Jack London - Zlato

Moje je ime Ferguson. — Živite li ovdje? – ponovi Daylight svoje pitanje. — O, da. Imam malu kolibu, tamo otraga u grmlju, stotinu metara odavde. Kraj nje je divan izvor, nekoliko voćaka i nekoliko malina. Dođite da pogledate. Izvor je pravo uživanje. Nikada niste kušali takve vode. Dođite i uvjerite se. Hodajući i vodeći, svog konja, Daylight pođe za malim, žustrim čovjekom, koji je išao brzim koracima kroz tunel zelenila, i iznenada izbiše na čistinu, ako se čistinom može nazvati to mjesto na kome je divlja priroda bila nerazdruživo spojena s ljudskim iskrcavanjem. Bio je to malen kutak između bregova, zaštićen strmim stijenama ždrijela jednog kanjona. Ovdje je bilo nekoliko debelih hrastova, koji su svjedočili o plodnosti zemlje. Odronjavanje zemlje u toku stoljeća sa brijega postepeno je stvorilo sloj plodnog tla. Pod hrastovima, tako da se jedva vidjela, stajala je priprosta, neobojena, drvena koliba sa širokom verandom, na kojoj su se nalazili naslonjači i mreže za spavanje, odavajući da služi kao spavaonica pod vedrim nebom. Daylightove su oštre oči sve zapazile. Čistina je bila nepravilnog oblika, obuhvatila je samo mjesta najbolje zemlje, a svaka voćka i svaki grm maline, pa i svaka zasađena biljka imala je svoj vlastiti kanalčić za dovod vode. Mali kanali za natapanje bili su iskopani svuda, i u nekima je tekla voda. Ferguson je pažljivo promatrao lice svog posjetioca, očekujući znakove odobravanja. — Što mislite o svemu ovome? — Svako pojedino blagoslovljeno drvo rukama njegovano i manikirano – nasmije se Daylight, ali veselje i zadovoljstvo koje je odsijevalo u njegovim očima zadovoljilo je malog čovjeka. — Treba da znate da ja poznam svako ovo drvce, kao da su mi to sinovi. Ja sam ih zasadio, njegovao, hranio i odgajao. Dođite da pogledate izvor. — Pa to je pravo čudo – bio je Daylightov oduševljeni sud kad ga je pregledao i napio se vode. Zatim se vratiše u kuću. Unutrašnjost ga je iznenadila. Kako se kuhalo u jednoj maloj nadograđenoj kuhinji, čitava je koliba sačinjavala jednu veliku prostoriju za stanovanje. Veliki stol u sredini bio je prenatrpan knjigama i časopisima. Sav raspoloživi prostor uza zidove bio je od poda do stropa zauzet policama, koje su bile pune knjiga. Daylightu se činilo da nikada u životu nije vidio toliko knjiga na jednom mjestu. Po podu od jelovih dasaka ležale su kože divlje mačke, rakuna i jelena. — Sam sam ih poubijao i sam sam ih uštavio – izjavi ponosno Ferguson. Kruna svega što se nalazilo u sobi bilo je golemo ognjište napravljeno od grubog

kamenja i od obluća. – Sagradio sam ga svojim rukama – pohvali se Ferguson – a da samo znate kako vuče! Nikada ni trag dima, osim u dimnjaku, pa makar duvao i najžešći jugoistočnjak. Daylight je bio očaran, i mali čovjek izazva u njemu radoznalost. Zašto se skriva ovdje u guštari sa svojim knjigama. Nije bio lud, to je svatko mogao vidjeti Pa onda zašto? Čitava je stvar mirisala po pustolovini, i Daylight prihvati poziv da ostane na večeri, pomalo pripravan da će u svom domaćinu otkriti nekog vegeterijanca ili kakvog drugog sličnog apostola zdravlja. Za stolom, dok su jeli zečetinu s rižom – Ferguson je sam ubio zeca – razgovarali su o tome, i Daylight ustanovi da mali čovjek nema nikakvih posebnih nazora u pogledu hrane. Jeo je sve što mu se sviđalo i sve što je želio, izbjegavajući jedino takva jela za koja ga je iskustvo poučilo da ih ne podnose njegovi probavni organi. Zatim Daylight počne nagađati da bi to mogao biti neki vjerski fanatik, ali ispitujući ga o svemu što je želio, u razgovoru koji je obuhvaćao najrazličitije teme, nije mogao otkriti nikakve znakove osebujnosti i čudaštva. I zato, kad su zajednički oprali i obrisali suđe i poslagali ga, a zatim se udobno smjestili u naslonjače i pušili, Daylight postavi svoje pitanje. — Slušajte, Fergusone. Otkako smo zajedno, ja se mučim da pronađem što to nije u redu s vama, koji vam točak u glavi nedostaje, ali neka me objese ako mi je uspjelo da to pronađem. Što vi zapravo radite ovdje? Zbog čega ste došli ovamo? Čime ste se bavili prije nego što ste ovamo došli? Govorite i objasnite svoju ličnost. Ferguson pokaza iskreno zadovoljstvo zbog ovih pitanja. — U prvom redu – poče on – doktori su digli ruke od mene, jer su bili izgubili svaku nadu. Davali su mi u najboljem slučaju svega nekoliko mjeseci, a i to nakon što sam obišao mnoge sanatorije, putovao najprije u Evropu, a zatim na Havaje. Pokušali su s elektricitetom, prisilnim debljanjem, i postom. Na meni je iskušano sve čime je medicina raspolagala. Materijalno su me posve upropastili svojim računima, dok je moje zdravlje išlo od zla na gore. Sa mnom je bila dvostruka neprilika: prva, što sam se rodio kao slabić; i druga, što sam živio neprirodnim životom – previše sam radio, nosio preveliku odgovornost i naprezao se. Bio sam glavni urednik lista »Times Tribune«. Daylight je bio presenećen, jer je »Times Tribune« bio najveći i najutjecajniji list u San Franciscu. — A nisam bio dosta jak da podnesem taj napor. Razumije se, tijelo se opiralo napornom radu, a mozak također, iz istog razloga. Trebalo ga je podupirati viskijem, ali mu to nije dobro činilo, isto tako kao što ni život u klubovima i hotelima nije činio dobro mom želucu i ostalim mojim organima. To je bilo ono što me je mučilo; ja sam živio sasvim pogrešno.

Slegnuo je ramenima i povukao iz lule. — Kad su me doktori napustili, ostavio sam svoje poslove, i napustio doktore. To je bilo prije petnaest godina. Dok sam još bio dječak, lovio sam u ovom kraju za vrijeme školskih praznika, i kada sam postao posve slomljen i tjelesno i duševno, pojavila se u meni čežnja da se vratim u ovaj kraj. I tako sam ostavio sve, apsolutno sve, i došao ovamo da živim u Mjesečevoj dolini – to je, naime, ako vam je poznato, indijansko ime za Sonoma dolinu. Živio sam u onoj prigrađenoj kolibici u početku, a zatim sam sagradio ovu kolibu i poslao po svoje knjige. Nikada prije nisam znao što je sreća ni što je zdravlje. Pogledajte me sada i usudite se reći da mi je četrdeset i sedam godina. — Ne bih vam dao ni dana preko četrdeset – prizna Daylight. – A ipak, onog dana kada sam ovamo došao izgledao sam kao da imam šezdeset, a bio sam petnaest godina mlađi nego danas. Nastaviše razovor, i Daylightu se otvoriše novi pogledi na svijet. Ovdje je bio čovjek, ni ogorčen, ni ciničan, koji se smijao gradskim stanovnicima, i nazivao ih budalama: čovjek kome nije bilo stalo do novaca, i u kome je već davno umrla žudnja za vlašću. U pogledu prijateljstva gradskih stanovnika njegov je domaćin govorio na vrlo jasan način. — Što su oni učinili, sva ta čeljad koju sam poznavao, prijatelji po klubovima, s kojima sam bio u prisnom prijateljstvu, bogzna od kada? Ja nisam imao ni prema kome nikakvih obaveza, a kada sam otišao, nije se našao nijedan od njih da mi napiše nekoliko redaka i upita: »Kako si, stari prijatelju? Mogu li išta učiniti za tebe?« Doduše, nekoliko tjedana je trajalo raspitivanje: »Što se to dogodilo s Fergusonom?«, a poslije toga ostao sam samo uspomena i sjećanje. A ipak, svi su oni od prvog do posljednjeg znali da ja nemam ništa drugo do svoje plaće, i da sam uvijek živio malo i od predujmova. — Ali, što sada radite? – istraživao je Daylight. – Potreban vam je novac da kupujete odjeću i časopise? — Tjedan rada ili mjesec dana rada, od vremena do vremena, orući zimi ili berući grožđe u jesen, a kod ovdašnjih farmera uvijek se nađe zarade preko ljeta. Meni ne treba mnogo, pa zbog toga i ne moram da radim mnogo. Najveći dio svoga vremena utrošim u lutanje po okolici. Mogao bih pisati honorarno za novine i časopise, ali meni je mnogo milije orati i brati grožđe. Pogledajte me samo i odmah ćete vidjeti zašto. Ja sam tvrd kao stijena. Ja volim ovaj rad. Ali, velim vam, čovjek se mora na to priučiti. Velika je to stvar biti izvježban u branju grožđa, ostati u poslu po čitav dan, i doći navečer kući s osjećajem sretnog umora, umjesto s osjećajem potpunog tjelesnog iscrpljenja. Ovo ognjište, ovo veliko kamenje – bio sam onda slab, slabokrvan, degeneriran od alkohola, plašljiv kao zec ali samo sa stotim dijelom njegove životne

snage, a neko od ovog velikog kamenja gotovo mi je slomilo i hrptenjaču i srce. Ali ja sam izdržao i upotrebljavao svoje tijelo onako kako je to priroda odredila – ne sagibajući se za pisaćim stolom i ne pijuckajući viski... i evo me, tu sam, bolji čovjek nego što sam bio, a tu je i moje ognjište, fino i ukrašeno da ne može biti ljepše, zar ne? – A sada pripovijedajte vi meni o Klondiku i o tome kako ste izvrnuli naglavce čitav San Francisco svojim posljednjim napadom. Vi ste hrabar borac, mora se priznati, i vi uzbuđujete moju fantaziju, premda mi moj hladniji razbor veli da ste budala, kao i svi ostali. Žudnja za vlašću! To je strašna bolest. Zašto niste ostali na svom Klondiku? Ili, zašto ne ostavite sve i ne živite prirodnim životom, ovako, na primjer, kao što ja živim? Kako vidite,i ja znam postavljati pitanja. Sada govorite vi, a ja ću malo slušati. Bilo je već deset sati kada je Daylight otišao od Fergusona. Dok je jahao po mjesečini, dođe mu najedanput misao da kupi onu farmu na drugoj strani doline. Ali, nije ni pomislio na to da bi ikada došao tamo živjeti. Njegova je igra bila u San Franciscu, ali njemu se sviđala farma, i čim se vrati u ured, započet će pregovore s Hillardom. Osim toga, ova farma obuhvaćala je zemljište s ilovačom, i to bi mu dalo nadmoć nad Holdsworthyjem, ako bi ovaj ikada pokušao da pravi kakve ludorije.

X Vrijeme je prolazilo, i Daylight je dalje igrao svoju igru. Ali sada je igra ušla u novu fazu. Žudnja za vlašću u samom hazardiranju i dobivanju pretvarala se u žudnju za vlašću zbog osvete. Bilo je mnogo ljudi u San Franciscu koje je on stavio na crnu listu, i od vremena do vremena jednim od svojih munjevitih udara brisao po koje ime s liste. Milosti nije ni od koga tražio, ali je nikome nije ni davao. Ljudi su ga se bojali i mrzili ga, i nitko ga nije volio osim Larryja Hegana, njegovog odvjetnika, koji bi i svoj život dao za njega. Ali je to ujedno bio i jedini čovjek s kojim je Daylight održavao iskrene prijateljske odnose, premda je bio u odnosima prijateljskog drugarstva sa surovom i besprincipijelnom klikom koja je upravljala Riverside klubom. Na drugoj strani, ponašanje San Francisca prema njemu također se promijenilo. Dok je on svojim prodornim gusarskim metodama bio neprekidna prijetnja za ortodoksne špekulante financijskog svijeta, ipak je bio tako velika opasnost da je po njihovu mišljenju najbolje bilo ostaviti ga na miru. On ih je već naučio da je najbolje ne dirati u lava ni kad spava. Mnogi od tih ljudi koji su znali da im prijeti opasnost od njegove velike medvjeđe šape kada on posegne za medom čak su se trudili da ga udobrovolje, i prilazili mu kao prijatelji. Alta-Pacific klub povjerljivo mu je uputio ponudu da uđe natrag u članstvo, što je on smjesta odbio. On je želio da obračuna sa stanovitim brojem ljudi toga kluba, i kad god mu se pružila prilika, zgrabio je ponekog od njih i razderao ga. Čak ga i novine, osim nekih iznimaka, gdje se radilo o ucjenjivanju, prestadoše napadati, i postadoše obzirne prema njemu. Ukratko, svi su gledali u njemu opasnog krvoločnog grizli medvjeda iz divljih polarnih krajeva, kome je najbolje ukloniti se s puta. U vrijeme kad je izvršio napad na parobrodarska društva čitav taj čopor digao je hajku na njega i napao ga, a posljedica je bila da se on razbjesnio i uvukao ih u najžešću bitku koju je ikada San Francisco vidio. Nije se tako lako mogao zaboraviti štrajk pomoraca na obali Tihog oceana i predaja gradske uprave radničkim vođama i podmitljivcima. Uništenje Charlesa Klinknera i »California & Altamont Trusta« bila je također opomena, ali to je bio osamljen slučaj; oni su se pouzdavali u svoju brojčanu snagu dok ih on nije naučio pameti. Daylight se još uvijek upuštao u smione špekulacije, kao na primjer, neposredno prije no što je izbio rusko-japanski rat, kada je, ne obazirući se na iskustvo i moć brodarskih špekulanata, istupio i zgrabio u svoje ruke stvarni monopol nad

cjelokupnim raspoloživim parobrodskim prostorom. Teško da bi se na sedam mora mogla naći neka istrošena olupina koja se nije nalazila u njegovom privremenom zakupu. Kao i obično, njegovo je stanovište bilo: »Vi treba da dođete k meni i da me potražite«; a to su oni i činili, i da upotrijebimo drugu njegovu izreku, oni su »papreno plaćali« tu privilegiju. A svi njegovi pothvati i borbe imali su sada samo jedan motiv. Jednog dana, kao što je to povjerio Heganu, kad bude mislio do se dovoljno obogatio, otići će u New York i obračunati sa gospodom Dowsettom, Lettonom i Guggenhammerom. Pokazat će im što je on sve u stanju učiniti, i kakvu su pogrešku učinili kad su pokušali da od njega naprave budalu. Ali on nikada nije gubio glavu, i znao je da još nije dovoljno jak da se upusti u borbu na život: i smrt s tri svoja stara neprijatelja. U međuvremenu oni ostaju na crnoj listi do dana obračuna. Dede Mason još je uvijek bila u njegovom uredu. Više joj se nije približavao, nije više vodio nikakvih diskusija ni o knjigama ni o gramatici. Prestalo je njegovo aktivno zanimanje za nju, ona mu je ostala samo kao ugodna uspomena na nešto što se nikad nije dogodilo, jedna radost koju zbog svoje prirode neće nikada upoznati. Ipak, premda je njegovo zanimanje bilo zaspalo i premda je svu svoju energiju trošio u beskonačnim borbama koje je vodio, poznavao je svaku igru svjetla u njezinoj kosi, svaku njezinu brzu i energičnu kretnju, svaku liniju njezinog stasa, ocrtanu u dobro skrojenim haljinama. Nekoliko puta, u razmacima od po prilici šest mjeseci, on joj je povećavao plaću, tako da je sada primala devedeset dolara na mjesec. Dalje od toga nije se usuđivao ići, mada je nastojao da joj posao što je moguće više olakša. To je postigao na taj način što je poslije njezinog povratka s dopusta zadržao kao pomoćnu silu jednu djevojku koja ju je zamjenjivala. Također je promijenio svoju uredsku prostoriju, tako da su sada dvije djevojke imale zasebnu sobu. Postao je kritičan prema svemu što se odnosilo na Dede Mason. Već mu je odavno palo u oči njezino ponosno držanje. Bilo je to, doduše, nenametljivo, ali se ipak opažalo. Iz njezinog držanja on izvede zaključak da ona smatra da treba da bude ponosna na svoje tijelo, i da ga njeguje kao lijepi i vrijedni posjed. U tome, kao i u načinu kako se oblačila, on ju je uspoređivao s njezinom pomoćnicom, sa stenografkinjama koje je susretao u drugim uredima, sa ženama koje je gledao na pločnicima. – Nema govora, ona je lijepo građena – razgovarao je sam sa sobom, – a također zna kako se treba oblačiti i ponašati a da pri tome ne izgleda uobražena i pretjerana. Što ju je više gledao, i mislio da je bolje poznaje, tomu se činila nepristupačnija. Ali kako se uopće nije bavio mišlju da se s njom pobliže upozna, to ga nije nimalo smetalo. Njemu je bilo drago što je ima u svom uredu; nadao se da će ostati, i to je uglavnom bilo sve. Daylight se nije s godinama nimalo popravio. Život koji je vodio nije bio za njega.

