Jim Marrs-Vladari iz sjene

Republikanska stranka.
Jefferson nije bio jedini član Ustavotvorne skupštine koji je izražavao nesklonost prema profitu

banaka. „Uvijek sam se gnušao cijelog našeg bankarskog sustava, gnušam ga se i dalje, i umrijet ću
gnušajući ga se...”, pisao je John Adams 1811. godine. Svaka banka s kamatama, svaki profit koji
ostvari [pozajmljivač], izravna je korupcija. To je oporezivanje javnosti radi koristi i profita
pojedinaca...”

Prva banka Sjedinjenih Država također je bila slično ustrojena kao engleska Središnja banka i
stvorila je partnerstvo između Vlade i bankarskih interesa. 20 posto kapitala banke osigurala je
savezna Vlada, dok su preostalih 80 posto uložili privatni ulagači, uključujući strance kao što su
Rothschildi. „Pravni arhiv pokazuje da su oni [Rothschildi] imali moć u staroj banci Sjedinjenih
Država”, piše Gustavus Mvers. Očito je da su udruženi europski bankari i njihovi ortaci iz Novoga
svijeta pokušavali steći nadzor nad američkom zalihom novca.

Ta je banka prouzročila i inflaciju proizvodnjom novčanica frakcijske pričuve. Trgovci novcem
su napredovali, ali prosječni su građani trpjeli. Godine 1811., kad se bankin dvadesetogodišnji patent
trebao produljiti, ukinut je većinom od jednog glasa i u Senatu i u Zastupničkom domu.

Ali, troškovi rata 1812. godine, zajedno s kaotičnim financijskim prilikama, naveli su Kongres da
izda dvadesetogodišnji patent Drugoj banci 1816. godine. Ta je Središnja banka prestala postojati
1836. godine, nakon što je predsjednik Andrevv Jackson 1832. uložio veto na kongresni zakon kojim
joj se produljuje patent, što je dovelo do Bankovnog rata. Jackson, junak Bitke za Nevv Orleans i prvi
američki predsjednik koji nije bio rođen na Istočnoj obali, optužio je Središnju banku da je neustavna
i „nesreća za republiku; budući daje smišljena kako bi Vladu okružila bogatom aristokracijom koja
je opasna za slobode zemlje”.

Vjerojatno nije bila slučajnost što je upravo na Jacksona bio izvršen prvi pokušaj atentata u
Americi 1835. godine, od strane čovjeka po imenu Richard Lavvrencc, koji je tvrdio da je “u
kontaktu s europskim silama”. Lavvrenceov je pištolj zatajio, a neozlijeđeni, ali pobješnjeli Jackson
povukao je Vladine fondove iz „legla otrovnica” pa je predsjednik Druge banke Nicholas Biđdle
uzvratio ograničavanjem kredita u cijeloj zemlji, prouzročivši opću ekonomsku paniku. Prema
Eustaceu Mullinsu, Biđdle je bio zastupnik Jakoba Rothschilda u Parizu.

Nadalje, Jacksonu su Biddleovi pomagači u Senatu izglasali nepovjerenje (omjer glasova 26:20)
zato što nije uspio dobiti odobrenje od Kongresa za povlačenje fondova. Politička motivacija tog
postupka potvrđena je 1837. kad je Senat poništio to izglasavanje nepovjerenja (omjer glasova 24:19).
Biđdle je nestao sa scene, i do kraja svoja dva mandata „Stari Hikori” uspio je potpuno eliminirati
nacionalni dug.

Jackson je Biddleovo manipuliranje smatrao neprikrivenim pokušajem ucjenjivanja Vlade da
obnovi bankin patent. Upozorio je: „Drski pokušaj sadašnje banke da kontrolira Vladu, oskudica koju
je bezobzirno prouzročila... nisu ništa doli nagovještaj sudbine koja očekuje američki narod bude li
namamljen da produlji trajanje te institucije ili osnuje drugu nalik njoj.”

Bilo je drugih pokušaja oživljavanja Središnje banke, ali nijedan nije uspio sve do stvaranja
Sustava saveznih pričuva 1913. godine.

Akcija obnavljanja Središnje banke zapravo je počela tri godine ranije. „Jednom sam prilikom,
pred kraj 1910. godine, doista sudjelovao u nečem tajnom i ponašao se kao zavjerenik... Ne smatram
pretjeranim govoriti o našoj tajnoj ekspediciji na otok Jekvll kao o prigodi kad je zapravo
zamišljeno ono što je na koncu postalo Sustav saveznih pričuva...”, pisao je Frank A. Vanderlip, jedan
od ljudi koji su stvorili Sustav. Kasnije je postao predsjednik njujorške banke National City.

Vanderlip je mislio na tajno noćno putovanje, 22. studenog 1910. godine, sedmorice ljudi koji su

predstavljali možda četvrtinu svjetskoga bogatstva na otok Jekyll, odmaralište J. P Morgana blizu
obale Georgije. Ta je misija bila tako povjerljiva da su se koristila samo osobna imena, a uobičajene
sluge na otoku zamijenili su novi namještenici koji nisu poznavali nijednog sudionika.

Tajnovita sedmorica bili su Vanderlip, koji je predstavljao Williama Rockefellera i ulagačku
tvrtku Jacoba Schiffa - Kuhn, Loeb & Company; pomoćnik ministra financija Sjedinjenih Država
Abraham Piatt Andrevv; glava tvrtke J. P Morgan Company Henry R Davison; predsjednik banke
First National iz New Yorka (institucija kojom je dominirao Morgan) Charles D. Norton; Morganov
pomoćnik Benjamin Strong; partner tvrtke Kuhn, Loeb & Company Paul Moritz Warburg; i vođa
Republikanske stranke u Senatu iz Rhode Islanda Nelson W Aldrich, predsjednik Nacionalne
monetarne komisije, jedini nebankar u toj skupini. No, bio je ortak bankara J. P Morgana i tast Johna
D. Rockefellera mlađeg. Warburg, predstavnik europskih Rothschilda, bio je brat Maxa Warburga,
šefa tvrtke M. M. Warburg Company, bankovnog konzorcija u Njemačkoj i Nizozemskoj.

Skupina se na tjedan dana osamila na otoku kako bi pripremila planove za bankovnu reformu,
koju je Vlada smatrala nužnom zbog niza financijskih panika. Danas mnogi istraživači vjeruju da su
te panike umjetno stvarane kako bi se javnost primorala da prihvati te iste „reforme”.

Ralph Epperson spominje da se Morgan vratio u Ameriku nakon posjeta Europi početkom 1907. i
pokrenuo glasine da je banka Knickerbocker u Nevv Yorku insolventna. Uplašeni klijenti izvršili su
navalu na banku, stoje izazvalo navale na druge banke, pa je nastala panika. „Analiza panika 1873.,
1893. i 1907. godine pokazuje da su te panike bile posljedica operacija međunarodnih bankara u
Londonu", zaključio je Eustace Mullins, ovlašteni biograf pjesnika Ezre Pounda, koji je potaknuo
Mullinsa da istraži Sustav saveznih pričuva 1948 godine.

