Ne treba okna podupirati, zamznuto blato i šljunak izdržat će dok se pakao ne smrzne i pakleni mulj ne pretvori u sladoled. Vjerujte da će se u danima koji su pred nama raditi u oknima dubokim po stotinu stopa. Naravno da ću ići s vama, Elijah! Elijah se nasmija, uze pod ruku svoja dva prijatelja i pokuša po drugi put da dosegne vrata. — Stani – pozva ga Daylight. – Ja mislim ozbiljno. Tri se čovjeka naglo okrenuše prema njemu, a na njihovim se licima odražavahu radost, iznenađenje i sumnja. — Ne pravi od nas budale – reče Finn, drugi drvosječa, rodom iz Wisconsina, miran i staložen čovjek. — Tu su moji psi i moje saone – odgovori Daylight.– Tako ćemo imati dvije zaprege pasa i raspoloviti teret. U prvo vrijeme morat ćemo putovati lagano, jer su moji psi sigurno umorni. Tri su čovjeka bila izvan sebe od veselja, ali su još uvijek ponešto sumnjala. — Slušaj, Daylighte – reče malo ljutito Joe Hines – ne tjeraj šalu s nama. Mi mislimo ozbiljno. Hoćeš li ići? Daylight mu pruži ruku i oni se rukovaše. — Onda će biti i za tebe najbolje da ideš u krevet – savjetova mu Elijah. – Mi krećemo sutra u šest, a četiri sata spavanja nije baš previše. — Kako bi bilo da odgodimo putovanje za jedan dan, dok se Daylightne odmori – predloži Finn. Daylightov ponos je bio povrijeđen. — Ne, to nije potrebno – poviče. – Svi polazimo u šest. U koje vrijeme želite da vas probudim? U pet? Uredu, dignut ću vas sutra u pet. — Trebalo bi da i ti ideš malo spavati – savjetovao je ozbiljno Elijah. – Ne možeš ni ti uvijek tako! Daylight je bio umoran, potpuno iscrpljen. Čak je i njegovo čelično tijelo poznavalo umor. Svaka je njegova mišica tražila san i odmor i užasavala se nad nastavljanjem napora i na samu pomisao o novom putovanju. Čitavo se njegovo tijelo bunilo i slalo svoje prosvjede mozgu. Ali dublje dolje, izazivački i prkosan, bio je sam Život, njegova osnovna vatra, i šaptao mu da ga svi njegovi drugovi promatraju, da je sada vrijeme da se gomilaju junačka djela jedno na drugo, da se opet pohvali svojom snagom pred licem snage. Bio je to sam Život, koji je šaptao svoje stare laži. A u varavom savezu s njim bio je viski sa svojom golemom drskošću i častoljubljem. — Možda vi mislite da sam se ja od ovog odvikao? – upita Daylight. – Vi znate da puna dva mjeseca nisam ni pio, ni plesao, ni vidio žive duše. Vi samo idite u postelju.
Ja ću vas probuditi u pet sati. I čitav ostatak noći Daylight je proplesao u svojim čarapama, i tačno u pet sati ujutro, udarajući gromko na vratima barake svojih novih drugova, svi su ga mogli čuti kako pjeva pjesmu po kojoj je i dobio ime: – Zora sviće, ustajte vi, koji se spremate da na rijeci Stewart pokušate svoju sreću. Zora sviće! Zora sviće! Zora sviće!
VII Ovoga je puta putovanje bilo lakše. Staza je bila bolje utrta, a osim toga nisu nosili poštu, zbog koje bi morali stići na vrijeme. Dnevna putovanja bila su kratka, a isto su tako smanjili i satove puta. Na svom putovanju s poštom Daylight je izmorio tri Indijanca, ali su njegovi sadašnji suputnici znali da ne smiju biti izmučeni kad stignu do sprudova Stewarta, i zato su išli polaganije. Ali i pod ovako ublaženim okolnostima, dok su se njegovi drugovi ipak umorili, Daylight se odmorio i oporavio. U Forty Milu provedoše dva dana zbog pasa, a u Sixty Milu ostaviše Daylightove pse kod trgovca. Oni su bili tako umorni da se nisu mogli oporaviti za vrijeme puta kao što je to mogao Daylight nakon strahovite jurnjave od Selkirka do Circle Cityja. I tako četvorica ljudi krenuše iz Sixty Mila s odmornom skupinom pasa, koje su upregli u Daylightove saone. Naredne su se noći ulogorili na jednom od brojnih potoka na ušću Stewarta. Daylight je govorio o mjestima pogodnim za podizanje gradova i, premda su mu se on ismijali, on je omeđašio čitave labirinte visokih šumovitih otoka. — Dobro, pretpostavimo da se otkrije veliko nalazište na Stewartu – izlagao je on – Možda ćete i vi sudjelovati u tome, a možda i nećete. Ali ja sigurno hoću. Bolje bi bilo da se predomislite i da učinite isto što sam učinio i ja. Ali oni su bili tvrdoglavi. — Ti si isti kao što su Harper i Joe Ladue – reče Joe Hines. – I oni isto to stalno rade. Poznata ti je ona velika ravnica koja se prostire upravo ispod Klondika i ispod Moosehide gorja? Dakle, bilježnik u Forty Milu mi je rekao da su oni prije mjesec dana tamo omeđašili zemljište — Grad Harpera i Laduea. Ha! Ha! Ha! Elijah i Finn pridružiše se njegovu smijehu, ali Daylight je bio vrlo ozbiljan. — Tu smo! – poviče. – Slutnja djeluje! Ona je u zraku, velim vam! Zašto bi oni omeđašili svu tu prostranu ravan kad ne bi slutili da tu nešto ima? Žao mi je što ja to nisam učinio. Žalosni ton njegova glasa izazvao je novu buru smijeha. — Smijte se, samo se smijte! To je ono što ne valja kod svih vas. Svi vi mislite da je trka za zlatom jedini način da se postigne uspjeh. Ali dopustite mi da vam kažem, onog dana kada bude otkriveno veliko nalazište, svi ćete se vi baviti tim čeprkanjem
po površini i prevrtanjem blata, ali ćete vrlo malo imati od toga. Svi se vi smijete kada nađete živu u posudi za ispiranje i mislite da je svemogući bog stvorio zlatni prah samo zato da zaluđuje novajlije i budale. Vi ne znate ništa drugo nego tražiti krupna zlatna zrna. Tako vi radite, a na taj način ne dobivate ni polovicu onoga što je doista u zemlji, i ostavljate u otpacima isto onoliko koliko ste otkopali... Ali, ljudi koji će izvući veliku dobit, to su oni koji budu omeđašili zemljišta, organizirali trgovačke kompanije, osnovali banke... Ovdje ga prekide prava eksplozija smijeha. Banke naAljasci! Ideja je bila da čovjek pukne. — Ne samo to, i oni koji će osnovati burze... I opet su mu se prijatelji tresli od smijeha. Joe Hines se prevrnu u svojoj vreći za spavanje, držeći se za bokove. — Poslije njih doći će veliki rudarski špekulanti, koji će pokupovati čitave potoke po kojima ste vi čeprkali kao kokoši, i oni će upotrebljavati hidrauličke strojeve ljeti a parno otapanje zimi. — »Parno otapanje«, to je zbilja bio vrhunac! Daylight je sam sebe nadmašio u svojim tlapnjama. Parno otapanje u vrijeme kad je i samo paljenje drva bio jedan neprokušani eksperiment, kula u zraku! — Smijte se, samo se smijte! Tko vam je kriv što vam se oči još nisu otvorile. Svi ste vi samo gomila mladih mačića, koji znaju jedino mijaukati. Zapamtite što vam kažem, ako ovo nalazište bude otkriveno na Klondiku, Harper i Ladue će postati milijunaši. Bude li na Stewartu, svi ćete se diviti kako će rasti cijene gradilištima Elama Harnisha. Kada dođe to vrijeme i kada svi vi dođete i zinete od čuda... – On rezignirano uzdahnu. – Dobro, mislim da ću vam ipak morati dati nešto sredstava da nabavite hrane, ili ću vas počastiti juhom ili vam dati nešto drugo. Daylight je imao viziju. Njegov je vidokrug bio kruto ograničen, ali ono što je on vidio, vidio je u velikim razmjerima. Njegov je razum bio sređen, mašta mu je bila praktična, i on se nikada nije bavio ispraznim snovima. Kad je zamislio golemu metropolu u ovoj pustoj, šumovitoj i snijegom pokrivenoj ravnici, on je pretpostavljao bogato nalazište zlata koje bi omogućilo podizanje grada, a tek su onda njegove oči tražile mjesta podesna za pristanište parobrada, za smještaj pilana, trgovina i svih ostalih potreba jednog rudarskog grada na dalekom sjeveru. Ali sve je to s druge strane bio samo okvir za nešto veće, naime za igru temperamenta. Bezbroj raznih mogućnosti bilo je u ulicama i zgradama i u ljudskim i privrednim odnosima u tom gradu njegovih snova. Bio je to veći stol za kockanje. Granica je bila nebo s južnim predjelima na jednoj i polarnim svjetlom na drugoj strani. Bit će to velika partija, veća nego što ju je ikada itko na Yukonu zamislio, a on, Burning Daylight, već će se pobrinuti da sudjeluje u toj igri.
Zasada se još ništa od svega toga nije moglo dokazati. Bio je to samo predosjećaj. Ali to će doći. Isto onako kao što bi svoj posljednji novac stavio na dobre karte u pokeru, isto je tako ulagao svoj život i svoje napore u slutnju da budućnost drži u pripremi jedno veliko nalazište na Gornjoj rijeci. I tako su on i njegova tri druga sa psima, saonama i cipelama za snijeg išli po smrznutim grudima Stewarta, probijajući se kroz bijelu pustoš, u kojoj beskonačnu tišinu nije nikad narušio ni ljudski glas, ni udarac sjekire ili prasak puške u daljini. Jedino su se oni kretali po golemoj zamrznutoj tišini, mali zemaljski crvi, svladavajući dnevno po desetak milja, rastapajući led da bi mogli doći do vode za piće, logorujući u snijegu u noći, dok su njihovi psi ležali skvrčeni, slični dlakavim grmovima pokrivenim injem, a njihovih osam cipela za snijeg stajalo na rubu logora u snijegu pokraj saona. Nikakvih znakova o drugim ljudima nisu vidjeli, premda su jedanput naišli na jedan primitivan čun, sakriven na maloj uzvisini kraj obale rijeke. Onaj koji ga je tu ostavio nije se više nikada vratio po njega; a oni su se čudili i nastavili putovanje. Drugi put namjeriše se na jedno indijansko selo, ali su Indijanci bili iščezli; nema sumnje da su krenuli u predjele gornjeg toka rijeke Stewart u potrazi za stadima sjevernih jelena. Prevalivši dvije stotine milja uz Yukon, oni dođoše na mjesto za koje je Elijah tvrdio da su bili sprudovi što ih je spomenuo Al Mayo. Tu podigoše stalan logor, svoju zalihu hrane smjestiše na jedno povišeno mjesto da je očuvaju od pasa, i započeše radom na sprudovima, probijajući kroz ledenu koru put do šljunka. Bio je to tvrd i jednostavan život. Čim se završio doručak, oni su već pri prvom sivom svjetlu polazili na rad; a kad se spustila noć, bavili su se spremanjem jela, obavljali ostale svakodnevne logorske poslove, pušili i pričali neko vrijeme, a potom se umotali u svoje vreće za spavanje i spavali, dok je nad njima blistalo polarno svjetlo, a zvijezde plesale i podrhtavale u velikoj studeni. Jelovnik im je bio jednoličan: kruh, slanina, grah, prigodice zdjela riže kuhane sa šakom suhih šljiva. Do svježeg mesa nisu mogli doći. U ovom kraju nije bilo gotovo nikakvih životinja. Rijetko se dešavalo da naiđu na trag polarnog zeca ili hermelina, ali uglavnom se činilo kao da je čitav život pobjegao iz ove zemlje. Bile su to prilike koje im nisu bile nepoznate, jer u čitavom svom iskustvu, u jedno ili drugo vrijeme, oni su putovali po godinu dana kroz krajeve u kojima je sve vrvjelo od divljači, a zatim godinu, dvije ili tri godine kasnije u istom kraju nisu mogli naći baš nikakve divljači. Zlata su na sprudovima našli, ali u količinama koje se nije isplatilo vaditi. Kad je Elijah, progoneći jednom prilikom jednog sjevernog jelena, odlutao kojih pedeset milja daleko i isprao šljunak u jednom ovećem potoku, našao je dobre boje. Odmah upregnuše pse i s laganom opremom uputiše se na to mjesto. Ovdje, i to po svoj prilici prvi put u historiji Yukona, pokušalo se s paljenjem drva
pri kopanju okna. Bila je to Daylightova zamisao. Nakon što su uklonili travu i mahovinu, zapališe vatru od suhe jelovine. Šest je sati gorenja bilo potrebno da se otopi kojih osam palaca blata. Njihovi su pijuci probijali sada do kraja u zemlju, a kad su tu zemlju lopatom izbacili, naložili su novu vatru. Rad su počinjali rano ujutro, a radili do kasno navečer, uzbuđeni zbog uspjeha ovog pokusa. Nakon šest stopa smrznute zemlje dođoše do šljunka, koji je također bio smrznut. Odavde je posao išao polaganije. Ali oni su već bili naučili da se bolje služe vatrom, i uskoro su bili u stanju da jednom vatrom otope pet do šest palaca. U šljunku je bilo zlatnog praha, a nakon dvije stope dođoše opet do mulja. Na dubini od sedamnaest stopa naiđoše na tanak sloj šljunka i u njemu krupna zrnca zlata, za koje ispitivanjem utvrdiše da dostižu vrijednost od šest i osam dolara po jednoj posudi za ispiranje. Na žalost, ovaj sloj šljunka nije bio deblji od jednog palca. Ispod njega bio je opet mulj pomiješan s trulim panjevima i raznim okamenjenim kostima davno zaboravljenih čudovišta. Ali našli su zlata, zlata u krupnim zrnima, i što je bilo vjerovatnije nego pretpostaviti da će se velika naslaga naći dolje na kamenoj podlozi? Ići će dolje do kamene podloge, pa makar se ona nalazila četrdeset stopa duboko. Podijeliše se u dvije smjene, od kojih je jedna radila po danu a druga po noći, i to na dva okna, a dim njihovih vatri neprekidno se dizao. I upravo u to vrijeme opaziše da im je ponestalo graha i odlučiše da pošalju Elijaha do svog glavnog skladišta, da donese još hrane. Elijah je bio prokušani putnik stare garde. Čitav put iznosio je okruglo sto milja, ali on obeća da će se već trećeg dana vratiti. Jedan dan treba mu do tamo, budući da ide bez tereta, a za dva dana prevalit će put natrag s teretom. Međutim, on stiže već navečer drugog dana. Upravo su pošli na počinak kad ga čuše gdje dolazi. – Šta se, dovraga, dogodilo? – upita ga Henry Finn kad je ugledao prazne saone u svjetlu vatre i kad je primijetio da je Elijahovo dugo i ozbiljno lice postalo još duže i još ozbiljnije. Joe Hines baci nešto drva na vatru, i tri se čovjeka umotana u svoje vreće za spavanje skupiše kraj vatre. Elijahovo bradom obraslo lice bilo je pokriveno ledom, a isto tako i obrve, tako da je u svojoj krznenoj odjeći izgledao kao karikatura Djeda Mraza iz Nove Engleske. — Sjećate se one velike omorike kraj rijeke, na koju je bio naslonjen jedan kraj našeg spremišta za hranu – poče Elijah. Nesreća je bila brzo ispričana. Veliko drvo, iako je izgledalo neobično čvrsto, obećavajući da će stajati još stoljećima, trpjelo je od skrivenog truljenja. Deblo je pri dnu uslijed truljenja oslabilo. Teret skrovišta, koji je bio prirodan, i novi snijeg bili su previše za ovo stablo; ravnoteža koju je tako dugo održavalo sa silama svoje okoline bila je poremećena; ono se zanjihalo i strovalilo na zemlju, srušilo skladište i na taj
način srušilo i ravnotežu s okolinom koju su dotada održavala četiri čovjeka i jedanaest pasa. Čitava im je zaliha hrane bila propala. Žderavci {6} su prodrli u razrušeno skladište, a ono što nisu pojeli uništili su. — Požderali su svu slaninu, i šljive, i šećer, i hranu za pse – izvijesti Elijah – a kad im ni to nije bilo dosta, proklete životinje, proderale su vreće i razasule brašno, grah i rižu po snijegu od jednog do drugog kraja zemlje. Našao sam prazne vreće, koje su odvukle četvrt milje daleko. Dugo vremena nitko nije progovorio ni riječi. Nije to bilo ništa manje nego katastrofa, u mrtvoj polarnoj zimi, u kraju koji je divljač ostavila, izgubiti svu zalihu hrane. Nije ih zahvatila panika, ali su bili naučeni gledati situaciji u oči i ozbiljno je prosuđivati. Naposljetku, prvi progovori Joe Hines. — Mogli bismo ispiranjem snijega doći do graha i riže... premda nije ostalo više od četiri do pet kilograma riže. — A netko mora smjesta s jednom grupom pasa u Sixty Mile – reče Daylight. — Idem ja – reče Finn. Premišljali su još neko vrijeme. — Ali kako ćemo hraniti ostale pse i trojicu ljudi, dok se on ne vrati – upita Hines. — Ima samo jedan izlaz – predloži Elijah. – Ti ćeš, Joe, uzeti druge saone i tjerati uz Stewart, sve dok ne naiđeš na Indijance. Onda ćeš se vratiti s tovarom mesa. Ti ćeš stići ovamo mnogo prije nego što dođe Henry iz Sixty Mila, a kad vas dvojica odete, ovdje ćemo ostati samo Daylight i ja, a mi ćemo nastojati da izađemo s ostatkom hrane. — A sutra ujutro idemo svi zajedno do spremišta da ispiremo snijeg i da vidimo koliko ćemo hrane dobiti. – Govoreći to, Daylight leže i zamota se u vreću da spava, a onda doda: – Treba da što ranije krenemo. Vas dvojica uzmite pse sa sobom. Elijah i ja ići ćemo svaki s jedne strane i gledati ako mognemo da usput poplašimo kojeg jelena.