Bio je sve deblji i mekši., a u mišicama je osjećao mlohavost, koja ga je smetala. Što je više pio koktele, to je bio prisiljen da ih više popije, da bi postigao željeni učinak, časove zaborava, koji su mu omogućavali smirenje poslije velikih napora u poslovima. Zatim je dolazilo vino, također za vrijeme jela, i mnoge čaše viskija sa sodom poslije večere u Riverside klubu. Tijelo mu je također sve više trpjelo zbog nedovoljnog kretanja, a i njegov je moral, nemajući stalnih, čovječanskih odnosa, sve to više slabio. Nije bio čovjek koji bi išta skrivao, pa se zato u javnosti doznalo za njegove ispade, kao što su brze i raskalašene vožnje u njegovom velikom crvenom automobilu u San Jose, u očigledno šarenom društvu – incidenti koje su novine donosile na zabavan i humorističan način. Nije bilo ničega što bi ga moglo skrenuti s toga puta. Religija je prošla pokraj njega. »Već je davno mrtva«, bila je njegova izjava o toj fazi razmišljanja. Prema njegovoj surovo shvaćenoj sociologiji, sve je u svijetu bilo samo igra. Bog je bio jedan apstraktan, lud pojam, koji se zvao Sreća. Prema tome, kako je jedan čovjek rođen – da li kao glupan ili razbojnik – s tim treba da počne igru; Sreća je dijelila karte, i novorođena djeca su dobivala karte koje im je ona dodijelila. Svaki je protest bio uzaludan. To su bile njihove karte, i trebalo je s njima igrati, hoćeš-nećeš, grbav ili uspravnih leđa, sakat ili zdravih udova, šuplje glave ili bistra mozga. I nije bilo u tome pravičnosti. Karte koje je većina dobivala stavljale su ih u red klase glupana; mali broj dobivao je karte koje su im omogućavale da postanu razbojnici. Igranje karata bio je život; gomila igrača – društvo. Kartaški stol je bio zemlja; a zemlja u velikim i malim komadima, od komada kruha do velikih crvenih automobila, to su bili ulozi. A na kraju sretni i nesretni, svi moraju umrijeti. Bilo je teško glupima i potlačenima, jer su oni od početka bili osuđeni da izgube. Ali što je više promatrao one druge, prividne dobitnike, sve mu se manje činilo da i oni imaju bilo čime da se pohvale. I oni će također biti mrtvi, a i njihov život nije baš mnogo vrijedio. Bila je to divlja životinjska borba. Jaki su gazili slabije, a jaki – kao što je to već otkrio – ljudi kao što su Dowsett i Lettton i Guggenhammer – nisu bili i najbolji. Sjećao se svojih manje značajnih drugova na Arktiku. Oni su spadali među glupane i potlačene, radili su teške poslove, a plodovi njihova rada bili su im opljačkani, isto onako kao i onoj starici koja je proizvodila vino na Sonoma brežuljcima; a ipak, u njima je bilo ljepših vrlina, istine, i vjernosti, i poštenja, nego u ljudirma koji su ih pljačkali. Baš je i izgledalo da dobivaju oni koji su nepošteni, podmukli i nečasni. Pa čak ni oni nisu imali što da kažu u svemu tome. Oni su igrali s kartama koje su im bile podijeljene; a Sreća, to čudovišno ludo božanstvo, vlasnik cijele te jazbine, sve je to promatrala i cerila se. Ona je miješala svemirske karte života.

Karte nisu bile pravedno podijeljene. Mali ljudi, koji su dolazili na svijet, male mekane bebe, nisu bili ni pitani da li žele pokušati sreću u igri. Nisu imali pravo izbora. Sreća ih je bacila u život i gurnula ih za kartaški stol i rekla im: »Igrajte, prokletnici, igrajte!« A oni su igrali kako su najbolje znali, kukavni i sitni vragovi. Jednima je igra donosila parne jahte i dvorce, a drugima ludnicu ili ubožnicu. Jedni su igrali uvijek samo s jednom kartom, i pravili vino u gudurama čitav svoj život, nadajući se da će na koncu kupiti vještačke zube i mrtvački sanduk. Drugi su brzo ispadali iz igre, jer su izvukli karte koje su im donosile nasilnu smrt ili propast od gladi, ili neku dugotrajnu i odvratnu bolest. Neki su imali karte kojima se osvajaju kraljevstvo i neodgovorna i nezaslužena moć; drugima su karte donosile karijeru, neizmjerno bogatstvo, nesreću i sramotu, ili žene i vino. Što se njega tiče, on je izvukao dobre karte, premda ih još nije sve mogao vidjeti. Uvijek može netko ili nešto da ga sruši. Možda ga ludo božanstvo Sreća podmuklo vodi baš takvom svršetku. Jedan nesretan splet okolnosti, i u roku od jednog mjeseca četa lopova mogla bi zaigrati divljački ratnički ples oko njegove financijske lešine. Još danas ga može pogaziti tramvaj na ulici ili s krova pasti cigla i razbiti mu lubanju. Pa tu su još bolesti, koje uvijek prijete, i koje spadaju među najgroznije hirove Sreće. Tko to može reći! Sutra ili bilo kojeg dana, otrovna muha ili koji drugi od hiljade insekata može naletjeti na njega, i on je zauvijek svršio. Tako je bilo sa doktorom Bascomom, Leeom Bascomom, koji je stajao kraj njega još prošle nedjelje, razgovarao se i smijao, prava slika sjajne mladosti, snage i zdravlja. A poslije tri dana – bio je mrtav. Upala pluća, srčana kap i sam bog zna što još – i onda konac. Vikao je u agoniji tako da se moglo čuti u drugu ulicu. To je bilo strašno. Bio je to novi, surovi udarac u Daylightovoj svijesti. A kada će on doć na red? Tko to može znati? U međuvremenu nema ništa drugo da radi nego da igra s kartama koje je mogao vidjeti u svojoj ruci, a te su karte bile borba, osveta i kokteli. A iznad svega sjedila je Sreća i cerila se.

XI Jedne nedjelje, kasno poslije podne, nalazio se Daylight sa druge strane zaljeva u Piedmontskim brežuljcima iza Oaklanda. Kao i obično, bio je u velikom automobilu, ne u svom vlastitom, nego kao gost Billa Swiftwatera, pravog ljubimca Sreće, koji je došao ovamo da potroši sve što je još imao od sedmog imanja, koje je iskopao iz smrznutog polarnog šljunka. Bio je to glasoviti rasipnik, njegovo posljednje imanje već je bilo na sigurnom putu da ode tamo kamo je otišlo i prijašnjih šest. On je bio taj koji je u prvoj godini grada Dawsona prosuo čitav ocean šampanjca, plaćajući ga po pedeset dolara bocu. On je bio taj koji je, kad je već vidio dno u svojoj vrećici za zlato, pokupovao sva jaja na trgu po dvadeset i četiri dolara tucet, i to sto i deset tuceta, samo zato da naljuti svoju draganu, koja ga je ostavila. On je bio taj koji je iznajmljivao posebne vlakove, plaćajući kraljevski za brzinu, potukao sve rekorde između San Francisca i New Yorka. Sada je po sedmi put taj »ljubimac pakla«, kako ga je Daylight zvao, rasipao svoj posljednji imutak sa svojom starom nekadašnjom lakomislenošću. Bilo je to veselo društvo, koje je izvrsno provelo dan, vozeći se oko zaljeva San Francisca od San Josea do Oaklanda. Triput su bili zaustavljeni zbog nedopuštene brzine, a treći put, međutim, na cesti kod Haywardsa, uspjelo im je pobjeći zajedno sa saobraćajnim stražarom. Bojeći se da je već izdan telegrafski nalog za njihovo hapšenje svima mjestima koja su se nalazila pred njima, skrenuše jednim sporednim putem preko brežuljaka, i sada su jurili prema Oaklandu novim smjerom, bučno raspravljajući o tome što treba da učine sa zarobljenim saobraćajcem. — Doći ćemo za deset minuta do Blair Parka – reče jedan od njih. – Gledaj, Bille, tu se naprijed nalazi sporedni put sa mnogo ograđenih prolaza, ali njime ćemo stići ravno u Berkeley. Onda se možemo vratiti natrag u Oakland s druge strane, prošuljati se preko zaljeva skelom, a auto poslati noćas natrag okolnim putem sa šoferom. Ali Bill nije nikako mogao uvidjeti zašto ne bi išao u Oakland kroz Blair Park, pa tako i odlučiše. U narednom trenutku, kada su jurili na jednom zaokretu, pojavi se pred njima sporedni put, kojim su odlučili da ne idu. S unutrašnje strane ograde koja je zatvarala put, sagnuvši se na sedlu i upravo zatvarajući ogradu, bila je mlada žena na riđem konju. Na prvi pogled Daylight je osjetio da mu je djevojka odnekud poznata. Začas,

uspravivši se u sedlu, pokretom koji je on smjesta prepoznao, ona potjera konja u kas, i odjaše dalje okrenuvši im leđa. Bila je to Dede Mason – njemu pade na pamet kako mu je Morrison govorio da ona ima konja za jahanje, i bi mu vrlo drago što ga nije primijetila u ovom razuzdanom društvu. Bill se diže, držeći se jednom rukom za naslon prednjeg sjedala, a drugom poče mahati, kako bi privukao njezinu pažnju. Njegove se usne skupiše za prodorni zvižduk, po kome je on bio slavan, i koji je Daylight dobro poznavao iz prijašnjih vremena, ali Daylight, gurnuvši ga nogom i povukavši ga za rame, sruši iznenađenog Billa natrag na sjedalo. — Ti valjda po-o-znaješ damu – promuca Bill. — Razumije se – odgovori Daylight – zato jezik za zube. — Čestitam ti na dobrom ukusu, Daylighte. Lijepa je kao breskva, a jaše kao momak. Drveće koje se pojavilo sakrilo ju je ispred njihovih očiju, a Bill se udubi u problem što da radi sa saobraćajcem, dok je Daylight, naslonivši se na svoje sjedalo, zatvorenih očiju, još uvijek vidio Dede kako jaše poljskim putem. Bill je imao pravo. Ona je zbilja izvrsna jahačica. Iako je sjedila u muškom sedlu, stav joj je bio besprijekoran. Bravo, Dede! Mora joj se upisati u prilog i to što je imala hrabrosti da jaše na jedini prirodan i logičan način. Pametna je to glava, to je sigurno. U ponedjeljak ujutro, kad je došla da stenografira, on ju je promatrao s novim zanimanjem, ali to nije ničim pokazivao. Njihov redovni posao prođe na uobičajeni način. Ali naredne nedjelje nađe se on na konju s one strane zaljeva, jašući po Piedmontskim brežuljcima. Dan mu se otegao, ali nigdje nije bio ni traga Dede Mason, premda je češće dolazio na sporedni put s mnogo ograda, i odjahao sve do Berkeleya. Ovdje, u ovim ulicama, među tim mnoštvom kuća, idući jednom ulicom gore a drugom dolje, pitao se u kojoj bi od njih mogla ona stanovati. Morrison mu je već odavno rekao da stanuje u Berkeleyu, a tim putom je odjahala prošle nedjelje, kasno poslije podne, očito vraćajući se kući. Bio je to izgubljen dan, barem ukoliko se na nju odnosilo; a ipak nije bio posve izgubljen, jer je uživao u svježem zraku, i toliko se veselio jahanju, tako da je u ponedjeljak dao nalog posrednicima da mu pronađu najboljeg riđeg konja koji se za novac može kupiti. U slobodnim časovima u toku nedjelje pregledao je velik broj riđana, iskušao ih nekoliko, ali nije bio zadovoljan. Tek u subotu namjeri se na Boba. Čim ga je ugledao, Daylight je znao da je to konj kakvog traži. Bio je to visok konj, možda nešto prevelik za jahanje, ali ne za čovjeka tako jakog kao Daylight. Vidjelo se da je konj u izvrsnoj kondiciji, dlaka mu se sjala na suncu poput vatre, a vitki vrat se prelijevao u pravom požaru dragulja.

— To je ono što ja tražim – reče odmah Daylight, ali trgovac nije bio oduševljen. On je prodavao konja kao posrednik, a vlasnik Bobov je zahtijevao da kupcu tačno izloži pravu narav konja. Trgovac je to i učinio. — Ne može se reći da je to zloban konj, ali je svakako opasan. Mušičav je i ćudljiv, ali nije podmukao. Izgleda vam na prvi pogled da vas misli ubiti, ali se onda pokaže da se samo šali i da ne misli zlo. Ja lično ne bih ga htio jahati. Ali je izdržljiv. Pogledajte mu prsa. A tek noge. Bez pogreške. Nikad nije bio povrijeđen niti je ikad radio. A nikome nije još uspjelo izići s njime na kraj. Brdski je to konj, naučen, također, na neprokrčene putove, jer je odrastao u surovom kraju. Na nogama je siguran kao koza, tako dugo dok mu ne sunu u glavu gluposti. Ne udara, ali se propinje. Nemoguće ga je jahati bez ogrljača. Ima lošu naviku da se vrti bez ikakva razloga. Na taj način se šali s jahačem. Radi sve ono što mu se prohtije. Jednog će dana ići mirno i zadovoljno čitavih dvadeset milja. A drugog dana odmah od početka nije čovjek u stanju njime upravljati. Poznaje automobile tako da bi legao kraj njih i spavao ili jeo sijeno iz njih. Propustit će ih devetnaest kraj sebe a da ni okom ne trepne, a kad naiđe dvadeseti, možda će se iz pukog nestašluka dati u divlji bijeg poput mustanga. Općenito uzevši, previše živahan konj za jednog gentlemana, i pun iznenađenja. Sadašnji ga je vlasnik nazvao Juda Iskariot, i neće da ga proda dok kupac ne sazna sve što je u vezi s njim. To je po prilici sve što ja o njemu znam. A pogledajte ovu grivu i rep. Jeste li ikada vidjeli takvo što? Dlaka mu je fina kao kosa u malog djeteta. Trgovac je imao pravo. Daylight pregleda grivu i uvjeri se da tako lijepe dlake na konju nije još u životu vidio. I boja mu je također bila čudna. Zanosila je malo na kestenjasto. Daylight mu prođe prstima kroz grivu, a Bob okrenu glavu i nestašno ga ponjuši po ramenu. – Osedlajte ga, pokušat ću – reče trgovcu. – Htio bih znati je li naučen na ostruge. Ne englesko sedlo. Dajte mi meksičko i žvale – ne previše grube, jer vidim da voli da se propinje. Daylight je nadzirao pripreme, prilagođavao remenje uzda, dužinu stremena, remenje za opasivanje, i ostalo. Zatrese glavom kad mu donesoše ogrljač, ali posluša trgovčev savjet i dopusti da ga stave. A Bob, osim nemirnog uzbuđenja i nekoliko šaljivih pokušaja, nije pravio nikakvih neprilika. Isto tako u toku jednog sata jahanja nije se ponašao nepristojno, osim nešto malo dopuštenog poigravanja i poskakivanja. Daylight je bio ushićen, kupnja je bila odmah zaključena, a Bob sa čitavom svojom opremom prebačen preko zaljeva da zauzme svoje mjesto u štali Oaklandske jahačke akademije. Narednog dana, kako je bila nedjelja, Daylight je rano bio na nogama, prešao preko skele, vodeći sa sobom Wolfa, psa koji je bio prednjak u njegovoj zaprezi u saonama, jedini pas koga je izabrao da ga povede sa sobom kad je otišao s Aljaske.

Ma koliko da je tražio po svim brežuljcima Piedmonta i po sporednom putu sa mnogo ograda, koji je vodio u Berkeley, Daylight nije vidio ni Dede Mason ni njezinog riđana. Ali nije imao vremena da zbog toga bude razočaran, jer je sa svojim vlastitim riđanom bio i suviše zaposlen. Pakazalo se da je Bob pun vragolija i nedosljednosti, i on je iskušavao svog jahača isto onako kao što je i njegov jahač iskušavao njega. Dayligat je morao upotrijebiti sve svoje znanje o konjima, i sav svoj osjećaj za konje, dok je Bob sa svoje strane upotrijebio sve trikove kojima je raspolagao. Osjetivši da mu ogrljač stoji labavije nego inače, počeo je priređivati pravu ekshibiciju propinjanja i hodanja na stražnjim nogama. Poslije desetak minuta, u kojima je bio bespomoćan, Daylight skoči s konja i pritegnu ogrljač, poslije čega je Bob priredio ekshibiciju anđeoske dobrote. Time je potpuno zavarao Daylighta. Nakon pola sata dobrote, Daylight, uljuljan povjerenjem, jahao je korakom sa spuštenim nogama, ležerno sjedeći, ostavivši uzde na vratu konja. Bob se nenadano okrenu, strelovitom se brzinom ispravi na stražnje noge, dižući visoko u zrak prednje. Daylightu ispade desna noga iz stremena, a ruke mu se oviše konju oko vrata; a Bob iskoristi situaciju i dade se u divlji trk cestom. Nadajući se da u ovom času neće sresti Dede Mason, Daylight se učvrsti u sedlu i opet zadobi vlast nad konjem. Kad su stigli natrag na ono isto mjesto, Bob se opet okrenu. Daylight je ovog puta ostao u sedlu, i osim što ga je malo udario uzdama po vratu, nije učinio ništa drugo da spriječi okret. Primijetio je da se Bob okreće na desnu stranu, i zaključi da ga treba udariti lijevom ostrugom i tako zadržati u pravcu. Ali je Bob svoj okret izvodio tako brzo i nenadano da je Daylightova opomena u stvari došla u isto vrijeme sa izvršenjem okreta. – Dobro, Bobe – obrati se Daylight životinji, brišući s očiju znoj koji ga je oblijevao. – Moram ti priznati da si zbilja najprokletije, najbrže i najtvrdoglavije stvorenje koje sam ikada vidio. Ali meni se ipak čini da sam pronašao način kako da te dovedem u red, a to je da neprekidno osjećaš ostrugu, makar samo malo – ah, ti, životinjo! Ali onog trenutka kad ga je dotakla ostruga, konj je svoju lijevu stražnju nogu trgnuo naprijed i lakim udarcem pogodio u stremen. Nekoliko puta, iz čiste radoznalosti, Daylight pokuša ostrugom, i svaki put je Bobovo kopito pogodio stremen. Daylight tada odluči da i on poput konja izvodi svoje napadanje neočekivano, zabadajući u njega iznenada obje ostruge i istodobno ga udarivši korbačem ispod trbuha. — Još nikada ti nisi dobio pravih batina – mrmljao je Daylight kad je Bob, na ovako grub način izbačen iz kruga svojih nestašluka, pojurio naprijed. Desetak mu je puta Daylight davao lekcije ostrugama i korbačem, a onda se preda uživanju u bijesnom i veličanstvenom kasu. Kad je vidio da nema više kažnjavanja,

