Jim Marrs-Vladari iz sjene

JIM MARRS

VLADARI IZ SJENE

Skrivena povijest koja povezuje Trilateralnu komisiju, slobodne zidare i velike egipatske piramide

JIM MARRS
Jim Marrs (1943.) nagrađivan je američki novinar te autor nekoliko svjetskih bestselera, među
kojima su Croafire: The Plot Thot Kllled Kennedy (koji |e poslužio kao scenari) za JFK, filmsku
ekranizaciju Olivera Stonca iz 1991.) te knjiga Alten AgenJa. koja drži rekord naiprodavanije knjige
o NLO-ima i izvanzemaljdma.
Kao nezavisni novinar Marrs je vrlo čest gost na raznim radiotelevizijskim stanicama i
programima: ABC, NBC, CBS, CNN, C-SPAN, The Discoverj Channel, The History Channel itd. Živi i
radi u Teksasu (SAD).

Izdavač: Profil Multimedija, dio grupe Profil International d.o.o.
Naslov izvornika: Rule by Secrecy: The Hidden History that Connects the Trilateral Commission, the

Freemasons, and the Great Pyramids
Za izdavača: Daniel Žderić

Glavni urednik: Drago Glamuzina
Urednik: Stjepan Ravić
Prijevod: Igor Buljan
Lektura: Branka Ivanjek
Korektura: Ana Đordić

Grafičko oblikovanje: Renata Puki
Oblikovanje naslovnice: Studio 2M

T isak:
Profil, listopad 2010.
© Harper Collins Publishers, 2000.
© Za hrvatsko izdanje: Profil Multimedija, listopad 2010.
ISBN 978-953-319-152-2
CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem

746854.

UVOD

Svijetom vladaju posve drugi likovi nego što to zamišljaju oni koji nisu iza kulisa.
BENJAMIN DISRAELI

Napomena

Ako vam potpuno odgovara vaš osobni pogled na ljudski rod, religiju, povijest i svijet, i
zadovoljni ste njime, ne čitajte dalje.

Ako doista vjerujete da je čovječanstvo gotovo doseglo vrhunac svojega znanstvenog i duhovnog
razvoja i da vas masovni mediji u vlasništvu korporacija dovoljno dobro informiraju, zaustavite se
ovdje.

No, ako ste jedan od milijuna koji gledaju dnevne vijesti, češkaju se po glavi u čudu i pitaju: „Što
se to, zaboga, događa?’’; ili ako se bavite pitanjima kao što su tko smo?, odakle dolazimo? i kamo
idemo?, spremni ste za zabavu.

Ova knjiga bavi se vladarima iz sjene, skrivenom povijesti i tajnim religijama; tajnama bogatstva,
moći i kontrole; tajnama rijetko zabilježenima u knjigama o povijesti i potpuno prešućenima u
masovnim medijima. Te bi teme neke mogle uznemiriti i zbuniti. Ali, nitko nikada nije stekao
mudrost proučavajući samo onu gradu koja podupire nečije ustaljene predodžbe.

Dotaknut ćemo pitanja za koja mnogi od nas smatraju da pripadaju samo rubnim znanjima. Ali,
koliko su često rubna pitanja iznenada postala područjima velikog zanimanja? Stariji čitatelji mogli
bi se prisjetiti iritantnog, ali naoko nevažnoga njemačkog radikala koji je osvojio vlast u Europi
1930-ih godina. Tu je i onaj mali sukob na drugoj strani svijeta na slabo poznatu mjestu zvanom
Vijetnam. Ili bismo se mogli prisjetiti one medijski slabo popraćene provale u središnjicu
Demokratske stranke 1972. godine.

Ova se knjiga bavi i zavjerom, djelatnošću koju veliki mediji već dugo omalovažavaju unatoč
činjenici da američko pravosuđe redovito osuđuje ljude zbog zločinačkih zavjera.

Pbstoje li doista tajna društva? Postoji li doista tajna vlada? Postoji li svjetska zavjera čiji je cilj
podrivanje slobode i demokracije? Ili su takve priče samo nesuvisle besmislice „teoretičara zavjere”?

Odgovor posve ovisi o tome koga želite slušati. A previše ljudi koji pišu o zavjerama - s obiju
strana tog problema - ima svoje posebne ciljeve. Vrijeme je da, uz određen odmak, šire sagledamo
svoj svijet i njegovu povijest.

Na početku novoga tisućljeća američki narod postaje svjesniji jedne ne tako tajnovite zavjere: da
pola godine radi samo za vladu. Otprilike prvih šest mjeseci /aposlenikove zarade nestaje u porezima
prije nego što zaposlenik uopće dobije svoju plaću. Zbog dugogodišnjeg uzimanja tog poreznog
novca, većina građana zaboravlja koliki porezni teret doista nosi. A da ne spominjemo svakodnevne
prodajne, državne, gradske i druge poreze koji nas izravno opterećuju. Običan britanski porez na čaj,
koji je navodno potaknuo američku revoluciju, u usporedbi s time je milostinja.

Usprkos uvjeravanjima putem iskrivljenih statistika masovnih medija i političara da je
gospodarstvo zdravo, ankete pokazuju da javnost osjeća sve veću zabrinutost zbog smjera u kojem
ide naša zemlja.

Možda zato sve više razboritih ljudi ozbiljno gleda na zavjere i tajne skupine koje ih pokreću.
Internet je Dun stranica i foruma gdje je zavjera glavna tema. Objavljuje se sve više knjiga i časopisa
o zavjerama, od križarskih tajni do atentata na Kennedyja.

Ipak, unatoč visoko razvijenim telekomunikacijama, prosječni Amerikanci i dalje su žalosno
neuki. To ne znači da su glupi ili duševno zaostali. Jednostavno im nisu pružene danas dostupne
informacije. Mnogi razboriti, obrazovani ljudi iz raznih područja - liječnici, pravnici, računalni
stručnjaci, burzovni posrednici, računovođe, bankari, veletrgovci, znanstvenici, učitelji itd. - potpuno
su neupućeni u veliko mnoštvo spornih pitanja i veza između njih, a koja se tiču toga tko doista vlada

Sjedinjenim Državama.
Glavni su razlozi takva neznanja nedostatak vremena za obrazovanje i naše oslanjanje na

masovne medije u vlasništvu korporacija koji ne iznose informacije s njihovim najširim
implikacijama. Kako je A. J. Liebling jednom rekao, sloboda tiska vrijedi za vlasnike tiskovina... ili
radijskih i televizijskih postaja.

Kako onda znati što je istina, a što nije? Sto je važno, a što beznačajno? Tko je uistinu
odgovoran? Odvijaju li se trenutno zavjere koje utječu na sve nas? Postoje li urote koje se mogu
pratiti kroz ljudsku povijest? Kakve su i što im je cilj?

Ova se knjiga bavi tim pitanjima. Ali, prije nego što stignemo do odgovora, moramo dotaknuti
temu zavjere.

Pitanje zavjere

Pojam zavjere već dugo predstavlja anatemu za većinu Amerikanaca, koje su masovni mediji
naveli da vjeruju kako zavjere protiv javnosti postoje samo u banana-republikama ili komunističkim
državama.

Taj pojednostavljeni stav, koji potiču mediji čiji je cilj održati status quo, ne uzima u obzir
ljudsku povijest i ljepše značenje riječi „zavjera” (eng. conspiracy).

Ona potječe od latinske riječi conspirare, koja doslovno znači „disati zajedno", djelovati ili
razmišljati usklađeno. U novije doba riječ je poprimila zlokobnija značenja. Većina rječnika danas
nudi dvije definicije: 1. tajno zajedno planirati nešto, osobito izvršenje protuzakonitog ili
zločinačkog čina, ili 2. tajno planirati ili spletkariti. Prva je definicija zlokobna, druga nešto manje.

Tajnovitost je vezivno tkivo koje se provlači kroz cijelu ljudsku povijest. Postoje tajne između
pojedinih osoba i skupina kao i tajne koje moraju čuvati i crkvene i državne vlasti. Postoje političke
tajne, pa čak i financijske i trgovačke.

Očito, zavjera zaposlenika s ciljem da kupe šefu dar nije na istoj razini kao zavjera pljačkaša
banaka koji planiraju svoju sljedeću akciju. Isto tako, sitni trgovac koji svoj poslovni plan skriva pred
konkurencijom ne sudjeluje u zavjeri jednakoj onoj vodama korporacija koji dogovaraju cijene.

Ključ zle zavjere jest svrha tajnovitosti.
Dok su neke tajne bezazlene - zašto kvariti rodendansko iznenađenje odavanjem? - druge tajne,
poput prešućivanja lijeka za rak, AIDS ili poticanja rata, savjesni ljudi smatrali bi podlima. Tajne
zbog kojih se oduzimaju ili razaraju životi, koje sprečavaju ljude da žive složno, i koje se koriste za
kontrolu ili nedopuštenu dobit, većini su ljudi neprihvatljive. Zato svakoga tko se urotio kako bi
sačuvao takve tajne moraju pomno nadzirati svi kojima je stalo do individualne slobode.
Komentator Stevvart Alsop jednom je napisao da je znanje moć, a moć je najvrednija roba vlasti.
Stoga svatko tko zna tajne, kontrolira znanje i zato ima moć. Mnogi ljudi danas smatraju da puka
šačica pojedinaca i organizacija kontrolira velik dio svjetskoga znanja. To se znanje ljubomorno
čuva tajnovitošću. Ona potpuno izokreće staru izreku: „Ono što ne znaš, ne može ti nauditi”. Ono što
ne znaš, može ti nauditi!
Pitanje zavjere također je bitno za stajalište prema povijesti. Postoje samo dva stajališta:
akcidentalno i zavjereničko.
Prema prvom povijest je jednostavno niz slučajnih događaja, ili Božjih djela, koje svjetski vođe
ne mogu promijeniti ili spriječiti. Jedan od pristaša tog stajališta je Zbignievv Brzezinski, državni
savjetnik za sigurnost predsjednika Jimmyja Čartera. Brzezinski, danas član Izvršnog odbora
tajnovite Trilateralne komisije, rekao je 1981. godine: „Povijest je mnogo više posljedica kaosa nego
zavjere... Kreatori politike sve su više zasuti događajima i informacijama.”
Pristaša akcidentalnog pogleda na povijest bio je i novinar i samozvani „sekularni humanist”
Gcorge Johnson. On je napisao da ideju zavjere „nameću desničarski ekstremisti s početka stoljeća”
ukazujući na to da „paranoični stil američke politike nije umro sa senatorom Josephom
McCarthyjem”.
Zavjereničko stajalište, s druge strane, moglo bi se preciznije nazvati stajalištem „uzroka i
posljedice”. Nema sumnje da se nesretni slučajevi događaju. Zrakoplovne, željezničke i automobilske
nesreće. Potonuća brodova. Ali, kroz čitavu povijest očito je da ljudsko planiranje najčešće prethodi
događajima.
Zašto onda ne znamo više o takvom tajnom planiranju?

Prema istraživačima zavjera, Jonathanu Vankinu i Johnu Whalenu, stavove američke javnosti
oblikuje uljepšani „diznijevski” pogled i na povijest i na trenutna zbivanja. „'Diznijevska verzija'
povijesti mogla bi se lako nazvati i 'verzijom New )brk Timesa', ili 'verzijom televizijskih vijesti', ili
udžbeničkom verzijom'", pisali su. „Glavni otpor teorijama zavjere ne pružaju ljudi s ulice nego
mediji, akademska zajednica i vlast - ljudi koji upravljaju nacionalnim i globalnim informacijama.”

Anthony C. Sutton, londonski profesor ekonomije koji se bavio istraživačkim radom u Zavodu
Hoover Sveučilišta Stanford, slaže se kako „povijest establišmenta” dominira u udžbenicima,
nakladništvu, medijima i na policama knjižnica. „Posljednjih stotinu godina svaka teorija povijesti ili
historijski dokaz koji se ne uklapaju u obrazac što ga je utvrdilo Američko društvo povjesničara, i
velike zaklade sa svojom dotacijskom moći, napadnuti su ili odbijeni - ne na temelju iznesenih
dokaza, nego na temelju toga jesu li argumenti prihvatljivi liberalnom establišmentu s istočne obale”,
primijetio je. „Teško svakoj knjizi ili autoru koji se ne uklapa u službene smjernice. Za njih nema
potpora zaklada. Nakladnici se uplaše. Distribucija je nasumična ili je uopće nema.”

To je ponovio i dr. Carroll Quigley, sveučilišni mentor predsjednika Billa Clintona. Njegova
knjiga iz 1966. godine, Tragedija i nada: povijest svijeta u naše doba (Tragedy and Hope: A History
of the World in Our Time), otkriva njegovu izravnu upućenost u suvremena tajna društva. Quigley je
rekao da ju je iznenada povukao veliki njujorški nakladnik. „Danas sam posve siguran da je Tragedija
i nada bila zabranjena...”, napisao je Quigley sredinom 1970-ih.

Istraživači i pisci - poput pokojnog Garyja Allena, A. Ralpha Eppersona, G. Edvvarda Griffina,
dr. Johna Colemana, Jonathana Vankina, Anthony C. Suttona i Eustacea Mullinsa, da spomenemo
samo neke - godinama su pisali o zavjerama. Ali, te su radove gotovo uvijek objavljivali mali
nakladnici s ograničenom distribucijom. Ti autori upozoravaju da masovne medije kontroliraju
američke korporacije, što onemogućuje svaku značajniju dostupnost njihovih materijala.

Ta se zabrinutost pojavljuje i izvan SAD-a. Jednom je jedan Francuski nakladnik citiran: „Ne
može se ući u trag vlasnicima korporacija i ustroju vlasti u Sjedinjenim Državama. Oni' to ne bi
dopustili. Oni' bi našli načina da pronađu i podvrgnu mukama svakoga tko bi to pokušao. Čini se da
su oni' prilično mala skupina ljudi koji se međusobno poznaju, ali mnogi od njih uopće nisu poznati
javnosti. Oni' dobivaju i prepuštaju državne poslove, ali javna im služba očito služi za stjecanje
osobne koristi, a ne obratno. Vladinoj kontroli', koju gotovo svatko spominje, ne može se ući u trag
preko dioničkih udjela, regulatornih agencija, državnih odluka. Čini se da funkcionira pomoću
labirinta osobnih kontakata i prešutnih sporazuma." Tome bi se moglo dodati njihovo članstvo u
tajnim društvima.

Mnogi autori pisali su o mračnim spletkama, čiji je cilj nametanje „novoga svjetskog poretka”,
unutar tajnih društava poput Trilateralne komisije, Vijeća za inozemne odnose, iluminata. Komiteta
300 i drugih. Nepristrani istraživači ukazuju na nepostojanje tužbi protiv tih autora zbog klevete, što
pridaje određenu vjerodostojnost njihovim stavovima. Međutim, glavni mediji rijetko smatraju
shodnim raspravljati o takvim optužbama, a pogotovo istražiti ih.

Ipak, dolaskom novoga tisućljeća, tema zavjere našla je svoj put do svakog aspekta američke
svakodnevice - od knjiga, televizije i filma do politike. Čak ni predsjednik Sjedinjenih Država ne
može odoljeti čarima zavjere.

Godine 1991. novoustoličeni predsjednik Bili Clinton postavio je svog bliskog prijatelja s kojim
je igrao golf, Webstera Hubbella, na mjesto pomoćnika ministra unutarnjih poslova. U svojim
nedavnim memoarima pod naslovom Prijatelji na lisokim položajima (Friends in High Places),
Hubbell je napisao da mu je Clinton rekao: „Webb... ako te postavim u ministarstvo, želim da mi
pronađeš odgovore na dva pitanja. Prvo, tko je ubio Kennedyja? I drugo, postoje li NLO-i?” „Bio je

smrtno ozbiljan”, dodaje Hubbell. „Istražio sam oba, ali nisam bio zadovoljan odgovorima koje sam
dobio.”

Predsjednik i osoba koju je imenovao na jednu od najviših dužnosti u Ministarstvu unutarnjih
poslova ne mogu dobiti izravan odgovor? Tko tu zapravo zapovijeda?

Nakon Hubbellova razotkrivanja, dr. Steven Greer, direktor Centra za proučavanje
izvanzemaljske inteligencije (CSETI), otkrio je daje 1993. godine tadašnjeg direktora CIA-e,
admirala Jamesa Woolseyja, tri sata izvještavao o postojanju NLO-a. Greer kaže da su Woolseyjeva
nastojanja da provjeri njegove informacije bila osujećena i da nije mogao dobiti relevantne
dokumente iz arhiva CIA-e.

Kad se stigne do najdubljih, najmračnijih tajni ove zemlje, čini se da postoje sile više i od
predsjednika Sjedinjenih Država i direktora Središnje obavještajne agencije (CIA).

Autori koji pišu o zavjerama i vladini dužnosnici nisu jedini koji sumnjaju u zavjere.
Godine 1997. anketa Scripps-Hovvard News Servicea i Sveučilišta Ohio dala je sljedeće
izvanredne rezultate:
- 51 posto ispitanika smatra vjerojatnim da su neki dužnosnici izravno odgovorni za atentat na
predsjednika Johna F Kennedyja
-više od trećine ispitanika sumnja da je Američka mornarica oborila Trans World Airlinesov let
br. 800, namjerno ili nenamjerno
- većina ispitanika smatra kako je moguće da su dužnosnici CIA-e namjerno dopuštali
srednjoameričkim raspačivačima droge da prodaju kokain crnačkoj djeci u sirotinjskim četvrtima
- 60 posto ispitanika drži da vlasti zadržavaju informacije o „Agent Orangeu" i uzrocima
sindroma Zaljevskoga rata
-gotovo polovina ispitanika sumnja da su FBl-ovi agenti prvi otvorili vatru u kojoj je poginuo 61
član sekte davidijanaca kod Wacoa u Teksasu 1993. godine. (Taj je broj nesumnjivo narastao 1999.
godine nakon otkrića vladinih obmana u vezi s pirotehničkim sredstvima koje su davidijanci navodno
koristili.)
- nakon što je Američko ratno zrakoplovstvo objavilo izvješće o tome da su „izvanzemaljci”
pronađeni u Rosvvellu, u New Mexicu, bili zapravo lutke za testiranja koja su započela 1954. godine,
još je veći broj ljudi počeo smatrati da Vlada prikriva i informacije o izvanzemaljcima
Reagirajući na tu anketu, Curtis Gans, izvršni direktor Vašingtonskog odbora za proučavanje
američkoga biračkog tijela, jadikovao je kako ..paranoja ubija ovu zemlju".
No, je li to doista paranoja? Zar uistinu ne postoji nitko tko negdje kuje zavjere kako bi stekao
bogatstvo i moć? Stara, otrcana izreka nas podsjeća: „Samo zato što si paranoičan, ne znači da te neće
ščepati!”
Širi se uvjerenje da su stanovite osobe s golemim bogatstvom i moći, većim dijelom nepoznate
javnosti, pravi gospodari Sjedinjenih Država i svijeta. „Moć je životna činjenica u Americi, ali većina
Amerikanaca daleko je od nje. Tajnovitost je glavni alat moći. Vlada se čini suzdržanom, ali ipak
silničkom. Sve smo više odvojeni jedni od drugih - prikovani uz računala i televizijske ekrane,
zatočenici iza stakla. Postoji frustrirajući osjećaj nepovezanosti u suvremenom američkom životu...
Teorije zavjere nastoje ponovno uspostaviti cjelinu”, napisao je Jonathan Vankin, novinar koji je
istraživao brojne različite teorije zavjera koje uključuju američku Vladu.
Teorije zavjere pokušaj su da se sagleda „cjelovita slika” povijesti. „Vjerujemo da se mnogi
veliki svjetski događaji koji oblikuju sudbine zbivaju zato što ih je netko isplanirao”, razmišljao je
konzervativni autor Gary Allen. „Radi li se o pukom zakonu velikih brojeva, polovina događaja koji
utječu na dobrobit naše zemlje trebala bi biti dobra za Ameriku. Radi li se o pukoj nesposobnosti,

naši bi vođe trebali povremeno pogriješiti u našu korist... Ne radi se doista o slučajnosti ili gluposti,
nego o planiranju i promišljenosti.”

Manje refleksivan bio je Johnson koji je odredio način Reaganove vladavine objavivši 1983.
godine knjigu Arhitekti straha: teorije zavjere i paranoja u američkoj politici (Architects of Fear.
Conspiracy Theories and Paranoia in American Politics), plod niza članaka koje je napisao kao
izvjestitelj Minneapolis Stara. Johnson je tvrdio kako velik broj Amerikanaca jednostavno ne može
prihvatiti ideju da „postoje brojni načini da se protumače događaji”, dodajući uvjereno kako „ne
postoji nijedan sveobuhvatan sustav”. Rekao je da paranoični Amerikanci „stvaraju složene sustave
tumačeći sve svjetske probleme kao dio zavjere” kako bi racionalizirali svoj strah i mržnju umjesto
da prihvate ono što on opisuje kao „pluralistički” pogled na povijest, ekonomiju i politiku.

„Postoji razlika između onih koji povremeno podlegnu privlačnosti pripravnih, zavjereničkih
tumačenja i teoretičara zavjere... koji vjeruju da je sve loše što se ikad dogodilo dio sveobuhvatne,
višestoljetne urote”, izjavio je.

Rekavši to, Johnson je bio primoran priznati kako „ni historiografska ni sociološka analiza ne
objašnjavaju zašto brojni teoretičari zavjere imaju tako napadno slične svjetonazore”. Osim toga,
propustio je opaziti kako oni koji iskreno vjeruju da zavjere ne postoje, samo potpomažu one koji
možda zavjere kuju.

