Jack London - Zlato

II Nešto malo poslije toga dođe Daylight u New York. Uzrok je tome bilo jedno pismo, koje je primio od Johna Dowsetta, jednostavno malo pismo, koje je sadržavalo svega nekoliko redaka pisanih strojem. Ali Daylight je uzdrhtao kad ga je pročitao. Sjetio se da je isti taj osjećaj imao kada ga je u Tempas Buttu – bio je tada još nezreo mladić od petnaest godina – spazio glasoviti kartaš Tom Galsworthy, koji je upravo tražio četvrtog partnera, i rekao mu: »Dođi, mali, uzmi karte«. Isto je tako i sada zadrhtao. Suhoparne strojem napijane rečenice kao da su bile ispunjene tajanstvenošću. »Naš Mr. Howison posjetit će vas u vašem hotelu. U njega možete imati puno povjerenje. Nas ne smiju vidjeti zajedno. To ćete razumjeti poslije našega razgovora.« Daylight je nekoliko puta pročitao pismo. To je bilo ono što je on čekao. Stigla je velika igra, i izgledalo je kao da je upravo pozvan da sjedne za stol i uzme karte. Sigurno, jer kakav bi drugi razlog mogao imati čovjek da nekoga tako odlučno pozove na putovanje preko kontinenta. I tako – zahvaljujući »našem« Mr. Howisonu – oni se sastadoše u jednom divnom ljetnikovcu na gornjem Hudsonu. U skladu sa dobivenim uputama, Daylight dođe u jednom privatnom automobilu, koji mu je bio stavljen na raspolaganje. Čija su to kola bila, to nije znao, isto tako kao što nije ni pojma imao tko je vlasnik divne kuće, okružene talasastom bujnom travom i drvećem. Dowsett se već nalazio unutra, i još jedan čovjek, kojega je Daylight prepoznao prije nego mu je bio predstavljen. Bio je to glavom Nathaniel Letton. Daylight je vidio njegovo lice desetak puta u časopisima i novinama, i čitao je o njegovom ugledu u financijskom svijetu i o sveučilištu što ga je osnovao u Daratoni. I on je isto tako upao u oči Daylightu kao čovjek moći, premda je bio malo zbunjen kad u njemu nije našao nikakve sličnosti sa Dowsettom. Osim u pogledu čistoće, koja kao da je kod njega prodirala u najsitnije žilice – Nathaniel Letton se razlikovao od svog druga u svim pojedinostima. Bio je mršav kao da je osušen, i izgledao je kao čovjek u čijoj nutrini gori neki hladni plamen, kao čovjek s nekim tajanstvenim kemijskim plamenom, i koji je ispod

vanjštine, koja je bila slična glečeru, davao, na neki način, dojam žarke topline hiljadu sunaca. Ovaj osjećaj uglavnom se imao pripisati njegovim krupnim sivim očima; one su grozničavo buktjele iz lica koje je davalo dojam mrtvačke glave, tako su mu mršavi bili obrazi a koža sablasno mrtvački blijeda. Iako još nije prešao pedesetu, izgledao je sa svojom prorijeđenom metalnosivom kosom nekoliko puta stariji od Dowsetta. Ipak je Nathaniel Letton znao vladati sobom – Daylight je to jasno mogao vidjeti. Bio je to asket mršava lica, koji je živio životom uzvišene, profinjene mirnoće, rastaljeni planet ispod transkontinentalnog ledenog pokrova. A ipak, iznad svega, Daylighta se najviše dojmila neobična čistoća toga čovjeka, koja ga je upravo zaprepaštavala. Nije bilo nijedne mrlje na njemu. Izgledao je kao da je na vatri prečišćen. Daylight je imao osjećaj da bi jedna poštena muškaračka psovka bila smrtna uvreda za njegove uši – pravo bogohulstvo i svetogrđe. Oni su pili – to jest Nathaniel Letton uze mineralnu vodu, kojom ga je poslužio lakej, tih poput automata, koji je stanovao u ovoj kući, dok je Dowsett uzeo jedan viski sa sodom, a Daylight martini-koktel. Nikome se nije činilo čudno da se oko ponoći pije martini, premda je Daylight na to bio obratio naročitu pažnju, jer je već bio naučio da martini ima svoje određeno vrijeme i mjesto. Ali on je rado pio martini, i, kako se nije volio pretvarati, odlučio je da ga pije kako mu i kada mu prija. Drugi su znali za tu njegovu neobičnu naviku, ali ne Dowsett i Letton, i Daylightu se sama po sebi nametnu misao: »Oni sigurno ne bi ni okom trenuli da sam ja naručio čašu otrovnog sublimata.« Dok su još pili, uđe u sobu Leon Guggenhammer i naruči viski. Daylight ga je pažljivo proučavao. To je bio jedan član velike Guggenhammerove porodice, jedan od mlađih, doduše, ali ipak jedan od onih s kojima se on uhvatio u koštac na Sjeveru. Leon Guggenhammer nije propustio da spomene da mu je poznata ta stara afera. On je čestitao Daylightu na njegovoj smionosti: – Odjeci Ophira došli su i do nas ovdje. I moram vam priznati, Mr. Daylight – to jest Mr. Harnish – da ste nas dobro izmlatili u tom poslu. Odjeci! Daylight se nije mogao suzdržati a da se ne trgne na tu riječ – došli su ovamo k njima odjeci te borbe, u koju je on bacio svu svoju snagu i snagu svojih milijuna na Klondiku. Guggenhammeri mora da su ipak nešto, kad je jedna borba takvih razmjera za njih samo čarkanje od kojeg se oni udostojavaju da čuju samo odjeke. »Nema sumnje da ovi ljudi ovdje igraju jednu silnu igru«, zaključio je, osjetivši se istodobno polaskan što i njega pozivaju da sudjeluje u toj silnoj igri. U tom času on gorko požali što nisu istinite glasine, i što on mjesto svojih jedanaest milijuna nema doista trideset. Ipak, on će i u toj stvari biti posve iskren, i reći će im neka znaju tačno koliko je on žetona u stanju kupiti.

Leon Guggenhammer je bio mlad i debeo. Moglo mu je biti najviše trideset godina, njegovo lice, izuzev kesica ispod očiju, koje su se jedva zapažale, bilo je tako glatko i bez bora kao i djeteta. I on je također davao dojam čistoće. Bio je pun zdravlja, a njegova glatka izbrijana čista koža svjedočila je o njegovu izvanrednom stanju. Uz takvu savršenu kožu njegova debljina i njegov puni i zaokruženi trbuh činili su se posve normalni. On je bio takvog sastava da je naginjao debljanju, i to je sve. Razgovor je ubrzo skrenuo na poslove, premda je Guggenhammer morao najprije pripovijedati o predstojećem međunarodnom jedriličarskom natjecanju i o svojoj prekrasnoj parnoj jahti »Electra«, čiji su najnoviji strojevi već bili zastarjeli. Dowsett je izlagao plan, a ostala dvojica su prigodice stavili po koju opasku, dok je Daylight postavljao pitanja. O čemu god se bude radilo, on će ući u posao otvorenih očiju. A oni su mu dočarali praktičnu viziju onoga što su imali na umu. – Nitko neće ni sanjati da ste vi s nama – ubaci Guggenhammer kad se izlaganje plana primicalo kraju, dok su njegove lijepe židovske oči oduševljeno svijetlile. – Svi će misliti da ste vi navalili sami, na svoj poznati gusarski način. — Dakako, vi razumijete, Mr. Harnish, apsolutno je potrebno da se ništa ne sazna o našem savezu – opominjao je ozbiljno Nathaniel Letton. Daylight potvrdi glavom. — A isto tako mislim da vam je jasno – nastavi Letton – da će čitav ovaj posao imati samo dobre posljedice. Stvar je u skladu sa zakonima i pravom, a jedini koji mogu pri tom nastradati jesu burzovni špekulanti. Ovdje se ne radi o pokušaju da se ruši tržište. Kako i sami vidite, vaša je zadaća jedino u oživljavanju tržišta. Pošteni ulagači bit će na dobitku. — Da, tako stoji stvar – reče Dowsett. – Trgovačka potražnja bakra u stalnom je porastu. Poduzeće Ward Valley Cooper, i sve što ono predstavlja – a to je u stvari jedna četvrtina svjetske proizvodnje, kao što sam vam pokazao – velika je stvar, tako velika da je čak mi jedva možemo procijeniti. Mi smo pripremili sve što je potrebno. Mi i sami imamo dovoljno kapitala, a ipak nam je još potrebno. Osim toga ima previše dionica Ward Valleyja u tuđim rukama a da bismo mogli ostvariti svoje planove. I na taj način ubit ćemo dvije ptice istim kamenom... — A kamen sam ja – upadne Daylight smijući se. — Da, baš je tako. Ne samo da ćete vi dizati cijenu Ward Valley dionica nego ćete u isto vrijeme sakupljati dionice. To će biti od neprocjenjive koristi za nas, jer ćete i vi, a i mi s vama, pri tom dobro zaraditi. I kao što je Mr. Letton naglasio, stvar je zakonita i poštena. Osamnaestog će biti sjednica ravnateljskog vijeća, i umjesto uobičajene dividende bit će objavljena dvostruka. — A tko će onda izvući kraći kraj? – upita uzbuđeno Leon Guggenhammer.

— Kraći kraj će izvući špekulanti – objašnjavao je Nathaniel Letton – hazarderi, ološ Wall Streeta. Pošteni ulagači neće biti pogođeni. Štoviše, oni će po hiljaditi put naučiti da treba imati povjerenje u Ward Valley. Sa njihovim povjerenjem mi ćemo moći provesti ono veliko proširenje posla koje smo vam opisali. — Razumije se da će se po ulicama pronositi najraznovrsniji glasovi – opominjao je Dowsett Daylighta – ali se vi ne dajte prestrašiti. Možda će ti glasovi potjecati čak i od nas. Moći ćete jasno vidjeti kako i zašto. Ali te glasine ne treba da vas zabrinjuju. Vi znate o čemu se radi. Sve što imate da radite, to je da kupujete, kupujete i da nastavite s kupovanjem do posljednjeg časa, kad ravnateljstvo objavi dvostruku dividendu. Ward Valley dionice će toliko skočiti da ih poslije toga nitko neće moći kupovati. — Ono što mi želimo – nastavi Letton, zastajkujući pomalo značajno da popije gutljaj mineralne vode – ono što mi želimo jest izvući iz ruku publike što veće količine Ward Valley dionica. To bismo mogli lako učiniti tako da oborimo tečaj dionica i zaplašimo posjednike. Na taj bismo način to mnogo jeftinije učinili. Ali mi smo apsolutni gospodari položaja, a osim toga smo toliko pošteni da ćemo kupovati Ward Valley dionice po višem tečaju. Ne zato što smo mi možda čovjekoljupci, nego zato što su nam potrebni ulagači u našem novom planu proširenja poduzeća. Osim toga kod takve transakcije ne gubimo ništa. Onog časa čim bude poznat zaključak ravnateljstva, Ward Valley dionice skočit će do neba. Pored toga, i izvan zakonitog područja transakcija, pogodit ćemo one koji su špekulirali s padanjem tečajeva, za prilične svote. Ali to je samo nuzgredno, vi razumijete, i, na neki način, neizbježivo. S druge strane, mi ne treba da se stidimo te faze posla. Pogođeni će biti hazarderi, a to je i pravo. — I još nešto, Mr. Harnish – reče Guggenhammer – ako premašite gotovinu kojom raspolažete ili svotu koju kanite uložiti u taj posao, nemojte propustiti da se odmah na nas obratite. Imajte na umu da smo mi iza vas. — Da, mi stojimo iza vas – ponovi Dowsett. Nathaniel Letton potvrdi glavom. — A što se tiče dvostruke dividende, koja će biti objavljena osamnaestog –John Dowsett istrgnu jedan listić iz svoje bilježnice, namjesti naočare –dopustite mi da vam predočim brojke. Ovdje vidite... I poslije toga upusti se u dugačko povijesno i tehničko objašnjavanje o zaradama i dividendama Ward Valleya od njegova osnutka. Čitava konferencija nije trajala duže od jednog sata, za koje se vrijeme Daylight nalazio na najvišem vrhuncu na kojem je ikad u svom životu stajao. Ovi su ljudi bili veliki igrači. To su bile velesile. Doduše, to je on znao, oni ipak nisu bili najveći. Oni nisu stajali u istom redu s Morganima i Harrimanima. Ali oni su bili u vezi s tim

divovima, a i sami su bili manji divovi. Bio je također zadovoljan s njihovim držanjem prema njemu. Oni su ga dočekali s poštovanjem, ali ne pokroviteljski. Bilo je to poštovanje koje se iskazuje prema sebi ravnima, i Daylight nije mogao a da se ne osjeti polaskanim; jer on je bio potpuno svjestan da su oni po iskustvu, a isto tako i po bogatstvu daleko iznad njega. — Malo ćemo prodrmati tu bandu špekulanata – izjavi slavodobitno Leon Guggenhammer kad su se dizali za polazak. – A vi ste čovjek, Mr. Harnish, koji je kao stvoren za to. Svi će oni biti uvjereni da vi radite na svoju ruku, a kada se radi o tome da se jednom pridošlici malo podrežu krila, onda su njihove škare dobro nabrušene. — Nema sumnje da će se zbuniti – složi se Letton, čije su se sjetne sive oči svijetlile iza prostranih nabora debelog šala, kojim je omotao vrat do ušiju. – Njihove se misli kreću po ustaljenim kolosjecima. Dođe li nešto neočekivano, neka nova kombinacija, neki nepoznati faktor, neka svježa varijanta, njihove se stereotipne kalkulacije ruše. A sve ćete vi to, Mr. Harnish, biti za njih. I ponavljam vam: to su hazarderi i oni zaslužuju ono što će ih snaći. Oni sprečavaju i koče svaki zakoniti pothvat. Vi nemate pojma o neprilikama koje oni prave ljudima kao što smo mi – rušeći katkada svojom hazarderskom taktikom i najzdravije planove i obarajući i najstabilnije ustanove. Dowsett i mladi Guggenhammer odoše u jednom autu, a Letton. sam u drugom. Na Daylighta, čija je svijest još uvijek bila zaokupljena onim što se dogodilo sat prije, učinio je dubok dojam prizor u času njihova odlaska. Tri su auta stajala kao tri strahovita noćna čudovišta na pošljunčenom prilazu širokog stubišta, koje je bilo sasvim u tami. Bila je mračna noć, a automobilska svjetla rezala su tminu kao što oštar nož prodire kroz kakvu čvrstu tvar. Ponizni lakej – automatski duh kuće koja nije pripadala nijednom od te trojice ljudi, stajao je kao da je iz kamena isklesan, nakon što im je pomogao da uđu u automobile.U krzno obučeni šoferi ocrtavali su se nejasno na svojim sjedištima. Jedan za drugim, kao konji podbodeni ostrugama, skočiše automobili u mrak, zaokrenuše na cestu i nestadoše. Daylightov auto bio je posljednji, i, izvirujući, on obuhvati pogledom golemu neosvijetljenu kuću, koja se ocrtavala u pomrčini kao kakvo brdo. Čija je bila? Pitao se on. Kako su došli do toga da je upotrijebe za tajnu konferenciju? Da li će lakej govoriti? A šoferi? Da li su i oni bili povjerljivi ljudi kao »naš« Mr. Howison? Tajna? Čitava je stvar bila tajanstvena, a ruku o ruku s tajanstvenošću koračala je Moć. Nasloni se na sjedalo i povuče dim iz cigarete. Započete su velike stvari. Izmiješane su karte za jednu veliku igru, u kojoj i on sudjeluje. Sjeti se svojih partija pokera sa Jackom Kearnsom i glasno se nasmija.Tih dana stavljao je on hiljade na jednu kartu, a sada se radi o milijunima. A osamnaestog, kada ta dividenda bude objavljena... on se grohotom nasmija zbrci koja će neminovno nastati među ljudima

što su oštrili škare da ostrižu njega – njega, Burninga Daylighta.

III Na povratku u hotel, premda su već bila blizu dva sata poslije ponoći, zateče reportere, koji su čekali da ga intervjuiraju. Narednog ih je jutra bilo još više. I tako ga New York dočeka uz jeku novinskih truba. Još jedan put uz tam-tam bubnjanje i divljačku halabuku prešla je njegova slikovita pojava preko štampanih stranica. Kralj Klondika, heroj Arktika, tridesetorostruki milijunaš sa Sjevera došao je u New York. Zašto je došao? Da očerupa Njujorčane kao što je očerupao burzijance u Tonopahu, u Nevadi? Wall Street treba da bude na oprezu, jer je divlji čovjek sa Klondika upravo stigao u grad. Ili, možda će da Wall Strett očerupa njega? Wall Street je ukrotio mnoge divljake; hoće li to biti i sudbina Burninga Daylighta? Daylight se potiho smijao i davao dvosmislene intervjue. To je koristilo igri, i on se ponovo smijao, misleći kako će Wall Street imati mnogo muke dok njega očerupa. Svi su očekivali da on započne igru, i kada je počelo kupovanje na veliko Ward valley dionica, ubrzo se došlo na to da je to njegovo djelo. U financijskom svijetu poče žamor i brujanje. Ponovo je udario na Guggenhammere. Priča o Ophiru prenosila se od usta do usta i tako se promijenila da ju je i sam Daylight jedva prepoznao. Međutim, sve je to bila samo voda na njegov mlin. Burzovni špekulanti bili su potpuno obmanuti. On je svakog dana sve više kupovao, ali je ponuda bila tako živahna da su Ward Valley dionice tek lagano skakale. »Ovo je svakako napetije nego poker«, šaptao je Daylight veselo u sebi kad je vidio kakvu je zbrku prouzročio. Novine su se upuštale u bezbrojna nagađanja i pretpostavke, a Daylight je bio neprestano progonjen od čitavog malog bataljona reportera. Njegovi intervjui bili su pravi dragulji. Kad je vidio da novinari uživaju u njegovim gramatičkim pogreškama i u načinu govora koji se upotrebljava među kopačima zlata na Aljasci, on je čak i pretjeravao u tom žargonu iskorišćujući izraze koje je čuo od drugih graničara i izmišljajući prigodice i poneki svoj vlastiti izraz. Tjedan dana prije osamnaestog, koji je padao u četvrtak, prošao je u najvećem uzbuđenju. Ne samo da je on igrao onako kao što još nikada dosad nije igrao, nego je igrao za najvećim stolom svijeta, a ulozi su bili tako veliki da su čak i oni koji su bili prekaljeni u igri za tim stolom bili prisiljeni da se dignu. Usprkos neograničenoj prodaji, on je neumorno kupovao i time tjerao Ward Valley dionice neprestano uvis, a kada se četvrtak približio, položaj je postao neobično napet. Nešto je moralo prsnuti. Koliko je dionica Ward Valleya zapravo odlučio kupiti ovaj kockar sa Klondika?