Rektor Sveučilišta Princeton Woodrovv Wilson (koji će ubzro postati američki predsjednik) iznio
je svoje rješenje za financijsku paniku: „Sve te neprilike mogle bi se izbjeći ako imenujemo odbor od
šest ili sedam ljudi kojima je stalo do društvene dobrobiti, poput J. P Morgana, da srede stvari u našoj
zemlji.” Vapaji za stabilnim nacionalnim bankarskim sustavom bili su sve glasniji.

„Tako je američki narod, koji je pretrpio Američku revoluciju, rat 1812. godine, borbe između
Andrevva Jacksona i Druge banke Sjedinjenih Država, Građanski rat, prijašnje panike 1873. i 1893.
godine, i sad paniku 1907., na koncu doveden do prihvaćanja rješenja koje su ponudili oni koji su
prouzročili sve te događaje: međunarodni bankari. To je rješenje središnja banka", piše Epperson.

Pod pritiskom birača. Kongres je 1908. prihvatio Aldrich-Vreelandov zakon kojim su nacionalne
banke ovlaštene da izdaju kriznu valutu zvanu „bon” i formirao Nacionalno monetarno povjerenstvo
- sa senatorom Aldrichem kao predsjednikom -koje će preporučiti kako stabilizirati američki
monetarni sustav.

..Od samih početka bilo je očito da je povjerenstvo prijevara”, piše Griffin. „Takozvano istražno
tijelo nije održalo službeni sastanak gotovo dvije godine, dok je Aldrich obilazio Europu savjetujući
se sa središnjim bankama Engleske, Francuske i Njemačke. 300 000 tisuća poreznih dolara potrošeno
je na ta putovanja, a jedini opipljivi plod rada povjerenstva bilo je 38 golemih svezaka povijesti
europskoga bankarstva." 1 i su svesci bili usredotočeni na njemački Keichshank, čiji su glavni
dioničari bili Rothschildi i Warburgova obiteljska tvrtka \1. M. Warburg Company.

Završni izvještaj povjerenstva pripremilo je sedmero istaknutih ljudi koji su tajno otputovali na
Morganov otok Jekvll kako bi tobože lovili patke. Ti su ljudi odredili da u Sjedinjenim Državama
bude nekoliko središnjih banaka umjesto jedne i dogovorili se da nitko neće izgovarati riječi
„središnja” i „banka”. Što je najvažnije, odlučili su da će ta tvorevina biti organizirana tako da
izgleda kao službena agencija američke Vlade.

U govoru pred zahvalnom publikom Američkoga bankarskog društva, Aldrich je izjavio kako

„predložena organizacija nije banka, nego zadruga svih banaka u državi za točno određene svrhe”.
Warburg je zamislio formiranje te zadruge na način prihvatljiv i bankarima i javnosti. Sva
ograničenja koja se tiču bankara mogla su se kasnije ukinuti - što je i učinjeno.

Ali, taj prijedlog, koji je postao poznat kao Aldrichev plan, prema svom senatskom predlagatelju,
bio je zle sreće od početka. Previše je ljudi shvaćalo da je to proziran pokušaj bankara da stvore
sustav za same bankare. „Aldrichev je plan Wall Streetov plan”, upozorio je član Kongresa Charles A.
Lindbergh, otac slavnog avijatičara. Kad je Aldrich iznosio svoj plan u obliku zakonskoga
prijedloga, nikad nije izašao izvan povjerenstva.

Greider se podrugivao da su „kritičari skloni zavjerama preuveličavali važnost sastanka na otoku
Jekvll”, ali priznao je da su „njihove sumnje u prenesenom smislu točne” budući da su bankari znali
da bi „svaki prijedlog prepoznat kao prijedlog Wall Streeta bio osuđen na propast u Zastupničkom
domu s demokratskom većinom”.

Bila je potrebna nova taktika, i došla je u obliku predsjednika Odbora za bankarstvo i tečaj
Čartera Glassa, člana Kongresa iz Virginije, koji je otvoreno napao Aldrichev plan tvrdeći da mu
manjka Vladine kontrole i da stvara bankarski monopol. Glass je sastavio nacrt alternative. Zakon o
saveznim pričuvama, i izjasnio se protiv Wall Streeta.

Planeri s otoka Jekyll Vanderlip i Aldrich žučljivo su govorili protiv Glassova prijedloga zakona
premda su cijeli odjeljci bili isti kao u Aldrichevu planu. Bio je to očit pokušaj skupljanja javne
podrške Glassovu prijedlogu prividnim protivljenjem bankara.

Te je pokušaje naglašavala organizacija za bankovnu reformu zvana Nacionalna građanska liga,
„koju su u cijelosti financirale i kontrolirale banke pod vodstvom Paula Warburga”, prema Griffinu.

„Zadaća te organizacije bila je podijeliti stotine tisuća 'obrazovnih' brošura, organizirati
kampanje pisanja pisama članovima Kongresa, dobavljati medijima materijale koji se mogu citirati i
na druge načine stvoriti privid najšire podrške planu s otoka Jekyll”, dodao je.

Na čelu Lige bio je J. laurence Laughlin, profesor ekonomije sa Sveučilišta u Chicagu, koje je
primalo obilne donacije od Johna D. Rockefellera.

Dok se prikupljala narodna podrška za novi bankarski sustav, u političkoj areni koristila se još
jedna često primjenjivana taktika. Predsjednik William Hovvard Taft već je javno dao riječ da će
uložiti veto na svaki zakon kojim bi se stvorila središnja banka. Bankari su trebali popustljivijeg
vođu.

Taj je vođa bio Woodrow Wilson, član akademske zajednice kojega su na položaju rektora
Sveučilišta Princeton zadržali njegovi bivši drugovi iz razreda, Cleveland H. Dodge i Cyrus
McCormick, ona direktori Rockefellerove banke National City iz Nevv Yorka. „Gotovo dvadeset
godina prije svoje nominacije, Woodrovv Wilson kretao se u sjeni Wall Streeta”, piše Ferdinand
Lundberg. Wilson, koji je uzdizao J. P Morgana 1907. godine, bio je imenovan za guvernera Nevv
Jerseyja. Sad je bio bankarski izbor za predsjednika. \Vilsonovu nominaciju osigurao je čovjek koji
će otada nadalje biti njegov stalni pratitelj i savjetnik, pukovnik Edvvard Mandell House, bliski
Warburgov i Morganov suradnik. „Schiffovi, Warburgovi, Kahnovi, Rockefelleri i Morgani imali su
povjerenja u Housea”, napominje profesor Charles Seymour, koji je uredio Houseove spise.