poslije pola milje Bob postepeno prijeđe u brzi kas, i Wolf, koji je bio zaostao, stiže ih opet, te je sve išlo upravo prekrasno. — Već ću ja tebe odučiti od tvog ludog okretanja, dečko moj – govorio mu je Daylight kad je Bob izveo opet jedan okret. Bili su u punom kasu, i Bob iznenada zabode prednje noge u zemlju i stade kao ukopan. Daylight mu raširenim rukama naleti na vrat, a u istom trenutku, skočivši uvis sa sve četiri noge, Bob izvrši okret. Samo izvrstan jahač mogao je izbjeći da ne bude izbačen iz sedla, a prema onome kako je bilo Daylight nije bio daleko od toga. U času kad se opet čvrsto smjestio u sedlu, Bob je u punom trku jurio kao strijela putem kojim je došao, prisiljavajući Wolfa da skače na stranu u grmlje. — Samo tako, prokletniče! – ljutio se Daylight podbadajući ga neprestano ostrugama i udarajući korbačem. – Natrag hoćeš, dobro, ići ćeš natrag dok ne crkneš od umora. Kad je nakon nekog vremena Bob pokušao usporiti luđački tempo, oboriše se na njega ostruge i korbač s nesmanjenom žestinom, i natjeraše ga na novi napor. I kad je, napokon, Daylight zaključio da je konju već dosta, okrenu ga naglo i pusti da ide laganim kasom naprijed. Poslije kratkog vremena zaustavi ga da vidi da li teško diše. Stojeći tako jednu minutu, Bob okrenu glavu i ponjuši nestašno i nestrpljivo stremen svoga jahača, kao da mu želi reći daje već vrijeme da krenu. – Ovo je zbilja pravo čudo od konja – reče Daylight.– Ni zlovolje, ni srdžbe, ama baš ništa – usprkos takvim batinama! Bobe, ti si divna životinja! Još jedanput bio je Daylight uljuljan u prividnu sigurrost. Čitav jedan sat Bob bijaše miran, kako se to moglo samo poželjeti od jednog tako vatrenog konja, a onda, kao i obično, bez opomene, poče se okretati i juriti. Daylight ga dovede u red ostrugama i korbačem, i natjera ga za kaznu da juri nekoliko milja u smjeru koji je sam izabrao. Ali kad ga je okrenuo i potjerao naprijed, Bob poče hiniti strah pred svakim grmom, drvetom, kravom, Wolfom, svojom vlastitom sjenom – ukratko pred svim što se samo moglo zamisliti kao smiješno. U tim časovima Wolf bi legao u hlad i promatrao, dok je Daylight istjerivao Bobu mušice iz glave. Tako je prošao dan. Među ostalim stvarima, Bob je izvodio i trik pretvarajući se da se kani okrenuti, ali se nije okrenuo. Daylightu je to zadavalo isto takvu nepriliku kao i stvarni okret, jer je svaki put bio prevaren i morao da ga steže nogama i da napinje čitavu strukturu tijela. A onda, poslije nekoliko tobožnjih pokušaja, Bob bi se doista okrenuo, i Daylight bi dospio u stari položaj sa raširenim rukama oko Bobovog vrata. I tako, sve do kraja dana, Bob je upotrebljavao sad jedan, sad drugi trik; pošto su prešli desetak automobila na putu u Oakland, iznenada je odlučio da se luđački poplaši sasvim običnih malih kolica. I upravo prije nego što će stići natrag u staju, izveo je najznačajnije djelo dana, spajajući okret s propinjanjem, tako da je prekinuo

ogrljač, što mu je omogućilo da se propne u okomit položajna stražnjim nogama. U tom trenutku puče i jedan oštećeni remen, koji je držao stremen, tako da se Daylight jedva održa u sedlu. Uza sve to, on je zavolio životinju i nije se pokajao za novac što je za Boba dao. Njemu je bilo jasno da Bob nije ni zloban ni podmukao, sva je neprilika bila u tome što je upravo pucao od životne snage i bio obdaren većim razborom nego prosječni konji. Ta živahnost i razbor, udruženi s nestašlukom, napravili su od njega to što je bio. Ono što je trebalo da ga obuzda bila je jaka ruka, umjerena strogost, a po potrebi i nešto malo surove sile. — Ili ti ili ja, Bobe – rekao mu je Daylight više puta toga dana. A iste večeri reče konjušaru: — Zar nije divan! Jeste li u životu vidjeli nešto ovakvo? Najbolje konjsko meso na kojem sam ikad jahao, a dosta sam ih vidio u svom životu. A Bobu, koji je okrenuo glavu i počeo sa svojim nestašnim onjuškivanjem: — Zbogom, ti, moj dobri mali zloćko. Vidjet ćemo se opet druge nedjelje poslije podne, a ti samo pripremi punu košaru svojih trikova, stara puško.

XII Čitave se nedjelje Daylight zanimao za Boba gotovo isto toliko koliko i za Dede; a budući da se na dnevnom redu nisu nalazili nikakvi veliki poslovi, mogao se više zanimati za njih dvoje nego za svoju poslovnu igru. Bobov trik s okretanjem naročito ga je zaokupio. Kako da tome doskoči, to je bio problem. Pretpostavimo da susretne Dede u brežuljcima; i pretpostavimo da se dogodi neki sretni slučaj da jašu zajedno jedno pored drugog; onda bi to Bobovo okretanje prouzročilo veliku neugodnost i nepriliku. Ne bi mu baš bilo drago da ga ona vidi kako je odletio na Bobov vrat. U drugu ruku, ne bi također lijepo izgledalo da je iznenada ostavi i odjuri natrag, udarajući Boba korbačem i ostrugama. Trebalo je izmudriti neki način kako bi se mogao spriječiti Bobov streloviti okret. Treba životinju zaustaviti prije nego što počne okret. Uzdama se to ne može postići. Isto tako ni ostrugama. Preostajao je korbač. Ali kako da to napravi? Toga je tjedna u mnogim trenucima bio odsutan duhom, kad je sjedeći na stolici u svom uredu zamišljao da jaše na svom prekrasnom riđanu, i pokušavao da ga spriječi u okretanju. Jedan takav trenutak dogodio se koncem tjedna, upravo usred konferencije s Heganom. Hegan mu je izlagao neku svoju novu blještavu pravničku viziju i najedanput osjeti da ga Daylight ne sluša. Njegove su oči bile izgubile svaki sjaj, kao da i on također vidi nešto u svojoj fantaziji. – Pronašao sam! – poviče iznenada. – Hegane, čestitajte mi. Pa to je tako jednostavno kao valjati kladu. Sve što treba da učinim, to je da ga udarim po nosu, i to dobro da ga udarim. Pa onda objasni zbunjenom Heganu o čenu se radi, i postade opet slušalac, premda se nije mogao uzdržati a da se s vremena na vrijeme glasno ne nasmije od zadovoljstva i razdraganosti. Plan je bio ovaj: Bob se okretao uvijek nadesno. Vrlo dobro, on će složiti dvostruko korbač u ruci, i u trenutku kad se Bob počne okretati dvostruki će ga korbač poklopiti po nosu. Nema takvog konja na svijetu koji će, kad jedanput dobije ovakvu lekciju, pokušati opet da se okrene na onu stranu na kojoj ga je čekao udvostručeni korbač. Mnogo jasnije nego ikad prije, za vrijeme ove sedmice u uredu, uvjerio se Daylight da nema nikakvog društvenog, pa čak ni ljudskog dodira s Dede. Situacija je bila takva da joj nije mogao upraviti ni najobičnije pitanje da li kani izjahati naredne

nedjelje. Nevolja nove vrsti bila je u tome što je on bio poslodavac lijepe djevojke. Pogledao bi je često za vrijeme svakidašnjeg posla u uredu, a pitanje – da li kani izjahati druge nedjelje? – peklo mu je usne. I dok ju je promatrao, pitao se koliko joj može biti godina, i kakve je sve ljubavne doživljaje imala i morala imati s onom dječurlijom sa sveučilišta, s kojom se, kako mu je to Morrison pričao, družila i plesala. Tih šest dana između dvije nedjelje mislio je mnogo o njoj, i jedna mu je stvar postala sasvim jasna: ona mu je trebala. I tako mu je jako bila potrebna da je nestalo njegove stare plašljivosti prema vrpcama pregače. On, koji je čitav svoj život bježao od žena, postao je najedanput tako hrabar da je za jednom počeo trčati. Jedne nedjelje, prije ili kasnije, on će se s njom susrestti negdje izvan ureda, negdje na brežuljcima, pa ako se onda ne približe jedno drugom, bit će to samo zbog toga što ona ne želi takvo bliže poznanstvo. Tako je našao u rukama još jednu kartu koju mu je ludo božanstvo Sreća podijelila. Nije ni sanjao o tome kako će važna postati ta karta, ali ju je smatrao prilično dobrom kartom. S druge strane, sumnjao je. Možda je to samo trik Sreće, da ga namami u nesreću i propast. Pretpostavimo da ga Dede ne bude htjela, i pretpostavimo da on bude u nju sve jače i jače zaljubljen? Ponovo oživješe sva njegova strahovanja pred ljubavi. Sjećao se nesretnih ljubavnih afera muškaraca i žena koje je poznavao u prošlosti. Tu je bila Bertha Doolittle, kći starog Doolittla, koja je bila smrtno zaljubljena u Dartworthyja, suvlasnika bogatog nalazišta na Bonanzi; a Dartworthy, međutim, nije uopće volio Berthu, ali je bio do ludila zaljubljen u ženu pukovnika Walthstona, tako da je s njom pobjegao niz Yukon; a pukovnik Walthstone, koji je ludo volio svoju ženu, dao se u potjeru za odbjeglim parom. I kakav je bio ishod? Kao što se Berthina ljubav svršila tragično, isto tako je bilo i s ostalo troje. Dolje ispod Minooka došlo je do borbe između pukovnika Walthstona i Dartworthyja. Dartworthy je bio ubijen. Tane koje je pukovniku prošlo kroz pluća toliko ga je oslabilo da je slijedećeg proljeća umro od upale pluća. A pukovnikova žena je ostala bez ikoga na svijetu koga bi voljela. Pa onda Freda, koja se strmoglavila u zaleđenu rijeku zato što je voljela čovjeka koji se nalazio na drugom kraju zemlje, a mrzila njega, Daylighta, zato što se slučajno tu zatekao, izvadio je iz ledenih santa i vratio natrag u život. Pa onda Djevica... Stare ga uspomene zaplašiše. Ako ta ljubavna klica zgrabi njega svom svojom snagom i ako ga Dede ne bude htjela, moglo bi to biti za njega gotovo isto tako pogubno kao što bi bilo da su ga Dowsett, Letton i Guggenhammer do kože opljačkali. Da je žudnja za Dede, koja se u njemu rađala, bila manja, strah bi iz njega istjerao i svaku pomisao na nju. Ali ovako, tješio se time da je bilo i takvih ljubavi koje su se dobro svršavale. A tko zna, možda je Sreća dodijelila njemu jednu od takvih karata koje dobivaju. Neki su ljudi bili rođeni sretni, živjeli su čitav svoj život sretno i umrli sretni. Možda je i on jedan od takvih ljudi, rođeno dijete sreće, koje ne može izgubiti.

Dođe nedjelja, a Bob se u brežuljcima Piedmonta ponašao kao anđeo. Njegova je dobrota u pojedinim časovima bila ispunjena živahnošću i obiješću, ali inače je bio kao janje. Daylight, držeći u desnoj ruci spreman udvostručeni korbač, gorio je od želje da Bob pokuša okret, makar samo jedanput, ali je Bob, ponašajući se odlično, odbio da to učini, stavljajući Daylighta na Tantalove muke. Ali Dede nije bilo nigdje. Uzalud je kružio unaokolo po cestama među brežuljcima, a poslije podne se uputio strmom stazom preko drugog lanca brežuljaka u Maraga dolinu. Upravo kad je stigao na podnožje obronka, začu topot kopita konja u kasu. Topot je dolazio sprijeda, i približavao se prema njemu. Što onda ako je to Dede? Okrenu Boba i pođe natrag korakom. Ako je Dede, mislio je, onda se rodio pod sretnom zvijezdom, jer do susreta nije moglo doći pod sretnijim okolnostima Tu su bili oboje, i išli su u istom pravcu, a kas će je dovesti k njemu upravo na onom mjestu gdje se cesta počinje uspinjati, tako da će biti prisiljena jahati korakom. Ništa joj drugo neće preostati nego da jaše zajedno s njim do vrha; a kad jedanput budu gore, isto tako strmo spuštanje na drugoj strani prisilit će ih da i nadalje nastave korakom. Kas je dolazio sve bliže, ali on je išao ravno sve dok nije čuo da je konj iza njega prešao u korak. Onda pogleda preko ramena. Bila je to Dede. Prepoznavanje je bilo brzo, a na njoj se moglo primijetiti da je iznenađena. Što je bilo naravnije nego da malo okrene svoga konja i pričeka dok ga ona stigne; a onda, kada budu zajedno, da skupa nastave uzbrdo? Mogao je odahnuti. Problem je bio riješen, i to tako lako. Izmijeniše pozdrave; i sad su se nalazili jedno pored drugog i ići će zajedno u istom smjeru još mnogo milja koje se nalaze pred njima. Primijetio je da je najprije pogledala njegova konja, pa tek onda njega. — Oh, kako je divan! – poviče, promatrajući Boba. Po sjaju njezinih očiju, i po oduševljenom izrazu lica jedva je mogao vjerovati da je to ista ona mlada žena koju je poznavao u uredu, mlada žena s gotovo bezizražajnim, poslovnim izgledom lica. — Nisam znala da vi jašete – bila je jedna od prvih njezinih primjedaba. – Mislila sam da ste se oženili s onom vašom mašinom za brzu vožnju. — Upravo sam nedavno počeo – odgovori on. – Počeo sam debljati, kako i sami vidite, pa to moram nekako skinuti. Ona ga pogleda sa strane brzim pogledom, koji ga je obuhvatio od pete do glave zajedno sa sedlom, pa reče: — Ali vi ste već prije jahali. Nema sumnje, ona je imala izvježbano oko za konje i za sve što je u vezi s konjima, pomisli on, a onda odgovori: — Već dugo godina nisam jahao. Kad sam bio deran u Istočnom Oregonu, vjerovao sam da sam silan jahač, znao sam se često odšuljati iz logora, jahati sa stokom i

ukroćivati mustange, i tome slično. Tako su se na njegovo veliko olakšanje upustili u temu koja ih je oboje zanimala. On joj je pripovijedao o Bobovim trikovima, o njegovom okretanju i o svom planu kako da to spriječi; a ona se složi s njim da se s konjima mora postupati sa stanovitom razumnom strogošću, bez obzira na to koliko ih čovjek voli. Eto na primjer, njezina Mab, koju ona ima već punih osam godina, i koju je morala odučiti od ritanja u štali. Postupak je bio bolan za Mab, ali je bila izliječena. — Vi ste mnogo jahali? – upita Daylight. — Zapravo se ne mogu ni sjetiti kada sam prvi put bila na konju – odgovori ona. – Rođena sam na farmi, i nitko me nije mogao odvojiti od konja. Mora da sam rođena s ljubavi prema konjima. Imala sam svog prvog ponija, koji je bio moje vlasništvo, kada mi je bilo šest godina. Kad mi je bilo osam godina znala sam po cijeli dan ostati u sedlu sa svojim tatom, a u jedanaestoj poveo me je prvi put sa sobom u lov na jelene. Bila bih kao izgubljena bez konja. Mrzim život unutar četiri zida, i da nemam svoje Mab, mislim da bih se već odavno razboljela i umrla. — Vi volite selo? – upita on primijetivši u njezinim očima prvi sjajni blijesak, koji nije bio sive boje. — Isto toliko koliko mrzim grad – odgovori ona. – Ali žena ne može zarađivati kruh na selu. I tako sam – u zajednici sa svojom Mab – udesila kako sam najbolje mogla. Zatim je još pripovijedala o svom životu na farmi prije nego što joj je otac umro. Daylight je bio neobično zadovoljan sa samim sobom. Oni su se upoznavali. Razgovor nije zapeo nijedanput za čitavih pola sata što su bili zajedno. — Mi oboje potječemo uglavnom iz istog kraja – reče on. – Ja sam odrasta o u Istočnom Oregonu, a to nije tako daleko od Siskiyoua. U narednom trenutku više bi volio da je pregrizao jezik, jer ga ona brzo zapita: — Odakle znate da sam ja iz Siskiyoua? Sigurna sam da vam to nisam nikada spomenula. — Ne sjećam se – promuca on u neprilici. – Negdje sam čuo da ste iz onog kraja. U tom se času došulja Wolf, tiho i poput sjene; njezin se konj poče plašiti, i tako prijeđoše nelagodnost tog trenutka i počeše razgovarati o psima s Aljaske sve dok se razgovor nije opet vratio na konje. A o konjima su razgovarali i sve vrijeme dok su se uspinjali i spuštali na drugu stranu. Dok je ona govorila, on je slušao i pratio njezine riječi, a ipak je čitavo vrijeme bio zabavljen i svojim vlastitim mislima i dojmovima. Bilo je to odvažno od nje što je jahala na muški način, ali, na kraju krajeva, on nije znao da li mu se to dopada ili ne dopada. Njegovi su nazori o ženama bili nešto staromodni; bili su još uvijek onakvi

kakve su mu ucijepili u ranoj mladosti, za vrijeme graničarskog života, kada nijedna žena nije jahala drukčije nego na ženskom sedlu. On je odrastao sa prećutnim uvjerenjem da žene, ukoliko se radi o jahanju, ne spadaju među dvonošce. Zbog toga ga je donekle začudilo to što ju je vidio onako muškobanjastu u sedlu. Ipak je morao priznati da mu se čitava njezina pojava na konju dopadala. Odmah poslije toga padoše mu u oči još dvije stvari. Prvo, zlatne tačkice u njezinim očima. Čudno da ih nikada prije nije primjetio. Možda uredsko svjetlo nije bilo dobro, a možda su se te tačkice samo katkada pojavljivale. Nisu to bile tačkice; bila je to neka žarka boja – neka vrst rasutog, zlatnog svjetla. Nije doduše bilo baš zlatno, ali je svakako bilo bliže zlatnoj nego ikakvoj drugoj boji koju je poznavao. Sasvim sigurno nije to bila nijedna nijansa žute boje. Misli zaljubljenog čovjeka uvijek su obojene, i sumnjivo je da li bi još itko drugi na svijetu nazvao Dedine oči zlatnima. Ali Daylight se upravo rastapao od milja, i on je najradije vjerovao da su zlatne, i zbog toga su bile zlatne. A osim toga, ona je bila tako prirodna. On je pretpostavljao da će u njoj naći ženu s kojom je vrlo teško razviti bliže poznanstvo. A ipak se to pokazalo kao nešto posve jednostavno. Nije bilo ničega nadutog u njezinom društvenom ponašanju – i ovim uobičajenim izrazom on je označavao razliku između ove Dede na konju i one Dede s uredskim ponašanjem, koju je dotada poznavao. Ali iako je bio ushićen lakoćom s kojom je sve išlo, i činjenicom da su našli mnogo toga o čemu će razgovarati, ipak je bio svjestan jednog nedostatka pri svemu tome. Na kraju krajeva, ovaj je razgovor ipak bio prazan i jalov. On je bio čovjek akcije, on je želio nju, Dede Mason, kao ženu; on je želio da ga ona voli onako kao što on nju voli; i on je htio da se sve te sjajne želje odmah na mjestu ostvare. Naviknut na brza rješavanja problema, naviknut da snažno grabi ljude i stvari, da ih savija po svojoj volji, osjetio je i sada isti nagon za gospodarenjem. Želio je da joj kaže da je voli i da joj sada ništa drugo ne preostaje nego da se uda za njega. A ipak nije poslušao taj nagon. Žene su ćudljiva stvorenja, i ovdje bi se ta želja za gospodarenjem mogla pokazati pogrešnom. Sjeti se svih svojih lovačkih lukavština, dugotrajne strpljivosti kada je lovio umirući od gladi i kada je pogodak ili promašaj značio život ili smrt. Doduše, premda ova djevojka za njega nema toliko značenje, ipak mu je mnogo do nje stalo – više nego ikada, sada, dok je jahao kraj nje gledajući je tako često koliko se usuđivao, u njezinom jahačkom kostimu od tvrdog sukna, tako izrazito muškobanjastu a ipak u suštini i usvakom pokretu tako ženstvenu, kako se smješka, smije, govori, kako joj se oči sjaje a žar sunčanog dana i ljetnog povjetarca tjera joj vrelinu u obraze.