Koliko on može kupiti? Što rade članovi uprave Ward Valleya u to vrijeme? Daylight je uživao u intervjuima koje su oni davali – bile su to izjave prijatne, spokojne, u kojima se nije ništa odavalo. Leon Guggenhammer čak je izrazio mišljenje da je ovaj sjeverni Knez po svoj prilici na pogrešnom putu. John Dowsett reče da se oni mnogo ne brinu za ono što on radi. Isto tako nemaju ništa protiv toga. Iako im nisu poznate njegove namjere, sigurno je jedno, naime da on tjera uvis Ward Valley dionice. A to njima nije krivo. Bez obzira na to što će se dogoditi s njim i njegovim špekulantskim operacijama, Ward Valley je solidno poduzeće i ostat će uvijek takvo, čvrsto poput gibraltarske stijene. Ne, oni nemaju na prodaju Ward Valley dionica, hvala. Ovom fiktivnom stanju tržišta mora doskora doći kraj, a Ward Valley nema namjere da mijenja i najmanje način svoga rada zbog nekog ludog uzbuđenja na burzi. »To je čista špekulacija od početka do kraja«, bile su riječi Nathaniela Lettona, »i mi odbijamo da nas se dovodi na bilo kakav način u vezu sa svim tim ili da se na to uopće obaziremo.« Za to vrijeme Daylight je imao nekoliko tajnih sastanaka sa svojim ortacima – jedan s Leonom Guggenhammerom, jedan s Johnom Dowsettom i dva s misterom Howisonom. Osim čestitanja, ovi mu sastanci stvarno nisu ništa donijeli; jer, kako su ga informirali, sve je išlo onako kao što je trebalo. Ali u utorak ujutro jedna nezgodna vijest dođe do Daylightovih ušiju. Bila je također objavljena i u listu »Wall Street Journal«, i to u tom smislu da će, na osnovu tobože strogo pouzdane informacije, u četvrtak, na sjednici uprave Ward Valleya, umjesto da bude objavljena uobičajena dividenda, biti zaključena doplata kapitala. Bio je to prvi udarac što ga je Daylight primio. Djelovalo je to na njega upravo porazno, jer ako tako stvari stoje, onda je on upropašten. I tek mu tada pade na pamet da je čitavu tu kolosalnu operaciju izveo samo sa svojim novcem. Dowsett, Guggenhammer i Letton nisu uopće ništa stavili na kocku. Uhvati ga panika, doduše kratkotrajna, ali dok je trajala, dovoljno snažna da ga podsjeti na Holdsworthyja i ciglanu, i da ga navede da smjesta poništi sve naloge za kupovanje, dok je odmah odjurio na telefon. – Ništa od svega toga, obične glasine – začu se promukli glas Leona Guggenhammera u slušalicu. – Kao što vam je poznato – reče Nathaniel Letton – ja sam jedan od članova uprave, i sigurno bih bio obaviješten kad bi se takva akcija spremala. – A John Dowsett: – Ja sam vas upozoravao baš na takve glasine. Nema u tome ni trunka istine – pouzdano ne. Dajem vam svoju časnu riječ kao gentleman. Daylight, zastiđen pred samim sobom što je izgubio živce makar i na kratko vrijeme, vrati se svome zadatku. Prestanak kupovanja dionica pretvorio je burzu u pravu ludnicu, i špekulanti, koji su igrali na obaranje tečajeva, navališe na cijeloj liniji. Ward Valley dionice, koje su vodile u pogledu visina tečaja, bile su izložene

najjačem udaru, i počeše se kolebati. Daylight mirno podvostruči svoje naloge za kupovanje. I u toku čitavog utorka, srijede i u četvrtak prije podne nastavi s kupovanjem, a Ward Valley dionice počeše se opet trijumfalno dizati. Ljudi su neprestano prodavali i neprestano je on kupovao, a iznosi su bili toliki da su višestruko premašivali njegovu kupovnu snagu, kad se uzme u račun isporuka. Što to smeta? Danas će biti proglašena dvostruka dividenda, uvjeravao je samog sebe. Teret isporuke snosit će oni koji su igrali na obaranje tečajeva. Oni će biti prisiljeni da se s njim nagode. A onda udari grom. Glasine su se obistinile, i Ward Valley zatraži od dioničara doplatu kapitala. Daylight položi oružje. Provjerio je izvještaj i povukao se. Spekulanti, koji su igrali na padanje tečajeva, u trijumfu se oboriše ne samo na Ward Valley dionice nego i na sve ostale vrijednosne papire. Što se tiče Ward Valley dionica, Daylight se nije čak ni trudio da dozna jesu li već dosegle najnižu tačku ili još uvijek padaju. Nije bio zaprepašten, pa čak ni zbunjen, i dok je Wall Street ludovao, Daylight se povuče s poprišta da o cijeloj stvari razmisli. Poslije jedne kratke konferencije sa svojim mešetarima, uputi se u hotel. Putem kupi večernje novine i baci površan pogled na njihove stranice. »Burning Daylight gotov,« čitao je: »Daylight dobio ono što je tražio; Opet jedan sa Zapada, kome nije uspjelo na lak način doći do novaca«. Kad je ulazio u hotel, jedno kasnije izdanje javilo je o samoubojstvu jednog mladog čovjeka, janjeta koje se bilo upustilo za Daylightom u igru. — Zašto je, dovraga, išao sebe ubijati? – promrmlja tiho Daylight. Ode odmah u svoje sobe, naruči jedan martini koktel, skine cipele i sjedne da razmišlja. Poslije pola sata prenu se, uze piće i kad je osjetio kako mu alkohol zagrijava tijelo, lične mu se crte polako razvukoše u namješten a ipak iskren smijeh. Smijao se samom sebi. — Baš sam bio budala! – mrmljao je. Zatim nestade smijeha, a lice mu opet postade hladno i ozbiljno. Ne uzimajući u obzir svoje melioracione projekte na Zapadu, koji su još uvijek zahtijevali znatno ulaganje kapitala, on je bio upropašten. Ali još je teže bio povrijeđen njegov ponos. Bio je tako lakouman. Podvalili su mu cigle za zlato, a on nema nikakva dokaza u ruci. I najprostiji farmer imao bi barem neke dokumente, a on nema ništa osim jednog džentlmenskog sporazuma, koji je osim toga još i usmen. Džentlmenski sporazum! Grohotom se nasmija. John Dowsettov glas, kako ga je onda čuo na telefonu, još mu je zvonio u ušima. – »Dajem vam na to svoju časnu riječ kao gentleman.« Bili su to lopovi i varalice, eto što su bili, i uspjelo im je da ga navedu na tanak led. Novine su imale pravo. On je došao u New York da bude očerupan, a taj su posao obavili gospoda Dowsett, Letton i Guggenhammer. On je za njih bio samo jedna sitna

riba, s kojom su se oni igrali svega deset dana – to im je bilo dovoljno vremena da ga progutaju zajedno s njegovih jedanaest milijuna. Dakako, oni su ga sve vrijeme obasipali Ward Valley dionicama, koje će oni sada za bagatelu pokupovati natrag prije nego što se tržište snađe. Vrlo je vjerojatno da će Nathaniel Letton iz svog udjela lopovske pljačke podići nekoliko novih zgrada za svoje sveučilište. Leon Guggenhammer kupit će valjda nove strojeve za svoju jahtu ili će možda sada nabaviti čitavu flotu jahti. Ali što će dovraga Dowsett sa svojim dijelom dobitka, to nije mogao dokučiti – on će po svoj prilici osnovati još jedan lanac banaka. I Daylight je sjedio, pio koktele i sjećao se svog nekadašnjeg života na Aljasci, proživljujući još jedanput tegobne godine u kojima se borio za svojih jedanaest milijuna. Za trenutak mu se u dušu uvuče misao o ubojstvu, i divlje ideje i magloviti planovi do poubija one koji su ga prevarili prohujaše mu glavom. Eto to je ono što je trebalo da učini onaj mladi čovjek umjesto što je sebe ubio. Trebalo je da ode i da puca. Daylight otključa svoju putnu torbu i izvadi iz nje automatski revolver – jedan veliki kolt kalibra četrdeset i četiri. Povuče palcem osigurač, i, povlačeći naprijed i natrag vanjsku cijev, ugura sadržaj šaržera u mehanizam. Osam metaka skliznuše jedan za drugim, poput mlaza. On ponovo napuni šaržer, ubaci jedan metak u cijev i, nategnuvši okidač, spusti osigurač. Stavi oružje u unutrašnji džep kaputa, naruči još jedan martini i opet sjede u naslonjač. Proveo je u razmišljanju čitav sat, ali se više nije smijao. Bore se pojaviše na njegovu licu, i u tim su se borama ocrtavali napori Sjevera, muke zime, sve što je postigao i pretrpio – dugi beskonačni tjedni putovanja po snijegu, puste tundre na obali Point Barrowa, sante leda na Yukonu, borbe sa životinjama i ljudima, dugi dani teškog gladovanja, dugi mjeseci u Koyokuku među moskitima, rad lopatom i pijukom, rane i ogrebotine od nošenja tereta, isključivo mesna hrana, koju je jeo zajedno sa psima, i čitavih dvadeset godina rada, znoja i naprezanja. U deset sati se diže i poče pregledavati gradski adresar. Zatim navuče cipele, uze kočiju i odveze se u noć. Dva puta je mijenjao kočije, i napokon se zaustavio pred noćnim uredom jedne detektivske agencije. Uzeo je stvar u svoje ruke, položio unaprijed novac u obilnoj mjeri, izabrao šest ljudi koji su mu bili potrebni, i podijelio im instrukcije. Nikada još nisu bili tako dobro plaćeni za tako jednostavnu zadaću; jer je svakome od njih, pored propisane takse, dao još posebno pet stotina dolara s obećanjem da će po završenom poslu dobiti svaki još toliko ako stvar uspije. Bio je uvjeren da će se još narednog dana, ako ne još i prije, sastati njegova tri šutljiva ortaka. Na svakog od njih odredio je dvojicu detektiva. Vrijeme i mjesto sastanka bilo je sve što je želio saznati. – Ne zaustavljajte se ni pred čim, momci – bile su njegove posljednje instrukcije.

– Ja moram imati to obavještenje. Ma što uradili, ma što se dogodilo, računajte na moju pomoć. Na povratku u hotel mijenjao je kočije kao i prije. Uđe u svoju sobu i s još jednim gutljajem koktela za dobar san leže u postelju i zaspa. Ujutro se obuče i obrija, naredi da mu se donesu doručak i novine, i čekaše. Ali nije pio. Oko devet sati poče zvoniti telefon i stizati izvještaji. Nathaniel Letton sjeo je u vlak u Tarrytownu. John Dowsett pošao je podzemnom željeznicom. Leon Guggenhammer još se nije pojavio, ali je sigurno da se nalazi u kući. I na ovaj način, s raširenom mapom grada pred sobom, Daylight je pratio kretanje trojice ljudi, koji su se jedan drugom približavali. Nathaniel Letton nalazio se u svom uredu u Mutual-Solander zgradi. Za njim je prispio Guggenhammer. Dowsett je još uvijek bio u svom uredu. Ali u jedanaest sati dođe izvještaj da je i on stigao, a nekoliko minuta poslije toga Daylight je u iznajmljenom automobilu jurio prema Mutual-Solander zgradi.

IV Nathaniel Letton upravo je govorio kad su se vrata otvorila. On prestade i zajedno sa svoja dva druga, savlađujući uzbuđenje, zagleda se u Burninga Daylighta, koji je odlučnim koracima ulazio u sobu. Slobodni i ležerni pokreti putnika, naučenog na duga putovanja na sjeveru, bili su i nesvjesno pretjerani u njegovom hodu. Uistinu, njemu se činilo da pod nogama osjeća snijeg. — Kako ste, gospodo, kako ste – reče mirno, ne obraćajući pažnju na neprirodnu tišinu, kojom su oni pozdravili njegov ulazak u sobu. Rukova se sa svima redom, obilazeći od jednog do drugog i stežući im ruke tako srdačno da se Nathaniel Letton nije mogao uzdržati a da se ne trgne. Daylight se poslije toga zavali u masivnu naslonjaču i lijeno se ispruži, kao da je jako umoran. Kožnu torbu, koju je sa sobom donio, položi nemarno kraj sebe na pod. — Bože svemogući, što me je sve ovo izmučilo – uzdahnu. – Dobro smo ih očerupali. To je bilo vješto napravljeno. Ljepota igre tek mi je na kraju sinula. Porazili smo ih tako kako se ni u snu nisu nadali. A to, kako su nam samo pali u stupicu, upravo zadivljuje. Srdačnost u njegovom lijenom zapadnjačkom načinu izražavanja ohrabrila ih je. Na kraju krajeva, on ipak nije tako strašan. Usprkos tome što je silom ušao ovamo protiv Lettonovih naređenja posluzi, ipak se nije činilo da će napraviti neku scenu ili biti grub. — Dakle – upita dobroćudno Daylight – zar nemate nijedne lijepe riječi za svoga partnera? Ili vas je možda njegova sjajna oštroumnost toliko zabliještila? Letton ispusti neki suhi glas iz grla. Dowsett je mirno sjedio i čekao, dok se Leon Guggenhammer mučio da nešto progovori. — Vi ste zbilja napravili pravi darmar na burzi – reče on. Daylightove crne oči zasjaše od zadovoljstva. — Zar ne! – uskliknu on slavodobitno. – Zar ih nismo namamili na lijepak. Ja sam bio potpuno iznenađen. Nisam ni sanjao da će nam to tako lako uspjeti. — A sada – produži, ne puštajući da dugačka pauza postane neugodna – mogli bismo da napravimo obračun. Ja, naime, danas poslije podne putujem na zapad s onim vražjim ekspresom Dvadeseto stoljeće. – I on diže torbu, otvori je i zavuče u nju obje ruke. – Ali, ne zaboravite, momci, ako budete još kada zaželjeli da malo prodrmamo

Wall Street, sve što treba da učinite to je da mi šapnete samo jednu riječ. Evo mene odmah ovamo sa svim što treba. Njegove se ruke pojaviše prepune čekovnih knjižica, talona i priznanica burzovnih mešetara. Sve to položi na gomilu usred velikog stola, zagnjuri opet ruke, izvuče sve što je preostalo i doda hrpi. Zatim izvadi komadić papira iz džepa kaputa i pročita na glas: — Deset milijuna dvadeset i sedam hiljada, četrdeset i dva dolara i šezdeset i osam centi iznose moji izdaci. Dakako, to treba oduzeti od ukupne svote dobitka prije nego što prijeđemo na diobu. Gdje su vaše cifre? Po mom mišljenju radi se o silnom plijenu. Tri se čovjeka među sobom pogledaše zbunjeni. Ovaj je čovjek veća budala nego što su oni mislili, ili, možda, on igra neku igru koju oni ne mogu da prozru. Nathaniel Letton navlaži usne i progovori. – Ipak će trebati nekoliko sati, Mr. Harnish, prije nego što budemo mogli napraviti konačni obračun. Mr. Howison upravo to radi. – Mi – ah – kao što ste rekli, radi se o bogatom plijenu. Šta mislite o tome da zajedno ručamo i da porazgovaramo o cijeloj stvari. Ja ću narediti činovnicima da rade preko podne, pa ćete tako imati dosta vremena da stignete na vlak. Dowsett i Guggenhammer odahnuše s takvim olakšanjem da je to gotovo upalo u oči. Situacija se razvedrivala. Bilo je nezgodno pod ovakvim okolnostima biti zatvoren u sobi s ovim snažnim čovjekom indijanskog izgleda, koga su opljačkali. Sjetiše se s neugodnošću mnogih priča o njegovoj snazi i bezobzirnosti. Ako Lettonu samo uspije da zavuče stvar, dok se izvuku napolje iz ureda u svijet, koji se nalazi pod zaštitom policije, sve će biti dobro; a po svim znacima činilo se da će Daylight pristati na odgađanje. — Vrlo mi je drago da to čujem – reče. – Ne bih nikako želio da propustim taj vlak, i ponosan sam, gospodo, što ste dopustili da učestvujem u ovom poslu. Ja to toliko cijenim da mi je upravo nemoguće da izrazim svoje osjećaje. Ali ja sam tako silno radoznao i toliko bih želio čuti, Mr. Letton, što vi mislite koliki je naš dobitak. Možete li mi to barem približno reći? Nathaniel Letton nije pozvao pogledom u pomoć svoja dva prijatelja, ali za vrijeme kratke stanke oni osjetiše da ih zove. Dowsettu, koji je bio sagrađen od nešto tvrđe materije nego ostali, postalo je sve jasnije da čovjek sa Klondika glumi. Druga dvojica su još uvijek stajala pod dojmom slatkih riječi njegove upravo djetinje nedužnosti. — To je vrlo – hm – teško – poče Leon Guggenhammer. – Vi znate da su Ward Valley dionice kolebale, tako da ...

