vlaka, prekosutra. Dede se zacrvenjela dok je govorila: — Ti si pravi orkan. — Da, milostivo gospođo – reče on zavlačeći. – Ja zbilja mrzim svako odugovlačenje. A nas dvoje smo potratili prilično mnogo vremena uzalud. U tom pogledu bili smo skandalozno rasipni. Mogli smo već prije mnogo godina postati muž i žena. Dva dana kasnije stajao je Daylight pred malim hotelom u Glen Ellenu i čekao. Ceremonija vjenčanja bila je obavljena, Dede je otišla u hotel da obuče jahaći kostim, dok je on otišao po konje. Držao ih je sada, Boba i Mab, a u hladu kraj korita s vodom ležao je Wolf i promatrao. Samo dva dana provedena pod žarkim kalifomijskim suncem podjarila su novom vatrom staru brončanu boju Daylightova lica. Ali još je veći bio žar koji mu je prodirao u obraze i gorio mu u očima kad je ugledao Dede kako izlazi iz hotela s korbačem u ruci u onom svom istom jahaćem kostimu u kome je jahala s njim u nekadašnjim piedmontskim danima. I iz njezinog su lica izbijali žar i toplina, dok je odgovarala na njegov pogled i prenijela ga s njega na konje. Tada je ugledala Mab. A zatim je opet brzo pogledala čovjeka. – Ah, Elame! – uskliknu. Bilo je to izrečeno kao u molitvi, ali u molitvi koja je imala hiljadu značenja. Daylight se pokušao pretvarati kao da ne razumije njezino ushićenje, ali je njegovo srce pjevalo i previše burnu pjesmu a da bi se sve moglo svršiti samo sa šalom. U načinu kako je izgovorila njegovo ime sve je bilo rečeno – prigovor, pročišćen zahvalnošću, a iznad svega bile su radost i ljubav. Ona stupi naprijed, pomilova Mab, a zatim se opet okrenu čovjeku i prošapta. — Ah, Elame! A sve što joj je bilo u glasu odražavalo joj se i u očima, u kojima je Daylight nazirao dubinu dublju i širu od svih riječi i misli – golemu i neizrecivu tajnu i čudesnost spola i ljubavi. Ponovo je pokušao da se našali, ali je to bio i suviše velik trenutak a da bi se u njega mogla unijeti čak i ljubavna šala. Nijedno od njih nije govorilo. Ona skupi uzde, a Daylight, sagnuvši se, podmetnu svoju ruku pod njezino stopalo. Podiže je, ona skoči, i smjesti se u sedlu. U narednom trenutku jahao je kraj nje, i dok je Wolf odjurio naprijed svojim uobičajenim vučjim trkom, oni su se uspinjali uz brežuljak koji je vodio iz grada – dvoje ljubavnikana riđanima jahalo je po vrućem ljetnom danu na svoj svadbeni put.
Daylight se osjećao opijen kao od vina. Bio je na najvišem vrhuncu života. Više se od ovoga ne može uspeti nijedan čovjek, niti se ikada uspeo. Bio je to njegov najveći dan, njegov ljubavni dan i svadbeni dan, a sve je bilo okrunjeno djevičanskim posjedovanjem bračne družice, koja je rekla »Ah, Elame!« onako kao što je to samo ona mogla reći, i koja je gledala iz dubine duše onako kako je to samo ona mogla gledati. Stigoše na greben brežuljka, i on je promatrao kako joj radost prodire u lice, dok je gledala divnu, svježu zemlju. Pokaza joj rukom skupinu bujno pošumljenih brežuljaka, koji su se uzdizali na kraju valovite površine zrelog žita. — To je naše – reče. – A to je samo jedan dio farme. Čekaj samo da vidiš veliki kanjon. Tamo ima rakuna, a tamo otraga na Sonomi ima kuna zlatica. Pa onda srne! U ovim gorama sve vrvi od njih, a mislim da bismo mogli poplašiti i koju pumu, bude li nam baš jako stalo do toga. A onda, pogledaj ovu malu livadu – neću ništa više govoriti. Promatraj sama. Skrenuše kroz vrata ograde, gdje je cesta, koja je vodila prema jamama s ilovačom, presijecala polje, i oboje su s uživanjem udisali topli miris zrelog sijena koji im je dopirao u nosnice. Kao i prilikom njegovog prvog posjeta, ševe su se natjecale u pjevanju i lepršale ispred konja, sve dok nisu stigli do šume i do cvijećem posutih proplanaka, gdje su ševe ustupile mjesto žunama i sojkama kreštalicama. — Sada smo na našoj zemlji – reče on kad su prešli preko livade. – Ona se proteže upravo kroz najdivniji dio predjela. Čekaj malo, sve ćeš vidjeti. Kao i onog dana kad je jahao sam, on okrenu kod jame s ilovačom i udari kroz šumu na lijevoj strani, prešavši prvi izvor i potjeravši konje da preskoče ostatke porušene ograde. Počevši odavde, Dede je neprestano bila obuzeta bezgraničnim oduševljenjem. Kraj izvora, koji je žuborio među sekvojama, rastao je još jedan veliki divlji ljiljan s raskošnom kitom poput voska bijelih zvončića na svojoj nježnoj stabljici. Ovog puta nije sjahao, već je nastavio put prema dubokom kanjonu, gdje se potok probijao između brežuljaka. On je ovdje prokrčio put, i sada je preko potoka vodila strma i uska konjska staza, tako da su prešli na drugu stranu kroz sjenoviti sumrak sekvoja, i dalje, kroz gotovo neprohodnu šumu hrastova i madronjo drveća. Dođoše do jedne male čistine od svega nekoliko jutara, gdje je žito bilo visoko do pojasa. — Naše – reče Daylight. Ona se sagnu u sedlu, uzbra klas zrelog žita, i grickaše ga zubima. — Najslađe planinsko sijeno! – uskliknu. – Onakvo kakvo Mab najviše voli. I za vrijeme dok su jahali neprestano je klicala i uzvikivala od iznenađenja i