XIII Naredne su nedjelje čovjek, konj i pas tumarali po brežuljcima Piedmonta. I opet su Daylight i Dede zajedno jahali. Ali ovoga puta njezino iznenađenje kad ga je susrela bilo je pomiješano sa sumnjom; odnosno, njezino iznenađenje bilo je druge vrste. Prošle je nedjelje susret mogao biti sasvim slučajan, ali da se on i drugi put pojavi na njezinim omiljenim brežuljcima, to više nije mogla biti samo puka slučajnost. Daylight je osjetio njezino sumnjičavo držanje i, sjetivši se da je u blizini Blair parka opazio jedan veliki kamenolom, reče kao iz rukava da ga je odlučio kupiti. Njegova nekadašnja investicija u ciglanu navela ga je na tu misao – misao koja je po njegovu mišljenju bila dobra, jer mu je omogućavala da joj predloži da odjašu zajedno do kamenoloma, da ga pregledaju. Tako je proveo nekoliko sati u njezinom društvu, za koje se vrijeme ona pokazala opet ista djevojka kao i prošlog puta; prirodna, bez afektacije, vesela i nasmijana, dobar drug, razgovarajući o konjima s nesmanjenim oduševljenjem, sprijateljivši se sa nepovjerljivim Wolfom, i na kraju izrazila želju da pojaše Boba, u koga je, reče, sada mnogo više zaljubljena nego kad ga je prvi put vidjela. Ali se Daylight usprotivi. Bob je bio pun opasnih lukavština, i on ne bi nikome preporučio da na njega uzjaše, osim svom najgorem neprijatelju. – Vi mislite, zato što sam djevojka, da nemam pojma o konjima – odgovori ona. – Ali dosta sam ja puta bila zbacivana i obarana a da bih im previše vjerovala. Nisam ja luda. Ne bih ja nikada uzjahala na konja koji zbacuje jahača. Ja sam već prilično izvježbana. Drugih konja me nije strah. A sami ste mi rekli da Bob ne zbacuje. – Ali vi nemate pojma kakve on sve nepodopštine izvodi – protivio se i nadalje Daylight. – Morate misliti na to da sam ja već vidjela svakakvih konja, a i sama sam na mnogima jahala. Privikla sam svoju Mab na tramvaje, automobile i lokomotive. Ona je bila obično seljačko ždrijebe kad je došla k meni. Bila je naučena jedino na sedlo, i to je bilo sve. Osim toga, mislim da neću nanijeti nikakve štete vašem konju. Protivno svom uvjerenju, Daylight ipak popusti, i, na jednom dijelu ceste koji nije služio za promet, izmijeniše sedla i uzde. – Zapamtite da je brz kao strijela – opominjao ju je Daylight, pomažući joj da uzjaše.

Ona klimnu glavom, a Bob poče strizati ušima osjetivši da ima na leđima nepoznatog jahača. Šala je došla dosta brzo – i prebrzo za Dede, koja se začas nađe oko Bobova vrata, kad se on strelovito okrenuo i odmaglio u protivnom smjeru. Daylight ju je slijedio na njezinom konju i promatrao. Vidio je kako joj je uspjelo naglo zaustaviti konja, a odmah zatim kako ga je, pošto ga je udarila po vratu uzdama i odlučno podbola lijevom ostrugom, okrenula natrag i potjerala istim putem kojim je došao, i gotovo istom brzinom. — Budite spremni da ga udarite korbačem po nosu – doviknuo joj je Daylight. Ali prije nego što se snašla, Bob se opet okrenu, no ovog joj puta, zahvaljujući krajnjem naporu, pođe za rukom da se spasi nedostojnog položaja da padne oko Bobova vrata. Njegov streloviti trik bio je još odlučniji, ali ga ona natjera da ide upropanj, i okrenu ga surovo natrag, udarajući ga ostrugama. Ništa nije bilo ženskog u načinu kako je postupala s Bobom; njezina metoda bila je zapovjednička i muškaračka. Da nije bilo tako, Daylight bi očekivao da će mu reći da joj je već dosta. Ali ova mala uvodna ekshibicija omogućila mu je da sazna nešto o tome kakva je Dede. A da ni toga nije bilo, sijevanje njezinih sivih očiju, na kojima se opažalo da je ljuta na samu sebe, i njezine čvrsto stisnute usne rekle bi mu to isto. Daylight joj nije govorio više ništa, ali je gotovo s uzbuđenjem promatrao sve njezine akcije, veseleći se unaprijed onome što će ćudljivi Bob dobiti. A Bob je i dobio, pri narednom okretu, odnosno pokušaju, jer nije se još bio ni do polovine okrenuo kadli ga je udvostručeni korbač poklopio po osjetljivoj njušci. I tada, na tom mjestu, uslijed zbunjenosti, iznenađenja i boli, njegove prednje noge, koje je upravo počeo dizati, padoše natrag. — Sjajno! – odobravao je Daylight. – Još nekoliko puta i to će ga naučiti pameti. On je previše mudar a da ne bi znao kada je poražen. Bob pokuša ponovo. Ali ovog puta je napravio tek četvrtinu okreta, a već ga je dvostruki korbač po nosu prisilio da spusti prednje noge na cestu. Poslije toga, bez uzda, bez ostruga, dovoljno je bilo da mu samo zaprijeti korbačem, i Bob se pokoravao. Dede pogleda slavodobitno Daylighta. — Dopuštate li da ga malo potjeram trkom? – upita. Daylight potvrdi glavom, a ona odjuri niz cestu. Promatrao ju je sve do zavijutka, gdje ju je izgubio iz vida, i onda opet kad se pojavila na vidiku, vraćajući se. Nema sumnje, ona zna jahati, mislio je on, a osim toga, divno je stvorenje. Bože, što bi to bila divna žena! Kako većina žena izgleda krhka prema njoj. I kad čovjek pomisli da takva djevojka mora čitavog tjedna sjediti za pisaćim strojem! To nije bilo mjesto za nju. Ona je trebalo da bude supruga valjanog čovjeka, da živi lagodno u svili i baršunu, s dijamantima – to je bilo njegovo graničarsko shvatanje o tome što dolikuje

ljubljenoj ženi – sa psima, i konjima, i drugim sličnim stvarima. – A vidjet ćemo, Mr. Burning Daylight, što nas dvojica možemo u tom pogledu učiniti – promrmlja u sebi; a naglas reče: — Izvrsno, Miss Mason, zbilja izvrsno. Nema konja koji bi bio dostojan djevojke koja zna jahati kao vi. Ne; ostanite na njemu, pa ćemo zajedno odjahati do kamenoloma. – On se nasmija. – Znate li vi da je upravo zajecao kada ste ga posljednji put udarili. Jeste li čuli! A jeste li vidjeli kako je samo spustio noge na cestu, kao da je udario o kameni zid. A dovoljno je pametan da shvati da će sada taj kameni zid biti uvijek u pripremi za njega. Kad su se toga dana kasno poslije podne rastali, kod prolaza na cesti koja je vodila prema Berkeleyu, on se povuče u stranu iza drveća, odakle ju je, nezapažen, promatrao dok je nije izgubio iz vida. Zatim, okrenuvši se da odjaše natrag u Oakland, pade mu na um misao zbog koje se pokajnički nasmija i prošapta: – A sada mi ne preostaje ništa drugo nego da kupim taj prokleti kamenolom.Ničim drugim neću moći opravdati svoje skitanje po ovim brežuljcima. Ali kamenolomu je bilo suđeno da na neko vrijeme ispadne iz njegovih planova, jer je naredne nedjelje jahao sam. Toga dana nije bilo na sporednom putu prema Berkeleyu ni Dede ni njezine Mab, a ni nedjelju dana kasnije. Daylight je bio izvan sebe od nestrpljivosti i bojazni, premda se u uredu nastojao svladati. Na njoj nije opazio nikakve promjene, i borio se da se ni na njemu ništa ne primijeti. Nastavljao se isti stari uobičajeni posao, premda ga je sada sve to dražilo i razbješnjavalo. Daylight je proklinjao svijet, koji je tako uređen da se čovjek ne smije prema svojoj stenografkinji ponašati na način koji je inače uobičajen između muškaraca i žena. Što mu u ovom slučaju koriste njegovi milijuni, pitao se jednog dana gledajući u kalendar na pisaćem stolu kad je ona izašla poslije završenog diktiranja. Pred kraj trećeg tjedna, kad je još jedna očajna nedjelja stajala pred njim, Daylight odluči da progovori, pa makar to bilo i u uredu. I kao što je bilo u njegovoj prirodi, prijeđe jednostavno i neposredno na stvar. Ona je upravo završila posao s njim, kupila svoje stenograme i olovke, spremajući se da ode, kada on reče: — Ah, još nešto, Miss Mason; nadam se da nećete zamjeriti mojoj iskrenosti i otvorenosti. Vi ste od početka napravili na mene dojam razumne djevojke, i ja držim da vas neće uvrijediti ono što ću vam sada reći. Vi znate kako ste dugo ovdje u uredu – to su godine, nekoliko godina, u svakom slučaju, i vi znate da sam se uvijek prema vama ponašao otvoreno i ispravno. Nikada nisam sebi nešto – kako vi to kažete – dozvoljavao. Baš zato što ste kod mene u uredu, nastojao sam da budem prema vama pažljiviji nego – nego kad ne biste bili u mojoj službi – vi razumijete. Ali, usprkos tome, ja sam isto tako čovjek kao i drugi ljudi. Ja sam čovjek osamljen – molim vas

nemojte ovo uzeti kao neku molbu za ljubaznost. Ja vam samo želim time kazati koliko su mnogo za mene značila ona dva jahanja s vama. I sada, nadam se da mi nećete zamjeriti ako vas upitam zašto niste izjahali prošle dvije nedjelje. Završio je i čekao, osjećajući neku čudnovatu vrućinu i nelagodnost, od koje su mu se pojavile sitne kapljice znoja na čelu. Ona nije odmah odgovorila, a on prijeđe preko sobe i otvori širom prozor. — Ja sam jahala – odgovori ona – u drugim pravcima. — Ali zašto...? – nije znao kako da završi pitanje. – Produžite i budite iskreni prema meni – požurivao je. – Onako iskreni kao što sam ja s vama. Zašto niste izjahali u brežuljke Piedmonta? Ja sam vas svuda tražio. — To i jest pravi razlog – nasmija se ona i pogleda mu za trenutak ravno u oči, a onda opet spusti pogled. – Vi me sigurno razumijete, Mr. Harnish. On mrzovoljno potrese glavom. — I razumijem i ne razumijem. Još nisam ni izdaleka naviknut na gradske običaje. Ima stvari koje čovjek ne smije da radi, protiv čega ja nemam ništa sve dotle dok ja ne želim da ih radim. — A ako želite? – upita ona brzo. — Onda to radim. – Njegove se usne čvrsto stisnuše na ovu odlučnu izjavu, ali je u narednom trenutku već ispravio tu tvrdnju: — To jest, većinom radim. Ali ono što ne razumijem, to su stvari koje čovjek ne smije činiti ni onda kad u njima nema ništa rđavo, i kada nikome ne nanose nikakvu štetu – kao što je na primjer ovo jahanje. Dede se neko vrijeme nervozno poigravala olovkom, kao da razmišlja što će odgovoriti, dok je Daylight strpljivo čekao. — To jahanje – poče ona – ipak nije nešto za što bise moglo reći da je sasvim na svom mjestu. Prepuštam vam da to i sami prosudite. Vi znate kakav je svijet. Vi ste, Mr. Harnish, milijunaš. — Špekulant – reče on oporo. Ona potvrdi glavom u znak da se slaže s tim nazivom, i nastavi: — A ja sam samo stenografkinja u vašem uredu. — Vi ste hiljadu puta bolji od mene – pokuša on da dometne, ali ga ona prekine. — Ne radi se uopće o tome. To je vrlo obična i jednostavna situacija, koja se mora uzeti u obzir. Ja radim kod vas. I nije stvar u tome što vi mislite, ili što ja mislim, nego što će drugi ljudi o tome misliti. I smatram da nije potrebno da vam još o tome govorim. Vi to i sami znate. Njezin hladni stvarni govor nije se slagao s njezinim izgledom, ili je bar tako

Daylight mislio promatrajući njezinu uzbuđenu ženstvenost, oble linije njezina stasa, grudi koje su se duboko dizale i spuštale, i rumenilo koje joj je probijalo obraze. Žao mi je što sam vas; poplašio i otjerao s vašeg omiljenog mjesta – reče on prilično besciljno. — Niste vi mene poplašili – odgovori ona uzbuđujući se. – Nisam ja neka glupa djevojčica iz internata. Ja se već dugo sama brinem za sebe, ja to nisam uradila zato što sam se preplašila. Mi smo bili zajedno dvije nedjelje, i ja sam sigurna da se nisam preplašila ni vas ni Boba. Ne radi se o tome. Mene nije strah da se sama brinem o sebi, ali i svijet hoće da vodi brigu o drugima. U tome je neprilika. Radi se o tome što će svijet reći o meni i o mom poslodavcu, kad se budemo redovito svake nedjelje susretali i jahali po brežuljcima. To je smiješno, ali to je tako. Mogla bih jahati s bilo kojim od činovnika a da nitko ništa ne primijeti, ali s vama – ne. — Ali svijet to ne zna i ne treba da zna – poviče on. — Utoliko gore, ne osjećati se krivim a ipak se šuljati okolo po sporednim putovima s osjećajem da se radi nešto što nije u redu. Bilo bi ljepše i dostojnije kad bih ja javno... — Otišli sa mnom na ručak kojeg radnog dana – reče Daylight, nastojeći pogoditi smisao njezine nezavršene rečenice. Ona potvrdi glavom. — Nisam baš to mislila, ali otprilike tako. Ja bih mnogo radije učinila i najružniju stvar tako da to svi znaju nego da učinim nešto potajno, pa da to onda bude otkriveno. Ne mislim time da tražim od vas da me pozovete na ručak – doda ona smiješeći se – ali sam sigurna da razumijete moj položaj. — Zašto onda ne biste jahali otvoreno i naočigled svima sa mnom po brežuljcima? – nastavi on. Ona zatrese glavom, tako da se njemu činilo kao da mu želi pokazati da je i njoj samoj to žao, i u tom trenutku njega obuze neka luda čežnja za njom. — Slušajte, Miss Mason, znam da ne volite razgovarati u uredu o ovakvim stvarima. Isto tako ne volim ni ja. I to je jedan dio čitavog tog problema, čini mi se; pretpostavlja se da čovjek koji je na mjestu neće razgovarati sa svojom stenografkinjom ni o čem drugom osim o poslovima. Hoćete li naredne nedjelje izjahati sa mnom, pa će mo tu stvar temeljito pretresti i doći do nekog zaključka. Tamo na brežuljcima je mjesto gdje se može govoriti i o stvarima koje se ne tiču poslova. Mislim da ste me već toliko upoznali da me smatrate poštenim čovjekom. Ja – ja – vas poštujem i cjenim i... sve tako, i ja... – Počeo je mucati, a ruka kojom je držao upijač na stolu vidljivo mu je drhtala. Borio se da se svlada. – Ja to želim više nego što sam ikada išta dosada u životu želio. Ja, ja... ja vam to ne mogu objasniti, ali tako jest, to

je sve. Hoćete li? ... – Samo naredne nedjelje? Sutra? Nije ni sanjao da je njezinu tihu privolu imao zahvaliti više nego ičem drugom onim kapljicama znoja na čelu i ruci koja mu je drhtala, i čitavoj svojoj suviše očiglednoj općoj zbunjenosti.