Ali, postojao je jedan problem. Rane ankete pokazivale su da demokrat Wilson ne može pobijediti
republikanca Tafta. Manevrom koji je otada uspješno korišten nekoliko puta, bivši predsjednik
Ilieodore ,,Teddy” Roosevelt, također republikanac, bio je potaknut aa se kandidira u ime treće
stranke velikim svotama novca koje su njegovoj Naprednoj stranci pribavila dva velika donatora
blisko povezana s Morganom. Plan je dobro funkcionirao. Roosevelt je oteo glasove Taftu pa je
Wilson, koji je već obećao da će potpisati Zakon o saveznim pričuvama, bio izabran neznatnom

većinom.
Bilo je nužno prividno protivljenje Wall Streeta. William McAdoo, Wilsonov zet koji je bio

imenovan za ministra financija, kasnije je otkrio: „Bankari su se borili protiv... Zakona o saveznim
pričuvama s neumornom energijom ljudi koji se bore protiv šumskoga požara. Govorili su da je
populistički, socijalistički, nepotpun, poguban, djetinjast, loše zamišljen i neprovediv.” Međutim,
McAdoo je o razgovorima s tim bankarima rekao: „Postupno sam uvidio, kroz svu maglu i dim
polemika, da se bankarski svijet zapravo ne protivi toliko zakonu koliko se čini...”

Wilson je potpisao Zakon o saveznim pričuvama 23. prosinca 1913. godine, samo dva dana prije
Božića, dok su neki članovi Kongresa već bili kod kuće za blagdane, i dok je pozornost prosječnog
građanina očito bila usmjerena drugamo.

„Kongres je bio nadigran, nadmudren i nadmašen varavim ali sjajnim psihološko-političkim
napadom”, komentirao je Griffin.

Sustav saveznih pričuva danas je sastavljen od dvanaest banaka Saveznih pričuva, svaka opslužuje
jedan dio zemlje, ali dominira njujorška banka Saveznih pričuva. Te banke vodi Upravni odbor čije
članove imenuje predsjednik, a potvrđuje Senat, što je obično automatski postupak.

Sustav predstavlja tako važnu silu u svjetskoj ekonomiji da financijski stručnjaci svih država
pozorno prate svaku akciju koju poduzme. „Pozornost je opravdana”, piše Kim Clark iz U.S. News
&• World Reporta, „budući da i najmanja promjena kamatnih stopa može uznemiriti tržišta i stvoriti
ili uništiti milijune radnih mjesta”.

Ali, bit čitavog sustava je u tome tko njime upravlja i radi čega. „Korištenje Središnje banke za
stvaranje izmjeničnih razdoblja inflacije i deflacije radi ostvarenja golemih profita, čime se
dvostruko vara javnost, međunarodni su bankari razradili u egzaktnu znanost”, napominje Allen.

Član Kongresa Lindbergh izjavio je 1913. da Sustav saveznih pričuva „formira najveći konzorcij
na svijetu... Kad predsjednik potpiše taj zakon, bit će legalizirana nevidljiva vlada koja će vladati
zahvaljujući moći novca. Novi će zakon stvoriti inflaciju kad god konzorcij bude htio inflaciju.
Odsada će depresije biti znanstveno stvarane", upozorio je.

Sustav saveznih pričuva brzo su popunili isti ljudi koji su stajali iza njegova stvarania. Morganov
bankar Benjamin Strong postao je prvi upravitelj njujorške banke Saveznih pričuva, dok je prvi
upravitelj Upravnog odbora Sustava bio nitko drugi doli Paul Warburg, čovjek kojemu se pripisuje
planiranje većine pojedinosti Sustava saveznih pričuva i koji je kasnije postao njegov predsjednik.

Usprkos riječi „savezne” u svojem imenu. Sustav nije dio američke Vlade, loje privatna
organizacija čije su vlasnice banke članice, koje su, s druge strane, vlasništvo privatnih dioničara. A
tko su ti dioničari?

„Pregled najvećih dioničara njujorških banaka jasno pokazuje da nekoliko obitelji, povezanih
podrijetlom, bračno ili poslovnim interesima, još uvijek nadzire njujorške banke koje, s druge strane,
drže kontrolni paket dionica njujorške banke Saveznih pričuva”, izvještava istraživač Eustace Mullins
u svojoj knjizi iz 1983. godine Tajne Saveznih pričuva ( l'he Secrets of the Federal Reserve). Mullins
je pokazao grafikone koji povezuju obitelji Rothschild, Morgan, Rockefeller, arburg i druge.

Ta kontrola privatnih banaka nad Sustavom traje i danas. „Njujorška banka Saveznih pričuva -
koja potpuno dominira nad ostalih jedanaest ogranaka vlasničkim udjelom, kontrolom i utjecajem,
ima jedino stalno mjesto s pravom glasa u Saveznom odboru za otvoreno tržište i upravlja svim
transakcijama obveznica na otvorenom tržištu - ima 19 752 655 neplaćenih dionica i u većinskom je
vlasništvu dviju banaka: Chase Manhattan (sad je spojena s bankom Chemical), koja ima 6 389 445
dionica ili 32,35 posto, i Citibank, koja ima 4 051 851 dionicu ili 20,51 posto. Te dvije banke zajedno
imaju 10 441 295 dionica ili 52,86 posto, što je većinski udio”, stoji u izvještaju istraživača Erica

Samuelsona iz 1997. godine.
Reklo bi se da su se Jeffersonova i Lindberghova upozorenja o privatnom nadzoru nad

Središnjom bankom pokazala točnima.
Griffin je ukazao na to da su stvaranjem Saveznih pričuva najveći bankari konačno postigli

dugogodišnji cilj - odgovornost poreznih obveznika za gubitke privatnih banaka. Citirao je Paula
Warburga, koji je priznao: „Dok je tehnički i zakonski novčanica Saveznih pričuva, obveznica Vlade
Sjedinjenih Država, u stvari je ona obveznica za koju jedina stvarna odgovornost leži na bankama
pričuva... V'lada jedino može biti pozvana da ih preuzme nakon što banke pričuva padnu pod stečaj.”

„Čovjek koji stoji iza Sustava saveznih pričuva kaže nam da novčanice Sustava pričuva
predstavljaju privatno izdani novac, a porezni su obveznici spremni pokriti potencijalne gubitke tih
banaka koje su ga izdale”, pojašnjava Griffin [naglasak u izvorniku].

Novac kojim se pokriva Vladino prekomjerno trošenje dolazi putem mehanizma koji su potaknuli
isti ljudi u istom razdoblju - poreza na dohodak i sredstava njegova ubiranja.