Vladavina nekolicine

„Elite, a ne mase, kontroliraju Ameriku”, zaključili su članovi akademske zajednice Thomas R.
Dye i L. Harmon Zeigler u svojoj knjizi Ironija demokracije (The \rony of Democracf). „U
industrijskom, znanstvenom i atomskom dobu život u demokraciji, baš kao i u totalitarnom društvu,
oblikuje šačica ljudi. Unatoč razlikama u pristupu proučavanju vlasti u Americi, stručnjaci - politički
znanstvenici i sociolozi podjednako - slažu se da ključne političke, ekonomske i društvene odluke
donosi neznatna manjina'.”

Čini se kako ideju da mala, bogata vladajuća elita - oligarhija - kontrolira Ameriku dobrano
podupiru činjenice. Nerazmjernu količinu američkih resursa kontrolira mala skupina naspram
njezinih 265 milijuna stanovnika. Prema studiji Upravnog odbora Središnje banke iz 1983. godine,
dva posto američkih obitelji kontrolira 54 posto nacionalnog bogatstva, a deset posto ljudi posjeduje
86 posto ukupnih financijskih sredstava. Većina američkih obitelji - njih 55 posto - bila je na nuli ili u
dugovima. Ia studija nije uključivala ukupnu vrijednost ustanova koju kontrolira gore spomenutih
dva posto.

Taj ciklus u kojem se bogati bogate, a siromašni osiromašuju ubrzava se od 1960. godine, i za
vlasti republikanaca i za vlasti demokrata, a prema američkom Uredu za popis stanovništva, zahuktao
se u 1990-ima. Od 1992. do 1994., udio pet posto najbogatijih u nacionalnom dohotku narastao je za
14 posto, gotovo dvostruko više nego dobit svih ostalih posljednjih 25 godina. Prosječna radnička
plaća 1998. godine - usklađena s inflacijom - za cijeli je dolar bila niža od satnice 1973. godine. U
posljednjih dvadeset godina jaz u prihodima između muškaraca sa sveučilišnim obrazovanjem i onih
bez njega povećao se s 42 na 89 posto. Sindikalni poslovi ponijeli su glavni teret. Godine 1970.
sindikati automobilske i industrije čelika imali su gotovo tri milijuna članova. Današnji broj članova
manji je od milijun.

„Razvili smo se u dvoslojno društvo gdje ljudi u industriji znanja napreduju, a oni bez
sveučilišnog obrazovanja ili tehničkih vještina propadaju”, primijetio je Mortimer B. Zuckerman,
glavni urednik U. S. News & World Reporta. Mnogi se sad pitaju je li to nestajanje američke srednje
klase doista prirodna evolucija ili svjesno planiranje „novoga svjetskog poretka”.

Naveliko se govori o tome kako Sjedinjene Države iskorištavaju svjetska prirodna bogatstva
sasvim nerazmjerno svom udjelu u broju stanovnika u svijetu. Također je neosporna činjenica da na
početku novoga tisućljeća Amerika ostaje vrhovna svjetska sila.

Tko onda doista kontrolira Sjedinjene Države i, prema tome, svijet?
Svi su već čuli kako „oni” posjeduju golemu većinu prirodnih bogatstava, manipuliraju
dionicama, kontroliraju cijene i izbjegavaju poreze. „Oni” također održavaju monopole na energiju,
medicinu, naoružanje i proizvodnju potiskujući nove tehnologije.
„Oni” imaju i prekomjeran utjecaj na medije i svjetske vlade kontrolirajući multinacionalne
korporacije kao i privatne organizacije poput engleskoga Kraljevskog instituta za međunarodne
poslove, Vijeća za inozemne odnose i Trilateralne komisije.
„Oni” također pripadaju tajnim društvima poput iluminata, Društva lubanje i kostiju, Malteških
vitezova i jezgri slobodnih zidara.
Ali, tko su točno „oni”? Tko su muškarci - čini se da je malo žena uključeno - koji možda
kontroliraju sudbinu planeta Zemlje? Zašto djeluju tajnovito i zašto ih privlače tajne organizacije?
Kakvim tajnama raspolažu i što im omogućuje da preuzimaju ulogu vladajuće elite? I što je još
važnije, kakvi su im ciljevi i namjere?

Mnogi su ljudi čuli za gore spomenuta tajna društva. Ali, malo ih je imalo priliku saznati
pojedinosti o njihovu podrijetlu, nakanama i vezama. Stoga je prirodno upitati se koliki utjecaj ili
kontrolu imaju te skupine nad stvarnim događajima.

Ova je knjiga analiza tih tajnih društava - i suvremenih i drevnih - i njihove uloge u svjetskoj
povijesti, pokušaj razotkrivanja njihovih tajni, potrage za pravim značenjem njihovih zagonetki.

Čak i najnemarnijem istraživaču postaje jasno da tajna društva ne samo da postoje nego da su
stoljećima igrala ključnu ulogu u svjetskim zbivanjima. Nejasno je koja su točno ta društva i koliko
ih je uključeno. A kakve su veze između tih skupina? Na kraju krajeva, to su tajna društva.

Godine 1909. Walter Rathenau iz General Electrica u Njemačkoj rekao je: „Tri stotine ljudi, koji
se međusobno poznaju, upravljaju ekonomskom sudbinom Europe i odabiru svoje nasljednike
između sebe." Rathenauova brojka možda je poslužila kao osnova za tvrdnju dr. Johna Colemana,
koji piše o zavjerama, da Komitet 300 kontrolira „tajnu, višu paralelnu vlast koja vlada Britanijom i
SAD-om”.

Joseph F Kennedy, praotac glasovite obitelji Kennedy, jednom je komentirao: „Pedeset ljudi vlada
Amerikom, a i to je velika brojka.”

Opisujući tko vlada Sjedinjenim Državama danas, David Wallechinsky i Irving Wallace, autori
popularnoga Narodnog almanaha (The People 's Almanac), ponovili su srednjoškolsko gradivo o
državnom uređenju navevši predsjednika, dvodomno zakonodavno tijelo i deveteročlani Vrhovni sud.
Spomenuli su i državne, okružne i gradske vlasti, ali točno su primijetili da „većinu njihovih zakona
može poništiti Savezna vlada”.

Ali, što je sa skrivenom vlašću i kontrolom? „Mnoge sile djeluju u američkom društvu, ali daleko
su najmoćnije povezane uprave velikih banaka, korporacija i osiguravajućih društava, uz podršku
vojnih vođa; riječima bivšega predsjednika Dwighta Eisenhovvera, vojno-industrijski kompleks U
redu, ali tko kontrolira taj „vojno-industrijski kompleks”?

Stajalište nekolicine

Nisu samo radikalni teoretičari zavjere progovarali o skrivenoj kontroli u svijetu. Britanski
premijer Benjamin Disraeli još je 1856. godine govorio pred Donjim domom Britanskoga
parlamenta: „Uzaludno je poricati, zato što je nemoguće tajiti, da je velik dio Europe - cijela Italija i
Francuska te velik dio [tada rascjepkane] Njemačke, da ne govorim o drugim zemljama - prekriven
mrežom tih tajnih društava... A koji su njihovi ciljevi? Ne pokušavaju ih sakriti. Oni ne žele zakonitu
vlast... žele promijeniti vlasništvo nad zemljom, istjerati sadašnje vlasnike i ukinuti religijske
ustanove [crkve].”

Predsjednik Woodrow Wilson, koji je, kako ćemo vidjeti, bio blisko povezan sa zavjereničkim
silama, napisao je: „Neki od najvećih ljudi u Sjedinjenim Državama, s područja trgovine i industrije,
boje se nekoga, boje se nečega. Oni znaju da negdje postoji sila koja je tako organizirana, tako
lukava, tako oprezna, tako zatvorena, tako sveobuhvatna, tako prožimajuća, da im je bolje da šapću
kad je proklinju.”

Felix Frankfurter, sudac američkoga Vrhovnog suda, jednom je otkrio: „Pravi vladari u
Washingtonu nevidljivi su i vladaju iza kulisa.”

U pismu datiranom 23. studenog 1933., novoizabrani predsjednik Franklin D. Roosevelt napisao
je pukovniku Edvvardu Houseu, glavnom savjetniku predsjednika Woodrowa Wilsona: „Prava je
istina, kao što vi i ja znamo, da su financijski elementi u velikim središtima imali vlast još od doba
Andrewa Jacksona.”

Rooseveltov sin Elliot je napisao: ,,U našem svijetu postoji možda samo desetak organizacija koje
djeluju na naše sudbine jednako nepokolebljivo kao zakonito izabrane vlade.”

Upozorenja o tajnoj vladi u Sjedinjenim Državama godinama su iznosili mnogi ljudi.
John F Hylan, bivši gradonačelnik Nevv Yorka, izjavio je 1922. godine: „Prava je prijetnja našoj
republici nevidljiva vlada koja poput divovske hobotnice širi svoje ljigave pipke iznad našega grada,
države i zemlje... Na čelu te hobotnice su poslovni krugovi oko Rockefellera i Standard Oila te mala
skupina moćnih bankarskih kuća koje obično nazivamo međunarodnim bankarima [koji] praktički
upravljaju američkom Vladom radi vlastitih sebičnih ciljeva.”
Pukovnik L. Fletcher Proutv (u mirovini) služio je kao časnik za vezu između Pentagona i CIA-e
od 1955. do 1963. godine. Sa svoje pozicije Prouty se mogao uvjeriti u kontrolne mehanizme i
obavještajne agencije i vojske.
Godine 1973. pisao je da Sjedinjenim Državama upravlja „tajni tim”, „skrovito svetište novog
religijskog poretka” odgovorno samo sebi. „Moć tog tima potječe od njegove goleme infrastrukture
unutar vlade i izravne povezanosti s velikim privatnim industrijama, zajedničkim fondovima i
investicijskim ustanovama, sveučilištima i medijima, uključujući strane i domaće nakladnike... Svi
pravi članovi tog tima ostaju u središtu moći bilo kao vladini dužnosnici ili bez službenog položaja,
kao dio najuže elite. Jednostavno se izmjenjuju na službenim pozicijama i u poslovnom svijetu, ili u
sigurnoj luci akademskih krugova.”
Prouty piše: „Taj veliki stroj stvorili su sposobni ljudi poput 'Divljeg Billa' Donovana, Clarka
Clifforda, Waltera Bedella Smitha, Allena Dullesa, Maxwella Taylora, McGeorgea Bundyja i mnogih
drugih, koji su ga vodili i pretvorili u odbjeglog diva kakav je danas. Svi ti poslovni, vladini,
novčarski, interesni krugovi... djeluju u samodovoljnoj i krajnje sebičnoj sigurnosti i tajnosti.”
Skeptik bi trebao primijetiti kako će se ta ista imena neprekidno pojavljivati u vezi sa suvremenim
tajnim društvima.
Veliki inovativni mislilac R. Buckminster Fuller također je shvatio da Sjedinjenim Državama

vladaju moćni ljudi iza kulisa. ,,SAD-om ne vlada njezina tobožnja demokratska' vlast”, napisao je
malo prije smrti 1983. godine. „Nema ničeg jadnijeg od predsjednika Sjedinjenih Država, čija je moć
otprilike jednaka nuli. Usprkos tome, mediji i većina američkih građana starijih od trideset godina i
dalje se ponašaju kao da predsjednik ima vrhovnu moć.”

Predsjednik Franklin D. Roosevelt, i sam blisko povezan s istaknutim članovima tajnih društava,
jednom je primijetio: ,,U politici se ništa ne događa slučajno. Ako se dogodi, možete se kladiti da je
tako bilo planirano.”

Druga upućena osoba koja je potvrdila postojanje urote bio je prvi američki ministar obrane
James Forrestal, koji je svoju otvorenost možda platio glavom. Od 1947. godine Forrestal je
izražavao zabrinutost zbog toga što državni vođe dosljedno čine ustupke Sovjetima. Skupio je više od
tri tisuće stranica bilješki koje je htio, kako je rekao jednom prijatelju, pretočiti u knjigu kako bi
razotkrio prave motive svojih nadređenih.

„Ti ljudi nisu nesposobni ili glupi. Prepredeni su i oštroumni. Da su samo glupi, povremeno bi
počinili grešku u našu korist", primijetio je.

Forrestal, koji je znao za mnoge tajne, prema kontroverznim dokumentima MJ-12, bio je na
popisu originalnih članova krajnje tajne skupine odeovorne za pitanje NLO-a, dao je ostavku na
zahtjev predsjednika Trumana 2. ožujka 1949. Dva mjeseca kasnije, opet na Trumanov zahtjev, javio
se u mornaričku bolnicu u Bethesdi na rutinski pregled. Jedan je liječnik uvjeravao njegova brata da
je Forrestal dobro, ali nije dopustio ni bratu ni obiteljskom svećeniku da ga vide. Na dan kad mu je
brat stigao da ga odvede iz bolnice, Forrestalovo tijelo pronađeno je u bolnici s konopcem oko vrata.
Dužnosnici su tvrdili da je Forrestal počinio samoubojstvo, ali mnogi ljudi - kako tada, tako i danas -
ne vjeruju u taj zaključak. Njegove bilješke i dnevnike oduzele su vlasti i zadržale ih dulje od jedne
godine prije nego stoje pročišćena verzija napokon objavljena.

Premda su razni dužnosnici tvrdili da je Forrestal u to vrijeme bio umobolan, čini se da mu je to
njegovo stanje probudilo sposobnost „predviđanja" budućnost. Prije nego što je otišao u Bethesdu,
Forrestal je rekao jednom prijatelju da će američki vojnici uskoro ginuti u Koreji. Ta je tvrdnja
izrečena 15 mjeseci prije nego što su Sjevernokorejci izvršili „iznenadni” napad na Južnu Koreju.

Drugi „luđak" koji je imao proročansku viziju rata bio je senator Joseph McCarthy, koji je dokaz
o zavjeri svjetskih razmjera pogrešno shvatio kao podršku za vlastitu predrasudu prema komunizmu.

McCarthy, koji je prouzrokovao toliko nevolja svojim nepromišljenim i vatrenim napadom na
komunizam, ipak je bio na dobrom tragu u svojoj procjeni da se radi o uroti za podupiranje rata za
profit. Upozorio je da sporazum u Jalti između Roosevelta, Churchilla i Staljina stoji iza sukoba u
poslijeratnom svijetu. Tajni dogovori tih svjetskih vođa - između ostalog o prepuštanju Istočne
Europe Staljinu, Bliskog istoka Britaniji, a Pacifika i Jugoistočne Azije Americi - potvrđeni su
sredinom 1970-ih objavljivanjem nekih Chruchillovih spisa i pisama.

23. rujna 1950., McCarthy je izjavio: „Tu [u Jalti] je potpisana smrtna presuda za mladiće koji
danas ginu u korejskim brdima i dolinama. Tu je potpisana smrtna presuda za mladiće koji će sutra
ginuti u prašumama Indokine [kasnije nazvanoj Vijetnam]. Kako možemo odgovarati za sadašnju
situaciju ako vjerujemo da su se visokopozicionirani ljudi u Vladi dogovorili [sic/] da nas prepuste
katastrofi? To mora biti plod velike zavjere, zavjere tako golemih razmjera da nadilazi sve slične
poduhvate u povijesti čovječanstva", upozorio je McCarthy. „Što se može zaključiti iz tog
neprekinutog niza odluka i postupaka koji pridonose strategiji poraza? Ne mogu se pripisati
nesposobnosti.”

McCarthyja je zadesio neslavan kraj zato što nije mogao - ili nije htio - gledati dalje od prijetnje
„komunističke” zavjere svjetskih razmjera. Srećom, tijekom vremena mogle su se diskreditirati neke

njegove bezobzirne i bombastične optužbe. Nažalost, propast „makartizma” ostavila je neke tajne
netaknutima.

Jesu li svi ti ljudi bili zaluđeni teoretičari zavjere? Ili su svi, na svoj manjkav i ograničen način,
pokušali razotkriti tajne namjere iza priča koje se podmeću javnosti?

Komentatori poput Noama Chomskog i Gorea Viđala progovorili su protiv „stanja nacionalne
sigurnosti" s ljevice. Pokojni senator Barry Goldvvater i propovjednik Rat Robertson progovorili su
s desnice. Čak su i srednjostrujaški pripadnici centra, poput komentatora Billa Moyersa i odvjetnika
Gerryja Spencea, upozorili na „tajnu vladu”. Kad povijesne osobe s različitih krajeva političkoga
spektra, zajedno sa zabrinutim građanima, govore istu stvar, vrijeme je da se dobro obrati pozornost
na ono što se događa u državi.

David Wise i Thomas B. Ross pisali su o tim pitanjima početkom 1960-ih u knjizi Nevidljiva
vlada (The Invisible Government), koju je CIA pokušala zabraniti. Upozorili su da organi tajne vlade
imaju financijske veze sa zakladama i sveučilištima te da se koriste američkim interesima kao
izlikom za svoje operacije, izravno kršeći svoje ovlasti. U novije su vrijeme ti autori napisali: „Nije
se dogodilo ništa... što bi nas uvjerilo da se opasnost od tajne vlade u otvorenu društvu imalo
smanjila.”

U Vladarima iz sjene izložit ćemo nove informacije i nove načine gledanja na povijest. Pokušat
ćemo povezati labave dijelove našega kolektivnog znanja kako bismo prikazali dugačak trag naznaka
i dokaza zavjere.

Nema jamstva da su sve ovdje iznijete informacije apsolutno i nepobitno istinite. No, kako bi se
shvatila istina, potrebno je što više podataka. Ništa se ne bi smjelo otpisati. Svaka informacija, ma
koliko naoko bila neobična ili nelogična, trebala bi se razmotriti i ocijeniti.

Iako se čini da postoji velik broj tajnih društava - i političkih i religijskih - koja djeluju u svijetu,
ovdje ćemo razmotriti samo ona za koja se čini da imaju najveći utjecaj na javnost. Raskolničke sekte
i ekscentrični kultovi - kao što su Osvetnici, Beati Paoli, Red anđela pauna, Rajska vrata itd. - samo
odvraćaju od istraživanja uistinu ozbiljnih organizacija.

Ovdje mi dopustite da dobro razjasnim jednu stvar: ništa u ovoj knjizi nije prikazano s namjerom
da zadire u ičija religijska uvjerenja. Sloboda vjeroispovijesti jedna je od najvažnijih značajki
američkog života. Svakoj osobi treba biti dopušteno izlaganje vlastitih uvjerenja sve dok ona ne
utječu nepovoljno na druge osobe.

No, istražujući povijest i tajna društva postaje jasno da su religija i politika, osobito u prošlosti,
bile nerazmrsivo isprepletene. Isključivanje religijskih tema značilo bi iznijeti samo polovinu priče.
Ta se tema mora intelektualno razmotriti. Kako se ona može uklopiti u nečiji svjetonazor, odlučit će
svaki čitatelj, ovisno o svojim religijskim stavovima i intelektualnoj razini.

Golemo mnoštvo informacija o tajnim društvima, većinom davno zapisanih, prepuno je imena,
datuma i događaja koji ništa ne znače suvremenom čitatelju. Stoga promišljeno uređivanje i
prostorna ograničenja neizbježno čine ovu analizu pomalo površnom. Nadam se da je sačuvano
dovoljno pojedinosti koje će potkrijepiti ovaj prikaz aktivnosti tajnih društava i da je istodobno
omogućena lakoća čitanja teksta o ovom vrlo složenom i kontroverznom predmetu.

Tajnovita narav tih skupina čini svaki pokušaj otkrivanja apsolutnog dokaza njihova djelovanja i
krajnjih ciljeva gotovo nemogućim. Baš kao što organi za provođenje zakona istražuju organizirani
kriminal, istraživači često moraju tražiti obrasce ponašanja i osobne veze između pojedinih ljudi i
organizacija. Dok dokaz obično govori sam za sebe, kolektivno okrivljavanje mora se uzeti u obzir i
izbjeći. Nisu svi članovi tajnih društava zavjerenici. Cjelokupno područje raznih predmeta mora se
temeljito proučiti budno pazeći na smicalice i obmane. Mnogi su povijesni podaci nepotpuni ili su ih

iskrivili konvencionalni kroničari.
Koje to onda tajne povezuju Vijeće za inozemne odnose i slobodne zidare s velikim egipatskim

piramidama i onime što je bilo još prije njih?
Odbacite predrasude i unaprijed stvorene zaključke te se pridružite pokušaju razotkrivanja

povijesti i ciljeva onih koji vladaju tajnovitošću.

Prvi dio

SUVREMENA TAJNA DRUŠT VA
Tajnovitost je sloboda o kojoj sanjaju fanatici: nema stražara koji će provjeravati vrata, nema
revizora koji će provjeriti knjige, nema suca koji će provjeriti zakon. Tajna vlast nema ustav. Ona
slijedi pravila koja sama izmisli.

BILL MOYERS

Tajna društva ne samo da postoje nego su igrala važnu ulogu u nacionalnim i međunarodnim
događajima sve do danas.

Kad razmatramo doseg suvremenih tajnih društava, poučno je najprije osvrnuti se na nedavne
američke predsjednike te ljude i događaje oko njih.

