Poglavlje 54 Bilo je oko deset sati uveče. Na televiziji je upravo na „Rai Uno” išla jedna od neopisivih TV emisija sa slabo obučenim devojkama i glupavim, polućelavim moderatorom, kada je neko krenuo besomučno da zvoni na vratima. Katarina je pogledala na sat. U ovo vreme! „Da, molim?” pitala je kroz zatvorena vrata. „Sinjora Felini,” dobila je kao odgovor. „Moram hitno da razgovaram sa vama.” „Vas sam ponajmanje očekivala,” rekla je Katarina dok je pomerala lanac u stranu i otvarala vrata. Uplašila se. „Zaboga, šta se dogodilo?” Žena koja je do skora nosila skupu odeću i tašne iz ulice Kondoti je izgledala jadno. Nesumnjivo je ponovo pila. Lice joj je bilo umazano. Kosa joj je divlje padala po licu. Grabila je vazduh. „Juče na aerodromu,” promucala je isprekidanim rečima, „prepoznali ste me, zar ne?” „Da. Šta se to desilo? Ali, dajte uđite prvo!” U dnevnoj sobi je Katarina ponudila stolicu neočekivanoj gošći. „Činilo mi se da vam je jedan od onih muškaraca pretio pištoljem. U svakom slučaju nije izgledalo kao da dobrovoljno idete sa tim tipovima.” Sklupčana kao šaka jada i boreći se sa suzama sinjora je klimnula glavom. „Htela sam da odem. Jednostavno da odem. Nije bitno kuda. Pomislila sam da mogu da kupim kartu u poslednji čas, uđem u prvi avion i ostavim sve iza sebe. U žurbi nisam primetila da su me već na putu za aerodrom pratila dvojica muškaraca. Upravo kada sam htela da uđem u deo za putnike su me odjednom dvojica uhvatila pod laktove. Jedan je tiho rekao: ‘No, no, sinjora, zar vam se više ne dopada kod nas? Ne možete tek tako da zbrišete. To je u potpuno suprotno svim dogovorima. Znate to!’ Drugi mi je sa strane gurnuo cev pištolja u rebra. Nije rekao ni reči, ali sam njegovo držanje svakako shvatila kao pretnju. Da li ste več nekada osetili cev pištolja u rebrima?” „Bože sačuvaj. Mislim da bi mi srce stalo.” „To sam i ja najpre pomislila. Ali jednostavno nije stalo. Naprotiv, udaralo je kao ludo, tako da mi je u ušima bubnjalo kao da su orgulje.” „Da li ste znali te tipove?”
„Ne, barem ne po imenu. Ali da su radili po nalogu Gonzage, u to ne sumnjam. Jedan se naime odao kada je rekao da je bekstvo protivno svakom dogovoru.” „Ne shvatam. Šta to znači: protivno svakom dogovoru?” Sinjora Felini je pomerila kosu sa lica i držala pogled prikovan za pod. Nakon nekog vremena je rekla: „Bojim se, užasno se bojim.” „Da, shvatam,” odgovorila je Katarina. Ustala je i donela flašu amareta iz ormarića u kuhinji. Sinjora, pomislila je, ima potrebu da se ispovedi kao nikada ranije. Verovatno je potrebno samo je malo podstaći kako bi progovorila. Napunila je dve čaše skoro do vrha. Jednu je dodala Felinijevoj. „Salute!” rekla je ne gledajući sinjoru. Sinjora je uzela čašu i sasula je u jednom gutljaju. Katarina se pomakla bliže. „Šta su ti tipovi mislili kada su rekli da je to protiv svakog dogovora?” „Dakle,” počela je Felinijeva oklevajući, „tu je taj proklet i ugovor!” „Sa kardinalom državnim sekretarom Gonzagom?” Sinjora je nemo klimnula glavom, a da nije gledala u Katarinu. „Ugovor kojim se obavezujete na ćutanje.” Ponovo je klimnula glavom. „Da ćutite o odnosu koji je ekselencija imala sa Marlenom Amer.” Katarina je gledala kako sinjora bez reči steže čašu. Ruke su joj drhtale. Kao i usne. „To je ono što je pokrenulo Gonzagu da kupi vaše ćutanje? Na to se prolomilo iz sinjore: „Da je samo to! Čitava priča prevazilazi svaku predstavu. Morate da znate: u smrt Marlene Amer je umešana skoro cela kurija!” Na tren je Katarina posumnjala da sinjora pod uticajem alkohola nije preterala - naposletku nije znala koliko je ova već popila. Ali kada je sinjora počela da govori, Katarina je brzo shvatila da sinjora nije preterala. Polako, ponekad mucajući i boreći se da nađe reči, sinjora Felini je pričala: „Mogu da pretpostavim da ste nakon svega što ste saznali o kardinalu Gonzagi mišljenja da je on dao nalog za ubistvo Marlene. Ali ta pretpostavka je pogrešna!” Katarina je gledala s nevericom. Kapci sinjore su bili teški i samo napola otvoreni.
„Nije Gonzaga? Ali ko stoji iza toga?” „Gonzaga ima u kuriji smrtnog neprijatelja, starešinu Svetog Sabora kardinala kurije Bruna Moroa...” „Mislire da je Moro ... ali zašto je baš Moro ...” Felinijeva se uveliko mučila da deluje trezveno. Ipak je zaplitala jezikom kada je odgovorila: „Naravno da grešni odnos kardinala državnog sekretara nije ostao tajna u Vatikanu. U izvesnim krugovima je to nedeljama bilo na dnevnom redu. Naposletku se pod kardinalom Moroom okupio tajni savet da bi se savetovali o tome kako da pristupe ovom problemu. Vekovima nije bilo ovakvog skandala među zidinama Vatikana. A ako se obelodani, smatrao je Moro, mogao bi da nanese veću štetu crkvi od monaha iz Vitenberga. Stoga je sve moralo da se odigra u najvećoj tajnosti.” „Ali zašto Moro svoje planove nije usmerio protiv svog krvnog neprijatelja Gonzage?” Katarina se nemirno vrtela na stolici. „Činjenica je da su prva razmišljanja ciljala na to da se Gonzaga ukloni na neki način. Ali Đovani Sači, šef tajnog arhiva i poverenik Moroa, je ukazao na to da su sećanja na tajanstvenu smrt Jovana Pavla još uvek sveža i da bi ih javna rasprava ponovo pokrenula. Nisu hteli nikakav skandal.” „To mogu da zamislim,” primetila je Katarina. „Ali ako se sazna da je Moro dao nalog da se Marlena ubije, onda je skandal barem podjednako velik!” „To se neće desiti.” „Zašto ne?” „Zato što nikada nije dat nalog za ubistvo.” „Ne shvatam.” „Shvatićete odmah - Mogu li da dobijem još jedan gutljaj?” Sinjora Felini je gurnula ka Katarini praznu čašu. I stvarno je amareto izgleda ubrzao njen tok reči: „Monsinjor Sači je taj koji je odjednom izneo tvrdnju da postoji samo jedno objašnjenje za sramno ponašanje kardinala državnog sekretara: žena je posednuta demonima i omaijala je Gonzagu.” „Ah, tako je to jednostavno! Kako se nisam odmah setila toga,” uzviknula je Katarina s ironijom u glasu. „Ti pobožni starci u Vatikanu još uvek smatraju da je žena uzrok svih nevolja na zemlji.” „Kada je kardinal državni sekretar bio na jednom od službenih putovanja,” nastavila je Felinijeva bez uzrujavanja, „Moro je dao egzorcisti Don Anselmu pismeni nalog da nad Marlenom Amer izvede veliko isterivanje đavola - ako
je potrebno i silom.” „Gospode,” rekla je Katarina tiho. „Naravno da se Marlena žestoko borila. Svojim ušima sam čula njene krike. Naposletku sam ja bila kućepaziteljica i ništa mi nije moglo promaći od onog što se zbivalo u zgradi u ulici Gora 23. Videla sam tri muškarca kako se penju gore. Stoga sam osluškivala na vratima. Kada sam čula religijske izraze za isterivanje bilo mi je jasno da su hteli da isteraju đavola iz sinjore.” „Da li verujete u tu koještariju?” Felinijeva je vrtela glavom. Govor joj je postao znatno sporiji: „Slutila sam zlo kada su krici sinjore postali prigušeni kao da su joj stavili jastuk preko glave. Odjednom je postalo tiho. Nakon nekog vremena je jedan od pratilaca sitom otvorio vrata, gurnuo me u stranu i pojurio niz stepenice, kao da ga đavoli gone. Iz unutrašnjosti stana sam čula reči: ‘Don Anselmo, Don Anselmo! Pogledajte samo!’“ „Šta je to značilo?” „To sam se i ja tada pitala. Potrajalo je nekoliko minuta pre nego što sam shvatila šta se dogodilo. ‘Mrtva je!’ vikao je pratilac isterivača đavola. Ubili smo je!’ - Glupost,’ odgovorio je Don Anselmo, ‘demon je taj koji je ubio njeno grešno telo.’“ „Šta se onda dogodilo? Pričajte dalje!” Sinjora Felini se ispravila i udahnula. „Mladi pratilac egzorciste je počeo da se grči od plača. Vrištao je i kukao i pretio da će skočiti kroz prozor i prošlo je najmanje deset minuta pre nego što se smirio. Sve ostalo sam mogla samo da slutim, jer njih dvojica su razgovarali još samo šapatom. Čula sam kako puštaju vodu u kadi. Potom zvuk kao da se neko vuče. Ostalo je poznato.” Sinjora je zastala. ,,A onda?” „Možete da pretpostavite šta se dešavalo u meni. Bila sam na kraju sa živcima. Morala sam da računam s tim da će egzorcist i njegov pratilac svakog časa da napuste stan sinjore. Zato sam se vratila u svoj.” ,,A onda? Šta ste onda uradili?” „Ništa. Najpre, barem.” „Šta znači, ništa. Mora da ste nekako reagovali!” „Bila sam kao omamljena, nesposobna za bilo kakvu jasnu misao. A onda taj čovek koji me je video! Možda to ne možete da shvatite, ali kada doživite nešto tako, vaš razum se isključuje. Tek uveče sam se ponovo usudila gore i
otvorila vrata svojim rezervnim ključem. Tada sam videla sinjoru sa glavom pod vodom mrtvu u kadi. Na podu joj je bila kućna haljina boje neba. Okrenula sam se na peti i nestala. Ostavila sam vrata stana otvorena kako bi se zločin barem brzo otkrio. Poštar je na kraju bio taj koji je otkrio stravični prizor.” Ispovest je prilično pogodila Katarinu. Glave oslonjene u ruke zurila je u tlo. Imala je teškoće da shvati ono što je čula. To je dakle bilo objašnjenje zbog čega su ljudi iz kurije bili prisutni na tajnoj sahrani Marlene! Osećali su se krivim zbog njene smrti. A to je objašnjavalo i zbog čega je došlo do koškanja između Gonzage i Moroa kraj groba. „Da li je osim Gonzage bilo i drugih muškaraca koji su se udvarali Marleni Amer?” Sinjora je trljala oči i zevala bez pardona. „Mislite, da li je sinjora Amer imala visok promet muškaraca? Ne, to se ne može reći. Nisam je lično poznavala. Njeni porodični odnosi me nisu zanimali.” Nasmejala se kiselo. „Doduše, nije mi promaklo da se povremeno pojavljivao jedan tip, ne baš mlađan, a ni nešto lep. Dolazio je vrlo retko i govorili su na nemačkom među sobom.” „Da li je po ičemu upadao u oči?” „Ne. Najupadljivije na njemu je bilo to što je neupadljiv. Kao muškarac je bio prosečan, ako shvatate šta mislim.” Nakon dužeg razmišljanja Katarina je pitala direktno: „Kako je zapravo kardinal Gonzaga znao da ste prisluškivali?” Felinijeva se borila sa teškim jezikom kada je odgovorila: „Na početku sam se i ja to pitala. Ali onda sam se setila trećeg čoveka koji je prvi napustio Marlenin stan. Ko god da je to bio, on mora da je rekao Gonzagi za mene. U svakom slučaju je Gonzaga sledećeg dana stajao pred mojim vratima i objasnio da moram istog dana da napustim stan.” „Tražio je malo previše.” „Može se reći. Ali kardinal državni sekretar nije trpeo protivrečenje. Imala sam izbor: mesto na groblju ili stan iz snova na najboljem mestu, bez kirije, i doživotnu apanažu. Jedini uslov: moje ćutanje.” Sat je pokazivao da je davno prošla ponoć. Katarina je bila umorna kao pas. Šta da radim sa ovom sinjorom u stanu? Stvarno joj je bilo žao ove žene. Očigledno je bila na kraju sa živcima. Ali kako ona može da joj pomogne? Katarina je ustala, prišla prozoru i pogledala u ulicu Paskara na kojoj nije
bilo žive duše. Ništa sumnjivo nije mogla da primeti, nikakve mračne prilike koje se motaju po ulici. „Kako vam je pošlo za rukom da se rešite vaših čuvara?” pitala je u prozor. „Kroz dvorište iza preko kanti za smeće i krov od garaže sa kojeg sam pobegla u iznajmljenu kući u paralelnoj ulici.” Sinjora Felini je čupkala uništenu odeću. „Mislim da mi se to vidi.” Minutima je Katarina gledala ulicu pod okriljem noći. Osećala je neku čudnu, uznemirujuću atmosferu. Nakon svega što se do sada dogodilo morala je da računa s tim da će joj sinjora Felini - bez svoje volje - natovariti Gonzagine ljude na vrat. Naslonila je čelo o hladno staklo. Šta da radi? Malberg! Mora da razgovara sa Lukasom. Potreban joj je njegov savet. ,,I šta ste sada mislili da uradite?” pitala je Katarina u noć. Kada nakon dužeg čekanja nije dobila odgovor, okrenula se. Vrata stana su stajala otvorena. Sinjora Felini je nestala.