ushićenja. — A nikad mi o svemu ovome nisi ništa govorio! – prebaci mu ona kad su gledali preko male čistine i dalje prijeko na blage i šumovite proplanke sve do velikog zavoja Sonoma doline. — Hajdemo – reče on; i oni se okrenuše i vratiše kroz šumski hlad, prijeđoše preko potoka i dođoše do ljiljana kraj izvora. I ovdje, gdje je put išao preko vrleti strmog brežuljka, prosjekao je on usku konjsku stazu. Dok su se probijali vijugavom stazom, otvarao bi im se od časa do časa pogled kroz more lišća. Ali bi im uvijek najdalje vidike zatvarao zeleni zastor, i neprestano, dok su se uspinjali, stajao im je šumski krov poput svoda nad glavom, a tek ovdjeondje nalazile su se pukotine koje su dopuštale rasutim zrakama sunčanog svjetla da prodru ovamo. A svuda oko njih bila je paprat, dvadeset različitih vrsta, počev od sitne zlatne bujadi i gospine kose pa sve do golemih primjeraka visokih šest i osam stopa. Dok su se uspinjali, promatrali su pod sobom velika čvornata stabla i grane starog drveća, a iznad njih su se nalazile isto takve velike čvornate grane. Dede zaustavi Mab i uzdahnu nad ljepotom koja ju je sa svih strana okruživala. — Čini mi se kao da plivamo – reče – kao da smo izronili iz dubokog jezera zelene tišine. Gore je nebo i sunce, ali ovo je jezero, a mi se nalazimo nekoliko hvati ispod površine. Potjeraše konje, ali njezinu pažnju privuče jedan ljubičasti pasji zub među gospinom kosom, i ona opet zaustavi konja. Stigoše na vrhunac, i kao da su izronili iz jezera u neki drugi svijet, jer sada su se nalazili u guštari mladih baršunastih madronjosa i gledali niz otvoreni, suncem obasjani obronak, preko trave koja se povijala, na čitave pojaseve plavih i bijelih nemofilija, rasutih po maloj livadi s obje strane potočića. Dede zapljeska rukama. — Ovo je sigurno ljepše nego uredski namještaj – primijeti Daylight. — Sigurno – odgovori ona. A Daylight, koji je znao svoju slabost da često upotrebljava riječ »sigurno«, osjetio je da ju je ona ponovila promišljeno i s puno ljubavi. Prijeđoše preko potoka i nastaviše put kozjom stazom preko niskog kamenitog brežuljka, a zatim kroz šikaru manzanite, dok ne stigoše u drugu malu dolinicu s livadama kroz koje je protjecao potočić. — Vrlo bi me iznenadilo ako doskora ne nabasamo na prepelice – reče Daylight. Jedva je izgovorio ove riječi, kadli se začu praskavo lepršanje krila, a stara prepelica poče uzrujano oblijetati oko Wolfa, dok su se mlade razbježale i posakrivale i na upravo čudesan način iščezle pred samim očima gledalaca. Pokaza joj jastrebovo gnijezdo, koje je našao na vrhu jedne sekvoje u koju je
udario grom, a ona otkri gnijezdo šumskog štakora, koga dotada još nije bila vidjela. Zatim se uputiše starim šumskim putom i dospješe do jedne krčevine od kojih desetak jutara, gdje je na poput vina rumenom vulkanskom tlu rasla vinova loza. Krenuše dalje uskom stazom što je vodila kroz nove guštare i proplanke, i spustiše se niz obronak do farmerske kuće, koja je upravo visila na rubu velikog kanjona i pojavila se pred njihovim očima tek kad su joj prišli sasvim blizu. Dede je stajala na širokoj verandi što se pružala duž cijele kuće, dok je Daylight vezao konje. Dedi je upala u oči potpuna tišina. Bilo je to suho, vruće i tiho kalifornijsko podne, bez daška vjetra. Činilo se da sve drijema. Odnekud se čulo lijeno gukanje golubova. S dubokim zadovoljnim uzdahom, Wolf, koji je pio vode po svim potočićima uzduž puta, podvukao se u hladovinu verande. Čula je korake Daylighta, koji se vraćao, i osjeti kako joj dah postaje brži. On je uze za ruku, i kad je okrenuo kvaku na vratima, osjeti kako ona oklijeva. Onda joj stavi ruku oko pasa; vrata se širom otvoriše, i oni zajedno uđoše u kuću.
XXV Mnogi ljudi koji su rođeni i odgojeni u gradu vratili su se prirodi i uspjeli da nađu sreću i zadovoljstvo. U tim slučajevima njima je to polazilo za rukom tek pošto su prošli kroz mnoga i teška razočaranja, ali s Daylightom i Dede bilo je to drukčije. Oboje su bili rođeni na selu, i poznavali su golu jednostavnost i surove oblike života koji ih je čekao. Oni su bili kao dvoje ljudi koji su se poslije duga lutanja opet vratili kući. U njihovom ponovnom dodiru s prirodom bilo je s jedne strane manje neočekivanog, a s druge strane sva radost oživljavanja nekadašnjih uspomena. Ono što bi se razmaženom čovjeku činilo siromašno i zapušteno, njima je bilo posve zdravo i prirodno. Život prirode nije im bio ništa novo i nepoznato. Pravili su manje grešaka. Njima je već sve bilo poznato, i bilo je veliko veselje sjećati se onoga što su bili zaboravili. A naučili su još i to da je bilo lakše onome koji se do mile volje najeo mesa zadovoljiti se korom kruha, nego onome koji je poznavao samo suhi kruh. Nisu živjeli u oskudici. Ali veću radost i dublje zadovoljstvo nalazili su u stvarima. Daylight, koji je igrao životnu igru u njezinim najvećim i najfantastičnijim oblicima, ustanovio je da je ovdje na obroncima Sonoma planine bila opet ta ista stara igra. Čovjek je i nadalje morao raditi i boriti se i svladavati zapreke. Kad je pravio pokuse u malom opsegu da uzgoji nekoliko golubova za tržište, nalazio je isto takvo zadovoljstvo u kalkuliranju s golišavim golubovima kao što ga je nekada imao kad je kalkulirao s milijunima. Postignut uspjeh bio je isto tako uspjeh, dok se način kako ga je postigao činio racionalniji i bio uskladu s razumom. Domaća mačka, koja je podivljala i vrebala na njegove golubove, bila mu je, u stanovitom smislu, isto takav neprijatelj kao svojedobno Charles Klinkner na financijskom polju, kad je navalio na njega da mu otme nekoliko milijuna. Jastrebovi, lisice i rakuni bili su isto što i Dowsetti, Lettoni i Guggenhammeri, koji su podmuklo navaljivali na njega. More divljeg raslinja, koje je svojim valovima udaralo o međe njegovih krčevina, a katkada se znalo ušuljati unutra i za tjedan dana sve preplaviti, bilo je ne manje podmukao neprijatelj, s kojim se trebalo boriti i savladati ga. Njegov pognojeni povrtnjak u zaklonu među brežuljcima, koji ni izdaleka nije davao ono što bi mogao, bio je neobično važan problem, i kad ga je riješio izgradnjom kanala za navodnjavanje od crepova, uživao je u tom uspjehu. Kad god bi radio u tom povrtnjaku, i vidio kako mu je zemlja bila neiscrpena i podašna, uvijek bi osjećao