VIII Nisu gubili vremena. Hines i Finn sa psima, kojima su već bili smanjili obroke, putovali su već dva dana. U podne trećeg dana dođe Elijah i izvijesti da nigdje nema ni traga od jelena. Navečer se vrati Daylight s istim izvještajem. Čim su prispjeli, dadoše se prižljivo na sakupljanje snijega oko bivšeg spremišta i na ispiranje. Bio je to mučan posao, jer su nalazili grah razasut na stotine koraka oko spremišta. Još jedan dan zadržaše se svi na tom poslu. Rezultat je bio žalostan, i četvorica ljudi pokazala su svoju vrijednost prilikom dijeljenja svega nekoliko kilograma hrane koju su bili sakupili. Premda je svega bilo vrlo malo, lavovski dio ostaviše ipak Daylightu i Elijahu. Ostala dvojica, koja su išla sa psima, jedan niz Stewart a drugi uz rijeku, doći će brže do hrane. Njih dvojica, koji su ostali, moraju izdržati sve dok se oni ne vrate. Osim toga, dok će se psi, kojima će se davati svega nekoliko unca graha dnevno, ipak moći lagano kretati, ljudi koji će putovati s njima mogli su u nevolji pojesti same pse. Ali njih dvojica, koji ostaju, dođe li nužda, neće imati pasa. To je bio i razlog da je položaj Daylighta i Elijaha bio daleko teži. Oni nisu mogli učiniti manje, niti su htjeli da učine manje. Prolazili su dani. Zima se poče neopaženo pretvarati u sjeverno proljeće, koje dolazi iznenada kao grom iz vedra neba. Bilo je to proljeće 1896. Svakog je dana sunce izlazilo sve dalje na istoku, ostajalo duže na nebu i zalazilo sve dalje na zapadu. Mart se svršio i započe april, a Daylight i Elijah, mršavi i gladni, pitali su se što se to moglo dogoditi s njihova dva druga. Uzimajući u obzir sve mogućnosti zakašnjenja i dajući im dobrom mjerom rokove, već je odavno bilo prošlo vrijeme kad je trebalo da se vrate. Nema više nikakve sumnje da im se dogodila neka nesreća. Društvo je bilo uzelo u obzir mogućnost da jedan čovjek propadne na putu, pa je to i bio glavni razlog što su odaslana dvojica, i to u različitim smjerovima. Ali da nesreća zadesi obojicu, to je bio posljednji udarac. U međuvremenu, još uvijek ne napuštajući nadu, Daylight i Elijah su produžavali svoj tegobni život. Otapanje još nije bilo započelo, tako da su još uvijek mogli sakupljati snijeg oko uništenog spremišta i topiti ga u loncima i posudama koje su upotrebljavali za ispiranje zlata. Ostavljajući tu vodu neko vrijeme da stoji, kad bi je odlili, zaostajao je tanak sloj kaše na dnu posude. To je bilo brašno, jedva vidljivi tragovi brašna razasuti po hiljadama kubičnih metara snijega. Katkada se u toj blatnoj
kaši našao i po koji od vode razmočeni listić čaja ili zrno kave, a isto tako bila je pomiješana i zemlja i razni drugi otpaci. Ali što su dalje odmicali od mjesta na kojemu je bilo spremište, to su tragovi brašna postajali sve tanji a sloj zamuljene kaše sve manji. Elijahu, koji je bio stariji, prvom popusti snaga, tako da je veći dio dana ležao zamotan u krzno. Od vremena do vremena ubili su po koju vjevericu, i to ih je održavalo na životu. Dužnost lovljenja preuzeo je Daylight, a bio je to težak posao. Sa svega trideset puščanih metaka on nije smio riskirati ni jedan promašaj, a kako je njegova puška bila kalibra 45/90, morao je nastojati da malu životinju pogodi ravno u glavu. Bilo ih je tu vrlo malo, i dani su prolazili a da nijedne nisu vidjeli. Kad je ipak koju ugledao, postupao je s izvanrednim mjerama opreza. Vrebao je satima. Više puta, iako su mu ruke drhtale od slabosti, on ne bi skidao oka sa životinje, uzdržavajući se ipak da ne opali. Njegova snaga volje bila je poput željeza. On je bio gospodar svojih živaca. Nije pucao sve dotle dok nije bio posve siguran u uspjeh. Bez obzira na to kako ga je strašno mučila glad i kolika je bila njegova želja za tim malim komadićem nestašnog života, on nije htio riskirati ni najmanju mogućnost da promaši. On, rođeni kockar, kakva je bila sva njegova narav, igrao je i ovoga puta, i to na savršeniji način. Ulog je bio njegovživot, karte su bile puščani meci, i on je igrao kako samo veliki igrač može igrati, s krajnjom pažnjom, s besprimjernom opreznošću i uzimajući u obzir svaku i najmanju sitnicu. Rezultat je bio da nije nikad promašio. Svaki je hitac značio jednu vjevericu, ali iako su dani prolazili između hitaca, on nikad nije mijenjao svoj način igre. Vjevericu bi čitavu iskoristili. Čak bi joj i od kože bila skuhana juha, a kosti smrvljene u sitne komadiće, tako da su ih mogli prožvakati i progutati. Daylight je pažljivo pretražio snijeg i ponegdje našao krpice mahovine s bobicama. U najboljem slučaju ovakve se bobice sastoje od sjemenke i vode sa žilavom kožnatom ljuskom. A bobice koje je on pronašao bile su od prošle godine, suhe i uvenule. Njihova hranjivost bila je gotovo jednaka ništici. Jedva je nešto bolja bila kora mladog drveća, koju su jedan sat kuhali i onda gutali pošto bi je temeljito sažvakali. April se primicao kraju i zemlju je obasjalo proljeće. Dani su postajali duži. Pod toplinom sunčanih zraka snijeg se poče topiti, a odozdo ispod snijega počeše teći sitni potočići. Punih dvadeset četiri sata duvao je topli vjetar »chinook« i za to se vrijeme debljina snijega smanjila za čitavu stopu. Kasno poslije podne rastopljeni se snijeg ponovo smrzavao, a njegova je ledena kora bila tako tvrda da je mogla izdržati težinu čovjeka. Pojaviše se bijele zebe s juga, zadržavajući se jedan dan, a zatim nastaviše svoje putovanje prema sjeveru. Jedanput, visoko gore u zraku, ugledaše jato divljih gusaka, koje je u obliku klina jurilo na sjever, tražeći mjesta na kojima se led otopio i gdje je zima već prošla. A dolje na obali rijeke raspupalo se grmovlje patuljastih vrba. Činilo se da su ovi mladi pupoljci, skuhani, osobito hranjivi. Elijahu se vrati
nada u srce, premda odmah pade u novo očajanje kad Daylight više nije našao pupoljaka. Sokovi se počeše dizati u drveću, a žuborenje nevidljivih potočića postajalo je svakog dana sve glasnije što se smrznuta zemlja brže vraćala životu. Ali je rijeka još zadržala svoje ledene okove. Zima je mjesecima radila dok ih je skovala, i nije ih bilo moguće u jednom danu raskinuti, makar je proljeće nastupilo poput groma. Dođe maj, a pojedini prošlogodišnji komarci, veliki ali neopasni, izmilješe iz udubina stijena i pukotina gnjilih klada. Cvrčci počeše cvrčati, a sve je više pataka i gusaka prolijetalo iznad njih. Ali na rijeci je još uvijek bio led. Desetog maja led se na Stewartu uz strahovitu lomljavu i prasak otrže od obale i podiže za tri stope. Ali niz rijeku nije krenuo. Najprije se morao otvoriti donji Yukon, tamo gdje Stewart utječe u njega, i na njemu krenuti led. Sve dok se to ne dogodi, led se na Stewartu može samo sve više dizati nad bujicom vode ispod njega. A kada će se Yukon otvoriti, to je bilo neizvjesno. Dvije hiljade milja dalje utjecao je on u Beringovo more, i stanje leda na Beringovu moru imalo je odlučiti kada će se Yukon osloboditi milijuna tona leda koji su mu sapinjali prsa. Dvanaestog maja, noseći svoje vreće za spavanje, kotlić, sjekiru i dragocjenu pušku, dva se čovjeka uputiše po ledu niz rijeku. Njihova je namjera bila da stignu do ostavljenog čamca koji su putem vidjeli, tako da ga mogu odmah, čim se vode otvore, spustiti i otploviti strujom do Sixty Mila. Izmoreni, bez hrane, mogli su se kretati polagano, a i to s velikim teškoćama. Elijah je često posrtao, padao na zemlju i nije bio u stanju da se digne. Daylight ga je s naporom svih svojih snaga dizao na noge, poslije čega bi stariji čovjek automatski teturao, dok ne bi ponovo posmuo i pao. Onog dana kad je trebalo da stignu do čamca, Elijah je bio potpuno slomljen. Kad ga je Daylight podigao, on se ponovo srušio. Daylight je pokušao da ide uporedo s njim podupirući ga, ali i Daylight je bio toliko oslabio da su se zajedno rušili. Dovukavši Elijaha do obale, napravi tu na brzu ruku logor i uputi se u potragu za vjevericama. U to se vrijeme dogodilo i njemu da je počeo posrtati od slabosti. Tek se naveče namjeri na prvu vjevericu, ali se mrak spusti a da mu se nije pružila prilika da opali siguran hitac. S nevjerojatnom strpljivošću čekao je do narednog dana, a onda je, u roku od jednog sata, vjeverica bila njegova. Veći dio dobio je Elijah, a za sebe je ostavio Daylight samo žilave dijelove i kosti. Ali takav je kemijski sastav života, da je ovo malo stvorenje, ovaj komadić mesa što se kreće, pošto su ga pojeli, prenio na njihovo meso istu pokretnu snagu. Nije više vjeverica trčala po jelama, nije više skakutala sa grane na granu, niti se čavrljajući hvatala za najtanje grančice. Umjesto toga ta ista energija, koja je njoj sve to omogućavala, slila se u iznurene mišice i pokolebanu volju ljudi, osposobljavajući ih da se kreću – i ne samo to, nego ih je i pokretala – tako da su proteturali onih nekoliko
milja što su ih dijelile od ostavljenog čamca, ispod kojeg se obojica srušiše i ostadoše ležati nepomični duže vremena. Koliko god bi bila lagana zadaća za jakog čovjeka spustiti mali čamac na zemlju, Daylight se sate i sate mučio da to učini. A još više vremena, mučeći se dane i dane, vukao se oko čamca, ležeći kraj njega, da mahovinom začepi pukotine na rebrima. I kad je sve to bilo učinjeno, led je na rijeci još stajao. Bio se, doduše, podigao još za nekoliko stopa, ali se nije počeo kretati niz struju. A čekala ih je još jedna zadaća, spuštanje čamca u vodu, kada rijekom proteče voda, koja će biti spremna da ih primi. Uzalud je Daylight teturao i posrtao, padao i plazio kroz snijeg, koji je bio mokar od jugovine, ili se vukao po snijegu, kada bi ga noćni mraz prekrio korom koja je podnosila težinu čovjeka, tražeći još koju vjevericu, da bi pretvorio meso ove nestašne životinje u pokretnu energiju čovječjeg tijela, koja bi uzdigla čamac preko ruba obalnog leda i spustila ga dolje u struju. Sve do dvadesetog maja led se nije micao. Pokretanje je započelo oko pet sati ujutro, a dani su bili već dugi da je Daylight sjeo i promatrao komešanje leda. Elijah je bio tako oslabio da ga ovaj prizor nije nimalo zanimao. Premda je bio donekle pri svijesti, ležao je bez ikakvog pokreta, dok je led prolazio mimo; golemi komadi udarali su o obalu, čupajući drveće iz korijena i odronjavajući na stotine tona zemlje. Sva se zemlja unaokolo tresla i tutnjala od potresa ovih strahovitih sudara. Poslije jednog sata kretanje leda prestade. Negdje u donjem toku led je naišao na zapreku. Tada se rijeka poče dizati, dižući led na svojim prsima, tako da je nadvisivao obalu. Odozgo je sve više vode dolazilo i sve više milijuna tona leda pritiskivalo je branu svojom težinom. Pritisak i napetost postadoše strahoviti. Goleme su sante leda bile zgnječene, tako da su prskale u zrak poput sjemenki od lubenice kad ih djeca stave između palca i kažiprsta, dok se uzduž cijele obale stvarao ledeni zid. Kad je zapreka popustila, lom i prasak se podvostručiše. Još jedan sat produži se kretanje leda. Rijeka poče naglo opadati. Ali ledeni zid na vrhu obale, koji se pružao sve dalje do rijeke, ostade. Posljednje ledene gromade prođoše, i prvi put nakon šest mjeseci pred očima Daylighta ukaza se rijeka. On je znao da još nije prošao sav led s gornjeg toka Stewarta, nego da leži nagomilan i zgnječen u tom dijelu rijeke, i da se može svakog časa otrgnuti i spustiti niz rijeku i prouzrokovati drugu provalu leda, ali njegov je položaj bio tako očajan da nije smio oklijevati. Elijah je bio toliko iscrpljen da bi svakog časa mogao podleći. Što se Daylighta samog tiče, on nije bio siguran je li u njegovim iznurenim mišicama ostalo još toliko snage da spusti čamac u vodu. Sve je bila igra na sreću. Bude li čekao dok prođe i druga provala leda, Elijah će sigurno umrijeti, a vrlo vjerojatno i on sam. Ako mu uspije spustiti čamac u vodu, i ako mu uspije da se održi ispred druge provale leda, ili ako ga ne stigne neka nova navala
leda s gornjeg Yukona, ako sretno prođu sve ove bitne pojedinosti te još dvadesetak manjih, onda će se dokopati Sixty Mila i biti spašeni, ako – i opet to ako – bude imao dovoljno snage da pristane sa čamcem u Sixty Milu, a da ga struja ne odnose dalje. Dade se na posao. Ledeni zid bio je uzdignut oko pet stopa iznad mjesta na kojem je čamac stajao. Tražeći najprije najbolje mjesto za spuštanje čamca, Daylight ga pronađe tamo gdje je jedna golema santa koso stršila iz rijeke koja je tekla petnaest stopa niže, prema vrhu ledenog zida. Ona se nalazila udaljena oko dvadesetak stopa, i poslije jednog sata napora njemu uspije da do nje dovuče čamac. Ovaj ga je napor do krajnosti izmučio, a na časove mu se činilo kao da je oslijepio, jer nije mogao gledati, tako su mu oči bile izmučene svijetlim plohama i tačkama, koje su bile blještave kao dijamantna prašina, dok mu je srce udaralo u grlu kao da će ga zadaviti. Elijah se nije ni na što osvrtao, nije se ni maknuo, niti je uopće otvorio oči, i Daylight je svoju bitku sam izvojevao. Napokon, kad je pao na koljena od teške iznurenosti, uspije mu dogurati čamac na vrh ledenog zida u položaj koji mu je osiguravao ravnotežu. Pužući na rukama i nogama, smjesti u čamac svoju krznenu vreću za spavanje, pušku i kotlić. Po sjekiru nije uopće ni išao. Značilo bi to još jedanput prevaliti dvadeset stopa tamo i natrag, a ako dođe potreba da je upotrijebi, on je dobro znao da mu onda više neće ni trebati. Pokazalo se da je Elijah mnogo teži zadatak nego što je on pretpostavljao. Tek nekoliko palaca na jedan mah, odmarajući se između toga, vukao ga je po tlu, dok ga nije dovukao do jedne razbijene sante leda kraj čamca. Ali ga u čamac nikako nije mogao ugurati. Elijahovo mlohavo tijelo bilo je mnogo teže podići i njime rukovati nego jednakom težinom kojeg ukočenog predmeta istog obima. Daylight ga nije mogao uspraviti, jer se tijelo savijalo u pasu poput napola prazne vreće. Ušavši u čamac, Daylight je uzalud pokušavao da za sobom dovuče i svoga druga. Najviše što je mogao postići bilo je to da Elijahovu glavu i ramena podigne do gornjeg ruba čamca. Ali kad je ispustio gornji dio njegova tijela, da ga zgrabi odozdo, Elijah se odmah savio u sredini i srušio opet na led. Sav očajan, Daylight promijeni taktiku. On počne udarati druga po licu. — Bože svemogući, jesi li ti čovjek ili nisi? – vikao je. – Ovamo, prokleti stvore! Ovamo! A svaku je psovku popratio udarcem po licu, nosu i ustima, nastojeći da ovim zadavanjem boli oživi zamrlu dušu i odlutalu volju svoga druga. Elijah lagano otvori oči. — Slušaj sada! – vikao je promuklim glasom. – Kad ti postavim glavu na rub čamca, drži se! Čuješ li me? Drži se čvrsto! Zagrizi u drvo zubima, ali ne padaj natrag!