Poglavlje 55 Ahil Mezomedes je iza svog pisaćeg stola sijao preko celog lica kao osvajač koji je postigao veliku pobedu. Mladi javni tužilac je ponudio Katarini mesto i bez okolišanja prešao na stvar. „Pozvao sam vas,” počeo je odozdo i pomalo pokroviteljski, „jer treba da budete prva koja će saznati za to. Mogu valjda da računam sa vašom diskrecijom?” Već na telefonu se Mezomedes ponašao prilično tajanstveno u vezi s tim zbog čega je pozvao u svoju kancelariju u državnom tužilaštvu. „Zar nećete konačno da mi kažete o čemu se radi?” „Burčijelo je umro. Srčani udar.” „Glavni državni tužilac Đordano Burčijelo?” „Njegova sekretarica ga je našla jutros kako sedi za svojim pisaćim stolom, sa očima okrenutim nagore. Stona lampa je još gorela. Mora da se desilo juče, kasno uveče.” „To je vrlo žalosna vest, doktore Mezomedes; ali ja uopšte nisam poznavala glavnog državnog tužioca Burčijela. I da biste mi to saopštili tražili ste da dođem u vašu kancelariju?” „Ne zbog toga,” smeškao se nadmoćno. „Odmah ćete shvatiti. Na pisaćem stolu mrtvog glavnog državnog tužioca su stajali ovi papiri!” Katarina je uzela dosije sa natpisom „strogo poverljivo” i počela da ih prelistava, najpre radoznalo i polako. A onda, kada je shvatila o kakvom se štivu radi, sve brže. Uskoro je podigla glavu i pogledala Mezomedesa nesigurno, kao da hoće nešto da ga pita. No ovaj je predupredio njeno pitanje: ,,U ovim dokumentima,” počeo je poslovno, „se nalaze svi odgovori na pitanja koja su se postavila u vezi sa smrću Marlene Amer.” „Ali to nije moguće!” „Jeste!” Mezomedes joj je uzeo dosije iz ruke. „Očigledno je Burčijelo, stari lisac u ovom poslu, već rano spoznao da će Gonzagina taktika čuvanja tajne jednog dana da prsne i na svoju ruku istraživao dalje. Jednostavno je bilo suviše saučesnika čije je ćutanje kardinal državni sekretar skupo platio. U dosijeu ...” Mezomedes je prelistavao žurno papire. „... ovde, se nalazi čak i
neformalna beleška: ‘primio pedeset hiljada evra, Đordano Burčijelo.’ Državni tužioci ne dobijaju baš tako visoke plate da ih pedeset hiljada evra u gotovini ne bi dovelo u iskušenje.” „Kako izgleda, ipak ga je mučila griža savesti. U toj meri čak da mu srce nije izdržalo.” „Tako je. Burčijelo nije svom telu pružao više od odlaska do obližnje tratorije. Tako nešto se sveti u sklopu sa psihičkim opterećenjem.” Katarina je oklevala. „Ono što bi me zanimalo,” počela je izokola, „da li iz dosije proizilazi ko je pucao na markizu?” „Svakako. Doduše ubica nije pomenut imenom, ali se desilo po nalogu Gonzage.” „Kardinal je stvarno đavo u purpuru. Uz svu odbojnost - takvog čoveka crkva nije zaslužila.” „Tako mi Boga, nije!” „Da li Gonzaga ima i to lice sa opekotinama na duši? Da li dosije daje odgovor na to?” Mezomedes je klimnuo glavom zamišljeno. „To će vas verovatno najviše iznenaditi. Čak je i Gonzaga, taj đavo, našao sebi ravnog. Njegovo ime je monsinjor Đankarlo Sofiči.” „Sekretar kardinala državnog sekretara?” „Upravo taj. Neprimetna pojava, bezbojna osim purpurnog pojasa koji je nosio oko stomaka. Izgleda da je patio pod omalovažavanjem kojim se Gonzaga odnosio prema njemu i zaključio jednog dana da se osveti svom šefu. Znao je Gonzagine mračne mahinacije i da je ekselencija išla preko leševa. Tako da mu je vratio istom merom.” „Taj neugledni sekretar kardinala!” Katarina je vrtela glavom. „Najprepredeniji zločinci se odlikuju izvesnom neupadljivošću. Verovatno ste već često nailazili na tu činjenicu u svom poslu.” „Imate pravo.” „U svakom slučaju je Sofiči taj koji je dao da se ubije lice sa opekotinama kako bi došao u posed uzorka platna Torinske plaštanice. Lice sa opekotinama je najpre Gonzagi ponudio taj predmet. Iz nerazjašnjenih okolnosti trgovina nije obavljena. Umesto toga se odjednom izvesni Malberg zainteresovao za taj uzorak platna.” „Malberg?” „Da, Malberg. Gde se taj tip zapravo nalazi?”
Katarina je slegnula ramenima. „Slušajte,” krenuo je Mezomedes na nju. „Ne morate ništa da mi glumite. Vaš odnos sa tim antikvarom iz Minhena je već zapisan u spisima. Uostalom, vi jeste dobra policijska novinarka, ali loša glumica.” „Nalazi se u Nemačkoj,” odgovorila je kako bi raščistila neprijatnu situaciju. Mezomedes je nastavio: „Sofiči je verovatno znao vrednost uzorka platna i hteo je da sklopi posao na svoju ruku. Iz nekog razloga mu je bio potreban novac, puno novca. A to je bila smrtna presuda licu sa opekotinama. Ali izgleda da je Sofiči nanjušio još veći posao i namestio je otmicu kardinala državnog sekretara. Verodostojnosti radi, je pri tome dopustio čak i da njega otmu. U stvarnosti je krenuo službenim kolima kardinala na put do jednog čudnog bratstva na Rajni. Iz razloga koji su mi nepoznati, je tom bratstvu dao još veću ponudu. Ali Sofičija nije pratila sreća. Iz dokumentacije proizilazi da je na putu ka bratstvu izgubio život u saobraćajnoj nesreći.” ,,I vi verujete u to?” „Do sada nije moglo da se dokaže suprotno.” Katarina je klimala glavom zamišljena. „Onda je slučaj Marlene Amer zapravo razjašnjen,” rekla je naposletku. „Recimo ovako: shodno dokumentaciji znamo detalje pod kojima je sinjora izgubila život. Nesumnjivo je umrla prilikom obreda isterivanja đavola.” Katarina je klimnula glavom. To je već znala. „Vatikan je na sve načine hteo da spreči da se to obelodani. Ipak ostaje još mnogo otvorenih pitanja. Na osnovu njih se može pretpostaviti da je smrt Marlene Amer pokrenula lavinu pod kojom se skriva tajna o kojoj niko od nas ništa ne sluti. Ovde na primer!” Mezomedes je izvukao faks državnog tužilaštva Antverpena: „Belgijske kolege istražuju slučaj smrti izvesnog Ernesta de Koninka. Bio ga je glas da je najbolji krivotvorac na svetu. Našli su ga obešenog u njegovoj kući u Anrverpenu. Ali od početka je postojala sumnja da li je to stvarno bilo samoubistvo.” „Doktore Mezomedes, nećete valjda da pretpostavite da bi taj krivotvorac na neki način mogao biti povezan sa našim slučajem!” „To je stvarno teško zamisliti. Ali verovatno ćete ubrzo promeniti mišljenje kada vam kažem šta je državno tužilaštvo u Anrverpenu otkrilo. Kolege su proverile račune krivotvorca i pri tome su naišli na dva prenosa od ukupno
pola miliona dolara.” Katarina je tiho zazviždala kroz zube. ,A sada pogađajte od koga?” „Nemam pojma.” „Od IOR banke Vatikana, ‘Istinito per le Opere Religioze’! Kolege u Anrverpenu su zamolile za pomoć na nivou službi. Ali shodno dokumentaciji Burčijelo nije odgovorio na njihovu molbu. Već to čini ovu stvar sumnjivom.” Dok je Mezomedes fasciniran prelistavao dokumentaciju, Katarina ga je gledala bez reči. Kao novinarka je i te kako znala da život stvarno piše uzbudljive priče. Ali ovo je svakako bila najuzbudljivija. A ona, Katarina Lima, je bila usred nje.