zadovoljstvo zbog postignutog uspjeha. Pa onda radovi oko postavljanja vodovoda. Pošlo mu je za rukom nabaviti materijal, sretnom prodajom jednog dijela uzda od konjske dlake. Posao je obavljao sam, premda je mnogo puta bio prisiljen pozvati Dede da mu pomogne kod spajanja cijevi. A na koncu, kad je bila postavljena kada i provedene stalne cijevi, i kad je napokon sve funkcioniralo kako treba, jedva je mogao odvojiti oči od djela što su ga njegove ruke stvorile. Prve večeri kada ga nigdje nije bilo, Dede ga potraži i nađe kako sa svjetiljkom u ruci bulji, šutljiv i razdragan, u cijevi. Milovao je rukom njihovu glatku površinu, smijući se naglas, i bio se zastidio poput dječaka što ga je ona zatekla kako potajno uživa u svojoj vještini. Ova pustolovina sa stolarskim i limarskim radovima dovela je do uređenja male radionice, gdje je postepeno sakupio čitavu zbirku toliko dragog alata. I on, koji je u prošlim danima, zahvaljujući svojim milijunima, mogao smjesta kupiti sve što mu je srce zaželjelo, upoznao je novu radost, koja dolazi kad se dobiju stvari poslije stroge štednje i dugo odgađane želje. Čekao je tri mjeseca prije no što se usudio priuštiti sebi luksuz da nabavi moderni američki ključ za zavrtnje, i njegovo uživanje u tom divnom malom mehanizmu bilo je tako silno da je Dede odmah smislila veliki plan. Šest mjeseci štedjela je novac koji je dobivala od prodaje jaja, a taj dio gospodarstva bio je dodijeljen njoj, i na njegov rođendan poklonila mu divno jednostavan i mnogostruko upotrebljiv strug. Njihovo zajedničko veselje nad ovom spravom, koja je bila njegova, moglo se usporediti jedino s veseljem koje su imali kada je Mab dobila prvo ždrijebe, koje je opet spadalo u posebno Dedino lično vlasništvo. Daylight je tek drugog ljeta počeo s izgradnjom velikog kamina, koji je nadmašivao Fergusonov s druge strane doline. Za sve ove stvari trebalo je vremena, a Daylightu i Dedi nije se žurilo. Oni nisu pali u pogrešku većine gradskih stanovnika, koji bježe u prirodu a da nemaju ni pojma o životu u prirodi. Nisu poduzimali mnogo najedanput. Niti su se morali brinuti za otplatu dugova niti su išli za tim da steknu bogatstvo. Bili su skromni u pogledu hrane, a nisu morali plaćati nikakvu zakupninu. Zbog toga su pravili skromne planove, posvećujući svoje živote jedno drugome i zadovoljstvima koja daje život u prirodi, a koja nisu pristupačna prosječnom stanovniku sela. Fergusonov primjer također im je mnogo koristio. To je bio čovjek koji se zadovoljavao najskromnijom hranom, koji je svoje skromne potrebe podmirivao vlastitim rukama; koji je radio kao radnik jedino onda kad mu je trebalo novaca da kupi knjige i časopise; i koji je nastojao da najveći dio svog dnevnog vremena upotrijebi za uživanje. Volio se skitati od podne pa sve do sumraka po hladu sa svojim knjigama ili ustati ranom zorom i odlutati u brežuljke. Ponekad je pratio Daylighta i Dede u lov na srne po divljim kanjonima i preko strmih litica Hood planine, premda su mnogo češće Daylight i Dede išli sami. To im je
jahanje bilo jedan od najljepših užitaka. Istraživali su svaki nabor, svaku pukotinu u brežuljcima, poznavali su svaki tajni izvor i sakrivenu uvalicu u čitavom lancu koji je okruživao dolinu. Znali su sve staze i puteljke; a ništa ih nije tako veselilo kao kad su pravili izlete po najsurovijim i najtežim terenima, gdje su uživali u tome da se provlače i pužu po najužim stazama, dok su se Bob i Mab s teškom mukom probijali iza njih. Na povratku s ovakvih izleta donosili bi sjemenje i korijenje raznog divljeg cvijeća i zasađivali ga na pogodnim mjestima farme. Duž puta koji je vodio niza stranu velikog kanjona sve do mjesta gdje je počinjao vodovod napravili su papratište. Nije to bilo ništa naročito, i paprat je bila prepuštena sama sebi. Dede i Daylight su jedino od vremena do vremena posadili po koji novi primjerak, prenijevši ga s jednog divljeg mjesta na drugo. Isto tako je bilo i s divljim jorgovanom, što ga je Daylight naručio čak iz pokrajine Mendocino. On je postao sastavni dio divljine farme, i nakon što je njegovan jednu sezonu, prepušten je sam sebi. Često su sakupljali sjeme kalifornijskog maka i rasipali ga po svojim poljima, tako da su narančasti cvjetovi išarali livade planinske trave i bujali u plamenim prugama u kutovima ograda i po rubovima krčevina. Dede, koja je osjećala veliku ljubav za trsku, uredila je čitav jedan pojas trske duž potočića u dolini, a onda ju je ostavila da sama vodi borbu s travom potočarkom. A kad je zaprijetila opasnost da potočarka bude uništena, Daylight je pretvorio jedan od svojih zaklonjenih izvora u cvjetnjak potočarke i objavio rat svakoj trsci kad bi ovamo prodrla. Na dan njihove svadbe Dede otkri jedan dugački ljubičasti pasji zub kraj vijugave staze iznad izvora okruženog sekvojama, i poče ga ovdje saditi u sve većem broju. Otvoreni obronak iznad male livade postade naselje maripoza-ljiljana. To se uglavnom imalo zahvaliti njezinim naporima, dok je Daylight, koji je uvijek jahao s malom sjekirom o sedlu, čistio nisku šumicu manzanita na kamenitom brežuljku od suhih, zakržljalih i previše gustih mladica. Sve ove zadaće nisu im zadavale naročitog posla. Niti se tu radilo o zadaćama. Sasvim usput, s vremena na vrijeme, oni bi zastali i pružili ruku pomoćnicu prirodi. To cvijeće i to grmlje raslo je samo, a njegova prisutnost nije narušavala prirodu okoline. Čovjek i žena nisu se trudili da uvedu neki novi cvijet ili grm, koji sam po sebi ne bi ovamo spadao. Niti bi ih branili od neprijatelja. Konji i ždrebad, krave i telići išli bi za pašom među njima i preko njih, i svaki cvijet ili grm bio je prepušten svojoj sudbini. Ipak životinje nisu pravile naročitu štetu, jer ih je bilo malo, a farma je bila velika. Daylight je, doduše, mogao preuzeti na pašu deset, dvanaest konja, na čemu bi zaradio dolar i po mjesečno po grlu. Ali on je to odbio zbog štete koju bi prouzročila takva stiska na paši. Ferguson dođe da prisustvuje proslavi posvećenja velikog kamenog kamina.
