest tjedana, a on Dede nije vidio nigdje osim u uredu, a tu se odlučno obuzdavao da joj se približi. Ali sedme ga nedjelje svlada čežnja za njom. Bio je buran dan. Duvao je jak jugoistočnjak, a udar za udarom kiše i vjetra vitlali su gradom. Nikako nije mogao odvojiti svoje misli od nje, i neprestano mu je dolazila pred oči njezina slika kako sjedi kraj prozora zaposlena nekim ženskim ručnim radom. Kad je došlo vrijeme za prvi koktel prije ručka, koji su mu donosili u njegovu sobu, on ga ne uze. Ispunjen jednom smionom odlukom, pogleda u notes da nađe broj Dedina telefona, i zatraži vezu. Najprije se javila kćerka njezine stanodavke, ali nakon jedne minute začu glas koji je toliko želio čuti. — Htio sam samo da vam kažem da ću vas doći posjetiti– reče. – Nisam htio provaliti k vama a da vam se ne najavim. Zato sam vas nazvao. — Da li se što dogodilo? – čuo se njezin glas. — Reći ću vam kad dođem – izbjegnu on odgovor. Ostavio je crveni auto dvije ulice prije, i pješice stigao do lijepe, trokatne, šindrom pokrivene kuće u Berkeleyu. U prvom trenutku osjeti neko unutrašnje skanjivanje, ali u drugom zazvoni. Znao je da se ono što sada radi protivi njezinim željama, i da ju je doveo u nezgodan položaj da prima kao nedjeljnog posjetioca mnogostrukog milijunaša i ozloglašenog Elama Harnisha, čije su ime pronijele novine. U drugu ruku, jedino što nije od nje mogao očekivati, bili su, kako je on to zvao, »glupi ženski hirovi«. I u tom se nije razočarao. Sama je došla na vrata da ga primi i rukovala se snjim. On objesi kišni kaput i šešir na vješalicu u prostranom četvorokutnom predsoblju, a zatim se okrenu k njoj da ga povede. — Ovdje je društvo – reče ona pokazujući na salon, iz koga su se čuli bučni glasovi mladih ljudi, a kroz otvorena vrata mogao je vidjeti nekoliko studenata. – Zato ćemo morati poći u moju sobu. Ona je išla naprijed i otvorila jedna vrata koja su iz predsoblja vodila desno.
Ušavši unutra, Daylight zastade kao ukopan, buljeći oko sebe i u nju, i trudeći se sve vrijeme da ne bulji. Bio je tako zbunjen da nije ni čuo kad mu je ponudila da sjedne. To je, dakle, njezin stan. Intimnost prostorije i to što ga je ona primila na tako miran način upravo su ga zadivili, ali on od nje nije ništa drugo ni očekivao. Bile su to zapravo dvije sobe zajedno; jedna, u kojoj se on nalazio, očito je bila soba za rad, a druga, koju je također mogao vidjeti, bila je spavaća soba. Osim jednog hrastovog toaletnog stolića sa čitavom zbirkom češljeva, četaka i raznih ženskih sitnica, nije bilo u njoj nikakvog znaka po kome bi se moglo naslutiti da se upotrebljava kao spavaća soba. Široki divan s ružičastim pokrivačem i čitavim brdom jastučića morao je, prema njegovu mišljenju, biti krevet, ali se nimalo nije slagao s predodžbom koju je on imao o tome kakav treba da izgleda civilizirani krevet. Ne može se reći da je vidio mnoge pojedinosti u tom prvom trenutku nelagodnosti, dok je stajao. Njegov je opći dojam bio toplina, udobnost i ljepota. Na podu od tvrdog drveta nije bilo sagova, ali je ugledao nekoliko krzna šumskih i prerijskih vukova. A što mu je naročito upalo u oči, bila je statua pognute Venere koja je bila tako postavljena na klaviru da se iza nje na zidu kao pozadina nalazilo krzno pume. Ali sama Dede ipak je najjače djelovala i na njegove osjećaje i na razum. On je uvijek uživao u tome što je ona bila tako izrazito žena – linije stasa, kosa, oči, glas i njezin ptičji način smijanja, sve je to tome pridonosilo; ali ovdje u sobama u kojima je živjela, obučena u talasastu. uz tijelo pripijenu kućnu haljinu, isticanje spola upravo je zapanjivalo. Bio je navikao da je gleda u pristalim kostimima i bluzama, ili u jahačkom odijelu od tvrdog baršuna, i nije bio spreman na ovo novo otkriće. Izgledala je ovdje mnogo mekša, mnogo nježnija i vitkija. Ona je sačinjavala dio ove atmosfere tišine i ljepote. Pristajala je ovamo isto onako kao što je pristajala u jednostavne uredske prostorije. — Zar nećete sjesti? – ponovi ona. Osjećao se kao životinja kojoj dugo vremena nisu davali hrane. U njemu se pojavi tako silna želja za njom da je počeo »proždirati« slasni zalogaj koji se pred njim nalazio. Nestalo je svake strpljivosti i diplomacije. Najkraći i najizravniji put nije mu bio dovoljno brz, ali on nije znao da je to i najmanje uspješan od svih koje je mogao izabrati. — Slušajte – reče glasom koji je drhtao od strasti – ima jedna stvar koju ja nikako ne bih učinio, a to je da vas zaprosim u uredu. Zbog toga sam došao ovamo. Dede Mason, vi mi trebate, ja ne mogu biti bez vas. Dok je govorio, prilazio joj je sve bliže, njegove crne oči plamtjele su žarkom vatrom. A od uzavrele krvi potamnješe mu obrazi. Bio je tako nagao da je ona jedva imala vremena i nehotice tiho zaviknuti i koraknuti natrag, uhvativši u isto vrijeme jednu njegovu ruku, kad ju je pokušao
zagrliti. Za razliku od njega, ona je izgledala kao da nema krvi u licu. Ruka kojom je otklonila njegovu ruku i koju je još uvijek držala drhtala je. Ona otpusti prste, a njegova ruka pade postrance. Htjela je nešto učiniti, nešto reći da se izbjegne ova tjeskobna situacija, ali joj nikakva pametna misao ni akcija ne padoše na um. Osjećala je jedino želju da se smije. Osjećaj je bio djelomično histeričan, djelomično spontan – ali je rastao od časa do časa. Ma koliko je cijela stvar bila neobična, njezina smiješna strana nije joj ostala sakrivena. Osjećala se kao netko tko se bio na smrt preplašio od napada groznog razbojnika, a pokazalo se da je to u stvari nedužni prolaznik koji je želio znati koliko je sati. Daylight je brzo uspio doći do riječi. — Ah, znam da sam zbilja glup – reče. – Ja – ja mislim, da će biti najbolje da sjednem. Ne plašite se, Miss Mason, nisam ja tako opasan. — Ja se ne bojim – odgovori ona sa smijehom, spuštajući se u naslonjač, kraj kojeg je na podu ležala košarica s ručnim radom iz koje se, kako je Daylight primijetio, prelijevala neka lepršava stvarčica od čipake i svile. Ona se ponovo nasmije. — Premda sam se, moram vam priznati, u prvom času bila uplašila. — Zbilja je smiješno! – uzdahne Daylight gotovo žalosno; – tu stojim, ja, koji sam dovoljno jak da bih mogao učiniti s vama sve što bih htio, ja, koji sam navikao da svojoj volji podvrgavam ljude i životinje, i sve uopće... a sad sjedim ovdje na ovoj stolici tako slab i bespomoćan kao malo janje. A vi radite sa mnom što vas je volja. Dede je uzalud razbijala glavu tražeći odgovor na ove primjedbe. Umjesto toga njezine se misli intenzivno zabaviše značenjem ovog njegovog uzmicanja usred onako snažno iznesene ženidbene ponude, da bi učinio te beznačajne primjedbe. Ono što joj je naročito udaralo u oči bila je njegova sigurnost. Tako je malo sumnjao u to da će ona naposljetku biti njegova da je mogao sebi dopustiti ovu stanku i ćaskati o ljubavi i o utjecaju ljubavi. Primijetila je kako je nesvjesno posegao rukom na uobičajeni način u unutrašnji džep kaputa, gdje je znala da mu stoji duhan i njegov smeđi cigaretni papir. — Možete pušiti, ako želite – reče mu. On izvuče ruku naglim trzajem, kao da ga je nešto u džepu ubolo. — Ne, nisam ni mislio na pušenje. Mislio sam na vas. Šta može drugo uraditi čovjek koji voli jednu ženu nego da je pita bi li se htjela udati za njega? To je ono što i ja radim. Ja to ne mogu učiniti u uobičajenom stilu. Ja to znam. Ali ja se izražavam jasno na engleskom jeziku, i to je za mene dosta. Sigurno je da ste vi meni jako potrebni, Miss Mason. Ja neprestano mislim samo na vas. Želim znati samo to da li – dakle, da
li i vi mene hoćete? To je sve. — Meni – meni bi bilo mnogo milije da me to niste pitali – reče ona blago. — Možda bi bilo bolje da saznate neke stvari prije nego što mi odgovorite – nastavi on, prelazeći preko činjenice da mu je ona već odgovorila. – Ja još nikada u svom životu nisam išao sa ženama, bez obzira na sve vijesti koje govore protivno. Ono što ste čitali o meni u novinama i knjigama, u kojima me prikazuju kao ženskara, sve je to krivo. Nema u tome nijednog slova istine. Priznajem da sam pio i kartao, možda i više no što je trebalo, ali žene sam ostavljao na miru. Bila je jedna žena, koja je počinila samoubojstvo, ali ja nisam znao da sam joj bio tako jako potreban, jer bih se u tom slučaju bio oženio njome – ne zbog ljubavi, nego da spriječim njezino samoubojstvo. Ona je bila najbolja u čitavoj toj družbi, ali ja joj nikada nisam dao ni najmanjeg povoda. Pripovijedam vam sve ovo zato što ste o tome čitali, i želim da iz mojih usta doznate istinu. — Ženskar! – nasmija se gorko Daylight. – Čujte, Miss Mason, ja se ne stidim da vam kažem da sam se čitav svoj život plašio žena. Vi ste prva žena koje se ne bojim. To je najčudnije na cijeloj stvari. Ja vas upravo obožavam, a ipak me nije strah od vas. Može biti da je to zbog toga što ste vi drukčiji od žena koje ja poznajem. Vi me niste nikada lovili. Ženskar! A ja sam uvijek bježao od žena otkako znam za sebe, i spasio sam se od njih samo time što sam imao jaka pluća i što nikada nisam pao i slomio nogu ili nešto drugo. — Nikad nisam ni pomislio da se ženim, dok nisam vas upoznao, a poznavao sam i vas dugo vremena a da mi ženidba nije bila na pameti. Nešto me je privuklo vama od prvog početka; ali nikada nisam mislio da će se to završiti takvim zlom kao što je brak. A ipak, ne mogu po noći spavati, neprestano mislim na vas i želim vas. Zastade i čekaše. Ona izvadi čipke i svilu iz košarice, po svoj prilici da umiri živce i da se sabere, i poče šiti. Nije gledala u njega, i on ju je mogao upravo gutati očima. Zapazio je čvrste marljive ruke – ruke koje su mogle vladati konjem kao što je Bob, koje su mogle pisati na stroju gotovo tako brzo kao što je čovjek mogao govoriti, koje su mogle šiti fine haljine, a koje su, nema sumnje, znale svirati i na klaviru, koji je stajao tamo u uglu. Pade mu zatim u oči još jedan potpuno ženski detalj – papuče. Bile su malene i brončane boje. On nikada nije ni pomislio da ona ima tako malu nogu. Ulične cipele i jahačke čizme – to je bilo jedino što je vidio na njezinim nogama, a po njima nije mogao znati da joj je noga tako malena. Te brončane papuče su ga očaravale, i njegove su se oči neprestano na njih navraćale. Netko pokuca na vrata, a ona odgovori. Daylight nije mogao a da ne čuje razgovor. Netko ju je zvao na telefon. — Recite mu neka ponovo zove za deset minuta – čuo je kako je ona rekla, a ono »mu« zadade mu oštar ubod ljubomore. Dobro, pomisli on, pa ma tko to bio, Burning
Daylight će već izaći s njim na kraj. Najviše ga je čudilo to što djevojka kao što je Dede nije već odavno bila udata. Dede se vrati, nasmija mu se, i uze opet svoj ručni rad. Njegovi su pogledi lutali od spretnih ruku do brončanih papuča i opet natrag, i on se zaklinjao u sebi da na svijetu ima malo takvih stenografkinja kao što je ona. To dolazi odatle što ona sigurno potječe od dobre porodice i što ima dobar odgoj. Ničim drugim ne mogu se objasniti ove njezine sobe i odijelo koje je nosila i način kako ga je nosila. — Onih deset minuta lete – reče on. — Ne mogu se za vas udati – odgovori ona. — Vi me ne volite? Ona potrese glavom. — Da li vam se dopadam barem malo? Ovaj put ona potvrdi glavom, a u isto vrijeme dopusti da joj na usnama zatitra lagani smiješak. Ali to nije bio smiješak u kome bi bilo trunka prezira. Humoristična strana situacije rijetko joj je kad promakla. — Dobro, i to je dosta za početak – izjavi on. – svaka stvar mora nekako početi. U početku i vi ste se meni samo dopadali, pa vidite što je iz toga ispalo. Vi se sjećate kako ste rekli da ne volite moj način života. Dobro, ja sam ga mnogo promijenio. Ne kockam se više kao što sam to prije radio. Bavim se onim što ste vi nazvali zakonitim, radim da dvije minute rastu tamo gdje je prije rasla jedna, da trista hiljada ljudi bude tamo gdje ih je bilo prije samo sto hiljada. A u ovo doba naredne godine rast će na brežuljcima dva milijima eukaliptusa. Recite mi, dakle, da li vam se dopadam više nego samo malo? Ona podiže oči s ručnog rada i, gledajući mu ravno ulice, odgovori: — Vi mi se veoma dopadate, ali... On je čekao časak da ona završi misao, ali kad je ona zašutjela, on sam nastavi. — Ja nemam nikakvog pretjeranog mišljenja o sebi, ali znam da nije nikakvo hvalisanje kad kažem da ću biti dobar suprug. Vidjet ćete da nisam ni zajedljiv ni sitničav. Mogu shvatiti što znači nezavisnost za ženu kao što ste vi. Dakle, vi ćete kao moja žena imati potpunu slobodu. Ja vas neću ni u čemu ograničavati. Možete živjeti po svojoj miloj volji, i ništa neću smatrati da je predobro za vas. Dat ću vam sve što vam srce zaželi. — Osim samog sebe – prekine ga ona naglo, gotovo oštro. Daylighta je ovo začudilo, ali samo za trenutak. — O tome ja ne znam ništa. Ja bih bio iskren, pošten i vjeran. Ja nisam pristaša dijeljenja osjećaja.