Dok su mnogi Amerikanci gledali na predsjednika Billa Clintona kao na mladolikog saksofonista
koji voli žene, većina nije znala za njegove veze s tri najozloglašenija suvremena tajna društva:
Trilateralnom komisijom, Vijećem za inozemne odnose (CFR) [osobito obratite pozornost na to kako
se kratica CFR neprekidno pojavljuje u analizi američkih političkih odluka i svjetskih sukoba] i
bilderberškom skupinom.

Trilateralna komisija objavljuje popis svojih članova kao i deklaracije, ali njezino unutarnje
funkcioniranje je tajna. CFR također objavljuje popis članova, ali članovi su se obvezali da će šutjeti
o njegovim ciljevima i operacijama. Bilderberška skupina drži tajnima i namjere i članstvo.

Među istaknutim članovima Clintonove administracije su i bivši predsjednik CFR-a Peter Tarnoff,
Anthony Lake, A1 Gore, Warren Christopher, Colin Povvell, Les Aspin, James Woolsey, William
Cohen, Samuel Levvis, Joan Edelman Spero, Timothy Wirth, Winston Lord, Lloyd Bentsen, Laura
Iyson i George Stephenopoulos. Bivši su članovi Trilateralne komisije Bruce Babbitt, Stephen W
Bosvvorth, William Cohen, Thomas Foley, Alan Greenspan, Donna Shalala i Strobe Talbott.

Nakladnik John F. McManus napomenuo je kako se ujesen 1998. godine, dok mu je prijetio
opoziv, Clinton požurio u New York zatražiti podršku od svojih prijatelja u CFR-u. „Bili Clinton je
svjestan da je predsjednik zato što su ga izabrali članovi 'tajnog društva' kojemu pripada i da očekuju
od njega da izvrši njihove planove”, pisao je McManus.

Clinton nije bio jedini predsjednik povezan s tim skupinama.
Predsjednik George Bush bio je član Trilateralne komisije, CFR-a i tajanstvenog Društva lubanje
i kostiju. Predsjednik Ronald Reagan, bivši glasnogovornik General Electrica, nije službeno pripadao
tim skupinama, ali njegove su administracije bile prepune i tadašnjih i bivših članova, o čemu će se
iscrpnije govoriti kasnije.
U administraciji predsjednika Jimmyja Čartera bilo je toliko članova Trilateralne komisije da su
istraživači zavjera digli veliku galamu. Čak su i elitni mediji počeli brujati o tome.

Trilateralna komisija

Do početka 1970-ih, zahvaljujući razvoju komunikacijske tehnologije, mnogi su Amerikanci
postali svjesniji zatvorenih organizacija poput Vijeća za inozemne odnose. Njegov bivši predsjednik
David Rockefeller, očito nastojeći skrenuti pozornost javnosti s aktivnosti CFR-a, potaknuo je
osnivanje otvorenijeg izdanka te organizacije: Trilateralne komisije.

I Komisiju i njezina prethodnika, CFR, istraživači zavjera smatraju simbolima tajnih organizacija
koje možda vode državnu politiku u smjeru suprotnom od onoga koji je u najboljem interesu javnosti
ili koji ta javnost želi.

Ideju o Trilateralnoj komisiji prvotno je Rockefelleru iznio Zbignievv Brzezinski, tada načelnik
Odsjeka za ruske studije Sveučilišta Columbia. Dok je radio u Zavodu Brookings, Brzezinski je
analizirao potrebu za užom suradnjom europskih, sjeverno-američkih i azijskih zemalja.

Godine 1970. pisao je u Foreigtt Affairsu, publikaciji CFR-a: „Potreban je nov i širi pristup -
stvaranje zajednice razvijenih zemalja koja se može učinkovito baviti problemima s kojima se
suočava čovječanstvo... Vijeće koje predstavlja Sjedinjene Države, zapadnu Europu i Japan, uz
redovite susrete šefova vlada kao i nekakav mali trajni mehanizam, bilo bi dovoljno za početak.”

Kasnije iste godine objavio je knjigu pod naslovom Između dva doba: američka uloga u
tehnotronskoj eri (Betweeti Two Ages: America ’s Role in the Technotronic Era). Na stranicama te
knjige Brzezinski je iznio svoju viziju budućnosti.

Proročanski je predvidio društvo „...kulturno, psihološki, socijalno i ekonomski oblikovano pod
utjecajem tehnologije i elektronike - osobito na području računala i komunikacija".

Vizije Brzezinskoga izazvat će sumnje onih koji se protive stapanju svjetske političke i
ekonomske moći. Ustvrdivši da „nacionalna suverenost više nije održiv koncept”, predvidio je
„kretanje razvijenih zemalja prema većoj zajednici... putem raznih neizravnih veza i već nastalih
ograničenja nacionalne suverenosti". Predviđao je da će se ta zajednica financirati putem „globalnog
sustava oporezivanja".

Tumačeći kako bi suradnički stožer, kao što je Trilateralna komisija, mogao izvršiti pripreme za
buduće stapanje, zaključio je da „iako je cilj stvaranja zajednice razvijenih zemalja manje ambiciozan
od cilja stvaranja svjetske vlade, ipak je dostižniji.”

Vjera Brzezinskog u globalno društvo nije isključivala zemlje koje su tada bile pod vlašću
marksizma, a opisao ga je kao „još jednu bitnu kreativnu fazu u sazrijevanju čovjekove univerzalne
vizije” i „pobjedu otvorenog čovjeka nad zatvorenim, pasivnim čovjekom, te pobjedu razuma nad
vjerom."

Plan Brzezinskoga za Trilateralnu komisiju prvi je put predstavljen na sastanku krajnje tajnovite
bilderberške skupine u travnju 1972. godine u belgijskom gradiću Knokke-Heistu. Prijedlog
Brzezinskoga navodno je dočekan s oduševljenjem. U to su doba međunarodni novčari bili zabrinuti
zbog Nixonove devalvacije dolara, dodatnih poreza na uvoz i započetog popuštanja napetosti s
Kinom, zbog čega su se pogoršavali odnosi s Japanom. Povrh toga, energetski problemi bili su sve
veći uslijed povećanja cijena Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC).

Uz blagoslov bilderberške skupine i CFR-a, Trilateralna komisija počela se organizirati 23. - 24.
srpnja 1972. na Rockefellerovu posjedu od 3500 jutara u Pocantico Hillsu, kod Tarrytowna u državi
New York. Među sudionicima tog privatnog sastanka bili su Rockefeller, Brzezinski, ravnatelj
vanjskopolitičkih studija Zavoda Brookings Henry Owen, McGeorge Bundy, Robert Bovvie, C. Fred
Bergsten, Bayless Manning, Karl Carstens, Guido Colonna di Paliano, Francois Duchene, Rene Foch,
Max Kohnstamm, Kiichi Miyazawa, Saburo Ikita i Tadashi Yamamoto. Po svemu sudeći, te su

osnivače odabrali Rockefeller i Brzezinski.
Trilateralna komisija službeno je osnovana 1. srpnja 1973., s Davidom Rockefellerom kao

predsjednikom. Brzezinski je imenovan za sjevernoameričkog direktora-osnivača. Među
sjevernoameričkim članovima bili su guverner Georgije Jimmy Čarter, član američkog Kongresa
John B. Anderson (još jedan predsjednički kandidat) i glavni urednik Timea Hedly Donovan. Strani
članovi osnivači bili su pokojni Reginald Maudling, lord Eric Roll, urednik Economista Alistair
Burnet, predsjednik FlAT-a Giovanni Agnelli i francuski potpredsjednik Europske komisije Raymond
Barre. Ukupno ekskluzivno članstvo broji oko tri stotine ljudi.

Prema Komisijinoj službenoj godišnjoj publikaciji Trialogue, „Trilateralnu komisiju utemeljili su
1973. godine zapadnoeuropski, japanski i sjevernoamerički državljani kako bi potaknuli užu suradnju
tih triju regija na zajedničkim problemima”. Skeptični autori koji pišu o zavjerama vidjeli su tu „užu
suradnju” kao „tajni sporazum” multinacionalnih bankara i korporacijske elite u svrhu stvaranja
svjetske vlade.

Trilateralna komisija ima stožere u Nevv Yorku, Parizu i Tokiju. Izvršni odbor od trideset pet
članova upravlja radom Komisije, koja se sastaje otprilike svakih devet mjeseci izmjenjujući se u tri
regije.

Ne čudi stoga što se postavilo pitanje tko financira tu skupinu. Komisijini glasnogovornici ističu
kako skupina ne dobiva nikakva državna sredstva. Izvješće iz 1978. godine pokazuje daje Komisijin
fond, od sredine 1976. do sredine 1979. godine, iznosio 1 180 000 dolara, od čega je većina došla iz
fondacija oslobođenih plaćanja poreza kao što je Fond braće Rockefeller, koji je samo 1977. donirao
120 000 dolara.

Donacije su dolazile i od Zaklade Ford, Zadužbine Lilly, Njemačkog Marshallova fonda i
korporacija kao što su Time, Bechtel, Exxon, General Motors, Wells-Fargo i Texas Instruments.

Uz svoj bilten Trialogue, Komisija je redovito objavljivala izvješća radne skupine koja su
dostupna javnosti. „Godinama su zavjerenički orijentirani bilteni na desnici i ljevici razglašavali
tajne' Trilateralne komisije koje su dobili izravno od nje!”, smijuljio se novinar i istraživač
Trilateralne komisije Robert Eringer. Većini istraživača jasno je da ti dokumenti ne sadrže nikakve
prave tajne' sve dok su dostupni javnosti.

Jedan takav dokument, naslovljen Kriza demokracije, Komisija je objavila 1975. godine. Jedan od
njezinih autora, politolog s Harvarda Samuel R Huntington, tvrdio je da Amerika treba „veći stupanj
umjerenosti demokracije”. Naveo je kako demokratske institucije nisu u stanju odgovoriti na krize
poput nuklearnog incidenta na Three Mile Islandu ili prihvata kubanskih izbjeglica. U dokumentu se
izražavao stav da su potrebni vođe „sa stručnim znanjem, stazom, iskustvom i posebnim talentima”
kako bi se „nadišli zahtjevi demokracije”.

Evo samo nekoliko primjera koji pokazuju kako oni koji podržavaju politiku Trilateralne
komisije često na koncu primjenjuju tu istu politiku u vladi. Tri godine nakon što mu je objavljen rad,
Huntington je imenovan za koordinatora pripreme osiguranja za Carterovo Nacionalno vijeće
sigurnosti. U tom je svojstvu Huntington pripremio predsjednički „Memorandum 32" koji je 1979.
doveo do predsjedničkog naloga za stvaranje Federalne agencije za postupanje u kriznim situacijama,
civilne organizacije s moći da preuzme totalitarnu kontrolu Vladinih funkcija u slučaju nacionalne
„krize”.

Richard Cooper, ekonomist sa Sveučilišta Yale, vodio je Komisijinu radnu skupinu za monetarnu
politiku, koja je predlagala prodaju službenih zlatnih rezervi privatnim burzama. Cooper je postao
pomoćnik ministra vanjskih poslova za ekonomska pitanja, i obavljao je tu dužnost kad je
Međunarodni monetarni fond prodao dio svojega zlata.

John Savvhill, član Trilateralne komisije, bio je autor ranoga Komisijina izvješća pod naslovom
Energija: upravljanje tranzicijom, u kojemu se savjetovalo kako upravljati prijelazom na skuplju
energiju. Čarter je imenovao Savvhilla zamjenikom ministra energetike. C. Fred Bergsen sudjelovao
je u pripremi Komisijina izvješća pod naslovom Reforma međunarodnih institucija i kasnije postao
pomoćnik ministra financija za međunarodne poslove.

„Mnogi izvorni članovi Trilateralne komisije sada su na pozicijama moći gdje mogu primijeniti
Komisijine političke preporuke; preporuke koje su sami pripremili u Komisijino ime”, primijetio je
Eringer. „Zbog tog je razloga Trilateralna komisija stekla glas zapadne vlade u sjeni.”

„Pipci Trilateralne komisije sežu tako daleko u političku i ekonomsku sferu da je neki opisuju
kao kliku moćnih ljudi koja želi preuzeti kontrolu nad svijetom stvaranjem nadnacionalne zajednice
kojom bi dominirale multinacionalne korporacije”, pisao je istraživač Laurie K. Strand u tekstu pod
naslovom „Tko ima glavnu riječ -šest mogućih aspiranata” u Narodnom almanahu 3 (People 's
Almanac 3).

Čak se i U.S. News & World Report osvrnuo na Komisijin globalistički cilj izvjestivši kako
„članovi Komisije ne okolišaju glede toga: angažiraju samo ljude koje zanima promicanje uže
međunarodne suradnje..."

Istraživači Anthony C. Sutton i Patrick M. Wood u svojoj su knjizi Trilateralci iznad Washingtona
(Trilaterals Over Washington) izrazili sumnje u tu skupinu te ponudili sljedeći pogled na njezin
začetak. „Trilateralna komisija utemeljena je upornim manevriranjem Davida Rockefellera i
Zbignievva Brzezinskoga. Rockefeller, [tadašnji] predsjednik iznimno moćne banke Chase
Manhattan, direktor mnogih multinacionalnih korporacija i zaklada', dugo je bio središnja figura
tajnovitog Vijeća za inozemne odnose. Brzezinski, sjajni prognostičar globalističkog idealizma,
profesor je na Sveučilištu Columbia i autor nekoliko knjiga koje su služile kao 'političke smjernice'
za CFR. Brzezinski je radio kao izvršni direktor Trilateralne komisije od njezinih začetaka 1973.
godine do kraja 1976., kad gaje predsjednik Čarter imenovao pomoćnikom za pitanja nacionalne
sigurnosti.”

Brzezinski je bio taj koji je vrbovao Čartera za Trilateralnu komisiju 1973. godine. Zapravo je za
vrijeme administracije predsjednika Jimmyja Čartera objelodanjeno toliko materijala Trilateralne
komisije da se u medijima povela ozbiljna debata.

Čak se i prema establišmentu orijentirani Washington Post početkom 1977. pitao: „Ali, evo što
uznemiruje u slučaju Trilateralne komisije. Izabrani predsjednik (Čarter) njezin je član. Također i
izabrani potpredsjednik Walter B. Mondale. Isto tako i novi ministri vanjskih poslova, obrane i
financija, Cyrus R. Vance, Harold Brovvn i W Michael Blumenthal. Isto tako i Zbigniew Brzezinski,
koji je bivši direktor Irilateralne komisije i Carterov savjetnik za nacionalnu sigurnost, kao i
mnoštvo drugih koji će kreirati američku vanjsku politiku sljedeće četiri godine.”

Sutton i Wood su komentirali: „Pokušavate li izračunati izglede da tri praktički nepoznata čovjeka
(Čarter, Mondale i Brzezinski), između svega 60 komisijinih članova iz SAD-a, osvoje tri najmoćnije
pozicije u državi, nemojte se truditi. Vaši će izračuni biti beznačajni.”

Carterova administracija uključivala je i ove članove Irilateralne komisije: veleposlanike
Andrewa Younga, Gerarda Smitha, Richarda Gardnera i Elliota Richardsona, ekonomskog savjetnika
Bijele kuće Henryja Ovvena, zamjenika ministra vanjskih poslova Warrena Christophera, direktora
Agencije za kontrolu naoružanja i razoružanje Paula Warnkea, pomoćnika ministra vanjskih poslova
za ekonomska pitanja Richarda Coopera, pomoćnicu ministra vanjskih poslova za sigurnost Lucy
Benson, pomoćnika ministra financija Anthonyja Solomona, Roberta Bowieja iz CIA-e i pomoćnika
ministra vanjskih poslova Richarda Holbrookea.

Da ne bi tko pomislio kako je Trilateralna komisija naprosto neki organ Demokratske stranke,
U.S. News & World Report popisao je 1978. ugledne republikance koji su bili njezini članovi. Među
njima su bivši ministar vanjskih poslova Henry Kissinger, bivši ministar prometa William Coleman,
bivša ministrica graditeljstva i urbanog razvoja Carla Hills, bivši ministar trgovine Peter Peterson i
bivši ministar zdravstva, obrazovanja i socijalne skrbi Casper Weinberger.

Na popisu su bili i bivši upravitelj Agencije za energetiku John Savvhill, bivši direktor CIA-e i
budući predsjednik George Bush, bivši zamjenici ministra vanjskih poslova Robert Ingersoll i
Charles Robinson, bivši zamjenik ministra obrane David Rackard, bivši upravitelj Agencije za zaštitu
okoliša Russell E. Train, veleposlanik u UN-u William Scanton, veleposlanica u Velikoj Britaniji
Anne Armstrong, članovi Kongresa John Anderson, William Brock, William Cohen, Barber
Conable, John Danforth i Robert Taft Jr. te Marina Whitman, bivša članica Vijeća ekonomskih
savjetnika.

Dodatnu zabrinutost među istraživačima zavjera izazvao je Carterov odabir bankara Paula
Volckera za čelnika američke moćne središnje banke Federal Reserve. Navodno imenovan prema
uputama Davida Rockefellera, Volcker je bio sjevernoamerički predsjednik Trilateralne komisije kao
i član drugih tajnih skupina, Vijeća za inozemne odnose i bilderberške skupine. Na mjestu
predsjednika Središnje banke zamijenio ga je njezin današnji predsjednik Alan Greenspan, također
član Trilateralne komisije, CFR-a i bilderberške skupine.

Lako je shvatiti zašto mnogi ljudi smatraju da se politikom američke Vlade upravlja iz tih
organizacija kojima dominiraju Rockefelleri.

Usprkos tome što su napisane prije gotovo dvadeset godina, Suttonove i Woodove riječi danas
zvuče istinito mnogim prosječnim Amerikancima koji su zabrinuti za stanje nacije i koji sumnjaju
kako superelita pokušava steći kontrolu nad svijetom. Pisali su: „Prema biblijskim standardima.
Sjedinjene Države svakako zaslužuju Božju kaznu - u njima vlada razularena izopačenost,
zlostavljanje djece je uobičajeno, gramzivost i pohlepa preduvjet su uspjeha, a moral je iskvaren.
Ako ćemo biti bačeni u pakao srednjega vijeka, najlogičniji katalizator ili motivator na vidiku jest
Trilateralna komisija.”

Bivši senator i predsjednički kandidat Barry Goldvvater ponovio je strahove mnogih kad je
napisao: „Stvarna namjera trilateralaca stvaranje je svjetske ekonomske sile nadmoćne političkoj
vlasti nacionalnih država. Kao upravitelji i tvorci tog sustava, vladat će svijetom.”

Takva je kritika nagnala Davida Rockefellera da brani Komisiju u jednom izdanju Wall Street
Joumala iz 1980. godine: „Daleko od nekakve klike međunarodnih zavjerenika kojima je namjera da
potajno vladaju svijetom, Trilateralna komisija u stvarnosti je skupina zabrinutih građana
zainteresiranih za poticanje većeg razumijevanja i suradnje između međunarodnih saveznika...”

Ali, neke su kritike dolazile i iz same Carterove administracije. Ministar vanjskih poslova
Edmund Muskie upozoravao je da Brzezinski ne koordinira vanjsku politiku, nego je kreira. William
Sullivan, koji je bio američki veleposlanik u Iranu, optužio je Brzezinskoga za sabotiranje američkih
nastojanja da se poboljšaju odnosi s Iranom nakon šahova odstupanja. ,,U studenom 1978., Brzezinski
je počeo kreirati vlastitu politiku i formirati vlastito veleposlanstvo u Iranu”, žalio se Sullivan.

Takve su optužbe izazvale u Washingtonu iznenadnu zabrinutost zbog tajnih i polutajnih
organizacija. Kolumnist Nicholas von Hoffman zabilježio je: „Brzezinski je dugo plašio one koji se
brinu zbog Trilateralne komisije, te skupine globalno usmjerenih velikih zvjerki iz velikih
industrijskih sila koju je potaknuo Rockefeller. Za mnoge Amerikance i ljevičarskih i desničarskih
uvjerenja, ta je komisija, koja pokušava utjecati na Vladinu trgovinsku politiku i diplomaciju, primjer
zabrinjavajućeg udruživanja.”

Zabrinutost se prelila i u organizacije veterana. Godine 1980. konvencija Američke legije
prihvatila je „Rezoluciju 773“ koja je pozivala Kongres na istragu Trilateralne komisije i njezina
prethodnika, Vijeća za inozemne odnose. Sljedeće godine sličnu su rezoluciju usvojili Veterani
inozemnih ratova (VFW).

Član Kongresa Larry McDonald predstavio je te rezolucije Zastupničkom domu, ali ništa se iz
toga nije izrodilo. McDonald, koji je kao predsjednik Društva „John Birch” bio glasan kritičar tih
tajnih društava, poginuo je 1. rujna 1983. u još uvijek nerazjašnjenom obaranju zrakoplova na letu
007 Korean Airlinesa.

Tijekom predsjedničkih kampanja 1980. godine, republikanski kandidat Ronald Reagan oštro je
napao devetnaest trilateralaca u Carterovoj administraciji - uključujući samog Čartera, koji je napisao
da je njegov kontakt s Komisijom bila „izvrsna prilika za učenje” - i obećao da će istražiti tu skupinu
ako bude izabran. Dok se natjecao s Georgeom Bushom za nominaciju, Reagan se okomio na njega
zbog članstva i u Trilateralnoj komisiji i u CFR-u te je obećao da mu neće dati položaj u svojoj vladi.