Daylight je nekoliko puta jahao na drugu stranu doline da se s njim posavjetuje o tom pothvatu, i on je jedini bio prisutan pri svečanoj ceremoniji paljenja prve vatre. Uklonivši jedan zid, Daylight je pretvorio dvije sobe u jednu, i to im je bila velika soba za stanovanje, u kojoj je Dede smjestila svoje blago – svoje knjige i slike, fotografije i klavir, pognutu Veneru, kuhalo i sve što je uz njega spadalo. Uz njezina prijašnja krzna divljih životinja bila su sada još i krzna jelena,vuka i pume, koje je Daylight ubio i sam uštavio, polagano i spretno, na graničarski način. On pruži šibicu Dedi, koja je kresnu i zapali vatru. Suha manzanita zapucketa, a plamen liznu i obuhvati koru debelih cjepanica. Ona se zatim nasloni na ruku svoga muža, i sve troje su stajali i promatrali u napetoj neizvjesnosti. A kad je Ferguson izrekao svoj sud, učinio je to s ozarenim licem i ispruženom rukom. – Ovaj vuče! Pravo čudo kako vuče! – vikao je. Sav oduševljen, rukovao se s Daylighitom, a Daylight mu je isto tako srdačno odgovarao, i sagnuvši se, poljubio Dede u usta. Bili su tako razdragani uspjehom svoje jednostavne rukotvorine kao što se veliki zapovjednici ponose svojim ratnim pobjedama. Fergusonove oči sumnjivo se ovlažiše, dok se žena još čvršće privila uz čovjeka čije je to djelo bilo. On je iznenada podigne na rukama i odnese je do klavira, vičući: – Dođi, Dede! Sviraj! Gloria! Gloria! I dok je plamen buktio u kaminu, odjeknuše u sobi trijumfalni zvuci Dvanaeste mise.
XXVI Daylight se nije zavjetovao na potpuno suzdržavanje od alkohola, ali ipak nije posegao za čašom nekoliko mjeseci, od onog dana kad je odlučio da svoje poslove dovede do bankrota. Uskoro je postao tako jak da se usudio popiti čašu a da ne zaželi drugu. S druge strane, poslije dolaska na farmu, prošla ga je svaka želja i potreba za pićem. Ne samo što nije osjećao nikakve čežnje za pićem nego je, štoviše, i zaboravio da ono postoji. Ipak ga se nije plašio, i s vremena na vrijeme, kad bi dolazio u grad i kad bi mu trgovac ponudio, odgovorio bi mu: »Ide u redu, sinko. Kad baš želite da s vama nešto popijem, neka bude. Za mene viski.« Ali jedna ovakva čaša nije rađala želju za drugom, i nije ostavljala nikakav dojam. Bio je i suviše jak a da bi mu jedna čašica mogla naškoditi. Kao što je prorekao Dedi, Burning Daylight, bivši gradski financijer, umro je naglom smrću na farmi, a na njegovo je mjesto došao njegov mlađi brat, Daylight s Aljaske. Poplava sala, koja mu je prijetila, prestala je, a njegova nekadašnja, indijanska vitkost i gipkost mišića se vratila. Tako su mu se, na primjer, vratile i stare njegove male udubine na obrazima, koje je nekada imao. Za njega je to značilo da se nalazi na vrhuncu snage i zdravlja. Postao je priznati jaki čovjek Sonoma doline, čovjek koji je mogao najviše podignuti i koji je mogao najviše izdržati među ovom žilavom rasom farmera. Svake godine slavio je svoj rođendan na stari graničarski način, pozivajući čitavu dolinu gore na farmu i obarajući u rvanju sve redom. I pretežni dio doline odazivao se pozivu, dovodeći i svoje žene i djecu sa sobom, i ostajući kod njega u gostima preko čitavog dana. U početku, kad mu je zatrebalo novaca, ugledao bi se u Fergusona i išao raditi za nadnicu; ali poslije kratkog vremena poče težiti za drugom vrsti rada, koji bi ga više podsticao i više zadovoljavao, i koji bi mu ostavljao još više vremena za Dede i za farmu i za neprestano jahanje po brežuljcima. Kad ga je susjedni kovač pozvao, više iz šale, da pokuša ukrotiti jednog njegovog bijesnog ždrijepca, on je u tome tako savršeno uspio da je stekao glas pravog krotitelja konja. I uskoro je bio u stanju da zarađuje onoliko novaca koliko je želio ovim poslom koji mu je bio ugodan. Neki kralj šećera, koji je imao svoju konjsku farmui štale trkaćih konja na Caliente, tri milje daleko, slao je po njega kada god mu je bio potreban, a prije nego što je prošla godina dana ponudio mu je mjesto upravitelja svojih štala. Ali se Daylight nasmijao i zatresao glavom. Štoviše, nije ni primao sve ždrijepce koje su mu dovodili
da ih ukroti. – Ne želim da umrem od pretjeranog rada – odgovorio je Dedi; prihvaćao je taj posao samo onda kad mu je trebalo novaca. Kasnije je ogradio mali prostor na livadi, gdje je od vremena do vremena preuzimao ograničeni broj nepopravljivih ždrijebaca. – Mi imamo farmu i ja imam tebe, a ti imaš mene – govorio je svojoj ženi – i meni je mnogo milije odjahati s tobom na planinu Hood nego zaslužiti toga dana četrdeset dolara. Čovjek ne može kupiti zalaz sunca, ljupku suprugu, hladnu izvorsku vodu i slične stvari za četrdeset dolara; a ni četrdeset milijuna dolara ne mogu mi kupiti natrag onaj dan koji bih propustio da izjašem s tobom na planinu Hood. Njegov je život bio posve zdrav i prirodan. Lijegao je rano, spavao mirno poput djeteta, i ustajao zorom. Uvijek je imao nešto raditi, a mamilo ga je na posao hiljadu sitnica, ali nijedna nije vikala, pa zbog toga nikada nije bio premoren. Ipak je bilo dana kada su on i Dede, spremajući se naveče u postelju, morali priznati da su umorni poslije sedamdeset ili osamdeset milja provedenih u sedlu. Katkada, kad bi uštedjeli nešto novaca i kad bi vrijeme pogodovalo, uzjahali bi na konje, smjestili iza sedla putničke torbe, i odjahali preko grebena svoje doline i spuštali se u druge doline. Kad bi pala noć, svratili bi na prvu prikladnu farmu ili u selo, a sutradan ujutro nastavljali put bez utvrđenog plana, jašući iz dana u dan, dok im ne bi ponestalo novaca te bi tako bili prisiljeni da se vrate. Na takvim izletima provodili bi od sedam do deset dana, pa i dvije nedjelje, a jedanput su poduzeli izlet koji je trajao tri tjedna. Čak su napravili i ambiciozni plan da jednog dana, kada budu bestidno bogati, prijeđu na konjima čitav put do Istočnog Oregona, gdje je Daylight proveo svoje djetinjsvo, i da se putem zaustave u Siskiyou, odakle je Dede bila rodom. I sve radosti toga putovanja proživljavali su unaprijed po hiljadu puta, smišljajući vesele pojedinosti ovog velikog pothvata. Jednog dana, kad su se zaustavili da predaju pismo na poštu u Glen Ellenu, pristupi im kovač. — Slušajte, Daylighte – reče – neki mladić po imenu Slossan šalje vam svoje pozdrave. Prošao je ovuda autom na putu u Santa Rosu. Htio je znati da li živite ovdje u okolici, ali se njegovom društvu jako žurilo. Zbog toga vas je samo dao pozdraviti i poručio vam da je poslušao vaš savjet i da još uvijek poboljšava svoje rekorde. Daylight je odavno pripovijedao Dedi zgodu sa Slossanom. — Slossan – razmišljao je – Slossan? To mora da je onaj bacač kladiva. Dvaput je oborio moju ruku, mladi lupež. – On se naglo okrenu Dedi: – Šta veliš, do Santa Rose ima svega dvadeset milja, a konji su odmorni? Ona je odmah pogodila šta je naumio, jer su o tome jasno govorile njegove svijetle oči i nestašni dječački smiješak, koji mu se pojavio na licu. Samo se nasmija i klimnu glavom u znak pristanka.