— Ne mislim na to – reče ona. – Umjesto da dadete samog sebe svojoj ženi, vi biste dali sebe onim stotinama hiljada ljudi u Oaklandu, svojim tramvajima i brodovima, onim milijunima drveća na brežuljcima – svim ostalim poslovima... i ... i... svemu što je s tim u vezi. — Nastojao bih da ne bude tako – reče on čvrsto. – Pripadao bih vama ... — Tako vi mislite, a u stvari dogodilo bi se obratno. – Ona iznenada postade nervozna. – Moramo prestati s ovim razgovorom. To izgleda tako kao da se cjenkamo... »Koliko vi dajete?« – »Ja plaćam toliko.« »Ja tražim više«, i tako dalje. Vi mi se dopadate, ali ne toliko da bih se mogla udati za vas, i nećete mi se nikada toliko dopadati da bih vas mogla uzeti za muža. — Kako vi to znate? – upita on. — Zato što mi se sve manje i manje dopadate. Daylight je sjedio kao da je zanijemio. Bol mu se jasno pokazivala na licu. — Ah, vi me ne razumijete – poviče ona žestoko, polako gubeći vlast nad sobom. – Ne mislim ja to tako. Vi mi se dopadate; što sam vas više poznavala, to ste mi se više dopadali. Ali u isto vrijeme, što sam vas više poznavala, to bih se manje htjela udati za vas. Ova zagonetna izjava posve je zbunila Daylighta. — Zar ne razumijete? – žurila se ona. – Ja bih se mnogo lakše mogla udati za Elama Harnisha, onakvog kakav je došao s Klondika, kad sam ga prvi put ugledala, davno je to bilo, nego poći za vas ovakvog kakav sada sjedite ovdje preda mnom. On lagano potrese glavom. — To je previsoko za mene. Što više poznajete jednog čovjeka i što vam se on više dopada, to manje želite da se udate za njega. Dugo poznanstvo rađa prezir – izgleda da to mislite? — Ne, ne – poviče ona, ali prije nego što je mogla nastaviti, začu se kucanje na vratima. — Deset minuta je prošlo – reče Daylight. Njegove oči, koje su poput indijanskih bile naučene na brzo zapažanje, razgledavale su sobu dok je ona bila napolju. Prevladavao je dojam topline, udobnosti i ljepote, premda ga on nije bio u stanju analizirati; zadivljavala ga je jednostavnost – skupocjena jednostavnost, mislio je on, i većinom se tu nalazilo ono što je ostalo iz vremena kad joj je otac propao i umro. On nije nikad prije ni pomislio da bi obični drveni pod, pokriven krznima, mogao izgledati tako lijepo, ljepše nego da je pokriven najskupocjenijim sagovima. Pobožno je gledao na ormar za knjige, u kome se nalazilo nekoliko stotina knjiga. Tu je bila tajna. On nije nikako mogao shvatiti o čemu mogu
ljudi toliko pisati. Čitati knjige i pisati knjige, za njega nije značilo raditi, a on je u prvom redu bio čovjek djela, i razumijevao je jedino rad. Pogled mu prijeđe s Venere na mali stolić za čaj s njegovim krhkim i dražesnim posuđem, na sjajni bakreni kotlić i bakreno kuhalo. Kuhala mu nisu bila nepoznata, i on se pitao da li je ona na ovom pripremala večere za nekog od onih mladih ljudi sa sveučilišta, o kojima je čuo da se šapuće. Jedan ili dva akvarela na zidu navedoše ga na misao da ih je možda sama radila. Bilo je tu joši fotografija konja i reprodukcija starih majstora, a grimizna boja »Pogreba Kristova« zadrža mu pogled neko vrijeme. Ali mu se pogled neprestano vraćao na statuu Venere na klaviru. Njemu, s njegovim priprostim, graničarskim odgojem, izgledalo je čudno da jedna pristojna mlada žena izlaže ovako smion, gotovo sablažnjiv predmet u svojoj sobi. Umirilo ga je opće povjerenje koje je u nju imao. Kad je to učinila Dede, onda je to sigurno bilo na mjestu. Očito, ovakve su stvari išle uporedo s kulturom. Larry Hegan ima nekoliko sličnih kipova i fotografija u svom knjigama pretrpanom stanu. Ali je Larry Hegan ipak nešto drugo. Bilo je nešto nezdravo oko njega, što je Daylight uvijek osjećao u njegovoj prisutnosti, dok je Dede, naprotiv, uvijek izgledala tako krepka i tako zdrava, i donosila sa sobom atmosferu sastavljenu od sunca, vjetra i prašine poljskih putova. Pa onda, ako jedna tako ispravna i zdrava djevojka kao što je ona postavi golu ženu u pognutom stavu na svoj klavir, to mora da je sasvim uredu. Sve što je Dede činila bilo je pravo. Osim toga, on se doista nije razumijevao u kulturu. Ona uđe u sobu, i dok je prelazila do svoje stolice, on se divio njezinom hodu, a brončane su ga papuče upravo zaluđivale. — Htio bih vam postaviti nekoliko pitanja – poče on odmah. – Kanite li se možda udati za nekog drugog? Ona se veselo nasmija i zatrese glavom. — Dopada li vam se netko drugi više nego što vam se ja dopadam? Taj čovjek koji je sada bio na telefonu, na primjer? — Ne postoji nitko drugi. Ne poznam nikoga tko bi mi se toliko dopadao da bih se za njega udala. U tom pogledu čini mi se da baš nisam djevojka za udaju. Izgleda da rad u uredu i brak ne idu zajedno. Daylight prijeđe očima preko nje, od lica pa sve do vrha brončanih papuča, na taj način da je njoj rumenilo udarilo u obraze. U isto vrijeme on skeptično zatrese glavom. — Meni se baš čini da ste vi najzgodnija djevojka za udaju kraj koje je ikada jedan muškarac sjedio i promatrao je. A sada još jedno pitanje. Kako vidite, ja bih svakako htio da pronađem u kom grmu leži zec. Postoji li netko drugi tko vam se isto tako dopada kao ja? Ali Dede se već bila potpuno snašla.
— To nije pošteno – reče. – Ako prestanete i razmislite, vi ćete se uvjeriti da radite upravo ono što ste sami rekli da nećete nikada raditi – naime cjepidlačiti. Neću vam više odgovoriti ni na jedno pitanje. Razgovarajmo radije o drugim stvarima. Kako je Bob? Pola sata kasnije, jureći kroz kišu po Telegraph Avenue prema Oaklandu, Daylight zapali jednu od svojih cigareta u smeđem papiru i razmišljaše o onome što se dogodilo. Nije bilo nimalo zlo, bio je njegov konačni zaključak, premda je bilo mnogo toga što ga je zbunjivalo. To je bilo ono da joj se sve više dopada što ga bolje pozna, a u isto se vrijeme to manje želi udati za njega. To je bila zagonetka. Ali činjenica da ga je ona odbila ispunjavala ga je stanovitim oduševljenjem. Odbijajući njega, ona je odbila njegovih trideset milijuna dolara, a to znači nešto za stenografkinju sa plaćom od devedeset dolara mjesečno, koja je poznavala i bolje dane u svom životu. Očigledno je da njoj nije stalo do novaca. Svaka žena koju je dosad susreo bila bi voljna da ga proguta zbog njegova novca. Dakle, on je podvostručio svoj imutak, napravio petnaest milijuna od onda kad je ona prvi put došla da radi kod njega, i gle, njezino raspoloženje da se uda za njega, koje je mogla tada imati, smanjivalo se onako kako se njegov novac povećavao. — Dovraga! – promrmlja on. – Ako zaradim stotinu milijuna na prodaji gradilišta, ona uopće neće više htjeti sa mnom ni razgovorati. Ali smijehom se ova stvar nije mogla riješiti. Zbunjivala ga je njezina zagonetna tvrdnja da bi se lakše mogla udati za Elama Harnisha onakvog kakav je došao s Klondika nego za sadašnjeg Elama Harnisha. Prema tome, zaključivao je on, ono što treba učiniti sastoji se u tome da nastoji postati što više sličan starom Daylightu, onakvom kakav je došao ovamo sa sjevera da iskuša svoju sreću u većoj igri. A to je bilo nemoguće. On nije mogao vratiti natrag proteklo vrijeme. Želje tu ništa ne pomažu, a tu nije bilo drugog puta. Isto bi tako mogao poželjeti da opet postane dječak. Još jedno zadovoljstvo izvukao je iz njihova razgovora. Slušao je prije o stenografkinjama koje su odbile ženidbene ponude svojih poslodavaca, i odmah potom napuštale mjesto. Ali Dede nije učinila ni najmanju aluziju na tako nešto. Bez obzira na to kako je bila čudna, ne može se reći da je u bilo čemu nerazumno postupala. Ona je bila razumna. Ali i on je bio razuman, i njemu pripada djelomična zasluga za to. Nikada nije iskorištavao svoj položaj u uredu. Doduše, dva puta je prešao granicu, ali nije nastavio i nije od toga napravio običaj. Ona je znala da može imati povjerenja u njega. Ali usprkos svemu on je bio uvjeren da bi većina mladih djevojaka ipak bila tako luda da bi otkazala mjesto kod čovjeka koga su odbile. A osim toga, kad joj je prikazao stvar u pravom svjetlu, ona je bila toliko pametna da se nije protivila da
pošalje njezinog brata u Njemačku. — Naprijed! – zaključi on, kad je auto stigao pred hotel. – Da sam samo znao ono što sada znam, postavio bih pitanje odmah prvog dana, kada sam je uzeo u službu. Prema onome što ona kaže, to je bio pravi čas. Ja joj se sve više dopadam, ali što joj se više dopadam, to manje želi da se uda za mene. Dakle, što sad mislite o tome? Nema sumnje, ona hoće da me zbuni.
XIX Još jedanput, jedne kišovite nedjelje, nekoliko tjedana kasnije, Daylight je zaprosio Dede. Kao i prvog puta, suzadržao se sve dotle dok ga čežnja za njom nije savladala i potjerala ga u njegovu crvenom automobilu u Berkeley. Zaustavio je kola nekoliko ulica prije i produžio pješke do njezinog stana. Ali Dede je izašla, reče mu kćerka njezine stanodavke i doda poslije kraćeg razmišljanja da je otišla na šetnju po okolnim brežuljcima. Štoviše, mlada mu dama pokaza pravac kojim se Dede najradije šetala. Daylight posluša djevojčine upute i uskoro je došao do posljednje kuće u ulici kojom je išao, odakle su počinjali prvi strmi obronci golih brežuljaka. Zrak je bio vlažan zbog predstojeće kiše, jer oluja još nije bila izbila, premda je sve jači vjetar nagoviještao da će početi svakog časa. Tako daleko koliko je mogao pogledom dosegnuti Dede nije bilo nigdje na glatkim zelenim brežuljcima. Na desnoj strani, spuštajući se u dolinu i uspinjući se opet na brijeg, nalazio se veliki i bujni eukaliptusov gaj. Ovdje je bilo sve u žamoru i pokretu, visoko i vitko drveće savijalo se na vjetru ispreplećući svoje grane. Pod udarcima vjetra, iznad svih manjih šumova, pucketanja i škripanja uzdizali su se duboki, melodiozni tonovi kao od neke goleme harfe. Poznavajući Dede, onako kao što ju je on znao, Daylight je bio uvjeren da će je naći negdje u ovom gaju, gdje su se tako divno odražavali učinci bure. I našao ju je s druge strane doline na izloženom grebenu suprotnog brežuljka, gdje je bura bjesnjela najjačim udarima. Bilo je nešto jednolično, mada ne i dosadno, u tome kako je Daylight prosio Dede. Bez ikakve diplomacije i pretvaranja, on je bio tako neposredan i tako nagao kao i bura. Nije čak imao vremena ni da je pozdravi ni da se ispriča. – Opet ista stvar – reče. – Potrebni ste mi i doša osam po vas. Vi se morate udati za mene, Dede, jer što dulje razmišljam o cijeloj stvari, to sam više siguran da i vi za mene osjećate čuvstvo koje je nešto više od obične simpatije. I vi ne smijete reći da nije tako. Smijete li? Rukovao se s njom u trenutku kad je počeo govoriti, i zadržao je njezinu ruku u svojoj ruci. Ona nije ništa odgovarala; ali osjeti lagani a ipak čvrsti pritisak kojim ju je privlačio k sebi. I protiv svoje volje, ona mu je donekle popuštala, jer je u tom trenutku njezina želja bila jača od njezine volje. Odmah se zatim ona naglo odmaknu, ali je ipak dopustila da njezina ruka ostane u njegovoj ruci.