— Tako da je upravo nemoguće dati unaprijed neku procjenu – nadopuni Letton. — Samo približno, samo približno – ponavljao je veselo Daylight. – Ništa ne smeta ako se preračunate za koji milijun bilo na jednu bilo na drugu stranu. Cifre će to kasnije ispraviti. Ali ja sam tako radoznao da me sva koža svrbi. Šta kažete? — Čemu nastavljati ovo pretvaranje i ovu igru? – upita Dowsett naglo i hladno. – Najbolje je odmah sve objasniti. Mr. Harnish ima o cijelom poslu krivu predodžbu, a on treba da bude načisto. U ovoj igri... Ali ga Daylight prekine. On je previše dugo igrao pokera da ne bi uzeo u obzir i psihološki faktor, pa zbog toga prekine Dowsetta, da bi odigrao rasplet sadašnje igre na svoj način. — Kad je već riječ o igri – reče – upravo se sjetih jedne partije pokera što sam je jedanput gledao u Renou, u Nevadi. Nije to bilo ono što biste vi nazvali poštenom igrom. Bili su to sve odreda lopovi što su sjedili za stolom. Našao se tu i neki žutokljunac, koji je stajao iznad igrača koji je dijelio karte, i on primijeti kako je ovaj podijelio sebi četiri asa, stavljajući ih na dno snopa karata. Žutokljunac je bio zaprepašten. On polako priđe igraču koji je sjedio nasuprot onome što je dijelio. »Slušajte«, prošapta mu, »vidio sam kako je ovaj podijelio sebi četiri asa.« »Dobro, pa što onda?« reče igrač. »Došao sam da vam to kažem, jer mislim da to trebada znate«, reče žutokljunac. »Velim vam da sam vidio kako je sebi podijelio četiri asa.« »Slušajte, gospodine«, reče mu taj igrač, »bolje bi bilo da se vi izgubite odavde. Vi se uopće ne razumijete u igru. Naravno da ih je uzeo sebi kad je na njemu bio red da dijeli.« Smijeh koji je popratio ovu priču bio je prisiljen i šupalj, ali se Daylight pretvarao da to ne primjećuje. — Pretpostavljam da vaša priča ima neko značenje – reče Dowsett naglašujući riječi. Daylight ga pogleda nedužno, ne odgovori ništa, nego se veselo obrati Nathanielu Lettonu. — Raspalite – reče. – Recite nam približnu cifru našega dobitka. Kao što sam vam već rekao, ne smeta ništa ako se preračunate za koji milijun bilo na jednu bilo na drugu stranu, jer po svemu sudeći mora da je to golem dobitak. U međuvremenu se Letton sabrao, zahvaljujući držanju koje je zauzeo Dowsett, i odgovori brzo i odlučno. — Meni se čini da ste vi u zabludi, Mr. Harnish. Tu uopće nema nikakva dobitka koji bi se dijelio s vama. Molim vas, nemojte se uzrujavati. Ja treba samo da pritisnem ovo dugme ...

Daleko od toga da bi se uzrujavao, Daylight je izgledao zaprepašten. Kao odsutan duhom, on potraži šibicu u džepu od prsluka, zapali je, i tek onda ustanovi da nema cigarete. Tri su ga čovjeka promatrala napregnutom pažnjom, kao mačke. Sada, kada je to bilo rečeno, oni su znali da im predstoji nekoliko gadnih minuta. — Budite tako dobri pa recite to još jedanput – reče Daylight. – Čini mi se da nisam sasvim tačno shvatio.Vi ste rekli...? S napregnutom pažnjom iščekivao je što će reći Nathaniel Letton. — Rekao sam da ste vi u zabludi, Mr. Harnish, to je sve. Vi ste hazardirali na burzi, i pri tom ste zlo prošli. Ali ni Ward Valley, ni ja, niti moji drugovi ne smatramo da vam bilo što dugujemo. Daylight upre prstom na gomilu priznanica i talona čekovnih knjižica na stolu. — Ovo predstavlja deset milijuna dvadeset sedam hiljada četrdeset i dva dolara i šezdeset i osam centi u gotovu novcu. I sada to ne vrijedi ništa. Letton se nasmija i slegnu ramenima. Daylight pogleda Dowsetta i promrmlja. — Mislim da je ona moja priča imala neko značenje na koncu konca. – Nasmija se bolnim smijehom. – Istina je, vi ste bili na redu da dijelite, i vi ste podijelili kako ste htjeli. Dobro, ja se ne tužim. I ja ću postupati kao igrač u onoj partiji pokera. Na vama je bio red da dijelite, i vi ste imali pravo da podijelite onako kako je za vas bolje. I vi ste to učinili – ošišali ste me upravo do kože. Buljio je u hrpu na stolu sa tupim izrazom lica. — I sada sve ovo ne vrijedi ni toliko koliko je vrijedan papir na kome je napisano. Vrag neka me nosi, vi zbilja znate dijeliti kada vam se pruži prilika. Ah, ne, ja se ne tužim. Vi ste bili na redu i vi ste mi dobro podvalili. Ja ne bih bio čovjek kad bih se zbog toga tužio. I sada, partija je odigrana, karte se nalaze na stolu, i dijeljenje je završeno, ali... Njegova ruka segnu naglo u džep na prsima, i pojavi se s velikim Coltovim revolverom. — Kao što sam rekao, staro dijeljenje je završeno. A sada je na meni red da ja dijelim, i baš sam radoznao da vidim hoću li i ja dobiti četiri asa ... — Smjesta makni ruku, ti, okrečeni grobe! – poviče oštro. Ruka Nathaniela Lettona, koja se polako primicala dugmetu na stolu, naglo se zaustavi. Mijenjajte mjesta – zapovjedi Daylight. – Sjedi na ovu stolicu ovdje, ti, smrdljivi tvorče. Skoči! Dovraga! – ili ću te tako izrešetati da će ljudi misliti da ti je otac bio vodovodni hidrant a mati kola za prskanje ulica. Ti, Guggenhammeru, primakni svoju

stolicu; a ti, Dowsette, sjedni ovdje, da vam, bez obzira na sve, objasnim vrline ovog automatskog oružja ovdje. Ono je napunjeno za veliku divljač i praši osam puta. Pravo čudo kada jedanput počne da radi. — Pošto su prethodne primjedbe završene, sada nastavljam s dijeljenjem. Sjetite se da ni ja nisam pravio nikakvih prigovora vašem dijeljenju. Vi ste radili onako kako ste htjeli, i to je bilo u redu. Ali ovo je moje dijeljenje, i sada ću ja pokazati što znam. Na prvom mjestu, vi me poznajete, ja sam Burning Daylight – zapamtite. Ne bojim se ni boga ni vraga, ni smrti ni propasti. To su moja četiri asa, i s njima ću nadjačati sve vaše karte. Pogledajte onaj živi kostur tamo. Lettone, tebe je sigurno strah smrti. Kosti ti sve čegrću. tako si se preplašio. A pogledajte samo onog debelog Židova. Ovo malo oružje utjeralo mu je smrtni strah u kosti. Požutio je kao pokvareno voće. Dowsette, ti si čovjek hladnokrvan. Ti nisi ni okom trepnuo, i ni dlaka ti se nije pomakla. To je zato što si ti velik u računici. I zbog toga si tako hladnokrvan u ovoj igri, u kojoj ja dijelim karte. Ti tu sjediš i zbrajaš koliko su dva i dva, i znaš da ću vam ja oguliti kožu. Ti me poznaješ i znaš da se ja ničega ne bojim. I ti zbrajaš sad svoj novac i znaš da nećeš umrijeti ako se budeš mogao izvući. — A ja ću tebe gledati na vješalima – bio je Dowsettov odgovor. — Ništa ti nećeš vidjeti. Kad počne zabava, ti ćeš biti prvi u koga ću pucati. Ja ću biti obješen, u redu, ali nijedan od vas neće biti živ da to vidi. Svi ćete vi umrijeti odmah ovdje, a ja ću umrijeti u skladu sa zakonskim propisima – je li tako? Kad budete mrtvi, i kad već bude trava rasla iz vaših lešina, vi nećete znati kad ću ja visiti, ali ja ću svakako imati to zadovoljstvo da dugo vremena znam da ste vi otišli prije mene. Daylight zastade. — Vi nas valjda ne kanite poubijati? – upita Letton muklim, smušenim, tankim glasom. Daylight zatrese glavom. — To bi bilo preskupo. Vi toga niste vrijedni. Meni će biti mnogo milije ako mi vratite moj novac. A ja mislim da ćete mi radije vratiti moj novac nego ići u mrtvačnicu. Slijedila je duga šutnja. — Dakle, ja sam podijelio. Sad je na vama red da igrate. Ali, dok budete razmišljali, smatram da je potrebno da vas na nešto upozorim: Ako se ova vrata otvore i ako ijedan od vas lopova upozori da se ovdje nešto neobično događa, ja ću smjesta početi pucati. Ni živa duša neće iz ove sobe izaći osim sa nogama naprijed. Slijedilo je dugo konferiranje puna tri sata. Odlučujući faktor nije bio veliki automatski revolver, nego sigurnost da će ga Daylight upotrijebiti. Ne samo da su tri

čovjeka bila u to uvjerena, nego je bio uvjeren i sam Daylight. On je stvorio čvrstu odluku da poubija te ljude ako mu novac ne bude vraćen. Nije bila laka stvar tako brzo stvoriti deset milijuna u papirnatim novčanicama i dolazilo je do mučnih odgađanja. Desetak su puta bili u sobu pozivani Mr. Howison i šef ureda. U tim bi momentima revolver ležao na Daylightovom krilu pokriven nemarno novinama, dok je on obično bio zaokupljen motanjem ili paljenjem cigarete u smeđem papiru. Na koncu je stvar ipak bila gotova. Jedan od namještenika donese iz automobila, koji je čekao, kovčeg, i Daylight ga zatvori, pošto je u njega strpao i posljednji paket novčanica. Zaustavi se na vratima da stavi svoje konačne primjedbe. – Tri su još stvari koje vam želim reći. Kad ja izađem kroz ova vrata, vi ste slobodni da radite što želite, ali vas opominjem da pazite što radite. Na prvom mjestu, ne tražite moje hapšenje – jeste li čuli? Ovo je moj novac i ja ga nisam od vas oteo. Ako izađe na javnost kako ste vi mene prevarili, i kako sam vam ja vratio milo za drago, ljudi će vam se smijati, i sigurno je da će se od srca smijati. Vi sebi ne možete dopustiti taj smijeh. Osim toga, ako me pokušate dati uhapsiti zato što sam uzeo natrag svoj novac i tako me po drugi put opljačkati, ja ću poći sa revolverom za vama, a siguran sam da ću vas stići. Ne mogu takvi podmukli patuljci kao što ste vi očerupati Burninga Daylighta. I ako dobijete, vi ćete izgubiti, a onda će biti nekoliko neočekivanih sprovoda u ovom gradu. Pogledajte mi u oči i vi ćete se uvjeriti da mislim ozbiljno. Ovi čekovni taloni i ove priznanice na stolu, sve je to vaše. Zbogom. Čim su se vrata za njim zatvorila, Nathaniel Letton priskoči telefonu, ali ga Dowsett spriječi. — Što namjeravate? – upita Dowsett. — Zvati policiju. To je pravo razbojstvo, ja to neću trpjeti. Velim vam, ja to neću trpjeti. Dowsett se jetko nasmija, i u isto vrijeme povuče mršavog financijera natrag na njegovo sjedalo. — Razgovarat ćemo o tome – reče, a u Leonu Guggenhammeru nađe zabrinutog saveznika. I nikada se ništa od svega nije saznalo. Stvar je ostala tajna ove trojice ljudi. Ni Daylight nije nikada odao tu tajnu, premda se istoga dana poslije podne u salonskim kolima ekspresnog vlaka Dvadeseto stoljeće, skinuvši cipele i uzdignuvši noge na sjedalo, dugo i od srca smijao. Za New York je ta afera ostala zauvijek zagonetnom, i nitko nije mogao naći neko razumno objašnjenje. Prema svemu što je bilo poznato, trebalo je da Burning Daylight bude upropašten, a ipak se znalo da se on odmah poslije toga pojavio u San Francisku s nesmanjenim kapitalom. To je dokazala veličina pothvata u koje se upustio, kao što je na primjer bila Panamska pošta, gdje je samo pomoću velikih iznosa novca i zahvaljujući svojoj borbenosti oduzeo kontrolu

Sheftlyju i poslije dva mjeseca preprodao je Harrimanovu koncernu, i to, kako se govorilo, s golemim dobitkom.

V Vrativši se u San Franoisco, Daylight brzo dođe na glas. U stvari, to baš nije bio glas na kojem bi mu se moglo zavidjeti. Ljudi su ga se bojali. Bio je poznat kao borben čovjek, opasan protivnik, poput tigra. Njegova je igra bila u stilu trganja i navaljivanja, i nitko nije znao gdje i kako će uslijediti njegov naredni udarac. Element iznenađenja imao je veliku ulogu. Napadao je neočekivano, a njegov mozak, još svjež s divljeg sjevera, koji se nije kretao po uobičajenoj kolotečini, omogućivao mu je u neobičnom stepenu da smišlja uvijek nove trikove i nove strateške poteze. A kad je jedanput stekao prednost, iskorištavao ju je nesmiljeno. »Nemilosrdan kao Crvenokožac«, govorilo se o njemu, a to je bila istina. S druge strane, bio je poznat kao čovjek »pošten«. Njegova je riječ bila isto tako pouzdana kao što su sigurne bile njegove obveznice, i to usprkos tome što on sam nije vjerovao ničijoj riječi. Izbjegavao je uvijek sve prijedloge koji bi se temeljili na džentlmenskim sporazumima, i čovjek koji bi u poslovima s Daylightom pokušavao zalagati svoju čast kao gentleman ne bi se dobro proveo. Svoju riječ nije Daylight nikada zalagao, osim ako je bio gospodar položaja. Drugom je onda bilo ostavljeno na volju da li da je prihvati ili ne. Zakonita investiranja kapitala nisu imala mjesta u Daylightovoj igri. To bi vezalo njegov novac i smanjivalo element rizika. Njega je oduševljavala hazardna strana poslova, a takva je igra zahtijevala da novac uvijek mora biti pri ruci. Zbog toga je njegov novac uvijek bio vezan samo na kratke rokove, on ga je neprestano prometao, navaljujući ovdje, ondje, i na sve strane, pravi gusar u financijskom svijetu. Siguran ulog novca, koji bi donosio pet posto kamata, nije ga privlačio; radost života bili su za njega poslovi u kojima je stavljao na kocku milijune, u oštroj i surovoj borbi, spreman da sve izgubi ili da dobije pedeset ili sto procenata. Igrao je u skladu sa pravilima igre, ali je igrao nemilosrdno. Kad bi jedanput slomio kojeg čovjeka ili kakvo poduzeće, on bi ga ogulio što je bolje mogao, neobazirući se na jauke. Apeli za financijsku milost nailazili su kod njega na gluhe uši. Borio se uvijek samostalno, i nije imao nikakvih prijateljskih poslovnih udruženja. Ako je i stvarao s vremena na vrijeme kakve saveze, bilo je to samo zato da se poslovi ubrzaju, a svoje je saveznike smatrao ljudima koji bi mu podmetnuli nogu i upropastili ga čim im se za to pruži prilika. Usprkos takvom gledanju na stvari, bio je vjeran svojim saveznicima. Ali im je bio vjeran samo tako dugo dok su oni bili njemu, a ne duže. Izdajstvo je

moglo doći od njih, a onda je vrijedilo: »Čuvaj se Daylighta«. Poslovni ljudi i financijeri na obali Tihog oceana neće nikad zaboraviti lekciju koju je podijelio Charlesu Klinkneru i poduzeću »California & Altamont Trust«. Klinkner je bio predsjednik. U zajednici s Daylightom izvršiše napad na poduzeće »San Jose Interurban«. Moćno društvo »Lake Power & Electric Lighting« priskoči mu u pomoć, a Klinkner, misleći da mu se pruža zgodna prilika, prijeđe u protivni tabor, upravo usred najljućeg boja. Daylight je izgubio tri milijuna da raščisti ovu stvar, a prije nego što je stvar bila gotova, »California & Altamont Trust« ode beznadno u propast, dok je Charles Klinkner počinio samoubojstvo u zatvoreničkoj ćeliji. Ne samo da je Daylight izgubio kontrolu nad »San Jose Interurbanom«, nego je zbog toga što mu je bila razbijena borbena fronta trpio teške gubitke na cijeloj liniji. Mjerodavni stručnjaci su smatrali da je mogao postići sporazum i mnogo spasiti. Ali umjesto toga, on je promišljeno prekinuo borbu sa »San Jose Interurbanom« i »Lake Powerom«, i, očigledno poražen, napoleonskom brzinom navalio na Klinknera. Bilo je to nešto na što Klinkner nije ni u snu pomišljao, a Daylight je to znao. Osim toga je znao da je »California & Altamont Trust« bio u suštini zdravo poduzeće, ali da je došlo u tešku situaciju baš uslijed Klinknerovih špekulacija s njegovim novcem. Znao je također da će za nekoliko mjeseci trust stajati na mnogo čvrćim nogama nego ikada, zahvaljujući upravo tim špekulacijama, i zato, ako trebada navali, mora smjesta navaliti. »Trebalo je zato izvaditi sav novac iz džepa i još mnogo više«, bila je njegova opaska u vezi s teškim gubicima koje je pretrpio. »To je kao neko malo osiguranje za budućnost. Odsad će ljudi koji se budu sa mnom upuštali u poslove promisliti dva puta prije nego što pokušaju da mi podmetnu nogu, a tek poslije toga će imati da razmišljaju.« Razlog njegovoj surovosti bio je u tome što je on prezirao ljude s kojima je igrao. Bio je uvjeren da ni jedan od stotine među njima nije u biti pošten; a što se tiče onih poštenih, proricao je da će, sudjelujući u nepoštenoj igri, sigurno izgubiti, i u toku vremena propasti. Iskustvo koje je stekao u New Yorku otvorilo mu je oči. On je zbacio sve iluzije s poslovne igre i gledao ju je u svoj njezinoj golotinji. O odnosima u privredi i u društvu mislio je poprilici ovako: Društvo, ovakvo kakvo je organizirano, predstavlja jednu golemu prijevarnu igru. Ima tu mnogo ljudi nasljedno opterećenih – muškaraca i žena koji još nisu toliko bolesni da bi mogli biti zatvoreni u zavodima za slaboumne, ali koji nisu ni tako pametni da bi mogli biti što drugo nego drvosječe i vodonoše. Nadalje, ima budala koji organiziranu prijevarnu igru uzimaju ozbiljno, cijene je i odaju joj počast. Ti su lak plijen za one druge, koji jasno gledaju i proziru lažnu igru. Rad, zakoniti rad, izvor je svega bogatstva. Bez obzira radi li se o vreći krumpira,