— Prijeći ćemo preko doline Bennett – reče on. – To je bliži put. Kad su stigli u Santa Rosu, nije im bilo teško da nađu Slossana. On i njegovo društvo odsjeli su u hotelu Oberlin, i Daylight se susretne s mladim bacačem kladiva u recepciji hotela. — Slušajte, sinko – reče mu Daylight čim mu je predstavio Dede – došao sam da vam pružim priliku da se istaknete u onoj igri s rukom. Ovo je baš zgodno mjesto. Slossan se nasmije i pristane. Dva se čovjeka postaviše jedan prema drugome, laktove svojih desnica nasloniše na tezgu, i uklopiše prste. Slossanova je ruka bila brzo potisnuta natrag i oborena. — Vi ste prvi čovjek kojemu je dosada uspjelo da to učini – reče. – Da pokušamo još jednom. — Vrlo rado – odgovori Daylight. – Ali nemojte zaboraviti, sinko, da ste i vi bili prvi čovjek koji je oborio moju ruku. Zbog toga sam ja i raspalio danas ovamo za vama. Opet ukliještiše ruke, i opet je Slossanova ruka bila oborena. Bio je to golem mladi div, širokih ramena i snažnih mišica, barem za pola glave viši od Daylighta, i on sasvim iskreno prizna svoju žalost i zatraži da pokušaju i po treći put. Ovog puta pružio je čelični otpor, i za trenutak ishod je bio neizvjestan. Sa zarumenjenim licem i stisnutim zubima suprotstavio se Daylightovoj snazi, dok nisu njegove praskave mišice popustile. Zrak mu je oštro eksplodirao iz napregnutih pluća kad je popustio predajući se i kad mu je ruka pala. — Vi ste prejaki za mene – prizna. – Jedina mi je nada da se nećete početi baviti bacanjem kladiva. Daylight se nasmije i zatrese glavom. — Napravit ćemo sporazum da svaki ostane kod svog sporta. Vi ćete bacati kladivo, a ja ću obarati ruke. Ali Slossan nije htio da se prizna poraženim. — Slušajte – reče mu kad su Daylight i Dede bili na konjima i spremili se da krenu. – Šta velite na to da vas potražim druge godine. Htio bih još jednom pokušati. — Vrlo rado, sinko. Vi ste mi uvijek dobro došli da odmjerimo snagu. Premda, moram vas pošteno upozoriti, to neće ići tako lako. Morate marljivo trenirati, jer ja sada orem, cijepam drva i ukroćujem ždrijepce. Na povratku kući Dede je nekoliko puta mogla čuti svoga muža, koji bijaše radostan kao dijete, kako se od srca smije. Kad su zaustavili konje na vrhu ispred doline Bennett, da promatraju zalaz sunca, on se postavi kraj nje i zagrli je rukom oko pasa. — Mala ženice – reče – ti si zaslužna za sve ovo. Prepuštam tebi da prosudiš
vrijedi li sav novac ovoga svijeta toliko koliko jedna ovakva ruka, kada se savije oko pasa jedne ovako slatke male ženice? Jer od svih radosti u njegovom novom životu, Dede je bila najveća. Kao što joj je nekoliko puta objašnjavao, on se čitav svoj život bojao ljubavi, zato da bi se na kraju uvjerio da je ona najveća životna radost. Ne samo da su njih dvoje bili dobri bračni drugovi, nego su, došavši na farmu, izabrali i najbolje tlo na kome je mogla uspijevati njihova ljubav. I pored svojih knjiga i glazbe Dede je bila vrlo jednostavna i u njoj je bila razvijena ljubav prema prirodi, dok je Daylight svakom žilicom težio za životom u prirodi. Bila je jedna stvar kod Dede kojoj se Daylight nikada nije mogao dovoljno nadiviti, a to su bile njezine vrijedne ruke – ruke koje je najprije vidio kako brzo pišu po diktatu na pisaćem stroju; ruke koje su bile tako jake da drže jednu tako veličanstvenu životinju kao što je Bob, koje su divno prebirale po tipkama klavira, koje su bile neumorne u kućnim poslovima i koje su bile pravo čudo kad su ga milovale i kad mu je svoje prste provlačila kroz kosu. Ipak se ne može reći da je Daylight bio pretjerano podložan. On je živio svojim životom, kao što je ona živjela svojim. Bila je izvršena pravilna podjela rada u poslovima, koje su svaki za sebe obavljali. A sve zajedno bilo je isprepleteno i utkano u tkivo zajedničkih interesa i razumijevanja. On se isto tako zanimao za njezino kuhanje i glazbu, kao i ona za njegove poslove u polju i vrtu. I on, koji se odlučno protivio svakom pretjeranom radu, čuvao je i nju da se previše ne umara. S tim u vezi, po svom muškom razumu i upotrebljavajući svoje pravo muža, on joj nije dopuštao da se suviše opterećuje primanjem gostiju. Jer imali su gostiju, naročito za vrijeme dugog vrućeg ljeta, a obično su to bili njezini prijatelji iz grada, koji su logorovali pod šatorima, sami se za sebe brinuli i kao pravi izletnici sami sebi kuhali. Ovakav način moguć je samo u Kaliforniji, gdje svi ljudi poznaju logorski način života. Ali Daylight je neprekidno pazio na to da mu supruga ne postane ni kuharica, ni konobarica ni sobarica, jer u kući nisu imali služinčadi. S druge strane, večere priređene na kuhalu u velikoj sobi za stanovanje za njihove logorske goste bile su obična stvar, i Daylight je onda svakome određivao njegov posao i starao se da taj posao bude urađen. Drukčije je bilo s onima koji su došli samo na jednu noć. Isto se tako drukčije postupalo s njezinim bratom, koji je, vrativši se iz Njemačke, opet bio u stanju jahati. Za vrijeme dopusta on bi postajao treći član porodice, i njemu je bilo dodijeljeno da loži vatru, mete kuću i pere posuđe. Daylight je uložio sav svoj trud kako bi Dedi što više olakšao njezine poslove a njezin ga je brat podstakao na to da iskoristi snagu vode na farmi, koja je uzalud tekla. Trebalo je da Daylight ukroti nešto više ždrijebaca da bi smogao potreban novac za materijal, a Dedin je brat proveo kod njih tri tjedna dopusta pomažući, i napokon su