— Vi me se valjda ne bojite? – upita on, brzo se pokajavši. — Ne. – Ona se žalosno osmjehnu. – Ne bojim se vas, nego sebe. — Još mi niste odgovorili – požurio je on, ohrabrenovom njezinom izjavom. — Molim, molim – branila se ona. – Mi se nikada nećemo uzeti, i zato je najbolje da o tome ne raspravljamo. — A ja se kladim da hoćemo. – On je sada bio gotovo veseo, jer je uspjeh dolazio brže i od njegovih najsmionijih nada. On joj se dopadao, o tome nema sumnje; a nema sumnje ni o tome da joj se dopadao toliko da mu je ona dopuštala da drži njezinu ruku, i da joj se dopadao toliko da je nije odbijala njegova blizina. Ona potrese glavom. — Ne, to je nemoguće. Vi biste izgubili okladu. Prvi put prohuja Daylightovim mozgom jedna tamna sumnja – ključ kojim se sve može objasniti. — Kažite, da se niste možda upustili u jedan od onih tajnih brakova, jeste li? Očaj u njegovu glasu i na licu bio je tolik da se ona nije mogla uzdržati da ne prsne u smijeh, veseli i spontani smijeh što je odjekivao kao radosni cvrkut iz ptičjeg grla. Daylight je razumio njezin odgovor, i, nezadovoljan samim sobom, odluči da više radi a manje govori. On se postavi između nje i vjetra i privuče je tako uz sebe da ju je svojim tijelom potpuno zaklanjao. Jedan neobično jak udar vjetra prohuja kraj njih i potrese krošnjama drveća iznad njihovih glava, a oni oboje zastadoše da slušaju. Na njih se sasu čitav pljusak otkinutog lišća, a odmah za vjetrom dojuriše i prve kapljice kiše. On je pogleda, pogleda njezinu kosu, koju je vjetar vitlao oko lica; i uslijed njezine blizine i novog i još oštrijeg shvaćanja što ona za njega znači, zadrhtao je tako da je ona to osjetila na ruci koja je držala njezinu ruku. Ona se nenadano nasloni na njega, spuštajući svoju glavu, dok nije lagano počivala na njegovim prsima. I tako su stajali, dok nije prohujao novi udar vjetra a opalo lišće i kapi kiše opet se izliše nad njihovim glavama. Isto tako naglo kao što se bila naslonila, ona podiže glavu i pogleda ga. — Znate li – reče – da sam se prošle noći molila bogu za vas. Molila sam da propadnete, da izgubite sve što imate. Daylight je buljio u nju, ne razumjevajući ovu čudnu izjavu. — Ovo nadmašuje moju pamet. Ja sam uvijek govorio da moj mozak ne radi dobro kad sam sa ženama, a sada mi se čini da sam ga sasvim izgubio. Zašto biste htjeli da sve izgubim, ako vam se dopadam? — Ja to nikada nisam rekla. — Ali se niste usudili reći da vam se ne dopadam. I zato, kako sam rekao: ako vam
se dopadam, zašto onda želite da budem upropašten? To prelazi moje jednostavno razumijevanje. To spada u isti red s onom drugom vašom zagonetkom: što vam se više dopadam, to se manje želite udati za mene. Dakle, treba da mi objasnite, to je sve. Njegove je ruke obujmiše i on je povuče k sebi, a ovog puta ona se nije opirala. Glava joj je bila spuštena, tako da joj nije mogao vidjeti lice, ali je imao osjećaj da plače. Znao je koliko je velika moć šutnje, i čekao je da dozna njezinu volju. Stvari su se tako daleko razvile da je ona sada morala nešto kazati. U to je bio uvjeren. — Ja nisam romantična – poče ona, pogledavši ga ponovo dok je govorila. – Bolje bi bilo za mene da jesam. Onda bih mogla počiniti ludost i biti nesretna čitav svoj život. Ali to se protivi mom odvratnom zdravom razumu. A zbog toga ipak nisam nimalo sretnija. — To je još uvijek previsoko i tamno za mene – reče Daylight, budući da je uzalud čekao da ona nastavi. – Vi treba da mi to objasnite, ali mi niste objasnili. Vaš zdravi razum i vaša molitva da ja budem upropašten, sve je to za mene nerazumljivo. Mala djevojko, ja vas tako jako volim i htio bih da budete moja žena. To je sve tako jednostavno i tako razumljivo. I sasvim iz duše. Hoćete li biti moja žena? Ona lagano zatrese glavom, a onda, dok je govorila, izgledalo je da postaje srdita, žalosno srdita; a Daylight je znao da je ta srdžba upravljena protiv njega. — Onda mi dopustite da vam to objasnim, i to isto tako jednostavno i razumljivo kao što ste i vi pitali. – Ona zastade, kao da ne zna kako bi počela. – Vi ste pošten i ispravan čovjek. Želite li da i ja govorim s toliko poštenja i iskrenosti koliko se obično ne pretpostavlja za jednu ženu? – da vam kažem stvari koje će vas zaboljeti? – da priznam i ono čega bih se morala stidjeti? – da se ponašam onako kako mnogi muškarci misle da ne dolikuje jednoj ženi? Ruka koja se nalazila oko njezinog ramena hrabrila ju je lakim pritiskom, ali Daylight ne reče ništa. — Ja bih se vrlo rado udala za vas, ali se bojim. Ja sam ponosna i potištena u isti mah što me je zaprosio čovjek kao što ste vi. Ali vi imate previše novaca. To je ono čemu se protivi moj odvratni zdravi razum. Sve kad bismo se mi i uzeli, vi nikada ne biste bili moj čovjek – moj ljubavnik i moj muž. Vi biste pripadali i dalje svom novcu. Ja znam da sam malo čudna žena, ali ja želim da moj muž pripada samo meni. A vi za mene ne biste imali nikada vremena. Vas posjeduje vaš novac, oduzima vam sve vrijeme, misli, energiju, i uopće sve, zapovijedavam da idete ovamo ili onamo, da radite ovo ili ono. Zar ne shvaćate? Možda je to sve velika glupost, ali ja osjećam da bih mogla jako voljeti, dati mnogo, dati sve; a zauzvrat, premda ja ne želim sve, ali želim ipak mnogo – i želim mnogo više no što bi vama vaš novac dopustio da mi date. — Vaš vas novac upropašćuje; čini vas sve manje lijepim. Ja se ne stidim reći da vas volim, jer se nikad neću udati za vas. Ja sam vas mnogo voljela kad vas još uopće
nisam poznavala, kad ste tek došli s Aljaske i kad sam prvi put ušla u vaš ured. Vi ste bili moj junak. Bili ste Burning Daylight, sa zlatnih polja, smioni putnik i rudar. Tako ste i izgledali. Ne znam da li bi bilo žene koja bi vas pogledala a da vas ne bi zavoljela – tada. Ali sada vi ne izgledate tako. — Molim, molim, oprostite što vam zadajem bol. Vi ste tražili da budem iskrena, i ja tako postupam. Vi ste svih ovih posljednjih godina živjeli neprirodnim životom. Vi, čovjek koji je naučen da živi u prirodi, posve ste se predali gradskom životu sa svim onim što on sa sobom donosi. Vi uopće niste više isti čovjek, i vaš vas novac upropašćuje. Postajete nešto sasvim drugo, nešto što nije tako zdravo, ni tako čisto, ni tako lijepo. To čini vaš novac i vaš način života. Vi to znate i sami. Vi sada više nemate ono isto tijelo koje ste onda imali, udebljali ste se, i to novo meso nije zdravo meso. Ljubazni ste i srdačni sa mnom, ja to uviđam, ali niste isto tako ljubazni i srdačni sa čitavim svijetom kao što ste tada bili. Postali ste tvrdi i okrutni. Ja to znam. Imajte na umu da sam vas ja proučavala šest dana u nedjelji, mjesec za mjesecom, godinu za godinom; i ja više znam o najbeznačajnijoj vašoj sitnici nego što je vama o meni u cjelini uopće poznato. Okrutnost nije samo u vašem srcu i mislima, nego se izražava i na vašem licu. Ona je i tamo ostavila svoje tragove. Promatrala sam ih kako su dolazili i povećavali se. Sve su to učinili vaš novac i način života na koji vas on prisiljava da ga vodite. Postajete sve brutalniji, padate sve niže. I taj se proces može samo nastaviti, dok ne budete beznadno upropašteni. On pokuša da je prekine, ali ga ona zaustavi i, gotovo ne dišući, drhtavim glasom nastavi: — Ne, ne; pustite me da do kraja izgovorim. Ja nisam ovih nekoliko mjeseci ništa drugo radila nego mislila, mislila, i sada, kad sam počela govoriti, reći ću sve što je u meni. Ja vas volim, ali se ne mogu udati za vas i uništiti ljubav. Vi se razvijate u tom smjeru da bih vas ja na koncu morala prezirati. Vi ne možete ništa protiv toga. Više nego što biste uopće bili u stanju mene voljeti, vi volite svoju poslovnu igru. Ti poslovi – a sve je to savršeno beskorisno ukoliko se na vas odnosi – zahtijevaju vas čitavog. Katkada pomislim da bi mi lakše bilo dijeliti vas ravnopravno s kojom drugom ženom nego dijeliti vas s tim vašim poslovima. Onda bih barem mogla imati polovicu vas. A ti poslovi ne bi tražili samo polovicu vas, nego devet desetina ili devedeset i devet stotnina. — Zapamtite da udaja ne znači za mene dobiti nečiji novac i trošiti ga. Meni treba čovjek. Vi velite da vam trebam. I pretpostavimo da ja pristanem, ali da vam dam samo jedan stoti djelić sebe. Pretpostavimo da ima još nešto u mom životu što bi uzimalo ostalih devedeset i devet dijelova, a osim toga što bi kvarilo moj stas, od čega bi mi se pojavile kesice ispod očiju i bore na licu, ukratko, zbog čega bih postala i ružnog tijela i ružne duše. Da li biste vi bili zadovoljni s tom jednom stotninom
mene? A to je sve što vi od sebe nudite meni. Čudite li se sada što neću da se udam za vas? – Što ne mogu da se udam za vas? Daylight pričeka da vidi da li je završila, ali ona produži dalje: — Nije stvar u tome da sam ja sebična. Na kraju krajeva, ljubav je davanje, a ne uzimanje. Ali ja tako jasno vidim da sve ono što bih vam ja davala ne bi za vas bilo ni od kakve koristi. Vi ste slični bolesnom čovjeku. Vi se ne bavite poslovima kao drugi ljudi. Vi sudjelujete u njima svim srcem, svom dušom i čitavim svojim bićem. Bez obzira na to što vi vjerujete i što namjeravate, žena bi za vas bila samo kratkotrajna razonoda. Eto, na primjer, onaj krasni Bob sada hoće da svisne u štali. Vi biste mi kupili divan dvorac i pustili me da u njemu umirem od dosade ili da isplačem svoje oči zbog svoje bespomoćnosti i nemogućnosti da vas spasim. Ta bi vas poslovna zaraza grizla i vi biste bili njome oženjeni čitavo vrijeme. Vi se s tim igrate kao što ste se sa svim drugim igrali, kao što ste se na Aljasci igrali sa životom na putovanjima. Nikome se ne smije dopustiti da putuje tako brzo i tako daleko kao vi ili da radi tako mnogo i da toliko izdrži. Ništa za sebe ne zadržavate; sve što imate vi stavite u ono što radite, pa ma što radili. — Nebo je granica – reče on mrko, slažući se. — Ali kad biste barem zaljubljenog muža htjeli igrati na taj način... Njezin glas zadrhta i stade, a crvenilo joj navali u mokre obraze, kada su se njezine oči spustile pred njegovima. — A sada neću više reći ni jedne riječi – doda.. – Održala sam vam čitavu propovijed. Počivala je sada iskreno i povjerljivo u zagrljaju njegovih ruku, i oboje su zaboravili buru koja je bjesnjela kraj njih, sve bržim i sve jačim udarima. Veliki pljusak još se nije bio spustio, ali su talasi magličaste kiše postajali sve češći. Daylight je bio posve zbunjen, a nije došao k sebi ni kad je počeo govoriti. — Ja sam zapanjen. Gotovo sam odrvenio. Upravo sam zaprepašten, Miss Mason – ili Dede, jer volim da vas zovem tim imenom. Moram vam priznati da ima mnogo istine u onome što ste rekli. Ako sam vas dobro razumio, vaš je zaključak taj da biste se vi udali za mene kad ne bih imao ni centa i kad se ne bih debljao. – Ne, ne; ja se ne šalim. Ja uzimam suštinu, a to je moj način da stvar malo prokuham i svedem na ono što je najbitnije. Kad ne bih imao ni centa, kad bih živio zdravim životom i kad bih sve svoje vrijeme posvećivao vama i našoj ljubavi, umjesto da do grla budem zatrpan u posao i sve ostalo – onda, vi biste se udali za mene. — Sve je to tako jasno kao da je napisano, a vi ste ispravniji nego što sam to ikad prije mislio. Uspjelo vam je da mi malo otvorite oči. Ali ja sam zaglibio. Što mogu da radim? Moji su me poslovi svezali, oborili me i stavili svoj žig na mene. Meni su zavezane ruke i noge. Ja ne mogu ustati i šetati po zelenim livadama. Ja sam kao onaj
čovjek koji je uhvatio medvjeda za rep. Ja ga ne mogu pustiti; ali ja želim vas i moram ga pustiti da bih dobio vas. — Ja ne znam što da radim, ali nešto se svakako mora uraditi. Vas ne mogu izgubiti. Jednostavno ne mogu. I ne namjeravam da to učinim. Vi ste potisnuli poslove u drugi red. Poslovi mi nisu nikad oduzimali noćni san. – Niste mi ostavili ništa što bih mogao iznijeti u svoju obranu. Znam da nisam više onaj čovjek kakav sam došao s Aljaske. Ja više ne bih mogao izdržati onakva putovanja sa psima, kao što sam onda mogao. Moje su mišice omlohavile, a duša mi je otvrdnula. Nekada sam poštovao ljude, a sada ih prezirem. Vi znate, proveo sam čitav svoj život u prirodi, i ja uviđam da sam upravo stvoren za taj život. Zbog toga sam kupio malu farmu, najljepšu koju ste ikada vidjeli, gore u Glen Ellenu. To je tamo kraj one ciglane, s kojom sam bio nasamaren. Vi se sjećate toga iz dopisivanja. Svega sam jedanput vidio tu farmu, i tako mi se dopala da sam je odmah kupio. Kada sam jahao po tim brežuljcima, bio sam tako sretan kao đače kad nema škole. Postao bih bolji čovjek kad bih živio na selu. Gradski me život ne može popraviti. U tome vi imate posve pravo. To ja znam. Ali pretpostavimo da vaša molitva bude uslišana, da ja sasvim propadnem i da moram živjeti od nadnice? Ona ne odgovori ništa, premda se činilo da čitavo njezino biće izražava pristanak. — Pretpostavimo da mi ne ostane ništa, osim te male farme, i da se zadovoljim time da uzgajam piliće i da nekako životarim – biste li se onda udali za mene, Dede? — Ah, onda bismo bili zajedno čitavo vrijeme! – poviče ona. — Ali ja bih ipak morao od vremena do vremena oratii baviti se sličnim poslom – opominjao ju je on – ili bih morao otići u grad po namirnice. — Ali tamo ne bi bilo nikakvog ureda i nikakvih ljudi koje treba primati, beskrajnog niza ljudi koje treba primati. Ali sve je to ludo i nemoguće, mi treba da odmah krenemo natrag, ako hoćemo da pobjegnemo od kiše. Tada je došao trenutak, tamo među drvećem, prije nego što su se počeli spuštati niz brežuljak, kad bi je Daylight mogao čvršće privući k sebi i jedanput je poljubiti. Ali on je bio i previše zbunjen novim mislima koje mu je ona usadila u glavu a da bi iskoristio priliku. Jedino ju je uzeo ispod ruke i pomogao joj u hodu preko neravna terena. — Prekrasan je to kraj tamo gore u Glen Ellenu – reče on zamišljeno. – Želio bih da ga vidite. Na rubu gaja on reče da bi najbolje bilo da se tu rastanu. – To je vaše susjedstvo, a ljudi su uvijek skloni ogovaranju. Ali ona je zahtijevala da je otprati sve do kuće. — Ne mogu vas pozvati unutra – reče pružajući mu ruku na početku stepenica.
Vihor je divlje zavijao snažnim udarcima u kratkim razmacima, ali kiše još nije bilo. – Znate li vi – reče on – da je ovo, kad se sve uzme u obzir, najsretniji dan moga života. – On skide šešir, i dok mu je vjetar raznosio i zapletao crnu kasu, svečano nastavi: – Zahvalan sam bogu, ili ma tko to bio, odnosno ma što to bilo, čemu se ima zahvaliti što vi postojite na ovoj zemlji. Jer vi me ipak volite. Velika je radost bila za mene što sam to danas od vas čuo. To je... – Nije dovršio misao, a njegovo lice poprimi poznati nestašni izraz kad je promrmljao: – Dede, Dede, mi moramo biti muži žena. To je jedini izlaz, povjerite se sudbini i budite uvjereni da će se sve dobro svršiti. Ali prijetila je opasnost da se ponovo pojave suze u njezinim očima, kad je zatresla glavom, okrenula se i otišla uza stepenice.