Poglavlje 56 Kuda idemo?” pitao je taksista. ,,U tvrđavu Lajenfels,” odgovorio je Malberg i bacio putnu torbu na zadnje sedište kola. A onda je seo pored vozača. Vozač ga je odmerio nepoverljivo sa strane. Rajnskim dijalektom je rekao naposletku: „Mogu samo da vas odvedem do račvanja puta. Tamo moram da se okrenem. Poslednji deo ćete morati, na sreću ili nesreću, da pređete peške.” „Zašto to?” odgovorio je Malberg iznerviran. Nakon dugog putovanja vozom sa presedanjem dva puta raspoloženje mu ionako nije bilo najbolje. Uz to je duvao hladan vetar preko prostora ispred železničke stanice Lorha. „Izgleda da još nikada niste bili u tvrđavi Lajenfels?” pitao ga je taksista oprezno. „Ne, zašto?” Taksista je glasno frknuo kroz nos. „Mene se to ne tiče, ali onda verovatno tamo nećete ni ući. Bratstvo se u potpunosti odseklo od sveta. Ne puštaju nikog u tvrđavu. Pogotovo ne taksi vozila. I zbog toga što zadnji deo puta ka kapiji tvrđave vodi kroz guduru, nema nikakve mogućnosti da se okrene. Da li sada shvatate zbog čega moram da vas ostavim kod račvanja?” ,,U redu je,” režao je Malberg. „Sada krenite. Dokle već možete.” „Kako želite,” odgovorio je taksista u naletu ljubaznosti i pri tom salutirao naslonivši ravnu šaku poprečno uz čelo. „Da li poznajete nekog iz bratstva?” pitao ga je Malberg dok je vozač mučio starog dizelaša uzbrdo. ,,Bože sačuvaj i sakloni! Zapravo se ništa ne zna o tim ljudima. Ali lokalci koji su sreli ponekog kažu da izgledaju kao sasvim obični ljudi.” „Kako bi, po vašem mišljenju, trebalo da izgledaju? „Kao genijalci dakle, sa velikim glavama ili - ne znam n sam. Ljudi puno pričaju kada se dan oduži.” „Ah. A o čemu?” „Na primer da oni gore sede na ogromnom blagu. Ili da istražuju zabranjene stvari. Ili da ubijaju svakog ko bez poziva uđe na njihov posed.” ,,I vi verujete u to?’
Taksista je slegnuo ramenima. „Od kada su oni ovde, došlo je do niza misterioznih smrtnih slučajeva. Poslednji je bio pre nekoliko dana, kada je jedan monsinjor iz Rima izgoreo svom vozilu. Ali, kao i uvek, svi tragovi su nestali.” Rado bi Malberg još razgovarao sa taksistom, ali ovaj je sada zaustavio kola na šljunčanom putu, spustio prozor, ispružio ruku i pokazao u pravcu gustog žbunja koje je uokvirilo uski put sa obe strane: „Pratite samo put. Završava pred kapijom tvrđave. Ne možete da se izgubite. Srećno!” Reči vozača nisu zvučale baš ohrabrujuće. Malberg je izašao, uzeo putnu torbu i koju je pored najosnovnijeg, strpao nekoliko korisnih knjiga i dao vozaču novčanicu u ruku. Ovaj je klimnuo glavom, okrenuo kola i odvezao se. Odjednom je bilo tiho, skoro jezivo tiho. Jesenji vetar je tiho šuštao u lišću. Mirisalo je na vlažno šumsko tlo. Poslednja kiša je napravila duboke brazde u zemljanom putu. To je otežavalo uspon. Dok je mrgodno tapkao nagore, počeo je da se dvoumi, da nije bilo bolje da je poslušao Katarinu i Anisetu vratio novac. Nije imao pojma šta mu se stvarno sprema i da li će mu uopšte poći za rukom da odgonetne tajanstvenu knjigu Gregora Mendela. Da je bilo reči samo o knjizi i ni o čemu drugom, sigurno bi se okrenuo. Ali tu je bila ta čudna stvar, neobjašnjiva slutnja koja je gonila napred. Ni sam nije mogao da objasni zašto je više verovao tom neodređenom osećanju nego činjenicama. Jer, sve što je Katarina saznala od sinjore Felini se bez omaške uklapalo u njegovu istragu. Sve je imalo smisla. U bunilu svojih misli stigao je do cilja brže nego što je očekivao. Nakon krivine sa grmljem i čvornovatim granama sa obe strane je odjednom nikla moćna tvrđava ispred njega. Visoka kapija sa špicastim lučnim svodom i gvozdenim rešetkama koje su se spuštale nije mu bila nepoznata. Znao je sa fotografije u časopisu. Pri slabom svetlu vetrovirog jesenjeg dana je, držeći ruku iznad očiju da bi ih zaštitio, tražio uzaludno znak sa krstom nalik runi. Uporno je gledao zidine iznad kapije. Najpre nije ništa video. Tek nakon dužeg posmatranja izgledalo je kao da je znak sa simbolom polako izrastao iz starih zidova, da bi već u sledećem trenutku nestao kao neka jeziva prikaza. Zabačene glave pratio je čudnu igru. Prošla je čitava večnost pre nego je otkrio uzrok neobičnoj pojavi: dok su tamni oblaci jurili nisko preko neba
svetlo se stalno menjalo. Bacalo je senke koje su se rastvarale u ništavilo. Senke su bile te koje su činile vidljivim reljef usečen u kamen. Petnaest, možda dvadeset metara uvis su išle zidine tvrđave. Kapija koja se spuštala, sa špicastim gvozdenim zupcima koji su dosezali do tla, je izgledala kao nezasita usta Moloha koji je vrebao da proguta svakog ko naiđe. Malberg je zastao kada je u otvoru prozora tornja kapije, levo od ulaza, ugledao crveno lice čuvara. Kako se činilo ovaj ga je već dugo gledao. ,,He, tamo!” Malberg mu je dao znak da hoće da razgovara sa njim. Čovek crvenog lica je nestao. Nakon kratkog vremena se ponovo pojavio iza rešetaka kapije. „Ko ste vi? Šta hoćete?” pitao je osorno. „Zovem se...” skoro da se izbrbljao, ali se u poslednjem trenutku setio da je Anisetu dao lažno ime i odgovorio: „Zovem se Andreas Valter. Hteo bih do Aniseta.” „Recite lozinku!” „Apokalipsa 20,7.” Nemo je čuvar nestao u uskim vratima ka sobici u tornju. Uz zvuk nalik grmljavini rešetka je krenula nagore. Čuvar koji nije bio sklon priči se ponovo pojavio, pružio ruku i pokazao u pravcu dvorišta unutar tvrđave. „Čekaju vas.” A onda je nestao. Malberg se osećao kao uljez. Sumnjao je da će moći dugo da izdrži u ovoj tmurnoj, plesnjivoj tvrđavi neprijatnog mirisa. Pet, šest spratova se dizalo uvis sa svih strana dvorišta koje je imalo oblik trapeza. A kada je podigao pogled ugledao je čisto nepoverenje: kamere, reflektore, aparate koji detektuju kretanje, sirene. Većina ih je bila u jadnom stanju koje je navodilo na pitanje da li uopšte funkcionišu. „Vi ste kriptolog Andreas Valter?” Kao da je nečujno izrastao iz tla, odjednom se pored njega stvorio čovek lepog izgleda, srednjih godina i pružio mu ruku: „Ja sam Ulf Gruna.” „Kriptolog je pogrešan opis posla,” odgovorio je Malberg. „Samo se razumem pomalo u stare knjige i spise.” „Onda ste upravo vi čovek koji nam je potreban. Ja sam hematolog i učestvujem u projektu ‘Apokalipsa’. Ako hoćete, pokazaću vam vašu ćeliju.” Ćeliju? To je zvučalo prokleto nalik zatvoru, pomislio je Malberg, ili manastiru u kojem monasi uz molitvu i rad provode isposnički život. „Rekli ste hematolog?” pitao je Malberg nesigurno.
„Da. To vas čudi?” „Ako ću iskreno - da!” Gruna se smeškao za sebe, kao da ga raduje to što je iznenađenje uspelo. „Pođite,” rekao je i pokazao mu put. Pri tom je napravio širok pokret rukom. To je bilo dovoljno da na tren pokaže crnu majicu kratkih rukava koju je nosio ispod sakoa. No, nije majica privukla pažnju Malberga, već lanac sa ovalnim medaljonom i modifikovanim simbolom krsta, koji je bio isti kao onaj koji našao u Marleninom stanu. Počelo je da mu se vrti. Grabio je vazduh, ali nije imao snage da uvuče reski jesenji vazduh do samih vrhova pluća. Morao je da pazi da Gruna ne primeti njegovu paniku i postavi neprijatna pitanja. Naposletku se pokrenuo. Preko uskih, zavojitih stepenica isklesanih u kamenu, koje izazivaju vrtoglavicu kod nenaviknutih, njih dvojica su koračala polako gore na drugi sprat. I pre nego što su stigli na gornje odmorište Gruna je zastao i pogledao Malberga koji je zaostao za njim. „Znam koje vas pitanje sada muči,” rekao je šapatom. „Hteli bi da znate šta se krije iza projekta ‘Apokalipsa’. Ali moram da vas razočaram s tim u vezi. Niko ne zna o čemu se tačno radi. Ni ja. Svi smo mi stručnjaci u našoj oblasti, većina su vrhunski i na izuzetnom glasu, ali u suštini smo svi mi samo dostavljači.” Malbetg je nabrao čelo i bacio nepoverljiv pogled ka gore. Grunu je bilo teško proceniti. Zašto mu je pričao sve to? Da li je hteo da ga zaplaši? Šta je za ime sveta imao jedan hematolog da traži u tvrđavi Lajenfels? Gruna je video Malbergovo zamišljeno lice i rekao: „Ne bi trebalo da se čudite što razgovaramo ovde dole, ali su ove zavojite stepenice jedno od retkih mesta među ovim starim zidinama koje se ne prisluškuje. A privatni razgovori su nepoželjni u Lajenfelsu, tačnije rečeno čak su i zabranjeni.” „Prisluškuje? Ko to radi?” „Aniset. Kako je uopšte naleteo na vas?” „Slučajno,” odgovorio je Malberg, „sedeo je na aukciji na kojoj je kupio Mendelovu knjigu na mestu pored mene. Tada smo počeli da razgovaramo i Aniset mi je dao ponudu. Gde je on, inače?” „Kao i mnogi članovi bratstva, Aniset je noćna ptica. Retko kada ćete ga videti u toku dana. Stoga je mene zamolio da se pobrinem za vas i odvedem vas u vašu ćeliju. A sada pođite!” Sve ovo se Malbergu činilo prilično čudnim. Atmosfera u unutrašnjosti
tvrđave je delovala tlačilački. Ne samo zbog manjka boja i turobnosti starih zidina, praznina i tišina su bili to što je gušilo svaku radosnu misao. „Da li je taj Aniset stvarno tako tajanstven kakvim se pravi?” pitao je Malberg dok je išao dugim hodnikom koji je nakon nekih pedeset koraka skretao levo i kaskao za Grunom. Ovaj se okrenuo i stavio kažiprst na usta. U teskobno uskom hodniku su se ređala jedna vrata za drugim. Čudna bajkovita bića i životinje pored vrata na zidu su zamenjivala brojeve. Sigurno su prošli već nekih trideset ćelija, kada je Gruna stao pored jedne sa salamanderom nacrtanim veštom rukom na zidu i otvorio vrata. Prvi utisak je manje razočarao nego što se Malberg nadao. Ćelija je imala nekih šest puta tri i po metra i ličila je - po uređenju - manje na spartansku opremu monaha koliko na skromnu studentsku sobu sa ormanom i krevetom na sklapanje od drvenih dasaka u jednom od zidova, sofom za dvoje, udobnom foteljom i pisaćim stolom od hromiranog čelika. Bilo je čak i telefona sa dugmićima. Gruna je prišao lavabou, desno pored ulaza i pustio vodu. Dok je voda šuštala rekao je pre šapatom: „To je jedina mogućnost da se zaštite od mera preduzetih za prisluškivanje!” Pokazao je na plafon. Dugmad veličine trešnje nisu ostavljala sumnju u svoju namenu. „Zašto činite to za mene?” pitao je Malberg i ulovio sebe kako i sam šapuće. „Mislim, uopšte me ne poznajete!” Umoran od puta spustio je torbu na sofu. Hematolog je podigao obe ruke. „Samo hoću da vas sačuvam od mogućih gluposti. Da bi mogli da opstanete u tvrđavi Lajenfels morate se ponašati u skladu sa onim što se po vašem mišljenju od vas očekuje. Samo tako ćete ovde preživeti bez šteta po duhovno zdravlje. A što se mojih motiva tiče, možda bi vi mogli da nam budete od veće koristi nego mi vama. Shvatate?” Malberg ništa nije shvatao. „Možete li da se izrazite malo jasnije?” pitao je pomalo zbunjeno. „Nema žurbe,” odgovorio je Gruna i pri tome je uspeo da izvuče uzdržani osmeh. A onda je zatvorio vodu i povukao se. *** Već je svitalo kada se Aniset pojavio kod Malberga u sobi - čak i u mislima