Oči se zatvoriše, ali je Daylight znao da je poruka primljena. I opet podiže glavu i rame bespomoćnog čovjeka do ruba čamca. – Drži se, prokleti vraže! Zagrizi! – grmio je kad ga je ispustio da ga odozdo zgrabi. Jedna slabašna ruka kliznu s ruba čamca, popustiše i prsti druge ruke, ali Elijah je poslušao, i njegovi su zubi držali. Kad ga je počeo dizati, Elijahovo lice pade naprijed, a hrapavo drvo trgalo mu je kožu s nosa, usana i brade; i tako, licem prema dolje, on se spuštao prema dnu čamca, dok se njegovo iznemoglo tijelo nije savilo u sredini na rubu čamca a noge još ostale napolju. Ali to su bile samo noge, i Daylight ugura i njih u čamac. Teško dišući izvrnu Elijaha na leđa i pokri ga vrećama za spavanje. Ostala je još posljednja zadaća, spuštanje čamca u vodu. Ovo je u ovim prilikama bilo najteže od svega, jer je utovarivanje njegova druga na krmu poremetilo ravnotežu čamca. Trebalo je sada upotrijebiti posljednju snagu. Sokoleći sam sebe, Daylight se dade na posao. Mora da se nešto neobično dogodilo, jer, premda on ničega nije bio svjestan, u narednom trenutku našao je sebe kako leži presavijen na trbuhu na oštrom rubu krme. Očito, i prvi put u svom životu, Daylight je pao u nesvijest. Štoviše, njemu se samome učinilo da je sada sve svršeno, da nije više u stanju učiniti ni najmanji pokret, a što je bilo najčudnije od svega, nije mu više bilo ni do čega stalo. Imao je vizije, jasne i žive, a pojmovi mu postadoše oštri kao oštrica čeličnog noža. On, koji je u svim svojim danima gledao goli život, nije još nikad vidio toliku golotinju života. Prvi put posumnja u slavnu svoju ličnost. Načas se život pokolebao i zaboravio lagati. Nakon svega, i on je bio samo sitni zemaljski crv, poput svih ostalih zemaljskih crva, poput vjeverice koju je pojeo; bio je kao i drugi ljudi koje je vidio kako propadaju i umiru, kao Joe Hines i Henry Finn, koji su propali i sigurno već mrtvi, kao Elijah, koji leži tu na dnu čamca s oguljenim licem i kome ni do čega nije stalo. Daylightov je položaj bio takav da je s mjesta gdje je ležao mogao gledati uz rijeku do zavoja, iza kojega će prije ili kasnije doći nova provala leda. Gledajući tako, činilo mu se da vidi daleko natrag u prošlost, u jedno vrijeme kada još nije bilo ni Indijanaca ni bijelaca u ovoj zemlji; vidio je samo ovu rijeku, koju je zima za zimom neprestano sapinjala ledom, a svakog je proljeća sunce lomilo led i oslobađalo rijeku. Gledao je također i u daleku beskonačnu budućnost, kada će i posljednjih generacija ljudi nestati s lica Aljaske, kada i on bude otišao, i vidio je ovu rijeku kako vječno ostaje, kako se smrzava, kako se oslobađa leda i neprestano dalje teče. Život je bio lažac i varalica. On je zavaravao sva stvorenja. On je prevario i njega, Burninga Daylighta, jednog od svojih glavnih i najoduševljenijih predstavnika. On nije bio ništa – samo hrpa mesa, živaca i osjećanja, hrpa koja je čeprkala po blatu
tražeći zlato, koja je sanjala, podavala se nadama i kockala se, i koja je prošla i iščezla. Samo su mrtve stvari ostajale, stvari koje nisu napravljene od mesa, živaca i osjećanja, pijesak, blato i šljunak, nepregledne ravnice, bregovi, pa i sama ova rijeka, smrzavajući se i oslobađajući se leda, godinu za godinom od pamtivijeka. Ako se sve ovako postavi i pravo razmisli, život je samo lažna igra. Kocke su u njoj lažne. Oni koji su umirali, nisu dobivali, a svi su umirali. Tko je dobio? Ni sam Život, koji nas zavarava i mami na igru – Život, groblje koje je uvijek u cvatu, vječna pogrebna povorka. Na časak se vrati natrag na neposrednu sadašnjost i opazi da rijeka još uvijek teče u svoj svojoj širini, a jedna ptica, koja je doletjela na vrh prove čamca, drsko ga je promatrala. A onda se opet sanjareći vrati svojim razmišljanjima. Ni na koji način nije bilo moguće izbjeći svršetku igre. I on je bio sigurno osuđen da bude iz nje izbačen. A što onda? Njemu se ovo pitanje poče neprestano nametati. Daylight nije bio nikad pobožan. On je živio jednom vrsti religije koja se sastojala u poštenim poslovnim odnosima i ispravnoj igri s drugim ljudima, a nije se upuštao u uzaludna metafizička razglabanja o budućem životu. Smrt je bila svršetak svega. On je u to uvijek vjerovao i nije se toga bojao. I u ovom času, kada se nalazio u čamcu, petnaest stopa iznad vodene površine, nemoćan da se makne s mjesta, gotovo u nesvjestici od silne slabosti, bez trunka snage u mišicama svoga tijela, on je još uvijek vjerovao da je smrt bila svršetak svega, i još se uvijek nije toga bojao. Njegovi su životni nazori bili odviše jednostavno i čvrsto izgrađeni a da bi ih moglo oboriti bilo prvo bilo posljednje grčenje života koji se preplašio smrti. Gledao je ljude i životinje kako umiru, i u njegovim se vizijama pojaviše sada deseci tih smrtnih slučajeva. Vidio ih je ponovo iste onakve kao što ih je gledao onda kada su umirali, i to ga nimalo ne potrese. Što ima u tome? Oni su bili mrtvi, već odavno mrtvi. Njih to pitanje više ne zanima. Oni ne leže na svojim trbusima preko čamca i ne čekaju da umru. Smrt je bila laka – lakša nego što je on ikada mogao i zamisliti, a sada, kada mu je bila tako blizu, veselila ga je pomisao na nju. Pojavi se nova vizija. Vidio je grozničavi grad svojih snova – zlatnu metropolu Sjevera, kako se uzdiže nad Yukonom, nad jednom visoravni, i proteže daleko u ravnicu. Vidio je parobrode, privezane uz obalu i poredane u tri reda kraj obale. Vidio je pilane kako rade, i duge zaprege pasa, iza kojih su se nalazile velike saone natovarene namirnicama za kopače. Vidio je, nadalje, igračnice, banke, burze, žetone i sva ostala sredstva za igru i iskušavanje sreće i mogućnosti jedne daleko veće kockarske igre nego što ju je on ikad vidio. To je pravi pakao, mislio je on, sada, kada se njegova slutnja počela ostvarivati i kad predstoji veliko nalazište zlata, biti izvan svega toga. Život se uzbudi i potrese na tu pomisao, i još jedanput poče došaptavati svoje prastare laži.
Daylight se prevmu preko čamca i sjede na led, oslanjajući se leđima o čamac. On je htio da bude prisutan kod velikog nalaza zlata. A zašto ne bi bio? Negdje u njegovim iznurenim mišicama naći će se još dovoljno snage, ako je mogne svu sakupiti u jedan mah, da podigne i gurne čamac u vodu. Sasvim se nesvjesno pojavi u njemu misao da kupi od Harpera i Joea Laduea jedan dio njihova zemljišta na Klondiku. Oni će mu sigurno jeftino prodati trećinu svog prava. A onda, ako se nalazište otkrije na Stewartu, on će biti tu sa gradilištima Elama Harnisha, bude li pak na Klondiku, ni onda neće biti sasvim isključen. U međuvremenu poče sakupljati snage. Ispruži se kako je dug i širok po ledu, licem okrenut prema dolje, i čitavih pola sata ostade u tome položaju nepomično i odmaraše se. Potom se podiže, strese s očiju blještavu sjenu i zgrabi čamac. On je tačno znao svoje stanje. Ako mu propadne prvi pokušaj, svi će ostali pokušaji biti osuđeni na neuspjeh. Zato mora upotrijebiti svu snagu koja se u njemu nalazi u jednom naporu i mora je tako temeljito iskoristiti da mu ništa ne ostane za buduće pokušaje. I on ga poče dizati, dizao ga je isto tako sa svojom dušom kao i sa svojim tijelom, udružujući u tom naporu i tijelo i dušu. I čamac se podiže. Činilo mu se da će pasti u nesvijest, ali on nastavi s dizanjem. Osjećao je kako čamac popušta i kako počinje da klizi. S posljednjim ostatkom snage strmoglavi se u čamac, padajući kao prazna vreća na Elijahove noge. Nije ni pomišljao na to da se digne, ali dok je tako ležao, čuo je i osjetio kad je čamac dospio u vodu. Promatrajući vrške drveća, postade mu jasno da se čamac vrti. Jedan snažan udarac i prskanje komadića leda rekoše mu da je čamac udario o obalu. Desetak se puta čamac tako zavrtio i udario o obalu, a onda poče ploviti niz vodu, lagano i slobodno. Daylight dođe k sebi i zaključi da je bio zaspao. Položaj sunca je odavao da je već prošlo nekoliko sati. Bilo je odmah iza podneva. Nekako se odgura do krme i sjede. Čamac je plovio po sredini struje. Šumovite obale, sa blještavim ledom na svojim donjim rubovima, promicale su mimo njih. Kraj njega je plovio jedan golem bor iščupan s korijenom. Ćudljiva struja natjera čamac na njega. Pužući naprijed, Daylight priveza uže čamca za korijen bora. Kako je drvo bilo dublje u vodi, plovilo je brže, i uže se nategnu i povuče čamac za sobom. Potom baci još jedan vrtoglav pogled unaokolo, učini mu se kao da su se obale nakrivile i zaljuljale, da se sunce njiše po nebu poput njihala, zamota se u svoju krznenu vreću, leže na dno čamca i utonu u san. Kad se probudio, bila je tamna noć. Ležao je na leđima i mogao je vidjeti zvijezde kako sjaje. Mogao se čuti prigušeni žubor nabujale rijeke. Po jednom snažnom trzaju čamca zaključi da je bor, koji je brže plovio, opet povukao čamac za sobom, jer se uže naglo nategnulo. Jedan komad zalutalog leda udari o čamac i ostade češući se uz njegov bok. Dobro je, bila mu je prva pomisao. Još ga uvijek nije stigla druga navala
leda; potom zatvori oči i ponovo zaspa. Bio je svijetao dan kad je opet otvorio oči. Sunce je pokazivalo da je upravo podne. Dovoljan mu je bio samo jedan pogled na daleke obale, i on je znao da se nalazi na silnom Yukonu. Sixty Mile sigurno nije više daleko. Bio je veoma slab. Pokreti su mu bili polagani, pipkavi i nesigurni, i teško dišući, s vrtoglavicom u glavi, on se dovuče do krme i sjede, držeći pušku kraj sebe. Gledao je duže vremena na Elijaha, ali nije mogao vidjeti diše li ili ne diše, a on je bio od njega upravo neizmjerno daleko te se nije mogao upustiti u istraživanje. Ponovo zapade u sanjarenje i razmišljanje, a između snova i misli probijali su se razmaci praznine, za vrijeme kojih niti je spavao niti je bio nesvjestan, a niti je bio svjestan bilo čega. Činilo mu se kao da mu se kotači vrte u mozgu. I na ovakav isprekidani način razmišljao je o svom položaju. Bio je još živ i vrlo je vjerovatno da će biti spasen, ali kako to da više ne leži na rubu čamca, polumrtav, na vrhu ledene sante? Zatim se poče sjećati posljednjeg velikog napora što ga je učinio. Ali zašto je to učinio, pitao je sam sebe. Na to ga nije natjerao strah od smrti. Nije se preplašio smrti, u to je bio siguran. Onda se sjeti vjerovanja u svoju sreću i u veliko nalazište zlata, za koje je bio uvjeren da će uskoro biti otkriveno. I postade mu jasno da ga je na sve to natjerala želja da i on bude prisutan pri toj velikoj igri. A opet, zašto? Što onda ako i steče koji milijun? Ionda će umrijeti isto tako kao i oni koji nisu nikada dobivali više nego što im je bilo potrebno za goli život. I opet, zašto? Ali razmaci praznine u njegovu misaonom procesu počeše bivati sve češći, i on se predade ugodnoj malaksalosti koja je ovladala njime. Naglo se probudi. Nešto je bilo u njemu što mu je šapnulo da se mora probuditi. Iznenada ugleda Sixty Mile, ni stotinu stopa daleko. Struja ga je donijela pred sama vrata. Ali ga je ista struja tjerala sada dalje u pustoš donjeg toka. Nikoga nije bilo na vidiku. Vjerovao bi da je mjesto sasvim opustjelo, da nije opazio kako iz jednog dimnjaka suklja dim. Pokuša zvati, ali ustanovi da je izgubio glas. Neko nezemaljsko grleno piskanje čegrtalo je i hripalo u njegovu grlu. Posegnu za puškom, dovuče je do ramena i povuče okidač. Odbojni udarac poslije hica prođe mu kroz tijelo, zadajući mu strahovite boli. Puška mu je bila pala preko koljena i nije mu uspio pokušaj da je ponovo podigne do ramana. Znao je da mora biti brz i osjećao je da ga obuzima nesvjestica. Zbog toga povuče okidač i opali pušku onako kako je ležala. Puška puče i iskoči iz čamca. Ali upravo prije nego što ga je prekrila potpuna tama, ugleda kako se otvaraju kuhinjska vrata i kako jedna žena gleda napolje iz velike drvene kuće, koja je plesala neki čudovišni ples među drvećem.
IX Deset dana kasnije Harper i Joe Ladue stigoše u Sixty Mile, a Daylight, još uvijek ponešto slab, ali dovoljno jak da posluša slutnju koja ga je obuzimala, ustupi im trećinu svojih prava što ih je imao na njihova zemljišta uz Klondike. Oni su imali povjerenja u Gornji kraj, i Harper krenu niz rijeku na jednoj splavi sa provijantom da uredi malu stanicu na ušću Klondika. — Zašto ne uzmeš u obzir i rijeku Indian, Daylighte? – savjetovao mu je Harper opraštajući se. – Tamo ima bezbroj potoka i potočića u čitavom kraju, a negdje zlato upravo viče da ga netko nađe. To je moja slutnja. Tamo će se jednom otkriti veliko nalazište, a rijeka Indian nije milijun milja daleko. — A u tom kraju sve vrvi od sjevernih jelene – doda Joe Ladue. – Bob Henderson, koji se nalazi negdje u tom predjelu već pune tri godine i zaklinje se da će se nešto veliko dogoditi, živi jedino od mesa jelena i pretražuje zemlju na sve strane kao da je lud. Daylight smjesta stvori odluku da pokuša sreću na rijeci Indian, kako se sam izrazio; Elijaha nije mogao nagovoriti da ga prati. Elijahova duša bila je umrtvljena glađu, i on je bio opsjednut strahom da bi mu se opet mogla dogoditi ista nesreća. — Ja nisam u stanju da se odmaknem od jela – objašnjavao je. – Znam da je to velika glupost, ali ne mogu učiniti ništa protiv toga. Sve što mogu učiniti jest to da odem od stola kad znam da sam tako pun da bih se mogao raspuknuti, i kad u mene ne može stati više ni jedan zalogaj. Ja ću natrag u Circle City da tamo logorujem kraj nekog spremišta hrane, dok se ne izliječim. Daylight se još nekoliko dana zadržao, sakupljajući snagu i uređujući svoju skromnu opremu. Odlučio je da putuje s lakim teretom po indijanskom običaju, da nosi na sebi trideset i pet kilograma, i da na svakog od pet svojih pasa natovari još po petnaest kilograma. Oslanjajući se na izvještaj Laduea, nakanio je slijediti primjer Boba Hendersona i živjeti isključivo od mesa. Kad se u Sixty Milu zaustavila lađa Jacka Kearnsa, na kojoj je bila natovarena pilana s jezera Lindermann, Daylight ukrca svoju opremu i pse na lađu, preda svoju molbu za registraciju zemljišta Elijahu, da je uruči vlastima, i još istog dana iskrca se na ušću Indian Rivera. Četrdeset milja uz rijeku, na mjestu koje mu je bilo opisano kao potok Quartz, naiđe na tragove rada Boba Hendersona, a isto tako i na potoku Australia, koji je
odatle bio udaljen trideset milja. Nedjelje su dolazile i prolazile, ali Daylight nikada nije susreo toga čovjeka. Ipak, našao je mnogo jelena pa su i on i njegovi psi uživali u mesnoj hrani. Našao je nešto sitnog zlata na desetak sprudova, što je bilo tek toliko da se pokriju troškovi uzdržavanja, ali česti nalazi razasutog zlatnog praha u mulju i šljunku na mnogobrojnim potocima uvjeriše ga još više nego prije da ovdje ima u velikim količinama krupnog zlata, koje samo čeka da bude iskopano. Često je okretao oči prema sjeveru, gdje se pružao lanac brežuljaka, i razmišljao ne dolazi li možda zlato odande. Na kraju se uspe do izvora potoka Dominion, prijeđe razvode i spusti se na jedan pritok rijeke Klondike, koji je kasnije dobio ime potok Hunker. Dok se nalazio na razvođu, da se držao planinskog visa na desnoj strani bio bi se spustio na Gold Bottom, »Zlatno dno«, kako ga je nazvao Bob Henderson, i našao bi ga tamo kako izvlači prva zlatna zrnca koja su dobivena ispiranjem šljunka na Klondiku. Umjesto toga Daylight se spusti niz potok Hunker do rijeke Klondike, a odavde u ljetni ribarski logor Indijanaca na rijeci Yukon. Jedan dan ostade s Carmackom, čija je mati bila Indijanka, i njegovim šurjakom Jimom Skookumom, kupi jedan čamac, ukrca na njega svoje pse, i spusti se niz Yukon do Forty Mila. Upravo je bio svršetak augusta, dani su postajali sve kraći, a zima se približavala. Još uvijek nepokolebljivo uvjeren u svoju slutnju da će veliko nalazište biti otkriveno u Gornjem kraju, kanio je složiti društvo od četiri do pet ljudi, a ako to nikako ne bude moguće, onda se makar s jednim drugom vratiti natrag uz rijeku prije no što se smrzne i baviti se zimskim istraživanjem. Ali ljudi u Forty Milu nisu imali povjerenja u taj kraj. Kopanje na zapadu bilo je za njih dovoljno dobro. I onda jednog dana dođoše Carmack, njegov šurjak Jim Skookum i Charlie Cultus, jedan drugi Indijanac, na čamcu u Forty Mile, uputiše se ravno povjereniku za upisivanje nalazišta zlata i upisaše tri parcele i jedno pravo otkrića na potoku Bonanza. Poslije toga, iste večeri, u Lognnovoj krčmi pokazaše sakupljenom sumnjičavom društvu zlatna zrnca. Ljudi se počeše smijati, nepovjerljivo vrteći glavama. Oni su već vidjeli kako se prave inscenacije s nalazištima zlata. Bilo je i previše očito da su Harper i Joe Ladue napravili taj plan kako bi namamili ljude u blizinu svog zemljišta i svoje trgovačke stanice. A tko je taj Carmack? Mješanac. A tko je još ikad čuo da je jedan mješanac nešto otkrio? A što je taj potok Bonanza? Obična livada na kojoj pasu sjeverni jeleni, potok koji utječe u Klondike, upravo iznad njegova ušća, a koji je iz starijih vremena poznat pod imenom Kunićji potok. Da su Daylight ili Bob Henderson upisali parcele i pokazali zlatna zrnca, onda bi znali da nešto ima na stvari, ali Carmack, mješanac! I Jim Skookum! I Charlie Cultus! Ne, ne, nitko ne može zahtijevati da se u to vjeruje.