Zapravo su globalistički bankari iza Wilsona imali razloga za slavlje. Zvučeći jezivo slično
današnjim političarima, Wilson je proglasio da njegovu Vladu „više zanimaju ljudska prava nego
vlasnička prava”. Pod krinkom te retorike, Wilson je progurao zakonske odredbe „naprednije” od
svih prijašnjih američkih administracija, pridodavši Sustavu saveznih pričuva nametanje stupnjevitog
poreza na dohodak (koji će prikupljati Porezna služba Ministarstva financija), savezni Zakon o
poljoprivrednim zajmovima (kojim je stvoreno dvanaest banaka za poljoprivrednike) i Savezno
trgovinsko povjerenstvo koji regulira poslovanje, između ostalih zakona.

Mnogim su se ljudima u ono doba svi ti zakoni činili nužnima. Neki bi i dalje mogli tvrditi kako
je možda bolje da upućeni bankari budu odgovorni za nacionalnu zalihu novca. Na kraju krajeva, u
publikaciji Saveznih pričuva iz 1963. stoji: „Zadaća Saveznih pričuva je da potiče protok novca i
kredita, koji će olakšati uredan gospodarski rast, stabilnost dolara i dugotrajnu ravnotežu u našem
međunarodnom platnom prometu.”

No, je li Sustav ostvario svoje naznačene ciljeve? Svatko stariji od 40 godina iskusio je
izmjenična razdoblja inflacije i recesije. Godine 1972. Nixon je devalvirao dolar nakon što su ga
Europljani odbili prihvatiti. „Od 1976. Sjedinjene Države imaju negativnu trgovinsku bilancu, a
1985., prvi put od 1914., američka dugovanja stranim vjerovnicima premašila su strana dugovanja
američkim vjerovnicima”, stoji u Encyclopaediji Britannici.

Ako su iznesene zadaće Sustava prave, onda je Sustav neslavno zatajio. „Čini se da bi Sustav s
tako bijednim rezultatima... bio ukinut bez odlaganja”, smatra Epperson, koji sugerira da je možda
„Sustav stvoren da radi baš suprotno od onoga što tvrdi američkom narodu".

Druga tajna značajka te igre novcem jesu traženi depoziti, novac pohranjen u banci koji na zahtjev
može biti povučen bilo kada. Taj sustav nam je poznat kao tekući računi. Danas se vrlo brzo novac
zamjenjuje plastičnim „debitnim" karticama, a deponenti plaćaju sve veće „troškove usluge” za pravo
da njihova banka koristi njihov novac radi profita.

Recimo da neka osoba položi 50 dolara u banku, to je u stvari pozajmica banci, budući da na
zahtjev taj novac mora biti vraćen. Zato se u evidenciji tih 50 dolara vodi kao pasiva. Međutim, banka
zatim posuđuje tih 50 dolara nekom drugom koji ih mora vratiti s kamatama. Sad se tih 50 dolara
smatra aktivom. Istih 50 dolara je i aktiva i pasiva, koje se stoga neutraliziraju, dokazujući da je
novac u biti bezvrijedan.

Ali, tu je onda pitanje kamata. Kad se 50 dolara položi na štedni račun, pridodaje se određeni mali
postotak kamata, često pod uvjetom da se novac ne može brzo povući. Kad se 50 dolara položi na
tekući račun, deponent ne dobiva nikakve kamate. No, kad banka pozajmi 50 dolara, zaračunava

popriličnu kamatu prema trenutnim stopama i ubire profit. Stoga je očito da je u bankarstvu dug
jednak profitu.

To je glavna tajna novca.
Nije teško uvidjeti daje mnogo unosnije otvoriti banku nego tekući račun. To također može
objasniti zašto su nekoć moćne Sjedinjene Države postale dužnička zemlja.
I ihva je izraz koji je gotovo nestao iz našega jezika. Danas mladi ljudi nemaju predodžbu o toj
riječi. Nekoć se lihva definirala kao bilo kakva kamata koja se zaračunava za pozajmicu, ali
suvremeni rječnici ublažili su to na samo „previsoku kamatu. Teksaški ustav nekoć je definirao lihvu
kao svaku kamatu koja premašuje šest posto. Ta je granica povećana tijekom godina sve dok cijeli
pojam nije izbrisan. Kritičari bankarstva primijetili su da čak i Biblija zahtijeva deset posto za Boga.
„Zaračunavanje kamata na tobožnje pozajmice je lihva, i to je postalo institucionalizirano pod
Sustavom saveznih pričuva”, tvrdi Griffin. To se postiglo prikrivanjem postupaka Sustava tajnovitim
i zakučastim ekonomskim izrazima. „Mehanizam kojim Sustav pretvara dug u novac možda se čini
složenim na prvi pogled, ali jednostavan je sjetimo li se da nakana ni nije bila da taj proces bude
logičan, nego zbunjujući i varav”, dodaje Griffin.
Greider se složio napisavši: „Predviđeno je da postupci Sustava budu preezoterični da bi ih
shvatio običan građanin.” Neki smatraju da bi to neznanje moglo biti blagoslov. Henry Ford navodno
je rekao: „Dobro je da ljudi u našoj zemlji ne razumiju naš bankovni i monetarni sustav jer da
razumiju, mislim da bi do jutra izbila revolucija.”
„Većina Amerikanaca zapravo ne razumije djelovanje međunarodnih pozajmljivača novca”,
slagao se s tim pokojni senator Barrv Goldvvater. „Bankari žele da tako bude. Svjesni smo na
maglovit način da obitelji Rothschild i Warburg iz hurope te J. R Morgan, Kuhn, Loeb & Companv,
Schiff, Lehman i Rockefelleri posjeduju i kontroliraju golemo bogatstvo. Kako su stekli tu golemu
financijsku moć i kako je primjenjuju, za većinu je nas neshvatljivo. Međunarodni bankari zarađuju
dajući kredite vladama. Što je veći dug države, veće su kamate koje su vraćaju pozajmljivačima.
Europske nacionalne banke zapravo su u vlasništvu i pod kontrolom privatnih interesa.” Može se
dokazati da ti isti privatni interesi posjeduju i kontroliraju Sustav saveznih pričuva.
Prema Greideru, današnji gospodari novca stvorili su tako zamršene i ezoterične detalje oko
svojih financijskih transakcija da je Sustav poprimio razmjere kulta.
„Modernim se umovima čini bizarnim razmišljati o Sustavu pričuva kao o religijskoj instituciji”,
piše on. „No, teoretičari zavjere na svoj su suludi riačin bili na tragu nečeg stvarnog i značajnog...
[Sustav] također funkcionira u sferi religije. Njihova tajanstvena moć stvaranja novca, naslijeđena od
svećeničkih preteča, zakri-Ijuje složen niz socijalnih i psiholoških značenja. S vlastitim oblikom
tajnih čarobnih riječi, Savezne pričuve vrše društvene rituale koji izazivaju strahopoštovanje, tako
moćne i zastrašujuće transakcije da se čine izvan našeg poimanja... Prije svega, novac je funkcija
vjere. Zahtijeva bezuvjetni i sveopći društveni pristanak koji je doista misteriozan. Da bi se stvarao i
rabio novac, svi moraju vjerovati. Samo tada bezvrijedni komadići papira dobivaju vrijednost.”
Mnogi istraživači i autori smatraju profitiranje od duga, zaodjeveno u drevni i mistični žargon,
skupa s dokumentiranim vezama bankara koji upravljaju odlukama vlasti, glavnim uzrokom
povećanja duga, kako javnog, tako i osobnog.
„Zahvaljujući odluci Saveznih pričuva da dopuste enormno povećanje zalihe novca i obilju
stranog kapitala kon traži sigurnu luku u Sjedinjenim Državama, potrošači i tvrtke i dalje su
prezasićeni kreditom koji im stoji na raspolaganju”, pišu Phillip J. Langman i Jack Egan u poslovno
orijentiranom U.S. News & \Vorld Reportu u siječnju 1999. godine. Također napominju:
„Gospodarstvo i dalje stvara nova radna mjesta, ali Amerikanci se zadužuju brže nego što im rastu