je odbijao da koristi izraz ćelija. Čovek uskih ramena sa belom kosom je ušao bez kucanja. Pozdrav je bio hladan i bez uobičajenih ljubaznosti, a kada je Aniset ugledao Malbergovo iznenađeno lice, rekao je: ,,U tvrđavi Lajenfels nema brava, niti ključeva, posledično nema ni zaključanih prostorija. To ste sigurno već primetili. Nije ni uobičajeno da se kuca. Takvi stari običaji su samo gubljenje vremena.” Što se tiče navodnog gubljenja vremena, Malberg uopšte nije stigao da kaže svoje mišljenje o tome ili odgovori, jer mu je Aniset rekao da pođe s njim u arhiv koji se nalazio u krilu preko puta. „Trebalo bi dobro da upamtite put,” primetio je dok su se ponovo peli uz stepenice i, kada su stigli gore, promenili pravac. „Inače, ne bi trebalo da se uplašite zbog navodnog haosa u našem arhivu. U suštini u prostorijama vlada stvaralački nered. Svaki član bratstva stavlja svoje papire, knjige i dokumenta na određenom, njemu dodeljenom mestu. Samo priručnici i leksikoni stoje u posebnoj prostoriji svima na raspolaganju.” Čudan sistem za arhivu, pomislio je Malberg. Ali je među ovim zidovima sve bilo prilično jedinstveno. Komplikovani put do arhiva je Malberg već zaboravio kada su na šestom spratu ušli kroz luk vrata u jednu prostoriju okrečenu u belo čija je osnova opisivala veliko latinično slovo ,,D”. Pristup je bio tačno u sredini zaobljenog dela, a od vertikalne grede tavanjače, su dva lučna ulaza vodila u niz prostorija, jednu iza druge. Mirisalo je na prašinu i neopisiv dah starih knjiga. Kratak pogled u prvu prostoriju je bio dovoljan da utvrdi da je većina knjiga mnogo starija od tvrđave u njenom današnjem stanju i time vrlo skupocena. „Ovo je, dakle, vaša radna soba,” primetio je Aniset i okrenuo se raširenih ruku oko svoje ose. Jedini nameštaj se sastojao od dugog, uskog stola, nalik trpezarijskim, koji se mogu naći u srednjevekovnim manastirima, i stolice sa izrezbarenim rukohvatima. Pošto je soba bila nedovoljno osvetljena uskim prozorom s leve strane jarke neonske sijalice su obasjavale prostoriju - nije bilo baš pri kladno, ali jeste svrsishodno. ,,A gde je Mendelova knjiga?” pitao je Malberg nestrpljivo. Aniset je podigao obrve i nestao u vratima arhiva desno, Kada se vratio držao je pre neuglednu knjigu poput trofeja. Naposletku je pobožno spustio na
sto. Malberg je seo i otvorio naslovnu stranu. Kao antikvar je svakoj staroj knjizi koju je po prvi put imao u rukama, pristupao sa strahopoštovanjem i izvesnom radošću otkrića. Ali ova knjiga je bila nešto sasvim posebno. Koliko je to kratko vreme dozvoljavalo, potkrepio se odgovarajućom literaturom i najnovijim radovima o kriptologiji. Gregorius Mendel Peccatum Octavum Je pisalo na listu sa naslovom na latinskom. Osmi greh. Ali to je bilo i jedino razumljivo u ovoj knjizi. Već sledeću stranu, verovatno sa predgovorom, je činio jedan zagonetan, nerazgovetan jezik. „Dopustite mi jedno pitanje,” okrenuo se ka Anisetu. „Šta očekujete od odgonetanja ove tajnovite knjige?” Aniset se nervozno igrao sa dugmićima svoje odore i Malberg je imao izvesno zadovoljstvo što mu je očigledno - mada mu to nije bila namera - uspelo da ovog arogantnog čoveka sigurnog u sebe, izbaci iz takta. „To ćete još blagovremeno primetiti,” odgovorio je naposletku. I skoro jedva čujno je dodao: „Molim vas da imate razumevanja za to. Ako vam pođe za rukom da odgonetnete tezultate Mendelovih istraživanja, onda ćete ionako znati o čemu se radi. Ukoliko ne uspete, onda to neće optetećivati ni vas, niti bratstvo. Kada biste da počnete sa radom?” „Odmah sutra ujutro.” „Onda puno sreće!” Nestao je pre nego što je Malberg uspeo da ga pita kako da nađe put nazad u svoju sobu. Poslednja tri hodnika i dva niza stepenica je još imao u sećanju. Ali onda se izgubio, jer odjednom više nije mogao da se seti da je ranije bio na tom mestu. Kada je posle nekog vremena ponovo došao od tačke s koje je pošao, odlučio je da pokuša sa suprotnim smerom i da pri sledećem hodniku popreko ne skrene desno, već levo. Džin od čoveka kojeg je pri tom sreo mu je samo kratko klimnuo glavom, ne gledajući ga. Kao da je u mislima bio negde daleko i Malberg se nije usuđivao da mu se obrati. Nekako mu je pošlo za rukom da nađe svoju sobu sa salamanderom. Ali,
kada je otvorio vrata, uplašio se: Gruna se raskomotio na njegovoj sofi. „Zaboravio sam da pomenem,” počeo je kao da se to samo po sebi podrazumeva, „da morate da poručite jelo u sobu, jer je ionako tabu pričati za stolom. Okrenite samo devetku, javiće vam se šef kuhinje i reći vam šta ima u ponudi.” „Hvala, nisam gladan,” odgovorio je Malberg. To nije baš bilo tačno, ali je bio umoran kao pas i samo je hteo da ima svoj mir. ,,I ima još nešto,” počeo je ponovo Gruna. Kao da je to sasvim uobičajeno, otišao je do lavaboa i pustio vodu. „Da?” „Tvrđava Lajenfels je sedište bratstva Fideles Fidei Flagrantes...” „Znam!” „Ali verovatno znate samo malo o cilju ovog bratstva. Sve što se do sada moglo pročitati u novinama je, naime puko nagađanje. A pošto je princip bratstva da ne demantuje ni jednu od ovih glasina, kruže najapsurdnije priče. Nijedna nije ni blizu istini.” „Onda me prosvetlite!” odgovorio je Malberg nevoljno. Nije imao pojma šta ovaj Gruna zapravo namerava. Hematolog je vrteo glavom: „Ne ovde i ne danas. Samo hoću da vas upozorim. Sa Mendelovom knjigom ste se sticajem okolnosti uvukli u đavolji krug. Mudar savet bi vam bio da ukoliko odgonetnete tekst vašu tajnu sačuvate za sebe.” Zbog čega? Hteo je Lukas Malberg da pita. Ali nije stigao. Jer, Gruna je ustao, zatvorio vodu i napustio bez ijedne reči više, Malbergovu ćeliju.
Poglavlje 57 Pre nego što se Malberg uvukao u krevet, negde oko devet časova uveče, nazvao je Katarinu. Koristio je svoj mobilni, jer je bio siguran da aparat u njegovoj prostoriji prisluškuju. Kako bi razgovor učinio nerazumljivim neželjenim slušaocima, pustio je vodu. „Da li je sve u redu?” pitala ga je. Glas joj je zvučao zabrinuto. „Sve je u redu,” odgovorio je i dodao: „Ukoliko se ovde može govoriti o redu.” „Kako to misliš?” „Znaš, ovde sve iziskuje izvesno navikavanje. Tvrđava Lajenfels je nešto između hotela za stresom izmučene menadžere i manastira za asketske monahe.” „Onda si na pravom mestu!” našalila se ona. ,,I, imaš li već neku predstavu šta se zapravo dešava u tom starom zdanju?” „Katarina,” počeo je nestrpljivo, „tek sam nekoliko sati ovde, a ti tražiš od mene da već sve znam! Jedan hematolog, koji me dočekao i koji ovde izgleda boravi već godinama, je rekao da zapravo niko ne zna tačno šta se ovde događa.” ,,I ti veruješ u to?” „Iskreno rečeno, ni ja to ne mogu baš da zamislim.” „Ovde se u međuvremenu izdešavalo svašta nešto,” upala mu je u reč. „Danas sam imala poziv i sastanak sa javnim tužiocem Mezomedesom.” „Opet taj! Taj tip mora da je zaljubljen u rebe.” „Čujem li to nešto poput ljubomore?” „Da, naravno. Šta još?” „Stvarno, Lukas. Mezomedes mi je pokazao tajni dosije o slučaju Marlene Amer. U njemu su navedene sve istrage za koje smo pretpostavili da se nikada nisu ni dogodile.” „Dakle ipak. A odakle njemu taj dosije?” „Od njegovog šefa, glavnog državnog tužioca Butčijela.” „Burčijela?” „Mezomedes mu je odmah uzeo dosije iz ruke.” „Tek tako?”
„Pa, sad. Burčijelo je bio mrtav. Srčani udar. Za pisaćim stolom. Pred njim je bio dosije, ‘strogo poverljivo’. Lukas, moramo obavezno da se vidimo!” „Kako zamišljaš da to izvedeš? Ja sam ovde na tragu nečeg sasvim krupnog. Jedne stvari u koju je Marlena nekako bila umešana.” „Lukas, oboje znamo pod kojim okolnostima je Marlena umrla! Zar to nije dovoljno?” glas joj je zvučao ljutito. „Ne. Mislim da sam svojom istragom naleteo na nešto što prevazilazi sve pretpostavke. Sećaš se sigurno lica sa opekotinama?” „Naravno. Čovek koji ti je pretio pred kućom markize i čiji je leš jednog jutra plutao u Fontani di Trevi.” „Upravo tako. Ali zaboravila si nešto bitno. Lice sa opekotinama je bio taj koji me odvukao u crkvu Sv. Petra i ponudio mi za gomilu novaca delić Torinske plaštanice veličine poštanske marke. Na tom sićušnom ostatku platna se mogla razaznati fleka koja bi mogla poticati od krvi.” „Krv Isusa iz Nazareta...” „A time dolazimo do hematologa Ulfa Grune, člana ovog bratstva.” „Lukas, to je divlja spekulacija!” „Nikako. Taj hematolog, jedini čovek sa kojim sam do sada mogao da pričam, je imao lančić ispod sakoa...” „Daj da pogađam,” prekinula ga je Katarina. „Lančić sa krstom kao na runama.” „Tako je!” „Sve je to prilično jezivo.” „Znam, ni ja se ne usuđujem da razmišljam u tom pravcu.” ,,A knjiga? Šta je sa knjigom?” „Gore je u arhivu, mom novom radnom mestu. Držao sam je u rukama. Čudan osećaj. Možeš mi verovari. Prilično sam uzbuđen.” „Misliš li da ćeš uspeti?” „Da odgonetnem tekst? Nisam baš siguran. Upravo sam se još jednom zadubio u knjigu Fridriha Franca, brata Mendela po monaštvu. On ukazuje na Mendelovu tehniku šifrovanja i čak da je napomene zbog čega je sadržaj ove knjige tako značajan.” „Lukas, obećaj mi da ćeš dobro voditi računa o sebi,” zvučala je uplašeno. „Ne brini. Obaveštavaću te redovno. Ljubim re!” I time je razgovor završen.