XIV – Dakako, nije moguće odrediti što netko želi po onome što on govori. – Daylight pogladi buntovničko Bobovo uho korbačem i razmišljaše nezadovoljan riječima koje je upravo izrekao. One nisu govorile ono što je on htio kazati. – Ono što ja želim od vas, jest da mi otvoreno priznate da se ne želite sa mnom sastajati, da mi kažete svoje razloge, ali kako ću ja znati jesu li to pravi vaši razlozi? Može biti da vi ne želite da to kažete iz bojazni da ne povrijedite moje osjećanje. Ne uviđate li? Ja sam posljednji čovjek na svijetu koji bi se gurao tamo gdje ga ne žele. I kad bih ja bio uvjeren da vama nije nimalo stalo do toga da me više vidite, eh, onda bih otprašio takvom brzinom da biste vidjeli samo dim iza mene. Dede se nasmija, u znak da se slaže s ovim njegovim riječima, ali je dalje jahala šuteći. Taj smijeh, mislio je on, to je najslađi i najljepši smijeh koji je on ikada čuo. Taj se smijeh razlikovao, uvjeravao je on samog sebe, od svakog drugog smijeha kojim mu se ona dotada nasmijala. To je bio smijeh nekoga tko ga već malo poznaje, nekoga tko mu se smatra barem malo bliskim. Razumije se, ispravljao je sam sebe već u narednom trenutku, bilo je to nesvjesno s njezine strane. Do toga svakako mora doći u toku ophođenja bilo koje dvije osobe. Svaki stranac, poslovni čovjek, činovnik, bilo tko, poslije nekoliko slučajnih sastanaka pokazao bi slične znakove prijateljstva. Do toga je moralo doći, ali u njezinom slučaju učinilo je to jači dojam na njega; a osim toga, bio je to tako sladak, tako divan smijeh. Druge žene koje je on poznavao nisu se nikada tako smijale; u to je bio uvjeren. Bio je to sretan dan. Daylight ju je susreo na sporednom putu iz Berkeleya, i proveli su nekoliko sati zajedno. I tek sada, kada se dan primicao kraju a oni se približavali ogradi na putu prema Berkeleyu, dotakao se on važne teme. Ona poče odgovarati na njegovu posljednju tvrdnju, a on je zahvalno slušao. — Ali pretpostavimo, samo pretpostavimo, da su razlozi što sam ih iznijela jedini koji postoje – da nije pitanje u tom što ja ne bih željela da se s vama pobliže upoznam? — Onda bih vas ja progonio kao prava napast – reče on brzo. – Jer, znajte, ja sam uvijek primjećivao da ljudi koji za nečim teže vrlo rado slušaju kad im se te želje potvrde. Ali ako vi imate još neki drugi potajni razlog, ako vi ne želite da se sa mnom pobliže upoznate, ako – ako, dakle, mislite da ne treba da povrijedite moje osjećaje zbog toga što imate kod mene dobro namještenje...

Ovdje se prekine njegovo mirno razmatranje, od straha da bi ta mogućnost mogla biti stvarnost, i on izgubi nit misli. — Dakle, uostalom, sve što treba da učinite jeste da kažete samo jednu riječ i ja ću nestati. I nimalo vam to neću zamjeriti; to će samo značiti da nisam imao sreće. Zato budite pošteni, Miss Mason, i molim vas, recite mi da li je to razlog – ja gotovo predosjećam da je tako. Ona ga pogleda, a oči joj se iznenada i lagano ovlažiše, nešto zbog povrijeđenosti a nešto zbog ljutnje. — Oh, ali to nije pošteno – poviče ona. – Vi mi dajete da izaberem, ili da vam lažem i da vas uvrijedim kako bih na taj način sebe zaštitila i riješila vas se, ili da odbacim svoju zaštitu i da vam kažem istinu, a onda će te vi, kao što ste i sami rekli, ostati i progoniti me. Obrazi joj se zarumenješe, usne joj zadrhtaše, ali ona nastavi da mu gleda iskreno u oči. Daylight se smijao usiljeno, sa zadovoljstvom. – Vrlo mi je drago, Miss Mason, vrlo mi je drago što sam čuo ove riječi. — Ali od njih nemate nikakve koristi – produži ona brzo. – One vam ne mogu ništa koristiti. Ja ih se odričem. Ovo je naše posljednje jahanje, a... ovdje je ograda. Postavivši svoju Meb kraj prolaza u ogradi, ona se sagnu, povuče zasun i prijeđe na drugu stranu. — Ne, molim, ne – reče ona kada je Daylight pošao za njom. Pokorivši se ponizno, on potjera Boba natrag, a vrata ograde se zatvoriše među njima. Ali trebalo je još nešto da se kaže, i ona još nije odjahala. — Slušajte, Miss Mason – reče on tihim glasom, koji je drhtao od iskrenosti. – Htio bih vas uvjeriti o jednoj stvari. Ja ne mislim na to da zbijam šalu s vama. Vi mi se dopadate, potrebni ste mi, ja nikad nisam bio ozbiljniji u svom životu. Nema ničeg nepoštenog u mojim namjerama. Ono što ja mislim potpuno je časno... Ali izraz njezinog lica postade takav da je zašutio. Bila je srdita, ali se u isto vrijeme i smijala. — To je baš ono što niste nikako smjeli da kažete – poviče. – To je kao... kao u ženidbenom uredu; namjere posve časne; predmet – ženidba. Ali to sam i zaslužila. Ako se ne varam, to je ono što ste vi nazvali progoniti kao napast. Zagasita boja Daylightova lica izblijedjela je otkako je došao da živi pod gradskim krovovima, tako da mu je uslijed navale krvi pocrvenio vrat, a zatim se crvenilo prosulo po licu. U svojoj velikoj neprilici nije sanjao da ga je ona u tom trenutku ljubaznije promatrala nego i u jednom drugom trenutku toga dana. Nije imala tog iskustva da gleda kako odrasli muškarci crvene kao dječaci, i već se počela kajati

zbog oštrine u koju je iznenada bila zapala. — Slušajte, Miss Mason – poče Daylight, polagano i mucajući u početku, ali neprekidno povećavajući brzinu govora, tako da je ispao gotovo nerazumljiv; – ja sam sirov čovjek, ja to znam. A znam i to da ima mnogo stvari koje ne znam. Ja nisam nikad ništa učio o lijepim stvarima, nikada još nisam bio zaljubljen, i nikada još nisam izjavljivao ljubav – i ja se u tom pogledu ne znam ponašati ništa bolje od običnog idiota. Ono što vi treba da učinite jest da pogledate iza mojih glupih riječi i da pokušate shvatiti čovjeka koji je iza njih. To sam ja, a ja mislim pošteno, iako ne znam kako da vam to kažem. Dede Mason imala je svojstvo da ptičjom brzinom mijenja svoja raspoloženja; u narednom je trenutku već bila sušta skrušenost. — Oprostite što sam se smijala – reče preko ograde. – Nije to u stvari ni bio smijeh. Bila sam iznenađena, a također i uvrijeđena. Vidite, Mister Harnish, ja nisam... Ona zastane u iznenadnom strahu da dovrši misao u koju ju je uvukla njena ptičja prenagljenost. Hoćete da kažete da niste navikli na ovakvu vrstu prosidbe – reče Daylight; – na vrstu: dobar dan, kako ste, vrlo mi je drago što smo se upoznali, hoćete li biti moja žena. Ona potvrdi glavom i prsnu u smijeh, kome se i on pridruži, i koji im je pomogao da prijeđu preko tjeskobne situacije. To ga je ohrabrilo, i on nastavi s većim pouzdanjem, s hladnijom glavom i jezikom. — Evo, vidite, vi i sami opravdate moj slučaj. Vi imate iskustva u takvim stvarima. Ja ne sumnjam da ste već imali velik broj ovakvih prijedloga. No ja nisam, i osjećam se kao riba na suhom. Osim toga, to i nije ženidbeni prijedlog. To je jedna naročita situacija, to je sve, i ja sam natjeran u škripac. Ja imam dosta obične pameti da znam da čovjek ne treba da raspravlja o ženidbi s djevojkom zato što želi da se s njom pobliže upozna. I upravo tu sam pao u klopku. Broj jedan, ja se ne mogu s vama pobliže upoznati u uredu. Broj dva, vi velite da nećete da se sa mnom sastajete izvan ureda i da mi tako pružite priliku. Broj tri, vi velite da će vas svijet ogovarati zato što ste uposleni kod mene. Broj četiri, ja upravo želim da se s vama pobliže upoznam, a želio bih vas uvjeriti da mislim časno i pošteno. Broj pet, vi se nalazite s jedne strane ograde spremajući se da odete, a ja s druge strane ograde prilično očajan, trudeći se da vam kažem nešto što bi vas potaklo da se predomislite. Broj šest, to sam već rekao. I napokon, ja samo želim da vi još jednom o svemu razmislite. A ona je s uživanjem promatrala njegovo ozbiljno i zbunjeno lice i jednostavne obične riječi, koje su samo podvlačile njegovu ozbiljnost i isticale razliku između njega i većine prosječnih muškaraca koje je poznavala, tako da ga je naposljetku

prestala slušati i zadubila se u svoje vlastite misli. Žene uvijek čeznu za ljubavlju jakih ljudi, a nikad još nije Dede tu čežnju osjećala tako jako kao sada, gledajući preko zatvorene ograde Burninga Daylighta. Nije ni pomišljala na to da bi se ikada udala za njega – bilo je mnogo razloga koji su govorili protiv toga – a zašto da se s njim barem češće ne sastaje? Sigurno je da joj on nije bio antipatičan. Naprotiv, on joj se dopadao, od prvog dana kad ga je vidjela i pogledala njegovo mršavo indijansko lice i njegove sjajne indijanske oči. Bio je on prava muška pojava, čovjek koji je upadao u oči mnogim drugim svojstvima a ne samo svojim snažnim mišicama. Osim toga bio je okružen romantikom, taj smioni, sirovi pustolov sa Sjevera, taj čovjek s mnogo junačkih podviga i mnogo milijuna, koji je došao ovamo iz polarnih krajeva da se uhvati ukoštac i bori tako majstorski s ljudima na Jugu. Divlji poput crvenokožog Indijanca, kockar i razuzdanik, čovjek bez morala, čija se osveta nije nikada gasila, koji je gazio sve one koji bi mu se usprotivili – o, da, njoj su bila poznata sva ona gruba imena kojima su ga nazivali. A ipak ga se ona nije bojala. Bilo je u njemu mnogo više nego što je označavalo njegovo ime. Ime Burninga Daylighta izazivalo je dojmove i o drugim stvarima. One su se nalazile u novinama, časopisima i u knjigama o Klondiku. Kada se sve uzme u obzir, ime Burning Daylight imalo je silno značenje – značenje koje je moglo uzbuditi maštu svake žene, kao što je uzbudilo njezinu, dok je sada, rastavljena od njega ogradom, slušala turobnu i ozbiljnu jednostavnost njegova govora. Na kraju krajeva, i Dede je bila samo žena s taštinom svojstvenom svom spolu, a njezinoj je taštini godilo da se jedan takav čovjek u svojoj nevolji obraća na nju. A bilo je još mnogo toga što joj je prošlo kroz glavu – osjećaji umornosti i osamljenosti; čitave armije nejasnih osjećaja i još nejasnijih stremljenja; i još dublja i nejasnija došaptavanja i odjeci, čežnje zaboravljenih generacija, kristalizirane i oživljene, koje se uvijek iznova pojavljuju, nesanjane i neslućene, prigušene ali snažne, duh i osnovna težnja života, koja ispod hiljadu obmana i maski uvijek nastoji da oživi. Bilo je veliko iskušenje već samo ovo jahanje s tim čovjekom po brežuljcima. Ali na tome je imalo i ostati, samo na tome i ništa više, jer je bila duboko uvjerena da njegov način života neće nikada postati njezin način. S druge strane, nju nije mučila nijedna od običnih ženskih bojazni i strahovanja. Nikada nije sumnjala u to da će se moći pobrinuti za sebe u svim okolnostima. Pa onda zašto ne? Na kraju krajeva, bila je to ipak mala stvar. Ona je živjela jednostavnim i dosadnim životom. Jela je, spavala i radila, i to je bilo uglavnom sve. Kao u slikama, prošao je ispred nje njezin pustinjački život; šest dana u tjednu provodila je u uredu i na putu od kuće u ured i natrag skelom preko zaljeva; sate koje je ukrala prije spavanja provodila je za klavirom ili je prala svoje

rublje, šila i krpala i sređivala svoje mršave račune. Dvije večeri u tjednu dopuštala je sebi za društvenu razonodu; ostale ukradene sate i subotu poslije podne provodila je sa svojim bratom u bolnici; a sedmi dan, nedjelju, svoj dan utjehe, provodila je na leđima svoje Mab među ovim blagoslovljenim brežuljcima. Ali je već postalo samotno to jahanje bez društva. Nitko od njezinih poznatih nije jahao. Nagovorila je nekoliko prijateljica sa sveučilišta da pokušaju, ali poslije jedne ili dvije nedjelje na iznajmljenim konjima one su izgubile volju. Doduše, bila je tu Madeline, koja je kupila sebi konja i oduševljeno jahala nekoliko mjeseci, samo zato da bi se udala i otišla da živi u južnu Kaliforniju. Nakon nekoliko godina čovjek postane umoran od tog vječnog osamljenog jahanja. A on je bio pravi dječak, taj veliki div i milijunaš, kojega se bojala polovica bogataša u San Franciscu. Takav dječak! Ona nikada nije mogla ni zamisliti tu stranu njegove prirode. – Kako se uopće ljudi žene? – govorio je on. – Evo kako: broj jedan, susretnu se; broj dva, dopadnu se jedno drugom; broj tri, upoznaju se; i broj četiri, ožene se ili se ne ožene, prema tome koliko su zavoljeli jedno drugo poslije pobližeg upoznavanja. Ali kako ćemo, sto mu gromova, nas dvoje imati mogućnosti ustanoviti da li se jedno drugome dovoljno dopadamo, to ja ne mogu zamisliti, ako sami za to ne stvorimo priliku. Ja bih rado došao da vas vidim, da vas posjetim, ali znam da živite u iznajmljenoj sobi ili u pansionu, i da to ne bi bilo zgodno. Iznenada, promijenivši raspoloženje, Dedi postade situacija do krajnosti smiješna. Osjećala je želju da se smije, ne ljutito ni histerično, ali veselo. Bilo je to zbilja šaljivo. Ona, stenografkinja, a on poznati i moćni hazarder i milijunaš, stoje jedno s jedne a drugo s druge strane ograde, i on iznosi svoje misli o tome kako se ljudi upoznaju i žene. Posve nemoguća situacija. S obzirom na sve to, ona ne smije dopustiti da se to nastavi. S ovim potajnim sastancima u brežuljcima treba prestati. Ovo treba da bude posljednji sastanak. A ako, poslije toga, on nastavi da joj udvara u uredu, ona će biti prisiljena napustiti jedno vrlo dobro namještenje, i to će biti konac pripovijesti. Nije joj bilo drago na to misliti; ali muški svijet, naročito muškarce u gradovima, ona nije smatrala naročito dobrima. Godine koje je proživjela zarađujući radom svoj kruh učinile su da izgubi mnogo iluzija. — Nema nikakva smisla da se skrivamo i šuljamo unaokolo – tumačio je Daylight. – Jahat ćemo otvoreno i slobodno koliko god to vi želite, a ako nas netko vidi, šta onda, neka vidi. Budu li nas ogovarali... neka nas ogovaraju, tako dugo dok nam je savjest čista, nas to ništa ne treba da smeta. Recite samo jednu riječ, i Bob će na svojim leđima odnijeti najsretnijeg čovjeka na svijetu. Ona zatrese glavom, podbode Mab, koja je već postala nestrpljiva i htjela kući, i pogleda značajno na sjene koje su se produžavale.

— Kasno je već, uostalom – požurivao je Daylight – a mi još ništa nismo svršili. Samo još jednu nedjelju, bar jednu, to ne znači tražiti mnogo – da se dogovorimo. — Imali smo na raspolaganju čitav dan – reče ona. — Ali smo tek kasno počeli o tome razgovarati. Idući put počet ćemo ranije. Ovo je veoma ozbiljna stvar za mene, uvjeravam vas. Dakle, naredne nedjelje? — Jesu li ikad muškarci pošteni? – upita ona. – Vi znate vrlo dobro da pod tim »naredne nedjelje« mislite mnogo nedjelja. — Onda neka bude mnogo nedjelja – poviče Daylight neobuzdano, dok je ona pomislila da još nikad nije tako lijepo izgledao kao sada. – Recite samo jednu riječ. Samo jednu riječ. Naredne nedjelje kod kamenoloma ... Ona pokupi uzde u ruku, spremajući se na polazak. — Laku noć – reče ona – i... — Da – prošapta on s lakim zapovjedničkim naglaskom. — Da – reče ona tihim, ali jasnim glasom. U istom času potjera kasom Mab i odjuri cestom ne osvrćući se nijednom, zabavljena razmišljanjem o svojim osjećajima. Sve do posljednjeg trenutka ona je bila odlučila da kaže »ne«, a njezine su usne ipak izgovorile »da«, odnosno barem je izgledalo da su to bile usne. Ona nije imala namjere da pristane. Pa zašto je to onda učinila? Poslije prvog iznenađenja i zbunjenosti zbog jednog tako potpuno nepromišljenog čina ona sa zaprepaštenjem poče razmišljati o posljedicama. Znala je da Burning Daylight nije čovjek s kojim bi se moglo šaliti, da se ispod njegove jednostavnosti i dječačkog izgleda skriva zapovjednička muškaračka narav, i da se prepustila jednoj budućnosti sa neizbježivim uzbuđenjem i burom. I ponovo se zapita zašto je rekla »da«, i to upravo u onom trenutku kada je to bilo najdalje od njezine namjere.