XX Kada je njegov prijevozni sistem počeo funkcioniratii kada se pokazalo da je vrijeme potrebno za prijevoz iz Oaklanda u San Francisco smanjeno na polovinu, došlo je do preokreta u Daylightovim strahovitim izdacima. U stvari se ipak nije mnogo promijenilo, jer je on dobiveni novac odmah dalje ulagao. Prodao je već hiljade gradilišta u stambenom dijelu grada, i na hiljade se kuća gradilo. Prodao je također i mnogo gradilišta za tvornice i poslovne zgrade u srcu Oaklanda. Sve je to utjecalo na stalan porast vrijednosti ogromnih Dayhghtovih posjeda. Ali kao i u svojim prijašnjim danima, on je imao svoju slutnju i iskorištavao ju je do kraja. Već je počeo pozajmljivati novac od banaka. Sjajne profite koje je postigao prodajom zemljišta ulagao je u kupovanje novog zemljišta, u sve veći razvoj poslova; i umjesto da plaća stare dugove, pravio je nove. Isto onako kao što je gomilao poduzeća u Dawsonu, gomilao ih je sada u Oaklandu; ali činio je to s onom sviješću da je ovo solidniji pothvat nego nesigurni prosperitet u području nalazišta zlata. U malom su ga razmjeru slijedili drugi ljudi, kupujući i prodajući zemljišta, i zarađujući na tehničkim poboljšanjima koja je on stvarao. Ali to se moglo očekivati, i mali imuci koje su oni pravili na njegov račun nisu ga uzrujavali. Bila je ipak jedna iznimka. Neki Simon Dolliver, koji je imao i dosta novca da ga uloži, i dosta lukavosti i hrabrosti da izdrži, činilo se da će postati mnogostruki milijunaš na Daylightov račun. Dolliver je također nagomilavao poduzeća, igrajući brzo i spretno, i promećući neprestano svoj novac. Više nego jedanput našao ga je Daylight na svom putu, isto onako kao što je on nekada stajao na putu Guggenhammerima, kad su prvi put bacili oko na Ophir. Rad na sistemu dokova također je brzo napredovao; ali to je bio jedan od onih pothvata koji gutaju silne svote novaca, a ne mogu biti tako brzo stavljeni u pogon kao prijevozni sistem. Tehničke teškoće bile su vrlo velike, a drenaža i nasipanje prava kiklopska zadaća. Sama stavka koja se odnosila na zabijanje drvenih trupaca bila je sve drugo samo ne mala. Jedan dobar prosječni trupac, u času isporuke na terenu, stajao je dvadeset zlatnih dolara, a ovakvih trupaca trebalo je na hiljade i hiljade. Sve pristupačne šume sa zrelim eukaliptusima bile su posječene, a isto su tako i goleme splavi borovih trupaca bile tegljene niz obalu sa Puget Sounda. Nezadovoljan proizvodnjom struje za svoje tramvaje na zastarjeli način u malim centralama, Daylight je organizirao »Siersko i salvadorsko električno društvo«. Ono
je odmah zauzelo velike razmjere. Presijecajući San Joaquin dolinu putem koji je vodio kroz planine, i probijajući se kroz Contra Costa brežuljke, bilo je mnogo gradića pa čak i jedan veliki grad koji su mogli biti snabdjeveni električnom strujom za industriju i osvjetljenje; tako se ono pretvorilo također i u poduzeće za osvjetljenje ulica i kuća. Čim je obavljena kupovina gradilišta za centralu u Sierri, na teren su poslane tehničke ekipe i započeli su građevinski radovi. I tako je to išlo. Bilo je tu hiljade nezasitnih ždrijela, u koje je bez prestanka sipao čitave rijeke novca. Ali sve je to bilo tako zdravo i zakonito da Daylight, rođeni igrač, s jasnim i širokim vizijama, nije mogao igrati polagano i sigurno. Bila je to velika prilika, a za njega postojao je tu samo jedan način igranja, a to je u najvećem stilu. Ovoga puta nije ga ni jedini njegov povjerljivi savjetnik, Larry Hegan, opominjao na opreznost. Naprotiv, Daylight je često bio prisiljen da se usprotivi još divljijim vizijama ovog sposobnog pušača opijuma. Ne samo da je Daylight uzimao u zajam goleme svote od banaka i trustova, nego je bio prisiljen da mnoga svoja poduzeća pretvara u dionička društva. Činio je to nerado, ali je, ipak, većinu svojih velikih poduzeća zadržao isključivo u svom vlasništvu. Među društvima u kojima je, mada nerado, dopustio publici da ulaže svoje kapitale, bila su »Pristanišno društvo Golden Gate«, »Društvo za podizanje parkova za razonodu«, »Udruženi vodovodi«, »Brodogradilišno društvo« i »Siersko i salvadorsko električno društvo«. Međutim, on i Hegan zadržali su u svojim rukama većinu dionica u svakom od ovih poduzeća. Njegov odnos prema Dede Mason samo je na izgled oslabio. Dok je odgađao da se uhvati ukoštac s neobičnim pitanjem ovog odnosa, njegova je želja za njom neprekidno rasla. Po svojoj kockarskoj naravi, on je zaključio da mu je sreća dodijelila jednu od najvažnijih karata, a da on već godinama nije na nju obraćao pažnju. Ljubav je bila kralj svih aduta, peti as, »joker« u partiji pokera koju igraju početnici. Ona je bila karta nad kartama, i s njom je kanio zaigrati kao što nikada u životu nije igrao, čim igra bude otvorena. A otvorenje još nije mogao predvidjeti. Najprije treba da na neki način bude završena sadašnja igra. Nikako nije mogao odagnati iz svoje glave viziju onog toplog sjećanja na brončane papuče, pripijenu kućnu haljinu i svu onu Dedinu ženstvenu mekoću i okretnost u njezinoj lijepoj sobi u Berkeleyu. Još joj je jedanput jedne kišne nedjelje telefonirao da će doći. I kao što se događa otkako je prvi put čovjek pogledao ženu koja mu se dopada, tako je i on stavio u igru slijepu snagu muškaračkog nagona protiv tajanstvene ženske slabosti popuštanja. Nije bio Daylightov običaj da se ponizuje i moljaka. Naprotiv, on se ponašao dostojanstveno u svemu što je činio, ali je pronašao način nestašnog umiljavanja, koje mu se Dede teže mogla opirati nego molbama poniznog ljubavnika. Prizor kojim se to završilo nije bio sretan, Jer je Dede, u teškoj borbi sa svojom vlastitom željom,
očajna zbog svoje slabosti a u isto vrijeme dovoljno razumna da prezre svoju slabost, uzviknula: — Vi me tjerate da iskušam sreću, da se sada odmah udam za vas i da vjerujem da će se, zahvaljujući udesu, sve dobro svršiti. Vi velite da je život igra. Vrlo dobro, onda igrajmo. Uzmite jedan novčić i bacite ga u zrak. Ako izađe glava, udat ću se za vas. A ako ne, vi ćete me zauvijek ostaviti i nikad više nećete ni spomenuti ženidbu. Žar ljubavi pomiješan s kockarskom strasti pojavi se u Daylightovim očima. I nehotice njegova ruka zađe u džep da potraži novčić. Onda se zaustavi, a sjaj mu se u očima zamuti. — Naprijed! – naredi ona oštro. – Ne oklijevajte, jer ja mogu promijeniti svoju odluku, i vi ćete propustiti priliku. — Mala moja. Njegove su prispodobe bile šaljive, ali u njihovom značenju nije bilo šale. Misao mu je bila isto tako svečana kao što mu je bio i glas. — Mala moja, ja bih se kockao cijelo vrijeme od stvorenja svijeta do sudnjega dana; stavio bih na kocku zlatnu harfu protiv svetačkog aureola; igrao bih se novčićana glavnim stepenicama Novog Jeruzalema ili bih postavio kartaški stol pred samim dverima raja. Ali bih bio vječno proklet kad bih se kockao za ljubav. Ljubav ima za mene preveliko značenje a da bih je stavljao na kocku. Ljubav mora biti sigurna stvar, a između vas i mene ona je sigurna stvar. Pa ako bi izgledi, kad bih bacio novčić uvis, bili stotinu prema jedan u moju korist, i onda ne bih pristao da ga bacim. U proljeće te godine zavlada Velika Panika. Prva je opomena uslijedila kad su banke počele opozivati zajmove bez pokrića. Daylight smjesta isplati nekoliko prvih svojih ličnih mjenica, koje su mu bile predočene; a onda mu postade jasno da ova traženja samo pokazuju smjer kojim vjetar duva, i da će se jedna od onih strahovitih financijskih oluja o kojima je slušao uskoro razbjesnjeti nad Sjedinjenim Državama. Kakve će jačine biti oluja koja dolazi, nije se moglo predvidjeti. Usprkos tome, poduzeo je sve mjere opreza koje su bile u njegovoj moći, i nije se nimalo bojao da neće izdržati dok ne prođe nevrijeme. Zavlada pomanjkanje novca. Počinjući sa slomom nekoliko velikih bankovnih kuća na Istoku, oskudica novca se sve više širila, dok sve banke u zemlji ne počeše povlačiti kredite. Daylight je bio zatečen, i to zatečen zbog toga što je prvi put u životu igrao zakonitu poslovnu igru. U prijašnjim danima, slična panika, praćena strahovitim padanjem vrijednosnih papira, bila bi prava zlatna žetva za njega. Ali ovoga puta on je promatrao špekulante koji su jahali na valu prosperiteta i pripremali se da dočekaju slom, kako se izvlače iz skrovišta i spašavaju na sigurno mjesto ili nastavljaju da žanju dvostruku žetvu. Ništa mu drugo nije preostalo nego da stoji čvrsto i da izdrži.
Vidio je jasno situaciju. Kada su banke zatražile da im vrati dugove, on je znao da je bankama neophodno potreban novac. Ali njemu je još više bio potreban. A znao je i to da bankama nisu potrebne njegove garancije, koje su one držale. Od njih one nemaju nikakve koristi. Kod takvog srozavanja vrijednosti nije bilo vremena za prodavanje. Njegove su garancije bile dobre, sve su se zasnivale na solidnim i zdravim poduzećima; ipak postadoše bezvrijedne u jednom takvom času kad je neprestani krik bio: novac, novac, novac! Kad su vidjele da je uporan, banke postaviše zahtjev za novim garancijama, a kad je oskudica novca još više pritisnula, zatražiše dva, pa čaki tri puta veće pokriće od onoga s kojim su se bile prvobitno zadovoljile. Katkada je Daylight popuštao pred tim zahtjevima, češće ih je odbijao, ali je uvijek vodio žestoku borbu. Borio se kao čovjek koji je s ilovačom stajao iza zida što se ruši. Svi su dijelovi zida bili ugroženi, i on je išao unaokolo i neprestano pojačavao ilovačom najslabije dijelove. Ta ilovača bio je novac, i on ga je upotrebljavao malo ovdje, malo ondje, čim bi se ukazala potreba, ali isključivo onda kad je bila velika potreba. Snaga njegova položaja ležala je u poduzećima kao što su »Prijevozno društvo Yerba buena«, »Udruženi tramvaji« i »Udruženi vodovodi«. Premda ljudi nisu više kupovali gradilišta za kuće, tvornice i poslovne zgrade, ipak su bili prisiljeni da se voze njegovim tramvajima i njegovim brodovima i da troše njegovu vodu. Kada je čitav financijski svijet grčevito vapio za novcem, i propadao zbog oskudice novca, svakog prvog u mjesecu pritjecale su u njegove blagajne mnoge hiljade dolara od vodovodnih pristojbi, a svakog dana deset hiljada dolara u sitnom novcu od tramvaja i brodova. Gotov novac, to je bilo ono što mu je trebalo, i da je on mogao za sebe upotrebljavati tu stalnu rijeku gotovog novca, kod njega bi sve bilo u redu. Ali je bilo tako da se neprestano morao boriti samo za jedan dio toga novca. Investicioni su radovi prestali, jedino su se još obavljali neodgodivi popravci. Najveću je borbu vodio oko tekućih izdataka, i to je bila borba koja se nikada nije svršavala. Tu nije nikada prestajao da steže zavrtnje u pogledu davanja kredita i u provođenju štednje. Počev od velikih dobavljača pa sve do isplatne liste namještenika i poštanskih maraka stalno je pritezao zavrtnje. Kad su njegovi nadzornici i šefovi pojedinih odjeljenja proveli prava čuda u pogledu smanjivanja izdataka, on ih je tapšao po ramenima i zahtijevao više. Kad su oni u očajanju spuštali ruke, on im je pokazivao kako se mogu provesti još veće uštede. – Vi dobivate osam hiljada dolara godišnje – reče on Matthewsonu. – To je veća plaća nego što ste ikad prije u životu imali. Vaša je sudbina u istoj vreći u kojoj i moja. Treba da preuzmete truda i rizika. Vi uživate lični kredit u ovom gradu. Iskoristite ga. Odbijajte mesara, pekara i sve ostale, razumijete li? Vi povlačite mjesečno po prilici šest stotina i šezdeset dolara. Meni je potrebna ta gotovina. Od sada odbijajte sve redom i uzimajte stotinu dolara. Plaćat ću vam kamate na ostatak,
dok prohuji ova oluja. Dvije nedjelje kasnije, držeći pred sobom platnu listu, govorio je: –Matthewsone, tko je taj knjigovođa Rogers? Vaš nećak? To sam i mislio. Njegova plaća iznosi osamdeseti pet dolara mjesečno. Od danas plaćat ćete mu trideset i pet. Pedeset ostaje kod mene uz kamate. — Nemoguće! – poviče Matthewson. – On ni s ovom plaćom koju sada ima ne može vezati kraj s krajem, jer mora uzdržavati ženu i dvoje djece... Daylight ga prekine jednom oštrom psovkom. — Ne može! Nemoguće! Šta vi, dovraga, mislite, što ja ovdje vodim? Zavod za slaboumne? Da ću ja hraniti, oblačiti i brisati nosove gomili idiota koji nisu u stanju da se sami za sebe brinu? Nema ništa od toga. Ja sam u stisci, i sada je došlo vrijeme da se svatko tko radi za mene mora stisnuti. Meni u uredu nisu potrebne nikakve šarene ptičice koje mi samo zauzimaju stolice u uredu ili nešto drugo. Došlo je ružno vrijeme, prokleto ružno vrijeme, i treba da se nastojite progurati, kao što i ja radim. Deset hiljada radnika ostalo je dosad u Oaklandu bez posla, a šezdeset hiljada u San Franciscu. Vaš nećak ili bilo tko drugi na platnoj listi ima postupati onako kako ja sada govorim ili napustiti mjesto. Razumijete li? Ako koji od njih zapadne u nepriliku, vi ćete ići i jamčiti za njih kod mesara i sitničara. A platnu listu smanjite, kako sam vam rekao. Ja sam dosad izvlačio nekoliko hiljada ljudi, koji će odsad morati sami da se izvlače neko vrijeme, to je sve. — Vi velite da bi filter trebalo izmijeniti – reče šefu vodovoda. – To ćemo još vidjeti. Neka ljudi u Oaklandu piju malo za promjenu blatnu vodu. To će ih naučiti da cijene čistu vodu. Obustavite odmah radove. Skinite te ljude s platne liste. Stornirajte sve naloge za dobavu materijala. Velite da će dobavljači tužiti? Neka tuže i neka idu dovraga. Dok oni dobiju presudu, mi ćemo ili sasvim propasti ili ćemo se izvući. A Wilkinsonu reče: — Obustavite onaj noćni parobrod. Neka se ljudi deru, ali neka ranije dolaze kući svojim ženama. A onda, tu je i onaj posljednji tramvaj, koji se spaja s brodom od 12:45 u Dvadeset drugoj ulici i u Hastingsu. Obustavite ga. Ja ga ne mogu držati u prometu za dva ili tri putnika. Neka uzmu koji raniji brod ili neka idu pješice. Sada nije vrijeme za čovjekoljublje. Osim toga, možete oduzeti još nekoliko kola za vrijeme najvećeg prometa. Neka plaćaju oni koji se voze stojeći. Oni koji se voze držeći se za remenje, ti će nas sačuvati od propasti. A jednom drugom upravitelju, koji je bio sav slomljen od silnih napora u provođenju štednje: — Vi samo govorite: ne mogu učiniti ovo, ne mogu učiniti ono. Pokazat ću vam samo nekoliko posljednjih primjera o tome »može se – ne može se«. Vi ćete biti prisiljeni da podnesete ostavku. Sasvim u redu, kad vi tako mislite. Ja još nisam vidio