Međutim, tijekom republikanske nacionalne konvencije zbio se niz čudnih događaja.
Dok je Reagan bio siguran predsjednički kandidat, za mjesto potpredsjednika vodila se žestoka
borba. Sredinom tjedna medijski su komentatori iznenada počeli govoriti o „dvojcu iz snova” koji bi
trebali činiti predsjednik Reagan i potpredsjednik (i bivši predsjednik) Gerald Ford. Počeo se stvarati
pritisak za tu ideju koja bi dovela do zajedničkog predsjednikovanja i, prema tome, podijeljene vlasti.
Čak se predlagalo da bi Ford kao bivši predsjednik trebao odabrati pola Reaganova kabineta.
Suočen s mogućnošću da vodi pola vlade, Reagan se požurio uzeti riječ na konvenciji kasno noću
te obznanio: „Znam da je to što sam došao ovamo večeras bez presedana i uvjeravam vas u ovo kasno
doba da vam neću držati govor za prihvaćanje kandidature... Ali, s obzirom na to da sam gledao
televiziju u hotelu i vidio da ovdje kruže glasine i tračevi... dopustite mi da se što jednostavnije
izjasnim i zaključim sljedeće. Točno je da brojni republikanski vođe... misle kako bi prava
kombinacija uključivala bivšega predsjednika Sjedinjenih Država Geralda Forda na drugom mjestu...
Stoga sam smatrao da je zbog svih tih priča i zato što se svašta može izroditi preko noći vrijeme da
malo ubrzam dnevni red... Tražio sam i preporučujem ovom skupu da sutra, kad se zasjedanje nastavi,
George Bush bude nominiran za potpredsjednika.”
Reagan više nikad nije izgovorio ni riječ protiv Komisije ili CFR-a. Nakon što je izabran, njegov
tranzicijski tim od 59 članova bio je sastavljen od 28 članova CFR-a, deset članova elitne
bilderberške skupine i barem deset trilateralaca. Čak je postavio istaknute članove CFR-a na tri
najosjetljivija državna položaja: Alexandrea Haiga za ministra vanjskih poslova, Caspera
Weinbergera za ministra obrane i Donalda Regana za ministra financija. Naknadno je imenovao
voditelja Busheve kampanje Jamesa A. Bakera III., koji je tada radio kao predsjednik Reaganova i
Busheva kampanjskog odbora, za svoga šefa osoblja. Baker pripada četvrtom naraštaju obitelji koja
je dugo povezana s Rockefellerovim naftaškim interesima.
Potom je, malo više od dva mjeseca nakon što je preuzeo dužnost, predsjednika Reagana pogodio
atentatorov metak koji bi, da nije bilo pola centimetra, pogurao Busha u Ovalni ured sedam godina
ranije. Prilično je neobično da je brat nesuđenog ubojice John W. Hinckley dogovorio večeru s
Bushevim sinom Neilom iste noći kad je Reagan bio ustrijeljen. Hinckleyjev otac, teksaški naftaš, i
George Bush bili su dugogodišnji prijatelji. Treba spomenuti i daje Bushevo ime - uključujući njegov
tada slabo poznat nadimak ,,Poppy” - zajedno s adresom i telefonskim brojem pronađeno u osobnom
notesu naftnoga geologa Georgea DeMohrenschildta, posljednjega poznatoga bliskog prijatelja
Leeja Harveyja Osvvalda. Postojanje FBI-ova izvješća iz 1963. godine u kojemu se spominje
„George Bush iz CIA-e”, u vezi s reakcijama američke kubanske zajednice na umorstvo J. F

Kennedyja, privuklo je pozornost medija za vrijeme izbora 1992. godine. Za mnoge istraživače takve
naoko sitne, nepovezane i slabo objavljivane pojedinosti narušavaju dojam slučajnosti.

Neporecive veze između američkog vodstva i CFR-a te Trilateralne komisije - uz činjenicu da je
svjetski bankar David Rockefeller vodeća figura u objema skupinama - izazvale su mnogo nemira
među autorima koji pišu o zavjerama, kako na ljevici, tako i na desnici.

„Ako se za Vijeće za inozemne odnose može reći da je leglo ideja o jednom svijetu, Trilateralna
komisija radna je skupina okupljena za juriš”, pisali su Sutton i Wood 1979. godine. „Komisija je već
postavila svoje članove... na najviša mjesta koja SAD može ponuditi.”

Texe Marrs (nije u srodstvu s autorom ove knjige), predsjednik Living Truth Publishersa iz
Austina u Texasu, upozorio je: „Trilateralna komisija skupina je čiji je cilj požuriti doba svjetske
vlade i promoviranje međunarodne ekonomije koju iza kulisa kontrolira Tajno bratstvo (iluminati).”
Pokojni senator Barry Goldvvater slično je upozoravao. U svojoj knjizi iz 1979. godine Bez isprika
(With No Apologies), napomenuo je: „Cilj najnovije međunarodne klike Davida Rockefellera... jest da
bude sredstvo za multinacionalnu konsolidaciju trgovinskih i bankarskih interesa preuzimanjem
kontrole nad političkom vlašću u Sjedinjenim Državama”. Takve su tvrdnje 1981. godine izazvale
osvrt autora Washington Posta, inače nezainteresiranih za bilo kakve teorije zavjere. Na koncu su
priznali umiješanost Trilateralne komisije sarkastično napisavši: „Sjećate li se onih groznih
trilateralaca, međunarodnih zavjerenika s Davidom Rockefellerom na čelu koji su kanili osvojiti
svijet? Jimmy Čarter bio je jedan od njih. I George Bush, i to ga je skupo stajalo u prošlogodišnjoj
kampanji protiv Ronalda Reagana. Pogodite tko dolazi u Bijelu kuću. Pogodite tko ih je pozvao.
Pogodite tko će voditi delegaciju. Tako je. Trilateralci dolaze. Predsjednik Reagan pozvao ih je da
dodu. Vodit će ih David Rockefeller. Trilateralci su se iskrcali, a teoretičari zavjere bez sumnje će biti
blizu”, podsmjehivali su se.

Usprkos javnim poricanjima, Trilateralna komisija jamačno spada u tajna društva budući da joj
sastanci nisu otvoreni za javnost. I sasvim sigurno predstavlja produžetak Vijeća za inozemne odnose
budući da je svih osam sjevernoameričkih predstavnika na osnivačkom sastanku Trilateralne
komisije bilo članovima CFR-a.

Vijeće za inozemne odnose

Globalizam nije započeo TrilateraInom komisijom. Ideja o svjetskoj zajednici potječe davno prije
20. stoljeća, ali koncentrirana je u začetniku suvremenih američkih tajnih društava - Vijeću za
inozemne odnose (CFR).

Vijeće je nastalo kao rezultat niza susreta koji su se odvijali za vrijeme Prvoga svjetskog rata.
Godine 1917. pukovnik Edvvard Mandell House, povjerljivi savjetnik predsjednika Woodrovva
Wilsona, okupio je u New Yorku stotinjak uglednih ljudi kako bi raspravljali o poslijeratnom svijetu.
Proglasivši svoj rad „istraživanjem”, stvarali su planove za mirovni sporazum koji je kasnije
prerastao u slavnih Wilsonovih „četrnaest točaka", koje je prvi put predstavio Kongresu 8. siječnja
1918. Bili su zapravo globalisti, pozivali su na uklanjanje „svih ekonomskih zapreka” između
zemalja, „jednakost trgovinskih uvjeta” i stvaranje „sveopće zajednice zemalja”.

Pukovnik House, koji se jedanput opisao kao marksistički socijalist, ali čiji su postupci više
odražavali fabijanski socijalizam, bio je autor knjige iz 1912. godine pod naslovom Philip Dru:
upravitelj (Philip Dru: Administrator). U tom je djelu House opisao „zavjeru” unutar Sjedinjenih
Država s ciljem uspostave Središnje banke, stupnjevitog poreza na dohodak i kontrole obiju
političkih stranaka. Dvije godine nakon objavljivanja knjige, ostvarila su se dva njegova književna
cilja, ako ne i sva tri.

Krajem 1918. godine pat-pozicija na zapadnom frontu i ulazak SAD-a u rat prisilili su Njemačku i
centralne sile da prihvate Wilsonove mirovne uvjete. Kasnija Pariška mirovna konferencija 1919.
godine rezultirala je neugodnim Versajskim mirovnim ugovorom koji je primorao Njemačku da
plaća velike reparacije saveznicima. To je uništilo njemačko gospodarstvo, što je dovelo do depresije
i kasnijeg uspona Adolfa Hitlera i njegovih nacista.

Pariškoj mirovnoj konferenciji prisustvovali su predsjednik Woodrovv Wilson i njegovi najbliži
savjetnici, pukovnik House, bankari Paul Warburg i Bernard Baruch te dvadesetak sudionika
„istraživanja”. Sudionici Konferencije prihvatili su Wilsonov mirovni plan, uključujući stvaranje
Lige naroda. Međutim, prema američkom zakonu, sporazum je trebao ratificirati Senat, koji to nije
učinio, očito ne vjerujući ni u kakvu nadnacionalnu organizaciju.

Nepokolebljivi pukovnik House sastao se s britanskim i američkim delegatima na mirovnoj
konferenciji u pariškom hotelu Majestic 30. svibnja 1919. g. Odlučili su formirati „Institut za
međunarodne poslove”, s jednim ogrankom u Sjedinjenim Državama i jednim u Engleskoj. Engleski
ogranak postao je Kraljevski institut za međunarodne poslove. Institut je trebao usmjeravati javno
mnijenje prema prihvaćanju svjetske vlade ili globalizma.

Američki ogranak osnovan je 21. srpnja 1921. kao Vijeće za inozemne odnose (CFR). Stvoreno je
na temelju postojećeg ali neaktivnoga istoimenoga njujorškoga kluba koji su 1918. godine formirali
ugledni bankari i pravnici kako bi raspravljali o trgovini i međunarodnim financijama. U drugom
članku propisa novoga CFR-a stoji da svatko tko otkrije pojedinosti sa sastanaka CFR-a, krši njegova
pravila te može biti isključen iz članstva, čime se CFR kvalificira kao tajno društvo.

Tu tajnovitost neumorno štite glavni američki mediji. „Analitičari sovjetskoga tiska kažu da se
Vijeće redovitije pojavljuje u listovima Pravda i Izvestija nego u New )brk Timesu", primijetio je
novinar J. Anthony Lucas 1971. godine.

Od 1945. godine stožer CFR-a smješten je u otmjenoj kući Harolda Pratta u Nevv Yorku. Zgradu
je darovala obitelj Pratt iz Rockefellerova Standard Oila. Zdanje sa svojim obojanim ostakljenim
vratima, otmjenim tapiserijama i kaminima ima klupsku atmosferu.

Karakteriziranje CFR-a kao „kluba starih momaka” potiče činjenica da mnogi članovi pripadaju

elitnim skupinama kao što su Century Association, Links Club, University Club i Washington s
Metropolitan Club.

U godišnjem izvješću CFR-a iz 1997. godine predsjednik Odbora Peter G. Peterson priznao je da
postoji „zrnce istine" u optužbi da je Vijeće organizacija „njujorške liberalne elite”, ali ustvrdio je da
se CFR danas „sve više širi Amerikom” te da ima sve veći broj članova koji žive izvan Nevv Yorka i
Washingtona.

Članom CFR-a može se postati samo pozivom; članstvo, izvorno ograničeno na 1600 ljudi, danas
broji više od 3300 osoba koje predstavljaju najutjecajnije lidere u financijskom, trgovačkom,
komunikacijskom i akademskom svijetu. Primanje je vrlo osjetljiv i mučan proces; kandidate treba
predložiti neki član, poduprijeti drugi, odobriti člansko povjerenstvo, provjeriti profesionalno
osoblje i na koncu potvrditi Upravni odbor.

Nastojeći se prilagoditi suvremenom svijetu, Vijeće je početkom 1970-ih proširilo svoje članstvo
na nekoliko Afroamerikanaca i desetak žena. Kako bi proširio svoj utjecaj izvan istočne obale, CFR
je osnovao odbore za inozemne odnose sastavljene od lokalnih lidera u gradovima diljem zemlje.
Više od 37 takvih odbora s otprilike četiri tisuće članova postojalo je početkom 1980-ih.

Među izvornim članovima CFR-a bili su pukovnik House, bivši njujorški senator i ministar
vanjskih poslova Elihu Root, kolumnist Walter Lippmann, John Foster Dulles i Christian Herter, koji
su obojica kasnije radili kao ministri vanjskih poslova, i Dullesov brat Allen, koji je kasnije radio
kao direktor CIA-e.

Osnivački predsjednik CFR-a milijunaš John W. Davies bio je osobni odvjetnik financijaša J. P
Morgana, dok je potpredsjednik Paul Cravath također zastupao Morganove interese. Prvi
predsjedatelj Vijeća bio je Russell Leffingvvell, jedan od Morganovih partnera. S obzirom na to da je
većina prvih članova CFR-a bila povezana s Morganom na ovaj ili onaj način, moglo bi se reći da su
na Vijeće ozbiljno utjecali Morganovi interesi.

CFR su financirali bankari i novčari poput Morgana, Johna D. Rockefellera, Bernarda Barucha,
Jaeoba Schiffa, Otta Kahna i Paula Warburga. Danas CFR financiraju velike korporacije kao što su
Xerox, General Motors, Bristol-Meyers Squibb, Texaco i drugi, kao i Njemački Marshallov fond,
Zaklada McKnight, Fond Dillion, Zaklada Ford, Zaklada Andrevv W Mellon, Fond braće Rockefeller,
Zaklada Starr i Dobrotvorni trustovi Pevv.

Prema Vodiču za neprofitno posredovanje i političke grupacije Centra za kapitalna istraživanja,
članovi Odbora CFR-a povezani su s utjecajnim organizacijama kao što su Odbor za ekonomski
razvoj, Institut za međunarodnu ekonomiju, Odbor za odgovoran savezni proračun, Business
Enterprise Trust, Urbani institut, Poslovni okrugli stol, Vijeće za konkurentnost, Američka trgovačka
komora, Nacionalna poslovna zajednica, zavod Brookings, Forum za više poslovno obrazovanje,
Vašingtonski institut za bliskoistočnu politiku, Centar za etiku i državnu politiku, Institut Hoover,
Centar za strateške i međunarodne studije, Wilderness Society i Američko vijeće za kapitalne
investicije.

CFR je igrao ključnu ulogu u američkoj politici tijekom Drugoga svjetskog rata pa je novinar J.
Anthony Lucas primijetio: „Od 1945. sve do 60-ih članovi Vijeća bili su u prvim redovima
američkoga globalističkoga aktivizma.”

U izjavi o ciljevima iz 1997. godine službenici CFR-a, koji su bili „na gotovo svim prošlim i
sadašnjim položajima u američkoj Vladi vezanim uz međunarodna pitanja”, stoji kako je Vijeće samo
„jedinstvena članska organizacija i trust mozgova koji obučava članove i osoblje kako bi služili
zemlji s idejama za bolji i sigurniji svijet”.

Kritičari osporavaju taj cilj, napominjući da je CFR imao svoje prste u gotovo svakom velikom

sukobu u 20. stoljeću. Mnogi autori gledaju na CFR kao na skupinu ljudi čiji je cilj ostvariti svjetsku
prevlast preko multinacionalnih tvrtki, međunarodnih ugovora i svjetske vlade.

Čak je i njegovim pripadnicima teško uvjeriti svoje kolege da nema pokušaja zavjereničke
kontrole. Admiral Chester Ward, umirovljeni glavni odvjetnik Američke mornarice i dugogodišnji
član CFR-a, jednom je citiran: „CFR kao takav ne piše programe obiju političkih stranaka, niti
odabire njihove predsjedničke kandidate, niti kontrolira američku obrambenu i vanjsku politiku. Ali,
članovi CFR-a kao pojedinci, djelujući složno s drugim pojedinim članovima CFR-a, to čine.”

J. Anthony Lucas slaže se s tim, napominjući da čak i ako se odbija „prostodušni" diktatorski
pogled na CFR, „mora se priznati da utjecaj teče zamršenijim kanalima: kroz osobne veze stvorene
između ljudi čiji se putevi neprestano križaju u svlačionicama, časničkim menzama, klubovima,
poslaničkim konferencijskim dvoranama, na vrtnim zabavama, terenima za skvoš i sastancima
upravnih odbora. Ako Vijeće ima utjecaj - a dokazi ukazuju na to da ima - onda taj utjecaj njegovi
članovi provode putem tih kanala.”

Admiral Ward nadalje je objasnio kako je jedini zajednički cilj članova CFR-a „izazvati predaju
suverenosti i nacionalne nezavisnosti Sjedinjenih Država... Ponajprije žele svjetski bankarski
monopol bez obzira na to koja sila na koncu preuzme kontrolu nad svjetskom vladom”, dodao je
Ward.

Potanko je opisao metode CFR-a u knjizi iz 1975. godine, u koautorstvu s Phyllis Schlafly, pod
naslovom Kissinger na kauču (Kissinger on the Couch). „Čim vodeći članovi CFR-a odluče da
američka Vlada treba prihvatiti određenu politiku, angažiraju se glavna istraživačka sredstva CFR-a
kako bi se stvorili argumenti, intelektualni i emocionalni, za podršku novoj politici, i kako bi se
osujetio i diskreditirao, intelektualno i politički, svaki otpor”, objasnio je.

CFR se javno očituje putem svoje publikacije Foreign Affairs, prozvane „neslužbenim glasilom
vodstva američke vanjske politike”. Premda pristaše Vijeća tvrde kako „članci u Foreign Affairsu ne
odražavaju nikakve jednodušne stavove...”, kritičari uzvraćaju da CFR tim člancima signalizira
članovima željenu politiku.

Čak i glomazna Encyclopaedia Britannica priznaje: „Ideje koje se probno iznose u ovom
časopisu često se, ako ih dobro prime čitatelji Foreign Affairsa, pojavljuju kasnije u sklopu politike
američke Vlade ili zakonodavstva; smjernice koje ne prođu taj test obično nestanu."

Alvin Moscovv, blagonakloni biograf obitelji Rockefeller, bio je konkretniji napisavši: „Članstvo
u Vijeću toliko je značajno da se ono u nekim krugovima smatra jezgrom istočnog establišmenta.
Kad je riječ o vanjskim poslovima, ono jest istočni establišment. Zapravo je teško ukazati na makar
jednu značajnu smjernicu američke vanjske politike utvrđenu od [predsjednika] Wilsona naovamo
koja bi bila dijametralno suprotna trenutnom razmišljanju u Vijeću za inozemne odnose.” [naglasak u
izvorniku]

Vijeće ima dvije metode iznošenja ideja i želja uskoga kruga čelnika: redoviti ručci i večere gdje
se istaknuti mislioci i lideri iz svih krajeva svijeta obraćaju članovima Vijeća i njegovim analitičkim
skupinama koji periodički podastiru dokumente o stajalištu prema predmetu koji je pobudio
zanimanje.

Vijeće također nudi korporativne usluge, putem kojih je tvrtkama koje su se pretplatile
omogućeno da ih dvaput godišnje na večerama izvještavaju Vladini dužnosnici kao što su ministar
financija ili direktor CIA-e. Ugledni autor John Kenneth Galbraith, koji je istupio iz CFR-a 1970.
godine „iz dosade”, nazvao je takve neslužbene razgovore „skandalom". „Zašto bi Vladin dužnosnik
trebao izvještavati poslovnoga čovjeka o informacijama nedostupnim javnosti, osobito ako to može
biti financijski korisno?”, pitao se.

G. Edvvard Griffin složio se da je isprva CFR-om, kao paravanom za britanski Okrugli stol,
dominirala obitelj J. P Morgana. „Morgane je postupno zamijenio Rockefellerov konzorcij, pa sad
popis uključenih tvrtki izgleda kao Fortuneova lista 500 najvećih korporacija”, napisao je 1994.

Jedan od primjera Rockefellerove dominacije CFR-om potječe s početka 1970-ih kad je David
Rockefeller zaobišao Odbor za imenovanja i ponudio uredničko mjesto u Foreign Affairsu Williamu
Bundvju, bivšem dužnosniku CIA-e koji je igrao značajnu ulogu u Vijetnamskom ratu.

Pokazujući kako je svaka američka Vlada od početaka Vijeća bila prepuna njegovih članova,
konzervativni novinar i istraživač CFR-a James Perloff primijetio je: „Povijesni arhivi govore još
jasnije... Do 1988. godine četrnaest ministara vanjskih poslova, četrnaest ministara financija, jedanaest
ministara obrane i deseci čelnika drugih ministarstava bili su članovi CFR-a.”

Gotovo svaki direktor CIA-e od Allena Dullesa bio je član CFR-a, uključujući Richarda Helmsa,
Williama Colbyja, Georgea Busha, Williama Webstera, Jamesa Woolseyja, Johna Deutscha i
Williama Caseyja. „Mnogi članovi Vijeća imaju osobne financijske interese u inozemnim odnosima”,
primijetio je istraživač Laurie Strand, „zato što njihovo vlasništvo i ulaganja štite Ministarstvo
vanjskih poslova i vojska [i CIA].”.

Mnogi su istraživači ustvrdili da CIA zapravo služi kao sigurnosna snaga ne samo za
korporativnu Ameriku nego i za prijatelje, rođake i ortake članova CFR-a. Tu bi se moglo raditi o
obostranoj koristi. Prema bivšem izvršnom pomoćniku zamjenika direktora CIA-e Victoru
Marchettiju i bivšem analitičaru Ministarstva vanjskih poslova Johnu D. Marksu: „Utjecajno ali
nepristupačno Vijeće, sastavljeno od nekoliko stotina političkih, vojnih, poslovnih i akademskih
čelnika u zemlji, često je glavni zastupnik' CIA-e u američkoj javnosti. Kad je agencija trebala
ugledne građane da se zauzmu za agencijina privatna poduzeća ili za neku drugu posebnu pomoć,
često se obraćala članovima Vijeća.”