velikom klaviru ili putničkom automobilu za sedam osoba, sve su to samo proizvodi rada. Prijevarna igra započinjala je onda kad treba dijeliti te stvari, nakon što ih je rad stvorio. Jer nigdje nije vidio da su se oni koji su radili naslađivali zvukovima klavira, ili da su se vozili automobilima. Kako se to događalo, razjašnjavala je prijevarna igra. Deseci hiljada i stotine hiljada ljudi sjede po čitave noći i razmišljaju kako bi se mogli umetnuti između radnika i predmeta koje su ti radnici proizveli. Ljudi koji prave te planove, to su poslovni ljudi. Kad se oni ubace između radnika i njihovih proizvoda, oni dio tih proizvoda uzimaju sebi. Veličina toga dijela ne određuje se nikakvim pravilima, ni pravednošću, nego njihovom snagom i podlošću. Tu uvijek vrijedi pravo »zgrabi onoliko koliko možeš«. On je vidio da se svi ljudi u poslovnoj igri drže toga pravila. Jednog dana, u vedrom raspoloženju, zahvaljujući nizu koktela i bogatom ručku, započeo je razgovor s Jonesom, momkom kod lifta. Jones je bio mršav, čupav, starmalog izgleda, iz kojega je izbijalo nešto divlje, tako da su se oni koje je vozio u liftu bojali da će ih napasti. To je i bilo ono što je privuklo Daylightovu pažnju, i njemu nije trebalo dugo vremena da dozna zašto je Jones takav. On je bio proleter, kako je sam sebe izazivački nazivao, a imao je želju da živi od pisanja. Kad mu nije uspjelo da prodre u časopisima, a kako je bio prisiljen da se sam brine za krov nad glavom i hranu, uputio se u malu dolinu Petacha, koja se nalazi nešto manje od sto milja od Los Angelesa. Ovdje, radeći po danu, namjeravao je da piše po noći. Ali je željeznica naplaćivala sve što je promet mogao podnijeti. Petacha je bila pusta dolina, u kojoj su se proizvodile svega tri stvari: stoka, drvo za ogrjev i drveni ugalj. Za otpremu jednog vagona stoke u Los Angeles željeznica je naplaćivala osam dolara. Ovo je Jones objašnjavao činjenicom što stoka ima noge i može sama stići u Los Angeles uz isti trošak koliko je iznosila vozarina. Ali drvo za gorivo nema nogu, i željeznica je naplaćivala za prijevoz jednog vogona drva ravno dvadeset i četiri dolara. Bilo je to fino udešeno, jer drvosječe koji su se po dvanaest sati dnevno mučili sječom drva, kad su ih prodali u Los Angelesu i kad su od prodajne cijene odbili vozarinu, zasluživali su ravno dolar i šezdeset centi dnevno. Jones je mislio da će nadmudriti tu igru time što će svoje drvo pretvoriti u ugljen. Njegovi su proračuni bili vrlo povoljni. Ali je željeznica također računala. Ona udari cijenu od četrdeset i dva dolara za prijevoz jednog vagona drvenog ugljena. Poslije tri mjeseca Jones složi svoje račune, i ustanovi da još uvijek postiže svega dolar i šezdeset centi dnevno. — Onda sam to napustio – zaključi Jones. – Skitao sam se godinu dana, a zatim sam se vratio željeznici. Da ne govorim o sitnim stvarima, prešao sam preko Siere ljeti, i podmetnuo šibicu pod brane za zaštitu pruge od snijega. Napravio sam im svega jednu malu vatru od trideset hiljada dolara. Mislim da su time bili izravnani

naši računi sa Petache. — Sinko, zar te nije strah da tako otvoreno o tome govoriš? – ozbiljno ga upita Daylight. — Ne, tako mi života – reče Jones. – Oni to ne mogu dokazati. Vi možete reći da sam vam ja to kazao, a ja mogu reći da to nisam kazao, i neka me vrag odnese ako bi to bio dovoljan dokaz za porotu. Daylight ode u svoj ured i razmišljaše neko vrijeme. To je bilo ono: Sve što promet može podnijeti. Od vrha do dna to je bilo pravilo igre; a ono što je uopće omogućavalo tu igru bila je činjenica da se svake minute rađa jedan glupan. Kad bi se jedan Jones rađao svake minute, igra ne bi mogla dugo trajati. Sreća je za igrače što svi radnici nisu bili kao Jones. Ali je tu bilo drugih i većih faza te igre. Mali poslovni ljudi, mali trgovci i sličan svijet uzimao je koliko je mogao od proizvoda radnika; ali, na kraju svega, veliki poslovni ljudi uzimali su u zakup radnike pomoću malih poslovnih ljudi. Kad se uzme sve u obzir, radnici, kao što je bio Jones u Petacha dolini, od svog dijela nisu dobivali ništa više osim nadnica. U stvari, oni su bili najamnici velikih poduzetnika. A iznad njih nalazili su se još veći poslovni ljudi. Oni su upotrebljavali golema komplicirana sredstva na širokoj bazi da se utisnu između stotine hiljada radnika i njihovih proizvoda. Ti ljudi nisu bili toliko razbojnici koliko hazarderi. I kako nisu bili zadovoljni svojim neposrednim dobitkom, i kako im je igra ležala u naravi, oni su navaljivali jedan na drugog. Ovu vrst igre zvali su: visoke financije. Oni su svi u prvom redu bili zauzeti oko toga da opljačkaju radnika. Ali svaki čas oni su pravili kombinacije kako da jedan drugom otmu nagomilani plijen. Na taj se način objašnjava napad od pedeset hiljada dolara, koji je na njega izveo Holdsworthy, i napad od deset milijuna dolara, koji su na njega izveli Dowsett, Letton i Guggenhammer. A kada je on izvršio napad na Panamsku poštu, učinio je upravo to isto. Dakle, zaključi Daylight, ipak je ljepši sport pljačkati pljačkaše nego siromašne glupe radnike. I tako je Daylight, iako nije imao pojma o filozofiji, prisvojio sebi položaj i zvanje natčovjeka dvadesetog stoljeća. On je našao da među nadljudima financijskog poslovnog svijeta, osim rijetkih i mističnih iznimaka, ne vrijedi pravilo noblesse oblige. Kao što je u Alta-Pacific klubu poslije večere u jednom govoru izjavio jedan mudri putnik: – Ima časti među lopovima, i to je ono čime se lopovi razlikuju od poštenih ljudi. To je bilo ono. Pogodio je čavao u glavu. Ti su moderni nadljudi bili skupina prljavih bandita, koji su imali toliko drskosti da propisuju svojim žrtvama zakone o onome što je pravo i što je krivo, iako se oni sami tih zakona nisu pridržavali, časna riječ u poslovima s njima vrijedila je za njih tako dugo dok su bili prisiljeni da je se drže. Ne ukradi! – to se načelo primjenjivalo samo na poštenog radnika. Oni,

nadljudi, stajali su iznad takvih zapovijedi. Oni su bez kolebanja krali, a njihovi su ih drugovi to više poštovali što su njihove krađe bile veće. Što je Daylight duže sudjelovao u toj igri, to mu je jasnija postajala situacija. Usprkos tome što je svaki razbojnik išao otvoreno za tim da orobi drugog razbojnika, banda je bila vrlo dobro organizirana. Ona je u stvari nadzirala političku mašineriju društva, od rajonskog političara pa do senata Sjedinjenih Država. Ona je donosila zakone koji su joj davali privilegij da pljačka. Ona je provodila u život te zakone pomoću policije, šerifa, milicije, redovne vojske i sudova. I to je bila klopka. Najveća opasnost za jednog takvog nadčovjeka bio je drugi nadčovjek. Velika glupa masa naroda nije dolazila u obzir. Ona je bila napravljena od tako malo vrijednog blata da su je i najobičnije prijevare mogle obmanuti. Nadljudi su držali sve konce u svojim rukama, ali kad bi pljačkanje radnika postalo prepolagano ili monotono, oni su se okretali i pljačkali jedan drugog. Daylight je bio filozofska priroda, ali nije bio filozof. Knjige nije nikad čitao. Bio je trijezan i praktičan čovjek, a najdalje od svega bila je kod njega misao da se ikad prihvati čitanja knjiga. Živio je jednostavnim životom, u kome knjige nisu ni bile potrebne za razumijevanje života, a sada mu je život i u svojoj najvećoj zapletenosti izgledao isto tako jednostavan. On je prozirao njegove varke i obmane i pronašao da su one isto tako elementarne kao što su i one na Yukonu. Ljudi su napravljeni od iste materije. Imaju iste strasti i želje. Financije su poker, samo na višem stepenu. Ljudi koji su igrali bili su ljudi koji su imali što da ulože. Radnici su bili ljudi koji se muče da se održe na životu. Vidio je da se igra odvija po vječnim pravilima, pa je i on uzeo karte u ruke. Divovska besciljnost čovječanstva, koje su organizirali i obmanjivali banditi, nije ga uzbuđivala. Bio je to prirodni poredak. U stvari, sva su ljudska nastojanja uzaludna. On je toliko toga vidio. Njegovi su drugovi gladovali i umirali na Stewartu. Stotine veterana nisu uspjele da dođu do nalazišta na Bonanzi i Eldoradu, dok su Šveđani i novajlije došli na livadu za pašu jelena i nasumce zgrnuli milijune. Bio je to život, a život je u najboljem slučaju okrutna igra. Ljudi su u civilizaciji pljačkali, jer im je takva bila priroda. Oni su pljačkali isto onako kao što mačka grebe, glad boli i studen grize. Tako je došlo do toga da je Daylight postao sposoban financijer. On se nije upuštao u to da vara radnike. Ne samo zbog toga što nije imao srca za to, nego što mu ova vrst sporta nije bila zanimljiva. S radnicima je bilo i suviše lako, oni su bili tako zaostali. To mu je izgledalo kao ubijanje debelih pripitomljenih fazana, kao što je čuo da se to radi na nekim rezerviranim lovištima u Engleskoj. Sport koji je njega oduševljavao sastojao se u vrebanju na bogate pljačkaše, da im otme njihov plijen. U tom je bilo i zabave i uzbuđenja, a katkada je dolazilo do pravih paklenih bitaka.

Poput Robina Hooda iz starih vremena, Daylight se dao na to da pljačka bogataše i, donekle, dijeli siromašnima. Ali on je bio darežljiv na svoj poseban način. Golema ga ljudska bijeda nije nimalo potresala. Ona je bila sastavni dio vječnog poretka. Nije imao strpljivosti da pomaže organizirano milosrđe i profesionalne trgovce milosrđa. U drugu ruku, ono što je on davao nije davao zbog toga što bi ga grizla savjest. On nije bio nikome ništa dužan i nije imao kome što vraćati. Ono što je davao bili su širokogrudni spontani darovi onima koji su se nalazili oko njega. Nikada nije ništa priložio za fond postradalima od potresa u Japanu, niti za fond za izgradnju parka u New York Cityju. Umjesto toga, on je finansirao Jonesa, momka kod lifta, čitavu godinu dana, da može napisati jednu knjigu. Kad je čuo da je žena njegovog konobara u hotelu tuberkulozna, poslao ju je u Arizonu, a kasnije, kad je bilo javljeno da je njezin slučaj beznadan, poslao je k njoj muža da ostane kod nje do kraja. Isto tako kupio je čitavu seriju uzda od konjske dlake od nekog osuđenika iz jednog zatvora na Zapadu, koji je tu dobru vijest raširio, tako da se Daylightu činilo da polovica osuđenika u tom zatvoru prave uzde za njega. On ih je sve kupovao, plaćajući ih od dvadeset do pedeset dolara komad. Bile su to lijepe i poštene stvari, i on je njima ukrasio sav slobodni prostor po zidovima svoje spavaće sobe. Surovi život na Yukonu nije uspio da učini Daylighta tvrdim. Bila je potrebna civilizacija da se postigne taj rezultat. U divljoj žestokoj igri koju je sada igrao neprimjetno nestade njegove stare dobroćudnosti, isto tako kao što je nestalo i njegova lijenog zavlačenja u govoru. Kao što mu je govor postao oštar i nervozan, takvi su bili i njegovi duševni procesi. U brzom toku igre on je nalazi osve manje vremena da pokaže svoju dobroćudnu narav. Promjena se odražavala i na njegovu licu. Crte su mu postale strože. Sve se manje pojavljivao ljupki zavoj na njegovim usnama, i sve je rjeđi bio smiješak u naboranim kutovima njegovih očiju. I same oči, crne i sjajne kao u Indijanca, odavale su bljeske okrutnosti i brutalne svijesti moći. Ostala je u njemu njegova silna životna snaga, koja je zračila iz čitavog njegovog bića. Ali to je bila životna snaga novog oblika, životna snaga čovjeka koji gazi, čovjeka osvajača. Njegove borbe s prirodnim silama bile su na neki način bezlične, njegove sadašnje borbe bile su sa stvorenjima koja pripadaju njegovoj vrsti, a teškoće putovanja po snijegu, rijeke i studen nisu mu ni izdaleko naškodili toliko koliko je to učinila ova surova borba s ljudima. Bilo je kod njega još uvijek izljeva veselosti, ali se to događalo s vremena na vrijeme, i oni su se obično mogli zahvaliti koktelima, koje je uzimao prije jela. Na Sjeveru je pio obilno, ali u neredovitim vremenskim razmacima, a sada je pio sistematski i disciplinirano. Taj je razvoj bio nesvjestan, ali se temeljio na tjelesnom i duševnom stanju. Kokteli su mu služili kao neka vrst zaborava. Bez razmišljanja, i uopće ne misleći na to, napor u uredu, koji je nužno proizlazio iz smionosti i odvažnosti poslova što ih je poduzimao, zahtijevao je predah ili zaborav; a on je

ustanovio u toku sedmica i mjeseci da su mu kokteli to mogli dati. Oni su sačinjavali kameni zid oko njega. Nikada nije pio u toku jutra ili za vrijeme uredovnih sati; ali onog časa kad je napustio ured počeo se opkoljavati tim zidom alkoholičarskog zaborava, koji mu je uspavljivao svijest. Ured je odmah postajao svršena stvar. Prestajao je postojati. U toku popodneva, poslije ručka, oživio bi ponovo za jedan ili dva sata, a onda je, napuštajući ured, ponovo gradio zid zaborava. Dakako da je u svemu tome bilo i iznimaka; a snaga njegove discipline bila je takva da se u slučajevima kad je imao pred sobom večeru ili poslovnu konferenciju, gdje bi se sastajao s neprijateljima ili saveznicima i pravio planove za borbu ili za nastavak borbe, uzdržavao od pića. No onog tranutka kad je posao bio svršen pojavljivao se u njemu trajni zahtjev za martinijem, i za dvostrukim martinijem poslije toga, koji mu je bio serviran u visokoj čaši, tako da bi se izbjegle primjedbe.