XV Život je u uredu tekao uglavnom isto onako kao i uvijek. Nikada, ni riječju, ni pogledom, nisu oni odavali da se situacija bilo u čemu promijenila. Svake su se nedjelje dogovorili za sastanak naredne nedjelje, ali nikad o tome nije bilo govora u uredu. Daylight se u toj stvari vladao upravo viteški. On nije htio da je izgubi kao namještenicu. Promatrati je u radu bila je za njega silna radost. Ali nije to zloupotrebljavao otezanjem diktiranja ili pronalaženjem prekovremenog rada, koji bi je zadržao dulje pred njegovim očima. Jer iznad takvog sebičnog ponašanja bila je njegova ljubav za poštenu igru. Smatrao je nedostojnim iskorištavati prednost svoga položaja. Duboko u svojoj unutrašnjosti više je cijenio ljubav nego samo posjedovanje. Želio je da bude voljen zbog samog sebe, i da pri tom obje strane imaju jednake mogućnosti. S druge strane, da je bio najvještiji taktičar, ne bi mogao voditi pametniju politiku. Voleći poput ptice svoju individualnu slobodu, Dede je bila posljednja žena na svijetu koja bi dopustila nasilje nad svojim osjećajima, i zato je visoko cijenila finoću njegova držanja. Kod nje je to bilo svjesno, ali dublje od svake svijesti, a djelovanje toga bilo je tako osjetljivo kao paučina. Potpuno nevidljivo, osim u nekim najvišim trenucima, tkivo Daylightove ličnosti omotavalo se oko nje. Nit po nit, stvarali su se ti tajni i kao san laki okovi. U njima bi se mogao naći ključ toga što je ona rekla »da«, kada je mislila da kaže »ne«. I zar ne bi ona mogla na neki sličan način, u nekoj budućoj krizi većeg trenutka, u suprotnosti sa svim diktatima zdravog rasuđivanja, dati još jedan nenamjeravani pristanak? Među mnogim povoljnim posljedicama koje je za Daylighta imalo ovo sve veće zbližavanje s Dede, bila je i tada više nije onoliko pio kao prije. Želja za alkoholom bila se smanjila, čega je i on sam na kraju postao svjestan. Na neki način sada mu je Dede bila žuđena zaborav. Misao na nju bila mu je kao koktel. Odnosno, u svakom slučaju, ona mu je zamjenjivala stanovitu količinu koktela. Uslijed napora svog neprirodnog gradskog života i svojih uzbudljivih hazarderskih operacija, on je skrenuo na put koktela. Trebalo je da sebi jednom zauvijek sagradi zid koji će mu olakšati da podnese visoke napore, a Dede je postala jedan dio toga zida. Njezina ličnost, smijeh, zvuk njezina glasa, nevjerojatni zlatni žar njezinih očiju, odsjaji na kosi, njezin pogled, odijelo, njezino ponašanje za vrijeme jahanja, pa i svaki najobičniji tjelesni pokret – sve to što mu je neprestano lebdjelo pred očima i u čemu

je neprestano razmišljao poslužilo mu je da nadomjesti mnogi koktel i mnogi viski sa sodom. Usprkos čvrstoj odluci, ipak su njihovi sastanci održavani u priličnoj tajnosti. U suštini, sastanci su bili tajni. Nisu jahali slobodno, naočigled cijelom svijetu. Naprotiv, sastajali su se neopaženo, ona bi dojahala sporednim putem s mnogo ograda iz Berkeleya, a on bi je susretao na polovici puta. Jahali su jedino po putovima kojima se nije odvijao nikakav promet. A najradije su prelazili preko drugog lanca brežuljaka i jahali među pobožnim seljačkim svijetom koji je išao u crkvu i koji bi jedva poznavao čak i Daylighta po njegovim fotografijama u novinama. Ustanovio je da je Dede izvrsna jahačica, ne samo u načinu jahanja nego i u ustrajnosti. Bilo je dana kad su prevalili po šezdeset, sedamdeset, pa čak i osamdeset milja. Nikada se Dede ne bi potužila da joj je dan predugačak, niti je – još jedna velika preporuka za Daylighta – najteži dan ostavljao bilo kakvog traga na leđima njezine Mab. »Čudo od djevojke« svejednako je, s oduševljenjem ponavljao Daylight u sebi. Upoznali su dobro jedno drugo na ovim dugim neprekidnim izletima. Nisu imali ni o čem drugom mnogo govoriti osim o sebi samima, i dok je ona dobivala pouku o putovanjima po polarnim krajevima i o kopanju zlata, dotle je on malo-pomalo dobivao jasniju sliku o njoj. Ona je neprestano iznosila sve nove i nove podatke o svom djetinjstvu, koje je provela na farmi, čavrljajući o konjima, psima, ljudima i stvarima, tako da je on jasno vidio prilike pod kojima je ona rasla i razvijala se. Sve mu je to omogućilo da stvori sebi sliku o vremenu u kome je njezin otac bankrotirao i umro, poslije čega je ona bila prisiljena napustiti sveučilište i potražiti službu u uredu. Govorila je također o svome bratu i o svojoj dugoj borbi za njegovo izlječenje, kao i o svojim sve slabijim nadama da će joj to poći za rukom. Daylight zaključi da je bilo mnogo lakše shvatiti i razumjeti Dede no što je on pretpostavljao, iako je uvijek bio svjestan da se ispod svega što on o njoj zna krije tajna njezina spola. Bio je dovoljno skroman da prizna samom sebi da to predstavlja za njega jedno beskrajno, neproučeno more, o kome on ništa ne zna a po kome usprkos tome ipak mora nekako da plovi. Njegov dosadašnji strah od žena imao je svoj izvor u nepoznavanju, a taj ga je strah baš i sprečavao da ih upozna. Dede na konju, Dede kako bere cvjetove maka na sunčanoj strani brežuljka, Dede kako hvata diktat brzim stenografskim potezima – sve mu je to bilo razumljivo. Ali on nije poznavao onu Dede koja tako brzo prelazi iz jednog raspoloženja u drugo, Dede koja je tako tvrdokorno odbijala da ide s njim zajedno jahati, a onda iznenada pristala, i onu Dede u čijim se očima zlatni sjaj neprestano pojavljivao i iščezavao i došaptavao nagovještaje i poruke koje on nije mogao čuti svojim ušima. U svim tim stvarima vidio je on svjetlucave dubine spola, priznavao je njihovu privlačnu snagu i uzimao ih kao nešto neshvatljivo.

Imala je ona još jednu osobinu, o kojoj je on bio svjestan da ništa ne zna. Ona je poznavala knjige, posjedovala je onu tajanstvenu i strašnu stvar koja se zove »kultura«. A ono što ga je neprestano iznenađivalo bilo je to da se ta kultura nije nikada nametala u njihovu ophođenju. Ona nije govorila ni o knjigama ni o umjetnosti, ni o svim sličnim stvarima. Jednostavan kao što je bio, on je našao da je i ona gotovo isto tako jednostavna. Ona je voljela jednostavan život, život u prirodi, konje i brežuljke, sunce i cvijeće. On se našao u jednoj gotovo novoj flori, u kojoj je ona bila vođa, pokazujući mu sve vrsti hrastova, upoznajući ga sa madronjo i manzanita drvećem, učeći ga kako se zovu, gdje rastu i kako rastu beskonačni nizovi divljeg cvijeća, grmlja i paprati. Njezine oštre šumske oči predstavljale su drugi izvor radosti za njega, one su bile izvježbane u slobodnoj prirodi, i jedva im je moglo nešto izbjeći. Jednog dana natjecali su se tko će otkriti veći broj ptičjih gnijezda. I on, koji se uvijek ponosio svojim izvježbanim zapažanjem, morao se mučiti da sačuva prednost koju je bio stekao. Potkraj dana vodio je sa svega tri gnijezda više, od kojih mu je ona jedno odlučno osporavala, a za koje je i on sam priznavao da je vrlo sumnjivo. On joj je čestitao rekavši joj da svoj uspjeh ima zahvaliti činjenici što je i ona sama ptica, s oštrim ptičjim vidom i brzinom. Što ju je više poznavao, sve je više bio uvjeren o njezinoj sličnosti sa pticama. Zato ona i voli jahati, zaključivao je. To je najbliže letenju. Polje s makovim cvjetovima, dolinica s paprati, red jablanova na seoskom drumu, zagasitosmeđa strana brežuljka, pruga sunčane svjetlosti na udaljenom vrhuncu – sve je to kod nje izazvalo nagle radosti koje su se njemu činile kao zvuci pjesme. Ona se veselila malim stvarima, i činilo se kao da uvijek pjeva. Čak i u ozbiljnim stvarima bilo je isto tako. Kada je jahala Boba i borila se da svlada tu sjajnu životinju, u njoj su prevladavale osobine orla. Te njezine brze, male radosti postale su za njega izvor velikog veselja. On je uživao u njezinom uživanju, upirući svoje oči isto tako uzbuđeno u nju kao što je ona upirala svoje na predmet koji joj je privukao pažnju. Također je, zahvaljujući njoj, naučio tačnije poznavati i bolje ocjenjivati prirodu. Ona mu je u pejzažu pokazala boje za koje on ne bi nikada ni sanjao da se tu nalaze. On je poznavao samo osnovne boje. Svi tonovi crvene boje bili su mu crveni, crno je bilo crno, a smeđe samo smeđe. Grimiznu boju uvijek je smatrao crvenom, tako nešto kao krv, dok mu ona nije objasnila. Jednog dana su jahali preko nekog visokog, vrletnog brežuljka, gde su makovi cvjetovi, njišući se na vjetru, plamtjeli oko koljena njihovih konja, tako da je ona bila sva ushićena prelijevanjem tonova. Sedam, nabroji ih ona, a on koji je buljio u prirodu čitav svoj život, prvi put je naučio što je to zapravo »ton«. Poslije toga uvijek je promatrao lice prirode očima koje su više vidjele, nalazeći svoju radost u promatranju nizova sve udaljenijih planinskih lanaca, i u laganom promatranju

grimiznih ljetnih maglica, koje su se povlačile nad blagim naborima dalekih brežuljaka. A kroz sve to isprepletala se zlatna nit ljubavi. U početku on je bio zadovoljan samo da jaše zajedno s Dede, da bude s njom u drugarskim odnosima; ali želja i potreba za njom su rasle. Što ju je više poznavao, to ju je više cijenio. Da je ona bila suzdržljiva i ohola prema njemu, ili da je spadala u onu vrst žena koje se samo hihoću i cerekaju, bilo bi to drukčije. Umjesto toga, ona ga je upravo zadivljavala svojom jednostavnošću i svojim tjelesnim i duševnim zdravljem, svojim velikim i iskrenim drugarstvom. Ovo posljednje došlo je neočekivano. Nikada on nije gledao na ženu na takav način. Žena igračka; žena pohlepna; žena potrebna supruga i majka radi nastavka rase – to je bilo ono što je on očekivao i kako je on razumijevao ženu. Ali, žena drug i učesnik u igri i u radosti, to je bilo ono u čemu ga je Dede iznenadila. I ukoliko ju je više cijenio utoliko je vatrenija bila njegova ljubav, dajući i nesvjesno nježan ton njegovu glasu, a isto se tako nesvjesno rasplamsavala i vatra u njegovim očima. A ni ona nije bila slijepa za sve to, ali je ipak, kao i mnoge druge žene prije nje, željela da se igra s tom lijepom vatrom i da izbjegne predstojeći požar. — Uskoro će doći zima – reče ona jednog dana žalosno i izazovno – a onda neće više biti našeg jahanja. — Ali mi ćemo se morati sastajati i zimi – poviče on uzrujano. Ona zatrese glavom. — Mi smo bili vrlo sretni, to se mora priznati – reče ona gledajući ga otvoreno i iskreno. – Sjećam se vašeg smiješnog razlaganja o upoznavanju; ali sve ovo ne vodi ničemu. To je nemoguće. Ja sebe i predobro poznajem a da bih se varala. Lice joj je bilo ozbiljno, čak i zabrinuto zbog želje da ga ne povrijedi, pogled joj je bio čvrst, ali joj je u očima plamtio sjaj, zlatan i zažaren – ponor spola u koji se on sada nije bojao gledati. — Mislim da sam se dobro vladao – reče. – Prepuštam vam da to ocijenite. Moram vam priznati da mi je to mnogo puta bilo teško. Treba da i o tome promislite. Nijedne riječi nisam rekao o tome da vas volim, a volio sam vas sve vrijeme. To znači nešto za čovjeka koji je navikao da ide svojim putem. A kad se radi o putovanju, ja spadam među ljude koji brzo idu. Mislim da bih prestigao i boga svemogućega kad bi došlo do utrke po snijegu i ledu. A vidite, s vama se ipak nisam žurio. Mislim da ova činjenica pokazuje koliko vas volim. Razumije se, ja želim da se udate za mene. A ipak, jesam li rekao ijednu riječ o tome? Ni slova. Bio sam dobar i miran, premda sam ponekad bio bolestan od tog mirovanja. Nisam tražio od vas da budete moja žena. Ja to ni sada ne tražim. O, ne zato što ja ne bih bio s vama zadovoljan. Ja pouzdano znam da ste vi žena kakva meni treba. Ali da li ja vama odgovaram? Poznajete li vi

mene dovoljno da biste mogli donijeti odluku? – On slegnu ramenima. — Ja to ne znam i ne želim da danas postavljam to pitanje. Vi treba da budete sasvim načisto s time da li mislite da ćete se moći sa mnom slagati ili ne, i zato ja igram jednu polaganu i suzdržljivu igru. Ja ne želim da je izgubim zbog toga što nisam dobro pogledao svoje karte. Ovo je bilo ljubavno očitovanje kakvo Dede još nije doživjela. Niti je ikada nešto slično čula. Štoviše, pomanjkanje svake vatrenosti izazvalo je kod nje neugodan osjećaj, koji je mogla prevladati samo tim što se sjetila kako mu je nekada drhtala ruka, i što se sjetila strasti koju je vidjela tog istog dana i svakog dana u njegovim očima, ili čula u njegovu glasu. Sjetila se i onoga što joj je rekao prije nekoliko nedjelja: – Možda vi još i ne znate što znači strpljivost. – A onda joj je ispričao kako je ubijao vjeverice puškom velikog kalibra u ono vrijeme kada su on i Elijah Davis umirali od gladi na rijeci Stewart. — Dakle, vidite – nastavi on – da se zbog potpune jednakosti u igri nas dvoje moramo sastajati i ove zime.Vrlo je vjerojatno da vi još niste došli do zaključka... — Naprotiv – prekine ga ona. – Ja nikad ne bih mogla sebi dopustiti da mi bude stalo do vas. Moja sreća ne leži na zajedničkom putu s vama. Vi ste mi dragi, Mister Harnish, i to je sve. Ali nikad iz toga ne može biti ništa više. — To je zbog toga što vi ne volite moj način života – odgovori on pomišljajući na sve one svoje senzacionalne vožnje i uopće razuzdani način života o kome su novine pisale, misleći na to, i pitajući se hoće li ona ili neće u svojoj djevojačkoj čednosti zanijekati da joj je to poznato. Na njegovo iznenađenje njezin odgovor je bio brz i jasan. — Ne, ne volim vaš način života. — Priznajem da sam bio razuzdan na mnogim svojim izletima, što je došlo i u novine – poče on da se brani – ali sam se nalazio u veselom društvu... — Ne mislim ja to – reče ona – premda mi je i to poznato, i ne mogu reći da mi se dopada. Radi se o vašem životu uopće, o vašim poslovima. Ima žena na svijetu koje bi se mogle udati za čovjeka kao što ste vi i biti s njim sretne, ali ja ne bih mogla. I što bih više voljela takvog čovjeka, sve bih se nesretnijom osjećala. I, razumije se, budući da bih se ja osjećala nesretnom, i on bi bio nesretan. Počinila bih tešku pogrešku, a i on isto tako, premda u stvari njemu ne bi bilo tako teško kao meni, jer bi njemu i dalje ostali njegovi poslovi. — Poslovi! – začudi se Daylight. – Što ima ružno u mojim poslovima? Ja igram časno i pošteno. U njima nema ništa nedopušteno, a to se ne može reći za većinu poslova, bez obzira radi li se o velikim društvima ili o malim sitničarima koji lažu i varaju. Ja igram strogo po pravilima igre, i meni nije potrebno lagati ili varati, ili

kršiti zadanu riječ. Dede odahnu s olakšanjem zbog promjene teme u razgovoru, koja joj je u isto vrijeme omogućila da kaže svoje mišljenje. — U staroj Grčkoj – poče ona poučavajući – onaj je čovjek bio smatran dobrim građaninom koji je gradio kuće, sadio drveće. – Nije mogla završiti citat, nego naglo izreče zaključak. – Koliko ste kuća vi sagradili? Koliko ste drveća posadili? On zatrese glavom ne razumijevajući, jer nije shvatio smjer izlaganja. — Pretprošle zime – nastavi ona – vi ste pokupovali sav ugljen. — Lokalna stvar – nasmija se on, sjećajući se – posve lokalna. Iskoristio sam pomanjkanje vagona i štrajk u Britanskoj Kolumbiji. — Ali ništa od tog ugljena niste vi sami iskopali. Ipak ste natjerali cijenu za četiri dolara po toni i zaradili masu novaca. To su vaši poslovi. Učinili ste da sirotinja skuplje plaća ugljen. Igrali ste pošteno, kako vi kažete, ali ste uvukli svoje ruke u džepove svih tih siromaha i izvukli im njihov novac. To sam ja i sama osjetila. Imam u svojoj sobi u Berkeleyu veliki kamin. Umjesto jedanaest dolara za tonu Rock Wells ugljena platila sam te zime petnaest. Opljačkali ste me za četiri dolara. Ja sam to mogla podnijeti. Ali tu je bilo na hiljade vrlo siromašnih, koji nisu mogli. Vi to možete nazivati zakonitom špekulacijom, ali po mom shvatanju to je bila prava pljačka. Daylight se nije zbunio. Sve to nije bilo za njega nikakvo otkriće. Sjeti se stare žene koja je proizvodila vino na Sonoma brežuljcima i milijuna ljudi poput nje, koji i postoje zato da budu pljačkani. — Slušajte, Miss Mason, priznajem da ste me time donekle pogodili. Ali vi me već odavno promatrate u poslovima, i vi znate da nije moj običaj da navaljujem na siromašni svijet. Ja tjeram one krupne. Oni su moja divljač. Oni pljačkaju sirotinju, a ja pljačkam njih. Onaj posao s ugljenom bio je samo slučaj. Nisam ja ni u tom poslu išao protiv siromašnih ljudi, nego protiv jakih, a i njih sam pogodio. Slučaj je htio da se siromašni ljudi nađu na tom putu, i tako su stradali, to je sve. — Zar ne vidite – produži on – da je čitava igra obična kocka. Svatko se kocka na ovaj ili onaj način. Seljak se kocka protiv vremena i tržišta sa svojim žitom. Isto tako radi čelični trust SAD. Poslovi mnogih ljudi su prava pljačka siromašnog svijeta. Ali ja to nisam nikada učinio svojim poslom. Vi to znate. Ja sam uvijek tjerao pljačkaše. — Može biti da sam se krivo izrazila – dopusti ona. – Čekajte malo. Jahali su komadić puta šuteći. — Ja to sve mnogo jasnije vidim nego što mogu da izrazim, ali to je otprilike ovako. Postoji zakoniti rad, a postoji i rad koji – recimo, nije zakonit. Seljak obrađuje zemlju i proizvodi žito. On radi nešto što je korisno za čovječanstvo. On, prema tome,