Članovi CFR-a koji zauzmu položaje u vladi često dovode druge članove. Kad je Henry Stimson,
član CFR-a, kao ministar rata 1940. godine došao u W&shington, doveo je sa sobom drugoga člana
Johna J. McCloyja kao pomoćnika za osoblje. McCloy je zauzvrat obavio svoj dio posla dovevši
tijekom nekoliko godina još neke članove CFR-a u Vladu. „Kad god zatrebamo novoga čovjeka [za
poziciju u Vladi], samo prelistamo popis članova Vijeća i nazovemo NewYork", komentirao je
jednom McCloy, bivši predsjednik Odbora CFR-a, predsjednik Upravnog odbora banke Chase
Manhattan, mentor Davida Rockefellera i savjetnik za vanjsku politiku šestorice američkih
predsjednika.

Drugi primjer utjecaja CFR-a vidljiv je iz primjera meteorskog uspona Henryja Kissingera.
Godine 1955. Kissinger je bio samo još jedan nepoznati član akademske zajednice koji je
prisustvovao sastanku u vojnoj školi u Quanticu u Virginiji, čiji je domaćin bio tadašnji pomoćnik
predsjednika za vanjsku politiku Nelson Rockefeller. Taj je sastanak bio početak dugotrajnog
prijateljstva između njih dvojice, čiji je vrhunac bio Rockefellerovo darivanje 50 000 dolara
Kissingeru. Kissinger je uskoro bio predstavljen Davidu Rockefelleru i drugim istaknutim članovima
CFR-a. Preko CFR-a Kissinger je dobivao financije i pristup visokim dužnosnicima Komisije za
atomsku energiju, triju ogranaka vojske, CIA-e i Ministarstva vanjskih poslova. To je iskoristio za
izdavanje bestselera Nuklearno naoružanje i vanjska politika (Nuclear \\eapons and Foreign Policy), u
kojemu je dokazivao kako bi se nuklearni rat mogao ..dobiti”. Za vrijeme Nixonove administracije,
Kissinger je bio ministar vanjskih poslova, a i dalje ima velik utjecaj u svjetskoj politici.

Prema objavljenim izvješćima, u Clintonovoj administraciji bilo je više od stotinu članova CFR-a
koji su mu na početku mandata bili na usluzi. Članovi CFR-a imenovani su za veleposlanike u
Španjolskoj, Velikoj Britaniji, Australiji, Čileu, Siriji, Južnoj Africi, Rusiji, Rumunjskoj, Japanu,

Koreji, Meksiku, Italiji, Indiji, Francuskoj, Češkoj, Poljskoj, Nigeriji i na Filipinima. Trenutno je više
od dvadeset članova CFR-a i u Predstavničkom domu i Senatu.

Robert Anton Wilson je komentirao: „Kad bi CFR imao milijune članova poput, recimo,
Prezbiterijanske crkve, taj popis možda ne bi mnogo značio. Ali, CFR ima samo 3200 članova.”

Zbog svojih volstritsko-bankarskih korijena i prirođene tajnovitosti, Vijeće za inozemne odnose
dospjelo je pod nesmiljen udar konzervativnih autora. Ta pozornost javnosti dovela je do stvaranja
manje tajnovite Trilateralne komisije.

Svijest o sveobuhvatnoj prisutnosti CFR-a u Vladi toliko se proširila u javnosti da je pokojni
Gary Allen, čija se knjiga o globalističkim organizacijama Nitko se ne usuđuje spomenuti zavjeru
(None Dare Call It Conspiracy) prodala u više od pet milijuna primjeraka usprkos ignoriranju elitnih
medija, komentirao prije nacionalnih izbora 1972. godine: „Doista nije bilo ni najmanje razlike
[između predsjedničkih kandidata]. Biračima je ponuđeno da biraju između CFR-ova zagovornika
svjetske vlade Nixona i CFR-ova zagovornika svjetske vlade Humphreyja. Promijenjena je samo
retorika kako bi se zavarala javnost.”

Pozivajući na djelovanje, Allen je ponovio upozorenje mnogih istraživača koji su sumnjičavi
prema motivima CFR-a napisavši: „Demokrati i republikanci moraju prekinuti kontrolu koju
provode članovi CFR-a nad njihovim strankama. Od tipova iz CFR-a, njihovih slugana i
oportunističkih pristaša, radi društvenog uspona mora se zatražiti da odu ili će morati otići
domoljubi." Mnogi istraživači zavjera vide paralelnu situaciju oko izbora 2000. godine, koji su bili
natjecanje demokrata Ala Gorea i republikanca Georgea W. Busha, a obojica su poslovno i obiteljski
vezani s Wall Streetom i članovima CFR-a.

Perloff je iz kršćanske perspektive upozorio da se priprema monumentalna bitka između Kristova
kraljevstva i „zle svjetske vlade: Antikristova kraljevstva... Mnogi ugledni pripadnici američkog
establišmenta predali su se jednoj strani u tom sukobu, a to nije strana koju preporučuju drevni spisi...
Bez obzira na to jesu li doista zavjerenici i jesu li svjesni krajnjih posljedica svojih djela, njihov
moćan utjecaj pridonio je tome da svijet krene prema apokaliptičnim događajima.”

Očito je CFR imao snažan utjecaj, ako ne i izravnu kontrolu, na američku politiku gotovo cijelo
prošlo stoljeće. Ali, gotovo pedeset godina taj je utjecaj bio podijeljen s drugom usko povezanom
tajnom organizacijom - bilderberškom skupinom.

Bilderberška skupina

Bilderbešku skupinu dne moćni muškarci i žene - mnogi od njih pripadnici su europskih
kraljevskih obitelji - koji se tajno sastaju svake godine kako bi raspravljali o aktualnim pitanjima.
Mnogi sumnjičavi istraživači tvrde da spletkare kako bi izazivali svjetske događaje i upravljali njima.

Usprkos tome što se mnogi vrlo cijenjeni američki novinari sastaju s bilderberškom skupinom,
malo se ili gotovo ništa ne izvještava o toj skupini i njezinim aktivnostima, što navodi autore da
sumnjaju u cenzuru i manipuliranje vijestima.

Kao i u slučaju Trilateralne komisije i Vijeća za inozemne odnose, članovi bilderberške skupine
često su članovi i još jedne ili dviju tih skupina.

Britanski autor David Icke objavio je priču dr. Kitty Little koja pruža fascinantan uvid u
dugoročno planiranje jedne tajne skupine. Dr. Little, koja je radila za britansko Ministarstvo
proizvodnje zrakoplova tijekom Drugoga svjetskog rata i kasnije za Zavod za istraživanje atomske
energije, prisjetila se kako je prisustvovala sastanku „analitičke skupine” Laburističke stranke na
Sveučilištu Oxford 1940. godine.

Te je večeri govorio mladić koji je tvrdio da sudjeluje u „marksističkoj uroti za preuzimanje
vlasti”. Rekao je daje član bezimene skupine (nije imala ime kako bi bilo teže dokazati njezino
postojanje) čiji je cilj uspostaviti marksističku vlast u Britaniji, Europi i dijelovima Afrike. S
obzirom na to da Britanci ne vjeruju ekstremistima, objasnio je, članovi skupine glumit će
umjerenjake, što će im omogućiti da uklone kritičare pod izlikom da se radi o desničarima. Dodao je
kako je odabran da predvodi političku sekciju skupine i kako očekuje da će jednoga dana biti
imenovan za premijera Velike Britanije.

Taj je govornik bio Harold Wilson, koji je doista bio premijer 1960-ih i 1970-ih godina.
Wilson se pozivao na skupinu koja će postati poznata kao Bilderberzi. Još nema službeno ime, ali
identificirana je s hotelom Bilderberg u Oosterbeeku u Nizozemskoj, gdje je 1954. godine javnost
prvi put saznala za njezino postojanje. Njezin sastanak u veljači 1957. godine na otoku Saint Simons,
blizu otoka Jekylla u Georgiji, bio je prvi na američkom tlu.
Wilson nije bio jedini državni poglavar koji se družio s Bilderberzima. Godine 1991., tadašnjem
arkansaškom guverneru Billu Clintonu pripala je čast da bude gost Bilderberga. Sljedeće se godine
kandidirao za predsjednika SAD-a i pobijedio. Nakon izbora Clinton nije spominjao sastanke
Bilderberga, ali je prema Spotlightu (vašin-gtonskom tabloidu koji je godinama pratio njihove
konferencije) Hillary Clinton prisustvovala sastanku 1997. godine, postavši prva američka prva dama
koja je to učinila. Nakon toga bilo je sve više glasina o njezinoj budućoj ulozi u politici.
Ova iznimno tajnovita organizacija službeno je nastala negdje početkom 1950-ih godina, nakon
neslužbenih susreta članova europske elite tijekom 1940-ih. Uključivali su europske ministre vanjskih
poslova, nizozemskog princa Bernharda i poljskog socijalista dr. Josepha Hieronima Retingera,
utemeljitelja Europskog pokreta nakon Drugoga svjetskog rata. Retinger je postao poznat kao „otac
Bilderberga”.
Retingera je u Ameriku doveo Averell Harriman (CFR), tadašnji američki veleposlanik u
Engleskoj, gdje je posjećivao ugledne građane kao što su David i Nelson Rockefeller, John Foster
Dulles i tadašnji direktor CIA-e Walter Bedell Smith. Prije toga Retinger je formirao Američki odbor
za ujedinjenu Europu zajedno s budućim direktorom CIA-e i članom CFR-a Allenom Dullesom,
tadašnjim direktorom CFR-a Georgeom Franklinom, dužnosnikom CIA-e Thomasom Bradenom i
Williamom Donovanom, bivšim šefom Uprave strateških službi (OSS), pretečom CIA-e. Donovan je
počeo svoju obavještajnu karijeru kao agent J. R Morgana mlađeg i bio je poznat kao „anglofil”,

pristaša bliskih britansko-američkih odnosa. Retinger je i dalje sudjelovao na sastancima
Bilderberga, sve do svoje smrti 1960. godine. Druga osoba povezana s CIA-om koja je pridonijela
osnivanju bilderberške skupine bio je izdavač časopisa Life C. D. Jackson, koji je u vrijeme
predsjednika Eisenhovvera radio kao „posebni savjetnik za psihološko ratovanje”.

Iz tih veza nastala je ideja o održavanju redovitih susreta istaknutih poslovnih ljudi, političara,
bankara, pedagoga, vlasnika i voditelja medija te vojnih vođa iz svih krajeva svijeta. Bilderberzi su
također blisko povezani s europskim plemstvom, uključujući britansku kraljevsku obitelj. Prema
nekoliko izvora, sastancima često prisustvuju članovi kraljevskih obitelji iz Švedske, Nizozemske i
Španjolske.

Prvi poticaj za sastanke Bilderberga dao je nizozemski princ Bernhard, čiji su puno ime i titula
glasili Bernhard Julius Coert Karei Godfried Pieter, princ Nizozemske i princ Lippe-Biesterfelda.

Bernhard je bio bivši član nacističkog Schutzstaffela (SS) i zaposlenik njemačkog I. G. Farbena u
P&rizu. Godine 1937. oženio se nizozemskom princezom Julianom i postao veliki dioničar i
službenik Dutch Shell Oila. zajedno s britanskim lordom Victorom Rothschildom.

Nakon što su Nijemci okupirali Nizozemsku, kraljevski par preselio se u London. Tu su nakon
rata Rothschild i Retinger potaknuli princa Bernharda na stvaranje bilderberške skupine. Princ je
osobno predsjedavao skupinom do 1976. godine kad je odstupio nakon otkrića da je dobivao veliko
mito od Lockheeda kako bi zagovarao prodaju njegovih zrakoplova u Nizozemskoj.

' Jedna od najvećih američkih zrakoplovnih kompanija, nap ur.
Od 1991. Bilderberzima predsjedava britanski lord Peter Carrington, bivši ministar, glavni tajnik
NATO-a i predsjednik Kraljevskog instituta za međunarodne poslove, sestrinske organizacije CFR-a.
Carrington je povezan s bankarskim carstvom Rothschilda, i poslovno i brakom.
Među poznatim Amerikancima koji su prisustvovali sastancima Bilderberga bili su članovi CFR-a
George Bali, Dean Acheson, Dean Rusk, McGeorge Bundy, Christian Herter, Zbignievv Brzezinski,
Douglas Dillon, J. Robert Oppenheimer, Walter Reuther, Jacob Javits, Robert McNamara, Walter
Bedell Smith i general Lyman Leminitzer. Među ostalim istaknutim gostima bili su J. William
Fulbright, Henry Ford II., Georges-Jean Pompidou, Giscard d'Estaing, Helmut Schmidt i francuski
barun Edmond de Rothschild.
„Bilderberzi su zapravo neka vrsta neslužbenog CFR-a podignutog na međunarodnu razinu”,
izjavio je autor Neal Wilgus.
Autor i bivši obavještajac dr. John Coleman tvrdio je daje „bilderberška konferencija tvorevina
[britanskog] MI6 pod ravnanjem Kraljevskog instituta za međunarodne poslove”. S obzirom na veze
američke obavještajne službe, opravdano se može zaključiti da je bilderberške konferencije, barem
djelomično, organizirala i podupirala CIA.
Prema „strogo povjerljivim" zapisnicima Prve bilderberške konferencije, „dosad se nedovoljna
pozornost posvećivala dugoročnom planiranju i razvijanju međunarodnog poretka koji će nastupiti
nakon današnje krize [Hladnoga rata]. Kad sazrije vrijeme, naše sadašnje ideje o svjetskim pitanjima
proširit će se na cijeli svijet."
Istraživački novinar James P Tucker, koji je godinama uporno pratio Bilderberge, napisao je:
„Namjera Bilderberga posve je ista kao ona njihove bratske organizacije, Trilateralne komisije... Te
dvije skupine imaju povezano čelništvo i zajedničku viziju svijeta. David Rockefeller osnovao je
Trilateralnu skupinu, ali dijeli moć u starijoj bilderberškoj skupini s britanskim i europskim
Rothschildima.”
Bilderberzi se obično sastaju jednom godišnje u luksuznim odmaralištima diljem svijeta, a
aktivnosti su im obavijene potpunom tajnovitošću usprkos prisutnosti čelnih ljudi američkih medija.

Premda skupina tvrdi da vodi samo neformalne rasprave o svjetskim pitanjima, ima dokaza da
njezine preporuke često postaju službena politika.

Čini se da je ideja ujedinjene Europe pod centraliziranom vlašću - cilj srednjovjekovnih vitezova
templara - dobrano na putu da postane stvarnošću zahvaljujući Bilderberzima. George McGhee, član
Bilderberga i bivši američki veleposlanik u Zapadnoj Njemačkoj, priznao je da je „Rimski ugovor,
kojim je stvoreno [europsko] zajedničko tržište, dogovoren na sastancima Bilderberga”.

Jack Sheinkman, predsjednik Odbora banke Amalgamated i član bilderberške skupine, izjavio je
1996. godine: ,,U nekim slučajevima rasprave imaju utjecaja i postaju smjernice. O ideji zajedničke
europske valute raspravljalo se nekoliko godina prije nego što je postala smjernicom. Raspravljali
smo o američkoj uspostavi službenih odnosa s Kinom prije nego što je Nixon to ostvario.”

Sheinkman je možda jedan od onih članova bilderberške skupine koji ne razumiju prave ciljeve
njezine čelne elite. Prema Ickeu, „bilderberška elita, poput Carringtona i članova Glavnog odbora,
koordinira redovite goste sastanaka Bilderberga - koji znaju plan igre - i one koji se pozivaju rijetko
ili samo jednom - koji možda ne znaju stvarnu namjeru te organizacije, ali može im se podmetnuti
partijska linija da svjetske institucije predstavljaju put prema miru i blagostanju.”

A koja je to „stvarna namjera”? Možda ju je otkrio princ Bernhard izjavivši kako je „teško
preodgojiti ljude odrasle na nacionalizmu da prihvate ideju prepuštanja dijela njihova suvereniteta
nekom nadnacionalnom tijelu..."

Sastanak bilderberške skupine 1998. godine održavao se od 14. do 18. svibnja u raskošnom hotelu
Turnberry kod Glasgovva u Škotskoj. Kao i obično, u glavnim američkim medijima, malo se ili
gotovo nimalo izvještavalo o tom dogadaju.

Za razliku od svojih američkih kolega, neki su se škotski novinari oglasili. Pod naslovom „Cijeli
svijet u njihovim rukama” Jim McBeth iz Scotsmana opisao je neprobojno osiguranje sastanka
komentirajući: „Svi koji su prišli hotelu, a nisu imali svoj udio u upravljanju planetom, bili su
odbijeni.”

McBeth je opisao popis gostiju kao „međunarodni tko je tko' među imućnima, utjecajnima i
moćnima... Jednom godišnje, 120 muškaraca i žena kojima se pripisuje postavljanje Billa Clintona u
Ovalni ured i izbacivanje lady [Margaret] Thatcher s broja 10 [Dovvning Street], sastaju se kako bi
pretresli svjetske događaje i, neki tvrde, manipulirali njima”, dodao je. Barem jednog izvjestitelja,
Campbella Thomasa iz Scottish Daily Maila, uhitili su službenici osiguranja, stavili mu lisice i držali
ga zatočenog osam sati zato što se usudio prići mjestu održavanja sastanka bilderberške skupine.

Pisalo se da je jedna od odluka na sastanku Bilderberga 1998. godine bila potaknuti britanskoga
premijera Tonvja Blaira da izvrši jači pritisak kako bi Britanija ušla u sve veću Europsku Uniju, što
je korak na koji je sa sumnjom gledala njegova prethodnica Margaret Thatcher. Blair je možda otišao
dalje u tom planu ograničenja britanske nezavisnosti, budući da je ostvario svoju nakanu da raspusti
Dom lordova kasnije 1998. godine. Dok su ih mnogi smatrali neprosvijetljenim besposličarima,
drugi su imućne, ali domoljubne lordove smatrali branikom pred podrivanjem engleske suverenosti
od strane pristaša „novoga svjetskog poretka”.

Za razliku od njihovih američkih kolega, kanadski su mediji doista izvještavali sa sastanka
bilderberške skupine 1996. godine kod Toronta, uz naslove poput „[kanadski premijer] Chretien
govorit će na tajnom svjetskom sastanku”, „[kanadski izdavač Conrad] Black ugošćuje svjetske vode”
i „Svjetska dominacija ili partija golfa?”.

Upitan da komentira zašto novinar William F Buckley, koji je prisustvovao sastanku u Kanadi,
nije izvještavao, njegov je tajnik odgovorio: „Mislim da to nije u prirodi tog sastanka, zar ne?” Paul
Gigot iz Wall Street Joumala, još jedan gost, objasnio je: „Prema pravilima konferencije, kojih se svi

držimo, ne govorimo o onome što je rečeno. Sve je neslužbeno. To što sam prisustvovao, nije tajna.”
Možda ti izvjestitelji ne govore o onome što su saznali na tim tajnim sastancima, ali očito je da im

njihova druženja daju smjernice za uredničke stavove. Medijski kritičari dugo su upozoravali da su
razlike u uredničkim stavovima glavnih američkih medija zanemarive.

„Ako bilderberška skupina nije neka vrsta zavjere, onda je, sudeći prema ponašanju, njezina
izvanredna imitacija”, pisao je novinar C. Gordon Tether u londonskom Financial Timesu 1975.
godine. Otprilike godinu kasnije, nakon dugotrajnih prepirki zbog cenzure, Tethera je otpustio
urednik Financial Timesa Max Henry „Fredy” Fisher, član Trilateralne komisije.

Očita poveznica između CFR-a, Trilateralne komisije i Bilderberga obitelj je Rockefeller,
poglavito najmlađi sin David.

Nekoliko imućnih i poznatih poslovnih ljudi činilo je ono što je zapravo predstavljalo „američku
kraljevsku obitelj” na početku 20. stoljeća: vlasnik čeličana magnat Andrevv Carnegie, bankar
Andrevv Mellon te prijevoznički moguli Comelius Vanderbilt i Edvvard Harriman.

Ali, nijedan od njih nije se približio dugotrajnoj moći ili međunarodnim vezama Rockefellera i
Morgana.

Rockefelleri

John Daviš Rockefeller i dalje je najprepoznatljiviji (i možda najpreziraniji) bogataš na svijetu
premda je umro 1937. godine. Tijekom protekloga stoljeća nijedna obitelj u Americi nije stekla takvu
moć i utjecaj kao Rockefelleri, zahvaljujući bogatstvu i bliskim vezama s Engleskom.

Prije mnogo godina Rockefellerovo se ime neprekidno pojavljivalo u svakoj raspravi o tajnim
društvima, ali današnji masovni mediji rijetko govore o ulozi Rockefellerovih u svjetskim
događajima. No, u jednom je trenu ime Johna D. Rockefellera bilo na svačijim usnama, a njegove
financije bile su poznate svima.