čovjeka koji bi bio nenadoknadiv. A kad neki čovjek pomisli da ne mogu biti bez njega, ja mu onda pokažem posljednji uzorak te vrste robe, i dajem mu njegove papire. I tako se on borio, tjerao i zastrašivao, pa čak i laskao probijajući se naprijed. Bila je to borba, borba, borba, bez predaha, od ranog jutra do kasne noći. Njegov ured bio je prepun svakog dana. Ljudi su dolazili, ili im je bilo naređeno da dođu. Sad bi izrazio neko optimističko mišljenje o panici, sad opet ispričao neku šaljivu priču, vodio ozbiljne poslovne razgovore ili postavljao kratko i odlučno pitanje: hoćete ili nećete? A nije bilo nikoga da ga zamijeni. Trebalo je tjerati i neprestano samo tjerati, a jedini je on mogao tjerati. I tako je to išlo dan za danom, dok se čitav poslovni svijet oko njega ljuljao, a poduzeće za poduzećem propadalo. — Sve je u redu, stari moj – govorio je Heganu svakog jutra; a iste te radosne riječi izgovarao je čitavog dana, osim u ono vrijeme kad se nalazio u jeku borbe da nametne svoju volju ljudima i stvarima. U osam sati svakog jutra već je sjedio za svojim pisaćim stolom. U deset sati trebalo je sjesti u auto i obići banke. Obično je uzimao sa sobom deset hiljada ili nešto više dolara, koje su dan prije zaradili njegovi brodovi i tramvaji. To je bilo određeno za najslabija mjesta financijskog nasipa. I obilazeći tako jednog po jednog direktora banke, svagdje su se odigravale slične scene. Oni su bili ukočeni od straha, a on bi prije svega odigrao svoju ulogu velikog životnog optimista. Vremena se popravljaju. Dakako da se popravljaju. To se već osjeća u zraku. Sve što treba da se radi jest: još se malo stisnuti i izdržati. To je sve. Na Istoku novac već počinje življe kolati. Pogledajte samo promet u Wall Streetu u posljednja dvadeset i četiri sata. Tu se vidi kojim smjerom vjetar duva. Zar nije Ryan rekao to i to? A zar nije bilo javljeno da se Morgan sprema na ovo i ono? A što se njega tiče, zar prihodi tramvaja ne rastu? Usprkos panici, sve više ljudi dolazi u Oakland. Već je počelo kupovanje nekretnina. On se čak nalazi u pregovorima radi prodaje hiljadu jutara gradilišta u predgrađima. Naravno da to ide uz izvjesne žrtve, ali to će olakšati napore svima njima i podignuti duh kod malodušnih. To uopće i jest najveća neprilika – ti malodušnici. Da nije bilo njih, ne bi bilo ni panike. Eto, na primjer, »Istočni sindikat« pregovara sada s njim da preuzme većinu dionica »Sierskog i salvadorskog električnog društva«. To pokazuje vjerovanje da dolaze bolja vremena. Ali ako to nije bio veseo razgovor, nego molbe i preklinjanja ili izlaganje situacije i borba koju su vodile banke, Daylight je morao uzvraćati na isti način. Ako se oni mogu groziti, može i on. Ako je molba koju je on podnio bila odbijena, onda je to postala stvar koju je on zahtijevao. A kad bi dolazilo do surove i gole borbe, u kojoj je bio zbačen i posljednji veo osjećaja i iluzije, on je znao da ih dobro namuči. Ali je znao, također, kako i kada treba popustiti. Kad bi vidio da se zid drma i
nezadrživo ruši na nekom naročitom mjestu, priskakao je odmah u pomoć, s gotovim novcem od tri svoja društva koja su zarađivala gotov novac. Ako banke odu, otići će i on. Radilo se o tome da one izdrže. Kad bi one bankrotirale, i kad bi sve njegove garancije, koje su se nalazile u njihovim rukama, bile bačene na jedno kaotično tržište, to bi značilo svršetak. I tako je, u toku vremena, u svom crvenom autu pored gotova novca ponekada nosio i najvažnije dionice koje je posjedovao, naime dionice »Prijevoznog društva«, »Udruženih vodovoda« i »Udruženih tramvaja«. Ali je to činio vrlo nerado, boreći se za svaku stopu. Predsjedniku Trgovačke banke San Antonio, koji se zauzimao za spašavanje drugih, rekao je: – To su sve sitne ribe, pustite ih neka propadnu. Ja sam ovdje najvažniji. Vi ćete izvući više novaca od mene nego od njih. Naravno, vi ste suviše opterećeni, i morate birati, to je sve. Ili vi ili oni? Ja sam i suviše jak a da biste me mogli slomiti. Samo biste me mogli dovesti u nepriliku i sami sebe zaplesti. Za vas je spas u tome da prepustite male ribe njihovoj sudbini, a ja ću vam u tome pomoći. I u tim vremenima financijske anarhije Daylight se ipak umiješao u poslove Simona Dollivera i ispružio ruku, koja je upropastila njegova rivala. Poduzeće »Golden Gate National« predstavljalo je ključ Dolliverove snage, a predsjedniku ovog zavoda Daylight je rekao: — Vidite, ja vama neprestano pomažem, a vi sada, kad se vodi posljednja bitka, puštate da Dolliver jaše na vašim i na mojim leđima. To tako ne može. Velim vam da tako ne može. Dolliver ne bi mogao iskašljati ni jedanaest dolara da vas spasi. Pustite ga neka ga vrag nosi. A ja ću vam reći što ću ja učiniti. Dat ću vam sitan novac od prihoda tramvaja kroz četiri dana – to je četrdeset hiljada dolara u gotovu. A šestog u mjesecu možete računati na još dvadeset hiljada od Vodovodnog društva. On slegnu ramenima. – Hoćete li ili nećete? To su moji uvjeti. — Došlo je vrijeme kada pas jede psa, a ja neću da propustim nijedan zalogaj mesa koji oko mene pliva... – rekao je Daylight toga popodneva Heganu; a Simon Dolliver otišao je putem ostalih nesretnika u Velikoj Panici, koji su bili zatečeni sa mnogo vrijednosnih papira a malo novaca. Daylightova dosjetljivost i lukavstvo upravo su zadivljavali. Ništa, bilo malo ili veliko, nije izmaklo njegovu oštrom pogledu. Napetost pod kojom se nalazio bila je strahovita. Više nije imao vremena ni za ručak. Dani su postali prekratki, a u podne je njegov ured bio isto tako pun kao i u svako drugo vrijeme. Na kraju dana bio je iza svog zida alkoholičarskog zaborava. Odvezao bi se ravno u hotel, odlazio u svoje sobe, gdje je odmah priređen za njega prvi od čitave serije dvostrukih martinija. Za večerom bi mu se već mozak zamaglio, i on je zaboravljao paniku. Prije spavanja – uz pomoć viskija – bio je opijen, ne silovito ili bučno pijan ili omamljen, nego samo pod
uticajem nekog ugodnog i blagog sredstva za uspavljivanje. Narednog se jutra budio s osušenim usnama i grlom, i s osjećajem težine u glavi, koja je brzo prolazila. U osam sati već je sjedio za svojim pisaćim stolom, spreman za borbu, u deset započinjao obilaženje banaka, a nakon toga, bez jednog trenutka prekida, sve do noći, rješavao zamršene čvorove industrijske, financijske i ljudske prirode, koji su navaljivali na njega. A kad je pala noć, bio je opet u svom hotelu sa dvostrukim martinijem i viskijem. Takav mu je bio program dan za danom, dok se dani nisu počeli gomilati u tjedne.
XXI Premda je Daylight među svojim poznanicima izgledao odvažan i neumoran, čovjek u kome je sve kipjelo od energije i životne snage, ipak je on duboko u svojoj nutrini bio veoma umoran. A katkada, pod omamom alkohola, bio je svjesniji svoga stanja nego u trijeznim časovima, kao što je to, na primjer, bilo jedne noći kad je sjedio na rubu postelje s jednom cipelom u ruci i razmišljao o Dedinom aforizmu da ne može spavati u više nego jednom krevetu u isto vrijeme. Držeći neprestano cipelu, promatrao je nizove uzda od konjske dlake po zidovima. Zatim se diže i noseći cipelu poče ih svečano brojiti, uputivši se i u pokrajne dvije sobe, da završi prebrojavanje. Poslije toga se vrati natrag postelji i ozbiljnim tonom poče govoriti svojoj cipeli: – Ona mala djevojka ima pravo. Čovjek može u isto vrijeme spavati samo u jednom krevetu. Stotinu i četrdeset uzda od konjske dlake, a nikakve koristi od njih. U isto vrijeme može se upotrijebiti samo jedna uzda! U isto vrijeme čovjek može jahati samo na jednom konju. Jadni stari Bob. Bolje bi bilo da ga pošaljem na pašu. Trideset milijuna dolara, a u izgledu sto milijuna ili ništa, a što imam od svega toga? Ima mnogo stvari koje se za novac ne mogu kupiti. Novcem se ne može kupiti ona mala djevojka. Pamet se ne može kupiti za novac. Kakva korist od trideset milijuna kad ionako ne mogu popiti na dan više od jedne litre koktela? Bila bi druga stvar kada bih imao žeđ koja bi se gasila sa stotinu litara. Ali samo jedna litra – jedna bijedna mala litra. Eto, tu sam ja, tridesetostruki milijunaš, mrcvareći se svakog dana više nego bilo kojih dvanaest ljudi koji su u mojoj službi, i sve što od toga imam, to su dva obroka koji mi ne prijaju, jedan krevet, litra martinija i sto i četrdeset uzda od konjske dlake da ih promatram po zidovima. Buljio je turobno u čitavu izložbu uzda. – Gospođo cipelo, ja sam malo čvrknut. Laku noć! Daleko je gori od svjesnog, stalnog pijanca onaj pijanac koji sam pije, a Daylight je to sve više postajao. Sada je on rijetko pio u društvu, većinom sam u svojoj sobi. Vraćajući se umoran poslije svakidašnjih nesmanjenih napora, opijao se da može spavati, znajući da će se sutra probuditi sa suhim i izgorjelim grlom i da će se program jučerašnjeg dana ponoviti. Ali zemlja se nije oporavljala s uobičajenom elastičnošću. Novac nije življe kolao, premda je prigodni čitalac Daylightovih novina, isto tako kao i novina drugih vlasnika i subvencioniranih listova u zemlji, mogao jedino zaključiti da je oskudica novca
prestala i da je panika otišla u historiju. Sve su javne izjave bile vedre i optimistične, ali su se mnogi od onih koji su te izjave davali nalazili u očajnim prilikama. Prizori koji su se odigravali u Daylightovom uredu i na sjednicama uprava njegovih poduzeća demantirali su uvodne članke što su izlazili u njegovim novinama, isto tako kao i njegov govor što ga je održao glavnim dioničarima »Sierskog i salvadorskog električnog društva«, »Udruženih vodovoda« i nekoliko drugih dioničarskih društava. – Morate doplatiti. Vi posjedujete jednu dobru stvar, ali morat ćete nešto žrtvovati da je zadržite. Nema nikakvog smisla deklamirati isprike o teškim vremenima. Zar ja ne znam da su vremena teška? Zato ste baš i pozvani. I kao što sam rekao prije, morate izvršiti doplatu. U mojim se rukama nalazi većina dionica, a situacija je takva da je potrebna doplata. Ili to, ili bankrot. A ako ja počnem da gonim, vi nećete znati što vas je pogodilo, jer ću tako jako udariti. Male ribe mogu se izvući, ali vi veliki ne možete. Ovaj brod neće potonuti tako dugo dok ste vi na njemu. Ali ako pokušate da ga ostavite, buditesigurni da nijedan od vas neće doplivati do obale. Ova doplata mora da bude izvršena odmah, to je sve. Velike dobavljačke tvrtke, dobavljači živežnih namirnica za njegove hotele, i čitava četa ostalih, koji su neprestano zahtijevati da budu plaćeni, morali su da izdrže mučnih pola sata u razgovoru s njim. Sakupio ih je u svojoj kancelariji i izložio im svoje posljednje poglede na »može se – ne može se « i na »hoću – neću«. – Bogami, morate me izvlačiti – govorio im je. – Ako vi sebi zamišljate da je ovo neka vrst ugodne male partije salonskog whista i da se vi možete izvući i otići kući kada vam se svidi, onda se ljuto varate. Slušajte, Watkinse, vi rekoste prije pet minuta da ne pristajete. Sad ću vam ja nešto reći. Vi ćete pristati, i još kako ćete pristati. Vi ćete nastaviti dopremati namirnice, a moje ćete papire zadržati sve dok stiska ne prođe. Kako ćete vi izaći na kraj, to je vaš posao, u to ja ne ulazim. Sjetite se samo što sam učinio sa Klinkerom i sa »Altamont Trustom«. Meni su okolnosti vašeg posla poznate bolje nego vama samima, i ako me pokušate napustiti, ja ću vas smrviti. Pa makar ja sam odletio u propast, uvijek ću naći jednu minutu da vas zgrabim i da vas povučem zajedno sa sobom. Ili ćemo svi plivati, ili ćemo svi potonuti, a ja smatram da ćete ipak uvidjeti da je u vašem interesu da me održite na površini lokve. Možda je najžešću borbu imao s dioničarima »Udruženih vodovoda«, jer je gotovo sav prihod ovog društva uzimao sebi i upotrebljavao ga da podupre svoju široku borbenu frontu. Ipak nije nikada otišao predaleko sa svojom samovoljom. Tjerajući na žrtve ljude kojih su sudbine bile povezane s njegovom, kad je koji od njih bio pritisnut uza zid i nalazio se u nevolji, Daylight mu je ipak smjesta priskakao u pomoć i vraćao ga u frontu. Samo se jak čovjek mogao spasiti u jednoj tako kompliciranoj situaciji u tom teškom vremenu, a Daylight je bio takav čovjek. Pokušavao je na sve moguće
načine, kombinirao i računao, prijetio i zastrašivao slabiće, podržavao malodušne u borbi, i nije imao smilovanja prema dezerterima. I na koncu, kad je započelo ljeto, sve se poče popravljati. Tada je došao jedan dan kad je Daylight učinio nešto što dotada nije mogao. Izašao je iz ureda čitav sat ranije nego inače, i to zato što prvi put otkako je nastala panika nije bilo nijednog predmeta koji je trebalo svršiti. Prije nego što je izišao, navrati u Heganovu kancelariju, da malo porazgovaraju, a kada se digao da ode, reče: — Hegane, izvukli smo se. Izlazimo na fin način iz financijske zalagaonice, i izvući ćemo se tako da nijedan zalog neće ostati neotkupljen. Najgore je već prošlo, i svršetak je na vidiku. Treba još samo pritegnuti uzde nekoliko tjedana, biti spreman na kakvu malu stisku ili uzrujanost od vremena do vremena, pa onda možemo popustiti i pljunuti u šake. Ovog puta Daylight izmijeni uobičajeni program. Umjesto da ode ravno u hotel, obilazio je barove i kavane, pijući po jedan koktel ovdje, jedan ondje, i po dva ili tri ondje gdje je susreo koga od poznatih. Prošlo je nešto više od jednog sata kad je ušao u bar »Partenon« da popije posljednji koktel prije nego pođe na večeru. Bio je u to vrijeme već prilično ugrijan od alkohola, i nalazio se u najveselijem i najboljem raspoloženju. U kutu bara nekoliko se mladića zabavljalo starom igrom, stavljajući svoje laktove na tezgu i nastojeći da jedan drugome obore ruku. Jedan mladi div širokih pleća držao je neprestano na tezgi svoj lakat i obarao svaku ruku koja se s njegovom ukrstila. Daylighta je to počelo zanimati. — To je Slossan – reče vlasnik bara, odgovarajući na njegovo pitanje. – On je prvak gornje Kanade u bacanju kladiva. Tukao je sve rekorde ove godine, i na kraju postavio novi svjetski rekord. Silan je to momak, zaista silan. Daylight klimnu glavom i uputi se k njemu, postavivši svoju ruku prema njegovoj. — Htio bih da vam pružim mogućnost da iskušate svoju snagu – reče. Mladić se nasmija i oni sastaviše ruke; i na veliko čudo Daylightovo, njegova ruka bi prisiljena da se spusti na tezgu. — Čekajte malo – promrmlja. – Samo još jedanput. Čini mi se da ovog puta nisam bio pripravan. I opet sastaviše ruke. Išlo je brzo. Ofenzivni napad Daylightovih mišica naglo prijeđe u obranu, i, uzaludno se opirući, njegova se ruka sagibala i pala. Daylight je bio zapanjen. Tu nije bilo trika. Jedan i drugi bili su jednako vješti, čak bi se moglo reći da je Daylight bio vještiji. Snaga, čista ga je snaga pobijedila. Naruči piće, i, još uvijek zbunjen i zamišljen, držao je svoju ruku i gledao je kao da je to tuđa stvar. Nije mogao prepoznati svoju vlastitu ruku. Nema sumnje, ovo nije više bila ona
ruka koju je on toliko godina nosio. Nekadašnja ruka? Za nju bi bila igračka oboriti ruku ovog mladog junačine. Ali ova ruka – on je nastavi promatrati s takvom sumnjičavom smetenošću da se oko njega zaori gromki smijeh mladih ljudi. Taj ga smijeh osvijesti. On mu se najprije i sam pridruži, a onda je njegovo lice polako postajalo sve ozbiljnije. Okrenu se bacaču kladiva. — Sinko – reče mu – dopustite mi da vam prišapnem jednu tajnu. Otiđite odavde i ostavite alkohol prije nego ste ga i počeli piti. Mladić se od ljutnje zacrveni, ali Daylight čvrstim glasom produži: – Poslušajte čovjeka koji bi vam mogao biti otac, i dopustite mu da vam kaže nekoliko riječi. I ja sam mlad čovjek, ali ipak nisam. Evo što ću vam reći: prije nekoliko godina za mene bi bilo oboriti vašu ruku i napasti isto što i pobijediti dječji vrtić. Slossan ga je s nepovjerenjem gledao, dok se drugi počeše smijati i okupljati oko Daylighta. — Sinko, ja se ne bavim držanjem propovijedi. Ovo je prvi put što ja zauzimam pokajnički stav, a na to ste me baš vi natjerali. Ja sam dosta toga prošao u svom životu, a kako ste mogli vidjeti, nisam ohol. Ali dopustite da vam odmah kažem da imam sam vrag zna koliko milijuna, i da bih ih ja sve ovdje rado položio na tezgu, samo kad bih mogao oboriti vašu ruku. Drugim riječima, dao bih sve što imam kad bih opet mogao biti tamo gdje sam bio prije nego što sam ostavio spavanje pod vedrim nebom i zavukao se u ove gradske kokošinjce, da pijem koktele, i zaboravio da idem pješice. Eto što se sa mnom dogodilo, i kako ja o tim stvarima mislim. Igra ne vrijedi ništa. Pazite na sebe i razmislite s vremena na vrijeme o mom savjetu. Laku noć. Okrenu se i izađe teturajući iz bara, a moralni efekat njegove izjave mnogo je pokvarila činjenica što je bilo očigledno da je bio pijan dok ju je izgovarao. Još uvijek zbunjen, Daylight uđe u hotel, povečera i spremi se da legne. – Prokleti mladi uobraženko – mrmljao je. – Radio je s mojom rukom što je htio. S mojom rukom. Podiže osramoćenu ruku i promatraše je s tupim čuđenjem. Ruka koju nikad nitko nije pobijedio! Ruka od koje su zacviljeli divovi u Circle Cityju! A dječak sa sveučilišta sa smijehom na licu oborio ju je – dva puta! Dede je imala pravo. On nije više bio isti čovjek. Situacija zahtijeva da se o njoj mnogo ozbiljnije razmisli nego što je on to dosada činio. Ali nije sada za to vrijeme. Sutra ujutro, nakon što se dobro naspava, o svemu će ozbiljno razmisliti.