*** Bio je umoran. Toliko umoran da se bacio na krevet u odeći i zaspao nakon nekoliko sekundi. Nije imao predstave koliko je spavao - ali odjednom je bio potpuno budan. Tvrđava, koja se pre svega odlikovala tišinom među zidinama, kao da je odjednom oživela. Čudni, nedefinisani zvukovi su mu dopirali do uha iz svih pravaca, zamirali i ponovo počinjali. Čuo je korake ispred svoje sobe koji su se približavali i ponovo udaljavali. O spavanju nije više bilo reči. Neće biti lako navići se na ovaj ritam rada, pomislio je. Hiljade misli su mu se motale po glavi i mučilo ga je pitanje šta se u ovoj neobičnoj tvrđavi zapravo dešava. Nekih sat vremena se okretao levo i desno. Pogledao je na sat: pola dvanaest. A onda je ustao. Kraj lavaboa je naprskao vodu na lice. A onda je uzeo knjige koje je poneo sa sobom pod ruku i krenuo u arhiv. Bio je spreman da će lutati kao što je pre nekoliko sati. Stoga je gledao iznerviran, u ulaz ka arhivu koji je neočekivano brzo našao. Put ka tamo je bio mračan, ali je prostorija ispred sa njegovim radnim mestom bila jarko osvetljena. Knjige je stavio na sto. Neodlučan je prišao jedinom prozoru u sobi i pogledao napolje. Prozor je gledao na dvorište koje je sada bilo u tami. Iza pojedinih prozora naspramnog krila zgrade, je treperilo svetlo. Ponegde bi se ugledao neku senku koja bi prošla ispred. Naposletku je seo iza širokog stola. Mendelova knjiga je stajala pred njim poput trezora sa neprocenjivim sadržajem. Samo je bilo potrebno naći ključ, staviti ga u bravu i pogledati tajanstveni sadržaj. Kao što je to Franc, sabrat Mendela, opisao Malberg je uzeo parče papira i nažvrljao latinski alfabet u dva reda jedan ispod drugog. Slova ,J” i ,,Q” je izostavio i time dobio dvadeset i četiri slova. Upravo toliko je slova imao grčki alfabet. Počeo je sa alfa i završio sa omega, a iznad je poređao slova grčkog alfabeta, dakle alfa preko ‘a’, beta preko b, gama preko ‘c’ i tako dalje. Doduše prva dva slova latinskog alfabeta su ista kao i ona grčkog. Ali dva niza slova potom idu drugim tokom: u latinskom pismu posle ‘b’ ide ‘c’, u grčkom posle ‘b’ ide ‘g’. Grčki ne zna za ‘j’, stoga ga je Mendel izostavio u
latinskom alfabetu. Kao i ‘q’. A pošto u grčkom nema ni ‘w’ Mendel ga je opisao sa ‘f’. Na taj način je Malberg dobio sledeći ključ za dešifrovanje: Prva strana Mendelove knjige je počinjala rečima: Fenn die satrend iape yxllendes rind... Već ova prva rečenica je stavljala do znanja da mu predstoji pravi Sizifov posao, jer nije morao svaku reč, već svako slovo da prenese u sistem koji je Mendelov sabrat naveo. Neko vreme se zadržao na spoznaji da svaki red knjige ima pedeset slova i svaka strana trideset redova. To je činilo šesnaest hiljada slova po strani. Mendelovo delo je imalo dve stotine i četrdeset strana. Znači skoro četristo hiljada slova. Malberg je zario glavu među dlanove. Obeshrabren, zapravo očajan počeo je naposletku sa radom. To je išlo tako mukotrpno, kao što je očekivao, ali ipak brže nego što se bojao. Nije prošlo ni petnaest minuta i ispod apokrifne rečenice su stajale reči sa kojima je počinjala Mendelova knjiga: Kada se navrši hiljadu godina... Kada se navrši hiljadu godina? Tekst mu je zvučao poznato. Grozničavo, kao posednut Malberg je dodao naredna slova u kodirani sistem. Ubrzo je dešifrovao celu rečenicu: Kada se navrši hiljadu godina Sotona će biti puštena iz jame.
Skočio je. Nije se prevario. To je bila rečenica iz Apokalipse, poglavlje 20, stih 7. Nekoliko trenutaka je stajao kao da se pretvorio u stub soli. Očajan pokušavao je da u glavi stvori vezu između Mendelove uvodne rečenice i lozinke bratstva. Iako je među starim zidinama bilo ledeno hladno, znoj mu je izbijao iz svih pora. Odjednom je čuo neki zvuk kao da je u biblioteci neka knjiga ispala iz regala. Bio je suviše zaokupljen Mendelovom knjigom da bi obratio pažnju na to. Ali odjednom se niotkuda stvorila neka osoba, čovek sa retkom sedom kosom i ponosnog držanja. Pod levom miškom je imao niz knjiga i dokumenta. Prošao je pored Malberga i nije ga udostojio ni pogleda. Kada je već stigao do vrata, okrenuo se još jednom i obratio mu se. „Murat,” rekao je suvo, „Profesor Ričard Murat. Sigurno ste već čuli za mene. Vi ste novi kriptolog?” Malberg je ustao i odgovorio: „Andreas Valter. Što se tiče tog ‘kriptolog’, ne bih upotrebio taj izraz za sebe. Samo sam se tokom studija bibliotekatstva intenzivno bavio nestalom knjigom Gregora Mendela.” ,,I smatrate se dovoljno kvalifikovanim da odgonetnete nerazgovetni jezik njegove knjige?” pitao je Murat s visine. „To tek mora da se dokaže.” Profesor ga je odmerio čkiljeći očima. „Mogli biste,” rekao je naposletku, „ako budete uspešni u svom poslu i pod uslovom da nas Mendel nije vukao za nos, postati pomalo besmrtni. Kao informator molekularnog biologa Ričarda Murata.” „To bi bilo zadovoljstvo,” odgovorio je Malberg sa izrazitom ironijom u glasu. Murat se nije više upuštao u to. „Ne moram da vam kažem,” nastavio je, „da su sva crna dokumenta i rukopisi koji su obeleženi crvenim krstom nalik znaku rune, tabu. Kao što ste primetili u Lajenfelsu nema ni ključeva, ni brava, posledično ni trezora. Poštovanje prema drugom iziskuje potpunu diskreciju. Od vas očekujem potpuno uzdržavanje. Izričito vam zabranjujem da bacite i pogled u rezultate mojih istraživanja. Razumemo se.” Arogancija s kojom mu se obratio mu se gadila i bio je srećan kada je ovaj, bez ijedne reči više, nestao. Svijen nad Mendelovom knjigom Malberg je nastavio sa svojim radom. Pri tome nije mogao da se otme utisku da je ovog
Murata negde već video.
Poglavlje 58 Grmljavina u daljini, je probudila Malberga sledećeg jutra. Zapadno od Rajne, iznad Zonvalda se spremala gadna oluja. Tek u četiri ujutro je otišao da spava. Toliko ga je tajnom obavijena knjiga Mendela zaokupila. Da bi uživao u doručku, okrenuo je devetku i izrazio svoje želje. Malo kasnije ušao je jedan od seminaraca bratstva i stavio željeno pred njega. Pri tome mu je šapnuo: „Gruna i doktor Dulacek vas očekuju u deset gore na kuli tvrđave!” Čudna vrsta komunikacije, pomislio je Malberg. U svakom slučaju je sada znao kako se članovi bratstva sporazumevaju među sobom, a da ne zapadnu u nevolju da ih neko čuje. Pogledao je na sat. Ima još deset minuta da doručkuje. Bezvoljno je progutao dve lepljive zemičke sa medom i marmeladom. Kafa, međutim, je bila odličnog ukusa. A onda je krenuo. Kula tvrđave, jedan masivan, kvadratni toranj, je nadvisivao šestospratnu tvrđavu za još tri sprata. Zupcima ojačani ravni krov se mogao doseći samo preko niza uskih drvenih stepenica koje su vodile nagore u cik-cak rasporedu. Dobrih sto i trideset stepenika je delilo prizemlje od vrha i bila je neophodna dobra kondicija da se stigne tamo. Aniseta još nikada nisu videli na tornju. Stoga ga je Gruna i odabrao za mesto sastanka. Iako je bio sportski građen, Malberg je žestoko dahtao i grabio vazduh kada je stigao gore. Već su ga čekali. Gruna mu je predstavio dr Dulaceka kao prijatelja od poverenja, kao citologa i nekadašnjeg benediktinca. „Sigurno ste već primetili da bratstvo nema samo ljude od poverenja u svojim redovima,” počeo je Gruna izokola. Malberg je bio opčinjen veličanstvenim pogledom koji se pružao iznad doline Rajne gde se široka reka duboko ispod njih valjala svojim putem. „Noćas sam upoznao profesora Murata,” odgovorio je. „Uz dopuštenje, neprijatan savremenik! Zabranio mi je da njegova dokumenta, koja se čuvaju u arhivi, uzmem u ruke. Izgleda da se boji da ću mu ukrasti neku misao.” „Čime smo već kod teme,” primetio je Gruna. „Uopšte niste daleko od istine sa svojom pretpostavkom.”