Godine 1897. u izdanju jednoga ruralnoga teksaškoga lista pisalo je: „John D. Rockefeller spava
osam i pol sati svake noći; liježući u 22:30 i us taj ući u 7:00. Svakog jutra kad se probudi bogatiji je
za 17 075 dolara nego što je bio kad je otišao u krevet. Sjeda za doručak u 8 sati i diže se od stola u
8:30, i u tom kratkom vremenu imutak mu se poveća za 1041,50 dolara. Nedjeljom ide u crkvu i za
dva sata, koliko ga nema kod kuće, bogatstvo mu naraste za 4166 dolara. Večernja mu je razonoda
sviranje violine. Svake večeri kad uzme svoje glazbalo bogatiji je za 50 000 dolara nego što je bio
kad ga je odložio prethodne noći. Te male činjenice donekle predočuju nesmiljen rast bogatstva tog
čovjeka."

Jedan uvid u nastanak poslovne filozofije Johna D. Rockefellera može se dobiti iz anegdote koju
je ispripovijedao Nelson Rockefeller. Navodno je Johna D., kad je bio malo dijete, njegov otac
William .Veliki Bili” Rockefeller, koji je kao trgovački putnik prodavao „lijekove" za rak, učio da
mu skoči na ruke s visoke stolice. Jednom je otac ispružio ruke kako bi ga uhvatio, ali ih je povukao
kad je mali John skočio. Sinu koji je pao strogo je rekao: „Upamti, nikad nikome ne vjeruj potpuno,
čak ni meni."

Na početku Američkoga građanskog rata, Rockefeller je bio mešetar za poljoprivrednu robu u
Clevelandu u Ohiju. Brzo je ondje prepoznao potencijal mlade naftne industrije te 1863. s nekim
suradnicima izgradio rafineriju. Godine 1870. osnovao je Standard Oil Company Ohio.

„Od banke National City iz Clevelanda, koja je na kongresnim saslušavanjima identificirana kao
jedna od triju banaka obitelji Rothschild [glavna europska bankarska obitelj] u Sjedinjenim
Državama, John D. Rockefeller nabavio je novac za početak svoje monopolizacije naftnoga biznisa,
što je rezultiralo nastankom Standard Oila”, spominje se u nedavnom istraživačkom videofilmu pod
naslovom Gospodari novca (The Money Masters).

Rockefeller, kojega se citiralo da je izjavio „konkurencija je grijeh”, nemilosrdno je uklanjao
konkurente spajanjem ili isplaćivanjem udjela. Ako mu to ne bi uspjelo, rezao bi cijene sve dok
konkurenti ne bi bili prisiljeni prodati. Također je isposlovao isplative ugovore za željeznički popust,
što mu je gotovo priskrbilo monopol na prijevoz nafte. Standard Oil - Exxonov izravni predak - silno
je napredovao pa je 1880. godine Rockefeller nadzirao 95 posto cjelokupne proizvodnje nafte u
Sjedinjenim Državama.

Nevolje za Rockefellera počele su 1902. godine kada je Ida Tarbell, kći pensilvanijskog
proizvođača nafte koji je propao zbog Rockefellera, objavila niz članaka. Temeljeni na
petogodišnjem istraživanju, članci Ide Tarbell bili su objavljivani u McClure s Magazineu pod
naslovom „Povijest tvrtke Standard Oil”. Jedan je recenzent proglasio njezin rad „neustrašivim
raskrinkavanjem moralnoga kriminala koji se skriva iza ugleda i kršćanstva”.

To je razotkrivanje rezultiralo vladinim i sudskim mjerama, zbog kojih je naoko prekinut
monopol Standard Oila. Međutim, još 1882. godine Rockefeller je poduzeo korake za prikrivanje
svojega poslovanja stvorivši prvu veliku američku korporaciju: Standard Oil Trust. „Trust je

uključivao pravi labirint pravnog ustroja, zbog čega je javnosti jednostavno bilo nemoguće
analizirati i shvatiti njegovo funkcioniranje”, tumači Encyclopedia Britannica.

Takvo se manipuliranje nastavilo 1892. godine kad je Vrhovni sud države Ohio odredio da se
trust raspusti. Umjesto toga Rockefeller je jednostavno preselio sjedište Standard Oila u Nevv York.
Godine 1899. sva imovina i udjeli prebačeni su u novu tvorevinu pod nazivom Standard Oil Company
iz Nevv Jerseyja.

Godine 1906. američka je Vlada optužila Standard Oil da je prekršio Shermanov antitrustovski
zakon. Premda su branitelji tvrdili da je Standard Oil jednostavno zahvatio val nezadovoljstva
javnosti prekomjernim širenjem velike tvrtke, američki Vrhovni sud je 15. svibnja 1911. formulirao
svoju odluku sljedećim jasnim izrazima: „Sedmero ljudi i korporativni stroj urotili su se protiv
svojih sugrađana. Radi sigurnosti Republike određujemo da se ovo opasno udruživanje mora
prekinuti do 15. studenog.”

Osam tvrtki formiranih nakon raspuštanja zadržalo je „Standard Oil” u svojim imenima, ali čak
su ih i ona ubrzo promijenila kako bi se izazvao dojam različitosti. Standard Oil iz New Yorka prvo
se spojio s tvrtkom Vacuum Oil formiravši Socony-Vacuum, koja je 1966. postala Mobil Oil.
Standard Oil iz Indiane spojio se s tvrtkama Standard Oil iz Nebraske i Standard Oil iz Kansasa te
1985. postao Amoco. Godine 1984. Standard Oil iz Kalifornije i Standard Oil iz Kentuckyja postali su
Chevron. Među ostale bivše tvrtke Standard Oila spadaju Atlantic Richfield, Buckeye, Pennzoil i
Union Tank Car.

Ironično, raspad Standard Oila samo je povećao bogatstvo Rockefellera, koji je sada posjedovao
četvrtinu dionica 33 različitih naftnih tvrtki nastalih raspadom Standard Oila. Ubrzo nakon početka
novoga stoljeća, Rockefeller je postao prvi američki milijarder.

Da je Rockefeller nastavio upravljati, potvrdila je krajem 1930-ih godina jedina analiza pravoga
vlasništva najvećih američkih korporacija koju je napravila Komisija za obveznice i burzu. Analiza
pod naslovom Raspodjela vlasništva u 200 najvećih nefinancijskih korporacija objavljena je 1940.
godine. U njoj je zaključeno da se Rockefellerovi udjeli, naoko mali - većina je bila manja od 20
posto raspoloživih dionica - u usporedbi s preostalim vrlo raspršenim vlasništvom, smatraju
dovoljnim „da omoguće obitelji Rockefeller kontrolu nad korporacijama”.

I opet su međusobno povezana direktorska mjesta omogućila Rockefellerima i drugima da zadrže
kontrolu nad naftnom industrijom. „Svih osam najvećih naftnih kompanija bilo je povezano 1972.
godine preko velikih komercijalnih banaka s barem još jednom članicom glavne skupine”, napisao je
dr. John M. Blair, bivši pomoćnik glavnog ekonomista Savezne komisije za trgovinu. ,,Exxon je imao
četiri takve veze - s Mobilom, Standardom iz Indiane, Texacom i ARCO-om. Mobil je imao tri - s
Exxonom, Shellom i Texacom - kao i Standard iz Indiane - s Exxonom, Texacom i ARCO-om - kao i
Texaco - s Exxonom, Mobilom i Standardom iz Indiane - a Shell s Mobilom. Kad god šest [najvećih]
komercijalnih banaka - izuzev Bank of America i Western Bancorporationa - održavaju sastanke
svojih upravnih odbora, direktori prvih osam - osim Gulfa i SoCala - sastaju se s direktorima,
prosječno, dva-tri najveća konkurenta.”

Ironično, na prijelazu stoljeća stari monopol Standard Oila ponovno se stvara predviđenim
spajanjem dva svjetska naftna diva: Exxona i Mobila. Megaposao vrijedan 75 milijardi dolara brzo je
prozvan „Rockefellerovom osvetom”. U vrijeme nastanka ove knjige, stapanje naftnih kompanija
nastavlja se najavljenim planovima British Petroleum PLC-a da preuzme Amoco.

Do svoje smrti 1937. godine, Rockefeller i njegov jedinac John D. Rockefeller mlađi nisu samo
sagradili golemo naftno carstvo već su osnovali i ustanove kao što su Zavod za medicinska
istraživanja Rockefeller (1901.), Odbor za opće obrazovanje (1903.), Sveučilište u Chicagu (1889.),

Zaklada Rockefeller (1913.), Škola Lincoln (1917.), gdje su Rockefellerova djeca započela svoje
obrazovanje, te Sveučilište Rockefeller u Nevv Yorku.

Rockefelleri su također imali velik udio u eugeničkom pokretu, programu znanstveno
primijenjenoga genetičkog odabira kako bi se održale i unaprijedile „idealne” ljudske karakteristike,
što uključuje kontrolu rađanja i broja stanovnika. Ta je ideja potekla iz spisa viktorijanskog
znanstvenika sira Francisa Galtona, koji je nakon istraživanja zaključio da su istaknuti članovi
britanskoga društva takvi zato što su imali „vrsne” roditelje, spojivši tako Darvvinovu ideju o
„preživljavanju najsposobnijih” s klasno osviještenim pitanjem „tko ti je tata?".

Ako vam ovo zvuči kao nacistički pokus koji je izmakao kontroli, uzmite u obzir da su se krajem
19. stoljeća Sjedinjene Države priključile 14 drugih zemalja donijevši neku vrstu zakonskih odredbi o
eugenici. Trideset država imalo je zakone koji su propisivali sterilizaciju duševnih bolesnika i
slaboumnika. Najmanje 60 000 takvih „defektnih” osoba bilo je zakonito sterilizirano.

Naravno, kako bi se odredilo tko „onečišćuje" gensku bazu bila je potrebna opsežna statistika
stanovništva. Zato je 1910. godine, kao ogranak Galtonova nacionalnog laboratorija u Londonu,
osnovan Eugenički arhiv sredstvima gđe E. H. Harriman, supruge željezničkog magnata Edvvarda
Harrimana i majke diplomata Averella Harrimana. Gđa Harriman prodala je 1912. godine svoje
dionice njujorške banke Guaranty Trust J. P Morganu, omogućivši mu tako nadzor nad tom
ustanovom.

Nakon 1900. godine Harrimanovi - obitelj koja je pomogla Prescottu Bushu na početku njegove
karijere - zajedno s Rockefellerima dali su više od 11 milijuna dolara za osnivanje eugeničkoga
istraživačkog laboratorija u Cold Spring Harboru u New Yorku, kao i za eugeničke studije na
Harvardu i Cornellu. Prvi Međunarodni eugenički kongres održanje u Londonu 1912. godine, s
Winstonom Churchillom kao direktorom. Očito je ideja „krvnog podrijetla” tim ljudima bila vrlo
važna.

Godine 1932., kad se kongres održavao u New Yorku, ugledni Nijemci stigli su na njega brodom
Hamburško-američke brodarske tvrtke, koju su nadzirali Harrimanovi ortaci George Walker i
Prescott Bush. Jedan od njih bio je dr. Emst Rudin s berlinskoga Zavoda cara Vilima za genealogiju i
demografiju. Rudin je bio jednoglasno izabran za predsjednika Međunarodnog saveza eugeničkih
društava zbog svojega rada na osnivanju Njemačkoga društva za rasnu higijenu, preteču Hitlerovih
rasnih institucija.

Eugeničko djelovanje, pod politički korektnijim nazivima, nastavlja se sve do danas. General
William H. Draper mlađi bio je „pridruženi član" Međunarodnog eugeničkog kongresa 1932. godine
i, usprkos ili zahvaljujući svojim vezama s obiteljima Harriman i Bush, bio je postavljen za čelnika
Ekonomskog odjela Američke kontrolne komisije u Njemačkoj nakon prekida neprijateljstava.
Prema Tarpleyju i Chaikinu, „general Draper osnovao je (kasnije) 'Odbor za populacijsku krizu' i
Draperov fond', udruživši se s obiteljima Rockefeller i Du Pont kako bi promicao eugeniku kao
kontrolu broja stanovnika' Administracija predsjednika Lyndona Johnsona, koju je o toj temi
savjetovao general Draper, počela je financirati kontrolu rađanja u tropskim zemljama preko
Američke agencije za međunarodni razvoj (IISAID).

„General Draper bio je guru Georgea Busha za populacijska pitanja... Draperov sin i nasljednik
William H. Draper III. bio je dopredsjednik za financije - šef za prikupljanje novčanih sredstava -
organizacije Busheve predsjedničke kampanje 1980. godine.” Draper mlađi kasnije je sudjelovao u
aktivnostima Ujedinjenih naroda na kontroli broja stanovnika.

Rudinova eugenička djelatnost velikim je dijelom bila financirana Rockefellerovim novcem. „Te
bogate američke obitelji, kao i njihovi pandani u Britaniji, smatraju se rasno superiornima te žele

zaštititi tu svoju rasnu superiornost”, napominje Icke.
Nepotizam se pokazao kao karika koja povezuje lanac tih obitelji. Prema biografu Alvinu

Moscovvu, „počevši od 1917. i tijekom sljedećih pet godina, stariji je Rockefeller prepuštao
bogatstvo svom jedincu bez ikakvih uvjeta”. John mlađi, baveći se poglavito filantropskom
djelatnošću, ipak je slijedio očev način poslovanja, osobito što se tiče otpora sindikatima. Taj se stav
ublažio, barem javno, nakon pokolja u Ludlovvu 1914. godine u kojemu su pripadnici milicije iz
Kolorada pucali na štrajkaše kod tvrtke Colorado Fuel and Iron, u Rockefellerovu vlasništvu, i ubili
40 osoba.

Rockefeller mlađi pomogao je stvaranju Sjedinjenih uslužnih organizacija (USO) za vojnike
tijekom Drugoga svjetskog rata i nadzirao je izgradnju Rockefellerova centra na Manhattanu. Nakon
rata, Rockefeller je darovao zemlju na Manhattanu za sjedište Ujedinjenih naroda.

Rockefeller mlađi bio je otac jedne kćeri, Abby, koja je umrla od raka 1976. u dobi od 72 godine,
i petorice sinova, Johna III., Nelsona, Laurancea, Winthropa i Davida.

Najstariji, John III., postao je predsjednik Zaklade Rockefeller i usmjerio je milijune dolara
međunarodnim agencijama kao što su Indijski međunarodni centar i Japanski međunarodni dom.
Privatni je novac davao za svoju fantastičnu zbirku orijentalne umjetnosti i osnivanje Vijeća za
populaciju, organizacije koja se bavi prenapučenošću i planiranjem obitelji. Umro je 1978. godine,
ali njegov sin John ,,Jay” Davison Rockefeller nastavio je zastupati obiteljske interese kao guverner
Zapadne Virginije.

Nelson Aldrich Rockefeller također je izgradio političku karijeru. Prije Drugoga svjetskog rata
putovao je u Venezuelu, gdje je otkrio južnoameričku kulturu, kao i unosan naftni biznis. Zbog
njegova poznavanja tog područja, sugrađanin predsjednik Franklin D. Roosevelt povjerio je
Rockefelleru mjesto u Vladi imenovavši ga koordinatorom za međuameričke poslove. Rockefeller
je, nakon raznih pozicija u obiteljskim naftnim i bankarskim tvrtkama, odradio i četiri mandata kao
guverner države Nevv Vork.

Godine 1953. osnovano je Ministarstvo zdravstva, obrazovanja i socijalne skrbi, a Rockefeller je
na preporuku ministrice Ovete Culp Hobby imenovan njezinim pomoćnikom. Tu je Rockefeller
mogao progurati mnoge socijalne programe, kako to potanko opisuje Alvin Moscovv, koji je
napisao: „Oveta Culp Hobby bila je u prvom planu kao ministrica; Nelson je djelovao iza kulisa,
pronalazeći ključno osoblje za vođenje raznih programa, provodeći istraživanja i analize,
sastavljajući nove programe i zatim nastojeći da ti novi programi prođu Eisenhowerovu
administraciju i često skeptični Kongres.” Eisenhovver je čak postavio Rockefellera za posebnog
pomoćnika za vanjske poslove, na istu poziciju koju je njegov bliski prijatelj Henry Kissinger držao
pod predsjednikom Nixonom.

Neprekidno je nastojao nominirati se kao republikanski kandidat za predsjednika, ali planove su
mu pokvarili Nixon 1960. i 1968. te senator Barry Goldvvater 1964. godine. Rockefellera je
naposljetku 1974. godine za potpredsjednika Sjedinjenih Država postavio predsjednik Gerald R. Ford,
kojega je pak imenovao predsjednik Richard Nixon, prisiljen odstupiti zbog skandala Watergate.
Rockefeller je umro 1979., u dobi od 70 godina, u spornim okolnostima koje su uključivale mladu
asistenticu.

Laurance Spelman Rockefeller bio je najviše poslovno orijentiran među braćom i ostvario je
uspješnu karijeru kao poduzetnik. Rano pokazavši zanimanje za zrakoplovstvo, uložio je u Eastern
Airlines 1938. godine, zajedno sa slavnim avijatičarem kapetanom Eddiejem Rickenbackerom, i
pretvorio tu zrakoplovnu tvrtku u jednu od najvećih na svijetu. Rockefeller je mnogo uložio i u snove
mladoga Škota po imenu James McDonnell mlađi, koji je osnovao ono što je postalo poznato kao

McDonnell-Douglas Aircraft Corp. Počeo se baviti ekologijom i postao predsjednik Građanskoga
savjetodavnog odbora za kvalitetu okoliša, predsjednik Američke udruge za očuvanje i predsjednik
Njujorškog zoološkog društva.

Winthrop Rockefeller smatran je crnom ovcom klana Rockefellerovih. Odustavši od studija na
Yaleu, otišao je u Texas gdje je radio na naftnom polju. Tijekom Drugoga svjetskog rata služio je u
pješaštvu na pacifičkom bojištu zasluživši Ljubičasto srce i Brončanu zvijezdu s dva hrastova lista.
Vrativši se kući, postao je sklon piću, ženama i njujorškom kavanskom društvu. No, 1953. godine,
umoran od takva načina života, iznenada se preselio u Arkansas, gdje je 1956. proglašen za „čovjeka
godine”. Njegovo slavno ime omogućilo mu je da osvoji guvernerski položaj 1967. godine. Možda
je tada mladi arkansaški demokrat, Rhodesov stipendist i član DeMolayjeva bratstva, Bili Clinton,
privukao Rockefellerovu pozornost. Winthrop je umro 1973. godine, također od raka, samo dva
mjeseca nakon šezdeset prvog rođendana.

David Rockefeller najmlađi je od petero braće Rockefeller i onaj koji je postao najmoćniji, ako
ne i najistaknutiji. Nakon što je diplomirao na Harvardu, stupio je u Londonsku školu ekonomije,
koju većim dijelom financiraju Zaklada Rockefeller, Fond Camegie United Kingdom Trust i udovica
Williarda Straighta, partnera J. P Morgana. Tu je došao u dodir s učenjima Ruskina i drugih
socijalista, uključujući Harolda Laskija. Obrazovan na Oxfordu, Laski je isprva zagovarao politički
pluralizam, ali poslije se okrenuo marksizmu te postao istaknuti član britanske Socijalističke partije.
Jednom je napisao da je država „temeljni instrument društva”.

Vrativši se u Sjedinjene Države, David Rockefeller ispoljio je duboku sklonost prema Engleskoj
u pismu New )brk Timesu u travnju 1941. godine tvrdeći: „Trebali bismo se držati Britanskog Carstva
do kraja i pod svaku cijenu...” Baš pred izbijanje rata, doktorirao je na Sveučilištu u Chicagu.
Doktorski rad nosio mu je naslov „Neiskorišteni resursi i ekonomsko rasipanje”. Možda obrazlažući
pokretačku težnju braće Rockefeller, napisao je: „Od svih oblika rasipanja, međutim, najodbojniji je
lijenost. Moralna ljaga povezana s nepotrebnom i nehotičnom lijenošću duboko je usađena u našu
savjest.”

Tijekom rata stupio je u američku vojsku kao redov, ali ubrzo je surađivao u sjevernoj Africi i
Francuskoj s Upravom strateških službi (OSS), pretečom ClA-e. To iskustvo, skupa sa školovanjem u
Engleskoj, pojačalo je doživotni interes za vanjske poslove. Najvjerojatnije u to vrijeme, Rockefeller
je stekao visoko pozicionirane kontakte u obavještajnoj zajednici, pomoću kojih je kasnije iznutra
doznavao za mnoge strogo povjerljive operacije.

Do 1948. godine David Rockefeller bio je predsjednik Upravnog odbora Zavoda Rockefeller.
Predsjednik Zavoda bio je dr. Detlev Wulf Bronk, biofizičar specijaliziran za ljudski živčani sustav.
Prema kontroverznim dokumentima MJ-12, Bronk nije bio samo član MJ-12 - navodno supertajne
skupine odgovorne za pitanje NLO-a - nego i voda tima koji je izvršio obdukciju „izvanzemaljskih
bioloških entiteta” otkrivenih u srušenom objektu blizu Rosvvella u Novom Meksiku, u srpnju 1947.
godine.

Nakon rata Rockefeller se pridružio kadru banke Chase National u Nevv Yorku, gdje mu je ujak,
Winthrop Aldrich, bio predsjednik Upravnog odbora. Ta banka vuče podrijetlo još od banke
Manhattan Company Alexandera Hamiltona, zagovornika Središnje banke, utemeljene 1799. godine, a
do 1921. postala je druga najveća banka u Sjedinjenim Državama. Godine 1955. Rockefeller je igrao
veliku ulogu u spajanju Chase Nationala i banke Manhattan Company, čime je nastala banka Chase
Manhattan. Godine 1969. ta je banka postala dijelom Chase Manhattan Corporationa, u skladu s
trendom osnivanja holdinga kako bi se izbjegli zakoni o bankarstvu koji zabranjuju odredene
aktivnosti, poput akvizicije financijskih kompanija. Iste je godine David Rockefeller postao

predsjednik Upravnog odbora i glavni izvršni direktor, zahvaljujući ponajprije svojem ugledu u
međunarodnom bankarstvu.