zajednički instalirali jednu Peltonovu turbinu. Pored piljenja drva i okretanja struga i brusa Daylight je spojio struju i s posudom za pravljenje maslaca; ali njegov je najveći trijumf bio kad je stavio Dedi ruku oko pasa i poveo je da pogleda mašinu za pranje rublja, koju je okretala Peltonova turbina i koja je zbilja radila i izvrsno prala rublje. Dede i Ferguson su zajednički, poslije strpljive borbe, upoznali Daylighta s poezijom, tako da su ga kasnije češće mogli vidjeti kako sjedeći sa spuštenim nogama u sedlu jaše niz gorske puteljke po suncem obasjanim šumama, deklamirajući naglas Kiplingovog »Tomlinsona« ili kako oštreći sjekiru uz okretanje brusa pjeva Henleyevu »Pjesmu o maču«. Ipak on nije nikada osjećao za književnost onako kao dvoje njegovih učitelja. Osim u pjesmama »Fra Lippo Lippi«, »Calibani i Setebosi« nije našao ništa drugo u Browningu, dok je Georg Meredith bio za njega pravo očajanje. Međutim, samoinicijativno je kupio violinu i vježbao se tako marljivo da su on i Dede proveli mnoge ugodne časove svirajući zajedno kada bi se spustila noć. I tako je mirno tekao život ovog uzornog bračnog para. Nikada im nije bilo dosadno. Bilo je uvijek novih divnih jutara i tihih sumraka na kraju dana. On se zanimao za hiljadu stvari, a sve što je njega veselilo, privlačilo je i nju. Mnogo temeljitije nego što je i sam znao shvaćao je on relativnost stvari. U ovoj novoj igri koju je igrao našao je u malim stvarima istu jačinu zadovoljenja želje koju je nekad nalazio u velikim stvarima, kada je predstavljao silu i tresao s pola kontinenta svojim snažnim udarcima. Upotrebljavao je svoje znanje i ruke, stavljao na kocku život i zdravlje, da ukroti divljeg ždrijepca i da ga stavi u službu čovjeka, i smatrao je to ne manje velikim uspjehom. A ovaj novi stol, za kojim je sada igrao, bio je čist. Tu nije bilo ni laganja, ni varanja ni pretvaranja. Ona druga igra vodila je u smrt i propast, a cilj nove igre bili su čista snaga i život. I zbog toga je bio zadovoljan da zajedno sa Dede, iz farmeske kućice na rubu kanjona, prati kako prolaze dani i mijenjaju se godišnja doba; da jaše ujutro po mrazu i zimi ili pod žarkim ljetnim suncem; i da se zaklone u velikoj sobi, gdje su gorjela drva u kaminu koji je on sagradio, dok se napolju svijet tresao i borio s olujnim udarima jugoistočnjaka. Samo ga je jedanput zapitala Dede je li ikada požalio, a on ju je zagrlio i umjesto odgovora pritisnuo joj poljubac na usta. I tek jednu minutu kasnije rekao joj je u svom odgovoru: – Mala ženice, makar si stajala trideset milijuna, ti si ipak najjeftinija životna potrepština koju sam ikada nabavio. – A onda je dodao: – Da, samo mi je nečega žao, i to zbilja žao. Htio bih da te mogu svaki put nanovo osvojiti. Htio bih se još jednom šuljati po brežuljcima Piedmonta i tražiti tebe. Htio bih još jedanput prvi put ućiu tvoju sobu u Berkeleyu. A nije potrebno ni da kažem da sav izgaram od žalosti što te
ne mogu zagrliti ponovo kao onog puta kad si naslonila svoju glavu na moja prsa i plakala na vjetru i kiši. XXVII Ali dođe dan, jedne godine, rano u travnju, kad je Dede sjedila u naslonjaču na verendi, i šila neke male haljinice, dok joj je Daylight naglas čitao. Bilo je poslijepodne, i sjajno sunčano svjetlo prosulo se po čitavom svijetu novog zelenila. Duž kanalića za natapanje u povrtnjaku tekli su potočići vode, a Daylight je od vremena do vremena prekidao čitanje i odlazio da promijeni pravac toka vode. A uz to je pokazivao nestašno zanimanje za male haljinice kojima je Dede bila zaokupljena, dok se ona sva sjala od sreće radeći ih, premda je pokatkada, kada su njegove nježne šale postale pretjerane, zbunjeno porumenjela ili se ljubazno srdila. Sa mjesta na kome su sjedili mogli su pregledati čitav kraj. Poput oštrice krive sablje prostirala se pred njima Mjesečeva dolina, istačkana farmerskim kućama i prošarana livadama, pašnjacima i vinogradima. S druge strane se dizao zid doline na kome su Dede i Daylight poznavali svaki usjek i svaki nabor, a na mjestu u koje je upravo udaralo sunce plamtjela je kao dragulj bijela brazgotina napuštenog rudnika. Pred njima, u konjušnici kraj žitnice, bila je Mab, veoma zabrinuta za svoje ždrijebe, koje je teturalo oko nje na nejakim nogama. Zrak je podrhtavao od vrućine, i svuda se protezao lijeni, žarki dan. Prepelice su zivkale svoje mlade iz guštare na obronku brežuljka iza kuće. Odnekud je dopiralo umiljato gukanje golubova, a iz zelenih dubina velikog kanjona čuo se turobni glas šumske grlice. U jednom trenutku digoše uzbunu kokoši, koje su čeprkale po dvorištu, i u divljem se trku posakrivaše kad je po zemlji projurila sjena jastreba, koji je kružio na plavom nebu. To je bio, po svoj prilici, uzrok što su se u Wolfu probudile stare lovačke uspomene. Bilo kako bilo, Dede i Daylight osjetiše uzbuđenje koje je zavladalo u konjušnici, i bezazleno promatrahu obnavljanje stare tragedije od postanka svijeta. S neobičnom opreznošću, šuljajući se poput sablasti na svojim baršunastim šapama, klizeći, pužući i plazeći, pas, koji je u stvari bio samo ukroćeni vuk, krišom se približavao zamamljivom zalogaju mladog života, koji je Mab nedavno donijela na svijet. A kobila, u kojoj su se također probudili i obuzeli je pradavni instinkti, neprestano se premještala između ždrebeta i ove prijetnje iz mladih dana, kada su svi njezini preci dobro poznavali strah od njega i njegove divlje braće. Najedanput se strelovito okrenu i pokuša da ga udari, ali se uglavnom trudila da ga udari prednjom