Daylight je također bio skeptičan, usprkos svojoj vjeri u Gornji kraj. Zar nije on sam nekoliko dana prije toga vidio ovog istog Carmacka kako tumara unaokolo sa svojim Indijancima, a nije mu bilo ni na kraj pameti da traži zlato? Ali oko jedanaest sati te iste noći, sjedeći na rubu postelje, kad je upravo odriješio svoje mokasine, pade mu nešto na pamet. Uze šešir, obuče kaput i vrati se natrag u krčmu. Carmack je još uvijek bio tamo, zablješćujući svojim krupnim zlatom oči nepovjerljive generacije. Daylight mu se odmah približi i isprazni Carmackovu vrećicu u jednu posudu. Ovdje ga je proučavao dulje vremena. Zatim uze nekoliko unca zlata iz svoje vrećice i sasu ga u drugu posudu. To je bilo zlato iz Circle Cityja i Forty Mila. Opet je dulje vremena proučavao i uspoređivao. Naposljetku spremi natrag u džep svoje zlato, vrati Carmacku njegovo i podiže ruku u znak da želi govoriti. — Drugovi, želim da vam nešto kažem – reče. – Ovoga se puta sigurno radi o nalazu u Gornjem kraju. I velim vam svima, jasno i glasno, to je veliko nalazište. Još nikada u ovom kraju nije bilo zlata kao što je ovo što sam ga maloprije imao u ovoj posudi. To je novo zlato. U njemu ima mnogo više srebra. O tome se i sami možete uvjeriti po boji. Carmack je sigurno otkrio nalazište. Tko od vas ima povjerenja da ide tamo zajedno sa mnom? Nije bilo nijednog dobrovoljca. Naprotiv, začu se podrugljiv smijeh. — Možda i ti imaš svoja gradilišta tamo gore? – reče netko. — Dakako da imam – odgovori Daylight – imam i jednu trećinu suvlasništva na zemljišta Harpera i Laduea. I već vidim kako će se moja gradilišta na uglovima prodavati skuplje nego što je vama ikada donijelo vaše kokošje čeprkanje na potoku Birch. — Sasvim u redu, Daylighte – umiješa se tješeći ga Curly Parson. – Ti uživaš dobar glas i svi mi znamo da se tebi može vjerovati ono što kažeš. Ali i ti možeš isto tako, kao i svaki drugi, biti žrtva lažne igre, kao što je ova koju izvode ove dangube. Pitam ja tebe otvoreno: Kada se Carmack bavio traženjem zlata? Ti si nam sam pripovijedao kako si ga zatekao u logoru, gdje lovi losose sa svojim indijanskim rođacima, a ovo se tobože dogodilo odmah drugog dana. — I Daylight je rekao istinu – prekine ga uzbuđeno Carmack. – A i ja govorim istinu, čistu istinu. Ja nisam tražio zlato. Nije mi to bilo ni na kraj pameti. Ali kad je Daylight otišao, zar nije istoga dana došao dolje na jednoj splavi, koja je bila natovarena namirnicama, sam Bob Henderson? On se htio spustiti dalje do Sixty Mila, da se odmah vrati natrag na Indian River i prenese potrebnu zalihu hrane preko razvoda između potoka Quartz i Gold Bottoma. — Gdje je do vraga taj Gold Bottom? – upita Curly Parson. — Tamo s druge strane Bonanze, prijašnji Kunićji potok – nastavi dalje mješanac.
– To je jedan od većih potoka koji utječu u Klondike. Tim sam se ja putem uspinjao, ali sam se vraćao natrag preko razvoda, hodajući nekoliko milja po hrptu brijega i spustivši se potom na Bonanzu. »Hodi sa mnom, Carmack, i omeđaši sebi parcelu«, reče mi Bob Henderson. »Ovoga puta sam dobro pogodio, na Gold Bottomu. Već sam izvadio oko četrdeset i pet unca ...« Ja se odmah uputih tamo, a Jim Skookum i Charlie Cultus pođoše također. Svi smo omeđašili parcelena Gold Bottomu. Vraćao sam se natrag preko Bonanze, nadajući se da ću usput sresti kojeg jelena. I tamo smo se na jednom mjestu uz Bonanzu ulogorili i kuhali jelo. Ja odoh spavati, ali što učini Jim Skookum? On pođe na svoju ruku istraživati. On je, znate, promatrao Hendersona, otišao ravno do podnožja jedne breze, i iz prve posude koju je napunio muljem isprao je više od jednog dolara zlatnih zrnaca. Zatim probudi mene, i ja se uputim tamo zajedno s njim. Izvadio sam dva i po dolara na prvi pokušaj. Potom sam nazvao potok imenom »Bonanza«,omeđašili smo nalaz i sada smo došli ovamo i obavili upis. Gledao je zabrinuto oko sebe, nastojeći pogoditi po licima prisutnih da li mu vjeruju, ali je vidio da se nalazi u krugu nepovjerljivih ljudi – osim Daylighta, koji je proučavao govornikovo lice za vrijeme dok je pripovijedao svoju priču. — Koliko su ti platili Harper i Ladue da im dovedeš ljude gore? – upita netko. — Ništa oni o ovom ne znaju – odgovori Carmack. – Sve što sam rekao čista je istina. Ja sam u jednom satu isprao tri unce zlata. — A ovdje je zlato – reče Daylight. – Velim vam, drugovi, još nikad nije bilo ovdje zlata kao što je ovo u posudi. Pogledajte samo njegovu boju. — Nešto je malo tamnije – reče Curly Parson. – Vrlo je vjerovatno da je Carmack nosio u istoj vrećici nekoliko srebrnih dolara. A onda, još nešto, kad bi sve to bila istina, zašto nije doprašio Bob Henderson ovamo da upiše? — On je ostao gore na Gold Bottomu – tumačio jeCarmack.– Mi smo otkrili nalazište na povratku. Prasak smijeha bio mu je odgovor. — Tko hoće od vas sutra zorom sa mnom čamcem do te Bonanze? – upita Daylight. Nitko se ne odazva. — Dobro, tko hoće da sklopi sa mnom jedan drugi posao, plaćam u gotovu unaprijed, da mi doveze gore pet stotina kilograma hrane? Curly Parson i njegov drug Pat Monahan prihvatiše, a Daylight im svojom uobičajenom brzinom isplati odmah unaprijed nadnice i uredi sve što je trebalo za kupovanje hrane, premda je pri tom ispraznio cijelu svoju vrećicu. Htio je upravo izaći iz krčme, kad se iznenada okrenu kod vrata i priđe tezgi. — Da nije opet neka nova slutnja? – upitaše ga.
— Dakako da jest – odgovori Daylight. – Sigurno je da će ove zime cijena brašna na Klondiku visoko skočiti. Tko će mi pozajmiti nešto novaca? U istom času desetak ljudi, koji su maloprije odbili da ga prate u ovom beznadnom pothvatu, sakupiše se oko njega i ponudiše mu svoje vrećice sa zlatom. — Koliko brašna želiš? – upita ga poslovođa trgovačkog društva »Aljaska«. — Oko dvije hiljade kila. Ljudi se nisu mogli suzdržati da ne prsnu u bučan smijeh, ali ne povukoše ponuđene vrećice sa zlatom. — Što ćeš raditi sa dvije tone brašna? – pitao je poslovođa. — Sinko moj – odgovori mu Daylight – ti još nisi dosta dugo u ovoj zemlji da bi mogao poznavati sve njezine krivine. Kanim podići tvornicu kiselog kupusa i kombiniranog lijeka protiv krasta na glavi. Posuđivao je novac sa svih strana, unajmljujući i plaćajući odmah još šestoricu ljudi, da smjesta krenu na put sa brašnom u tri čamca. I opet mu kesa ostade prazna, a osim toga se bio teško zadužio. Curly Parson sagnuo je glavu na tezgu s očajnim izrazom lica. – Ono što bih htio da znam – mrmljao je – to je što ćeš raditi sa svim tim? – Odmah ću ti reći. Sve je tako jednostavno kao a, b,c i Jedan, dva, tri. Daylight podiže jedan prst i poče nabrajati: – Slutnja broj jedan: u Gornjem kraju otkriveno bogato nalazište. Slutnja broj dva: to je ovo nalazište što ga je otkrio Carmack. Slutnja broj tri: uopće nije nikakva slutnja, to je sigurna stvar. Ako stoji broj jedan i ako stoji broj dva, onda će cijena brašnu skočiti do neba. Ako preuzimam riziko slutnje broj jedan i broj dva, onda bih bio lud kad se ne bih upustio i u sigurnu stvar pod brojem tri. Ako sam ja u pravu, onda će se ove zime za brašno plaćati ista težina u zlatu. Velim vam, drugovi, ako ikad budete imali slične slutnje, zaigrajte sve što imate. Šta uopće vrijedi sreća, ako je čovjek ne iskoristi? I kad se jedanput uputite u ovako nešto, onda tjerajte do kraja. Ja se već godinama nalazim u ovoj zemlji, čekajući samo na to da se ostvari prava slutnja. I ona je sada ovdje. Dakle, ja samo hoću da je do kraja iskoristim, i to je sve. Laku noć svima, laka vam noć.
X Još uvijek ljudi nisu poklanjali vjere priči o bogatom nalazištu. Kad je Daylight sa svojim golemim tovarom brašna stigao na ušće Klondika, nađe veliku ravnicu pustu i bez ljudi kao i uvijek. Dolje, blizu rijeke, poglavica Isaac ulogorio se sa svojim Indijancima kraj drvenih prečki na kojima su sušili losose. Bilo je u logoru također i nekoliko kopača stare garde. Svršivši svoj ljetni posao na potoku Ten Mile, oni su se spustili niz Yukon na putu prema Circle Cityju. Ali došavši u Sixty Mile, čuli su za novo nalazište i zaustavili se da pregledaju teren. Upravo su se vratili svom čamcu, kad je Daylight iskrcao brašno. Njihov izvještaj nije bio ružičast. – Prokleti pašnjak za jelene – reče jedan od njih, dugački Jim Harney, i prestade da puše u svoju limenu posudu sa čajem. – Nemoj se u to upuštati Daylighte. To je neka podmukla prijevara. Svi se oni pretvaraju da su tobože nešto našli. Iza svega stoje Harper i Ladue, a Carmack je mamac za ljude. Tko je ikada čuo da se kopalo zlato na livadi što služi za pašu jelenima, a nalazi se pola milje između ruba stijena i kamene podloge, za koju sam bog zna koliko duboko leži! Daylight klimnu glavom odobravajući i razmišljaše neko vrijeme. — Je li itko od vas pokušao ispirati? – upita napokon. — Vrag neka ovdje ispire! – odgovori Jim srdito. – Misliš li da sam se jučer rodio! Samo se pravi žutokljunac može skitati po ovoj livadi i puniti svoju posudu muljem. Mene ne može nitko nagovoriti na takvu budalaštinu. Bio mi je dovoljan jedan jedini pogled. Sutra ujutro krećemo svi u Circle City. Ja uopće nikad nisam ni imao vjere u taj Gornji kraj. Izvori Tanane bit će mi odsada sasvim dovoljni, i, zapamti moje riječi, ako ikad bude otkriveno veliko nalazište, onda će to biti samo u donjem toku rijeke. Johnny je ovdje omeđašio nekoliko milja ispod Carmackovog nalazišta, ali on nije znao ništa pametnije da uradi. Johnny se držao kao da se stidi. — Učinio sam to samo za šalu – ispričavao se. – Dao bih svoje zemljište na potoku za pola kile dobrog duhana. — Ja ću ti dati – prihvati odmah Daylight. – Ali nemoj mi se doći kasnije žaliti, ako ja iz njega izvučem dvadeset ili trideset hiljada dolara. Johnny se veselo nasmija. — Samo ti meni daj duhan – reče.
— Žao mi je što i ja nisam nešto omeđašio – mrmljao je tužno dugački Jim. — Još nije prekasno – odgovori Daylight. — Ali ima dvadeset milja hoda tamo i natrag. — Ja ću ga omeđašiti za tebe sutra, kad dođem gore – ponudi mu Daylight. – A ti učini isto onako kao i Johnny. Novac za prijavu će ti dati Tim Logan. On drži krčmu u Sourdoughu, i on će mi pozajmiti novac. Onda upiši zemlju na svoje ime, zatim je prenesi na moje, a papire predaj Timu na čuvanje. — Mogu li i ja – požuri se treći član stare garde. I tako za kilogram i po duhana za žvakanje, Daylight kupi tri puta po pet stotina stopa zemljišta na Bonanzi. Osim toga mogao je jedan komad upisati na svoje ime, Jer su druge parcele bile samo prenesene na njega. — Moram ti priznati da vrlo lakoumno razbacuješ svoj duhan – smijao se dugi Jim. – Sigurno imaš negdje tvornicu? — To nemam. Ali imam slutnju – odgovori Daylight.– I velim vam, ovo je bilo jeftinije od blata, kad čovjek može iskušati svoju sreću za cijenu od jedan i po kilograma duhana za tri nalazišta. Jedan sat kasnije, kad je Daylight bio u svom šatoru, uđe k njemu Joe Ladue, koji se upravo vratio s potoka Bonanza. U početku nije uopće htio da se izjašnjava o Carmackovu nalazu, malo kasnije reče da mu je sve to sumnjivo, a na koncu ponudi Daylightu sto dolara za njegov dio na tom zemljištu. — Plaćaš li u gotovu? – ispitivao je Daylight. — Razumije se, tu je zlato. Govoreći to, Ladue izvadi svoju vrećicu. Daylight je podiže, odsutan duhom, a potom, neprestano obuzet mislima, odveza vrpcu i istrese iz vrećice nešto zlata na dlan ruke. Pokaza se zlato tamnije nego što ga je ikad dosad vidio, osim Carmackova zlata. Sasu natrag zlato u vrećicu, zaveže je i vrati Ladueu. — Mislim da će tebi ipak više trebati nego meni – rečeDaylight. — Ni govora; imam ja još mnogo – uvjeravao ga je ovaj. — Odakle je ovo zlato? Daylight je bio puka nedužnost kad je postavio ovo pitanje, a Ladue je dočekao pitanje s tako ravnodušnim, izrazom lica kao da je Indijanac. I tada, samo za trenultak, oni se zagledaše jedan drugome u oči, i u istom trenutku učini se Daylightu da je nešto neshvatljivo bljesnulo iz čitavog tijela i duše Joea Laduea. I Daylightu se učini da je uhvatio taj blijesak i da je iz njegovih očiju osjetio neku tajnu o onome što je ovaj znao i namjeravao. — Ti poznaš taj potok daleko bolje od mene – produži Daylight – i ako ono što
sam ja omeđašio vrijedi sto dolara za tebe koji dobro znaš što se tamo nalazi, vrijedi isto toliko i za mene, bez obzira da li ja to znam ili ne znam. – Dajem ti tri stotine dolara – ponudi očajnički Ladue. — Moram ti opet isto odgovoriti. Bez obzira na ono što meni nije poznato, to zemljište meni vrijedi onoliko koliko god si spreman za njega platiti. To je bilo dovoljno da Joe Ladue sramotno kapitulira. Odvede Daylighta daleko od šatora i ljudi, i odade mu u povjerenju cijelu stvar. – Sigurno je da tamo ima zlata – reče zaključujući. – Ja nisam pravio ni zaustave, niti sam postavljao uređaje za ispiranje. Ispirao sam jučer posudom na površinskom kamenju, i evo to je ovo zlato u vrećici. Velim ti, ima ga ispod korijena svake travke. A što je sve dolje na kamenoj podlozi, na dnu potoka, ne može se ni zamisliti. To je golemo nalazište, velim ti, golemo. Ne govori nikome ništa i omeđaši sve što možeš. Nalazište je razbacano na mnogo mjesta, ali mene ne bi iznenadilo ako poneka od ovih parcela izbaci čak i do pedeset hiljada. Jedina je neprilika u tome što je razbacano. Prošao je mjesec dana, a na potoku Bonanza ostade sve mirno. Vrlo je mali broj ljudi omeđašio parcele, ali većina njih nakon što su to učinili otputovaše natrag u Forty Mile i Circle City. Mali broj onih koji su imali dovoljno pouzdanja da ostanu bili su zaposleni građenjem drvenih baraka, spremajući se za zimu. Carmack i njegovi indijanski rođaci dadoše se na izgradnju jedne zaustave za ispiranje i jednog dovodnog kanala. Rad je išao polagano, jer su sami rukom morali tesati građu u šumi. Ali dalje dolje na Bonanzi bila su četiri čovjeka, koji su se spustili ovamo s gornjeg toka rijeke, Dan McGilvary, Dave MacKaym, Dave Edwards i Harry Waugh. Bilo je to tiho društvance, koje nije tražilo ničije povjerenje niti je kome davalo svoje, a držali su se sasvim zasebno. Ali Daylight, koji je ispirao pojedina mjesta na rubu Carmackova nalazišta i istresao nešto zlatnih zrnaca sa korijena trave, a osim toga ispirao na kojih stotinu drugih mjesta uz potok i niz potok, a da nije ništa našao, želio je da sazna što se nalazi dolje na kamenoj podlozi. Primijetio je četvoricu tihih ljudi, koji su kopali jedno okno u zemlji kraj samog potoka, a čuo je više puta u šumi škripanje njihove pile, kada su pravili daske za sanduke za ispiranje. Nije čekao da ga pozovu, nego je sam došao da bude prisutan onog dana kada su počeli ispirati. I nakon što je jedan od njih pet sati lopatom grabio mulj, vidio je kako su iz sanduka za ispiranje izvukli trinaest i po unca zlata. Bilo je to krupno zlato u raznim veličinama od glavice čiode do zrnaca vrijednih dvanaest dolara, a potjecalo je s kamene podloge. Toga dana zalepršaše prve pahuljice jesenskog snijega; polarna se zima spuštala, ali Daylight nije ni primjećivao turobno umiranje kratkotrajnog ljeta. On je vidio kako se ostvaruje njegova vizija i na prostranoj ravnici ponovo uzdiže njegov zlatni snježni