Svoje veze sa svijetom međunarodne politike, kao i s obavještajnom zajednicom, iskoristio je kad
mu se ujak Aldrich povukao s mjesta predsjednika Upravnog odbora banke 1953. godine, kako bi
postao američki veleposlanik u Velikoj Britaniji. Aldricha je naslijedio John J. McCloy, bivši
predsjednik Vijeća za inozemne odnose. McCloy, kojega su nazivali „arhitektom vrha poslijeratne
američke obavještajne zajednice”, služio je kao pomoćnik ministra rata od travnja 1941. do studenog
1945. godine, predsjednik Svjetske banke od 1947. do 1949. te američki namjesnik i visoki povjerenik
za Njemačku od 1949. do 1952. g. McCloy je radio i u Warrenovoj komisiji, pomažući izgladiti
nesporazume s članovima koje je brinula kontroverzna „teorija jednoga metka” o atentatu na
Kennedyja. Prema Alvinu Moscovvu, David Rockefeller ubrzo je postao „neosporni McCloyjev
štićenik”.

Rockefeller se već 1941., prije početka rata, bio pridružio Vijeću za inozemne odnose, a 1950.
izabran je i za potpredsjednika.

Njegovo zanimanje za vanjske poslove nije moglo biti posve altruistično budući da se procjenjuje
kako su multinacionalne banke, s Chaseom na čelu, pozajmile više od 50 milijardi dolara zemljama u
razvoju između 1957. i 1977. godine. Čak i, njemu sklon, biograf Moscovv priznaje: „Davidova
opčinjenost međunarodnim odnosima, koja zahtijeva složeno poznavanje državne, socijalne i
ekonomske politike zemalja diljem svijeta, s obiju strana željezne zavjese, izvanredno se poklapa s
njegovim interesom i nastojanjem da proširi poslovanje Chase Manhattana na međunarodno
bankarsko tržište.”

Reći da je David Rockefeller vjerojatno jedan od najvažnijih ljudi u Americi bilo bi preskromno.
Prema Garyju Allenu, samo 1973. godine „David Rockefeller sastao se s 27 državnih poglavara,
uključujući čelnike Rusije i komunističke Kine”. Godine 1976., kad je australski predsjednik Malcolm
Fraser posjetio Sjedinjene Države, razgovarao je s Davidom Rockefellerom prije nego što se sastao s
predsjednikom Geraldom Fordom. „To je doista nevjerojatno”, napisao je Ralph Epperson, „jer
David Rockefeller niti je izabran niti postavljen na bilo koji državni položaj da bi mogao službeno
predstavljati Vladu Sjedinjenih Država.”

Ali, utjecaj Rockefellera - ako ne i nadzor - proteže se daleko izvan njihovih bankarskih i naftnih
interesa. Fond braće Rockefeller, primjerice, godine 1997. imao je imovinu vrijednu 500 milijuna
dolara. Osnovala su ga 1940. godine petorica braće. Otada je Fond podijelio više od 461 milijuna
dolara potpore širokom spektru djelatnosti i ustanova, uključujući razna sveučilišta, brojne
umjetničke programe, Institut Smithsonian, Budistički zen centar, Aspenski zavod. Institut Brookings,
Nacionalno Audubonovo društvo, Zakladu nacionalnih parkova, Planirano roditeljstvo iz Nevv
Yorka, NAACR američki Njemački Marshallov Fond, Sveučilište Yale, Centar za strateške i
međunarodne studije, Nacionalnu akademiju znanosti i Društvo za međunarodni razvoj.

Godine 1977. Fond je dao milijun dolara Vijeću za inozemne odnose. Možda zahvaljujući
negativnom publicitetu autora koji pišu o zavjerama, taj je iznos pao na samo 45 000 dolara 1997.
godine, od čega je 25 000 otišlo na analizu „ekonomskih i političkih implikacija korejskog
ujedinjenja”. Trilateralna komisija, koja je 1977. godine dobila 120 000 dolara od Fonda, ne
spominje se u njegovu godišnjem izvješću za 1997. godinu.

Te je godine Fond podijelio više od 1,2 milijuna dolara potpore raznim projektima u Nevv
Yorku, području od posebnog i dugoročnog interesa za Fond.

Fond je osobito uključen u pitanja okoliša, što dokazuju njegove donacije Nacionalnoj zakladi za
okoliš, Greenpeaceovoj zakladi za okoliš, Nacionalnoj federaciji za životinjski svijet, Američkoj

udruzi za očuvanje prirode i Fondu za obranu okoliša, između ostalih. Autori koji pišu o zavjerama
primijetili su da je predstavnicima tvrtki koje negativno utječu na okoliš najbolji način za stjecanje
određenog stupnja kontrole nad aktivistima davanje velikih doprinosa.

Abby M. O'Neill, nećakinja petorice braće Rockefeller, godine 1998. okončala je svoj mandat na
mjestu predsjednice Fonda. Položaj je preuzeo Nelsonov sin, Steven C. Rockefeller. Stajalište
Rockefellera o jedinstvenom svijetu još je uvijek očito u godišnjem izvještaju Fonda za 1997. godinu.
Gđa O'Neill napisala je kako Fond ima „preusmjerenu strategiju 'jedinstvenoga svijeta', uz izričito
globalnu perspektivu i naglasak na stapanje nacionalnih i međunarodnih okvira”.

Predsjednik Fonda i član CFR-a Colin G. Campbell napisao je da se novac Rockefellera koristi
kako bi se pomoglo stvoriti „brojna interdisciplinarna partnerstva... koja katkad uključuju tako
različite partnere kao što su neprofitne i profitne organizacije, vladine agencije i nevladine udruge,
znanstvena sveučilišta i pučke aktivističke skupine.”

„Zapravo, čini se da je djelovanje Zaklade Rockefeller u prvoj polovini 20. stoljeća uvelike
prokrčilo put angažiranosti američkih vlasti u zdravstvu, obrazovanju i socijalnoj skrbi u drugoj
polovini 20. stoljeća ", napomenuo je Moscow.

Čini se da aktivnosti Rockefellera uvijek uključuju ili stvaraju svjetske vođe. Henry Kissinger već
je spomenut. Prije Drugoga svjetskog rata na čelu Odjela za ekonomska istraživanja Zaklade
Rockefeller nalazio se Kanađanin W. L. Mackenzie King. Mentor Johna D. mlađega Mackenzie
kasnije je postao kanadski premijer.

Moći njihova imena pridonijelo je to što su projekti Rockefellera gotovo uvijek bili uspješni.
Prema biografu Alvinu Moscovvu, braća su „oprezno vukla poteze prije nego što bi ustupila
Rockefellerovo ime ili financije bilo kojem novom poslu ili pothvatu. Ali kad bi se obvezali, držali
bi se svoje obveze dugoročno, ulažući velikodušno svoj novac, vrijeme i trud. Postalo je poznato u
mnogim građanskim i društvenim krugovima da projekt najvjerojatnije vrijedi, i očekuje se da
uspije, ako su u njega uključeni Rockefelleri.”

Usprkos njihovim bliskim vezama s Britanijom i pristajanjem uz nju, Rockefelleri se čine kao
isključivo američki fenomen. No, drugo američko bankarsko carstvo doista je započelo u Britaniji.

Morgani

Ako je John D. Rockefeller imao premca u zlatnim danima bezobzirnih magnata s kraja 19.
stoljeća, bio je to John Pierpont Morgan, čovjek još vidljivije povezan s „anglofilskom mrežom”.

Morganovo bankarsko carstvo još uvijek kontrolira i poslovne i političke odluke koje se danas
donose, a mnogi Morganovi zaposlenici i posrednici mogu se ubrojiti medu članove tajnih društava.

Morganova majka bila je Juliet Pierpont Morgan, čiji je otac, svećenik John Pierpont, bio javno
probritanski orijentiran sin osnivača Sveučilišta Yale. Otac J. R Morgana, Junius Spencer Morgan,
bio je američki novčar koji je putovao u Englesku 1850-ih gdje se sprijateljio sa sunarodnjakom po
imenu George Peabody, čovjekom koji je već poslovao s britanskim Rothschildima. Udruživši se s
Peabodyjem pod imenom ,,Peabody, Morgan & Company", Junius je povećao bogatstvo, što je bilo
rezultat pozajmica Sjeveru tijekom Američkoga građanskog rata. Njegov sin John Pierpont Morgan
rođen je 1837. godine.

Junius i njegov sin preuzeli su brigu o poslu nakon Peabodyjeva povlačenja 1864. godine i odmah
promijenili ime u Morgan & Company.

Morgani su se također blisko povezali s britanskim Rothschildima te povremeno čak odsjedali u
njihovu domu. Mnogi su autori pisali da su Morgani na koncu postali prikriveni posrednici
Rothschilda. „Morganove aktivnosti 1895. - 1896., prilikom prodaje obveznica u Europi, temeljile su
se na njegovu savezu s Rothschildima , primjećuje Gabriel Kolko.

Ideju da su Morgani bili paravan za interese britanskog baruna Nathana Mayera Rothschilda iznio
je i Eustace Mullins, autor koji je 1952. godine prvi razotkrio manipulacije koje su rezultirale
stvaranjem američke Središnje banke (Federal Reserve System). Što se tiče Rothschilda, Mullins je
napisao: „Iako su imali prijavljenog posrednika u Sjedinjenim Državama..., iznimno im je koristilo
imati američkoga predstavnika koji nije poznat kao posrednik Rothschilda.” Mullins tvrdi da su
Rothschildi „u Sjedinjenim Državama preferirali djelovati anonimno, iza fasade J. P Morgana i
njegove tvrtke”.

„Dio tadašnje stvarnosti bio je neugodni preporod antisemitizma”, pisao je George Wheeler,
autor knjige Pierpont Morgan i prijatelji: anatomija jednog mita (Pierpont Morgan and Friends:
Anatomvofa Myth). „Trebali su nekoga kao pokriće. Tko bi bio bolji od J. Pierponta Morgana,
primjera ozbiljnoga protestantskoga kapitalista čija obitelj vuče podrnetlo još od
predrevolucionarnih vremena?"

„Očita je mogućnost da su se iza velikog dijela bogatstva i moći Morganovih uvijek nalazili
bogatstvo i moć Rothschilda, koji su im pomogli u početku, i podupirali ih sve vrijeme”, slaže se
Griffin.

IVemda je J. P Morgan rođen u Americi i školovan u Bostonu, godine 1856. otišao je u Njemačku
gdje je studirao na Sveučilištu u Gottingenu, koje je 1737. godine osnovao engleski kralj George II.
koji je tada službovao kao izborni knez Hannovera. Ozloglašeno zbog izgona profesora disidenata
prozvanih „getingenška sedmorica” -među kojima su bili braća Grimm i drugi pristaše Georga
Hegela, uključujući Karla Marxa - to je sveučilište i dalje bilo leglo antiestablišmentske aktivnosti i
tajnih društava.

Vrativši se u Sjedinjene Države, Morgan se pridružio njujorškoj bankarskoj tvrtki Duncan,
Sherman & Company, američkom predstavniku londonske tvrtke. „Nakon toga, čini se da je Morgan
radio kao financijski zastupnik Rothschilda i uvelike je ostavljao dojam čistog Amerikanca”, pisao je
Griffith.

Kad je izbio Američki građanski rat, mladi je Morgan pokazao kako zakonitost i poštenje igraju

malu ulogu u njegovoj poslovnoj praksi. U svibnju 1861. godine, dvadesetčetverogodišnji Morgan
ponudio je na prodaju 5 000 vojnih pušaka zapovjedniku Federalne vojske stacionirane u St. Louisu,
za 22 dolara po komadu. Zapovjednik je očajnički trebao puške pa je pristao, ali kad su puške stigle,
odbio je isplatu tvrdeći da je oružje zastarjelo i oštećeno. Morgan je tužio vojsku i dobio sudsku
presudu kojom se određivalo da mu se isplati 109 912 dolara.

Kongresno istražno povjerenstvo zaključilo je 1862. godine daje Morgan prevario Vladu.
Povjerenstvo je otkrilo da je puške, koje su se smatrale „posve neupotrebljivima, zastarjelima i
opasnima”, za 3,50 dolara po komadu u njujorškom arsenalu kupio Simon Stevens, kojega je
angažirao Morgan. Kad je zapovjednik u St. Louisu pristao kupiti oružje na neviđeno, Morgan je
iskoristio ugovor kao zalog da posudi novac kako bi platio oružje. Tako je američka vojska kupila
vlastite oštećene puške od Morgana koji je, bez financijskoga rizika, ostvario dobit od 500 posto po
svakoj pušci.

Godine 1871. postao je partner u jednoj od očevih tvrtki, Drexel, Morgan 8c Company, koja je
kasnije postala jednostavno J. P Morgan & Company. Ta je tvrtka ubrzo postala glavni izvor
financiranja američke Vlade.

„Zbog svoje povezanosti s Peabodyjevom tvrtkom, Morgan je imao bliske i vrlo korisne veze s
londonskom financijskim svijetom pa je stoga tijekom 1870-ih mogao opskrbljivati američke
brzorastuće industrijske korporacije prijeko potrebnim kapitalom britanskih bankara", bilježi
Encyclopaedia Britannica.

Uz europsku obitelj Rothschild, Morganova je kompanija postala jednom od najmoćnijih
bankarskih kuća u svijetu. Ali, to nije bilo dovoljno za Johna P Morgana, koji je naslijedio obiteljske
udjele 1890. godine, nakon očeve pogibije u nesreći kočije na francuskoj Rivijeri. Pet godina ranije
započeo je reorganizaciju najvećih američkih željeznica pa je do 1902. postao najmoćniji željeznički
magnat na svijetu, nadzirući oko 8000 kilometara pruga.

Morgan je čak pomogao spasiti američku Vladu nakon bankarske panike 1893. godine. Oformivši
konzorcij, Morgan je sanirao vladine iscrpljene rezerve sa 62 milijuna dolara vrijednim
Rothschildovim zlatom. 1890-ih je nadgledao spajanje Edison General Electrica i Thomson-Houston
General Electrica, čime je nastao General Electric, koji je ubrzo preuzeo glavnu riječ u proizvodnji
električne opreme. Potom je Morgan spojio nekoliko čeličana osnovavši United States Steel
Corporation, a 1902. stvorio je International Harvester Company od nekoliko konkurentskih
proizvođača poljoprivredne opreme.

To raznoliko Morganovo carstvo nikad nije nadmašeno te i dan-danas nastavlja dominirati
američkom financijskom industrijom. „Putem sustava povezanih članstava u upravnim odborima
tvrtki koje je organizirao ili na koje je utjecao, Morgan i njegova bankarska kuća stekli su nestabilnu
koncentraciju kontrole nad nekim vodećim korporacijama i financijskim institucijama u zemlji”,
pojašnjava Encvclopaedia Britannica. To je carstvo prošireno kako bi uključivalo fondacije
oslobođene od poreza, zaklade, mirovinske fondove pa čak i pozicije u vladi. Takva manipulacija
može objasniti kako su oni koji imaju znanje, snagu volje i bogatstvo stekli i održali nadzor nad
trgovinskim i ekonomskim životom Sjedinjenih Država.

Premda su J. P Morgan i John D. Rockefeller konkurirali jedan drugom na mnogim područjima,
„na kraju su radili zajedno kako bi stvorili nacionalni bankarski kartel zvan Sustav saveznih pričuva
(Federal Reserve System)", pisao je Griffin.

Prvotni plan za Sustav saveznih pričuva začet je na tajnom sastanku 1910. godine u Morganovu
privatnom odmaralištu na otoku Jekyll kod obale Georgije.

Morgan, koji je bio povezan s Rockefellerima preko svojeg ortaka ulagača Nelsona Aldricha,

ostao je dominantnim američkim kapitalistom do smrti 1913., iste godine kad je nastao Sustav
saveznih pričuva.

Morganov sin John Pierpont mlađi, poznat kao Jack, nastavio je povećavati obiteljsko bogatstvo
nakon očeve smrti. Pripremajući se za mjesto upravitelja Morganova carstva, mlađi je Morgan
proveo osam godina radeći u tvrtkinu londonskom uredu i razvijajući bliske veze s britanskim
elitnim bankarskim krugovima. Tijekom Prvoga svjetskog rata, Morgan je organizirao više od dvije
tisuće banaka radi izdavanja savezničkih obveznica u vrijednosti od jedne milijarde dolara. Pbstao je
jedini bankar koji je nabavljao materijal, i vojni i drugi, i za britansku i za francusku vladu tijekom
rata. To ukazuje na povoljan položaj i priličan utjecaj unutar tih vlada, što opet upućuje na
umiješanost Rothschilđa.

Rothschildi

Premda uglavnom nepoznato današnjim Amerikancima, ime Rothschild sinonim je za
međunarodno bankarstvo i može se otkriti iza kulisa mnogih velikih svjetskih događaja.

Tu tajnovitu bankarsku dinastiju začeo je Mayer Amschel Bauer, njemački Židov rođen 23.
veljače 1744. godine u Frankfurtu, tada leglu antisemitizma, koji je potjecao iz naširoko spominjane
filozofije Immanuela Kanta i Johanna Fichtea. Otac mu je prodavao finu svilenu tkaninu usprkos
uredbama koje su Zidovima zabranjivale tu praksu.

Mladi se Mayer školovao za rabina. Osobito je bio podučavan u haskali, spoju religije,
hebrejskog prava i racionalizma koji je postao popularan tijekom razdoblja prosvjetiteljstva. Smrt
roditelja primorala je Mayera da napusti rabinsku školu i postane šegrt u jednoj bankarskoj kući.

Brzo naučivši zanat, postao je dvorski financijski mešetar Vilima IX., kraljevskog upravitelja
regije Hessen-Kassel, i istaknuti slobodni zidar. Ulagivao se Vilimu, koji je bio samo godinu stariji
od njega, pridruživši se njegovu zanimanju za masonstvo i antikvitete. Mayer je tražio stare kovanice
i prodavao ih svom dobročinitelju po uvelike sniženoj cijeni. Uzevši u obzir njegovu obuku za rabina
i ozbiljnu potragu za antikvitetima, sigurno je temeljito upoznao drevne misterije, osobito one vezane
uza židovsku kabalu. U tom istom razdoblju, metafizika kabale počela se stapati s tradicijama
masonstva, što će biti opisano kasnije.

Mladi je Mayer dodao na popis svojih mušterija i njemačku kraljevsku obitelj Thum und Taxis,
čiji će potomak biti pogubljen kao član tajnoga društva koje je stvorilo Adolfa Hitlera. Ugledna
obitelj Thum und Taxis vodila je kurirsku službu u Svetom Rimskom Carstvu. „Napredovali su zato
što su prije svojih suparnika dobivali vijesti o trendovima na tržištu, cijenama robe i velikim
političkim događajima”, zabilježio je biograf Rothschilda Derek Wilson. Mayer se iz prve ruke
uvjerio da informacija, osobito ona brzo dobivena, često znači veliko bogatstvo. Danas je taj aksiom
poznat kao „vrijeme je novac". Kako bi spriječila radoznale oči da im čitaju poštu, obitelj je svu
svoju korespondenciju pisala na Judendeutschu, njemačkom pisanom hebrejskim znakovima. Ta je
šifra spriječila mnoge istraživače da jasno shvate njihove metode i namjere.

U tom je razdoblju, prema Encyclopaediji Britannici, „Mayer uspostavio obrazac koji će obitelj
uspješno slijediti - poslovati s vladarskim kućama i izroditi što više sinova koji će voditi
mnogobrojne obiteljske poslove u inozemstvu”.

Prema nekoliko autora, obiteljsko je bogatstvo stvoreno novcem pronevjerenim od Vilima IX.,
kojemu je britanska Vlada isplatila golemu svotu kako bi osigurao vojnike iz Hessena koji će se
boriti protiv američkih kolonista za vrijeme Američkoga rata za nezavisnost. Vilim je taj novac dao
Mayeru za ulaganja, ali ovaj ga je navodno umjesto toga iskoristio za postavljanje svoga sina
Nathana na čelo londonskog ogranka obiteljske bankarske kuće. Mayer je na koncu vratio novac, ali
„Nathan je manipulirao situacijom tako se to danas smatra početkom golemog bogatstva
Rothschilda”, piše Icke.

Biograf Derek Wilson priznao je to napisavši: „Privremeno preusmjeravanje golemih svota
novca koji je potjecao iz Hessen-Kassela omogućilo je N. M.-u [kako je Nathan volio da ga zovu] da
započne svoju bankarsku djelatnost, pribavivši mu i likvidnost i ugled.”

„Od prvih dana Rothschildi su znali cijeniti važnost bliskosti s političarima, ljudima koji određuju
ne samo razmjer proračunskih deficita, nego i unutarnju i vanjsku politiku...”, piše biograf Niall
Ferguson. „Utjecaj Rothschilda proširio se i na kraljevske obitelji. Nathan je prvo stupio u kontakt s
britanskom kraljevskom obitelji zahvaljujući tome što je njegov otac otkupio dugove princa regenta
Georgea - kasnije kralja Georgea IV. - i njegove braće.”