VI Tada je u Daylightov život ušla Dede Mason. Ušla je prilično neprimjetno. On ju je uzeo sasvim bezlično, zajedno sa uredskim pokućstvom, uredskim slugom, šefom ureda Morrisonom, povjerljivim činovnikom, koji je ipak bio samo činovnik, i sa svim ostalim pripadnostima poslovnog ureda jednog nadčovjeka. Da ga je netko prvih mjeseci otkako se ona nalazila u njegovoj službi upitao, on ne bi bio u stanju reći ni kakva je boja njezinih očiju. Zbog toga što je ona bila tamna plavojka, u njegovoj se podsvijesti stvorilo nejasno uvjerenje da je bila brineta. Isto tako imao je dojam da nije mršava, zato što u njegovoj svijesti nije bilo predodžbe da je debela. O tome kako se oblačila nije imao ni pojma. Njegovo oko nije bilo izvježbano da to primjećuje, niti se on za to zanimao. Uzeo je kao svršenu činjenicu da je dobro obučena, jer mu ništa čudnovato nije na njoj upadalo u oči. On ju je poznavao kao »Miss Mason«, i to je bilo sve, premda je bio svjestan da je kao stenografkinja brza i pouzdana. I ovaj dojam, međutim, bio je posve neodređen, jer nije imao nikakvog iskustva sa drugim stenografkinjama, i, razumije se, vjerovao je da su sve one brze i pouzdane. Jednog jutra, kad je potpisivao pisma, naiđe na jedno »ja ću«. Pregledavši brzo stranicu, tražeći slične izraze, nađe nekoliko »ja hoću«. Onaj »ja ću« stajao je osamljeno. Stajao je izazivački. Pritisnu dugme za zvonce dva puta, i trenutak kasnije uđe Dede Mason. – Jesam li ja ovako rekao, Miss Mason? – upita pružajući joj pismo i upirući prstom na inkriminirani izraz. Sjena zbunjenosti prijeđe joj preko lica. Držala se kao da je na optuženičkoj klupi. — Moja pogreška – reče. – Žao mi je. Ali to uopće i nije pogreška – doda brzo. — Kako to mislite? – izazivao je Daylight. – Po mom mišljenju to nikako ne zvuči dobro. Ona je u tom času već bila stigla do vrata i onda se okrenu držeći u ruci to nesretno pismo. — Ipak je pravilno. — Ali to bi onda značilo da su sva ona »ja hoću« pogrešna – bunio se on. — I jesu – smiono odgovori ona. – Da li da ih promijenim? »Ja ću biti tamo u ponedjeljak da pogledam taj posao.« Daylight ponovi naglas

rečenicu iz pisma. Učinio je to s ozbiljnim izrazom lica, slušajući pažljivo zvuk svoga glasa. Zatim zatrese glavom. – Ne zvuči dobro, Miss Mason. Jednostavno ne zvuči dobro. Slušajte, meni nitko ovako ne piše. Svi oni govore »ja hoću« – obrazovani ljudi također, neki od njih. Zar nije tako? — Da – prizna ona i izađe iz sobe da na pisaćem stroju izvrši ispravak. Slučajno se dogodilo toga dana da se među nekolicinom ljudi s kojima je sjedio za ručkom našao jedan mladi Englez, rudarski inženjer. Da se to dogodilo u ma koje drugo vrijeme, prošlo bi neprimijećeno, ali neposredno poslije njegove prepirke sa stenografkinjom, Daylightu odmah udari u oči Englezovo »ja ću«. Izraz je bio ponovljen nekoliko puta u toku ručka, i Daylight je bio uvjerenda se ne vara. Poslije ručka Daylight pozva na stranu McIntosha, jednog od članova kluba, za koga je, po ugledu što ga je uživao kao nogometaš, znao da je bio na sveučilištu. — Slušaj Bunny – upita ga Daylight – što je pravilno: »ja ću biti tamo u ponedjeljek da pogledam taj posao«, ili »ja hoću biti tamo u ponedjeljak da pogledam taj posao«? Bivši nogometaški kapetan razmišljao je naporno čitavu minutu. — Neka me bog ubije ako znam – prizna on. – Kako ja to govorim? — Ah, pa dakako, »ja hoću«. — E, onda je pravilno ono drugo, možete se u to pouzdati. Ja sam bio uvijek vrlo slab u gramatici. Na povratku u ured Daylight svrati u jednu knjižaru i kupi gramatiku; i čitav jedan sat provede s nogama na pisaćem stolu, prelistavajući njezine stranice. — Tako mi moje lude glave, djevojka je ipak imala pravo – izreče glasno zaključak proučavanja. Prvi put mu upade u oči da ima nečeg neobičnog na njegovoj stenografkinji. On ju je primjećivao dotada kao žensko stvorenje i kao komad uredskog namještaja. Ali sada, pošto je pokazala da zna više gramatike nego poslovni ljudi i čovjek koji je svršio sveučilište, ona je postala ličnost. Izgledalo je da ona u njegovoj svijesti stoji isto onako izrazito kao što je stajalo i ono »ja ću« na otipkanoj stranici, i on poče obraćati pažnju na nju. Uspjelo mu je da je promatra kad je odlazila toga popodneva, i prvi put postade mu jasno da je dobro građena i dobro obučena. Nije se razumijevao u detalje ženske odjeće i nije primijetio nijednu od sitnica na njezinoj uskoj bluzi i dobro skrojenom kostimu. On je dobio jedino ukupni, opći dojam. Izgledala je dobro. A taj dojam dobio je zbog toga što nije primijetio na njoj ništa što bi bilo loše ili što ne bi bilo na mjestu. »Vrlo dobro izgleda«, bila je njegova ocjena kad su se za njom zatvorila vanjska vrata.

Narednog jutra, za vrijeme diktiranja, on zaključi da mu se dopada kako je počešljana, mada ni pod cijenu života ne bi bio u stanju da to opiše. Dojam je bio ugodan, i to je sve. Ona je sjedila između njega i prozora, i on primijeti da joj je kosa svijetlosmeđa, a na nekim mjestima sa prelivima zlatnobrončane boje. Blijedo sunce što je prodiralo u sobu pretvaralo je zlatnu broncu u žarku žeravicu, koju je bilo vrlo ugodno gledati. Čudno, pomisli on, da još nikada prije nije zapazio tu pojavu. U sredini pisma naiđe na izraz koji je dan prije uzrokovao nepriliku. Sjetio se svoje borbe s gramatikom i poče diktirati: »Ja ću vam izaći donekle u susret u ovom prijedlogu... Miss Mason baci brz pogled na njega. Pokret je bio posve nehotičan, i, u stvari, bio je u priličnoj mjeri izraz iznenađenja. U narednom trenutku oči su joj bile opet spuštene i ona je sjedila čekajući da on nastavi sa diktiranjem. U onom času kad ga je pogledala, Daylight je primijetio da su joj oči sive. Kasnije će on doznati i to da se u tim istim sivim očima katkada pojavljuju zlatne iskrice; ali i ono što je vidio bilo je dovoljno da ga iznenadi, jer mu najedanput postade jasno da je on uvijek smatrao da je ona brineta sa smeđim očima, što se samo po sebi razumije. — Imali ste, ipak, vi pravo – prizna on sa zbunjenim smiješkom, koji se nije nimalo slagao s njegovim strogim indijanskim crtama lica. Opet je bio nagrađen jednim pogledam odozdo i smiješkom u znak priznanja, a ovoga puta on se potpuno uvjeri da su joj oči sive. — Ali to ipak ne zvuči dobro – reče žalosno. Na ovo je ona prasnula u smijeh. — Molim vas da mi oprostite – požuri se ona da se ispriča, a onda sve pokvari dodajući – ali vi ste tako smiješni. Daylight se poče osjećati malo nelagodno, a sunce nastavi da njezinu kosu pretvara u žar. — Nisam mislio da ću biti smiješan – reče. — Zbog toga sam se ja i smijala. Ali to je pravilno i sasvim u skladu sa gramatikom. — Dobro – uzdahnu on. – Ja ću vam izaći donekle u susret u tom prijedlogu – jeste li napisali? I on nastavi diktirati. Otkrio je da ona u međuvremenu, kada nema posla, čita knjige i časopise ili radi neki ženski ručni rad. Prolazeći jedanput kraj njezinog pisaćeg stola, uze jedan svezak Kiplingovih pjesama i zbunjeno prolista nekoliko stranica.

— Vi volite čitati, Miss Mason? – reče ostavljajući knjigu. — O, da – odgovori ona – veoma. Drugi put ju je zatekao kad je čitala Wellsovu knjigu »Kolo sreće.« — O čemu se ovdje radi? – upita Daylight. — Ah, to je jedan roman, ljubavna priča. Ona zastane, ali on je još stajao čekajući, i ona se osjeti obvezana da nastavi. — Radi se o jednom malom londonskom trgovačkom pomoćniku koji je za vrijeme godišnjeg odmora putovao na svom biciklu i zaljubio se u jednu mladu djevojku, koja je bila mnogo inteligentnija od njega. Njezina je mati bila popularna spisateljica, i tome slično. Situacija je vrlo neobična, a također i žalosna, moglo bi se reći tragična. Biste li je možda htjeli pročitati? — Dobije li on nju? – upita Daylight. — Ne, u tome baš i jest poenta romana. On nije bio... — I on nju ne dobije, a vi ste pročitali sve te stranice, stotine stranica, da to ustanovite – mrmljao je Daylight začuđeno. Miss Mason se isto toliko srdila koliko ju je to zabavljalo. — Ali vi čitate rudarske i financijske vijesti satima – odgovori mu. — Ali ja barem imam nekakve koristi od toga. To su poslovi, a to je nešto sasvim drugo. Ja iz toga izvlačim novac, a što imate vi od svojih knjiga? — Poglede na život, nove ideje, život. — Sve to ne vrijedi jednog centa. — Ali život je više vrijedan nego novac – prigovori ona. — Oh, pa dobro – reče on s lakom muškaračkom tolerancijom – kad vas to veseli. To je ono što je važno, kako se meni čini; a o ukusu se ne raspravlja. Usprkos svom superiornom stanovištu, njemu je bilo jasno da ona mnogo zna, i osjećao se katkad pred njom kao barbar kada se nađe licem u lice sa svjedočanstvom neke velike kulture. Daylightu je kultura bila nešto potpuno bezvrijedno, a ipak ga je nekako nejasno mučio osjećaj da u kulturi ima više nego što on to misli. Prolazeći opet jednom kraj njezina stola, primijeti na njemu knjigu koja mu je bila dobro poznata. Ovog se puta nije zaustavio, jer ju je prepoznao po koricama. Bila je to knjiga o Klondiku koju je napisao dopisnik nekog časopisa, i znao je da je on u njoj opisan i da se u njoj nalazi i njegova fotografija, a također mu je bilo poznato da se u njoj nalazi i jedno senzacionalno poglavlje u vezi sa samoubojstvom jedne žene, i jedno poglavlje pod naslovom »Previše Daylighta«. Poslije toga nije više s njom razgovarao o knjigama. Mislio je o tome kakve je ona pogrešne zaključke izvukla naročito iz onog poglavlja, a to ga je boljelo, to više što je

bilo neopravdano. Osim svih neugodnih stvari, da stekne još i glas ubojice žena – on, Burning Daylight, i da se jedna žena ubila iz ljubavi prema njemu! Osjećao se vrlo nesretnim, i pitao se kakvim je čudom baš ta knjiga među hiljadama drugih došla u ruke njegovoj stenografkinji. Nekoliko narednih dana neprestano je imao neugodan osjećaj krivnje kad god bi se našao u prisustvu Miss Mason; a jednom prilikom bio je siguran da je uhvatio njezin pogled, kad ga je pažljivo i radoznalo promatrala, kao da proučava kakav je on čovjek. Ispitivao je Morissona, činovnika, koji je najprije dao oduška svojoj ličnoj zlovolji prema Miss Mason, pa je tek onda rekao ono malo što je o njoj znao. — Ona potječe iz pokrajine Siskiyou. S njom je vrlo ugodno raditi u uredu, dakako, ali je ona prilično uobražena – ekskluzivna, znate. — Po čemu to zaključujete? – ispitivao je Daylight. — Na primjer, ona smatra da bi za nju bilo ispod časti da se druži s onima koji s njom zajedno rade, recimo, ovdje u uredu. Ona ni s kim neće da ima bilo kakve veze, znate. Ja sam je nekoliko puta pozvao u kazalište ili na izlet ili nešto slično. Ali uvijek je odbila. Rekla je da voli mnogo spavati, da ne može kasno navečer ostati i da mora ići sve do Berkeleya – ona, naime, tamo stanuje. Taj dio izvještaja izazvao je kod Daylighta očigledno zadovoljstvo. Ona je nešto iznad prosječnosti, o tome nema sumnje. Ali slijedeće Morrisonove riječi malo ga zabolješe. — Sve su to prazne priče. Ona hoda s mladićima sa sveučilišta, eto što ona radi. Njoj treba mnogo spavanja, i ne može da ide sa mnom u kazalište, ali može da posjećuje sve njihove plesove i slične priredbe. Nešto malo pretjerano i previsoko za jednu stenografkinju, po mom mišljenju. A drži također i konja. Jaše na muški način po svim ovim okolnim brežuljcima. Vidio sam je i sam jedne nedjelje. Oh, ona živi na velikoj nozi, i ja se samo pitam odakle sve to. Šezdeset i pet dolara mjesečno, s tim se ne može daleko. Zatim, ona ima također i bolesnog brata. — Stanuje zajedno sa svojima? – upita Daylight. — Ne, nema nikoga. Oni su bili imućni, tako sam čuo. Mora da je to tačno, jer inače taj njezin brat ne bi mogao studirati na kalifornijskom sveučilištu. Otac joj je imao veliku stočnu farmu, ali se upustio u špekulacije s rudnicima ili nešto slično, i bankrotirao je prije nego što je umro. Mati joj je umrla mnogo prije toga. Njezin brat mora da stoji mnogo novaca. Bio je to nekada valjan momak, igrao je nogomet, isticao se kao lovac i bavio planinarstvom i sličnim stvarima. Unesrećio se ukroćujući konje, a onda je dobio reumatizam ili nešto slično. Jedna mu je noga kraća od druge, i suši mu se. Mora hodati na štakama. Vidio sam je jedanput s njim – kad su se prevozili skelom. Doktori prave s njim već godinama eksperimente, a sada se nalazi u Francuskoj bolnici.

Sve ove pojedinosti o Miss Mason samo su povećale Daylightovo zanimanje za nju. Ipak, iako je to veoma želio, nije mu uspjelo da se s njom pobliže upozna. Pomišljao je da je pozove na ručak, ali u njemu je bilo prirođenog graničarskog viteštva, i ta se misao nije nikada ostvarila. On je znao da čovjek koji nešto do sebe drži i koji pošteno misli neće nikad povesti na ručak svoju stenografkinju. Znao je da su se takve stvari događale, jer je slušao brbljanja i zadirkivanja u klubu; ali on nije mnogo držao do takvih ljudi i bilo mu je žao tih djevojaka. Imao je neko čudno shvaćanje da čovjek ima manje prava nad onima koji su kod njega zaposleni nego nad običnim znancima ili strancima. Prema tome, da Miss Mason nije bila njegova namještenica, on je bio uvjeren da bi je u najkraćem vremenu bio pozvao na ručak ili u kazalište. Ali osjećao je da bi to prema jednoj namještenici bilo zloupotrebljavanje položaja, jer je on kupio njezin rad za vrijeme uredovnih sati, i nije imao nikakva prava na ostali dio njezinog vremena. Raditi tako značilo bi iskorištavati činjenicu što je namještenica materijalno ovisnao svom poslodavcu. Namještenica bi pristala i na ono što joj je neugodno, u strahu da ne naljuti svog poslodavca, a ne zbog neke lične naklonosti. U svom vlastitom slučaju osjećao je da bi takvo nametanje bilo naročito ružno, jer, zar ona nije pročitala knjigu onog prokletog dopisnika sa Klondika? Lijepo mišljenje može imati o njemu ta djevojka, koja toliko drži do sebe da neće da ima nikakva posla s pristojnim i u svakom pogledu ispravnim gentlemanom kao što je Morrison. Osim toga, i pored svih ostalih njegovih razloga, Daylight je bio plašljiv. Jedina stvar koje se uopće u životu bojao bile su žene, a njih se bojao čitavog svog života. Te plašljivosti nije se lako mogao osloboditi ni sada, kad se u njemu prvi put pojavila ustreptala potreba i želja za ženom. Još su mu uvijek lebdjele pred očima vrpce pregače, i pomogle mu da nađe isprike što nije krenuo nimalo naprijed u zbližavanju s Dede Mason.

VII Nemajući prilike da se pobliže upozna s Dede Mason, Daylightovo se zanimanje za nju postepeno smanjivalo. To je bilo posve prirodno, jer je bio sav zaokupljen svojim hazarderskim poslovima. Igra je bila tako privlačiva, a veličina njezina tako golema da je zahtijevala svu energiju koju je njegov izvanredni organizam mogao razviti. Toliko je bio zaokupljen da je lijepa stenografkinja malo-pomalo i neopazice izblijedjela u njegovoj svijesti. Tako je prva slaba pobuna, u najboljem smislu riječi, njegove potrebe za ženom, posve utihnula. Što se tiče Dede Mason, on je imao samo ugodan osjećaj zadovoljstva u tome što ima vrlo lijepu stenografkinju. I da bi potpuno prekinuo s pojedinim suzdržijivim nadama, koje je mogao imati prema njoj, sav se predao dramatskoj i neobično ogorčenoj borbi koju je vodio s Obalnim parobrodskim društvom i s Havajskim, Nikaraguanskim i Pacifičkomeksičkim parobrodskim društvom. Napravio je mnogo veću zbrku nego što je pretpostavljao, tako da se i sam čudio koliko se široko razgranala ta borba i kakvi su sve neočekivani i suprotni interesi u nju bili uvučeni. Sve se novine u San Franciscu okrenuše protiv njega. Doduše, nekoliko njih mu se najprije povjerljivo obratiše, dajući mu razumijeti da bi bili voljni primiti novčanu pomoć, ali Daylight nije smatrao da situacija zahtijeva takve izdatke. Sve do tog vremena novine su donosile o njemu zabavne, dobroćudno napisane senzacije, ali sada je mogao vidjeti za što je sve sposobna pakosna i neprijateljski raspoložena štampa. Svaka, pa i najsitnija epizoda iz njegova života bila je opet iščeprkana i iskrivljeno upotrijebljena u zlobnim člancima. Daylight je bio iskreno zapanjen novom interpretacijom svega što je postigao, i djela koja je izveo. Od heroja s Aljaske napraviše nasilnika s Aljaske, lažljivca, očajnika, i skroz pokvarenog čovjeka. I nisu se zadovoljili samo time, nego su izmišljali o njemu neprekidno sve nove laži, koje nisu imale nikakve podloge. Odgovarao na to nije nikada, premda se jedanput toliko naljutio da je petorici ili šestorici novinara rekao sve što mu je ležalo na duši. – Pišite što god hoćete – reče im. – Burning Daylight savladao je veće stvari nego što su vaše prljave i bljutave novine. Ja ionako nimalo ne krivim vas, momci... to jest ne mnogo. Što vi tu možete? I vi morate živjeti. Ima mnogo žena na ovom svijetu koje žive na sličan način kao i vi, jer nisu u stanju da rade nešto bolje. Netko mora raditi i prljave poslove, a za to ste sposobni i vi. Vi ste plaćeni za to, a nemate dosta tvrdu kičmu da potražite neki časniji posao.