prihodi.”
Prije 1930-ih godina papirnate novčanice mogle su se zamijeniti za zlato, s obzirom na 10 daje

paragraf 10 američkog Ustava označivao zlato i srebro kao jedino zakonito sredstvo plaćanja. Stare
novčanice Saveznih pričuva imale su natpis: .Zamjenjivo za zakonit novac u državnoj blagajni
Sjedinjenih Država ili bilo kojoj banci Saveznih pričuva." Ali, više ne.

„Nova dimenzija povjerenja pridodana je iluziji [stvarne vrijednosti]”, pojašnjava Greider. „Na
koncu, posljednje uporište iluzije novca odbačeno je u ovom stoljeću: napušten je zlatni standard.”
Izvorna svrha novca - da predstavlja konkretna dobra i usluge - zaboravljena je.

Jednostavne tajne novca pomno je sakrilo svećenstvo kulta novca. „Američka javnost, čime se ne
razlikuje od svojih političkih vođa, ovisi o poznatim klišejima zbog svojeg ograničenog
razumijevanja novca”, napominje Greider. „Prosječni građani jednostavno ne moiju razumjeti taj
jezik, a većina ekonomista nije im ga pokušala prevesti.” Novac su danas sve više elektronske točkice
na ekranu računala kojemu se pristupa plastičnim karticama na bankomatima. Ništa ne stoji iza njega.
Ipak, taj iluzorni novac velike institucije posuđuiu uz kamate. Kako ukupna količina novca raste,
njegova se vrijednost smanjuje. To se naziva inflacijom, što je zapravo ugrađeni porez na uporabu
novca. A oni koji nadziru optjecaj papirnatoga novca ili elektronskih točkica mogu manipulirati
inflacijom u oba smjera.

„Posljedica tog cijelog sustava golem je dug na svim razinama današnjega društva”, piše William
Bramley. „Banke su dužne klijentima, a novac klijenata je posuđen i stvara zaduženost prema
bankama. Ono što taj sustav čini nalik nečemu proizašlom iz luđačkog delirija činjenica je da banke,
poput drugih pozajmljivača, često imaju pravo zaplijeniti fizičku imovinu ako im se ne vrati njihov
papirnati novac.”

Tijekom Velike depresije 1930-ih godina, novac je zadržao svoju vrijednost. Jednostavno je bilo
teško doći do njega pa su cijene pale odražavajući njegovu nestašicu. Danas Amerika doživljava
inflatornu depresiju - cijene nastavljaju rasti zbog napuhane količine novca. Što je više novca u
optjecaju, manje vrijedi.

Izgradnja imperija

Bankari poput Rothschilda brzo su shvatili da mogu manipulirati vrijednošću novca nadzirući
količinu u optjecaju. Frakcijsko bankarstvo omogućilo im je da izdaju ili povlače novac prema
vlastitom nahođenju.

Umnogostručili su svoje profite i moć iznova posuđujući novac čitavim državama radije nego
samo pojedincima. „Kako su sazrijevali i učili magiju pretvaranja duga u novac, prelazili su granice
Frankfurta", bilježi Griffin. Kao što je dokumentiralo nekoliko autora, Rothschildi su pridodali i
učinkovite obavještajne mreže i kvazislužbeno krijumčarenje kako bi povećali svoje carstvo.

Primjerice, kad je Napoleon odbio pozajmice od Rothschilda, osnovavši svoju Francusku banku,
stvorio je osvetljive neprijatelje. Nakon povratka iz progonstva 1815. godine, Napoleona su okolnosti
prisilile na velike pozajmice kako bi obranio Francusku od britanskoga vojvode od Wellingtona i
njegove skrpane europske vojske. Nathan Rothschild iz Londona pozajmio je Napoleonu pet milijuna
funti. Nathan je u isto vrijeme, pomoću drugih članova obitelji Rothschild, prokrijumčario golemu
količinu zlata preko Francuske kako bi opskrbio Wellingtona. Opet su Rothschildi sjedili na dvije
stolice.

Kada je u lipnju 1815. godine Wellingtonova preporođena vojska porazila Napoleona kod
Waterlooa, u Englesku su, zajedno s viješću o pobjedi, pohitali i Rothschildovi teklići noseći svoje
dobro poznate nedodirljive crvene torbe. Rothschildov glasnik stigao je cijeli dan prije
Wellingtonova. Znajući za tu sposobnost brzog informiranja, sve oči na londonskoj burzi bile su
uprte u Nathana Rothschilda, koji je, čineći se malodušnim, naredio prodaju svojih dionica. Sigurni u
to da je Wellington poražen, svi su počeli mahnito prodavati, što je na kraju rezultiralo time da su
mešetari Nathana Rothschilda ubrzo mogli pokupovati priličnu većinu britanskih dugova za samo
mali dio njihove prave vrijednosti.

Mnogo kasnije, Nathan Rothschild komentirao je svoj postupak: „Bio je to najbolji poslovni potez
u mom životu.”

Do početka 19. stoljeća Rothschildi su uspjeli steći plemićke titule. Francuska loza dodala je “đe”
ispred imena 1816. godine, dok su austrijski ogranci postali barunima 1882. Nesklona kraljica
Viktorija 1885. g. dodijelila je titulu baruna Nathanielu Rothschildu, Nathanovu unuku.

„Tijekom prve polovine 19. stoljeća braća su izvršavala važne transakcije u ime vlada Engleske,
Francuske, Prusije, Austrije, Belgije, Španjolske, Napulja, Portugala, Brazila, raznih njemačkih
država i manjih zemalja. Bili su osobni bankari mnogih okrunjenih europskih glava. Mnogo su
ulagali, preko posrednika, u daleka tržišta poput američkog, indijskog, kubanskog i australskog”,
napominje Griffin.