Ferguson prati utjecaj Rothschilda na britansku kraljevsku obitelj do Alberta, muža kraljice
Viktorije, i njegova sina. Britanski Rothschildi bili su sasvim bliski s najistaknutijim viktorijanskim
političarima kao što su lord John Russell, lord William Gladstone, Benjamin Disraeli, Arthur
Balfour, Joseph Chamberlain i lord Randolph Churchill, Winstonov otac.

U vrijeme Nathanova dolaska u London, Mayer Bauer promijenio je ime u Rothschild (doslovno:
„crveni štit”), prema amblemu s crvenim štitom na kući njegovih predaka u getu. To je ime
nesumnjivo bilo pokušaj da odvoji svoju obitelj od antisemitizma koji je tada uvelike bjesnio u
Njemačkoj. Kako bi što više izolirali obitelj od takva rasizma, Rothschildi su se kao fasadom služili
iskusnim posrednicima za vođenje svojih posvuda rasprostranjenih poslova.

Ovdje bi bilo dobro odbaciti tvrdnje kako suvremena tajna društva, svjesno ili ne, promiču ciljeve
međunarodne židovske zavjere. Premda je nedvojbeno točno da su mnogi pripadnici svjetske bogate
elite židovskoga podrijetla, ne treba biti zaveden pitanjem rase ili religije. Ne postoji pravi dokaz da
su Židovi ili Hebreji - ili bilo koja druga rasna ili religijska skupina - pohlepniji ili ambiciozniji od
drugih. Nadalje, svaka rasprava o antisemitizmu često se gubi u pogrešnom shvaćanju razlike između
Hebreja, Židova i cionista.

Rječnik američke baštine engleskoga jezika definira Hebreja kao pripadnika semitskoga naroda,
rase koja potječe od Abrahama iz Staroga zavjeta i koja, ironično.

uključuje većinu Arapa. Židov je, s druge strane, pristaša judaizma, religije koju su namrijeti
Izraelićani. Cionist je član političkoga pokreta čiji je cilj očuvati i promicati interese izraelske
države. Tu se radi o tri različita predmeta: rasi, religiji i politici.

Povezati te odvojene predmete u jednu zavjeru, pogrešno je i protivno povijesnim dokazima.
Većina ljudi u današnjoj Americi shvaća kako je pogrešno prosuđivati osobu na temelju rase,
značajke nad kojom ta osoba nema nadzora. Isto tako, većina smatra nepristojnim javno napadati
vjeru druge osobe. Jedino se nečije političko opredjeljenje smatra poštenom metom za neslaganje i
prepiranje.

Upravo je tu, na području politike, posijano mnogo zbrke. Pristaše cionizma godinama su vješto
napadali svoje protivnike kao „antisemite” u tolikoj mjeri da su mnogi Amerikanci, Zidovi i nežidovi
podjednako, a osobito mediji, neskloni čak i propitivati političke odluke Izraela, koliko god odbojne
bile.

Povrh toga, široko primjenjiva etiketa antisemitizma često se lijepila za svakoga tko iskazuje
zavjerenički pogled na povijest.

Premda je možda točno da su tajne organizacije u prošlosti bile izgrađene i na rasnim i na
religijskim temeljima, pokušaj uvlačenja rase ili religije u raspravu o suvremenim tajnim društvima
služi samo zamagljivanju teme i odbijanju savjesnih istraživača. Iako su mnogi međunarodni novčari
židovskoga podrijetla, optužiti hebrejsku rasu za međunarodnu zavjeru bilo bi jednako pravedno kao
okriviti sve bijelce zbog postupaka Hitlerovih nacista.

W Cleon Skousen, bivši agent FBl-a koji je radio kao šef policije u Salt Lake Citvju krajem 1950-
ih godina, pisao je o međunarodnim zavjerama u nekoliko knjiga, uključujući i knjigu Goli komunist
(The Naked Communist). I on je shvatio da je rasna identifikacija „pojednostavljeno objašnjenje
uspona globalne vladajuće strukture koja je uhvatila čovječanstvo u zamku". Pojasnio je: „Pri analizi
globalne zavjere važno je imati na umu kako nije neka određena rasa ili religija već 'žudnja za
novcem i moći' usko povezala svjetske financijske tajkune u društvo u kojemu se međusobno
potpomažu."

No, takvo razborito i argumentirano shvaćanje antisemitizma nije bilo u modi u vrijeme Mayera
Rothschilda. Zato je stvarao svoje financijsko carstvo pažljivo nastojeći izbjeći tadašnji rasizam.

To ne mora značiti da Rothschildi nisu bili ponosni na svoje židovsko podrijetlo. Po svemu
sudeći, glave obitelji krajnje su se usrdno pridržavale židovskih tradicija i običaja, l ijekom mnogih
godina ta je obitelj izdašno doprinosila židovskoj stvari i možda je čak igrala ključnu ulogu u
osnivanju izraelske države premda neki zavjerenički autori tvrde kako se interesi Rothschilda u
Izraelu više tiču nadzora nad naftom nego ljubavi prema domovini.

Jedna od metoda koje su se rabile za izbjegavanje rasizma bilo je angažiranje nežidovskih
agenata kao paravana za organizaciju Rothschildovih. Za vrijeme Američkoga građanskog rata, J. P
Morgan javno je iznosio antisemitske opaske, a ipak je ostvarivao ciljeve Rothschilda. „Koliko je
Morganov prividni antisemitizam bio stvaran, a koliko možda pragmatična izlika, u krajnjoj je liniji
od male važnosti... Bez obzira na to kako tko tumačio narav odnosa Morgana i Rothschilda, ostaje
činjenica da je on bio blizak, trajan i unosan za obje strane. Ako je Morgan doista bio sklon
antisemitizmu, ni on ni Rothschildi nikad nisu dopustili da im to stoji na putu u poslovanju”,
napominje Griffith.

Prema Ickeu, Morgan i Rockefeller bili su imućna „potrkala” koja su Rothschildovim financijama
„izgradili golema carstva koja nadziru bankarstvo, biznis, naftu, čelik itd. te upravljaju američkom
ekonomijom kao što Oppenheimeri upravljaju južnoafričkom”.

Proračunato je bilo i korištenje sinova Mayera Rothschilda, poznatih kao „frankfurtska petorka”,
koji su se brižno školovali i odgajali kako bi odano proširili obiteljski bankarski biznis.

Dok su ga Mayer i najstariji sin Amschel Mayer nadzirali iz svoje frankfurtske banke, sin Nathan
Mayer osnovao je 1804. godine londonsku podružnicu. U međuvremenu, najmlađi sin Jakob (koji je
više volio da ga zovu James) priključio se pariškim bankarskim krugovima 1811. godine, dok je
Salomon Mayer počeo djelovati u Beču, a Karl Mayer u Napulju.

Mayer je radio i sa susjedima. ,,Warburgovi su počeli lobirati za Rothschildovu tvrtku u
Hamburgu već 1814. godine iako redovito poslovanje nije pokrenuto do 1830-ih...”, piše biograf
Niall Ferguson.

Godine 1785. Rothschildi su dijelili stan s obitelji Schiff. Unuk Jacob Henry Schiff emigrirao je u
Ameriku 1865. godine nakon što je upoznao Abrahama Kuhna, koji ga je pozvao da se pridruži
njegovoj ulagačkoj tvrtki u New Yorku. Godine 1875. mladi se Schiff oženio kćeri Solomona Loeba,
tadašnjega direktora moćne ulagačke bankarske tvrtke Kuhn, Loeb & Company iz New Yorka. Schiff
je postao direktor tvrtke 1885. godine, nakon Loebove smrti. Schiff je bio taj koji je financirao
kupnju Union Pacifica za željezničkog magnata Edvvarda H. Harrimana, oca državnika W. Averella
Harrimana. I Schiff i Averell igrat će važne uloge u usponu komunizma u Rusiji.

Harrimanova dva najstarija sina pohađala su Yale i postala članovima Društva lubanje i kostiju -
William Averell (član Reda od 1913.) i Edvvard Roland Noel (član Reda od 1917.). 1930-ih godina
Averellova bankarska tvrtka, W A. Harriman & Company, spojila se s međunarodnom bankarskom
tvrtkom braće Brovvn te je tako nastao Brovvn Brothers, Harriman & Company, čiji je dugogodišnji
partner bio Prescott Bush (član Reda od 1917.), otac Georgea Busha (član Reda od 1949.).

Brakovi između istaknutih židovskih useljeničkih obitelji bili su uobičajeni na prijelazu stoljeća.
„Kad su počinjali štititi svoje goleme imetke, ti su židovski moćnici često smatrali korisnim sklapati
brakove između članova svojih obitelji, kako u Sjedinjenim Državama, tako i u Europi”, piše
profesor povijesti Hovvard M. Sachar. „Solomon Loeb oženio je sestru Abrahama Kuhna, a Kuhn
njegovu, dok je Jacob Schiff automatski postao partner oženivši Loebovu kćer. S druge strane, Felix
Warburg, potomak ugledne hamburške bankarske obitelji, osigurao si je čelno partnersko mjesto uz
Kuhna i Loeba oženivši Schiffovu kćer Friedu. Felixov brat Paul oženio je kćer Solomona Loeba,
Ninu - od Loebove druge žene. Drugi partner, Otto Kahn, oženio je Adelaide Wolff, kćer jednog od

izvornih ulagača tvrtke. U tvrtki Goldman, Sachs & Co. dva su Sachsova sina oženila dvije
Goldmanove kćeri.”

Drugi, noviji primjer tih visokih veza bila je mnogo spominjana ljubavna priča iz 1950-ih godina
između Elieja de Rothschilda i Pamele Churchill, bivše snahe Winstona Churchilla. Nakon što su
prekinuli vezu, ona se preselila u New York gdje se, nakon kratkotrajna braka s jednim brodvejskim
producentom, udala za novčara i člana CFR-a Averella Harrimana. Godine 1993. predsjednik Clinton
imenovao je Ramelu Hamman za američku veleposlanicu u Francuskoj.

Neumoljiva usmjerenost na posao, zajedno s brakovima unutar istog roda i korištenjem paravana,
stvorila je divovsko i tajnovito bankarsko carstvo Rothschilda. To je carstvo izvršilo znatan utjecaj na
ekonomsku pa stoga i političku povijest Europe, kao i Sjedinjenih Država, premda na prikriveniji i
neizravniji način.

Godine 1806. Nathan je postao engleskim građaninom i oženio je Hannu Cohen, najstariju kćer
Levija Barenta Cohena, tadašnjega vodećega londonskog novčara. Taj je brak potvrdio njegovo
primanje u britansku bankarsku elitu.

„Nathan Rothschild mogao se kasnije hvalisati kako je u 17 godina, koliko je bio u Engleskoj,
prvotni ulog od 20 000 funti, koji mu je dao otac, povećao za 2500 puta, odnosno na 50 milijuna funti
- što je uistinu golema svota za ono doba, u usporedbi s današnjom kupovnom moći milijardi
dolara", tvrdi jedan istraživač Rothschilda.

Derek Wilson, Rothschildima sklon biograf, napominje kako je 1810. godine Nathan bio samo
jedan od nekoliko novčara koji su djelovali u Londonu. No, do 1815. postao je jedan od glavnih
financijera britanske Vlade i njezine Središnje banke (Bank of England). „Taj izvanredan uspjeh
mogao se postići samo zamršenim nizom poslovnih poteza, od kojih su mnogi bili obavijeni
tajnovitošću kroz koju se danas ne može prodrijeti”, komentirao je Wilson.

Icke vidi tu povezanost kao dokaz zavjereničke kontrole Rothschilda. „Bile su im dužne i
europske okrunjene glave, među njima i jedna od dinastija crnoga plemstva, Habsburgovci, koji su
vladali Svetim Rimskim Carstvom 600 godina”, piše on. „Rothschildi su preuzeli nadzor i nad
engleskom Središnjom bankom. Ako bi došlo do rata, Rothschildi bi bili iza kulisa, potičući sukob i
financirajući obje strane.”

„Možda su imali državljanstvo zemlje u kojoj su prebivali, ali domoljublje je bilo izvan njihove
sposobnosti shvaćanja”, piše Griffin. „Bili su također vrlo bistri, ako ne i prepredeni, i spoj tih
osobina čini ih uzorom hladnih pragmatičara koji dominiraju današnjim političkim i financijskim
svijetom.”

Financijsko carstvo Rothschilda poteklo je od zajmova europskim vladarima i uspješne obiteljske
uporabe frakcijskoga bankarstva. Kako bi se razumjelo frakcijsko bankarstvo, nužan je kratak
pregled terminologije i povijesti novca; a kako bi se razumjela njegova primjena, nužno je baciti
pogled na jednu od najmoćnijih financijskih institucija na svijetu.

Tajne novca i Sustav saveznih pričuva

Novac - bilo kao komad papira ili brojka na ekranu računala - u biti je bezvrijedan, ali ipak
pokreće današnji svijet. Simbolika novca i bankarstva uspoređuje se sa simbolikom religije, no samo
oni koji profitiraju od njega razumiju unutarnje funkcioniranje kulta novca. I silno se trude da tako
ostane.

U Americi vrhovni nadzor nad novcem imaju bankari iz Sustava saveznih pričuva (Federal
Reserve System), „ključne anomalije u samoj jezgri predstavničke demokracije, koja stoji u
neugodnom proturječju s građanskom mitologijom samoupravljanja", kako ga je opisao William
Greider, bivši pomoćnik izvršnog urednika Washington Posta. Njegova knjiga iz 1987. godine, Tajne
hrama: kako Sustav saveznih pričuva vlada zemljom (Secrets of the Temple: How the Federal Reserve
Rum the Country), omalovažava „nativističke teorije zavjere”, no ipak predstavlja rječit dokaz koji
otkriva zavjereničku kontrolu Središnje banke.

Rani ljudi nisu trebali novac. Kad su bili gladni, lovili su i obrađivali zemlju kako bi skupili hranu
za zimu. Ako su trebali robu koju su imali njihovi susjedi, dolazilo bi do zamjene.

Ali, kako je rad postajao sve specijaliziraniji, postajala su očita i ograničenja zamjene. Čuvar
ovaca nije uvijek mogao odvesti cijelo stado na tržnicu. Zato su se ljudi okrenuli kovanom novcu kao
mjeri vrijednosti. Količina plemenitih metala, osobito zlata, bila je ograničena, ali uvijek su bili
poželjni i lako su se prenosili kao male kovanice s utisnutim riječima ili slikama, kako bi se
osigurala autentičnost i čistoća - k tome još, prema njima se osjećalo neko drevno, gotovo pobožno
poštovanje. Ali, teške, pretrpane vreće zlatnika bile su opterećenje, a također, što ne treba ni
spominjati, privlačna meta za lopove i pljačkaše.

Tako je rođen papirnati novac, Papirnata novčanica jednostavno je bila zadužnica. Kao takav,
papir se smatrao vrijednim kao i stvarna roba i usluge. Taj je postupak dobro funkcionirao neko
vrijeme, ali onda su neke osobe shvatile da se papirnati novac, posudi li se uz pristojbu, može
iskoristiti da bi se stvorilo još novca.

Rani zlatari koji su skladištili zlatnike koristili su to nagomilano bogatstvo kao temelj za
izdavanje papirnatih novčanica. Budući da je bilo vrlo malo vjerojatno da će svi istodobno tražiti
svoje zlato natrag, zlatari su postali bankari. Posudili bi dio svojih /aliha za kamatu ili profit. Ta
praksa posuđivanja većega dijela bogatstva i zadržavanja samo malog dijela /a hitne slučajeve postala
je poznata kao frakcijsko zadržavanje ili frakcijsko bankarstvo. Taj sustav dovoljno dobro djeluje
ukoliko svi najednom ne „navale” na banku i zatraže povrat svojih pologa.

Frakcijskom bankarstvu pridodana je ideja novca „bez pokrića” - radi se zapravo o bezvrijednom
papirnatom novcu koji postane prihvatljivim zakonom ili odredbom vlade. Rani primjer takva
sustava zabilježio je Marco Polo na svom putovanju u Kinu 1275. godine. Polo je zapisao kako je car
primorao ljude da prihvate crne komade papira sa službenim pečatom kao zakonit novac pod
prijetnjom zatvora ili smrti. Car je potom iskoristio taj novac bez pokrića kako bi platio sve svoje
dugove.

„Dođe vam da se čudite [carevoj] drskoj moći i pokornosti njegovih podanika koji su podnosili
takvo nasilje”, piše Griffith, „ali naša samodopadnost nestaje kad uzmemo u obzir sličnost s našim
novčanicama koje izdaje Središnja banka. Ukrašene su potpisima i žigovima, krivotvoritelji se teško
kažnjavaju, vlada njima plaća svoje troškove, stanovništvo je primorano prihvatiti ih; jednako kao i
nevidljivi' čekovni novac za koji se mogu zamijeniti, izrađuju se u tako golemoj količini da su valjda
jednake svom blagu svijeta. A ipak njihova izrada ne stoji ništa. Zapravo je naš monetarni sustav
identična kopija onoga koji je uzdržavao vojskovođe prije sedam stoljeća.”

Ali, danas su bankari, a ne vojskovođe, ti koji profitiraju od novca, i stvorili su nevjerojatan
mehanizam za to: Sustav saveznih pričuva.

Svatko tko nastoji dokazati postojanje zavjera u Americi ne treba tražiti dalje od podrijetla naše
današnje Središnje banke. To je dobro dokumentirana zavjera koja uključuje ista imena povezana sa
suvremenim tajnim društvima.

Rani američki kolonisti tiskali su male količine papirnatoga novca i uspješno se razvijali.
Benjamin Franklin je objasnio: ,,U kolonijama izdajemo vlastiti novac. Zovemo ga kolonijalni bon.
Izdajemo ga u količini koja odgovara zahtjevima trgovine i industrije kako bi proizvodi lako
prelazili od proizvođača do potrošača... Na taj način, stvarajući za sebe vlastiti papirnati novac,
nadziremo njegovu kupovnu moć i ne moramo nikome plaćati kamate.”

Engleski parlament, na poticaj Središnje banke, obustavio je taj napredak kolonija usvojivši
zakon o valuti 1764. godine, kojim se zabranjivalo tiskanje novca. Kolonisti su bili primorani
prihvatiti novčanice engleske Središnje banke. Franklin i drugi tvrdili su daje to stavljanje izvan
zakona novca slobodnog od duga uzrokovalo ekonomsku depresiju i rasprostranjenu nezaposlenost
koji su doveli do Američke revolucije.

Sama ideja središnje banke koju vode profesionalni bankari prijeporno je pitanje još od osnutka
Sjedinjenih Država. Argumenti za i protiv središnje banke mogu se naći u debatama članova
Ustavotvorne skupštine SAD-a Thomasa Jeffersona i Alexandera Hamiltona.

Hamilton je vjerovao u snažnu centraliziranu vlast i središnju banku koju nadzire bogata elita.
„Nijedno društvo koje nije ujedinilo interese i utjecaj bogatih pojedinaca i države nije moglo
uspjeti”, pisao je. Pristaše Hamiltonovih elitističkih ideala osnovali su prvu američku političku
stranku - federaliste. Hamilton, jednom opisan kao „marioneta međunarodnih bankara”, smatrao je da
će „nacionalni dug, ako nije pretjeran, za nas biti nacionalni blagoslov".

Sjevernoameričku banku stvorio je 1781. godine, čak i prije nacrta ustava, član ustaničkog
kongresa Robert Morris, koji ju je pokušao ustrojiti kao središnju banku po uzoru na englesku.
Trajala je samo tri godine prije nego sto je raspuštena zbog brojnih prijevara i inflacije uzrokovane
stvaranjem novca bez pokrića.

Hamilton, bivši Morrisov suradnik, postao je ministar financija, a 1791. godine predvodio je
sljedeći pokušaj uspostave središnje banke osnivanjem Prve banke Sjedinjenih Država - potez kojemu
su se snažno protivili Jefferson i njegovi pristaše.

Jefferson je na primjeru europske povijesti znao da središnja banka može vrlo lako postati
gospodar zemlje. Ukazao je na britansko iskustvo i primijetio kako su „druge zemlje u Europi
iskušale svaki nasilni ili besmisleni način u jalovoj potrazi za istim ciljem, a mi ipak očekujemo da
ćemo žonglerskim trikovima i bankarskim snovima otkriti kako se novac može stvoriti ni iz čega...”

„Iskreno vjerujem... da su bankarske ustanove opasnije od vojske; i da načelo trošenja novca koji
će otplatiti potomci, pod imenom fondova, nije ništa drugo doli masovno varanje budućih naraštaja”,
pisao je Johnu Tayloru 1816. godine, dodajući: „Već su stvorili novčarsku aristokraciju... Moć
izdavanja novca treba biti oduzeta bankama i vraćena narodu kojemu s pravom pripada.”

Jefferson je osim toga smatrao da je središnja banka neustavna. „Smatram da se Ustav temelji na
sljedećem: sve ovlasti koje prema Ustavu nisu prenijete na Sjedinjene Države niti se prema njemu
uskraćuju Državama, rezervirane su za Države ili za narod.' Učiniti samo jedan korak izvan granica
koje su namjerno postavljene oko ovlasti Kongresa, znači steći bezgraničnu moć koja više nije
podložna nikakvoj definiciji. Osnivanje banke, i ovlasti predviđene ovim zakonom, po mom
mišljenju nisu prenijete na Sjedinjene Države, prema Ustavu.”

Ironično, Jeffersonovi pristaše, tada smatrani liberalnima, osnovali su ono što će postati