na neki način, stvara nešto, stvara žito kojim će se hraniti gladni. — A onda dolaze željeznice, tržni špekulanti i ostali, koji mu opljačkaju to isto žito – prekine je Daylight. Dede se nasmije i zaustavi ga rukom. — Čekajte malo, inače ćete me opet zbuniti. Ne radi se o tome, makar ga oni do gola opljačkali i makar on umro od gladi. Težište je u tome što žito koje je on proizveo ostaje u svijetu. Ono postoji. Zar ne shvaćate? Seljak je nešto stvorio, recimo deset tona pšenice, i tih deset tona postoje. Željeznica doprema pšenicu na tržište, do usta koja će je jesti. To je također zakonito. To je tako kao kad bi vam netko donio čašu vode, ili vam izvadio trun iz oka. Nešto je učinjeno, na neki način stvoreno, upravo kao i pšenica. — Ali ga željeznice pljačkaju kao razbojnici – prigovori Daylight. — Onda je njihov rad djelomično zakonit a djelomično nezakonit. A sad dolazimo do vas. Vi ne stvarate ništa. Ništa novo ne postoji kada vi završite svoj posao. Upravo kao ono s ugljenom. Vi ga niste kopali. Vi ga niste dopremili na tržište, vi ga niste isporučili potrošaču. Zar ne uviđate? To je ono što sam ja mislila kad sam govorila ograđenju kuća i sađenju drveća. Vi niste zasadili nijedno drvo niti ste sagradili ijednu kuću. — Nikada nisam ni pomišljao na to da postoji žena na svijetu koja bi na ovaj način govorila o poslovima – promrmlja on zadivljeno. – Priznajem, u toj tački imate pravo. Ali ima mnogo toga što bi se moglo navesti u moju odbranu. Slušajte vi sada mene. Podijelit ću cijelu stvar u tri poglavlja. Broj jedan: mi živimo premalo vremena, najbolji od nas, a dugo smo vremena mrtvi. Život je velika igra na sreću. Neki su ljudi rođeni sretni, a neki nesretni. Svi sjede za stolom i svi pokušavaju da jedan drugoga opljačkaju. Većina biva opljačkana. To su rođeni glupani. I onda dođe čovjek kao što sam ja, i počne razmišljati što da radi. Mogu da biram između dvije stvari: mogu se udružiti s glupanima ili se mogu udružiti s pljačkašima. Kao glupan ne dobivam ništa. Čak mi pljačkaši trgaju iz usta posljednju koru kruha. Radim naporno čitav svoj život, i umirem radeći. I nikada nemam nikakva užitka. Nisam imao ništa drugo osim što sam radio, radio i radio. Govori se o dostojanstvu rada. A ja vam velim da u toj vrsti rada nema nikakva dostojanstva. Drugo što mogu izabrati to je da se družim s pljačkašima, i ja se s njima družim. Ja igram igru koju sam izabrao, igram je otvorenim očima, da dobijem. Imam automobile, hranim se biftecima i spavam na mekanim krevetima. — Broj dva: nema baš velike razlike između onoga koji igra napola pljačkaški, poput željeznice što doprema seljakovu pšenicu na tržište, i onoga koji igra sasvim pljačkaški, i pljačka pljačkaše, kao što to ja radim. A osim toga, ovo polovično pljačkanje za mene je previše polagana igra da bih se tim bavio. Tu se ne dobiva onako brzo kao što ja želim.

— Ali što vam uopće trebaju ti dobici? – upita Dede. – Vi već imate milijune i milijune. Vi se ne možete voziti u više nego jednom automobilu, ni spavati u više nego jednom krevetu u isto vrijeme. — Broj tri će vam odgovoriti na to – reče on – a to je ovo: Ljudi i stvari su tako stvoreni da imaju različite ukuse. Zec voli vegetarijansku hranu, ris uživa u mesu. Patke plivaju, a pilići se boje vode. Jedan čovjek sakuplja poštanske marke, a drugi leptire. Jedni uživaju u slikarstvu, drugi u jahtama, a treći u lovu na krupnu divljač. Ima ljudi koji misle da su konjske trke nešto najljepše na svijetu, a neki, opet, uživaju u zabavama sa glumcima. Protiv tih svojih želja oni ne mogu ništa. Oni ih imaju, i što da rade? A ja volim kocku. Volim igru na sreću. Želim da igram na veliko i da igram brzo. Ja sam tako stvoren. I ja to igram. — Ali zašto ne biste mogli činiti dobra djela sa svojim novcem? Daylight se nasmija. — Činiti dobra djela sa svojim novcem! To bi bilo kao udariti boga u lice, ili kao da mu se želi reći da on ne zna upravljati svojim svijetom, i da bi najbolje bilo da se on makne i prepusti vama da vi to pokušate. Ja nisam prosjedio čitave noći razmišljajući o bogu, nego sam na drugi način promatrao sve te stvari. Zar nije smiješno ići unaokolo s bokserom i toljagom, razbijati ljudima glave i otimati od njih novac, dok ne sakupim dovoljnu hrpu, a onda se pokajati zbog svog postupka, ići opet unaokolo i zamatati povojima glave koje su drugi pljačkaši porazbijali? Prepuštam vam da o tome razmislite. Eto na što se svodi činiti dobro sa svojim novcem. Svaki čas se kojem od pljačkaša smekša srce i onda se on počne baviti tim bolničarskim poslom. To je ono što je učinio Carnegie. On je porazbijao ljudima glave u krvavim bitkama u Homesteadu, bio je sasvim propisni razbijač glava naveliko, opljačkao je glupanima nekoliko stotina milijuna, i sada ide unaokolo i daje im natrag kap po kap. Smiješno? Ostavljam vam da to prosudite. Smota cigaretu i promatraše Dede pola radoznalim pola zabavnim pogledom. Njegovi odgovori i grubo generaliziranje jedne tvrde škole zbunili su je i ona se opet vrati na svoje prijašnje stanovište. — Ne mogu se s vama prepirati, i vi to znate. Bez obzira na to koliko jedna žena ima pravo, muškarci na takav način postupaju s njima – da, recimo, da ono što oni kažu zvuči vrlo uvjerljivo, a žena je ipak sigurna da oni imaju krivo. Ali ima tu još jedna stvar – a to je stvaralačka radost. Nazovite to kockanjem, ako hoćete, ali ipak mene bi mnogo više zadovoljavalo nešto stvoriti, nešto napraviti, nego jednostavno po čitav dan izvrtati kocke iz kutije. Katkada, zbog gimnastike, ili kad sam morala platiti petnaest dolara za ugljen, ja sam sama znala po pola sata čistiti i timariti Mab. I kad vidim kako joj je dlaka čista i sjajna, osjećam zadovoljstvo nad onim što sam radila. Isto tako mora biti čovjeku koji sagradi kuću ili zasadi drvo. On na to može s ponosom

pogledati. On je to uradio, to je njegovo djelo. Pa čak i onda ako dođe netko poput vas i uzme mu njegovo drvo, ipak ono ostaje, i ipak ga je on napravio. To mu vi ne možete oteti, Mr. Harnish, sa svim svojim milijunima. To je stvaralačka radost, i to je veći užitak nego obično kockanje. Zar niste nikad sami nešto napravili – drvenu baraku na Yukonu, ili čamac, ili splav, ili nešto drugo? Zar se ne sjećate kako ste onda bili zadovoljni, kako ste se dobro osjećali dok ste to radili i nakon što ste to napravili? Ove njezine riječi izazvaše kod njega stare uspomene. Vidio je u mislima pustu ravnicu na obali Klondika, vidio je kako se podižu drvene barake i dućani, sve ostale drvene zgrade koje je on sagradio, i kako njegove pilane rade dan i noć u tri smjene. — Dovraga, Miss Mason, vi zbilja imate pravo... na neki način. Ja sam tamo gore sagradio na stotine kuća, i sjećam se kako sam bio ponosan i radostan kad sam gledao kako se podižu. Ponosan sam i sada kad se toga sjetim. Pa onda, Ophir – najzabačeniji pašnjak za jelene koji ste ikada vidjeli, na jednom potoku sasvim iza božjih leđa. Ja sam ga pretvorio u veliki Ophir. Eto, ja sam tamo doveo vodu iz Rinkabillyja, koji je udaljen osamdeset milja. Svi su rekli da to neću moći ali ja sam to učinio, i učinio sam to sam. Brana i dovodne cijevi stajale su me četiri milijuna. Ali trebalo je da vidite taj Ophir – električne centrale, električno osvjetljenje, stotine ljudi na platnoj listi, koji su radili dan i noć. Čini mi se da nešto malo shvaćam što vi mislite pod stvaranjem stvari. Jasam stvorio Ophir, i, bogamu, bilo je to pravo čudo. Molim vas, nemojte mi zamjeriti. Nisam mislio da psujem. Ali taj Ophir! – još sam i danas ponosan kad ga se sjetim, isto onako kao i onog dana kad sam bacio posljednji pogled na njega. — I pri tome ste dobili nešto što je bilo vrednije od novca – hrabrila ga je Dede. – A znate li što bih ja uradila kad bih imala mnogo novaca i kad bih baš morala nastaviti da se bavim poslovnom igrom? Pogledajte ove gole brežuljke na južnoj i zapadnoj strani. Pokupovala bih ih i zasadila na njima eukaliptusovo drveće. Uradila bih to zato što bi me to veselilo; ali pretpostavimo da postoji u meni taj kockarski nagon, o kome ste vi govorili, pa ipak, ja bih to svejedno učinila i zaradila novac na tom drveću. I tu smo opet došli na moje stanovište. Umjesto da povisujem cijenu ugljenu a da nisam dodala ni uncu ugljena za potrebe tržišta, ja bih proizvela na hiljade i hiljade hvati gorivog drva – učinila da postoji nešto tamo gdje prije toga nije bilo ništa. I svatko tko bi prolazio ovuda na skeli pogledao bi pošumljene brežuljke i bio bi veseo. A koga ste razveselili vi kad ste podigli cijenu jedne tone Rock Wells ugljena za četiri dolara? Sad je bio red na Daylightu da šuti, dok je ona čekala na odgovor. — Da li biste više voljeli da radim takve stvari? – upita on naposljetku. — To bi bilo bolje za svijet, a bolje i za vas – reče ona izbjegavajući izravan odgovor.

XVI Cijelog tog tjedna svi su u uredu znali da se Daylight sprema na nešto novo i veliko. Osim nekih poslova manje važnosti, nekoliko ga mjeseci nije zanimalo ništa. Ali sada je bio zabavljen dugotrajnim i gotovo naprekidnim proučavanjima, a poduzeo je neočekivano nekoliko dužih izleta preko zaljeva u Oakland, ili je po čitave sate sjedio za svojim pisaćim stolom, šutljiv i nepomičan. Izgledao je naročito sretan zbog onoga čime su mu misli bile zaokupljene. Od vremena do vremena dolazili su k njemu neki ljudi i konferirali – ali su to bila nova lica, koja su se razlikovala od onih što su ga obično posjećivala. U nedjelju je Dede saznala sve o čemu se radi. — Razmišljao sam mnogo o našem razgovoru – poče on – i došla mi je misao da nešto u tom smjeru poduzmem. Izradio sam plan, od koga će vam se kosa dići u zrak. To je ono što vi nazivate zakonitim, a u isto vrijeme je to i najriskantnija igra u koju se ikada jedan čovjek upustio. Što mislite o sađenju minuta na veliko, odnosno da rastu dvije minute tamo gdje je dosad rasla samo jedna? Ah. da, a zasaditi i nešto drveća, također – recimo nekoliko milijuna stabala. — Sjećate li se onog kamenoloma što sam ga tobože išao gledati. Dakle, ja ću ga kupiti. Također sam odlučio pokupovati sve ove brežuljke, odavde pa sve unaokolo do Berkeleya i dolje na drugoj strani do San Leandra. Već sam ih mnogo pokupovao, kad već o tome govorimo. Ali nikome ni riječi. Želim da što duže kupujem prije nego što išta o tome prodre u javnost, jer ne bih rado da cijene počnu prerano skakati. Vidite li onaj brežuljak tamo. Sada je čitav moj, počev od svojih obronaka, što se spuštaju kroz Piedmont, pa sve do polovice puta prema onim talasastim brežuljcima što se spuštaju prema Oaklandu. A sve to nije ništa prema onome što još namjeravam kupiti. Slavodobitno zastade. — I to sve zbog toga da dvije minute rastu tamo gdje je dosad rasla jedna? – upita Dede, smijući se u isto vrijeme srdačno njegovu tajnovitom načinu izlaganja. On ju je zadivljeno gledao. Kad se smijala, ona je na tako dražestan, dječački način zabacivala glavu. A njezini zubi bili su za njega trajno veselje. Nisu bili maleni, ali pravilni i čvrsti, bez ijedne mane, i on ih je smatrao najzdravijim, najbjeljim i najljepšim zubima što ih je ikad vidio. Mjesecima ih je uspoređivao sa zubima svake žene koju je susreo.

Morao je čekati dok se ona prestane smijati, da bi mogao nastaviti. — Prijevozni sistem preko zaljeva između Oaklanda i San Francisca je najlošiji jednoprežni konjski sistem koji postoji u Sjedinjenim Državama. Vi prelazite taj put svaki dan, dakle šest puta na tjedan. To znači dvadeset i pet puta u mjesecu, odnosno tri stotine puta u godini. Koliko vremena izgubite svaki put? Četrdeset minuta, ako imate sreću. Namjeravam da vas prevezem za dvadeset minuta. Ako to ne znači napraviti da rastu dvije minute tamo gdje je dosad rasla samo jedna, možete mi razbiti glavu. Ja ću vam kod svakog prijelaza uštedjeti dvadeset minuta, to znači četrdeset minuta na dan puta tri stotine iznosi dvanaest hiljada minuta na godinu, i to samo za vas, samo za jednu osobu. Izračunajte: to čini dvije stotine punih sati. Pretpostavimo da ja na ovaj način uštedim po dvije stotine sati godišnje za hiljade drugih ljudi – to svakako znači uraditi nešto, zar ne? Dede je mogla samo glavom potvrditi, ne dišući. I na nju je prešla zaraza njegova oduševljenja, premda još nije imala ni pojma o tome kako će biti izvršena ova velika ušteda vremena. — Dođite – reče. – Odjahat ćemo gore na onaj brežuljak, i kad se popnete na vrh, odakle možete nešto vidjeti, onda ću vam sve objasniti. Uska je staza vodila suhim dnom klanca, kojim su morali proći prije nego što su se počeli uspinjati. Obronak je bio strm i pokriven gustim i trnovitim džbunjem, kroz koje su se konji spoticali i zapinjali. Bob, koji je postajao sve mrzovoljniji, naglo se okrenu i pokuša prestići Mab. Odgurnuo je kobilu na stranu u gusto grmlje, gde je gotovo pala. Uspravivši se opet, nasloni se čitavom težinom na Boba. Bedra oboje jahača bila su stisnuta jedno uz drugo, i kad je Bob jurnuo niz brežuljak, Dede umalo što nije bila zbačena. Daylight trgnu svoga konja, tako da je pokleknuo na stražnje noge, i u isto vrijeme povuče Dede natrag u sedlo. Pljusak lišća i grančica prosu se po njima, i tako, prelazeći iz jedne neprilike u drugu, napokon izbiše na vrh brežuljka, umorni i izmučeni, ali ipak sretni i uzbuđeni. Ovdje nije bilo drveća koje bi zatvaralo vidik. Brežuljak na kome su se nalazili odvajao se od lanaca ostalih brežuljaka, tako da se opseg njihovog vidokruga proširivao na tri četvrtine horizonta. Dolje, u ravnici kraj zaljeva, ležao je Oakland, a prijeko na drugoj strani zaljeva bio je San Francisco. Između oba grada mogli su vidjeti na vodi bijelo obojene prijevozne brodice. Na desnoj se strani nalazio Berkeley, a na lijevoj razasuta sela između Oaklanda i San Leandra. Ravno pred njima bio je Piedmont, s razbacanim kućama i komadićima obrađene zemlje, a iza Piedmonta zemlja se valovito spuštala sve do Oaklanda. — Pogledajte ovo – reče Daylight, pružajući ruku širokom gestom. – Sto hiljada ljudi žive ovdje, a nema nikakvog razloga da ih ne bude pola milijuna. Ovo je prilika da se posadi pet ljudi tamo gdje sada jedan raste. To je suština plana. Zašto ne živi