XXII Daylight se probudi kao i obično s osušenim ustima, usnama i grlom, povuče dug gutljaj vode iz vrča koji je stajao kraj kreveta, i nastavi razmišljati tamo gdje je sinoć prestao. Najprije je razmotrio popuštanje financijske zategnutosti. Stvari su napokon krenule nabolje. Iako je put još uvijek bio neravan, ipak su najveće opasnosti već prošle. Kao što je rekao Heganu, jedino što je sada bilo potrebno jest čvrsto držati uzde i biti na oprezu. Uzbune i opasnosti mogle su još uvijek nastupiti, ali sve što je moglo doći nije moglo biti ni izdaleka onako opasno kao ono što je već prohujalo. Bio je, doduše, teško pogođen, ali se izvlačio iz gužve bez polomljenih kostiju, što svakako nisu mogli za sebe reći Simon Dolliver i mnogi drugi. Čak ni jedan od njegovih poslovnih prijatelja nije bio upropašten. On ih je natjerao da ostanu u fronti, da bi spasio sebe, pa su na taj način i oni bili spašeni. Sjeti se sinoćnjeg incidenta u kutu bara »Partenon«, gdje je mladi atleta oborio njegovu ruku. Nije više bio uzbuđen zbog tog događaja, ali je bio veoma potresen i ožalošćen, kao što to samo može biti jak čovjek kad osjeti da ga izdaje snaga. A svršetak mu je bio i suviše jasan a da bi ga mogao skrivati čak i pred samim sobom. Znao je zašto je njegova ruka bila oborena. Ne zbog toga što je već ostario. On je upravo bio u najboljim godinama, i, po pravu, ruka bacača kladiva morala je ići dolje. Daylightu je bilo jasno da je sebi dopuštao previše slobode. Uvijek je gledao na svoju snagu kao na nešto stalno, a evo, ona je godinama neprimjetno izlazila iz njega. Dijagnozu jesam postavio: – ostavio je spavanje pod vedrim nebom, da živi u gradskim kokošinjcima. Gotovo je zaboravio hodati. Prestao je upotrebljavati svoje noge i neprestano se vozio automobilima, dvokolicama, kočijama i tramvajima. Nije se bavio nikakvom gimnastikom, i upropaštavao je svoje mišice alkoholom. A da li se to isplatilo? Na kraju krajeva, što ima od svega tog novca. Dede je imala pravo. On ne može u istovrijeme spavati u više nego jednom krevetu, a u isto vrijeme novac pravi od njega najbjednijeg roba. On ga je čvrsto zarobio. I sada mu je novac vezao i ruke i noge. Čak kad bi želio, ne bi mogao ostati čitav jedan dan u krevetu. Njegov ga je novac zvao. Uredska će zviždaljka doskora zasvirati, a on joj se mora odazvati. Zrake su se ranog sunca probijale kroz prozor – divan dan, kao stvoren za jahanje po brežuljcima, on na Bobu a kraj njega Dede sa svojom Mab, a ipak mu ni svi njegovi milijuni ne mogu pribaviti taj jedan dan. Može da nastupi jedna od onih
nepredviđenih uzbuna, i on mora biti na mjestu da joj se suprotstavi. Trideset milijuna! A oni su nemoćni da nagovore Dede da izjaše s njim na Mab. Mab, koju je on kupio i koju sada nitko ne jaše, nego se deblja na livadi. Što vrijedi trideset milijuna kad čovjek za njih ne može sebi kupiti zadovoljstvo da jaše s djevojkom koju voli? Trideset milijuna – zbog kojih mora da trči tamo i ovamo, koji su mu se objesili o vrat kao trideset mlinskih kamenova, koji su ga upropaštavali dok su se povećavali, koji su ga pritisnuli svojim teretom i onemogućili mu da dobije tu djevojku koja radi za devedeset dolara mjesečno. Što je bolje? – pitao je sam sebe. Sve su to bile Dedine misli. To je ono što je ona mislila kad se molila bogu da propadne. Podiže svoju osramoćenu desnu ruku. To nije više bila ona nekadašnja ruka. Razumije se da ona nije mogla voljeti ovakvu ruku i ovakvo tijelo kao što je mogla voljeti snažno i zdravo tijelo koje je imao prije nekoliko godina. Ni on sam nije volio ni tu ruku ni to tijelo. Jedan mladi uobraženko mogao se igrati s njom kako je htio. Ona ga je izdala. On naglo ustade. Ne, bogami, on je nju izdao. On je izdao samog sebe, on je izdao Dede. Ona je imala pravo, hiljadu puta pravo, a imala je i dosta zdravog razuma da to uvidi i dosta zdravog razuma da odbije da se uda za čovjeka koji je rob svoga novca i živi leš što trune od alkohola. Ustade iz kreveta i pogleda se u velikom ogledalu na vratima ormara. Nije bio lijep. Nestalo je nekadašnjih mršavih obraza. Imao je sada neke teške, koji su se objesili uslijed svoje težine. Potraži crte okrutnosti, o kojima je Dede govorila, i nađe ih, a nađe također okrutnost i usvojim očima, koje su sada bile mutne poslije svih koktela što ih je popio prošle noći, prošlih mjeseci i prošlih godina. Pogleda jasno ocrtane kesice, koje su se pokazale ispod očiju, i one ga zaprepastiše. Zavrnu rukav pidžame. Nikakvo čudo što je bacač kladiva savladao tu ruku. Tu više nije bilo mišica, prekrivala ih je debela naslaga sala. Skide kaput pidžame. Ponovo je bio zaprepašten, ovoga puta glomaznošću svog tijela. Nije bilo lijepo. Mršavi trbuh pretvorio se u pravu trbušinu. Izraziti mišići na prsima, ramenima i trbuhu pretvorili su se u prave mesnate jastučiće. Sjede na krevet, a kroz glavu mu prohujaše slike njegove divne mladosti, napori koje je bio u stanju izdržati bolje nego drugi ljudi, Indijanci i psi, koje je tako gonio da su im noge gotovo otpale u uzbudljivim danima i noćima na putovanjima po Aljasci, silna snaga koja ga je načinila kraljem nad jednom žilavom rasom graničara. A ovo je bila starost. Onda mu se pojavi pred očima vizija starca koga je susreo u Glen Ellenu kako se uspinje uz brežuljak kroz žar sunca na zalazu, sijede kose i bijele brade, osamdeset i četiri godine, držeći u ruci vedricu svježeg mlijeka koje se još pušilo, a na licu mu topli sjaj i zadovoljstvo ljetnog dana na izmaku. To je bila starost. »Da, gospodine, osamdeset i četiri, i krepkiji sam od mnogih mladića«, slušao je starog čovjeka kako govori. »Nikada nisam ljenčario. Prešao sam preko Američke
ravnice na volovskim kolima i borio se s Indijancima 1851, i bio otac porodice sa sedmoro djece.« Poslije toga se sjeti stare žene u šikari kako cijedi grožđe na svojoj gorskoj krčevini; pa Fergusona, malog čovjeka, koji je iskočio pred njega na cestu poput zeca, koji je nekad bio glavni urednik jednog velikog lista a sada je zadovoljno živio u guštari sa svojim gorskim izvorom i svojim voćkama, koje je rukama njegovao i uređivao. Ferguson je riješio problem. Slabić i alkoholičar, pobjegao je od doktora i od gradskih kokošinjaca, i upijao zdravlje svom snagom poput suhe spužve. Dakle, razmišljao je Daylight, kad se jedan bolestan čovjek, za koga su doktori bili izgubili svaku nadu, mogao pretvoriti u zdravog poljoprivrednog radnika, što bi onda mogao postići čovjek koji je samo odebljao, kao što je on, ako bude živio pod sličnim okolnostima? Pred njim se pojavi vizija njegovog tijela kako mu se vraća zajedno s nekadašnjom mladenačkom svježinom, sjeti se Dede i naglo sjede na krevet, uzbuđen veličinom misli koja mu je došla. Nije dugo sjedio. Njegov mozak, radeći na uobičajeni brzi način poput čelične zamke, razradio je misao u svim pojedinostima. Bila je to velika misao – veća od svega što je dosad poduzimao. A on joj je gledao ravno u oči, uzeo je u svoje dvije ruke, prevrtao je ovamo i onamo i promatrao je. Njezina ga je jednostavnost oduševila. Grohotom se nasmija, nakon što je odluka bila gotova, i poče se oblačiti. Usred oblačenja zastade i posegnu za telefonom. Dede je bila prva koju je nazvao. – Ne treba da danas dolazite u ured – reče joj. – Za koji trenutak doći ću k vama. Zatim je nazvao druge. Naručio je auto. Jonesu je dao nalog da uputi Boba i Wolfa u Glen Ellen. Hegan se iznenadi kada mu je rekao neka pogleda papire koji se odnose na farmu u Glen Ellenu i neka ispostavi nove na ime Dede Mason. – Na čije ime? – pitao je Hegan. – Dede Mason – ponovi Daylight čvrstim glasom – čini mi se da telefon nije jutros jasan. D-e-d-e M-a-s-o-n. Jeste li razumjeli? Pola sata kasnije jurio je u Berkeley. I prvi put su se velika crvena kola zaustavila ravno pred kućom. Dede mu ponudi da uđe u salon, ali on odbi pokretom glave i pokaza na njezinu sobu. — Tamo – reče, – Neko drugo mjesto ne bi dolikovalo. Kada su se vrata zatvorila, njegove je ruke potražiše i zagrliše. A onda joj stavi ruke na ramena i stajaše tako gledajući je ravno u lice. — Dede, ako vam kažem, kratko i jasno, da sam odlučio otići u Glen Ellen i živjeti tamo na farmi, da ne kanim uzeti ni jednog centa sa sobom, i da ću svaki zalogaj što ga pojedem sam stvoriti, i nikada više neću ni pomisliti da se bavim poslovnom igrom, hoćete li poći zajedno sa mnom?