Naravno, da bi zaštitili tako velika ulaganja, Rothschildi su morali u nekoj mjeri nadzirati
aktivnosti država u kojima su djelovali. Također, financirali su razne zemlje i zatim ih navodili na
sukob kako bi ih podvrgli svojoj volji. Taj je manevar poznat kao ..ravnoteža snaga” i zahtijevao je
veliku tajnovitost.

„Ostajući iza kulisa, mogli su izbjeći nalet bijesa javnosti koji je, umjesto prema njima, bio
usmjeren na političke figure koje su oni u velikoj mjeri kontrolirali”, objašnjava Griffin, dodajući:
„To je tehnika kojom se otada služe financijski manipulatori, a danas se u cijelosti njome koriste oni
koji upravljaju Sustavom saveznih pričuva.”

Rothschildi su ostali klanski orijentirani kroz cijelo 20. stoljeće, kao što dokazuje biograf Wilson
opisujući kako je Lionel de Rothschild „jednom prošao sa mnom popis svih živućih članova obitelji -
desetine njih. I mogao je svakog na brzinu verbalno skicirati.”

Do kraja 1990-ih patrijarsi carstva Rothschilda bili su baruni Guy i Elie de Rothschild u
Francuskoj i lord Jacob Rothschild i sir Evelyn de Rothschild u Britaniji.

Usprkos današnjoj otvorenosti medija, Rothschildi i dalje kriju svoje tajne. Godine 1998.
predavaču povijesti na Oxfordu, Niallu Fergusonu, dopustili su objaviti iscrpnu biografiju
Rothschilda - ali samo do 1848. godine. Osvrnuo se na „suludu skupinu” zavjereničkih autora koji
vide svjetsku kontrolu u aktivnostima Rothschilda i pokušao napisati tobože „znanstvenu povijest” te
obitelji.

Međutim, Fergusonove izjave o nedu/.nosti Rothschilda opovrgava njegovo vlastito priznanje da
mu je čak i kao službenom biografu istraživanje bilo ograničeno. ..Od početka je službeno
dogovoreno da ću imati pravo slobodno citirati bilo koji materijal iz arhive Rothschilda u Londonu
datiran prije ožujka 1915. godine... i iz bilo kojeg drugog arhiva i privatne zbirke spisa ako mi
njihovi skrbnici to dopuste”, objasnio je.

Čak i tada je Ferguson otkrio značajne praznine i ispuštanja u arhivima, osobito što se tiče godina
koje prethode Američkom građanskom ratu. Kao samozvani „ateist iz kalvinističke sredine”, nije
obraćao nimalo pozornosti na metafizičke aspekte podri-Ijetla Rothschilda, njihovo poznavanje
kabalističke tradicije ili vezu s masonstvom i drugim tainim društvima.

Međutim, Rothschildi ne mogu pobjeći svim medijskim istraživanjima pa do nas oovremeno
dopre neka kratka vijest, kao 8. srpnja 1996. g., o „tajnovitom samoubojtvu” 41-godišnjeg Amshela
Rothschilda, upravitelja obiteljskoga financijskog carstva.

Amshel je, kao najstariji sin, postao izvršni direktor Rothschild Asset Managementa 1990. godine
te napredovao do mjesta predsjednika 1993. Navodno mu je bila „neugodna njegova uloga u
bankarskom carstvu na koju gaje prisilio njegov otac lord Victor Rothschild. Kružile su glasine da su
članovi obitelji nezadovoljni njegovom poslovnom politikom. Prema novinarki Sally Bedell Smith,
tvrtka je izgubila devet milijuna dolara u godini prije Amshelove smrti, lo se dogodilo u vrijeme kad
je Evelvn Rothschild upravo dogovorio partnerstvo s drugom najvećom bankom u Kini. Nastojeći
neutralizirati taj gubitak, Amshel je planirao stopiti raštrkane obiteljske operacije u jedan globalni
koncern vrijedan 28 milijardi dolara.

Amshel Rothschild pronađen je mrtav u mramornoj kupaonici svoje hotelske sobe u Parizu.
Ležao je ispod držača za ručnike koji je bio samo metar i pol od poda, što je nagnalo jednog
izvjestitelja na komentar: „Čovjeku visokom 1,85 m nije bilo lako objesiti se.” Nosio je samo frotirni
orgtač, a jedan kraj remena ogrtača bio mu je omotan oko vrata. Drugi je kraj bio svezan za držač
ručnika koji je navodno slučajno izvukao iz zida jedan od istražitelja.

Isprva je objavljeno da je uzrok smrti srčani udar, ali kasnije je to promijenjeno u očito
samoubojstvo gušenjem. Nije bilo poruke ni dokaza nasilnog čina premda je policijski izvještaj
poslan izravno francuskom ministru unutarnjih poslova, zaobilazeći uobičajene kanale. To je očito
učinjeno na zahtjev obitelji koja izbjegava publicitet, što je dobar pokazatelj njezine moći nad
Vladom.

Zbog izostanka uočljivih privatnih problema i poruke, samoubojstvo se čini najmanje
vjerojatnom teorijom o Amshelovoj smrti.

Usprkos neobičnim okolnostima smrti i njegovu položaju u svjetskom bankarstvu, Amshel jedva
da je bio spomenut u medijima, a zaključak da se objesio objavljen je bez pitanja ili komentara. U
Godišnjaku Encylopediae Britannice 1997. njegova se smrt spominje u samo jednoj rečenici.
Zametnuta je u odjeljku pod naslovom „Ekonomski poslovi: bankarstvo” i glasi: „Britansku
bankarsku industriju u srpnju je potreslo navodno samoubojstvo Amshela Rothschilda, izvršnog
direktora rukovodstva imovinom i ulaganja londonskog ogranka obitelji Rothschild i vjerojatnog

nasljednika obiteljskih globalnih bankarskih operacija.” Nedostatak izvještavanja o sumnjivoj smrti
tako istaknute osobe govori u prilog onih koji vide skrivenu kontrolu medija.

Biograf Rothschilda Derek Wilson bio je zapanjen izdržljivošću te obitelji. „Genetika, mitologija,
promišljena obuka, prilike koje pružaju bogatstvo i veze, sve je to imalo svoju ulogu u stvaranju
jedne od najizuzetnijih - možda i najizuzetnije -obitelji u novijoj povijesti”, zaključio je s divljenjem.
„Malo je dinastija, s iznimkom nasljednih monarhija sačuvanih od zaborava pravom prvorodstva,
održalo svoj utjecaj u svijetu kroz sedam naraštaja.”

Prvorodstvo se odnosi na glavni uvjet izvorne oporuke Mayera Amschela koji nalaže da samo
najstariji sin u svakom naraštaju može upravljati obiteljskim bogat • stvom. Na taj način ne samo da
se obitelj Rothschild čvrsto drži zajedno, nego, kao u tajnim društvima, oni članovi obitelji koji nisu
upućeni u najskrovitiju kontrolu malo znaju o njezinim financijskim poslovima. Bivši visoki
rukovoditelji tvrtki Rothschilda žale se kako često „nisu bili u toku” glede važnih odluka.