Socijalistička štampa u gradu slavodobitno je iskoristila ovu izjavu, rasprostranjujući je u desecima hiljada primjeraka po San Franciscu. A pogođeni su se novinari osvećivali jedinim sredstvom koje im je stajalo na raspolaganju – zloupotrebljavanem štamparske boje. Napadi postadoše ogorčeniji nego što su ikada bili. Čitava se stvar provlačila upravo po dnu prostote i divljašta. Nesretna djevojka koja je počinila samoubijstvo bila je iskopana iz groba i paradirala na hiljadama štampanih araka papira kao mučenica i žrtva Daylightove divlje brutalnosti. Objavljivani su i prividno nepristrani članci, popraćeni statističkim podacima, u kojima se dokazivalo da je Daylight počeo svoju karijeru otimajući siromašnim kopačima njihova nalazišta, i da temelji njegova bogatstva potječu od vjerolomstva prema Guggenhammerima u poslu na Ophiru. Bili su pisani i uvodni članci, u kojima su ga nazivali neprijateljem društva, čija je kultura i ponašanje kao u špiljskog čovjeka, podstrekačem pogubnih poslovnih nemira, rušiteljem gradskog prosperiteta u trgovini i prometu, i anarhistom najopasnije vrsti. U jednom se čak uvodniku ozbiljno preporučivalo da bi jedino vješala bila dostojna kazna za njega i njemu slične, a završavalo se živom nadom da će se jednoga dana njegov veliki auto razbiti, a zajedno sa njim i on. Izgledao je poput golemog medvjeda koji navaljuje na košnicu, i bez obzira na ubode sa svih strana tvrdoglavo ide naprijed da se dočepa meda. Škrgutao je zubima i vraćao udarce. Bitka koju je započeo sa dva parobrodarska društva razvila se u ogorčenu borbu s gradom, sa samom državom i jednom kontinentalnom obalnom linijom. Vrlo dobro, oni su htjeli borbu, i dobit će borbu. To je bilo upravo ono što je on želio, i jedino je u tome i nalazio opravdanje što je došao sa Klondika, jer je ovdje igrao za većim stolom nego što mu ga je ikad mogao dati Yukon. S njim je bio udružen, uz sjajnu plaću i kneževske prigodne honorare, odvjetnik Larry Hegan, mladi Irac, koji je htio doći na glas, a čija je neobična genijalnost bila nepriznata, sve dok se Daylight nije s njim združio. Hegan je imao keltsku fantaziju i smionost, i to u tolikoj mjeri da je bila potrebna hladna Daylightova glava kao kočnica njegovim neobuzdanim vizijama. Hegan je bio napoleonski pravnički um, bez uravnoteženosti, a upravo ga je u tome nadopunjavao Daylight. Da je radio sam, Irac bi bio osuđen na propast, ali pod Daylightovim vodstvom bio je na putu slavne karijere i bogatstva. Osim toga, nije imao ništa više lične i građanske svijesti od Napoleona. Hegan je uputio Daylighta u intrige modernog političkog života, u radničke organizacije i trgovačko i privredno zakonodavstvo. Pun ideja i vješt u pronalaženju sredstava, Hegan je otvorio Daylightu oči o nesanjanim mogućnostima vođenja borbe u dvadesetom vijeku. A Daylight je primao, odbijao i razrađivao njegove prijedloge, stvarajući planove za bitku i provodeći ih u život. Čitava je obala Tihog oceana od Puget Sounda do Paname bila uzrujana i uzbuđena i zajedno sa San Franciscom

bjesnjela protiv njega, tako da su svi izgledi bili da će parobrodarska društva izvući pobjedu. Izgledalo je da će Burning Daylight ovoga puta biti prisiljen da poklekne. A onda on udari – na parobrodarska društva, na San Francisco, na čitavu obalu Tihog oceana. U početku to i nije izgledalo kao neki udar. Održavao se kongres nekog kršćanskog društva u San Franciscu, a sindikat prevoznika Br. 927 izazva sukob oko preuzimanja jedne manje količine prtljaga u zgradi brodarskog pristaništa. Razbijeno je nekoliko glava, policija je izvršila nekoliko hapšenja, i prtljag je bio isporučen. Nitko nije ni slutio da se iza ovog malog sukoba nalazi spretna ruka Heganova i zlato Burninga Daylighta. Činilo se da je to sasvim beznačajna afera. Ali se u svađu umiješa sindikat špeditera, s kojim izrazi solidarnost savez lučkih radnika. Malo-pomalo dođe do štrajka. Najprije se digoše kuhari i konobari, koji odbiše da poslužuju štrajkolomce špeditere i špediterske poduzetnike. Mesari odbiše da izdaju meso određeno za gostioničare koji se nisu priključili štrajku. Udružena društva poslodavaca stvoriše zajedničku frontu, ali nađoše protiv sebe četrdeset hiljada organiziranih radnika San Francisca. Ubrzo se pridružiše štrajku pekari i raznosači kruha, mljekari i raznosači mlijeka, prodavači peradi. Građevinski obrtnici odredište svoj stav na nedvosmislen način u korist štrajka, i u čitavom San Franciscu nastade metež. Ali je to još uvijek bio samo San Francisco. Heganove su intrige bile majstorski izvedene, i Daylightova se kampanja neprestano širila. Moćna borbena organizacija poznata pod imenom »Sindikat pomoraca Tihog oceana« donese zaključak da neće raditi na brodovima čije bi tovare preuzimali štrajkolomci. Sindikat preda svoj ultimatum, a onda objavi štrajk. To je upravo i bio Daylightov cilj cijelo vrijeme. Svaki brod koji je izvana plovio prema obali dočekivali su povjerenici sindikata i pozivali njegovu posadu da izađe na obalu. A s mornarima išli su ložači, strojari, brodski kuhari i konobari. Svakog je dana sve više rastao broj nezaposlenih parobroda. Bilo je nemoguće sastaviti brodske posade od štrajkolomaca, jer su članovi sindikata pomoraca bili borci prokušani u tvrdoj školi mora, i kad su oni istupili, onda je to značilo krv i smrt štrajkolomcima. Ova se faza štrajka proširila duž čitave obale Tihog oceana, dok napokon sve luke nisu bile pune nezaposlenih lađa, a čitav pomorski saobraćaj doveden u zastoj. Dani su se vukli i sedmice prolazile, a štrajk je još trajao. Obalno parobrodarsko društvo i Havajsko, Nikaraguansko, i Pacifičko-meksičko parobrodarsko društvo moradoše potpuno obustaviti poslovanje. Troškovi oko suzbijanja štrajka bili su golemi, zarađivalo se nije ništa, a situacija je iz dana u dan postajala sve gora, »mir pod svaku cijenu« nije postao sveopći poklik. I sve dotle nije došlo do mira dok Daylight i njegovi saveznici nisu odigrali svoje karte, strpali u džep dobitke i dopustili dobrom dijelu američkog kontinenta da se vrati na posao. Doznalo se u toku narednih godina da je nekoliko radničkih vođa sagradilo sebi

kuće i zgrade za iznajmljivanje stanova i poduzelo putovanje u stari kraj, dok su još prije druge vođe i neke »mračne ličnosti« došle do političkog utjecaja i kontrole nad gradskom upravom i gradskim novcem. U stvari, korupcija u gradskoj upravi San Francisca ima se u velikoj mjeri pripisati ovoj široko rasprostranjenoj borbi koju je Daylight vodio i o kakvoj San Francisco nije nikad ni sanjao. Jer uloga koju je on igrao, i pojedinosti koje su se uglavnom oslanjale na glasine i naslućivanja, ubrzo izbiše na javu, a posljedica je bila da je Daylight postao najomraženiji i najviše napadani čovjek u San Franciscu. Sam Daylight nije ni u snu pomišljao da će njegov napad na parobrodarska društva uzeti takve goleme razmjere. Ali on je postigao ono za čim je išao. Odigrao je jednu uzbudljivu igru i dobio je, srušivši u prašinu parobrodarska društva i opljačkavši nemilosrdno dioničare na posve zakonit način, prije nego što ih je pustio iz svojih šaka. Razumije se, pored velikih svota novaca koje je isplatio svojim saveznicima, oni su se i sami nagradili, iskorišćujući prednosti koje su im kasnije omogućile da opljačkaju grad. Njegov savez s jednom bandom razbojnika doveo je do čitavog niza razbojničkih djela. Ali njega savjest nije grizla. Sjećao se propovijedi koju je jedanput čuo od nekog starog svećenika – naime, da će oni koji se mača laćaju od mača i poginuti. Čovjek treba da zna što stavlja na kocku kad igra zajedno s razbojnicima, a njegov, Daylightov, vrat još je bio nepovrijeđen. Tako stoji stvar. A on je dobio. Sve je to bila igra i rat između jakih ljudi. Budale nisu dolazile u obzir. One su još uvijek loše prolazile. A da su one uvijek loše prolazile, bio je zaključak koji je Daylight izvukao iz ono malo povijesti što ju je znao. San Francisco je želio rat, i on mu je dao rat. Bila je to igra. Sve su velike ličnosti radile to isto, pa čak i mnogo gore. — Ne govorite mi o moralu i građanskim dužnostima – odgovorio je jednom nasrtljivom reporteru. – Kad biste vi napustili sutra svoj posao i prešli da radite u neki drugi list, pisali biste upravo ono što bi se tamo od vas tražilo da pišete. I to bi opet bilo u skladu s vašim moralom i građanskom dužnošću; u novom namještenju branili biste jedno razbojničko željezničko poduzeće... u ime morala i građanske dužnosti, tako ja mislim. A vaša cijena, sinko moj, iznosi po prilici trideset dolara nedjeljno. Eto, pošto se vi prodajete. Ali i vaš se list prodaje, samo nešto malo skuplje. Platite mu danas njegovu cijenu, i on će zamijeniti svoju sadašnju pokvarenu politiku s nekom drugom isto tako pokvarenom; ali nikad neće prestati da priča o moralu i građanskoj dužnosti.

— A sve je to samo zato što se svake minute rađa jedan glupan. Sve dotle dok ljudi budu to trpjeli bit će pljačkani, i to u obilnoj mjeri, sinko moj. A dioničari i poslovni interesi najbolje bi učinili da se prestanu derati o tome koliko su mnogo izgubili. Nikada ih niste čuli da se deru kad oni obore nekoga i kad mu gule kožu. A sada se dogodilo da su oni očerupani, i to je jedini razlog njihovu deranju. Govorite o slabićima! Sinko, isti ti ljudi ukrali bi posljednju koru kruha od čovjeka koji umire od gladi, i vadili bi zlatne krune iz usta lešina, a derali bi se kao vragovi kad bi koja nesretna lešina vratila udarac. Svi su oni napravljeni na isti kalup, i mali i veliki. Pogledajte vaš Šećerni trust koji, usprkos svim svojim milijunima, krade vodu gradu New Yorku kao obični lopov i vara vladu prikraćujući je na težini lažnom vagom. Moral i građanska dužnost! Sinko, zaboravi to.

VIII Civilizacija nije Daylighta učinila boljim. Doduše, nosio je bolje odijelo, imao je nešto bolje manire i govorio je ispravnije engleski. Kao kockar i čovjek koji gazi ljude razvio je zamjernu sposobnost. Također se priučio na viši životni standard, izoštrio svoj um do oštrine britve u žestokim, kompliciranim borbama što ih je vodio s ljudima. Ali postao je tvrđi, a sve to na štetu svoje stare širokogrudne dobroćudnosti. Ništa mu nije bilo poznato o bitnim finoćama civilizacije. On čak nije znao ni da one postoje. Postao je ciničan, grub i brutalan. Moć je na njega vršila isti utjecaj kao i na sve druge ljude. Sumnjičav prema velikim, izrabljivačima, prezirući i smatrajući glupima one koji su bili izrabljivani, imao je vjere jedino u sama sebe. To je dovodilo do prekomjernog i pogrešnog procjenjivanja svoga ja, dok su prijateljski obziri prema drugima – pa čak i osnovno poštovanje – bili uništeni, tako da je jedino što mu je preostalo bilo obožavanje samog sebe. Ni u tjelesnom pogledu nije to više bio čovjek željeznih mišića kakav je došao s Arktika. Nije se dovoljno kretao, jeo je više nego što mu je trebalo, a naročito je previše pio. Mišice su mu postale mlohave, a njegov ga je krojač upozoravao na sve veći obujam struka. U stvari, Daylight je već počeo dobivati trbuh. To tjelesno pogoršavanje također se izražavalo i na njegovu licu. Mršavo indijansko lice poprimilo je gradski izgled. Udubine na obrazima, ispod visokih jagodica, ispunile su se. Već su se pojavljivale i kesice ispod očiju. Šija mu je odebljala, a jasno se primjećivao i prvi nabor dvostrukog podbratka. Nekadašnji asketski izgled, stvoren strahovitim naporima i mučnim radom, posve je iščezao; crte lica postale su mu razvučenije i teže, odavajući sve više tragove života kojim je živio, pokazujući samoljublje, oporost i brutalnost tog čovjeka. Čak je i u svojim vezama s ljudima padao sve niže, igrajući svoju samostalnu igru, prezirući većinu onih s kojima je igrao, nemajući za njih ni simpatija ni razumijevanja, a osjećujući se nezavisnim od njih, nije imao ništa zajedničko sa ljudima koje je susretao, na primjer u Alta-Pacific klubu. Tako se dogodilo da je upravo u vrijeme kad je borba s parobrodarskim društvima bila na vrhurcu, a njegovi postupci nanosili neprocjenjive štete svim poslovnim krugovima, bio zamoljen da istupi iz Alta-Pacific kluba. Ova mu je želja bila upravo po volji i on nađe nove znance u klubovima kao što je bio Klub Riverside, koji su osnovali i u stvari uzdržavali ljudi koji su upravljali gradom.

Ustanovio je da se s ovim ljudima mnogo bolje slaže. Oni su bili nešto primitivniji i jednostavniji, i nisu se pretvarali. Bili su to pošteni gusari, iskreni u igri, ne skrivajući svoje ciljeve, na površini više surovi i divlji, ali barem bez ikakve politure licemjerstva. Alta-Pacific je predložio da njegov izlazak iz kluba bude zadržan u tajnosti, a onda je o tome povjerljivo obavijestio novine. Ove su izbile golem kapital iz ovog prisilnog istupa, ali se Daylight samo smijao, i mirno išao svojim putem, premda je stavio na crnu listu nekoliko imena, članova kluba, koji su u narednim danima trebali da osjete tešku šapu bogataša sa Klondika. Podvrgnut koncentričnom napadu novina, koji je trajao već nekoliko mjeseci, Daylightov karakter bio je razbijen na komade. Nije bilo nijednog događaja iz njegova života koji nije bio izopačen u zločin ili porok. Bio je pred javnošću prikazan kao neko zločinačko čudovište, a to je u njemu ubilo i posljednju suzdržljivu nadu da će doći do bližeg poznanstva s Dede Mason. Osjećao je da nema nikakvog izgleda da bi ona mogla ikada ljubazno pogledati čovjeka njegove vrsti, i, osim što joj je povećao plaću na sedamdeset i pet dolara mjesečno, počeo ju je postepeno zaboravljati. Povišicu plaće saopćio joj je Morrison, a kasnije se ona zahvalila Daylightu, i time je to bilo svršeno. Jedne subote poslije podne, osjećajući se veoma umoran i potišten od grada i gradskog života, podade se jednom nagonskom hiru, koji će kasnije imati važnu ulogu u njegovu životu. Vukla ga je želja da se izvuče iz grada, da osjeti dašak poljskog zraka i promijeni okolinu. Ipak, da ima ispriku pred samim sobom, odluči da pođe u Glen Ellen, da pogleda ciglanu koju mu je svojedobno podvalio Holdsworthy. Proveo je noć u malom seoskom hotelu, a u nedjelju ujutro bacio se u sedlo konja kojeg je iznajmio od tamošnjeg mesara, i izjahao iz sela. Ciglana se nalazila blizu, u ravnici kraj potoka Sonoma. Između drveća mogle su se vidjeti peći ciglane, a bacivši pogled na lijevu stranu ukaza mu se pred očima niz pošumljenih brežuljaka, jedva pola milje daleko, koji su se nizali na valovitim obroncima planine Sonoma. Sama planina, također obrasla šumom, uzdizala se u pozadini. Činilo mu se da ga zove k sebi drveće na brežuljcima. Suhi zrak ranog ljeta, protkan sunčanim zracima, djelovao je na njega poput vina. Nesvjesno ga je pio punim plućima. Izgled ciglane nije ga privlačio. Bio je već i odviše umoran od poslova, a šumoviti su ga brežuljci dozivali k sebi. Konj se nalazio pod njim – dobar konj, zaključio je on, konj koji ga je podsjećao na mustange što ih je jahao za vrijeme svoga djetinjstva u Istočnom Oregonu. Bio je u svojim mladim danima priličan jahač, i zato je sada rado slušao zvukove žvala u konjskim ustima i škripanje sedla. Odlučivši da se najprije malo razonodi, a tek poslije da razgleda ciglanu, on pojaše uz brijeg tražeći stazu preko polja, koja bi vodila do brežuljaka. Skrenuo je s poljske ceste kod prve ograde na koju je naišao, i kasom potjerao preko sjenokosa.