„Ne shvatam šta hoćete da kažete.” Tamni oblaci su jurili iznad tvrđave Lajenfels. Kao da si mogao da ih dohvatiš. Sve glasnija grmljavina je najavljivala oluju koja se bližila. Gruna je zabrinuto pogledao ka zapadu. A onda je rekao: „Slagao sam vas kada sam rekao da niko ne zna tačno šta se ovde zapravo zbiva. Malobrojni to još kako znaju. U njih spadamo dr Dulacek i ja.” Dok je Dulacek držao izlaz sa stepeništa na oku, Ulf Gruna je počeo da priča: „Morate da znate da je Aniset nekadašnji kardinal kurije Tesina koji je smatrao da su ga prešli prilikom zadnjeg izbora Pape.” Malberg je klimnuo glavom. „Iz razočaranja time je Tesina napustio kuriju, od tada se zove Aniset, a ovo bratstvo je osnovao sredstvima sumnjivog porekla. Preko oglasa u velikim evropskim dnevnim listovima je tražio vrhunske naučnike, istaknute stručnjake u svojim područjima, kojima je istraživačka delatnost i sa time povezan uspeh opovrgnut. Nije to bila loša zamisao u vremenima mobinga i borbe za karijeru. Na taj način je Aniset u kratkom roku sakupio oko stotinu naučnika iz različitih oblasti oko sebe.” ,,A među njima i vas dvojicu!” „Tačno tako. Kao i ostali, ni mi u početku nismo znali do čega je u suštini Anisetu stalo. Pri tome je okretanje imena iz. Tesine u Aniset trebalo već da navede na razmišljanje. Aniset je najgori od svih demona. Njegov simbol je krst sa crtom popreko, dakle precrtani krst, što bi moglo da znači nešto poput: Nema spasenja.” Malberg je stao između zubaca kule i pogledao u dubinu. Uhvatila ga je vrtoglavica. Pri tome nije znao da li je visina tornja i otvoreni pogled nadole ono što mu je pokrenulo vrtoglavicu ili Grunino objašnjenje. U panici se zakačio za jedan od crepova koji su prekrivali vrhove zubaca. Ali je crep popustio i skliznuo niz kosinu krova dole. Kao omamljen gledao je let taneta koje je glasno udarilo o kameno tlo i razbilo se u hiljade komadića. Gruna mora da je primetio njegovo posrtanje. Stavio mu je ruku otpozadi na rame i povukao ga nazad. „Patite od straha od visine?” pitao je zabrinuto. „Do sada nisam bio svestan toga,” promrmljao je Malberg. ,Ali, dopustite mi jedno pitanje.” Disao je duboko kako bi se smirio. „Onda svaki član bratstva ima takav simbol krsta?” „Tačno. Aniset daje svakom obavezu da tu oznaku stalno nosi sa sobom, bez
obzira na koji način.” Kada su videli njegov upitni pogled, obojica su reagovala kao po naredbi. Dulacek je izvukao krst ispod košulje, a Gruna ga je nespretno izvadio iz džepa pantalona. „Čovek kao Murat,” nastavio je naposletku Gruna, „se pokazao srećnim pogotkom za Aniseta. Profesor molekularne biologije je bio razočaran životom koliko i bivši kardinal. Tesini su zakinuli papsku stolicu, Muratu Nobelovu nagradu. Švedski komitet je pogrešno ocenio značaj njegovog istraživanja. Na osnovu manjka diskrecije je postalo čak poznato da su ga gospoda ismevala. Razočaran, on se okrenuo od uobičajenog akademskog života. Aniset je imao sluha za njega i primio ga je u bratstvo.” ,,A do kakvog je pionirskog otkrića Murat došao?” pitao je Malberg sa neprijatnim osećajem. ,,To će vam objasniti dr Dulacek, rekao je Gruna. „On zna više o tome.” Dulacek je naizgled nezainteresovano pratio izlaganje svog prijatelja. Sada je pogledao Malberga kao da proverava je li sposoban da primi njegove reči. Naposletku je rekao suzdržano, skoro pobožno: „Murat je otkrio Božji-gen.” „Božji-gen? Izvinite, ali ne razumem.” „Pokušaću da to objasnim jednostavnim rečima: hiljadama godina, od početka istorije čovečanstva ljudi su verovali u božanstva ili samo jednog Boga. Bez obzira da li ga zovete Zevsom, Jupiterom, Budom ili Alahom. To je već donekle zapanjujuće. Početkom devedesetih godina XX veka, kada je došlo do prvog procvata u molekularnoj biologiji, naučnici su po prvi put izrazili sumnju da bi vera mogla biti inicirana ljudskim genom. Ali, među trideset hiljada gena čoveka izolovati jedan jedini koji je odgovoran za to, da odrasli ljudi padaju na pod pred jednom drvenom statuom ili u nekoj džamiji trljaju čelo o tepih, to je bukvalno bilo kao u izreci, tražiti iglu u plastu sena. Do sada niko ne zna kako je Muratu stvarno pošlo za rukom da nađe ovaj gen. Činjenica je: svi dokazi govore u prilog tome da je Murat iz dezoksiribonukleinske kiseline, takozvane DNK, izolovao gen koji je za to odgovoran.” „Zanimljivo,” primetio je Malberg. Ali njegov komentar nije zvučao baš ubedljivo. „Taj jedan gen,” nastavio je Dulacek, „se kao i sve nasledne informacije, prenosi sa jedne na drugu generaciju. Stoga je on odgovoran za to što se čovek već rađa kao religiozno biće. I naravno, i za to što je u pet hiljada godina
ljudske istorije sagradio najlepše piramide, hramove, crkve i džamije. Ali same te činjenice nisu ono što čini Muratovo otkriće tako fascinantnim...” Malberg je klimnuo glavom. Polako je shvatao na šta Dulacek cilja. „Genima se može manipulisati. Čitao sam o jednom pokušaju sa miševima koji su nakon manipulacije genima od strane jednog neurobiologa postali odjednom, protivno svojoj prirodi, monogamni.” „Na sličan način se može manipulisati i Božjim-genom kod ljudi. A znate šta to znači. Muratova istraživanja bi mogla dovesti do toga da se svaka vera u Boga uguši u začetku, da se uopšte ne dozvoli njena pojava.” „Gospode,” izletelo je Malbergu. ,A koliko bi moglo potrajati pre nego što nijedan čovek na svetu više ne veruje u Boga?” Dulacek je slegnuo ramenima. „Nekoliko generacija. Onda će naši hramovi, crkve i džamije biti samo još muzeji iz vremena kada se nije znalo za Božjigen.” „Ne bih voleo da sam u Muratovoj koži,” primetio je Malberg i pri tome razvukao lice. „Đavo nije mogao da smisli perfidniji plan.” „Šta mislite, zbog čega se povukao u tvrđavti Lajenfels? Nije mali broj onih koji bi ga radije videli mrtvog nego život. Ranije je putovao celim svetom. Spadao je u onu vrstu koja se u naučnim krugovima zove ‘gospoda kolgerle’, naučnici koji na poziv putuju sa kongresa na kongres i koje slave poput popzvezda. Ali, to je prestalo. Murat živi u Lajenfelsu svoj život, a taj se znatno razlikuje od onog ostalih članova bratstva.” Polako je Malberg počeo da shvata određene odnose. Očigledno je Murat i u tvrđavi imao neprijatelje. „Pri tome postoji, doduše, još jedna poteškoća,” prekinuo je Gruna ćutanje. „Za manipulaciju Božjim-genom je profesoru Muratu potrebna DNK koja ga ne sadrži. A to je najteži deo njegovog zadatka. Jer pod pretpostavkom da mu je hipoteza tačna, onda po Mendelovim zakonima nasleđivanja svaki čovek nosi Božji-gen u sebi. Stoga ostaje još samo Torinska plaštanica sa ostacima krvi Isusa iz Nazareta.” Gruna se nasmejao. „Šta mislite, zbog čega je Vatikan učinio sve da original iz crkve u Torinu zameni krivotvorinom? Današnjim sredstvima bi bez daljnjeg, mogla da se odredi krvna grupa gospodina Isusa. Da li vi poznajete nekog boga krvne grupe O ili AB? Mi ovde imamo pravu plaštanicu. A Isus nije mogao da ima taj Božji-gen u sebi, inače ne bi on bio Bog, već samo običan čovek.” Pri poslednjim rečima Grune je sevnula munja, moćni plamen preko tamnog
neba, praćen snažnim udarom grmljavine od kojih su zadrhtali temelji tvrđave Lajenfels. Moglo bi se pomisliti da će stare zidine svaki čas da se uruše. Uz to se osećao suvi dim i sumpor, kao da je đavo upravo izašao iz procepa u zemlji. To je znači bila tajna tvrđave Lajenfels! Malberg se raspametio. Ono što su Gruna i Dulacek suvo rekli je bilo dovoljno eksplozivno da izbaci svet iz šarki, dovoljno zapaljivo za novo doba. Nemoćan da dođe do neke druge misli, promrmljao je: ,,I zbog čega meni sve to pričate? Ja sam stranac za vas i nisam čak ni član bratstva!” „Upravo zbog toga!” potvrdio je Gruna „Kao što ste već mogli da primetite, skoro svako je svakom neprijatelj u Lajenfelsu. Ali, ako nekog skoro svi mrze, onda je to profesor Murat.” „Da budemo iskreni,” nastavio je dr Dulacek. „Do sada smo uspevali da sabotiramo rezultate Muratovih istraživanja jednim čudnim trikom. Sve testove smo uništili krvlju go lubova. Murat neće imati uspeha ni sa novim uzorkom tkanine. Noćas će otkriti i da mu je poslednji pokušaj propao. Pobrinuli smo se za to.” Dulacek se nasmejao. „Matori će poludeti! Ali, pre ili kasnije će nas možda prozreti. Najkasnije onda kada vi odgonetnete Mendelovu knjigu i profesor potvrdi svoju hipotezu. Taj uspeh dopuštamo svakom, samto ne Muratu! Stoga smo mislili da bi vi mogli možda...” Nije stigao dalje. Ponovo je zasvetlio žuti snop preko neba odmah praćen moćnim udarom grmljavine. Njih trojica su uvukli glave i pojuriti ka stepeništu. Naišao je udar olujnog vetra i izvukao Gruni teška drvena vrata iz ruke. Punim udarom su dohvatila Malberga o desnu slepoočnicu tako da je ovaj pao na pod bez svesti. Nakon nekoliko trenutaka se povratio pod zaštitom krova stepeništa. Teške kapi kiše su dobovale po crepu. Ležao je na gornjem odmorišru. Zbunjeno je gledao u zabrinuta lica Grune i Dulaceka koji su se nagnuli nad njim. „Možete li da me čujete?” dozivao ga je Gruna nekoliko puta zaredom kao da je Malberg potpuno pomerio svešću. „Da,” odgovorio je ovaj oklevajući. Potrajalo je malo pre nego što mu je postalo jasno da sve ono što mu se polako vraćalo u svest nije sanjao.