grad. Nađeno je zlato na kamenoj podlozi. To je bio veliki događaj. Carmackovo je nalazište bilo osigurano, Daylight omeđaši jednu parcelu na svoje ime, dodajući joj još tri, koje je kupio za duhan. Tako se njegovo imanje protezalo dvije hiljade stopa u dužinu, a u širinu od jednog ruba stijena do drugog. Vraćajući se te noći u svoj šator na ušću Klondika, nađe tamo Kamu, Indijanca, kojeg je ostavio u Dyea. Kama je stigao na jednom čunu, donevši sa sobom posljednju poštu te godine. Imao je kod sebe i oko dvije stotine dolara zlata u prahu, koje je Daylight odmah uzeo od njega u zajam. U zamjenu za to on uredi da jedna parcela bude upisana na njegovo ime i reče mu neka sam izvrši upis kada bude prolazio kroz Forty Mile. Kad je Kama narednog jutra odlazio, odnio je sa sobom mnoštvo Daylightovih pisama upućenih svima njegovim starim drugovima duž čitave rijeke, u kojima ih je pozivao da smjesta dođu i što prije omeđaše sebi parcele. Kama je također nosio i mnogo drugih pisama sličnog sadržaja, koja su mu predali ostali ljudi na Bonanzi. – Bit će to najluđa trka što ju je svijet dosada vidio – smijao se Daylight pokušavajući da sebi u mašti predstavi uzbuđeno stanovništvo Forty Mila i Circle Cityja kad se počne bacati u čamce i prevaljivati stotine milja uz Yukon; jer on je znao da će njegove riječi biti bez kolebanja poslušane. Odmah po dolasku prvih, koji su bili najbrži i najodlučniji, oživi potok Bonanza, a nakon toga započe natjecanje na dugu prugu između laži i istine. Ma koliko da je laž bila brza, ipak ju je istina svaki put prestigla i natkrilila. Kad su ljudi, koji nisu vjerovali da je Carmack mogao pri jednom ispiranju dobiti dva i po dolara, sami isprali dva i po, lagali su da su dobili čitavu uncu. I jedva se ova laž počela širiti, oni su izvlačili ne jednu, nego pet unca. Oni su tada tvrdili da su dobili deset, a kada su napunili posudu muljem da dokažu kako je to pusta laž, isprali bi dvanest unca. I tako je to išlo. Ljudi su junački nastavili lagati, ali ih je istina stalno prestizala. Jednoga dana u decembru Daylight napuni posudu šljunkom s kamene podloge na svome zemljištu i odnese je u svoju baraku. Unutra je gorjela vatra, koja mu je omogućavala da održi vodu nesmrznutu u platnenom vedru. On se prigne nad vedro i počne ispirati. Izgledalo je da su samo šljunak i pijesak ispunili posudu za ispiranje. Kad ju je zavrtio u krugu, izdvojiše se preko ruba posude svijetle, zrnate čestice. Od vremena do vremena pročešljavao je prstima površinu, odstranjujući čitave pregršti šljunka. Sadržaj posude se sve više smanjivao. Kad je još malo ostalo na dnu, a on rada bržeg i podrobnijeg ispitivanja naglo zatresao posudom, ispljuskujući iz nje svu vodu, čitavo dno posude izgledalo je kao da je pokriveno maslacem. Kad je i ostatak zamuljene vode bio izliven, ukaza se žuti sjaj zlata. Bilo je to zlato – zlatni prah, zlatna zrnca, pa čak i zlatne grude. On je bio sasvim sam. Ispusti načas posudu i duboko se zamisli. Zatim završi ispiranje i izmjeri rezultat na svojoj vagi. Računajući
uncu po šesnaest stotina dolara, posuda je sadržavala nešto preko sedam stotina dolara. To je bilo više od svega što je ikad sanjao. Njegova najskrovitija predviđenja nisu prelazila dvadeset do trideset hiljada dolara po jednom nalazištu, ali, evo, ovdje su bila nalazišta od kojih je svako vrijedilo barem pola milijuna, bez obzira na to što su bila razbacana. Toga dana nije više nastavio rad u oknu, a nije ni narednih dana. Umjesto toga, navuče krznenu kapu, obuče rukavice, uze laku opremu na leđa, uključujući i svoju krznenu vreću za spavanje, i provede nekoliko dana na putovanju po potocima i bregovima ispitujući susjedno područje. Na svakom potoku imao je pravo omeđašiti jednu parcelu, ali on je bio suviše oprezan a da bi na taj način ograničavao svoje šanse. Jedino na potoku Hunker omeđaši jednu parcelu. Potok Bonanza već je bio omeđašen od izvora do ušća, a isto tako bio je omeđašen i svaki potok, svaki jarak i svaki potočić koji je u njega utjecao. Malo su vjere imali ljudi u one vode koje su tekle sa strane. Njih su omeđašile stotine ljudi koji nisu stigli omeđašiti zemljište na Bonanzi. Najomiljeniji među ovim potocima zvao se Adamov. Jedan od onih u koje su imali najmanje povjerenja bio je Eldorado, koji je utjecao u Bonanzu upravo iznad Carmackova nalazišta. Čak se ni Daylightu nije sviđao izgled Eldorada, ali ipak, povodeći se za svojom slutnjom, kupi pola udjela na jednoj parceli za pola vreće brašna. Mjesec dana kasnije platio je osam stotina dolara za susjednu parcelu. Tri mjeseca poslije toga, povećavajući svoj tamošnji posjed, platio je četrdeset hiljada dolara za treću parcelu; i premda je to još bilo sakriveno u budućnosti, njemu je bilo suđeno da malo nakon toga plati sto pedest hiljada za četvrtu parcelu na tom istom potoku koji je bio najmanje omiljen među svima potocima. U međuvremenu, i to od dana kada je isprao sedam stotina dolara iz jedne posude, i kada se nad njom bio sagnuo i duboko zamislio, on nije nikad više uzeo u ruke ni pijuk ni lopatu. Kao što je rekao Joeu Ladueu, kad mu je pripovijedao o čudotvornom ispiranju one večeri: — Joe, više se nikada neću baviti grubim radom. Sada je došao čas da počnem upotrebljavati svoj mozak. Ja sam odlučio uzgajati zlato. Treba zlato posijati i zlato će narasti, samo ako znaš kako treba sijati i ako možeš doći do sjemena. Kad sam vidio onih sedam stotina dolara na dnu posude, znao sam da napokon imam sjeme. — Gdje ga kaniš posaditi? – upita Joe Ladue. A Daylight širokim pokretom ruke odlučno pokaza cijeli predio i za potoke, koji su se nalazili s one strane razvođa. – Evo gdje – reče – a ti samo pazi kuda se ja krećem. Ovdje leže milijuni za čovjeka koji može da ih vidi. A ja sam sve te milijune vidio onog popodneva kad me je onih sedam stotina dolara sa dna posude pogledalo i procvrkutalo: »Dakle, napokon je ipak došao ovamo Burning Daylight!«
XI Junak Yukona u ranijim danima, prije Carmackova otkrića, Burning Daylight postade sada junak zlatnih nalazišta. Priča o njegovoj slutnji i o tome kako se ona ostvarila prepričavala se po cijeloj zemlji. Sigurno je da je on priliku koja mu se pružila iskoristio daleko bolje no što bi to učinio i najsmioniji među njima, jer petorica najsretnijih nisu imali toliko posjeda koliko je imao on sam. Osim toga on se još uvijek povodio za svojom slutnjom, i to s istom smionošću kao u početku. Oni koji su se smatrali mudrima vrtjeli su glavom i proricali mu da će izgubiti do posljednje unce sve što je dobio. On je špekulirao, tvrdili su oni, tako kao da je čitava ova zemlja napravljena od zlata, a nemoguće je da dobije čovjek koji je toliko ulagao u površinska nalazišta. S druge strane, računalo se da njegovi posjedi vrijede milijune, i on je imao tako gorljivih pristaša koji su smatrali ludim svakoga čovjeka koji bi se usudio da igra protiv Daylighta. Iza njegove veličanstvene širokogrudnosti i bezbrižne ravnodušnosti prema novcu stajali su uporno i praktično prosuđivanje, mašta, vizije i odvažnost velikog kockara. On je predviđao ono što svojim očima nikada nije vidio, a igrao je tako da dobije mnogo ili da izgubi sve. – Previše ima zlata ovdje na Bonanzi – razmišljao je on – a da bi ono moglo imati samo jedan »džep«. Nema sumnje da zlato dolazi od neke glavne žile koja se tu negdje nalazi, a to će pokazati ostali potoci. Treba dobro paziti na Indian River. Vrlo je vjerojatno da potoci koji utječu u Klondike s one strane razvoda sadrže isto tako zlato kao i potoci koji teku s ove strane. Uvjeren u ispravnost ovog svog mišljenja, on je opskrbio provijantom nekoliko istraživačkih skupina i uputio ih preko velikog razvoda u područje Indian Rivera. Druge ljude, koji nisu uspjeli da dođu do zemljišta na sretnim potocima, uposlio je na svojim zemljištima na Bonanzi. Plaćao ih je dobro, po šesnaest dolara za osam sati dnevnog rada u smjeni, a radilo se u tri smjene. Imao je dovoljnu zalihu hrane za početak, a kad je, iskorišćujući posljednju vodu, prispjela lađa »Bella« natovarena namirnicama, on ustupi Jacku Kearnsu gradilište za podizanje dućana u zamjenu za zalihu hrane kojom je mogao opskrbiti svoje ljude preko čitave zime godine 1896. Te zime, kad je pritisla glad, a brašno se prodavalo po četiri dolara kilogram, on je držao zaposlene tri smjene radnika na sve četiri svoje parcele na Bonanzi. Ostali vlasnici rudnika plaćali su svojim radnicima po petnaest dolara dnevno, ali on je bio
prvi koji je uposlio druge ljude da za njega rade, i od početka im plaćao čitavu uncu na dan. Rezultat je bio da su kod njega radili izabrani radnici, koji su proizvodili više nego što je iznosila njihova povišena nadnica. Jedna od njegovih najdivljijih igara odigrala se početkom zime odmah poslije smrzavanja rijeke. Stotine pridošlica, koji su omeđašili zemljište po raznim potocima, osim na Bonanzi, kretali su se nezadovoljni niz rijeku do Forty Mila i Circle Cityja. Daylight uze zajam na jedno od svojih zemljišta na Bonanzi kod trgovačkog društva »Aljaska« i spremi kreditno pismo u džep. Zatim upregnu pse i pojuri niz rijeku po ledu brzinom kojom je samo on mogao putovati. Jedan ga je Indijanac pratio dolje, drugi se s njim vratio, a na putu je izmijenio četiri zaprege pasa. U Forty Milu i Circle Cityju kupovao je parcele na tucete. Mnoge od njih, kao što se kasnije ispostavilo, bile su sasvim bezvrijedne, ali na drugima su bili postignuti još bolji rezultati nego na Bonanzi. Kupovao je desno i lijevo, plaćajući za neke svega pedeset dolara, a za neke čak po pet hiljada. Najskuplju je kupio u krčmi Tivoli. Radilo se o jednom zemljištu na gornjem Eldoradu, i kad je pristao na cijenu, Jacob Wilkins, jedan od stare garde, koji se upravo vratio sa Jelenje livade, podiže se i ostavljajući prostoriju reče: – Daylighte, ja te poznajem punih sedam godina i uvijek mi se do ovog časa činilo da si razuman čovjek. A sada vidim da se daš pljačkati sa svih strana. To se ne može nikako drukčije nazvati nego – pljačka. Pet hiljada za komadić zemlje, na toj prokletoj livadi koja služi za pašu sjevernim jelenima, prava je prijevara. Ja ne mogu više ostati u ovoj sobi da gledam kako te ovako varaju. — Kažem ti, Wilkinse – odgovori Daylight – Carmackovo je nalazište tako golemo da mi to još za sada ne možemo ni pregledati. To je lutrija. Svaki komad zemlje koji kupujem je srećka. A sigurno je da će ovdje biti nekoliko velikih zgoditaka. Jacob Wilkins, stojeći kraj otvorenih vrata, tresao je glavom ne vjerujući. — Dobro, pretpostavimo, Wilkinse – nastavi Daylight– pretpostavimo da ti znaš da će iz neba padati juha mjesto kiše. Što bi ti učinio? Kupovao bi, razumije se, žlice. Dakler ja ništa drugo i ne radim nego kupujem žlice. Tamo gore na Klondiku će padati juha s neba, a oni koji imaju samo viljuške neće moći uhvatiti ništa. Ali Wilkins ode i zalupi vratima, a Daylight prekine razgovor i nastavi s kupovanjem. Vrativši se u Dawson, premda je ostao vjeran svojoj riječi i nikad više nije uzeo u ruke pijuk i lopatu, radio je isto tako naporno kao i uvijek u svom životu. Imao je sada hiljadu komada željeza u vatri, a trebalo je kovati željezo dok je vruće. Rad na velikom broju nalazišta bio je skup, i on je bio prisiljen često putovati na različite
potoke, da donese odluku koje će parcele napustiti a koje zadržati. U mladim danima, prije no što je došao u Aljasku, bio je zaposlen u rudokopu bjelutka, pa sada poče sanjatio tome kako bi našao glavnu žilu. Znajući da su površinska nalazišta ograničena, dok je rudnik bjelutka bio stalan, on je mjesecima držao dvadesetak ljudi da traže glavnu žilu. Glavna žila nije nikada bila nađena, a nekoliko godina kasnije on je računao da ga je traganje za njom stajalo pedeset hiljada dolara. Ali on je igrao na veliko. Iako su njegovi izdaci bili veliki, njegovi su dobici bili još veći. Bavio se svim mogućim poslovima, kupovao zemljišta, udjele na zemljištima, dijelio s ljudima, opskrbljivao provijantom druge ljude i lično obavljao istraživanja. I dan i noć stajali su njegovi psi pripravni, a njegove su zaprege bile najbrže, i tako, čim je pronađeno neko novo nalazište, Daylight je bio onaj koji je jurio na čelu kroz najduže i najhladnije noći, sve dok nije postavio svoje međe uz samo otkriće. Na jedan ili na drugi način (a da se ništa ne govori o mnogobrojnim bezvrijednim potocima) došao je u posjed zemljišta na dobrim potocima kao što su Sulphur, Dominion, Excelsis, Siwash, Cristo, Alhambra i Doolittle. Hiljade koje je rasipao vraćale su se natrag u desecima hiljada. Ljudi u Forty Milu su pripovijedali priču o njegove dvije tone brašna i pravili račun o tome koliko su mu samo one donijele; – mišljenja su bila podijeljena između pola milijuna i jednog milijuna dolara. Jedna je stvar bila utvrđena iznad svake sumnje. Naime, da je pola udjela na prvom nalazištu na Eldoradu, koji je kupio za pola vreće brašna, bilo vrijedno pola milijuna dolara. S druge strane, pripovijedalo se, kada je plesačica Freda došla u jednom ribarskom čamcu za vrijeme navale leda na Yukonu, i kada je nudila hiljadu dolara za deset vreća brašna a nije mogla naći nikoga tko bi joj ga prodao, da joj je on poslao brašno na dar a da je uopće nije vidio. Isto je tako poslao deset vreća samotnom katoličkom svećeniku koji se bavio osnivanjem prve bolnice. Njegova je velikodušnost bila rasipnička. Drugi su je nazivali ludom. U isto vrijeme kad je iskorišćavajući svoju slutnju dobivao pola milijuna za pola vreće brašna, dati dvadeset punih vreća jednoj plesačici i jednom svećeniku nije se moglo nazvati drukčije nego ludošću. Ali takav je on bio. Novac je bio samo ulog u igri. A za njega je jedino igra imala vrijednost. Posjedovanje milijuna nije ga ni u čemu izmijenilo osim u tome što je sve strastvenije ulazio u igru. Umjeren, kao što je uvijek bio, osim u rijetkim prilikama, sada, kad je imao mogućnost da svakodnevno kupuje neograničene količine pića, pio je manje nego prije. Najosnovnija promjena koju je uveo bila je da nije više sam kuhao, osim kad je bio na putovanju. Jedan propali kopač stanovao je s njim u njegovoj baraci i sada kuhao za njega. Ali bila je to istahrana: slanina, grah, brašno, šljive, suho voće i riža.. Oblačio se jednako kao i prije: radničke hlače, vunene
čarape,mokasini, košulja od flanela, krznena kapa od vunenog pokrivača. Nije pušio cigare, od kojih su najjeftinije stajale od pola do jednog dolara komad. Zadovoljavao se i dalje Bull Durham duhanom i smeđim cigaretnim papirom, i sam motao cigarete. Istina je da je držao više pasa i plaćao za njih goleme svote. Ali to se nije moglo smatrati luksuzom, jer su mu psi bili potrebni u poslu. Njemu je bila potrebna brzina u vožnji i u času kad je dolazilo do strke. A iz istih razloga držao je i svog kuhara. On je bio previše zaposlen da bi mogao sam kuhati, i to je bilo sve. Bio bi to slab posao, igrati na milijune a trošiti vrijeme na loženje vatre i čekati dok voda zakipi. Dawson je zimi 1896. brzo rastao. Daylightu je pritjecao silan novac od prodaje gradilišta. On ga je odmah ulagao tamo odakle je mogao još više izvući. U stvari, on je igrao opasnu igru gomilanja investicija, ulažući sve dobitke uvijek u nove poslove, a ništa nije opasnije od ovakvog načina poslovanja na jednom površinskom nalazištu zlata. Ali on je igrao otvorenim očima. — Pričekajte samo dok se vijest o ovom nalazu proširi u svijetu – govorio je svojim starim drugovima u krčmi »Jelenovom rogu«. – Vijest se neće moći proširiti prije proljeća. Poslije toga će ljudi navaliti ovamo u tri naleta. Za vrijeme ljeta doći će ljudi lako opremljeni; u jesen ljudi s boljom opremom, a u proljeće iduće godine navalit će ovamo najmanje pedeset hiljada ljudi. Bit će tako mnogo žutokljunaca da se od njih neće moći zemlja vidjeti. Dakle, sada treba računati s ljetnim i jesenskim naletom 1897. Što ćete vi poduzeti? — A što ti kaniš učiniti? – upita ga jedan prijatelj. — Ništa – odgovori Daylight. – Ja sam već uradio sve što je potrebno. Poslao sam desetak skupina radnika uz Yukon da sijeku drvo. Uskoro, čim se rijeka oslobodi, vidjet ćete kako se njihove splavi spuštaju. Barake! One će naredne jeseni vrijediti toliko koliko ljudi budu mogli platiti. Drvena građa! Cijena će joj skočiti do neba. Ja sam već nabavio dvije pilane, koje se upravo prevoze preko klanaca, i čim se jezera otvore, one će biti spuštene. Ali, ako netko od vas misli da će mu trebati drvene građe, spreman sam s njim odmah napraviti pogodbu – cijena je tri stotine dolara hiljadu komada, neotesanih. Gradilišta na pogodnim mjestima prodavana su te zime uz cijenu od deset do trideset hiljada dolara. Daylight je uputio poruku preko svih klanaca i putova, pozivajući one koji su dolazili da se spuštaju na splavima od drvene građe, a posljedica je bila da su u ljetu 1897. njegove pilane radile dan i noć u tri smjene. A osim toga imao je još preostale drvene građe za podizanje baraka. Ovakve barake zajedno sa zemljištem prodavane su od jedne do nekoliko hiljada dolara. Dvokatne drvene zgrade u poslovnom dijelu grada donosile su mu po četrdeset do pedest hiljada svaka. Ovaj novi kapital odmah je ulagao u druge pothvate. Obrtao je zlato po nekoliko puta i činilo se da se sve čega god se prihvati pretvara u zlato.