Ona radosno uskliknu, a on je još više privi u svoj zagrljaj. Ali već u narednom trenutku ona se odmaknu od njega i ostade u prijašnjem položaju na udaljenosti ruke. — Ja... ja, ne razumijem – reče ona gotovo ne dišući. — Još niste odgovorili na moj prijedlog, premda mislim da nikakav odgovor nije ni potreban. Smjesta ćemo se vjenčati i odmah polazimo. Ja sam već poslao Boba i Wolfa. Kada ćete biti gotovi? Dede se nije mogla uzdržati od smijeha. – Bože, kakav ste vi to orkan od čovjeka! Sasvim ste me zbunili. A još mi niste nijedne riječi objasnili. Daylight se smijao odgovarajući. — Gledajte, Dede, ovo je ono što kartaši nazivaju pokazati karte. Dosta je bilo natezanja, kićenog razgovora i izmotavanja između nas dvoje. Sada ćemo razgovarati otvoreno i iskreno – čistu istinu i ništa drugo osim istine. Najprije ćete mi odgovoriti na nekoliko mojih pitanja, a onda ću ja odgovoriti vama. – On zastade. – Dakle, postavit ću vam svega jedno pitanje: volite li vi mene toliko da biste se mogli udati za mene? — Ali... – poče ona. — Nikakvih ali – prekine je on oštro. – Sada treba pokazati karte. Kad govorim o braku, onda mislim na ono što sam vam odmah u početku rekao, da ćemo ići na farmu i tamo živjeti. Volite li vi mene dovoljno za to? Ona ga časkom pogleda, a potom spusti trepavice i čitavim svojim bićem odavala je da pristaje. — Onda idemo, pođimo. Mišići njegovih nogu i nehotice se ispružiše kao da će je povesti prema vratima. – Moj auto čeka napolju. Ne treba ništa drugo nego da uzmete šešir. On se sagnu nad nju. – Mislim da je dopušteno? – reče i poljubi je. Bio je to dug zagrljaj, i ona prva progovori. — Još niste odgovorili na moja pitanja. Kako je sve to moguće? Kako možete ostaviti poslove? Da li se što dogodilo? — Ne, ništa se nije dogodilo, ali sada će se događaji razvijati prokletom brzinom. Uzeo sam k srcu tvoje propovijedi i pokajao sam se. Ti si moje božanstvo i ja ću samo tebi služiti. Sve ostalo može ići do sto vragova. Ti si imala posve pravo. Ja sam bio rob svoga novca, a kako ne mogu služiti dva gospodara, pustio sam neka ide novac. Meni si milija ti nego sav novac na svijetu, to je sve. – Ponovo ju je držao čvrsto zagrljenu. – Ipak si postala moja, Dede. Napokon sam te dobio. — Želim ti još nešto reći. Ja sam već popio svoju posljednju čašu. Ti si se udala za pijanca, ali tvoj suprug to neće biti. On će se pretvoriti u posve drugog čovjeka, i to
tako brzo da ga nećeš prepoznati. Za nekoliko mjeseci, počev od danas, jednog jutra ti ćeš se probuditi gore u Glen Ellenu, i naći kraj sebe u kući jednog posve stranog čovjeka, i opet ćeš mu se morati predstaviti. Ti ćeš reći: »Ja sam gospođa Harnish, a tko ste vi?« A ja ću odgovoriti: »Ja sam mlađi brat Elama Harnisha. Upravo sam došao s Aljaske da prisustvujem pogrebu.« – »Kakvom pogrebu?« upitat ćeš ti. A ja ću reći: »Pogrebu onog nevaljalca, kockara i pijanice Burninga Daylighta – čovjeka koji je umro od masne degeneracije srca, koju je zadobio sjedeći dan i noć zaokupljen svojom poslovnom igrom.« — »Da, milostiva gospođo«, ja ću reći, »njega je zauvijek nestalo, ali ja sam došao da zauzmem njegovo mjesto i da vas učinim sretnom. A sada, milostiva gospođo, ako mi dopustite, spustit ću se dolje na pašnjak da pomuzem kravu dok vi budete pripremali doručak.« Opet je uze za ruku i učini pokret kao da će je povesti vratima. Kad se ona oduprla, on se sagnu i poljubi je nekoliko puta zaredom. — Upravo me muči čežnja za tobom, mila djevojko – promrmlja. – Ti si učinila da trideset milijuna izgledaju kao trideset centa. – Sjedi dolje i budi razborit – uzrujavala se ona, dok su joj se obrazi rumenjeli a zlatno svjetlo u očima postalo zlatnije nego što ga je ikad prije vidio. Ali Daylight je bio tvrdo odlučio da ide svojim putem, pa kad je sjeo, sjeo je kraj nje i zagrlio je rukom. — Da, milostiva gospođo – ja ću reći – Burning Daylight bio je prilično dobar momak, ali bolje je što je otišao. Prestao je da se zamata u svoju vreću od kunićjih koža i da spava na snijegu, i došao je da živi u kokošinjcu. Zaboravio je da ima noge i prestao je hodati i raditi, a održavao se na životu martini koktelima i viskijem. Mislio je da vas voli, milostiva gospođo, i učinio je što je mogao, ali on je više volio svoje koktele, više je volio svoj novac i više je volio samog sebe i još mnogo štošta drugo nego vas. A poslije toga ću reći: »Milostiva gospođo, okrenite malo svoje oči prema meni i pogledajte koliko sam ja drukčiji. Mene ne muči žeđ za koktelima, a sav novac što ga imam iznosi dolar i četrdeset centi, i moram kupiti novu sjekiru, jer se stara rasklimala i otupjela, i u stanju sam da vas volim barem jedanaest puta više nego što vas je vaš prijašnji muž volio. Vidite, milostiva gospođo, on se sav pretvorio u salo. A na meni nema nijedne unce sala. « Pa ću onda zavrnuti rukav, pokazati vam i reći: »Gospođo Harnish, poslije iskustva što ste ga stekli u braku s onom debelom vrećom novaca, biste li se htjeli udati za jednog vitkog mladića kao što sam ja? «A ti ćeš onda obrisati jednu suzu za siromašnim starim Daylightom, i spremno se osloniti na mene s izrazom pristanka u svojim očima, a ja ću onda možda malo pocrvenjeti, budući da sam mlad momak, staviti svoju ruku oko tebe ovako kao sada, i onda – eh, onda ću se dići i oženiti se udovicom svoga brata, i otići napolje da radim razne poslove, dok
bude ona nešto spremala za jelo. — Ali ti mi nisi odgovorio na moja pitanja – prigovori ona kad se izvukla, zažarena i uzbuđena, iz zagrljaja koji je došao kao vrhunac njegove pripovijetke. — Dakle, što zapravo želiš znati? – upita je. — Želim znati kako je sve to moguće. Kako si ti u stanju ostaviti svoje poslove u ovim prilikama? Što ti misliš pod tim kada kažeš da će se sada nešto početi brzo događati? Ja – ona zastade i pocrvenje – ja sam već odgovorila na tvoje pitanje. Ti znaš. — Idemo se vjenčati – požurivao je on, a neštašnost njegovih riječi odražavala mu se dvostruko u očima. – Ti znaš da moram ustupiti mjesto onom mom snažnom bratu, i da neću još dugo živjeti. – Ona nestrpljivo napuči usne, a on onda ozbiljno nastavi: – Gledaj, Dede, to ti je ovako. Ja sam radio kao četrdeset konja otkako je zavladala ta prokleta panika, i sve to vrijeme neke ideje što si ih ti u mene usadila spremale su se da prokliju. Dakle, one su ovog jutra proklijale, to je sve. Jutros sam ustao u namjeri da odem u ured kao obično. Ali nisam otišao u ured. Sve su te ideje baš tada proklijale. Sunce je sjalo u prozor, i ja sam znao kako je danas divan dan u bregovima. Bilo mi je jasno da bih trideset milijuna puta radije izjahao s tobom na brežuljke nego da idem u ured. A u isto vrijeme sam znao da je to nemoguće. A zašto? Zbog ureda. Ured me ne pušta. Sav se moj novac propeo na stražnje noge, ispriječio mi se na putu i ne pušta me. To je način kojim se taj prokleti novac isprečuje čovjeku na putu. Ti to i sama znaš. – I onda sam shvatio da se nalazim na raskrsnici. Jedan put je vodio u ured. Drugi je vodio u Berkeley. I ja sam pošao putem prema Berkeleyu. Nikada više moja noga neće prijeći preko praga ureda. Sve je to otišlo, svršeno, jedanput zauvijek gotovo, i ja sve to puštam neka se sruši i rastreska do kraja. U tom pogledu moja je odluka čvrsta. Kako vidiš, ja sad imam vjeru, a to je ona stara vjera: ljubav i ti, a ta je vjera starija od najstarije vjere na svijetu. To je Ono, eto što je to – Ono, sa velikim O. Ona ga je gledala iznenađena i uzbuđena. — Ti misliš... ? – poče ona. — Upravo ono što sam rekao. Ja brišem ploču. Puštam neka se rastreska sve. Kad je onih trideset milijuna dolara stalo pred mene i reklo mi da ne mogu danas s tobom u brežuljke, znao sam da je došlo vrijeme da donesem konačnu odluku. I ja sam je donio. I sada imam tebe, a imam i snage da radim za tebe, i za našu malu farmu u Sonomi. To je sve što mi treba, i to je sve što sam odlučio spasiti, uključivši Boba i Wolfa, jedan putnički kovčeg i sto i četrdeset uzda od konjske dlake. Sve ostalo neka ide i sretan mu put. Ionako ništa ne vrijedi i spada na smetište. Ali Dede nije popuštala.
— To znači da je taj... taj strahoviti gubitak sasvim nepotreban? – upita ona. — To je još jedino što ti nisam rekao. On je potreban. Ako taj novac misli da može stati preda me i reći mi da ne smijem s tobom jahati... — Ne, ne, budi ozbiljan – prekine ga Dede. – Ti znaš da ne mislim na to. Ja želim znati da li je sa čisto poslovnog gledišta potreban taj bankrot? On zatrese glavom. — Nije potreban. U tome i jest stvar. Ne puštam sve to zbog toga što bi me skršila panika i natjerala na to. Ja to ostavljam nakon što sam savladao paniku i kad se više ne treba boriti da pobijedim. To baš pokazuje kako mi je malo do toga stalo. Sada se radi samo o tebi, mala moja, i prema tome udešavam svoju igru. Ali se ona istrže iz zagrljaja. — Ti si poludio, Elame. — Nazovi me tako još jedanput – promrmlja on ushićeno. – To mi je mnogo slađe nego zveket milijuna. Ali se ona na to nije osvrtala. — To je ludost. Ti ni sam ne znaš što radiš. — Oh, znam, vrlo dobro – uvjeravao ju je on. – Ja dobivam ono što moje srce najviše želi. Tvoj mali prst meni je vredniji više nego... — Budi barem jedan čas razborit. — Nikada u svom životu nisam bio razboritiji. Ja znam što mi treba, i hoću da to postignem. Ja hoću tebe i život u prirodi. Želim ukloniti svoje noge s pločnika i odmaknuti svoje uho od telefona. Želim malu farmersku kućicu u kraju koji je jedan od najljepših što ih je bog stvorio, i želim da se bavim poslovima na farmi – da muzem krave, cijepam drva, timarim konje, orem zemlju i sve ostalo što u to spada; a želim da ti budeš u toj kućici zajedno sa mnom. Od svega ostalog sam umoran, sasvim iscrpljen. I siguran sam da ću onda biti najsretniji čovjek na svijetu, jer ću imati ono što se za novac ne može kupiti. Dobio sam tebe, a za trideset milijuna te ne bih mogao kupiti, pa ni za tri hiljade milijuna, niti za trideset centi. Kucanje na vratima prekine ga, i on ostade u sobi sam promatrajući pognutu Veneru i unaokolo po sobi razne Dedine sitne stvarčice, dok je ona telefonirala. — To je Mr. Hegan – reče ona vraćajući se. – Ostao je na telefonu. Veli da je stvar vrlo važna. Daylight zatrese glavom i nasmije se. — Molim te, budi tako dobra i reci Mr. Heganu neka spusti slušalicu. Ja sam svršio s uredom i ne želim ništa više čuti o tim stvarima. Minutu kasnije ona se opet vrati.
— Neće da ode s aparata. Rekao mi je da ti kažem da se Unwin sada nalazi u uredu i da želi da te vidi, a također i Harrison. Mr. Hegan kaže da je banka Grimshaw & Hodgkins zapala u teškoće, da izgleda da bi mogli pasti pod stečaj. I govorio je nešto o tome da im treba pomoći. Bila je to uzbudljiva informacija. Unwin i Harrison predstavljali su velike bankovne zavode, i Daylight je znao da bi propast banke Grimshaw & Hodgkins povukla za sobom velik broj stečajeva i izazvala uzbunu ozbiljnih razmjera. Ali Daylight se smijao, zatresao glavom i, oponašajući službeni uredski ton, reče: — Miss Mason, budite tako ljubazni i recite Mr. Heganu da se tu ne može ništa učiniti i neka spusti slušalicu. — Ali to ne možeš učiniti – molila je ona. — Učini tako – reče on odlučno. — Elame! — Reci to još jedanput! – poviče on. – Reci to još jedanput i neka čitav tucet Grimshaw & Hodgkinsa ide do sto vragova! On je uze za ruku i privuče je k sebi. – Pusti Hegana neka visi na telefonu dok se ne umori. Mi ne možemo izgubiti na njega nijedne sekunde u danu kao što je današnji. On voli samo svoje knjige i stvari, ali ju imam pravu živu ženu u svojim rukama, koja mene voli, premda se sve vrijeme bori protiv toga.
XXIII — Ali meni je ipak nešto poznato o borbi koju si ti vodio – tvrdila je Dede. – Ako ti sada staneš, bit će uništeno sve što si dosada napravio. Nemaš pravo da to učiniš. Ti to ne možeš učiniti. Daylight je bio uporan. Zatrese glavom i nasmija se držeći je. — Ništa neće biti uništeno, Dede, baš ništa. Ti ne razumiješ tu poslovnu igru. Ona se vodi na papiru. Zar to ne uviđaš? Gdje je zlato koje sam iskopao na Klondiku? Ono je pretvoreno u zlatnike od 20 dolara, u zlatne satove i vjenčano prstenje. Bez obzira na to što će se sa mnom dogoditi, zlatni će dolari, satovi i vjenčani prsteni ostati. Pretpostavimo da ja ovog časa umrem. To ne bi imalo nikakvog utjecaja na to zlato. Isto to vrijedi i za sadašnju situaciju. Sve što ja posjedujem, to je papir. Ja imam papire za hiljade jutara zemlje. U redu. Baci u vatru te papire i zapali i mene zajedno s njima. Zemlja će ostati, zar ne? Kiša će na nju padati, sjeme će iz nje klijati, drveće će na njoj rasti, kuće će i nadalje na njoj ostati, električni će tramvaji i dalje po njoj voziti. U poslovima se radi samo o papirima. Izgubim li ja svoje papire ili izgubim život, svejedno je. Ali sve to neće promijeniti ni zrno pijeska na svoj toj zemlji niti će saviti ijednu travku na njoj. — Ništa neće propasti – nijedan stup u dokovima, nijedan čavao na željezničkim tračnicama, nijedna unca vodene pare iz parobroda neće zbog toga otići uzalud. Tramvaji će i dalje voziti, bez obzira čuvam li papire ja ili netko drugi. U Oaklandu se već opaža plima. Ljudi su počeli u masama dolaziti. Mi opet prodajemo gradilišta. Ništa neće zaustaviti taj val. Bez obzira na to što će se dogoditi sa mnom ili s papirima, onih trista hiljada ljudi ipak će doći. A tu će biti tramvaji koji će ih voziti, kuće u kojima će stanovati, dobra voda koju će piti, električna struja koja će im davati osvjetljenje, i sve ostalo. Upravo u tome trenutku stiže Hegan autom. Zvuk automobilske trube začu se kroz otvoreni prozor, i oni ugledaše kako se zaustavio kraj velikog crvenog Daylightova auta. U kolima su se nalazili Unwin i Harrison, dok je Jones sjedio sa šoferom. — Primit ću Hegana – reče Daylight Dedi. – Ostali nisu potrebni. Oni mogu čekati u kolima. — Je li pijan? – prošapta Hegan Dedi na vratima. Ona zatrese glavom i uvede ga u sobu.