Poglavlje 59 Oluja i kiša, grmljavina i sevanje su potrajali čitav dan. Tek kada je počelo da sviće vreme se smirilo. Tada je Malberg krenuo do arhiva na šestom spratu. Čitav dan je proveo u tome da uklopi nove spoznaje koje su mu Gruna i Dulacek saopštili u događaje protekle nedelje. Odjednom mu je bilo jasno zašto je sićušni komad platna iz Torinske plaštanice koje mu je lice sa opekotinama ponudilo na prodaju, trebalo toliko da košta. Sada je znao i zašto je Aniset bio spreman da za nestalu knjigu Gregora Mendela plati suludu sumu. Mendel, otac genetike, se mnogo pre Murata bavio istom tom temom. Zanimljiva je, svakako, bila slučajnost da se Aniset poslužio poput Mendela istom rečenicom Apokalipse po Jovanu, poglavlje 20, stih 7. Ali je njegov sadržaj izgleda obojici povlađivao na zagonetan način: Kada se navrši hiljadu godina, Sotona će biti puštena iz tamnice. Avgustinski monah Gregor Mendel je slutio, da ukoliko je vera u Boga utisnuta u biću čoveka, onda će jednog dana postojati mogućnost da se taj fenomen izbriše iz njegovog sećanja. Aniset, međutim, je znao nakon što je saznao za rezultate Muratovih istraživanja da je ova teorija već stvarnost i učinio je lozinkom svoga bratstva. Uz pomoć Muratovih istraživanja bi se stvarno oslobodila Sotona. Užasna osveta, pre svega protiv rimokatoličke crkve sa kojom je Aniset imao još neraščišćenih računa. Ono za šta nije nalazio objašnjenja u razmišljanjima, bio je krst bratstva koji je našao u Marleninom stanu. Njena smrt je, pak, dovoljno razjašnjena. Ali ne i pitanje kako je lanac sa simbolom bratstva dospeo u njen stan. Da li je neko izgubio lanac kod nje? Teško da je to mogao biti njen lanac, jer bratstvo nije primalo žene. Hoće li ikada rešiti ovu poslednju zagonetku u vezi sa Marlenom? Marlena! Svijen nad Mendelovom knjigom koju je neonsko svetlo arhivarnice tako jarko obasjavalo da su ga oči zabolele, to pitanje mu nije izlazilo iz glave. Da
li ga je Aniset ipak namamio u klopku? Ako da, s kojim ciljem? Ne, sve to nije imalo smisla i on je ponovo odbacio tu misao. Podigao je glavu. Odjednom je video Marlenu pred sobom, doduše u čudnom izdanju. Imala je smeđe-zelenu maskienu uniformu. Gornja dugmad jakne su bila otvorena i pružala pogled u dekolte. Dugu tamnu kosu je svezala u punđu. Bila je bez šminke, ali joj to nije oduzimalo od draži. A onda je ugledao njene ruke koje su držale revolver velikog kalibra. Ni šest metara od njega udaljena podigla je polako oružje i uperila cev tačno njemu u grudi. Morao je tiho da se nasmeje. Pre očajničkim smehom. Stres proteklih dana je nesumnjivo uticao na njegovu sposobnost opažanja. Već je često imao ovakve halucinacije. Kod kreativnih i ljudi bogate mašte ovakve pojave nisu bile retkost. Da bi se vratio u stvarnost protrljao je oči. Ali privid nije hteo da nestane. „Marlena?” uzviknuo je polu upitno. „Ustaj!” odgovorila je žena dubokim, baršunastim glasom. To je bio njen glas, bez sumnje. Gledao je u neverici. „Marlena! Ali ti si ...” „Mrtva? Vidiš da sam živa!” Nasmejala se prezirno i vrištala divlje mlateći revolverom: „Diži konačno svoje dupe i ustaj!” Hteo je nešto da kaže. Ali glas ga je izdao. Bez reči i bled kao smrt uradio je kako mu je rekla, ustao i podigao polako ruke. Marlena, ili žena koja je tvrdila da je ona, je stala iza njega i nabila mu cev revolvera u leđa. Čudan osećaj, pomislio je. Nije mu bio potpuno nepoznat. Očigledno mu se u novom životu češće događalo da mu neko nabije pištolj u rebra. Ironija kao samoodbrana. Iskreno, užasno se plašio. ,,A sada kreni!” šištala je žena i podstakla svoju naredbu time što ga je oružjem gurnula u pravcu vrata. „Desno, pravo napred, ponovo desno!” usmeravala ga je iz predvorja arhiva u dugi hodnik ka tornju tvrđave. Pred stepeništem koje je vodilo gore do platforme je zastao. Nije se usuđivao da se okrene. „Da li si ti stvarno Marlena?” pitao je oklevajući. „Ne glupačica koju znaš iz škole. Ne ona koja je uvek izvlačila deblji kraj. Ona koja je, kada su tipovi u pitanju, uvek morala da se snađe s onim što ostane.” „Nije moguće!” uzviknuo je dok ga je Marlena gurala duž dugi hodnik.
„Svojim očima sam video da si ležala mrtva u kadi! U vodi! Zar sam lud?” glas mu je pukao. „Možda,” odgovorila je Marlena sarkazmom koji joj nikad ne bi pripisao. „Muškarci su ionako svi nekako ludi.” Zastao je pred vratima koja su vodila u totanj i okrenuo upitno glavu ka njoj. „Hajde, idi gore!” režala je Marlena i propratila reči jačim pritiskom cevi o leđa. Malberg je vrisnuo. Manje zbog bola, koliko u nadi da će privući pažnju. Uzalud. A onda je čuo tiho ‘klik’. Toliko se ipak razumeo u oružje da zna kako zvuči kada se otkoči revolver. Jedva se usudio da diše. „Šta nameravaš?” „Gore!” ponovila je i pokazala mu glavom ka strmim stepenicama tornja. Uplašen išao je oklevajući korak po korak, zastao na tren i razmišljao da li bi mogao da uspe u tome da se okrene i obori je. Ali u ovoj napetoj situaciji to nije delovalo kao dobra zamisao. Pogledao je u njene oči koje su se iskrile od besa i morao je da računa s tim da će hladnokrvno da pritisne obarač. „Šta sam ti uradio?” mucao je dok je išao ka gore strmim stepenicama. „Poštovao sam te, čak sam te i voleo. Zar to ne znaš?” „Zaveži!” zarežala je. „Lažeš. Da je tako poneo bi se drugačije. Nisi drugačiji od ostalih tipova. Čitavog života sam patila zbog toga što su muškarci uvek birali moju sestru Lianu. Dok se Liana kao stjuardesa motala sa bezbroj njih, ja sam se kao sivi miš posvetila studijama biologije. Biologija! Ne baš najbolja mogućnost da upoznaš sjajne muškarce!” „Ali ja uopšte nisam poznavao tvoju sestru. Nisam ni znao da imaš sestru!” „Ponovo lažeš, čak si pokušao da je nazoveš.” „Da. Ali tek kada sam slučajno saznao da postoji. Nadao sam se da ću od nje dobiti bliže informacije o tvom životu pre.” „Šta se to tebe ticalo?” „Marlena, mislio sam da si mrtva, ubijena! Onda mi je odjednom postalo jasno da sam se beskrajno zaljubio u tebe. I pokrenuo sam sve što sam mogao da otkrijem šta se zapravo dogodilo.” ,,A upravo to nisi smeo da uradiš!” ,,Ali zbog čega ne?” zastao je. „Zato što si time pokrenuo lavinu. Verovatno si mislio da si vrlo pametan kada si se ovde uvukao kao kriptolog. Kada mi je Ričard rekao da si
diplomski rad pisao o nestalim delima svetske književnosti naćuljila sam uši.” „Ričard?” „Ričard Murat. Upoznala sam ga tokom studija biologije u Berlinu.” „Mikrobiologa profesora Murata?” „Upravo tog. Zar ga nisi prepoznao? Razgovarao je sa tobom telefonom. A sada idi dalje!” Morao je da razmišlja o dubokom, ledenom glasu koji mu je pretio. Naposletku su stigli na platformu tornja. Tek pre nekoliko sati je od Grune i Dulaceka saznao šta se u tvrđavi Lajenfels zbiva. Dan je uzmicao pred tamom. Teško dišući uhvatio se čvrsto za jedan od zubaca grudobrana. Izbegavao je da pogleda u preteću dubinu koja se mračna otvarala pred njim. Na čelu mu je izbio hladan znoj. Držeći cev revolvera uperenu u njega Marlena se smestila na suprornu stranu venca grudobrana. I na njoj je moglo da se primeti izvesno uzbuđenje. Primetio je da joj oružje podrhtava u ruci. To je situaciju činilo još opasnijom. „Reci više čemu ovo!” rekao je. „Šta hoćeš od mene?” pokušao je da deluje samouvereno, ali mu je glas zvučao bedno. „To ću ti rado otkriti,” odgovorila je hladno. „Znaš previše. Ali sada me slušaj.” Gledala ga je kao luda. „Murat nije bio privlačan čovek. Nakon razvoda je uz to imao i brdo dugova na vratu. Ali, bio je razveden i udvarao mi se. Prvi muškarac koji me je obožavao. U međuvremenu ne bi trebalo da ti je nepoznata činjenica da je došao do značajnog otkrića.” „Znam, Božji-gen.” „Znala sam da si upoznat s tim. A da bi se rešio dugova, Murat je ponudio rezultate svojih istraživanja rimskoj kuriji po ceni od deset miliona evra. Gospoda su se doduše pokazala vrlo zainteresovana, ali nisu hteli da plate tu sumu, a Murat nije bio spreman da dopusti cenkanje. Ostavio je svoju karticu u Vatikanu sa napomenom da je još nedelju dana u Rimu i da ga mogu naći na mojoj adresi. Sledećeg dana je ćelavi čovek u tamno sivom dvodelnom odelu stajao pred vratima, u oblaku parfema, i hteo još jednom da razgovara sa Muratom. Ugledao me i - kako je kasnije izjavio - bio je gotov. Kardinal, štaviše, državni sekretar se zaljubio u mene!” Malberg je vrteo glavom u neverici. Pogled na Marlenu koja je stajala ispred njega poput Gorgone, čudovišta sa zmijama umesto kose, nije baš doprinosio tome da sve to shvati. ,,I.” pitao je tihim glasom, „da li je dogovor ikada postignut?”
„Ne. Gonzaga koji je došao po svom nahođenju i bio u potpunosti upoznat sa značajem dokumenata, imao je na raspolaganju samo ograničen budžet.” Smatrao je da se smirila i napravio korak bliže. Na to je podigla revolver i uzviknula: „Nazad. Ni korak dalje!” Odlučan izraz lica je bio jedva raspoznatljiv u sumraku. Ali ono što je mogao da vidi, je otkrivalo da je ozbiljna. Kako je bio zbijen između dva zupca grudobrana uhvatila ga je vrtoglavica. Krv mu je bubnjala u ušima. Rukama se kao kandžama držao za zidine sa obe strane svestan da iza njega ima dobrih trideset metara u dubinu. Bio je pod šokom. Nije bio u stanju da sastavi neku jasnu misao. Kako može da se izvuče iz ove situacije? Bojao se. Nikada u životu nije osećao toliki strah. Nije se usuđivao da je pita išta više. Iako je imao gomilu pitanja. Mogla je da povuče obarač svakog trena. Ova žena je bila van sebe - luda! Samo je delimično slušao kada je nastavila: „U to vreme mi je ponovo došla u posetu sestra, Liana. Kada je letela za Rim i nije imala ništa bolje, svratila bi do mene. Nije se moglo izbeći da sazna za priču o kardinalu Gonzagi. Htela je da ga upozna po svaku cenu. Nisam imala ništa protiv. Ono što nisam slutila jeste da se nameračila na njega. Da to obavi sa jednim kardinalom je za tu fuficu predstavljalo valjda posebno zadovoljstvo. Jednog dana se vratila sa izleta po planini Albani sa oblakom parfema u odeći koji mi nije bio nepoznat. Izleti su se ponavljali. Tada sam je pitala o čemu se radi. Uopšte nije pokušala da išta opovrgne. Mogu da imam svakog muškarca, rekla je drsko. Smišljala sam osvetu. - Slušaj me!” Primetila je da je odsutan duhom i mahala je revolverom divlje i van kontrole. „Naravno da te slušam. Samo što nije baš prijatno pri tome zuriti u cev otkočenog pištolja.” Prešla je preko primedbe i nastavila dalje: „Kad je Liana ponovo boravila na planini Albani” glas joj je dobio vrlo ironičan ton, „dobila sam čudan poziv. Izvesni Don Anselmo je pokušao blagoglagoljivim rečima da mi objasni da sam po prirodi jedan dobar čovek. Pod nesrećnim okolnostima, međutim, zaposednuta sam od strane jednog zlog demona. U suštini je, taj đavo, ciljao kardinala državnog sekretara Gonzagu. Već sam htela da spustim slušalicu i kažem da se i sam nosi do vraga, kada mi je odjednom nešto palo na pamet. Slušaš šta govorim?” „Da,” odgovorio je brzo.