Trava je bila do pojasa visoka s obje strane kolskog puta, i on je raširenim nosnicama uvlačio njegov topli miris. Ševe su letjele ispred njega, a sa svih strana strujali su blagi zvuci. Prema izgledu puta zaključivao je da se upotrebljavao za dovlačenje ilovače u ciglanu, koja je sada bila napuštena. Umirujući svoju savjest mišlju da je ovo dio nadzornog putovanja, odjaha prema mjestu na kome se kopala ilovača – jedna golema brazgotina na obronku brežuljka. Ali nije se dugo zadržavao, skrenu opet nalijevo i siđe s puta. Nijedne seljačke kuće nije bilo na dogledu, i ta mu je promjena, poslije gradske buke, bila ugodna. Jahao je sada otvorenom šumom, koja je bila ispresijecana malim čistinama posutim cvijećem, dok nije došao do jednog izvora. Legavši na zemlju napi se bistre vode, i gledajući oko sebe osjeti potresnu ljepotu svijeta. Došlo je to kao neko otkriće; nikada to prije nije shvatio, mislio je on, a također, mnogo je i zaboravio. Ne može se čovjek baviti visokim financijama i zadržati u sjećanju prirodne ljepote. Naslađujući se zrakom, vidikom i dalekom pjesmom ševe osjećao se kao igrač pokera kad ustane od stola za kojim je igrao čitavu noć, i iziđe iz zagušljive atmosfere da se nadiše svježeg jutarnjeg zraka. Na podnožju brežuljka naiđe na neku napola porušenu drvenu ogradu. Prema njezinom izgledu zaključivao je da mora biti najmanje četrdeset godina stara – djelo nekog od prvih pionira, koji su došli na ovu zemlju kada je prestala zlatna groznica. Ovdje je šuma bila gusta, ali je bila prilično čista od grmlja i šikare, tako da je nesmetano jahao pod gustim svodom grana koje su zastirale plavo nebo. Nalazio se u jednom kutu velikom nekoliko jutara, gdje su se hrastovi, manzanita i madronjo drveće povukli pred grupama veličanstvenih sekvoja. Na podnožju jednog strmog brežuljka naiđe na divnu skupinu sekvoja, koje su izgledale kao da su se okupile oko jednog nježnog brbljavog izvora. Zaustavi konja, jer se kraj izvora uzdizao divlji kalifornijski ljiljan. Bio je to krasan cvijet, koji je rastao ovdje okružen visokim drvećem kao u hramu. Dosezao je u visinu najmanje osam stopa, stabljika mu je bila uspravna i nježna, zelene boje i posve gola do dvije trećine visine, a onda se rasula u vodoskok kao snijeg bijelih voštanih zvončića. Na stabljici su bile stotine ovakvih cvjetova, prekrasno poredanih, i upravo eterički nježnih. Daylight nije nikada vidio nešto slično. Kružio je pogledom sa cvijeta lagano po svemu što ga je okruživalo. Skide šešir, obuzet svečanim, gotovo religioznim osjećajem. Ovo je bilo drukčije. Ovdje nije bilo mjesta za prezir i zlobu. Ovo je bilo čisto, svježe i lijepo – nešto što je mogao poštovati. Bilo je to kao u crkvi. Atmosfera je odisala svetom tišinom. Ovdje je čovjek osjećao poticaj za plemenitije stvari. Takvi i još uzvišeniji osjećaji prožimali su Daylightovo srce dok je gledao unaokolo. Ali sve to nisu bile misli njegova mozga. On je to samo osjećao i ne misleći uopće o tome.

Na strmoj padini iznad izvora rasla je nježna gospina kosa, a malo više bila je krupnija paprat i kupinovo grmlje. Veliki mahovinom pokriveni panjevi palih stabala ležali su razbacani, propadajući sve više u zemlju, dok se nisu posve izravnali sa površinom šumskog tla. S druge strane, na jednoj malo većoj čistini, divlja loza i kozja krv u bujnom zelenilu ovijale su se oko čvorastih starih hrastova. Jedna siva vjeverica došuljala se na malu granu i promatrala ga. Odnekud iz daljine odjekivalo je žunino kucanje po kori. Ovaj zvuk nije nimalo remetio mir i pobožnost mjesta. Tihi šumski glasovi spadali su ovamo i upotpunjavali samoću. Nježno žuborenje izvora i sivi blijesak vjeverice bili su kao neka mjera za mjerenje tišine i nepomičnog mira. – Kao da sam udaljen milijun milja od svijeta – prošapta tiho Daylight. Pogled mu se neprestano vraćao na onaj divni ljiljan kraj brbljavog izvora. Zaveza konja i pođe pješice među brežuljcima. Njihove glavice bile su okrunjene stoljetnim omorikama, a obronci pokriveni hrastovima, madronjo drvećem i česminom. A savršenim sekvojama pripadao je mali duboki kanjon što se provlačio između brežuljaka. Ovdje nije bilo nikakvog prolaza za njegovog konja, i on se vrati ljiljanu kraj izvora. Idući pješice, spotičući se i padajući, vodeći za sobom konja, s mukom se probijao uz strminu. A svuda mu se paprat kao sag prostirala pod nogama, šuma se neprestano s njim zajedno penjala i pravila mu svod nad glavom, a dušu mu je ispunjavala čista radost i razdraganost. Na grebenu je prošao kroz neobično gustu šikaru baršunastog mladog madronjo drveća, i izbio na otvorenu padinu koja se spuštala u malu dolinu. Sunčano ga je svjetlo u početku zaslijepilo svojom blještavošću, i on zastade da se malo odmori, jer je već teško disao od napora. Prije nije poznavao ovaj kratki ubrzani dah, niti su mu se mišice lako umarale pri uspinjanju. Jedan potočić protjecao je dolinicom preko male livade, koja je bila pokrivena do koljena visokom travom i plavim i bijelim nemofilijama. {7} Obronak je bio pokriven maripoza ljiljanima i divljim zumbulima, kroz koje je njegov konj lagano gazio, bacajući oprezno noge i suzdržavajući hod. Prešavši potočić, Daylight se uputi jedva vidljivom kozjom stazom, koja je vodila preko niskog kamenog brežuljka, a zatim kroz gustu šumicu manzanite, i pojavi se pred drugom malom dolinom, u kojoj je bilo suho korito drugog izvora i livada s malim potočićem. Jedan zec iskoči iz grmlja upravo ispred nosa njegovog konja, preskoči potočić i nestade na suprotnoj strani brežuljka u hrastiku. Daylight je gledao zadivljeno za njim, jašući prema kraju livade. Ovdje ga iznenadi srndać s krasnim rogovljem, koji je izgledao kao da lebdi preko livade, da lebdi preko ograde, i, još uvijek lebdeći, iščeznu u guštari s druge strane. Daylightovo je ushićenje bilo neograničeno. Činilo mu se da još nikada nije bio tako sretan. U njemu se probudi njegovo staro šumsko iskustvo, i neobično ga je zanimalo sve na što je nailazio – mahovina na drveću i granama, imela koja je visila s

krošnjatih hrastova, jazbine šumskih štakora, vodeni cvijet koji je rastao u zaštićenim virovima malog potoka, leptiri, koji su lepršali kroz pruge sunčanog svjetla i sjene, modre kreštalice, koje su strelovito prelijetale u mlazovima raskošnih boja kroz šumske proplanke, sitne ptice poput palčića, koje su poskakivale u grmlju i usitnjeno oponašale zivkanje prepelica, i crvenoglava žuna, koja je prestala sa svojim kucanjem i nakrenula glavicu na stranu i promatrala ga. Prešavši preko potoka, naiđe na jedva vidljive ostatke šumskog puta, kojim se očigledno služila prošla generacija, kad su se na livadi iskrčivali hrastovi. Ugleda jastrebovo gnijezdo na gromom opaljenom vrhu jedne šest stopa debele sekvoje. A kao vrhunac svega, njegov konj nabasa na nekoliko velikih gnijezda mladih prepelica, i zrak se ispuni lepršanjem njihovih krila. Zastao je i promatrao kako mlade prepelice pućpuriću i iščezavaju na zemlji pred njegovim očima, i slušaše zabrinuto zivkanje starih prepelica, koje su bile sakrivene u šikari. – Ovo svakako nadmašuje sve vile i ljetnikovce u Menlo parku – reče naglas – i ako me ikad obuzme čežnja za životom u prirodi, doći ću svaki put ovamo. Stari šumski put izvede ga na čistinu, gdje je raslo na crvenkastoj zemlji desetak jutara vinove loze. Uskom stazom, kroz drveće i šikaru, siđe s obronka na jugoistočnu stranu. Ovdje, iznad velikog šumovitog kanjona, odakle je pucao pogled na Sonoma dolinu, stajala je mala farmerska kuća. Sa žitnicom i ostalim gospodarskim zgradama privila se uza stranu brežuljka, koji ju je štitio sa zapada i sjevera. Erozija zemlje sa brijega, ocjenjivao je on, stvorila je malu ravnu površinu za povrtnjak. Zemlja je bila masna i crna, a vode je bilo u izobilju, jer je primijetio nekoliko otvorenih slavina, iz kojih je tekla voda u širokim mlazovima. Zaboravljena je bila ciglana. Nikoga nije bilo kod kuće, ali Daylight sjaha, prošeta kroz povrtnjak, jedući jagode i zeleni grašak, promatrajući staru od nepečenih opeka sagrađenu žitnicu, zarđali plug i branu, i, dok je motao i palio cigaretu, veselio se igri nekoliko nasada mladih pilića sa kvočkama. Staza koja je vodila niz strminu velikog kanjona pozivala ga je, i on se uputi po njoj. Jedna cijev za dovod vode, uglavnom nad zemljom, išla je uporedo sa stazom, pa je odmah zaključio da vodi uz potok do korita potoka. Zid kanjona bio je nekoliko stotina stopa visok od dna do vrha, a tako je veličanstveno bilo nedirnuto drveće da je čitavo mjesto uronilo u vječni hlad. Mjerio je očima omorike, koje su u promjeru imale barem pet do šest stopa, a sekvoje su bile još deblje. Jedna od njih, kraj koje je prošao, imala je u promjeru barem deset ili jedanaest stopa. Staza je vodila ravno do male brane, gdje se nalazio otvor za cijev kojom se dovodila voda za natapanje vrta. Ovdje su kraj potoka rasle johe i lovorovo drveće, a paprat, kroz koju je prolazio, bila mu je iznad glave. Svuda je bila prostrta baršunasta mahovina, iz koje su rasle gospina kosa i zlatna paprat. Osim brane, čitav je kraj bio još djevičanski i divlji. Još nikad ovdje nije udarila

sjekira, a drveće je umiralo prirodnom smrću od starosti i udara zimskih oluja. Golema trupla srušenih stabala ležala su na zemlji, pokrivena mahovinom, pretvarajući se polagano natrag u zemlju, iz koje su potekla. Neka su već tako dugo ležala da ih je sasvim nestalo, premda su se još uvijek mogli opaziti njihovi nejasni obrisi izravnani s površinom tla. Druga su pala preko potoka i ispriječila se poput mosta, a ispod trupa jednog diva, pet ili šest mladih stabala, oborenih i polomljenih njegovim padom, raslo je dalje po tlu, još uvijek živeći i razvijajući se, kopajući svoje korijenje u potočiću, dok su njihove mlade grančice hvatale sunčano svjetlo kroz otvor što je bio napravljen u šumskom krovu. Vrativši se farmerskoj kući, Daylight uzjaše i odjaše napuštajući farmu i nastavljajući put prema još divljijim kanjonima i još strmijim obroncima s druge strane. Ništa nije bolje moglo zadovoljiti njegovo prazničko raspoloženje nego uspon na Sonoma planinu. Tri sata kasnije pojavi se na vrhu umoran i oznojen, razderana odijela, izgrebene kože na licu i rukama, ali sjajnih očiju i s izrazom silne radosti. Osjećao je zabranjeni užitak učenika koji se igra bježanja od škole. Veliki kockarski stol u San Franciscu činio se vrlo daleko. Ali u njegovu raspoloženju ipak je bilo nešto više od zabranjenog užitka. Bilo mu je kao da je prolazio kroz neku vrst čistilišta. Nije ovdje bilo mjesta za podlost, pokvarenosti bezobzirnost, čime je bila ispunjena prljava lokva gradskog života. Ne razmišljajući uopće podrobno o svim stvarima, osjećao se čistiji i uzvišeniji. Da ga je netko upitao kako se osjeća, on bi mu po svoj prilici samo rekao da se osjeća vrlo ugodno; jer on sam u svojoj spoznaji nije bio svjestan koliki je silan čar prirode koji je sada prožimao njegovo od gradskog života iskvareno tijelo i mozak – osjećaj silan u tom što je dolazio iz pradavne prošlosti stanovnika divljine, dok je on sam bio presvučen samo najtanjom korom gradske civilizacije. Na vrhu Sonoma planine nije bilo nijedne kuće, i sasvim sam, pod ažurnim kalifornijskim nebom, on zaustavi konjana južnom grebenu vrhunca. Pred njim su se prostirali pašnjaci ispresijecani šumovitim klancima, koji su se sa mjesta na kom je on stajao spuštali prema jugu i zapadu, talas za talasom i nabor za naborom, sve niže i niže do dna Petaluma doline, ravne kao biljarski stol, kao stol za kartanje, na kojoj su sve mrlje i četvorokuti bili geometrijski pravilni, i gdje su se nalazila plodna farmerska polja. S druge strane, na zapadu, uzdizali su se jedan za drugim lanci bregova, između kojih su doline bile ispunjene ljubičastom maglicom, a još dalje, iza posljednjeg lanca, bijeljela se srebrna pruga Tihog oceana. Okrenuvši konja, upravi pogled na sjever i zapad od Santa Rosa do brda Sv. Helene, a na istok preko Sonoma doline na guste šikare koje su zatvarale pogled na dolinu Napa. Ovdje, bacivši pogled uz istočni obronak Sonoma doline, upravo na liniji koja je presijecala seoce Glen Ellen, ugleda neku brazgotinu na obronku. Prva

mu je misao bila da je to sigurno iskopana zemlja iz okna nekog rudnika, ali sjetivši se da se ne nalazi u kraju u kome se kopa zlato, izgubi brazgotinu iz misli, i nastavi kružiti pogledom prema jugoistoku, gdje je preko vodene površine zaljeva San Pablo mogao vidjeti dva daleka i oštra vrha Mount Diabola, jednaka kao blizanci. Prema jugu bio je Mount Tamalpais, i, da, imao je pravo, pedeset milja odavde, gdje snažni vjetrovi Tihog oceana duvaju u Zlatna vrata, uzdizao se prema nebu, poput lake maglice, dim San Francisca. – Već dugo nisam vidio tako mnogo zemlje najedanput – mislio je Daylight naglas. Nije mu se odlazilo, i prošao je čitav sat dok je bio u stanju da se odvoji od ovog mjesta i počne spuštati sa planine. Krčeći sebi novi put, što ga je još više zabavljalo, tek je kasno poslije podne ponovo stigao na one šumovite brežuljke. Ovdje, na vrhu jednog od njih, njegove oštre oči zapaziše jednu nijansu zelenila koja se oštro razlikovala od svega zelenila što ga je vidio toga dana. Proučavajući ga čitavu minutu, on zaključi da se sastoji od tri čempresa, i odmah mu je bilo jasno da ih je samo ljudska ruka mogla na tom mjestu zasaditi. Gonjen čisto djetinjskom radoznalošću, odluči da istraži što je na stvari. Šuma je na brežuljku bila tako gusta, a put tako strm, da je morao sjahati i ići pješke, a ponekad čak i četvoronoške da se probije kroz sve gušću šikaru. Čempresi se iznenada pojaviše pred njim. Bili su ograđeni malom četvorokutnom starom ogradom. Kolje ograde, mogao je jasno razabrati, bilo je tesano i zaoštreno rukom. Unutra su se nalazili humci – dva dječja groba. Dvije drvene nadgrobne ploče, također rukom tesane, pričale su njihovu povijest: Mali David, rođen 1855, umro 1859 Mala Lily, rođena 1853, umrla 1860 — Jadna mala dječica – promrmlja Daylight. Na grobovima su se opažali znaci nedavnog uređivanja. Uvenule kite divljeg cvijeća nalazile su se na humcirm, a slova na pločama bila su nanovo obojena. Rukovodeći se tim znacima, Daylight potraži stazu i nađe jednu, koja je vodila na suprotnu stranu od one kojom se on uspeo. Obišavši podnožje brežuljka, Daylight uzjaše i pođe farmerskoj kući. Dim se dizao iz dimnjaka, i on se uskoro nalazio u razgovoru s nervoznim, mladim čovjekom, za koga je doznao da je bio samo zakupnik farme. Koliko jevelika? Svega stotinu i osamdeset jutara, premda je izgledala mnogo veća. To je bilo zbog toga što je nepravilnog oblika. Da, ovamo spada i zemljište na kome se kopala ilovača, i svi brežuljci, a njezina međa, koja ide duž velikog klanca, iznosi više od jedne milje. — Vidite – reče mladi čovjek – tlo je ovdje tako divlje i ispresijecano da su farmeri, kad su počeli obrađivati ovu zemlju, kupovali najprije dobre komade, koji se

nalaze po rubovima. Zbog toga su međe farme tako izlomljene i ispresijecane. Ah, da, on i njegova žena mogu da izvuku toliko koliko im treba za život a da se ne muče previše. Zakupnina nije baš visoka. Hillard, vlasnik, vuče glavni prihod od ilovače. Hillard je bogat čovjek, ima velike farme i vinograde dolje na dnu doline. Ciglana plaća deset centa za kubični metar ilovače. Što se tiče ostalih dijelova farme, zemlja je dobra na mjestima gdje je iskrčena, kao što su povrtnjak i vinograd, ali ostalo je previše ispresijecano. — Vi ste farmer? – upita Daylight. Mladi se čovjek nasmije i zatrese glavom. — Ne; ja sam telegrafist. Ali žena i ja smo odlučili da uzmemo dvogodišnji dopust, i . . . došli smo ovamo. Rok je upravo pri kraju. Vraćam se ove jeseni natrag u ured, čim obavimo berbu. Da, ima kojih jedanaest jutara vinograda sa grožđem za vino. Cijena je obično dobra. Proizvodio je većinu onoga što im je trebalo za ishranu. Kad bi ovo bilo njegovo vlasništvo, iskrčio bi komad zemlje na obronku iznad vinograda, i zasadio mali voćnjak. Zemlja je dobra. Na farmi ima dosta pašnjaka i nekoliko krčevina, u svemu oko petnaest jutara, s kojih dobiva tako dobro planinsko sijeno kakvo se rijetko gdje može naći. Ono se prodaje od tri do pet dolara po toni skuplje nego što je cijena najboljem sijenu iz doline. Dok ga je Daylight slušao, odjednom ga obuze zavist prema ovom mladom čovjeku koji živi ovdje okružen svim onim ljepotama kroz koje je Daylight prolazio ovih nekoliko posljednjih sati. — Zašto se onda, sto mu gromova, vraćate natrag u brzojavni ured? – upita ga. Mladi se čovjek nasmije, ali mu lice ostade ozbiljno. — Jer ne možemo ovdje više da izdržimo... – A poslije kraćeg oklijevanja doda: – A pojavljuju se i novi troškovi. Zakupnina, iako je malena, ipak zadaje brige; osim toga, ja nisam dovoljno jak da obrađujem ovu zemlju onako kako bi trebalo. Kad bih ja bio njezin vlasnik ili kad bih bio tako jak kao što ste vi, ne bih tražio ništa bolje. Isto tako ne bi ni moja žena. Ponovo mu se na licu ukaza ozbiljan smiješak. — Znate, mi smo rođeni na selu, i nakon što smo proveli nekoliko godina u gradu uvjerili smo se da selo više volimo. Mi smo, doduše, mislili da ćemo moći nešto uštedjeti, a onda, jednoga dana, kupiti komad zemlje i ostati na njoj. Grobovi djece? Da, on je prebojio slova i očistio korov. To je postao običaj. Svi koji su živjeli na farmi tako su postupali. Godinama su se, tako se barem priča, otac i mati vraćali svakog ljeta grobovima. A onda je došlo vrijeme kad se više nisu vraćali, i onda je stari Hillard uveo taj običaj.