To obiteljsko za|edništvo i tajnovitost, zajedno s nevjerojatnom moći njihova bogatstva, može
razjasniti često citirane riječi patrijarha Mayera Rothschilda: „Dopustite li mi da upravljam novcem
neke zemlje, nije me briga tko određuje njezine zakone.” v

Utjecaj Rothschilda proširio se diljem svijeta. Njihov utjecaj na glavnu japansku bankarsku kuću
Nomura potječe od prijateljstva Edmunda Rothschilda i Isunaa Okumure, čovjeka najodgovornijeg za
stvaranje tog financijskog diva.

Upravo su Rothschildi pridonijeli stvaranju izraelske države. Godine 1917., nakon što je služio
kao član britanskoga Parlamenta, cionist lord Lionel Walter Rothschild drugi - najstariji sin koji je
naslijedio Nathanov novac i titulu nakon njegove smrti 1915. - primio je pismo od britanskoga
ministra vanjskih poslova Arthura Balfoura kojim se izražava suglasnost za osnivanje židovskoga
nacionalnog doma u Palestini. To je pismo kasnije postalo poznato kao Balfourova deklaracija.
Godine 1922. Liga naroda potvrdila je Balfourov mandat u Palestini, utrvši tako put za kasnije
stvaranje Izraela. Barun Edmond de Rothschild, koji je izgradio prvi naftovod od Crvenoga mora do
Sredozemlja kako bi iransku naftu doveo u Izrael i utemeljio izraelsku Središnju banku, prozvan je
„ocem modernog Izraela”.

U SAD-u je novinar William T. Still rekao da je obiteljsko stvaranje bogatstva bilo „temeljito”.
„Djelujući preko volstritskih tvrtki Kuhn, Loeb & Co. i J. P Morgan Co., Rothschildi su financirali
Johna D. Rockefellera kako bi mogao stvoriti carstvo Standard Oila", piše Still. „Financirali su i
aktivnosti Edvvarda Harrimana [željeznice] i Andrevva Camegieja [čelik].”

Bez obzira na to dominiraju li doista Rothschildi američkom ekonomijom ili utječu na nju, bliske
veze između američkih i britanskih bogatih obitelji i tajnih društava čvrsto dokazuju povezanost s
Europom.

Jedna od takvih veza je sestrinska organizacija Trilateralne komisije, CFR-a i Bilderberga:
Kraljevski institut za međunarodne poslove.

Kraljevski institut za međunarodne i poslove - okrugli stolovi

Zadaci i metode suvremenih američkih tajnih društava nisu nastali u Americi, već su uvezeni iz
tajnih društava koja su stoljećima dominirala Europom.

Vratimo li se na sastanak u Parizu 1919. godine koji je doveo do stvaranja Vijeća za inozemne
odnose, valja napomenuti da je to Vijeće bilo samo američki ogranak predloženog „Instituta za
međunarodne poslove". Engleski ogranak zadržao je izvorno ime, postavši poznat kao Kraljevski
inistitut za međunarodne poslove (RIIA).

Kao i u slučaju CFR-a, stvaranje Instituta potaknuli su savjetnik Woodrowa Wilsona, pukovnik
House, bankari Warburg i Baruch te drugi članovi Houseove „istraživačke skupine” internacionalista.
RIIA je izgrađena na postojećem tajnom društvu, Skupinama okruglog stola, koje je oko 1910.
osnovao trust engleskoga dijamantnog magnata Cecila Rhodesa.

Donald Gibson ovako je sve to objasnio: „Kraljevski institut osnovan je 1919. kako bi održao
britansku moć u svijetu i potpomogao je osnivanje Vijeća za inozemne odnose kao dio nastojanja da
poveže britansku i američku višu klasu i njihove vanjskopolitičke interese.”

Taj je pogled iznio i David Icke napisavši: „Takozvani poseban odnos' između Britanije i
Amerike ustvari je odnos između RIIA-e i Vijeća za inozemne odnose.” Sjedište RIIA-e je u Chatham
Houseu na londonskom St. James's Squareu, nasuprot doma bogate obitelji Astor. Često se kaže da se
britanska vanjska politika kreira u Chatham Houseu.

Stvaranje RIIA-e vodio je Lionel Curtis, veteran južnoafričkih burskih ratova koji je postao tajnik
sira Alfreda Milnera, britanskoga visokog povjerenika za Južnu Afriku. Curtis je bio jedan od
nadarenih mladih Milnerovih štićenika poznatih kao „Milnerov dječji vrtić”. Opisivali su ga kao
„britanskoga javnog djelatnika i pisca, zagovornika britanskoga imperijalnog federalizma i svjetske
države koji je imao priličan utjecaj na nastanak Commonwealtha... Bio je najviše odgovoran za
zamjenu izraza [britansko] 'carstvo' 'Commonvvealthom Milner, „vatreni imperijalist" obrazovan na
Ox£ordu, izazvao je svojim krutim stavovima Burski rat (1899. - 1902.), a pobjedom je Britanija
stekla nadzor nad južnoafričkim rudnicima dijamanata i dobrim dijelom zaliha zlata. Nije slučajno
Milner postao glavni upravitelj imetka Cecila Rhodesa, južnoafričkoga dijamantskog tajkuna.

Cecil Rhodes, više od bilo koga drugog, dao je poticaj za formiranje nekoliko tajnih društava
uključujući RIIA-u i CFR, počevši s njegovim Skupinama okruglog stola.

Profesor Carroll Quigley, ugledni povjesničar i profesor povijesti u Diplomatskoj školi na
Sveučilištu u Georgetownu i sveučilišni mentor predsjednika Clintona, objasnio je: „Rhodesove
stipendije [Clinton je dobio jednu]... poznate su svima. Ono što nije opće poznato jest da je Rhodes u
pet prethodnih oporuka ostavio svoje bogatstvo za stvaranje tajnoga društva koje će se posvetiti
očuvanju i širenju Britanskoga Carstva. A ono što se čini da nije poznato nikome jest to da to tajno
društvo... postoji i danas.”

Budući da Quigley i mnogi drugi smatraju Skupine okruglog stola pretečama suvremenih tajnih
društava, trebalo bi se pobliže pozabaviti Cecilom Rhodesom, njegovim pouzdanikom lordom
Milnerom i njihovim stajalištima.

Rhodes i Ruskin

Cecil Rhodes, duhovni otac suvremenih tajnih društava, i njegov sveučilišni mentor John Ruskin
nastavljali su filozofsku tradiciju koja se može pratiti sve do stare Grčke pa i prije. Tu tradiciju
slijedili su i pioniri socijalizma Karl Marx i Friedrich Engels.