Ali ta prva ljuta zima na Carmackovom nalazištu naučila je Daylighta mnogim stvarima. Usprkos svojoj rasipničkoj naravi, on je znao mjeru. Promatrao je novopečene milijunaše kako lakoumno razbacuju novac i nikako mu to nije išlo u glavu. U skladu s njegovom prirodom i nazorima bilo je sasvim u redu potrošiti određenu svotu u jednoj veseloj noći. Tako je i on učinio one noći kad je igrao poker u Circle Cityju i kad je izgubio pedeset hiljada dolara – sve što je imao. Ali on je gledao na tih pedeset hiljada dolara samo kao na određen ulog u igri. Kad se radi o milijunima, to je sasvim nešto drugo. Takav je imutak bio golem ulog i nije se smio prosipati po podu u krčmama, kao što su to radili pijani milijunaši, koji su prosipali, u doslovnom smislu te riječi, zlato iz svojih vrećica od jelenje kože, izgubivši svaki smisao za mjeru. Tu je bio McMann, koji je u jednoj krčmi platio račun u iznosu od trideset i osam hiljada dolara; pa onda Jimmie Rough, koji je u toku četiri mjeseca trošio po sto hiljada dolara mjesečno, živeći raskalašenim životom, a onda je jedne noći u mjesecu martu pao pijan u snijeg, gdje se smrznuo i umro; zatim Bill Swiftwater, koji je, pošto je potrošio tri vrlo vrijedna nalazišta, u rasipničkoj razuzdanosti posudio tri hiljade dolara da može otputovati iz zemlje, i koji je s ovom svotom kupio stotinu i deset tuceta jaja na trgu u Dawsonu, plaćajući po dvadeset i četiri dolara tuce, i razlupao ih pred svojim psima, zato što ga je prevarila njegova dragana, koja je rado jela jaja. Šampanjac se prodavao po četrdeset do pedeset dolara boca, a konzervirane oštrige po petnaest dolara kutija. Daylight se nije upuštao u takav luksuz. On se nije ustručavao počastiti čitavu krčmu viskijem, koji je stajao pedeset centi čaša, ali je kod njega, usprkos rasipničkoj prirodi, postojao smisao za prikladnost i račun, koji se bunio protiv toga da plati petnaest dolara za jednu kutiju oštriga. S druge strane, on je sigurno potrošio više novaca pomažući one koje je sreća iznevjerila nego što su najbješnji milijunaši razbacali na luđačku razuzdanost. Svećenik Judge, iz bolnice, mogao bi pripovijedati o daleko dragocjenijim darovima no što je bilo onih prvih deset vreća brašna. A stari drugovi, koji su dolazili Daylightu, odlazili su uvijek dobivši ono što im je trebalo. Ali pedeset dolara za malu bocu pjenušavog šampanjca! To je bila ludost! Ipak je on i sada s vremena na vrijeme priredio po koju od svojih starih noćnih pijanki. Ali sada je to činio iz drugih razloga. U prvom redu zbog toga što se to očekivalo od njega, jer je to bila njegova navika iz starih dana. U drugom redu, on je to sada sebi mogao priuštiti. Ali više se nije ni izdaleka toliko oduševljavao za tu vrst razonode. U njemu se razvijao na jedan drugi način osjećaj uživanja u moći. To mu je postala strast. Nadaleko najbogatiji posjednik na Aljasci, on je težio za tim da bude još bogatiji. Bila je to velika igra, ta igra koju je ovog puta zaigrao, i on ju je više volio nego ijednu drugu igru. Na neki način uloga koju je igrao bila je stvaralačka. On je nešto stvarao. Odjekivale su druge strune u njegovoj naravi, i on se nikad prije ne
bi mogao toliko veseliti jednom milijunskom nalazištu na Eldoradu koliko se sada radovao promatrajući svoje dvije pilane u radu i velike splavi drvene građe kako plove niz rijeku, zaustavljajući se uz obalu u živahnom komešanju upravo iznad Moosehide planine. Zlato, pa čak i na vagi, nije bilo ništa drugo nego jedna apstrakcija. Ono je predstavljalo stvari i moć stvaranja. Ali pilane, one su same bile stvari, konkretne i opipljive, one su bile sredstva pomoću kojih su se mogle stvarati mnoge druge stvari. One su bile snovi koji su se obistinili, tvrdo i nesumnjivo ostvarenje jedne fantastične priče. S ljetnom navalom dođoše izvana posebni dopisnici velikih listova i časopisa, i svi su oni u opširnim člancima pisali o Daylightu, tako da je Daylight, svuda gdje se svijet protezao, bio istican kao najznačajnija ličnost Aljaske. Dakako, nakon nekoliko mjeseci svijet se stao zanimati za španjolski rat i zaboravio na Daylighta, ali je on na Klondiku i nadalje ostao najistaknutija ličnost. Kad je prolazio ulicama Dawsona, sve su se glave okretale za njim, novajlije u krčnama sa strahopoštovanjem su ga promatrale, jedva skidaući svoj pogled s njega, sve dok im je bio na domaku očiju. Ne samo zato što je bio najbogatiji čovjek u ovoj zemlji nego i zato što je to bio Burning Daylight, pionir, čovjek koji je u najranije doba ove mlade zemlje prešao preko Chilcoota i spustio se niz Yukon, da se tu susretne sa starim divovima, kao što su bili Al Mayo i Jack MacQueston. On je bio Burning Daylight, koji je proživio na tucete divljih pustolovina, čovjek koji je donio poruku zamrznutoj floti lovaca na kitove preko pustoši tundra do Polarnog mora, koji je dovezao poštu od Circle Cityja do Salt Watera i natrag za šezdeset dana, koji je spasao čitavo pleme Tanana od propasti u zimi 1891. godine – ukratko čovjek koji je mogao zaokupiti maštu novajlija daleko jače nego čitavo tuce drugih ljudi zajedno. Glas o njemu širio se nevjerovatnom brzinom. Stvari koje je on poduzimao, bez obzira na to koliko su bile slučajne ili spontane, uživale su glas izvanrednih djela. A posljednje djelo koje je učinio bilo je uvijek na svim usnama, bez obzira da li se radilo o tome što je stigao prvi u napetoj trci na Danish Creek ili o tome kako je ubio golemog bjeloglavog grizli medvjeda na Sulphur Creeku ili o njegovoj pobjedi u natjecanju u kajaku, na kraljičin rođendan, kada je bio prisiljen da nastupi u posljednji čas zato što predstavnik stare garde nije stigao na vrijeme. Tako se jedne noći u krčmi »Jelenovom rogu« ponovo sastao s Jackom Kearnsom da odigra davno obećani revanš partiju pokera. Igralo se bez ograničenja visine uloga, a vrijeme je bilo određeno do sutradan u osam sati, i, na svršetku igre, Daylightov je dobitak iznosio dvije stotine i trideset hiljada dolara. Za Jacka Kearnsa, koji je u to vrijeme također bio višestruki milijunaš, nije ovaj gubitak bio od naročitog značenja. Ali je čitavo mjesto bilo uzbuđeno zbog visokih uloga u igri, a svih dvanaest prisutnih novinara poslaše svojim listovima senzacionalne članke
XII Usprkos mnogobrojnim izvorima prihoda, Daylight je zbog nagomilavanja poslova u toku prve zime neprestano oskudijevao u gotovomnovcu. Izvučeni šljunak, odmrznut dolje na kamenoj podlozi, smrzavao se ponovo čim je bio iznesen na površinu. I tako su njegova nalazišta, u kojima su ležali milijuni zlata, bila nepristupačna. Sve dok nije opet došlo sunce, smekšalo zemlju i otopilo vodu za ispiranje, nije mogao izvlačiti zlato koje je nalazište sadržavalo. Onda je raspolagao suviškom zlata, ulažući ga u dvije novoosnovane banke. Zbog toga su ga neprestano opsjedali ljudi i grupe ljudi, nagovarajući ga da uloži svoj kapital u njihova poduzeća. Ali on je odlučio igrati svoju vlastitu igru, a ulazio je u pojedine kombinacije samo onda kada su mu one općenito služile za odbranu ili za napad. Tako se on ipak, premda je plaćao najviše nadnice, pridružio Udruženju vlasnika rudokopa, rukovodio borbom i doista suzbio pokretne poslušnosti koji se počeo širiti među radnicima. Vremena su se promijenila. Staro je doba otišlo u nepovrat. Ovo je bila nova era, u kojoj je Daylight, kao bogati vlasnik rudokopa, bio vjeran svojim novim klasnim vezama. Istina je, doduše, da je svoje stare drugove, koji su kod njega bili zaposleni, da bi ih spasio od udaraca organiziranih vlasnika, postavio za nadglednike nad grupama novajlija, ali je to učinio više iz osjećaja nego po razumu. U svom srcu nije mogao zaboraviti stare dane, ali je u svojoj glavi igrao ekonomsku igru po najnovijim i najpraktičnijim metodama. Ali, osim ovakve veze s grupom iskorišćivača, on je odbijao da se veže uz igru bilo koga drugoga. On je igrao sam sa svojim kartama, sav njegov novac bio mu je potreban za vlastite poslove. Nedavno osnovana burza izvanredno ga je zanimala. Nikada prije nije vidio jednu takvu ustanovu, ali je smjesta shvatio sve njezine dobre strane, i znao ih je iskoristiti. Više od svega bila je to igra na sreću, i u mnogim slučajevima, kada to nije bilo na štetu njegovim osnovama, davao je burzi prilike da i ona iskuša svoju sreću, kako je to govorio, iz čiste obijesti i šale. – To je još uzbudljivije nego igra faroa – napomenuo je jednog dana, kad je, nakon što je čitavu sedmicu držao u groznici špekulante Dawsona, igrajući iznjenično na dizanje i obaranje tečajeva, naposljetku pokazao karte i pokupio toliko da bi to predstavljalo imutak za svakog drugog čovjeka. Drugi ljudi, čim bi se obogatili, odlazili su na jug u Sjedinjene Države, da se tamo odmore od teških napora polarne borbe. A kada su njega pitali kad kani ostaviti ovu
zemlju, Daylight se uvijek nasmijao i odgovarao da će to učiniti tek onda kada završi igru koju je započeo. Dodavao je uz to da bi samo lud čovjek ostavio igru upravo onda kad ima najbolje karte u rukama. Hiljade pridošlica, koji su ga obožavali, smatrali su Daylighta čovjekom koji se ničega ne boji. Ali Bettles i Dan MacDonald i ostali njegovi stariji drugovi vrtjeli su glavom i smijali se čim bi se samo spomenula kakva žena. A imali su i pravo. On se žena uvijek bojao, još od vremena kad mu je kao sedamnaestogodišnjem mladiću Ana Queen sa Juneaua izjavila ljubav na otvoren i smiješan način. Zbog toga on nikad nije upoznao žene. Rođen u rudarskom logoru, gdje su žene malobrojne i tajanstvene, nemajući sestara, dok mu je mati umrla još dok je bio dijete, on nikad nije bio u vezi s njima. Doduše, kada mu je uspjelo od Ane Queen pobjeći, on ih je kasnije susretao na Yukonu i običavao je s njima sklapati poznanstva – bile su to žene pionirke, koje su prelazile klance odmah iza muškaraca koji su započeli s prvim kopanjima. Ali nijedno janje nije nikada išlo s vukom u većem strahu i drhtanju nego što je on hodao sa ženama. Išao je s njima zbog svog muškaračkog ponosa, i činio je to onako kako je dolikovalo, ali žene su ostale za njega zatvorena knjiga, i on je uvijek više volio da se zabavlja igranjem karata. Sada, kada je bio poznat kao kralj Klondika, noseći još nekoliko drugih kraljevskih naslova, kao što su kralj Eldorada, kralj Bonanze, šumski barun i princ kopača zlata, ne izostavljajući najponosniji naslov od svih, to jest »otac veterana«, on se više plašio žena nego ikada prije. One su još više nego prije pružale ruke za njim, a svakog je dana dolazilo u taj kraj sve više žena. Bez obzira da li se nalazio na večeri u kući povjerenika za zlato, naručivao piće u plesnoj dvorani ili davao intervju dopisnici njujorškog lista »Sun«, sve su ga one dočekivale ispruženih ruku. Bila je jedna iznimka, a to je bila Freda, djevojka koja je plesala i kojoj je poklonio brašno. Ona je bila jedina žena u čijem se društvu lagodno osjećao, jer ona jedina nije nikada pružala ruke prema njemu. A ipak se dogodilo da mu je baš ona utjerala najveći strah u kosti. Bilo je to u jesen 1897. On se vraćao s jednog od svojih brzih putovanja. Ovoga puta je išao da obavi nadzor nad Hendersonom, potokom koji utječe u Yukon upravo ispod Stewarta. Zima je došla naglo i sasvim iznenada, a on se mučio u krhkom čunu, spuštajući se kojih sedamdeset milja niz Yukon posred ledenih santa. Držeći se zaleđenog ruba, koji je već bio prilično čvrst, on stiže na ušće Klondika, koje je bilo puno leda, upravo u času kad je neki čovjek, uzbuđeno skačući po obali pokazivao na rijeku. U narednom času ugledao je u krzno obučeno tijelo žene, koja je, licem u vodi, tonula u vrtlogu ledenih santa. Probijajući se kroz led, Daylightu pođe za rukom – mada se radilo o sekundama – da dotjera čun na to mjesto, da je u vodi zgrabi za ramena i da je oprezno privuče do čuna. Bila je to Freda. I sve bi bilo dobro da nije
ona kasnije, čim je došla k svijesti, upirući u njega svoje srdite plave oči, upitala: – Zašto ste to učinili? Oh, zašto ste to učinili? To ga je uznemirilo. Nekoliko noći poslije toga, umjesto da utone odmah u san, kao što je to bio navikao, on je ležao budan predočavajući sebi njezino lice, bijesni pogled njenih plavih očiju, i ponavljao u sebi po nekoliko puta njezine riječi. One su zvučale sasvim iskreno. Prebacivanje je bilo istinito! Ona je upravo mislila ono što je rekla. I on je neprestano razmišljao. Kad ju je ponovo susreo, okrenula je glavu od njega ljutito i prezirno. A ipak je došla k njemu da ga zamoli da joj oprosti i pri tom je nešto natuknula o nekom čovjeku tko zna gdje i tko zna kad – ona nije rekla kako – koji ju je ostavio i zbog čega ona više nema volje da živi. Njezin je govor bio iskren, ali nepovezan, i sve što je mogao iz njega razabrati bilo je to da se događaj odigrao, bez obzira na to o čemu se radilo, prije mnogo godina. I on je razabrao da je ona voljela toga čovjeka. To je bila ta stvar – ljubav. Ona je prouzročila nepriliku. Ona je bila strašnija od zime i gladi. Što se tiče žena, samih po sebi, one su bile dobre i ljupke dok ih čovjek samo promatra, ali čim je došla ta stvar koja se zove ljubav, one su njom bile prožete do srži, i postajale su tako nerazborite da čovjek nikada nije mogao znati što će učiniti u narednom trenutku. Ova Freda, na primjer, bila je prekrasno stvorenje, stasita, lijepa i pametna, ali došla je ljubav i ogorčila joj život, otjerala je u Klondike i to takvom snagom da je zamrzila čovjeka koji joj je spasio život. No, njemu je dosad uspjelo da se sačuva ljubavi isto lako kao što mu je uspjelo da se sačuva boginja. Ipak, ona je bila tu, isto tako zarazna kao i boginje, ali mnogo opasnija u svom djelovanju. Ona je bila uzrok da ljudi i žene čine tako strašne i nerazborite stvari. Bila je poput delirium tremensa, samo još gora. A ako bi zahvatila njega, Daylighta, ni on ne bi prošao ništa bolje od ostalih. Bila je to ludost, potpuna ludost, a povrh svega toga zarazna. Pola tuceta mladih ljudi bilo je do ušiju zaljubljeno u Fredu. Svi bi se oni htjeli njome oženiti. A ona, sa svoje strane, voljela je nekog drugog čovjeka, na drugoj strani svijeta, i njih nije htjela ni pogledati. Ali je bilo ostavljeno Djevici da mu ona zada konačni strah. Jednog jutra nađena je mrtva u svojoj kolibi. Ubila se hicem iz revolvera, a nije ostavila nikakvog pisma, nikakvog razjašnjenja. Zatim se počelo naklapati. Javno mnjenje je razglasilo da je tu posrijedi Daylight. Ona se ubila zbog njega. Svi su to znali i svi su to govorili. Novinari su to opisali i još jedanput izađoše senzacionalni članci o Burningu Daylightu, kralju Klondika, u nedjeljnim prilozima američkih listova. Djevica je promijenila svoj način života, to je bilo naglašeno u svim člancima, a tako je i bilo. Nikada nije stupila u plesni lokal u Dawsonu. Kada je došla iz Circle Cityja, u početku je svoj kruh zarađivala pranjem rublja, zatim je kupila šivaću mašinu i šila ljudima platnene »parke«, krznene kape i rukavice od jelenje