— Dobro jutro, Larry – pozdravi ga Daylight. – Sjednite i odmorite noge. Izgledate veoma uzrujani. — I jesam – odgovori oštro mali Irac. – Grimshaw i Hodgkins će bankrotirati ako se nešto brzo ne učini. Zašto niste došli u ured? Što kanite učiniti u ovoj stvari? — Ništa – odgovori Daylight s lijenim razvlačenjem. – Osim što ću ih pustiti da bankrotiraju, mislim. — Ali... — Ja ne stojim ni u kakvom poslovnom odnosu s kućom »Grimshaw & Hodgkins«. Ništa im nisam dužan. Osim toga, kanim i sam bankrotirati. Slušajte, Larry, vi me poznate. Vi znate, kada se ja na nešto odlučim, da je to svršena stvar. Dakle, moja je odluka konačno stvorena. Umoran sam od cijele te igre. Ja se povlačim brzo, što je moguće brže, a bankrot je najbrži način da se to postigne. Hegan je buljio u svog šefa, a zatim sa zaprepaštenjem pogleda Dede, koja mu je klimanjem glave izražavala simpatiju. — Dakle, pustite ih neka bankrotiraju, Larry – produži Daylight. – Sve što treba da radite, jest da zaštitite sebe i sve naše prijatelje. Slušajte me sada, dok vam budem govorio, što treba da radite. Postoje svi uvjeti da se to dobro izvede. Nitko ne smije biti oštećen. Svi koji su bili uz mene moraju proći bez ikakve štete. Sve zaostale nadnice i plaće treba smjesta isplatiti. Sav novac što sam ga uzeo od vodovodnog poduzeća, tramvaja i brodova mora biti vraćen. A ne smijete ni vi lično da budete oštećeni. Svako poduzeće u kome ste vi dioničar mora se izvući... — Vi ste poludjeli, Daylighte! – poviče mali odvjetnik. – Sve je to najočitija ludost. Što se dogodilo s vama? Da se niste možda najeli ludih gljiva ili nešto slično? — Dakako da jesam – smijao se Daylight odgovarajući mu. – I sada ih baš iskašljavam. Bolestan sam od života u gradu i od ovih poslova. Odlazim odavde na sunce, u prirodu, na zelenu travu. A Dede, evo je ovdje, ona ide sa mnom. I tako se vama pruža prilika da budete prvi koji će mi čestitati. — Čestitati – vrag neka na tome čestita! – jedva je od uzrujanosti izgovorio Hegan. – Nikada se neću pomiriti s takvom ludošću. — O, da, pomirit ćete se; jer ako se ne pomirite, doći će do još većeg loma, u kome će vrlo vjerovatno postradati mnogi ljudi. Vi imate oko milijun dolara, i sada, ako me poslušate, moći ćete izvući čitavu kožu. Ja želim da stradam, i to da postradam do krajnjih granica. To je ono za čim ja idem, i nema toga čovjeka ili te grupe ljudi koja bi se mogla postaviti između mene i onoga za čim ja idem. Jeste li čuli, Hegane? Jeste li čuli? — Što ste uradili s njim? – zareži Hegan na Dede. — Stanite, Larry.
Prvi put je Daylightov glas postao oštar, i na njegovu se licu pokazaše sve stare crte okrutnosti. — Miss Mason će postati moja žena, i ja nemam ništa protiv toga da vi s njom razgovarate o čemu god želite, ali morate govoriti drukčijim tonom, ili ćete ravno u bolnicu, što će svakako biti neočekivana vrst bankrota. A reći ću vam još nešto. Sve je to samo moje djelo. I ona kaže da sam lud. Hegan zatrese glavom, žalosno, bez riječi, i nastavi buljiti pred sebe. — Privremeno će preuzeti upravu vjerovnički odbor, to se razumije – upućivao ga je Daylight – ali on neće nikoga dovesti u nepriliku niti će dugo trajati. Ono što morate odmah učiniti, to je spasiti sve one koji su mi ostavili svoje plaće i nadnice, isplatiti sve vjerovnike i sva poduzeća koja su s nama držala. Ima mnogo zemlje koju su već zatražili ljudi iz New Jerseya. Oni kane kupiti nekoliko hiljada jutara, i to odmah, ako im ponudite umjerenu cijenu. Područje oko Fairmounta je najvrednije, i tu ćete za jutro moći dobiti barem hiljadu dolara. To će mnogo pomoći. Za onaj komad od pet stotina jutara s druge strane, budite sretni ako vam plate po dvije stotine za jutro. Dede, koja je jedva slušala, kao da je iznenada donijela svoju odluku, istupi naprijed i postavi se ispred dvojice muškaraca. Lice joj je bilo blijedo, ali puno odlučnosti, tako da se Daylight, dok ju je gledao, sjetio onog dana kad je prvi put uzjahala Boba. — Čekajte – reče. – I ja želim nešto reći. Elame, ako napraviš tu ludost, neću se udati za tebe. Hegan joj, usprkos svojoj nevolji, dobaci brz, zahvalan pogled. — Ja ću ipak pokušati... – poče Daylight. — Čekaj! – prekine ga ona ponovo. – A ako to ne učiniš, udat ću se za tebe. — Dopusti da raščistimo ovaj prijedlog. –Daylight je govorio izazivački polako i promišljeno. – Kako sam ja to razumio, ti pristaješ da mi budeš žena ako produžim ovu poslovnu igru. Pristaješ da se udaš za mene ako nastavim da radim kao lud i ispijam martinije? Poslije svakog pitanja napravio je stanku, dok je ona klimala glavom u znak potvrđivanja. — I onda ćeš se smjesta udati za mene? — Da. — Još danas? Sad? — Da. Razmišljao je časak. — Ne, mala moja, ja to neću učiniti. Ne može tako biti, ti to dobro znaš. Meni si
potrebna ti – ti cijela; i da to bude moguće, potrebno je da i ja čitavog sebe predam tebi, a što će, dovraga, od mene ostati za tebe ako ja nastavim sa svojim poslovima. A na maloj farmi, Dede, ja sam siguran i za tebe i za sebe. Ja sam siguran za tebe, u svakom slučaju. Ti možeš govorite da hoćeš i da nećeš, što te je god volja, ali ti ćeš se ipak za mene udati. A sada, Larry, najbolje će biti da odete. Ja ću za koji čas biti u hotelu, i kako moja noga više neće stupiti u ured, donesite sve dokumente koje treba da potpišem i sve ostalo u moju sobu. A možete me tamo nazvati i telefonom u svako doba. Ovaj će se bankrot provesti. Jeste li razumjeli? S time sam svršio. On se diže, što je za Hegana bio znak da treba da ode. Hegan je bio još uvijek zaprepašten. I on se također diže, ali ostade stajati, gledajući bespomoćno naokolo. — Ludost, potpuna, apsolutna ludost – mrmljao je. Daylight ga potapša po ramenu. — Saberite se, Larry. Vi ste uvijek govorili o čudesima ljudske naravi, i evo, ja vam ovdje pružam još jedan takav primjer, a vi nećete da ga ocijenite onako kako treba. Ja sam veći sanjar nego što ste vi, to je sve, ali ono što ja sanjam sigurno je da će se obistiniti. To je najveći i najljepši od svih mojih snova, i ja nastojim da ga ostvarim. — Time što ćete izgubiti sve što imate – reče srdito Hegan. — Baš tako – time što ću izgubiti sve što imam i što mi nije potrebno. Ali ipak mnogo mi je stalo do onih sto i četrdeset uzda od konjske dlake. A sada će biti najbolje da se požurite Unwinu i Harrisonu i da se odvezete u grad. Ja ću biti u hotelu, i možete me nazvati u svako doba. Čim je Hegan izašao, okrenuo se Dedi i uze je za ruku. — A sada, mala moja, ne treba više da ideš u ured. Smatraj da si otpuštena. I zapamti da sam ja bio tvoj poslodavac, i da ti je potrebna moja preporuka, pa ako doista ne budeš dobra, neću ti je dati. U međuvremenu se odmori i razmisli koje stvari treba spakovati, jer ćemo naše kućanstvo morati započeti s tvojim pokućstvom – barem što se tiče prednjeg dijela kuće. — Ali, Elame, ja neću, ja ne pristajem. Ako učiniš tu ludost, neću nikada pristati da budem tvoja žena. Pokušala je da izvuče svoju ruku, ali on je stisnu zaštitnički i očinski. — Hoćeš li da govoriš otvoreno i pošteno? Dobro, evo kako stvar stoji. Što više voliš – mene i novac, ili mene i farmu? — Ali...– poče ona. — Nikakvih ali. Mene i novac?
Ona ne odgovori ništa. — Mene i farmu? Ona još uvijek nije ništa odgovorila, ali se on nije dao zbuniti. — Vidiš, ja znam tvoj odgovor, Dede, i tu nema više ništa da se kaže. Nas dvoje odlazimo odavde ravno na visine Sonome. Misli na to što želiš da ponesemo, a ja ću za nekoliko dana poslati ljude da te stvari spakuju. To će biti posljednji posao što će ga drugi ljudi uraditi za nas. Nas ćemo dvoje sami raspakovati stvari i urediti kuću. Ona pokuša posljednji put. — Elame, zar doista nećeš da budeš razborit? Još ima vremena da se predomisliš. Mogu telefonirati i uhvatiti Mr. Hegana čim stigne u ured ... — Zašto, ja sam jedini razborit čovjek u čitavom ovom klupku – odgovori on. – Pogledaj me... miran sam da ne mogu biti mirniji, i sretan kao kakav kralj, dok oni lete unaokolo kao muhe bez glave. — Ja bih zaplakala kad bih mislila da bi to nešto koristilo – prijetila je ona. — U tom slučaju mislim da bih te morao zagrliti malo jače i nešto učiniti da te umirim – zaprijeti i on njoj. – A sada idem. Velika je šteta što si prodala Mab. Mogla bi je sada poslati na farmu. Ali ja ću svakako nastojati da ti pribavim nekog konja da možeš jahati. Dok je stajao na vrhu stepenica, odlazeći, ona reče: — Ne treba slati te ljude. Nema nikakvog pakovanja, jer meni nije ni na kraj pameti da se za tebe udam. — Za to me nije nimalo strah – odgovori on i spusti se niz stepenice.
XXIV Tri dana kasnije Daylight se doveze u Berkeley u svom crvenom automobilu. Bilo je to posljednji put, jer su od sutra velika kola prelazila u tuđe vlasništvo. Bila su to tri mučna dana, jer je njegov bankrot bio najveći koji je izazvala panika u Kaliforniji. Novine su bile pune, a naročito su bili ogorčeni baš oni ljudi koji su kasnije ustanovili da je Daylight potpuno zaštitio njihove interese. Upravo te činjenice, koje su postepeno izlazile na javu, dale su povoda da se na sve strane govori da je Daylight poludio. Bilo je opće uvjerenje među poslovnim ljudima da se jedan normalan čovjek ne bi nikada ponašao na takav način. S druge strane, nitko nije ništa znao ni o njegovom stalnom i neprekidnom opijanju, ni o njegovoj ljubavi prema Dede, tako da je jedini logičan zaključak bio da se divljem bogatašu s Aljaske poremetio um. A Daylight se samo smijao i učvršćivao ih u toj sumnji time što je odbijao da primi reportere. Zaustavi auto pred Dedinim vratima i priđe joj na svoj poznati buran način, zagrlivši je prije nego što je i jedna riječ bila izmijenjena. Tek poslije toga, kad se ona oslobodila i zamolila ga da sjedne, poče on govoriti. — Sve je gotovo – izjavi on. – Sigurno si čitala novine. Sasvim sam operušan, i došao sam samo da čujem kojega dana želiš poći u Glen Ellen. To treba da bude što brže, jer je u ovo vrijeme doista skup život u Oaklandu. Moj pansion u hotelu plaćen je samo do konca ovog tjedna, a poslije toga meni nije više moguće ostati. Počev od sutra moram se voziti tramvajem, a on upravo guta sitan novac. Zastade i čekaše, promatrajući je. Neodlučnost i zbunjenost ocrtavala se na njezinu licu. Poslije toga, smiješak, koji je on tako dobro poznavao, poče joj se pojavljivati na usnama i u očima, dok nije zabacila glavu i srdačno se smijala na svoj uobičajeni dječački način. — Kada će doći k meni oni ljudi radi pakovanja? – upita ga? Ponovo se nasmija i pretvaraše se kao da uzalud pokušava izbjeći zagrljaju njegovih medvjeđih ruku. — Dragi Elame – prošapta – dragi Elame. – I prvi put poljubi ona njega. Prođe mu rukom kroz kosu milujući ga. — Oči su ti opet pune zlata – reče on. – Mogu u njima čitati koliko me voliš. — One su zlatne za tebe, Elame, već dugo vremena. A nadam se da će na našoj
maloj farmi biti uvijek zlatne. — I kosa ti je također zlatna, puna zažarenog zlata. On joj iznenada okrenu lice, držeći njenu glavu među svojim rukama, gledajući joj dugo u oči. — A oči su ti bile zlatne i onog dana kad si mi rekla da se nećeš za mene udati. Ona potvrdi glavom i nasmija se. — Ti si htio da provedeš svoju volju – govorila je ona. – Ali ja nisam mogla pristati da budem suučesnik u toj ludosti. Sav je taj novac bio tvoj, a ne moj. Ali ja sam te voljela sve to vrijeme, Elame, zato što si ti jedan veliki dječak, koji razbija igračku vrijednu trideset milijuna dolara, s kojom mu je postalo dosadno i dalje se igrati. A kad sam rekla »ne«, ja sam sve vrijeme znala da to znači »da«. Sigurna sam da su moje oči bile zlatne čitavo vrijeme. Bojala sam se samo jednog, a to je da ćeš se ti ustručavati da izgubiš sve. Jer, dragi moj, znala sam da ću se udati za tebe u svakom slučaju. A meni si trebao samo ti, mala farma, Bob i Wolf i one uzde od konjske dlake. Hoćeš li da ti otkrijem jednu tajnu? Čim si ti otišao, telefonirala sam čovjeku kome sam prodala Mab. Ona za trenutak sakri lice na njegova prsa, a onda ga opet pogleda sva razdragana od radosti. — Znaš, Elame, usprkos svemu što su moje usne govorile, moja je odluka još onda bila stvorena. Ja – ja sam morala biti tvoja žena. Ali molila sam se da ti uspije sve izgubiti. I tako sam pokušala ustanoviti što se dogodilo s Mab. Ali trgovac ju je već bio prodao i nije imao pojma što se s njom dogodilo. Kako vidiš, htjela sam jahati uz tebe preko brežuljka Glen Ellena, ti na Bobu, a ja na Mab, isto onako kao što smo nekada zajedno jahali po brežuljcima Piedmonta. Daylightu je već bilo na vrhu jezika da otkrije gdje se nalazi Mab, ali se suzdrža. — Obećajem ti jednog konja koga ćeš voljeti isto toliko koliko si voljela Mab – reče joj. Ali Dede zatrese glavom i jedino u tom pogledu nije se dala utješiti. — Imam jednu ideju – reče Daylight, požurivši se da skrene razgovor na manje opasan teren. – Mi napuštamo gradski život, a ti nemaš ni svojte ni rodbine, i zbog toga nema nikakvog razloga da se vjenčamo u gradu. Dakle, ovo je moja ideja: Ja idem na farmu da uredim kuću i da otpustim upravitelja. Ti ćeš za nekoliko dana doći za mnom jutarnjim vlakom. Ja ću sve urediti sa župnikom i čekati. A imam još jednu ideju. Ponesi sa sobom u kovčegu svoj jahaći kostim. I čim vjenčanje bude obavljeno, otići ćeš u hotel i presvući se. Ja ću te čekati napolju s parom konja, i zajedno ćemo jahati kroz okolinu, tako da ćeš moći kao prvu stvar vidjeti najljepše dijelove farme. A zbilja je lijepa, ta farma. To je sada utanačeno. Čekat ću te kod dolaska jutarnjeg