Brazgotina s one strane doline? Stari rudnik. Nikad se nije isplaćivao. Ljudi su radili u njemu s vremena na vrijeme, godinama, jer su predznaci bili dobri. Ali to je bilo prije mnogo i mnogo godina. Nijedan dobar rudnik nije nađen u dolini, premda su pokusna bušenja vršena na bezbroj mjesta, čak je prije nekih trideset godina došlo ovdje do prave zlatne groznice. Na vratima se ukaza mlada žena, nježnog izgleda, i pozva mladog čovjeka na večeru. Daylightova je prva misao bila da njoj gradski život nije dobro činio. A zatim opazi laku opaljenost i zdravo rumenilo, koji su izgledali kao da su dodani njezinu licu, i on zaključi da je selo pravo mjesto za nju. Odbivši poziv na večera, baci se na konja i pođe prema Glen Ellenu, sjedeći sa spuštenim nogama u sedlu i tiho pjevušeći zaboravljene pjesme. Spuštao se vijugavim neravnim putem preko livada, kroz pašnjake na kojima su rasli hrastovi sa mjestimičnim šikarama manzanite i otvorenim čistinama. Osluškivao je s oduševljenjem zivkanje prepelice, i jedan put se od srca nasmijao, u velikom uživanju, kad je ugledao malu vjevericu koja je srdito potrčala uza strminu, okliznula se na sipkoj površini i pala, rasrdila se i projurila preko puta, ispred nosa njegovog konja, i neprestano se srdeći uspuzala na spasonosni hrast. Daylight je čitavog dana izbjegavao prometne ceste, pa tako i sada udari prečacem kroz polje prema Glen Ellenu, koji ga dovede pred guduru koja mu je tako zatvarala put da je bio sav sretan što je mogao dalje nastaviti put po prijatnoj kozjoj stazi. Ova ga dovede do drvene kolibe. Vrata i prozori bili su otvoreni, na pragu je mačka hranila svoje mačiće, ali se činilo da u kući nema nikoga. Spuštao se dalje stazom, koja je očigledno prelazila preko gudure. Odmaknuvši malo, susretne jednog starog čovjeka, koji se uspinjao obasjan zracima sunca na zalazu. U ruci je nosio vedricu pjenušavog mlijeka. Bio je gologlav, a na njegovu licu, uokvirenu kao snijeg bijelom bradom i kosom, odsijevao se rumeni žar i zadovoljstvo ljetnog dana na izmaku. Daylight pomisli da još nikad u životu nije vidio čovjeka s tako zadovoljnim izrazom lica. — Koliko ti ima godina, čiča? – upita ga. — Osamdeset i četiri – odgovori ovaj. – Da, gospodine, osamdeset i četiri, ali još uvijek svježiji od mnogih i mnogih. — Mora da si se uvijek dobro čuvao – primijeti Daylight. — To baš ne bih rekao. Ljenčario nisann nikada. Prešao sam preko Američke ravnice s volovskom zapregom, tukao se 1851. s Indijancima, bio sam otac porodice, i imao sedmoro djece. Mislim da sam onda bio tako mlad kao što si ti sada, ili po prilici tako. — Zar se ne osjećaš ovdje osamljen? Stari čovjek premjesti vedricu s mlijekom u drugu ruku i zamisli se. — To zavisi o tome kako se shvati – reče proročanski. – Nikad se nisam osjećao

osamljenim, osim kad mi je žena umrla. Ima ljudi koji se osjećaju osamljeni kad su u gomili, a ja sam jedan od tih. Jedino se osjećam osamljen kad odem u San Francisco. A ne kanim tamo više, hvala lijepo, sve do svoje smrti. Ovdje mi je sasvim dobro. U ovoj sam dolini sve od 1854 – jedan od prvih naseljenika poslije Španjolaca. Daylight obode konja govoreći: — Pa lijepo, laku noć, čiča. Drži se ovdje. Ima mnogo mladića koji se ne bi mogli s tobom mjeriti, a mislim da si ih sigurno dobar broj nadživio. Stari se čovjek nasmija, a Daylight odjaše, neobično izmiren sam sa sobom i čitavim svijetom. Činilo mu se kao da se opet vratilo njegovo staro zadovoljstvo putovanja na saonama i logorovanja, koje je poznavao na Yukonu. Pred očima mu je neprestano lebdjela slika starog naseljenika, kako ide putem, obasjan sunčanim zracima. Kako je taj čovjek izgledao sa svoje osamdeset i četiri godine! Misao da slijedi njegov primjer pojavi se u Daylightovoj glavi, ali se velika igra koja ga je čekala u San Franciscu usprotivi toj ideji. — Ipak, u svakom slučaju – zaključi on – kad jedanput ostarim i napustim igru, otići ću na jedno mjesto kao što je ovo, a grad neka ide dovraga.

IX Umjesto da se u ponedjeljak vrati u grad, Daylight iznajmi mesareva konja za još jedan dan i prijeđe dnom doline do istočnih brežuljaka, da razgleda rudnik. Teren je ovdje bio kamenitiji nego tamo gdje je bio jučer, a obronci su uglavnom bili obrasli šikarom, niskom i tako gustom da je bilo nemoguće prolaziti na konju. Ali u gudurama je bilo u izobilju vode, a i šume su bile bujne. Rudnik je bio potpuno napušten, ali Daylight je uživao vrludajući po njemu pola sata. Imao je nešto iskustva o rudnicima bjelutka, prije nego što je otišao na Aljasku, i sada se veselio oživljavanju svog starog znanja iz tog područja. Povijest rudnika bila mu je posve jasna: dobri izgledi dali su podstreka za bušenje okna na obronku brežuljka; poslije tri mjeseca rada nestalo je novaca; posao je prekinut, a ljudi su se raštrkali i našli drugu zaradu; poslije toga bi se vraćali, nastavljali posao ali se zlato, koje ih je mamilo, neprestano povlačilo sve dublje u utrobu brijega, dok napokon, poslije godina uzaludnih nadanja, nisu napustili posao i razišli se. Po svoj prilici već odavno nisu više među živima, razmišljao je Daylight kad se okrenuo u sedlu i bacio pogled natrag preko gudure na izrovanu zemlju i na mračni otvor tunela. Kao i prijašnjeg dana, iz čistog zadovoljstva, išao je nasumce uskim stazama, verući se s mukom prema vrhuncima. Izašavši na kolni put, koji je vodio uzbrdo, slijedio ga je nekoliko milja, dok nije došao u jednu malu, bregovima okruženu dolinu, gdje je pet ili šest siromašnih farmera obrađivalo vinovu lozu na strmim obroncima. S druge strane cesta se strmo uspinjala. Gusta je šikara pokrivala izbočene obronke, ali u naborima klanaca rasle su goleme omorike, i divlja zob, i cvijeće. Pola sata kasnije, pod zaklonom samih vrhova, izađe na jednu čistinu. Ovdje-ondje, bez reda razbacani, nalazili su se vinogradi na mjestima gdje su to dopuštali tlo i strmina. Daylight je morao vidjeti da je to bila teška borba, i da je divlja priroda pokazivala svježe znakove pobjede – šikara je ponovo prodrla na mnoge krčevine; čitavi vinogradi i dijelovi vinograda, neobrezani, travom obrasli i napušteni; svuda stare ograde, koje su se uzalud borile da se ne sruše. Ovdje, kod jedne male farmerske kuće, opkoljene velikim gospodarskim zgradama, svršavala se cesta. S druge strane šikara je zatvarala put. Naiđe na jednu staru ženu, koja je vilama slagala đubre u dvorištu, a zaustavi konja kraj ograde. – Dobar dan, majko – pozdravi je – zar ovdje nema nijednog muškarca da radi taj

posao mjesto vas? Ona se nasloni na vile, zataknu suknju za pas i veseloga promatraše. Primijetio je da su joj ruke od rada i nevremena izgledale kao u muškarca, žuljave, koščate i čvornate, te da su joj bose noge bile u teškim muškim cipelama. – Nijednog muškarca – odgovori ona. – A odakle ste vi i kako dolazite ovamo? Nećete li se zaustaviti i svratiti na čašu vina? Stupajući nezgrapno ali čvrsto poput radnika, povede ga u najveću zgradu, gdje Daylight ugleda ručnu prešu i sve što je potrebno za proizvodnju vina na malo. Previše je daleko, a i cesta je suviše loša a da bi se moglo grožđe voziti u vinare u dolinu, tumačila mu je ona, i tako su one bile prisiljene da to rade same. »One«, dozna on, to su ona i njezina kći, udovica od kojih četrdeset godina. Bilo im je mnogo lakše prije nego što je umro unuk, i prije nego što je otišao da se bori s divljacima na Filipinima. Poginuo je tamo u borbi. Daylight ispi nadušak punu čašu izvrsnog rizlinga, razgovaraše nekoliko minuta, i zatraži još jednu. Da, žive tako da baš ne umru od gladi. Njezin suprug i ona dobili su ovu zemlju od vlade 1857. godine, iskrčili je i obrađivali otada sve dok on nije umro, a onda je ona nastavila. Čitav posao zapravo ne vrijedi uložene muke, ali što zapravo može drugo raditi? Osnovan je vinarski trust, i cijena je vinu pala. Ovaj rizling? Ona ga nosi na željezničku stanicu dolje u dolinu, po dvadeset i dva centa galon {8} . A put je dugačak. Treba čitav dan da čovjek ode tamo i da se vrati natrag. Njezina je kći upravo otišla s jednim tovarom vina. Daylight je znao da se u hotelima za rizling, koji čak i nije bio ovako dobar, naplaćuje jedan i po do dva dolara litra, a ona je dobivala svega dvadeset i dva centa za galon. To je bila igra. Ona je bila jedna od malih i glupih, ona i njezini prije nje – oni koji su radili, došli volovskim kolima preko Američke ravnice, krčili i obrađivali djevičansku zemlju, radili dan i noć, plaćali sve pristojbe i poreze, slali svoje sinove i unuke da se bore i umiru za zastavu, koja im je dala tako silnu zaštitu da su mogli prodavati svoje vino po dvadeset i dva centa galon. Isto to vino donosili su pred njega u hotelu »St. Francis« za dva dolara bocu ili osam dolara za galon. Tako je to bilo. Između nje i njezine ručne preše na planinskoj krčevini, i njega koji naričuje vino u hotelu, bila je razlika od sedam dolara i četrdeset i osam centi. Jedna klika lukavih ljudi u gradu umetnula se između nje i njega, i tu razliku zadržala sebi. A osim njih bila ih je još čitava četa koji su uzimali svoj dio. To se nazivilo željeznički promet, visoke financije, bankarstvo, trgovina na veliko, hipotekarni krediti i slične stvari, ali konačni rezultat svega toga bio je taj da je njoj preostalo dvadeset i dva centa. Ah, da, jedan glupan se rađa svata minute, uzdahnu on tiho, i nitko za to nije kriv. Sve je to bila igra, a samo malo njih mogu da dobiju, i zato teško glupanima. — Koliko vam je godina, majko?

— U siječnju ću navršiti sedamdeset i devet. — Mnogo ste radili, zar ne? — Od svoje sedme godine. Živjela sam u državi Michigan, dok nisam odrasla. Onda sam se udala, i čini mi se da je rad postajao sve teži i teži. — Kad se kanite malo odmoriti? Ona ga pogleda kao da se želi uvjeriti da se on možda ne šali, i ništa ne odgovori. — Vjerujete li u boga? Ona potvrdi glavom. — Onda će vam sve biti vraćeno – uvjeravao ju je on; ali u svom srcu čudio se tome bogu koji dopušta da se tako mnogo glupana rađa, i koji ne prekine tu prijevarnu igru, u kojoj oni bivaju pljačkani od kolijevke do groba. — Koliko imate ovog rizlinga? Ona prijeđe očima preko bačve i poče računati. — Bit će oko osam stotina galona. On se pitao što bi mogao učiniti s tolikim vinom, i razmišljaše kome bi ga mogao ustupiti. — Što biste uradili kada bih vam je platio po dolar galon? – upita. — Mislim da bi me udarila kap. — Ne; govorim ozbiljno. — Napravila bih sebi umjetne zube, pokrila kuću šindrom i kupila nova kola. Cesta je vrlo tvrda, a kola su nam slaba. — A poslije toga? — Kupila bih sebi mrtvački sanduk. — Dobro, sad je sve to vaše, majko, mrtvački sanduk i sve ostalo. Ona ga nepovjerljivo pogleda. — Ne; mislim ozbiljno. Evo vam pedeset dolara kapare. Potvrda nije potrebna. Samo je bogate ljude potrebno kontrolirati, jer im je pamćenje prokleto kratko. Evo vam moje adrese. Treba da ga predate na željeznici. A sada mi pokažite kako da izađem odavde. Htio bih se uspeti na vrh. Nastavi put jedva vidljivim kozjim stazama kroz šikaru, probijajući se polagano uzbrdo, dok nije izašao na vrh, odakle je pucao pogled na Napa dolinu, a otraga na Sonoma planinu. — Divan kraj – promrmlja – neobično divan kraj. Zaokrenuvši nadesno i spuštajući se kozjim stazama, tražio je drugi put, koji bi ga odveo u Sonoma dolinu; ali se činilo da su staze nestale, šikara je postajala sve

gušća, kao da je namjerice sprečavala put, pa čak, kad se i provukao na pojedinim mjestima, gudura i jarci bili su i previše strmi za njegova konja, tako da se morao vraćati natrag. Nije ga to nimalo srdilo. Uživao je u svemu, jer se opet bavio svojom starom igrom, savladavanjem prirode. Kasno poslije podne uspije mu da se probije, i, po jednoj dobro označenoj stazi, spusti u neko suho korito. Ovdje je doživio novo uzbuđenje. Prije nekoliko minuta začuo je lavež psa, a onda iznenada, na golom obronku brijega pred kojim se nalazio, ugleda golemog srndaća u bijegu. Nedaleko iza njega jurio je lovački pas, prekrasna životinja. Daylight se ukoči u sedlu, napeto ih promatrajući, sve dok mu nisu nestali iz vida. Dah mu je postao nešto kraći, kao da se i on, također, nalazi u lovu; nosnice su mu se raširile, a u njegovim se kostima pojavi stara lovačka strast i uspomene iz prijašnjih dana, kada još nije živio po gradovima. Iza suhog korita dolazio je klanac, kroz koji je protjecao poput nježne vrpce mali potočić. Staza se proširila u šumski put, a šumski put je vodio preko male ravnice do slabo prometne seoske ceste. U neposrednoj blizini nije bilo ni farme ni kuća. Zemlja je bila mršava, kamenje se nalazilo odmah ispod površine ili je sačinjavalo samu površinu. Manzanita drveće i niski hrastovi ipak su rasli,i s obje strane ceste stvarali poput zida gustu šikaru. A iz otvora jednog puta, koji je bio prosječen kroz ovu guštaru, iznenada skoči neki čovjek, tako naglo i nenadano da je Daylighta podsjetio na zeca. Bio je to malen čovjek u zakrpanim radničkim hlačama, gologlav, u pamučnoj košulji, otvorenoj oko vrata i preko prsiju. Lice mu je bilo opaljeno od sunca, od koga je i njegova riđa kosa izblijedjela na krajevima i postala svijetlo plava. On dade Daylightu znak da stane i podiže pismo. — Ako idete u grad, molio bih vas da predate ovo pismo na poštu – reče. — Vrlo rado. – Daylight stavi pismo u džep od kaputa. – Živite li vi ovdje? Ali mali čovjek ništa ne odgovori. Buljio je u Daylighta iznenađenim i pozornim pogledom. — Ja vas poznam – izjavi mali čovjek. – Vi ste Elam Harnish – Burning Daylight, kako vas u novinama zovu. Imam li pravo? Daylight potvrdi. — Ali što vi, za ime božje, radite ovdje u guštari? Daylight se nasmije i odgovori: — Tražim mušterije za besplatnu isporuku seoskih proizvoda. — E, baš mi je drago što sam danas poslije podne napisao ovo pismo – produži mali čovjek – jer bih inače propustio priliku da vas vidim. Vidio sam vašu fotografiju nekoliko puta u novinama, a ja dobro pamtim fizionomije. Odmah sam vas prepoznao.