kože. Poslije toga se zaposlila kao činovnica u prvoj jukonskoj banci. Sve je to, a i još više bilo poznato i prepričavano, premda su se svi slagali da je Daylight, makar je bio uzrok, nedužan uzrok njezine prerane smrti. Najgore od svega bilo je to što je Daylight znao da je sve to istina. Uvijek će se sjećati one noći kad ju je posljednji put vidio. U to vrijeme njemu takvo što nije bilo ni na kraj pameti; ali razmišljajući sada ponovo o svemu, progonila ga je svaka pojedinost koja se tada dogodila. U svjetlu tragičnog događaja mogao je sada sve razumjeti – njezinu mirnoću, njezinu tihu sigurnost, kao da su sva pitanja koja su je u životu mučila bila izglađena i riješena, i onu neku eteričku ljupkost koja je bila oko svega što je tada rekla i učinila, koja je bila gotovo materinska. Sjećao se kako ga je tada gledala, kako se smijala kad joj je pripovijedao kako se jako prevario Mickey Dolan kada je omeđašio jednu parcelu na potoku Skookum. Smijeh joj je bio bezbrižan i veseo, ali mu je u isto vrijeme nedostajala nekadašnja snaga. Ne može se reći da je bila preozbiljna, tako ispunjena mirom. Ona se pretvarala, a on je bio budala. On je čak te noći pomislio kako su se njezini osjećaji prema njemu promijenili, pa se čak i veselio zbog toga, maštajući sa zadovoljstvom o njihovom budućem prijateljstvu, sada, kad je uklonjena s puta ta neugodna ljubav. A onda, kad je stajao na vratima s kapom u ruci i rekao joj laku noć! Učinilo mu se tada smiješno i zbunilo ga je kada se ona nagnula nad njegovu ruku i poljubila je. Osjećao se kao budala, ali je zadrhtao sada, kad se sjetio toga i ponovo osjetio dodir njezinih usana na svojoj ruci. Ona se od njega opraštala i to je bio posljednji oproštaj, a da on to nije ni slutio. I upravo u tom času kao i u svim drugim časovima cijele te večeri, hladno i promišljeno – a on je dobro poznavao njezinu narav – ona je bila odlučila umrijeti. Ah, da je to znao! Iako on sam nije bio zaražen tom bolešću, on bi se ipak bio oženio njome, da mu je dala ma i najmanji znak o onome što je namjeravala učiniti. A ipak je znao, nadalje, da je ona bila i previše ponosna a da bi mogla pristati na brak iz samilosti. U stvari, njoj nije bilo spasa, ako se sve uzme u obzir. Ljubavna bol srušila se na nju, i ona je bila osuđena od počeka da umre od nje. Za nju je postojala jedna jedina mogućnost, a to je da i njega uhvati zaraza. Ali on se nije zarazio. Da ga je uhvatila zaraza, to bi najvjerojatnije bilo od Frede ili od neke druge žene. Tu je, na primjer, bio Dartworthy, čovjek s fakultetom, koji je bio vlasnik jedne bogate parcele na Bonanzi, iznad nalazišta. Svi su znali da je kćerka Doolittlea, Berta, bila u njega ludo zaljubljena. A kad je njega uhvatila zaraza, dogodilo se to, kraj tolikih drugih žena, sa suprugom pukovnika Walthstona, velikog rudarskog stručnjaka u Guggenhammerovu poduzeću. Rezultat, tri luđačka slučaja: Dartworthy je prodao svoj rudnik za jednu desetinu vrijednosti: siromašna žena, žrtvujući svoj ugled i svoj društveni položaj, pobjegla je s njim u jednom otvorenom čamcu niz Yukon, a
pukovnik Walthstone, zaklinjući se na ubojstvo i uništenje, uzeo je odmah drugi otvoreni čamac i pojurio za njima. Čitava neminovna tragedija kretala se niz zamuljeni Yukon, prošla kraj Forty Mila i Circle Cityja i izgubila se negdje u divljoj pustoši. Ali to je bila ona, ljubav, koja je unosila nered u živote žena i muškaraca, tjerajući ih u propast i smrt, izvrćući naglavce sve što je bilo razumno i smišljeno, praveći bludnice i samoubojice od kreposnih žena a lopove u ubojice od ljudi koji su uvijek bili časni i pošteni. Prvi put u životu Daylight je izgubio živce. Obuze ga smrtni strah. Žene su bile strašna stvorenja, i u njihovoj blizini nalazilo se bezbroj ljubavnih klica. A one su bile tako bezobzirne i ničega se nisu plašile. Njih nije prestrašilo ono što se dogodilo Djevici. One su pružale svoje ruke prema njemu još zavodljivije nego prije. Ne uzimajući u obzir njegov imutak, promatran samo kao čovjek koji je upravo navršio trideset godina, neobično jak, izvanredno pristale vanjštine i dobre naravi, on je bio privlačan za većinu normalnih žena. A kad se tim prirodnim svojstvima doda još romantika koja je okruživala njegovo ime, i bajoslovno bogatstvo koje je bilo njegovo, gotovo nije bilo nijedne slobodne žene koju je sreo a da ne bi bacila na nj udivljen i dovoljno rječit pogled, a da se ništa i ne govori o priličnom broju žena koje nisu bile slobodne. Druge bi ljude to razmazilo i oni bi izgubili glavu, a jedina posljedica koju je to kod njega imalo bila je da ga je obuzimao još veći strah. Zbog svega toga odbijao je većinu poziva u kuće gdje bi se mogao susresti sa ženama i posjećivao je momačke lokale i krčmu »Jelenovom rogu«, u kojem nije bilo plesne dvorane.
XIII Šest hiljada ljudi provedoše godine 1897. zimu u Dawsonu, radovi su na potocima brzo napredovali, dok se, kako se javljalo, još sto hiljada spremalo da na proljeće nagrne ovamo. Jednoga dana poslije podne Daylight je stojeći na proplanku između French Hilla i Skookum Hilla promatrao sve što se pružalo pred njegovim očima. Ispod njega protezao se najbogatiji dio potoka Eldorado, dok je uz Bonanzu i niz Bonanzu mogao pogledom obuhvatiti nekoliko milja. Bio je to prizor golemog pustošenja. Od podnožja do vrhova bila su na brežuljcima posječena sva stabla, a na njihovim ogoljelim obroncima vidjeli su se znaci bušenja i kopanja koje čak ni debeli snježni pokrov nije mogao sakriti. Ispod njega na sve strane nalazile su se kolibe ljudi, ali se mnogo ljudi nije vidjelo. Zavjesa sivog dima nadvijala se nad dolinom i pretvarala sivi dan u tužni sumrak. Dim se dizao iz hiljada rupa u snijegu, gdje su duboko dolje na kamenoj podlozi ljudi kopali, puzali i grebli po smrznutoj zemlji i šljunku i neprestano ložili sve nove vatre da otope ledenu koru. Ovdje-ondje gdje se započelo s kopanjem novih okana gorjele su te vatre crvenkastim sjajem. Ljudske su prilike izmiljale iz rupa ili su iščezavale u njima, odnosno na uzdignutim mostovima sagrađenim od rukom tesanog drveta, vitlovima izvlačile odmrznuti šljunak na površinu, gdje se on odmah smrzavao. Razvaline ljetnog ispiranja vidjele su se posvuda – gomile drvenih sanduka za ispiranje, dijelovi sagrađenih naprava za dovod vode i golemi točkovi za vodu – sve ruševine što ih je iza sebe ostavila jedna armija ljudi za zlatom. – Pravo razbojište – promrmljao je Daylight naglas. Promatrao je ogoljele brežuljke i vidio strahovito upropašćivanje šuma koje se ovdje odigralo. Odozgo iz ptičje perspektive mogao je sebi predočiti čudovišnu zbrku njihova uzbudljivog rada. Bio je to nevjerojatan nerazmjer. Svaki je radio sam za sebe, a rezultat je bio kaos. U ovom jednom od najbogatijih nalazišta trebalo je platiti jedan dolar da se iskopaju dva, ali kod svakog dolara koji je bio izvučen ovakvim grozničavim i nepromišljenim metodama ostajao je još jedan dolar beznadno u zemlji. Još samo jedna godina i većina nalazišta bit će iscrpljena, a količina zlata koja će biti izvučena neće biti ništa veća od svote što će ostati u zemlji. Ono što je ovdje potrebno, to je organizacija, zaključi, a njegova mu bujna mašta ubrzo dočara potok Eldorado od izvora do ušća, i od jednog planinskog vrha do drugog, u rukama jedne sposobne uprave. Pa čak i parno otapanje, iako još nije bilo
pokušano, ali je sigurno moralo doći, bilo je samo jedno privremeno sredstvo. Ono što treba učiniti to je da se postave hidrauličke naprave u dolinama i na proplancima, a onda upotrijebe bageri na dnu potoka, onako kako su mu opisivali da se radi u Kaliforniji. Ovo je doista bila prilika za novi obilni plijen. On se pitao kakav je stvarni razlog što Guggenhammeri i veliki engleski koncerni šalju ovamo svoje skupo plaćene stručnjake. To je bio njihov plan. To je bio razlog zbog kojeg su došli k njemu, sa željom da kupe iscrpljena nalazišta i ostale otpatke. Oni su bili zadovoljni da ostave malim vlasnicima rudokopa da izvlače ono što mogu jer su bili sigurni da će iza njih ostati milijuni. Buljeći dolje u taj zadimljeni pakao teških napora, Daylight je smišljao plan za novu igru, koju će sada zaigrati; igru u kojoj će Guggenhammeri i ostali morati s njim računati. Ali istodobno s veseljem nad novim planom pojavljivao se i umor. Bio je već izmoren dugotrajnim polarnim godinama, a postao je i radoznao kako izgleda i drugi svijet – veliki svijet, o kojemu je slušao kako govore ljudi, a o kojemu on nije ništa znao nego što zna malo dijete. I tamo su se mogle igrati igre. Tamo je bio veći stol i nije bilo nikakva razloga zašto ne bi i on sa svojim milijunima sjeo za taj stol i zaigrao. I tako se dogodilo da je toga poslijepodneva na Skookum Hillu sazrela u njemu odluka da zaigra svoju posljednju, najbolju kartu na Klondiku, i da onda ode iz ove zemlje. Trebalo je, međutim, za to vremena. Uzeo je povjerljive ljude, kojima je naredio da u stopu slijede velike stručnjake, i na potocima gdje su oni počeli kupovati kupovao je i on. Gdje god su se oni pokušali dočepati kojeg iscrpljenog nalazišta, našli su njega kako im stoji na putu, kupujući nalazišta u grupama i pojedinačne parcele i rušeći sve njihove planove. – Ja igram sasvim otvoreno da dobijem – imam li pravo? – Rekao im je jednom za vrijeme jedne burne sjednice. Slijedili su ratovi, sklapala se primirja, sporazumi, pobjede su se izmjenjivale s porazima. Godine 1898. bilo je šezdeset hiljada ljudi na Klondiku, a njihovi imuci i njihovi poslovi napredovali su i nazadovali, neprestano pod utjecajem velike bitke što ju je Daylight vodio. I sve više i više rasla je u Daylightu želja za većom igrom. Ovdje se uhvatio ukoštac s velikim Guggenhammerom i odlučno dobivao. Po svoj prilici najogorčenija se bitka vodila baš na Ophiru, pravoj livadi za jelene, ali ona je bila tako golema da je time nadoknađivala mali postotak zlata koji se nalazio u zemlji. Dobivši u vlasništvo jedan zaokruženi posjed sastavljen od sedam raznih dijelova u sredini toga predjela, Daylight je imao čvrsto uporište, i nikako nije moglo da dođe do sporazuma. Guggenhammerovi stručnjaci zaključiše da je to za njega prevelik posao, a
kad su mu u tom smislu postavili ultimatum, on ga prihvati i kupi cijelo zemljište. Sam je izradio plan, ali je pozvao iz Sjedinjenih Država najbolje stručnjake da ga provedu. Na razvođu Rinkabilly, udaljenom osamdeset milja, dade sagraditi rezervoar i kroz čitavih osamdeset milja, pomoću golemog drvenog vodovoda tekla je voda preko predjela u Ophir. Bilo je predviđeno da rezervoar i vodovod staju ukupno tri milijuna dolara, ali su stajali blizu četiri. Ali se ni tu nije zaustavio. Dao je podići električnu centralu, i njegova poduzeća dobiše električno svjetlo i električni pogon. Ostali veterani, koji su stekli veće bogatstvo nego što su se ikadi u snu nadali, turobno su tresli glavama, opominjali ga da će sve izgubiti i odbijali da ulažu svoj novac u ovako avanturistički pothvat. Daylight im se smijao i počeo prodavati svoja preostala gradilišta. Prodao ih je u najbolje vrijeme, upravo kad im je cijena bila najviša. Kad je proricao svojim starim drugovima u krčmi »Jelenovom rogu« da se u roku od pet godina gradilišta u Dawsonu uopće neće moći prodati, da će se barake rušiti i upotrebljavati kao gorivo drvo, svi su mu se smijali i uvjeravali ga da će prije toga vremena biti pronađena glavna žila. On nastavi svojim putem, i kako mu drvene građe nije više trebalo, proda i obje pilane. Na isti način poče se rješavati svojih rasparčanih nalazišta po raznim potocima i, ne dugujući hvalu nikome, završi svoj vodovod, sagradi bagere, uveze strojeve i učini zlato na Opbiru pristupačnim. I on, koji je prije pet godina prešao preko razvoda Indian Rivera i probijao se kroz mrtvu pustoš sa psima upregnutim na indijanski način, hraneći se i sam poput Indijanca, isključivo mesom sjevernih jelena, slušao je sada promukli zvižduk koji je stotine njegovih radnika pozivao na posao, i promatrao ih kako rade pod bijelim svjetlom lučnih svjetiljki. Svršivši sve to, bio je spreman za odlazak. Kad je pustio da se ta vijest proširi, počeše se natjecati Guggenhammeri s engleskim koncernima i s jednim novim francuskim društvom tko će mu više ponuditi za Ophir i njegove uređaje. Guggenhammeri ponudiše najviše, i cijena koju su oni platili donijela je Daylightu novi dobitak od čistih milijun dolara. Općenito je vladalo uvjerenje da sva njegova imovina vrijedi dvadeset do trideset milijuna. Ali on je jedini znao tačno kako stoji. Kad je prodao i posljednje zemljište, i sa stola pokupio sve što je zaradio, izvukao je iz čitavog posla nešto preko jedanaest milijuna Njegov je odlazak ušao u povijest Yukona zajedno s ostalim njegovim djelima. Čitav je Yukon bio njegov gost, a u Dawsonu je bilo središte svečanosti. Te se posljednje noći nije smjelo trošiti ničije zlato osim njegovog. Piće se uopće nije prodavalo. Sve su krčme bile otvorene s pojačanom poslugom za umorne konobare, i piće je teklo. Čovjek koji bi odbio da bude njegov gost te bi htio sam platiti, morao bi se boriti barem s deset ljudi. Čak i posljednji žutokljunci dizali bi se da brane ime Burninga Daylighta od takve uvrede.
A kroz sve to kretao se Daylight u svojim mokasinama, sa gromovitim glasom, u silnom oduševljenju i drugarstvu, zavijao poput šumskog vuka po svom starom običaju, tvrdio da je to njegova moć, obarajući ljudima ruke na tezgama, i pokazujući svoju snagu na različite načine. Njegovo je brončano lice bilo zažareno od pića, a crne su mu se oči blistale. Obučen je bio, kao i uvijek, u radničke hlače i vuneni kaput od pokrivača, krzneni naušnjaci lepršali su mu oko glave a rukavice svezane na vrpci visile oko vrata. Ali ovog puta nije se radilo ni o određenom ulogu u igri ni o razbacivanju novca. Bio je to samo jedan žeton u igri što je on, koji je držao tako mnogo žetona, nije htio propustiti. Ta je noć nadmašila sve što je Dawson ikada doživio. Bila je to Daylightova želja da ta noć ostane svima u što dužoj uspomeni i u tome je uspio. Dobar dio Dawsona bio je pijan te noći. Bila je jesen, i premda Yukon još nije bio smrznut, termometar je pokazivao dvadeset i pet ispod ništice i neprestano padao. Zbog toga je bilo potrebno organizirati grupe za spašavanje, koje su patrolirale po ulicama i kupile one koji su pijani popadali u snijeg, jer bi jedan sat spavanja u snijegu bio sudbonosan. Daylight, čiji je hir bio da te noći opije stotine i hiljade ljudi, sam je organizirao grupe za spašavanje. Želio je da Dawson zapamti tu noć, ali kako u dubini svoje duše nije bio ni bezobziran ni lakouman, brinuo se da se nikakva nesreća ne dogodi te noći. Kao i za vrijeme njegovih prijašnjih noći, tako je i ovog puta objavljen njegov ukaz da ne smije biti svađa i tučnjava, a da će prekršitelji s njim osobno imati posla. Ali nigdje nije bilo potrebno njegovo posredovanje. Stotine požrtvovnih drugova sami su se brinuli da sve izazivače najprije bace u snijeg, a onda otpreme u krevet. U velikom svijetu, kada umiru veliki kapetani industrije, svi točkovi koji se nalaze pod njihovom upravom zaustavljaju se na jednu minutu. Ali na Klondiku je zavladala među ljudima takva vesela žalost zbog odlaska njihova kapetana da se puna dvadeset i četiri sata nijedan točak nije okrenuo. Čak je bio zatvoren i veliki Ophir, na kome je bilo zaposleno hiljadu radnika. Drugog dana poslije oproštajne noći nije bilo nijednog čovjeka koji bi išao na rad ili bi bio barem sposoban da radi. Narednog jutra, ranom zorom, Dawson se od njega opraštao. Hiljade ljudi stajale su poredane na obali s rukavicama i spuštenim naušnjacima. Bilo je trideset ispod ništice, ledeni rub je bio prilično odebljao, a po Yukonu su plovile sante leda. S palube parobroda »Seattle« Daylight je mahao i odgovarao na pozdrave. Kada su užeta bila odriješena i brod zaplovio strujom, oni koji su stajali blizu Daylighta opaziše kako su mu se orosile oči. Bio je to za njega, na neki način, rastanak sa rođenom zemljom, jer je ovaj surovi polarni kraj bio zapravo jedina zemlja koju je poznavao. On skide kapu i stade mahati njome: – Zbogom svi! – vikao je – Zbogom ostajte!