nogom, ili je navaljivala na njega otvorenom gubicom i zabačenim ušima, kao da mu kani zdrobiti kičmu među zubima. A pas bi se, povlačeći se sa spuštenim ušima, tiho odšuljao, samo zato da se pokuša približiti ždrebetu s druge strane, prouzrokujući time novu uzbunu kod zabrinute kobile. Potom Daylight, na Dedinu molbu, zavika na psa prijetećim glasom; a Wolf, pokunjivši se i popuštajući u čitavom tijelu, u narednom se trenutku vrati opet u ovisnost od čovjeka, i odšulja se iza žitnice. Nekoliko minuta kasnije, prekidajući čitanje da promijeni tok struje vode, Daylight ustanovi da je voda prestala teći. Metnu na rame pijuk i lopatu, uze čekić i ključ za zavrtnje iz šupe u kojoj je stajalo oruđe, i vrati se na verandu Dedi. — Mislim da moram otići da otkopam cijev – reče joj. – To je odron zemlje, koji je prijetio čitave zime. Čini se da je sada napokon došao. — Nemoj dalje čitati, dok se ne vratim – opomenu je, kad je prolazio oko kuće i pošao stazom koja je vodila niz rub kanjona. Na pola puta naiđe na odron. Bila je to mala stvar, svega nekoliko tona zemlje i zdrobljenog kamenja; ali, srušivši se sa pedeset stopa visine, odron je bio dosta jak da slomi cijev na spojnici. Prije no što se prihvatio posla razgledao je put odrona, promatrajući ga očima iskusnog rudara. A ono što je vidio toliko ga je presenetilo da je začas prestao s daljim istraživanjem. — Hej, hej – poviče na glas – šta ja to vidim? Kružio je pogledom po strmoj odronjenoj površini preko odrona od jedne strane do druge. Ovdje-ondje, na pojedinim mjestima, mali isprepleteni grmovi manzanite bili su gotovo iščupani s korijenom, ali uglavnom, osim trave i korova, taj je dio kanjona bio posve go. Vidjelo se da se površina na tom mjestu često pomicala, pod utjecajem kiše, koja je nanosila zemlju odozgo s ruba kanjona. — Ako ovo nije žila neke rude, onda ja zbilja ništa ne znam – reče tihim glasom. I kao što su se stari lovački instinkti toga dana probudili u Wolfu, tako je i u njemu iskrsla sva njegova nekadašnja žarka želja za traženjem zlata. Bacivši čekić i ključ, ali zadržavši pijuk i lopatu, uspinjao se uz odron do mjesta gdje se nazirala nejasna izbočina stijene, koja je većim dijelom bila pokrivena zemljom. Sve je to bilo gotovo nevidljivo, ali njegove izvježbane oči otkriše skrivenu formaciju koju je ona predstavljala. Ovdje-ondje, duž tog zida u kome se nalazila žila, udari pijukom u stijenu koja se odronjavala i odstrani lopatom zemlju koja ju je zatrpavala. Pretražio je stijenu nekoliko puta. Poneko kamenje bilo je tako mekano da ga je mogao među prstima drobiti. Uspe se desetak stopa više, i opet udari nekoliko puta pijukom i lopatom. A ovoga puta, kad je odstranio zemlju s jednog komada stijene i pogledao, iznenada se uspravi jedva dišući od ushićenja. A onda, poput srne kad pije vodu, u strahu od neprijatelja, baci brz pogled oko sebe, da se uvjeri ne promatraju li ga čije oči. Nasmija se svojoj ludosti i preda se ponovo ispitivanju grude. Jedna kosa
sunčana zraka pade na nju, i ona sva zablista od sitnih čestica čistog zlata. – Upravo pod korijenjem trave – promrmlja pun strahopočitanja, udarivši pijukom u mekanu površinu. Izgledao je kao da se preobrazio. Nikad mu litra koktela nije natjerala u obraze takav plamen ni takvu vatru u oči. Dok je radio, bio je zahvaćen starom strašću, koja je upravljala većim dijelom njegova života. Zahvatilo ga je pravo bjesnilo, koje se očevidno povećavalo od časa do časa. Radio je poput luđaka, dok nije počeo dahtati od umora. A krupne su mu kaplje znoja padale s lica na zemlju. Pretraživao je čitavu površinu odrona od jednog kraja stijene do drugog, i onda se opet vraćao natrag. A u sredini poče kopati crvenu vulkansku zemlju, koju je kiša donijela odozgo sa brežuljka što se raspadao, dok nije otkrio pod njom bjelutak, krhki bjelutak, koji se lomio imrvio u njegovim rukama i bio sav protkan suhim zlatom. Katkada je izazvao male odrone zemlje, koji su zatrpavali čitav njegov rad i prisiljavali ga da ponovo kopa. Jedanput je bio odnesen čitavih pedeset stopa niz stranu kanjona, ali se brzo iskoprcao i ponovo uspuzao, nastavljajući rad bez predaha. Naišao je na bjelutak, koji je bio krhak gotovo kao ilovača i tu je bilo više zlata nego igdje. Bila je to prava zlatna riznica. Nekih stotinu stopa odozgo i odozdo obilježio je stijene zlatne žile. Čak se uspeo do ruba kanjona da pregleda čitav greben brežuljka ne bi li otkrio još koju izbočinu. Ali to je moglo čekati, i on se požuri natrag svom nalazištu. Nastavio je rad sa istom divljom žurbom, dok ga iscrpljenost i nesnosna bol u leđima nisu prisilile da prestane. Uspravi se, držeći u ruci jednu grudu bjelutka,koja je bila još bogatija zlatom. Kad se sagnuo, kapi znoja padoše mu sa čela na zemlju. Sada su mu tekle u oči i zasljepljivale ga. Obrisa ih nadlanicom i vrati se opet istraživanju zlata. Sigurno bi se od tone dobilo trideset, a možda i pedeset hiljada – on je to znao. I dok je tako promatrao zamamnu žutu rudu, teško disao i brisao znoj, njegova mu fantazija poče dočaravati vizije. Gledao je ogranak željezničke pruge, koja bi mogla ići iz doline i preko planinskih livada, slijedio ju je kako se uspinje i gradio most koji bi išao preko kanjona, dok sve to nije postala zbilja pred njegovim očima. Na drugoj strani kanjona bilo je mjesto za mlin i rude, i on ga tamo podiže: podiže također beskrajni lanac vagoneta, koji su visili na žici i kretali se vlastitom težinom, vagoneta koji će prenositi rudu preko kanjona do mjesta gdje će se drobiti bjelutak. Isto tako nastade pred njegovim očima čitav rudnik – s tunelima, rovovima, galerijama i golemim dizalicama. U uši su mu dopirale rudarske eksplozije, dok je s druge strane kanjona mogao čuti tutnjavu strojeva drobilica. Ruka koja je držala grudu bjelutka zadrhta, a u području želuca osjeti umorno, nervozno kuckanje. Nenadno mu postade jasno da je ono za čim mu se pojavila želja bilo piće – viski, koktel, bilo što, samo da pije. I upravo tada, kad ga je obuzela nova čežnja za alkoholom, začu slabo i iz