„Naravno da sam odmah shvatila da imam posla sa isterivačem đavola. Pretvarala sam se da pristajem na njegov plan. Složila sam se za termin i pobrinula da ne budem ja tu, već Liana. Htela sam da joj očitam lekciju. Da će pri tome da umre, to nisam mogla da slutim. No moja žalost je bila pod kontrolom. Ono što me jeste iznenadilo bilo je to što mi je Murat, kod koga sam boravila za to vreme, saopštio da sam mrtva. Čudan je to osećaj da saznaš da si mrtva. Izokola je saznao da je žena nad kojom je protivno njenoj volji izvršeno isterivanje demona, umrla. Svi su mislili da sam ja ta žena. Najpre su pokušali da prikažu smrt kao nesrećni slučaj. Zahvaljujući bliskim kontaktima sa najvišim krugovima vlasti to im je i pošlo za rukom. Potom je mrtva žena iz kade, sahranjena kao anonimna.” Iako to u ovoj situaciji nije igralo nikakvu ulogu, rekao je pod utiskom njene priče: „Ali, mi smo upravo razgovarali telefonom! To mora da je bilo pre smrti tvoje sestre.” Nasmejala se zlobno: „Sa mobilnim je sve moguće. U to vreme sam već bila ovde u tvrđavi Lajenfels. Htela sam da ti ostavim nešto za razmišljanje, ali sam pre svega htela da te se rešim. Šta misliš, ko si? Zar misliš da nisam primetila kako su ti oči sjale kada smo se ponovo videli nakon toliko vremena? Misliš li da nisam znala šta si hteo tokom svoje posete Rimu? Ali nisam zaboravila kako si me ismevao dok smo još delili klupu u školi. Priznajem, kosa mi je bila ufrćkana, grudi ne ono što se očekuje kod sedamnaestogodišnjakinje, a protezu sam morala da nosim duže nego druge, a za bolju odeću jednostavno nisam imala novaca. Ali, zar si morao sve to da mi kažeš u lice? Od tada sam te mrzela i nisam prestala da te mrzim.” „To nisam znao,” mucao je. ,,U svakom slučaju ne mogu da se setim toga. Veruj mi, to je istina! Ali ako jeste bilo tako, onda mi je žao.” „Da, sada ti je odjednom žao, jer si se usrao od straha!” „Da, bojim se. Ubićeš me?” „Da te ubijem? Ne!” vikala je van sebe. „Ti ćeš se sam ubiti! Tri koraka nazad i svemu je kraj.” U naletu hrabrosti izletelo mu je: „Ti si potpuno poludela. Ne, nećeš me naterati da skočim. Pucaj zaboga, pucaj!” Osetio je kako mu krv ključa u venama. Širom otvorenih očiju je gledao Marlenu kako pravi tri ili četiri koraka nazad. Ni dvanaest koraka dalje od njega, stala je između dva zupca. Dovoljno daleko da je ne dotakne kada povuče oroz.
„Poslednji put. Tri koraka nazad!” šištala je. „Nećeš pucati! Neću se baciti u bezdan!” U poslednjem svetlu sumraka primetio da mu oko, cev revolvera i oko Marlene čine jednu liniju. A onda je, uz zvuk kao zvižduk, čuo kako je nešto jako udarilo. Zbunjen pomislio je da nije čuo pucanj. Začudo nije ništa osećao. Čekao je na bol. Ali onda je video kako je Marleni ispao revolver iz ruke i da se zanela. Okrenula se oko sebe i zamalo da je pala između zubaca. Ukočen od straha i nemoćan da shvati šta se zapravo desilo, primetio je strelu koja joj je bila zabodena u leđa. Još je video kako je pala glavom napred. Nekoliko sekundi kasnije čuo je tup udarac. Marlena? Iz dvorišta tvrđave su se čuli uzrujani krici. Kao ošamućen stao je između zubaca gde je Marlena nestala. Uplašen zakačio se za zidine i pogledao u dubinu. Devet spratova niže ležalo je Marlenino slomljeno telo. Na stepenicama koje su vodile nagore čuli su se koraci. Gruna se pojavio iz tame. Nosio je luk uz sebe. Preciznu spravu, od onih koje se mogu videti na sportskim takmičenjima. „Vi?” pitao je Malberg zapanjen. Gruna je klimnuo glavom. „Posmatrao sam vas preko puta. Najpre sam mislio da je reč o bezopasnoj raspravi. Ali potom sam kroz nišan luka video da je žena uperila revolver na vas. Onda sam znao da je ozbiljno.” „Niste smeli to da uradire,” mrmljao je Malberg za sebe. „Ne, to niste smeli da uradite.” „Dakle, bilo bi vam draže da ste vi sada dole u dnu zidina?” Zaljuljao se. „Marlena,” rekao je izgubljeno, „Marlena.” „Jedina žena među stotinu muškaraca. To ionako nije moglo dobro da prođe. Ali Murat je izvukao pristanak Aniseta. Profesor je ostanak u tvrđavi Lajenfels, a time i nastavak istraživanja, uslovio time da Marlena sme da ostane. Živeo je sa njom.” Dok je Gruna objašnjavao, Malberg je onjušio vazduh. Sada je i Gruna primetio. „Miris paljevine!” uzviknuo je i pogledao s užasom u ambis. „Vatra, tvrđava gori!” vikao je kao izbezumljen. Malberg se tetutajući dovukao do zubaca. Iza mnoštva prozora je plamtela vatra. Najpre u krilu zgrade koje je bilo nasuprot tornja. A onda i u drugim
delovima niza zgrada poređanih u vidu trapeza. Kao u transu posmatrao je jezivu predstavu, a da nije ni pomislio na uzrok požara. Ni Gruna nije mogao neko vreme da se otme opčinjenosti noćnim spektaklom. Ali odjednom, kao da se probudio iz sna, promucao je: „Moramo da izađemo odavde! Najbrže što možemo.” Gruna je uhvatio Malberga koji je još uvek kao paralisan zurio dole, oko struka i povukao ga sa sobom ka srepenicama. Na šestom spratu, gde im je u susret došao gusti crni dim, Malberg je hteo u dugi hodnik koji je vodio ka arhivi. „Jeste li poludeli?” vikao je Gruna. A pri tome je iskašljao dušu iz tela. Naposletku je povukao Malberga za rukav nazad ka stepenicama. „Ali Mendelova knjiga!” kašljao je Malberg. „Ta knjiga je nezamenljiva.” „Vaš život je podjednako nezamenljiv, vi idiote!” Ovo ribanje ga je pogodilo u srž i vratilo ga nazad u stvarnost. Najbrže što su mogli trčali su dole niz drvene stepenice. Gomila muškaraca koji su gestikulirali, kašljali, vrištali, gurali se ispred izlaza u dvorište. I ovde je bio dim, uz to i ubistven smrad. Kada su se konačno dokopali otvorenog prostora Malberg nije krenuo pravo ka kapiji tvrđave, kao svi ostali. Skrenuo je levo, tamo gde je na kaldrmi, ni deset metara od izlaza, ležalo klupče čoveka obučeno u maskirno odelo. Strela koju je video zabodenu u Marlenina leđa je pri udaru prošla kroz njeno telo i sada je vrhom virila iz grudnog koša. Oblaci dima i vatra iznad njega su se širili. Popucali su i prvi prozori, te se okrenuo ka kapiji. Još jednom se osvrnuo i pogledao u pravcu tornja. Tamo je ugledao živu buktinju, osobu koja je gorela sa kanisterom u ruci: Murat. Na više mesta je profesor sipao tečnost iz kanistera i palio je svojom odećom koja je gorela. Kada je ispraznio kanister, bacio ga je od sebe i zaigrao kao đavo oko sirote duše. Smejao se ludačkim smehom i vrištao: „Kada se navrši hiljadu godina, Sotona će biti puštena iz jame.” Bez sumnje, kada mu je propao i poslednji eksperiment, on je poludeo. Njegovo jezivo vrištanje je uskoro nadjačano prštanjem vatre. Tada se Malberg okrenuo i potrčao za ostalima. U panici su se Fideles Fidei Flagrantes gurali u uski klanac. Svako je hteo da pretekne onog drugog. Nebo se obojilo krvavo crveno. Bacalo je zastrašujuće, bledo svetlo na prestravljena lica.
Sirene su zavijale u daljini, približavale se sa svih strana i spojile se u jezivi hor koji je odzvanjao u ušima. Kada je Malberg, okružen vrištućim muškarcima koji su mlatarali oko sebe, dospeo do račvanja, gomila se raspršila. Najmanje ih je, poput njega, odabralo ulicu koja je vodila ka Lorhu u dolinu. Kao da ih furije gone braća, su čitavu noć lutali kroz šumu.
Poglavlje 60 Vatra je harala tvrđavom Lajenfels do večeri narednog dana. Zbog izolovanog položaja su svi pokušaji gašenja, bili bezuspešni. Prkosne zidine su izgorele sve do temelja. Plamenovi su uništili plaštanicu Isusa iz Nazareta - original. Kao i dragocenu knjigu Gregora Mendela koja je vraćena u svest ljudi tek nakratko, ali je naposletku zadržala svoju tajnu za sebe. Pre svega pak, je uništen đavolski plan dvojice opsednutih o tome da promene svet i uzmu mu ono što je mnogim ljudima davalo oslonac. *** Malberg je ostatak noći proveo besan u hotelu. „Kruna” u Asmanshauzenu. Bio je suviše uznemiren. Suviše uzrujan da bi razgovarao sa Katarinom. Tek ujutro oko sedam, nakon što se dugo tuširao kao da želi da spere sa sebe užasne događaje prethodne noći, okrenuo je njen broj. Javila se uspavana. „Brinula sam se,” rekla je, „više puta sam pokušala da te dobijem. Šta se desilo?” „Marlena je mrtva,” odgovorio je Malberg tiho. „Znam, Lukas, znam.” „Ništa ne znaš,” odgovorio je dok je gledao u jasno jutarnje nebo, ,,i neće biti jednostavno da ti objasnim.” Pri tom je nežno stisnuo slušalicu kao da je njena ruka.
Notes [←1] Rimski pregled obreda. Prvo izdanje po originalnom delu. [←2] Grad Vatikan, (prim.prev.). [←3] kandidat za Papu, (prim.prev.)
Садржај OSMI GREH 2 PROLOG 3 Poglavlje 1 10 Poglavlje 2 15 Poglavlje 3 20 Poglavlje 4 23 Poglavlje 5 29 Poglavlje 6 36 Poglavlje 7 41 Poglavlje 8 47 Poglavlje 9 52 Poglavlje 10 57 Poglavlje 11 63 Poglavlje 12 65 Poglavlje 13 69 Poglavlje 14 75 Poglavlje 15 80 Poglavlje 16 86 Poglavlje 17 91 Poglavlje 18 97 Poglavlje 19 103 Poglavlje 20 107 Poglavlje 21 112 Poglavlje 22 118 Poglavlje 23 127 Poglavlje 24 136 Poglavlje 25 140 Poglavlje 26 150 Poglavlje 27 153
Poglavlje 28 158 Poglavlje 29 168 Poglavlje 30 171 Poglavlje 31 179 Poglavlje 32 184 Poglavlje 33 190 Poglavlje 34 195 Poglavlje 35 198 Poglavlje 36 202 Poglavlje 37 208 Poglavlje 38 211 Poglavlje 39 215 Poglavlje 40 219 Poglavlje 41 223 Poglavlje 42 233 Poglavlje 43 241 Poglavlje 44 245 Poglavlje 45 251 Poglavlje 46 255 Poglavlje 47 258 Poglavlje 48 263 Poglavlje 49 273 Poglavlje 50 281 Poglavlje 51 286 Poglavlje 52 289 Poglavlje 53 292 Poglavlje 54 301 Poglavlje 55 307 Poglavlje 56 311 Poglavlje 57 319 Poglavlje 58 325 Poglavlje 59 330
Poglavlje 60 339 Notes 340