DRUGI DIO
I Dolazak Burninga Daylighta u San Francisco nije bio u sjaju slave. Ne samo da je on bio zaboravljen nego se ni o Klondiku nije više govorilo. Svijet se zanimao za druge događaje, a pustolovine na Aljasci, kao i španjolski rat, bile su stare priče. Mnogo se toga otada dogodilo. Uzbudljivi događaji redali su se svakog dana, a prostor što su ga listovi ostavili za senzacije bio je ograničen. Međutim, njega je baš oduševljavalo to što je ostao nezapažen. Sve je to ipak pokazivalo koliko je veća ova nova igra, kad je on, veliki čovjek iz polarnih krajeva, čovjek čiji imutak iznosi jedanaest milijuna i koji je imao onakav život kao što je bio njegov, ostao nezapažen. Odsjeo je u hotelu »St. Francis«. Intervjuirali su ga novinski reporteri, koji obilaze hotele, ali novine narednog dana donesoše samo kratke bilješke, koje žive dvadeset i četiri sata. Nasmija se sam sebi i poče se ogledavati oko sebe i upoznavati se s novim poretkom ljudi i stvari. Bio je vrlo nespretan, ali pun samopouzdanja. Pored toga što mu je svijest o posjedovanju jedanaest milijuna davala čvrstinu u držanju, posjedovao je on i golem osjećaj sigurnosti. Ništa ga nije uzbuđivalo, niti su ga prestrašile kultura i moć koje su ga okružavale. Bila je to neka druga vrst divljine, i to je bilo sve; a njemu je trebalo da upozna njezine putove i putokaze, staze i mjesta na kojima ima vode i gdje je dobar lov, a isto tako gole i poplavljene dijelove koje treba izbjegavati. Kao i dotada, žena se plašio. Imao je previše gorkog iskustva a da bi došao preblizu tim blještavim i raskošnim stvorenjima, što mu je s obzirom na njegove milijune bilo moguće. One su ga pratile čeznutljivim pogledima, a on je tako dobro skrivao svoju plašljivost da je davao izgled čovjeka koji se vrlo hrabro kreće u njihovoj blizini. I nije njih privlačilo samo njegovo imanje. On je bio i te kakav muškarac, a uz to i neobičan tip muškarca. Još mlad, jedva je navršio trideset i šestu, vrlo pristale vanjštine, čovjek silne snage, iz koga je izbijala muževnost i odlučnost. Njegov slobodan hod, koji je stekao na svojim putovanjima, nenaviknut na gradski pločnik, i njegove crne oči, koje su pripovijedale o velikim prostorima i nisu bile izmorene skučenim vidokrugom gradskih stanovnika, privukle su mnogi radoznali i ćudljivi ženski pogled. On je to opažao, nasmijao se znalački u sebi, gledajući na njih kao na mnoge druge opasnosti, i to tako hladnokrvno da je to predstavljalo daleko vrednije lično djelo nego da su to bili glad, studen ili poplava. On nije došao ovamo u Sjedinjene Države da igra žensku, nego mušku igru; a
muškarce još nije upoznao. Oni su mu izgledali nekako mekani – fizički mekani; naslućivao je ipak da su tvrdi u poslovnim stvarima, ali je ta tvrdoća bila sakrivena ispod vanjske mekoće. Upalo mu je u oči njihovo mačje ponašanje. Susretao se s njima u klubovima, i pitao se koliko je stvarno bilo to drugarstvo što su ga oni među sobom razvijali, i kako će brzo izvući svoje pandže i početi grepsti i jedan drugom derati kožu. »Stvar je u tom«, govorio je češće sam sebi, »što će oni raditi onda kada se igra završi i kada bude trebalo posegnuti u kesu?« Nisu mu ulijevali nimalo povjerenja. »Nema sumnje da su vrlo lukavi«, bilo je njegovo intimno mišljenje. Iz odlomaka razgovora koje je čuo od vremena do vremena osjećao je da je njegovo mišljenje opravdano. S druge strane, iz njih je zračila neka atmosfera muževnosti i poštene igre, koja ide usporedo s muževnošću. Mogu oni da se čupaju i deru jedan drugome kožu u borbi – što je bilo sasvim prirodno – ali on je, nekako, osjećao da će se oni grepsti i čupati po stanovitim utvrđenim pravilima. Takav je dobio dojam o njima – jedan općeniti dojam, pomiješan s uvjerenjem da među njima mora biti i priličan broj lupeža. Proveo je nekoliko mjeseci u San Franciscu, proučavajući za to vrijeme igru i njezina pravila, i spremajući se da i on u njoj učestvuje. Uzimao je čak i privatnu pouku u engleskom jeziku i uspio ukloniti svoje najteže jezične pogreške, premda je u trenucima uzbuđenja ponovo upadao u stare jezične i gramatičke nepravilnosti koje je usvojio u polarnim krajevima. Naučio je jesti i oblačiti se i uopće ponašati se na način civiliziranih ljudi, ali uza sve to ostao je on onakav kakav je bio, nikada pretjerano skroman i udvoran, i nikada ne oklijevajući da grubo prijeđe preko neke mlake konvencionalnosti, ako bi se ispriječila na njegovu putu i ako je izazov bio dovoljno velik. Isto tako nije se, poput većine slabijih ljudi koji su dolazili iz zaostalijih krajeva i udaljenih mjesta, klanjao lažnim božanstvima, koja na različiti način obožavaju civilizirana ljudska plemena. On je takva božanstva otprije poznavao i znao je zbog čega ona postoje. Kad mu je dosadilo da bude samo promatrač, otputovaoje u Nevadu, gdje je upravo bila započela zlatna groznica – »samo da malo okuša sreću«, kako se sam izrazio. To njegovo iskušavanje sreće na burzi u Tonopahu potrajalo je svega deset dana. Za to je vrijeme svojim smionim i divljim načinom igre, rušeći i podižući tečajeve, potpuno zbunio igrače navikle na stereotipnu igru, i na kraju krajeva, pošto je natjerao Floridela da mu uleti u šake, otišao je sa čistim profitom od pola milijuna. Poslije toga, cmoknuvši usnama, otputova u San Francisco, u hotel »St.Francis«. Ukus je bio dobar, a njegova glad za igrom postala je još jača. I ponovo donesoše novine senzacije o njemu. BURNING DAYLIGHT bio je opet glavni naslov ispisan krupnim slovima. Novinari su se jatili oko njega. Pretraživali su se snopovi starih novina i časopisa, a romantični i historijski Elam Harnish, Pustolov
s lednog sjevera, Kralj Klondika i Otac veterana došao je na stolove za doručak u milijunima domova zajedno s prženim kruhom i drugom hranom. Čak i prije vremena koje je on sam izabrao bio je silom gurnut u igru. Financijeri i poduzetnici i svi mogući brodolomci u moru špekulacije udarahu o obale njegovih jedanaest milijuna. U samoodbrani bio je prisiljen da otvori svoje urede. On ih je natjerao da se dignu, da o njemu vode računa, i sada, htio-ne htio, oni su mu podijelili karte, zahtijevajući od njega da igra. Dobro, onda će igrati i pokazati im tko je on; usprkos hvalisavim proročanstvima kako će biti brzo očerupan – proročanstvima povezanim s opisima primitivne igre koju će on igrati i sa njegovim divljim i grubim izgledom. U početku se bavio sitnim stvarima – »čekajući svojevrijeme«, kako je to sam objašnjavao Holdsworthyju, prijatelju s kojim se upoznao u Alta-Pacific klubu. Daylight je također bio član toga kluba, a Holdsworthy ga je predložio za člana. I bilo je dobro što je Daylight igrao u početku suzdržljivo, jer je bio iznenađen velikim brojem lupeža – on ih je zvao »suhozemni morski psi« – koji su oblijetali oko njega. Prilično lako prozirao je njihove planove, pa se čak i čudio kako je toliki broj nalazio dovoljan plijen da se može održati. Njihovo lupeštvo i sumnjivost u svakom pogledu bili su tako očiti da nije mogao razumjeti kako im netko može pasti u zamku. A onda je ustanovio da ima raznih vrsti lupeža. Holdsworthy je postupao s njim više kao sa bratom nego kao s prijateljem iz kluba, bdijući nad njim, savjetujući ga i upoznajući ga s magnatima mjesnog financijskog svijeta. Holdsworthyjeva porodica živjela je u jednom prekrasnom ljetnikovcu u blizini Menlo Parka, i Daylight je tamo proveo mnoge vikende, promatrajući ljepotu i srdačnost porodičnog života, o kakvoj on nikada nije ni sanjao. Holdsworthy je bio oduševljen uzgajivač cvijeća i gotovo lud za plemenitim rasama peradi. Ove strasti, koje su ga sasvim zaokupljale, izazivale su neprestanu veselost kod Daylighta, koji je na sve to gledao sa dobroćudnim humorom. Takve slabosti bile su dokaz dobrodušnosti ovog čovjeka, i Daylight se s njim sve više sprijateljivao. Daylight ga je smatrao imućnim, spretnim u poslovima, ali bez velikih ambicija, čovjekom koji se i suviše zadovoljava malim ulozima u igri a da bi se ikad upustio u veliku igru. Jednom prilikom, kad ga je isto tako posjetio u subotu poslije podne, Holdsworthy mu poče pričati o jedno dobroj stvari, o jednom dobrom malom poslu, nekoj ciglani u Glen Ellenu. Daylight je pažljivo slušao kad mu je njegov prijatelj opisivao situaciju. Bio je to sasvim razuman posao, i jedini je Daylightov prigovor bio da je cijela stvar malena i daleko od njegovih planova; i upustio se u nju samo zbog prijateljstva, jer mu je Holdsworthy objasnio da se on već malo angažirao u tom poslu, a budući da je stvar dobra, bio bi prisiljen da učini žrtve na drugim stranama da bi je mogao razviti. Daylight dade potreban kapital, pedeset hiljada dolara, i, kao što je kasnije sam
smijući se objašnjavao: — Priznajem, nasjeo sam, ali nije to bilo ni izdaleka toliko zbog Holdsworthyja koliko zbog onih prokletih pilića i voćaka. Ipak je to bila dobra lekcija. Naučio je da u poslovnom svijetu ima malo povjerenja, pa da čak i ono osnovno domaće povjerenje, zajednički kruh i sol, malo dolazi u obzir kada se jedna bezvrijedna ciglana može prodati za pedeset hiljada dolara. Ali lopovi i lupeži različite vrsti i stepena, zaključivao je on, nalaze se samo na površini. Duboko dolje, mislio je, bilo je poštenje i ispravnost. Velike vođe industrije i gospodari financija, to su bili ljudi s kojima treba raditi. Već sama priroda njihovih golemih poslova i poduzeća zahtijevala je poštenu igru. Tu nije bilo mjesta za sitne lupeške prijevare i varanje u igri. Moglo se očekivati da će mali ljudi prodati lažne zlatne rudnike ili podvaliti svojim prijateljima bezvrijedne ciglane, ali u velikom financijskom svijetu ovakve se metode ne bi isplatile. Tu su ljudi bili zauzeti oko podizanja zemlje, organizirali njezin saobraćaj, otvarali rudnike i činili pristupačnim njezina golema prirodna bogatstva. Njihova igra morala je biti velika i poštena. — Nema sumnje da se oni ne mogu služiti lupeškom taktikom – bio je njegov konačni zaključak. Zbog toga je odlučio da ubuduće izbjegava male ljude, poput Holdsworthyja; i, mada je i dalje ostao s njima u dobrim odnosima, nije se s njima intimnije povezivao i sklapao nikakva duboka prijateljstva. Ne da on nije volio te male ljude, na primjer ljude iz Alta-Pacific kluba, nego ih on samo nije više uzimao sebi za partnere u velikoj igri koju je namjeravao zaigrati. A kakva će biti ta velika igra, to ni on sam nije znao. On je čekao da to pronađe. U međuvremenu je igrao u male svote, ulažući novac u nekoliko projekata za navodnjavanje neplodnog zemljišta, pažljivo motreći na sve strane kada će se pojaviti mogućnost za veliku igru. A onda se upoznao s Johnom Dowsettom, velikim Johnom Dowsettom. Bio je to puki slučaj. O tome nema sumnje. Daylight je bio u Los Angelesu, i, sasvim slučajno – to je on sam dobro znao – čuo je da su se tune u masama pojavile kod Santa Cataline, i umjesto da se vrati ravno u San Francisco, kao što je namjeravao, uputi se prijeko na taj otok. Tu je susreo Johna Dowsetta, koji se ovdje zadržao nekoliko dana radi odmora u toku svoga kratkotrajnog puta po Zapadu. Dowsett je već, naravno, bio čuo za glasovitog kralja Klondika i za njegovih trideset milijuna, o kojima se pričalo, i nema sumnje da ga je zainteresirao taj čovjek s kojim se tada upoznao. Za vrijeme toga poznanstva mora da se pojavila jedna misao u njegovoj glavi. Ali on je nije tada razradio, voleći više da je pusti da polako sazrije. Zbog toga je govorio samo o općenitim stvarima i činio sve što mu je bilo moguće da se pokaže pred Daylightom ugodan i da zadobije njegovo prijateljstvo.
Bio je to prvi veliki magnat s kojim se Daylight sastao licem u lice, i on je bio zadovoljan i očaran. Izbijala je iz tog čovjeka neka srdačna čovječnost, ponašanje mu je bilo pravo demokratsko, tako da je Daylight jedva mogao shvatiti da je to glavom John Dowsett, predsjednik čitavog niza banaka, stručnjak u poslovima osiguranja, glasoviti saveznik šefova Standard Oila i poznati saveznik Guggenhammera. A njegov izgled bio je u skladu s njegovim dobrim glasom i ponašanjem. Njegova vanjština potvrđivala je sve što je Daylight znao o njemu. Usprkos tome što je imao šezdeset godina i kao snijeg bijelu kosu, njegov je stisak ruke bio jak i srdačan, i na njemu nije bilo nikakvih tragova slabosti. Hodao je brzim laganim korakom, a svi su mu pokreti bili sigurni i odlučni. Koža mu je bila rumena od zdravlja, a njegove uske i tanke usne znale su se srdačno nasmijati svakoj šali. Imao je poštene plave oči, najsvjetlije plave boje, koje su gledale odvažno i iskreno ispod čupavih sivih obrva. Njegov je mozak bio discipliniran i sređen, a radio je, kako je to izgledalo Daylightu, sa sigurnošću željezne klopke. To je bio čovjek koji je bio pun znanja, ali to znanje nije nikad ukrašavao smiješnim ukrasima osjećaja i uzbuđenja. Vidjelo se da je bio naučen zapovijedati, i svaka njegova riječ, svaki pokret odzvanjali su snagom. Uporedo s tim bila je njegova ljubaznost i uslužnost, i Daylightu nije trebalo mnogo da uoči sve te osobine, kojima se on razlikovao od malih ljudi kao što je bio Holdsworthy. Daylight je također znao njegovu povijest, da je potjecao od stare američke obitelji, da se istakao u ratu i da je potomak onog Johna Dowsetta koji je bio jedan od financijskih stupova u korist američke Unije, admirala Dowsetta iz rata 1812, generala Dowsetta, slavnog iz vremena revolucije, i onog prvog dalekog Dowsetta koji je bio posjednik imanja i robova u ranim danima Nove Engleske. — To je čovjek na mjestu – pripovijedao je kasnije u salonu za pušenje jednom svom klupskom drugu u Alta-Pacifiku. – Velim vam, Gallone, bilo je to neobično iznenađenje za mene. Ja sam znao da moraju po prilici tako izgledati ti velikani, ali morao sam njega vidjeti da budem posve u to uvjeren. To je jedan od onih koji stvaraju. To čovjek mora zaključiti čim ga ugleda. On je jedan od hiljade koji je pošten i u koga se čovjek može pouzdati. Nema granice u igrama koje on igra, i možete se pouzdati u to da će ispravno igrati do kraja. Kladio bih se da je on u stanju izgubiti ili dobiti pet ili šest milijuna a da ni okom ne trepne. Gallon povuče dim iz cigare, i na kraju ovog hvalospjeva radoznalo pogleda svog prijatelja; ali Daylight, naručujući koktele, nije primijetio taj čudni pogled. — Vjerojatno se kanite upustiti s njim u neki posao? – primijeti Gallon. — Ne, ni govora o tome. Htio sam vam samo objasniti da sam tek sada shvatio na koji način ovi veliki ljudi stvaraju velika djela. Vjerujte mi, imao sam osjećaj da taj čovjek sve zna, tako da sam se upravo stidio samog sebe.
— Vjerujem da bih mu mogao dati priličnu prednosti opet ga stići kada bismo se utrkivali sa saonama u koje bi bili upregnuti psi – doda Daylight nakon kraćeg razmišljanja. – A sigurno je da bih mu mogao dati i koji dobar savjet u pokeru ili u kopanju zlata, a po svoj prilici i u veslanju u kajaku. A može biti da ću ja bolje naučiti i tu igru koju je on igrao cijelog svog života nego što bi on bio u stanju naučiti igru koju sam ja igrao gore na Sjeveru.