daljine, kroz zeleni ponor kanjona, glas Dede koja je zvala: »Pipice male, pi, pi, pi, pi, pi... pi, pi, pi!« Bio je začuđen kako je brzo prošlo vrijeme. Ostavio ju je kod šivanja na verandi, a sada je hranila piliće prije nego što će početi spremati večeru. Prošlo je čitavo poslijepodne. Nije mogao shvatiti da se već tako dugo ovdje nalazi. I opet se začu dozivanje: »Pi, pi, pi, pi, pi... pi, pi, pi!« Bio je to njezin uobičajeni način – najprije pet puta, a onda tri puta. On je to odavno primijetio. Nakon ovih misli na nju, pojaviše se druge misli, od kojih ga spopade strah, koji mu se jasno odražavao na licu. Učini mu se da ju je gotovo izgubio. Za sve vrijeme ovih bjesomučnih sati nije nijedanput pomislio na nju, i barem za to vrijeme bila je zaista za njega izgubljena. Baci grudu bjelutka, spustise niz odron i potrča stazom, teškim koracima. Na rubu krčevine malo uspori korake i gotovo dopuza do male uzvisine, odakle ju je mogao neopaženo promatrati. Hranila je piliće, bacajući im čitave pregršti žita i smijući se njihovom koprcanju. Činilo se da je pogled na nju odagnao paniku koja ga je bila zahvatila, i on se okrenu i potrča natrag stazom. Ponovo se uspuza uz odron, ali se ovoga puta uspe nešto više, noseći sa sobom pijuk i lopatu. Opet se dade bjesomučno na posao, ali sada sa sasvim drugim ciljem. Radio je promišljeno otkidajući odron za odronom crvene zemlje, spuštajući ga dolje i pokrivajući zemljom sve što je malo prije bio našao, sakrivajući od danjeg svjetla blago što ga je otkrio. Čak je otišao u šumu, pokupio čitave naramke suhog lišća, i rasuo ga po odronu. Ali je to odmah napustio kao uzaludan posao, i spustio još više odrona zemlje na pozornicu svog maloprijašnjeg rada, dok nije potpuno pokrio izbočene rubove zlatne žile. Zatim popravi napuknutu vodovodnu cijev, sakupi oruđe, i pođe kući. Išao je polagano, osjećajući neobičnu slabost, kao čovjek koji je prošao kroz strašnu krizu. Ostavi alat, potegnu snažan gutljaj vode, koja je ponovo tekla kroz cijev, i sjedne na klupu ispod otvorenih kuhinjskih vrata. Dede je bila unutra, spremala je večeru, i on je s golemim zadovoljstvom prisluškivao odjeke njezinih koraka. Udisao je zdravi gorski zrak punim plućima kao ronilac koji je upravo izronio iz mora. I dok je upijao zrak, promatrao je široko otvorenim očima oblake, nebo i dolinu, kao da sve to želi upiti u se zajedno sa zrakom. Dede nije znala da se vratio, a on je od vremena do vremena okretao glavu i kradomice promatrao nju – njezine vrijedne ruke, brončanu boju njezine smeđe kose, koja se poput vatre zažarila kad bi ona prošla kroz mlaz sunčanog svjetla što se probijao kroz prozor, i obećanje njezina struka, koje ga je prožimalo bolom, tako neobično dragim i tako slatkim. Začu kako se približava vratima, i odlučno okrene
glavu prema dolini. U narednom trenutku postade neobično uzbuđen, kao što je uvijek bio kada je osjetio kako mu ona svoje prste nježno provlači kroz kosu. — Nisam znala da si se vratio. – reče. – je li bilo ozbiljno? — Prilično ozbiljno, onaj odron – odgovori on još uvijek gledajući na stranu, uzbuđen njezinim dodirom. – Mnogo ozbiljnije nego što sam mislio. Ali imam plan. Znaš što kanim učiniti? – Zasađit ću eukaliptuse na tom mjestu. Oni će držati zemlju. Zasadit ću ih gusto kao travu, tako da se ni gladan zec neće moći kroz njih provući; a kada oni puste korijenje, ništa na svijetu neće više moći pokrenuti ono blato. — Zar je zbilja tako opasno? On zatrese glavom. — Nema razloga da se uzbuđujemo. Ali neću više da imam posla s nikakvim odronom, to je sve. Zbog toga kanim zemlju na tom mjestu tako učvrstiti da će ostati tamo milijun godina. A kada odjeknu zvukovi truba na sudnji dan, a Sonoma planina i sva ostala brda pretvore se u prah, taj će stari odron još uvijek tamo stajati, jer će ga držati korijenje. — Kaži mi, mala ženice, tebi sigurno nedostaje mnogo toga u ovom našem farmerskom životu – glazba, kazalište i slične stvari. Da li te ikada uhvati čežnja da sve ovo ostaviš i da se vratiš natrag? Njegova je bojazan bila tako velika da se nije usudioni pogledati je, a kad je ona zatresla glavom i nasmijala se, osjeti silno olakšanje. Primijetio je također onu istu mladenačku nekadašnju svježinu u tom njezinom dječačkom smijehu. — Slušaj – reče s iznenadnom žestinom – i nemoj ićii tumarati oko onog odrona, dok ne zasadim drveće i dok ono ne pusti korijenje. Vrlo je opasno, a ja ne mogu dopustiti da te baš sada izgubim. I on privuče njezine usne k svojima i poljubi je čeznutljivo i strastveno. — O, kako si ti danas zaljubljen! – reče ona; a osjećaj ponosa nad njim i nad svojom ženskom privlačnošću opažao se u njezinu glasu. — Pogledaj ovamo, Dede. – On skide s njezinog ramena ruku i zaokruži širokom gestom dolinu i bregove iza nje. – Mjesečeva dolina, doista lijepo ime, pravo ime. Znaš li ti, kad gledam sve to i kad mislim na tebe i na sve što ti za mene značiš, onda me nešto stegne u grlu, a u srcu me zgrabi nešto što ne mogu izraziti riječima, i onda me obuzmu osjećaji da gotovo mogu razumjeti Browninga i one druge ambiciozne pjesnike. Pogledaj planinu Hood, baš tamo gdje sunce sada udara. Upravo ispod onog grebena našli smo izvor. — A to je bilo one večeri kad si ti tek u deset sati otišao da pomuzeš krave – nasmija se ona. – Ako me budeš još duže ovdje zadržavao, večera neće biti gotova ništa ranije nego one noći.
Oboje ustadoše s klupe, a Daylight skide vedricu s čavla na vratima. Zastade još jedan trenutak i ponovno baci pogled na dolinu. — Zbilja je veličanstveno – reče. — Zbilja je veličanstveno – oponašala ga je ona, smijući mu se veselo, a sa njim i sebi i cijelom svijetu, dok je ulazila u kuću. A Daylight se spustio s vedricom u ruci, poput onog starog čovjeka koga je jedanput susreo, niz brežuljak kroz vatru sunca na zalazu. Kraj
Beleške {1} Upravitelj igre u kockarnici. {2} Engleski: Burning Daylight. {3} Burning Daylight´s burning candlelight, neprevediva igra riječi {4} Mjerenje po Farenheitu {5} Kratki kaput {6} Zvijer, koja živi u sjevernim krajevima, srodna kuni i lasici. {7} Sjevernoamerička biljka, koja obuhvaća oko 20 raznih vrsta, naročito rasprostranjena u Kaliforniji. {8} Jedan galon je 3,8 litara. {9} Grad u Škotskoj, u kome se nalaze velika brodogradilišta.