više ljudi u Oaklandu? Nema dobre veze sa San Franciscom, a osim toga Oakland spava. A on je doleko bolje mjesto za život nego San Francisco. Pretpostavimo sada da ja pokupujem sve tramvajske pruge Oaklanda, Berkeleya, Alamede, San Leandra, i sve ostale, da ih stavim pod jedno vodstvo sa sposobnom upravom? Pretpostavimo da skratim put do San Francisca na polovicu izgradnjom jednog golemog gata, koji bi se protezao sve tamo do Goat Islanda, i da uredim prijevozni sistem s najmodernijim brodovima? Dakle, ljudi će onda vrlo rado stanovati na ovoj strani. Vrlo dobro. Njima će biti potrebna zemlja za gradnju kuća. Zato ja najprije kupujem zemlju. A zemlja je sada jeftina. Zašto? Zato što je to selo, bez električnog tramvaja, bez brzih saobraćajnih veza, a nitko i ne sluti da će tramvaj doći. Ja ću sagraditi ceste. Zbog toga će porasti cijena zemljištu. Onda ću prodavati zemlju onom brzinom kako je ljudi budu htjeli kupovati zbog poboljšanog prijevoznog sistema i saobraćajnih veza. — Vidite, ja ću povećati vrijednost zemljišta izgradnjom cesta. Zatim ću zemljišta prodati i dobiti natrag uloženi novac, a poslije toga tu su ceste po kojima će se prevoziti ljudi tamo i natrag i na taj ću način zarađivati mnogo novaca. Ne mogu izgubiti. Ali ima tu još mnogo i drugih milijuna. Također namjeravam da dobijem u svoje ruke jedan dio obale u luci i plićake. Otprilike prostor koji se nalazi između gata što ga kanim graditi i staroga gata. Tu je plićina. Ja je mogu nasuti, iščistiti i sagraditi tu sistem dokova uz koje će moći pristajati stotine brodova. Luka San Francisca zagušena je od prometa. Nema više mjesta za brodove. Kad se stotine brodova bude ukrcavalo i iskrcavalo ovdje na ovoj strani, ravno u teretne vagone triju velikih željezničkih pruga, tvornice će se podizati ovdje, umjesto da se podižu u San Franciscu. To znači da će biti potrebna gradilišta za tvornice. To opet znači da ću ja pokupovati gradilišta za tvornice prije nego što itko nasluti da će mačka skočiti, a pogotovu gdje će skočiti. Tvornice znače desetak hiljada radnika i njihovih porodica. To znači više kuća i više zemlje, a tu sam opet ja, jer ja ću biti tamo i prodavati im zemljišta. A deseci hiljada porodica znače desetke hiljada novčića svakog dana za moje električne tramvaje. Porast stanovništva iziskivat će više dućana, više banaka i svega ostaloga. A to opet znači – ja, jer ja ću biti tamo sa gradilištima za poslovne zgrade isto tako kao i sa gradilištima za stambene zgrade. Što mislite o svemu ovome? Prije nego što je dospjela odgovoriti, on je već nastavio, jer su mu misli bile zaokupljene jedino tim novim gradom njegovih snova što ga je izgrađivao na brežuljcima Alamede, na vratima za Istok. – Da li vam je poznato... ja sam to proučavao... da Firth of Clyde {9} , gdje se grade sve željezne lađe, nije ni upola tako širok kao zaljev Oaklanda, ovdje pred nama, gdje leže sve te stare olupine? Zašto ovo nije Firth of Clyde? Zato što gradsko zastupstvo Oaklanda troši vrijeme u raspravama o šljivama i grožđu. Ono što je potrebno, to je

čovjek koji će vidjeti stvari, i, poslije toga, organizacija. A to sam ja. Nisam ja uzalud stvarao Ophir. A kad jedanput stvari krenu, pritjecat će i kapital izvana. Sve što imam da uradim to je da pokrenem stvar. »Gospodo«, reći ću ja, »ovdje postoje svi prirodni uvjeti za jedan velegrad. Bog svemogući postavio je te uvjete ovdje, a mene je postavio ovdje da ih vidim. Želite li ovdje iskrcavati svoj čaj i svilu iz Azije i prevoziti dalje na istok? Ovdje su dokovi za vaše parobrode, a tu su željezničke pruge. Želite li tvornice iz kojih ćete moći odvoziti robu direktno kopnom ili morem? Tu su gradilišta, tu je moderan, suvremen grad, s najnovijim uređajima za život, za vas i za vaše radnike.« — A onda, tu je voda. Ja ću se brzo pobrinuti da dođem u posjed svih izvora. Zašto ne bih preuzeo i vodovode? Sada postoje u Oaklandu dva vodovodna preduzeća, koja se međusobno glože kao pas i mačka, i oba su pred slomom. Ono što jednom velegradu treba, to je dobra opskrba vodom. Oni to ne mogu dati. Oni su zaglibili u blato. Ja ću ih progutati i opskrbiti grad vodom kakva mu treba.Tu leži novac, također – novac leži svuda. Sve je u najužoj međusobnoj vezi. Svako poboljšanje imat će za posljedicu porast vrijednosti na svim linijama. Jer iza vrijednosti stoje ljudi. Što je neko mjesto gušće naseljeno, to je veća vrijednost nekretnina. A ovo je mjesto kao stvoreno da se na njemu nastani masa svijeta. Pogledajte, samo ga pogledajte! Nigdje ne možete naći ljepšeg položaja za velegrad. Sve što je potrebno to su ljudi, a ja ću sjuriti ovamo nekoliko stotina hiljada ljudi u roku od dvije godine. A što je još značajnije, tu nema ni govora o nekoj divljoj i nesolidnoj špekulaciji s terenima. To će biti zakonito. Nakon dvadeset godina na ovoj će strani zaljeva biti jedan milijun ljudi. Druga stvar su hoteli. Sada u gradu nema nijednoga koji bi se mogao nazvati pristojnim. Ja kanim sagraditi nekoliko najmodernijih, takvih da će im se ljudi diviti. Nije mi stalo ako se godinama ne budu isplaćivali. Zahvaljujući njima, dobit ću s kamatama novac koji sam uložio na drugim mjestima. I, ah, da, zasadit ću eukaliptuse, milijune eukaliptusa, po ovim brežuljcima. — Ali, kako ćete sve to izvesti? – upita Dede. – Vi nemate dovoljno novaca za sve te planove. — Ja imam trideset milijuna. Bude li mi potrebno više, mogu dignuti zajam na zemljište i druge stvari. Kamati na hipoteke sigurno će biti manji nego što će iznositi porast vrijednosti zemljišta, a osim toga neprestano ću prodavati gradilišta. Narednih nekoliko tjedana Daylight je bio veoma zaposlen. Veći dio vremena provodio je u Oaklandu, dok je u ured rijetko dolazio. Namjeravao je ured preseliti u Oakland, ali, kao što je rekao Dedi, prethodno je trebalo potajno provesti kampanju kupovanja zemljišta. Svake su nedjelje promatrali, sad s ovog, sad s onog vrha brežuljka, grad i njegova poljoprivredna predgrađa, a on joj je pokazivao posljednje

komade zemljišta što ih je pokupovao. U početku su to bili pojedinačni komadi i parcele ovdje-ondje; ali što je više nedjelja prolazilo, postajali su sve rjeđi oni dijelovi koji nisu bili u njegovom vlasništvu, dok napokon nisu stajali kao otoci okruženi Daylightovom zemljom. Trebalo je brzo raditi i u golemim razmjerima, jer Oakland i okolica brzo otkriše ovo silno kupovanje. Ali Daylight je imao pripravljen gotov novac, a njegova je taktika uvijek bila da udara brzo. Prije nego što su drugi mogli i shvatiti u čemu je uzrok skakanja cijena, on je u miru posvršavao mnoge stvari. U isto vrijeme dok su njegovi agenti kupovali gradilišta na uglovima, pa i čitave ulične blokove u srcu poslovnog dijela grada i ogromne površine zemljišta za tvornička gradilišta, Daylight je od gradskog zastupništva isposlovao potrebne koncesije, preuzeo oba prezadužena vodovodna poduzeća i nekih osam ili devet nezavisnih tramvajskih poduzeća i uzeo u svoje ruke obalu Oaklandskog zaljeva i plićaka za svoj pristanišni sistem. Oko ovih plićaka već su se godinama vodili sporovi, a on je zgrabio bika za rogove time što je isplatio privatne vlasnike i u isto vrijeme uzimao u najam zemljišta od gradskih otaca. U času kad se Oakland trgnuo iz sna uslijed ove neviđene djelatnosti u svim smjerovima i pitao se što to sve treba da znači, Daylight je potajno kupio glavni list republikanske stranke i glavni organ demokratske stranke, i hrabro se preselio u novi ured. Potreba je zahtijevala da to bude ured velikih razmjera; bio je smješten u četiri kata jedne moderne poslovne zgrade u gradu – jedine zgrade koju kasnije neće trebati rušiti, kao što je rekao Daylight. Tu se nalazilo odjeljenje za odjeljenjem, u svemu nekih dvadesetak, sa stotinama činovnika i stenografa. Kao što je govorio Dedi: – Ja imam više poduzeća nego prstiju na rukama. To su »Alameda & Contra Costa gradilišni sindikat«, »Udruženi tramvaji«, »Yerba Buena prijevozno društvo«, »Udruženi vodovodi«, »Piedmontsko društvo za promet nekretnina«, »Hotelsko društvo«, i još pet ili šest kojih se ne mogu sjetiti dok ne pogledam u bilježnicu. Tu su još »Piedmontska praonica rublja«, i »Udruženi kamenolomi«. Počinjući s onim našim kamenolomom, nastavio sam ih kupovati dok ih nisam sve pokupovao. Tu je i brodograđevno društvo, za koje još nemam imena. Kako su mi potrebni brodovi za prijevoz, odlučio sam da ih sam gradim. Izgradnja će početi kad za njih bude dovršen gat. Eh! Ovo je svakako uzbudljivije od pokera, a imao sam i zabave, jer sam očerupao nekoliko razbojničkih bandi. Klika iz vodovodnih poduzeća još uvijek cvili. Zgrabio sam ih tamo gdje su bili najslabiji. Već su se ionako nalazili pred propašću, kad sam došao i likvidirao ih. — Ali zašto ih tako mrzite? – upita Dede. — Zato što su takve podmukle kukavice. — Ali i vi igrate istu igru kao i oni! — Da; ali ne na isti način. –Daylight ju je zamišljeno promatrao.

— Kad ja kažem podmukle kukavice, ja mislim baš to – podmukle kukavice. Složili su se da budu grupa kockara, a nema među njima ni jednoga od hiljade koji ima živce da bude kockar. Svi su oni bleferi, ako znate što to znači. Sve je to skupina malih, sivih kunića, koji bi htjeli da uvjere svijet da su krvoločni šumski vukovi. Uvijek se spremaju da progutaju neko poduzeće, ali čim se pojavi prva neprilika, podviju rep i bježe u grmlje. Evo kako to ide. Kad su krupni poduzetnici htjeli da prodaju dionice poduzeća »Little Copper«, poslali su Jakeyja Fallowa na njujoršku burzu da viče: »Kupujem svaku količinu dionica »Little Cooper«, po pedeset pet!« – »Little Copper« prodavao se tada po pedeset četiri. I u roku od trideset minuta ti kunići – neki ih ljudi nazivaju financijerima – natjeraše »Little Copper« na šezdeset. A jedan sat kasnije, bježeći u grmlje, oni su se rješavali dionica »Little Copper« po četrdeset i pet, pa čak i po četrdeset. To su ljudi koji vade kestenja iz vatre za one krupne. Gotovo isto onako brzo kao što oni pljačkaju glupane, dolaze ti krupni i pljačkaju njih. Ili ih, pak, krupni špekulanti upotrebljavaju da opljačkaju jedan drugog. Na taj način je u posljednjoj panici trust progutao ugljeno i žeIjezno poduzeće Chattanooga. Trust je napravio paniku. Trebalo je da skrši nekoliko velikih banaka i da pritisne pet ili šest krupnih špekulanata, a sve je to postigao time što je natjerao u paniku ove kuniće. Oni su sve ostalo izvršili kao što treba, a trust je progutao ugljeno i željezno poduzeće Chattanooga. Vjerujte, svaki čovjek koji ima živaca i znanja u stanju je natjerati te kuniće da skaču u grmlje. Ja ih u stvari ne mrzim, ali ne osjećam nikakvo poštovanje prema tim bleferima s pilećim srcem.

XVII Mjesecima je Daylight bio zatrpan radom. Izdaci su bili strahoviti, a prihoda nije bilo nikakvih. Osim općeg porasta cijena zemljištima, Oakland još nije primio na znanje njegov istup na financijskoj pozornici. Grad je čekao da pokaže što namjerava učiniti, a on u tome nije gubio vremena. Iznajmio je najbolje stručne mozgove koji su se mogli naći na tržištu, za razne grane posla. Nije imao strpljenja za početne pogreške, i njegova je odluka bila da sve od početka treba da ide pravim putem. Angažirao je Wilkinsona, gotovo mu podvostručio njegovu veliku plaću, i doveo ga iz Chicaga da preuzme organizaciju tramvajskog saobraćaja. Danju i noću čete radnika gradile suceste. A danju i noću radnici su zabijali stupove u zamljeni zaljev San Francisca. Gat je trebalo da bude tri milje dug, a brežuljci oko Berkeleya ostadoše goli, jer su svi zreli eukaliptusi bili upotrijebljeni za stupove. U isto vrijeme kad su se gradile tramvajske pruge preko brežuljaka, livade su mjerene i parcelirane za gradske trgove s vijugavim bulevarima i pojasima parkova, za koje je određivano mjesto prema najnovijim metodama. Građene su široke, dobro nivelirane ulice, odmah su postavljena kanalizacija i vodovodni uređaji, i vršeno popločavanja ulica kamenom iz njegovih kamenoloma. Cementni pločnici također su bili postavljeni, tako da je kupac imao jedino izabrati mjesto i arhitekta i započeti gradnju. Brza veza Davlightovih novih električnih tramvaja do Oaklanda učinila je pristupačnim ovo golemo područje, i mnogo prije nego što je prijevozni sistem počeo funkcionirati bilo je podiguto na stotine stambenih zgrada. Profit od ovog zemljišta bio je velik. U jednom danu, zahvaljujući njegovom bogatstvu, pretvorio se dotadašnji poljoprivredni kraj u jednu od najljepših stambenih četvrti. Ali sav novac koji mu je pritjecao smjesta je bio ulagan u nove pothvate. Potreba za tramvajskim kolima bila je tako velika da je podigao vlastite radionice za njihovu izradu. Čak je i uz povišene cijene nastavio kupovati pogodna tvornička gradilišta i zemljišta za stambene zgrade. Na savjet Wilkinsona obnovljene su sve stare tramvajske pruge. Lagane i zastarjele tračnice su skinute i zamijenjene novim, najtežima koje se uopće proizvode. Zemljišta na uglovima, na oštrim zavojima uskih cesta, kupovao je i bezobzirno ih poklanjao gradu, kako bi zavoji njegovih tramvajskih pruga bili što širi a brzina kola što veća. Također su postavljeni ogranci glavnih pruga za njegov prijevozni sistem, tako da su dodirivali sve dijelove Oaklanda, Alamede i Berkeleya, a ekspresni tramvaji vodili su sve do kraja gata. Iste

metode velikih razmjera upotrijebljene su u izgradnji vodovodne mreže. Morao je dati ono što je najbolje ako je htio da njegov golemi investicioni plan uspije. Oakland je imao postati veliki grad, to je bila njegova namjera. Usporedo s gradnjom velikih hotela podizao je zabavne parkove za široke slojeve, umjetničke galerije i klupske kuće s restoranima za razmaženije društvene krugove. Još prije nego što je došlo do povećanja broja stanovnika, tramvajski se saobraćaj znatno povećao. Ništa nije bilo nestvarno u ovim njegovim planovima. Sve su to bile zdrave investicije. – Ono što Oaklandu treba, to je prvorazredno kazalište – reče, i nakon što je uzalud pokušavao da zainteresira mjesne kapitaliste, poče sam graditi kazalište, jer je još uvijek jedino on imao viziju o dvije stotine hiljada novih stanovnika koji će doći u grad. Ali bez obzira na sav pritisak poslova kome je Daylight bio izložen, ipak su nedjelje ostale sačuvane za jahačke izlete po brežuljcima. Međutim, prije no što su nastupili kišoviti zimski dani, dođe kraj ovim jahanjima u društvu Dede. Jedne subote poslije podne ona mu u uredu reče neka je ne čeka sutra, a kad on od nje zatraži razjašnjenje, ona odgovori: — Prodala sam Mab. Daylight je ostao bez riječi u tom trenutku. Ovaj čin spadao je u red onih njezinih ozbiljnih postupaka koje on nije mogao shvatiti. Izgledalo je to gotovo kao izdajstvo. Možda je došla u financijske neprilike. A moguće mu želi na taj način pokazati da joj je već dosta tih izleta u njegovu društvu, ili... — Šta se dogodilo? – uspije mu napokon postaviti pitanje. — Nisam je u stanju izdržavati otkako je sijeno poraslo na četrdeset i pet dolara po toni – odgovori Dede. — Je li to bio vaš jedini razlog? – upita on gledajući je čvrsto; sjetio se kako mu je ona jednom prilikom rekla da je prije pet godina jedne zime uspjela da zadrži Mab kada je sijeno bilo poraslo čak na šezdeset dolara po toni. — Ne. Izdaci za mog brata također su se povećali i ja sam bila prisiljena da se odlučim; budući da sebi ne mogu dopustiti oboje, bolje je da se odreknem Mab i da sačuvam brata. Daylight je bio neizrecivo ožalošćen. Iznenada je postao svjestan jedne goleme praznine. Kakva će to biti nedjelja bez Dede? A sve nedjelje bez nje? Bubnjao je zbunjeno prstima po pisaćem stolu. — Tko ju je kupio? – upita. Dedine oči sijevnuše na način koji mu je odavno bio poznat kada je bila srdita. — Da se niste usudili da je natrag kupite za mene – poviče. – I nemojte poricati da ste baš na to sada pomislili.