Rođen 1853. godine, Rhodes, sin vikara iz Bishop's Stortforda, bio je obuzet religijskim idejama
od rane dobi. Godine 1879. pridružio se svojemu bratu, koji je upravljao jednom južnoafričkom
farmom pamuka. Oba je brata ubrzo privuklo traganje za dijamantima.

Nakon određenoga početnog uspjeha, Rhodes je osnovao tvrtku De Beers Consolidated Mines,
nazvanu prema parcelama obitelji Nicholasa de Beersa koje je preuzeo.

Osam je godina Rhodes provodio vrijeme paralelno u rudnicima u Kimberleyju u Južnoj Africi i
na studiju na Oxfordu, gdje ga je očarao profesor likovnih umjetnosti John Ruskin.

Sin imućnog trgovca vinom, Ruskin se toliko udaljio od uobičajenog načina razmišljanja da je
jedan biograf rekao kako živi „težak, osamljenički unutarnji život, često proganjan i zahvaćen
ludilom”. Sklon čestom masturbiranju i nimfolepsiji (mahmta sklonost prema maloljetnicama),
Ruskin ipak nije uspio konzumirati brak s devetnaestogodišnjom Effie Gray, 1848. godine. Šest
godina kasnije, još uvijek djevica, dala je poništiti brak, što je bio šokantan razvoj događaja za ono
doba.

Ruskin je bio revni proučavatelj Biblije, ali kasnije je odustao od vjerovanja u Boga. „John
Ruskin, čovjek koji je nadahnuo Cecila Rhodesa, Alfreda Milnera i one koji su osnovali tajno društvo
Okrugli stol, bio je pod utjecajem ezoteričnih tekstova [grčkoga filozofa] Platona i madame
Blavatsky [osnivačica okultnog Teozofskog društva], knjiga lorda Edvvarda Bulwera-Lyttona i tajnih
društava tipa Red zlatne zore”, piše leke.

Ruskin, koji je navodno svaki dan čitao Platonovu Državu, prihvatio je Platonovu ideju
savršenoga društva u čijoj je strukturi na vrhu centralizirano vodstvo - vladajuća klasa. Marx i
Engels, utemeljitelji modernog komunizma, također su bili poznavatelji Platona i imali su slične
poglede kao Ruskin. Zagovarajući strogo centralizirani nadzor nad državom, bilo diktatora ili
posebne vladajuće klase, Ruskin je ustvrdio: „Moj je stalni cilj pokazati vječitu nadmoć nekih ljudi
nad drugima, katkad čak i jednoga čovjeka nad svima ostalima.”

Prema Quigleyju, Rhodesa se toliko dojmila Ruskinova filozofija da je rukom prepisao jedno od
njegovih oksfordskih predavanja i nosio ga sa sobom trideset godina.

Michael Baigent i Richard Leigh, autori Hrama i lože, otkrili su da je Rhodes bio aktivan među
britanskim slobodnim zidarima, što ga povezuje s drugim istaknutim osobama iz 19. stoljeća poput
kraljeva Georgea IV i Vilima IV., kao i s lordom Randolphom Churchillom ^Winstonovim ocem),
markizom od Salisbuiyja, Arthurom Conanon Doyleom, Rudyardom Kiplingom i Oscarom
Wildeom. Zaokupljenost te skupine Platonovom i Ruskinovom filozofijom te teozofijom madame
Blavatsky podudarala se s idealima slobodnih zidara.

Uz pomoć bliskoga prijatelja, njemačkoga veletrgovca Alfreda Beita, Rhodes je širiosvopj
dijamantsku tvrtku pa je De Beers 1891. godine kontrolirao 90 posto svjetske proizvodnje dijamanata.
Sredinom 1890-ih Rhodes je utemeljio Diamond Syndicate, preteču današnjega Central Selling
Organizationa, koji nadzire gotovo 80 posto svjetske trgovine dijamantima.

Također je stekao velik nadzor nad transvalskim rudnicima zlata, koji su se vrlo brzo razvijali.
Uz bogatstvo koje se neprekidno povećavalo, Rhodes je počeo sanjati i o željezničkoj pruzi od Južne
Afrike do Kaira i širenju britanskog imperija, što je uključivalo i stoljetni san o vraćanju američkih
kolonija.

Kao i iza Morgana i Rockefellera, i iza Rhodesa otkrivamo golemu moć obitelji Rothschild.
„Bili su financijeri Cecila Rhodesa, omogućivši mu da ostvari monopol nad nalazištima
dijamanata u Južnoj Africi”, piše Griffin. „Još su uvijek povezani s De Beersom.” U studenom 1997.
godine kad je, u dobi od sedamdeset jedne godine, u Zcnevi umro barun Edmond Adolphe Maurice
Jules Jacques de Rothschild, izvješteno je da je imao značajan udio u tvrtki De Beers Consolidated
Mines u Južnoj Africi.
Ideju o povezanosti Rhodesa i Rothschilda iznio je i bivši britanski obavještajac dr. John
Coleman, koji piše: „Rhodes je bio glavni posrednik Rothschilda... [koji je] izvlastio južnoafričke
Bure od njihova prava na zlato i dijamante koji leže u njihovoj zemlji. Prema Colemanu, Rhodesova
prva Skupina okrugloga stola osnovana je u uznoj Africi financijama britanskih Rothschilda da bi se
Britaniji odani poslovni deri obučavali kako održati nadzor nad bogatstvom te zemlje. Ideju da su
Rothchildi nancirali Rhodesa podržava i Frank Aydelottc, koji je u Američkim Rhodesovim sti-\ijama
(American Rhodes Scholarships) napisao: „Rhodes je 1888. napisao svoju u oporuku... ostavivši sve
lordu Rothschildu...”
Okrugli stolovi počeli su kao niz polutajnih skupina, po uzoru na iluminate slobodne zidare s
„unutarnjim” i „vanjskim” krugovima i piramidalnom hijerarhijom. Unutarnji se krug nazivao
krugom upućenih (ili odabranih) dok se vanjski nazivao društvom pomagača. Dva člana Rhodesova
unutarnjega kruga upućenih bili su britanski novčar lord Vietor Rothschild i lord Milner. Rhodes je
prozvao svoje tajno društvo Okruglim stolom prema legendarnom sastajalištu kralja Artura. Valja
napomenuti da je legenda o Arturu i Svetom gralu usko povezana s kontroverznom idejom loze koja
vuče podrijetlo od Isusa - sangreala ili kraljevske krvi, o čemu ćemo raspravljati kasnije.
Coleman piše da su se, opskrbljeni golemim bogatstvom koje su stekli kontrolirajući zlato,
dijamante i lijekove, „članovi Okrugloga stola raštrkali po svijetu kako bi preuzeli kontrolu nad
fiskalnom i monetarnom politikom i političkim vodstvom u svim zemljama u kojima su djelovali.”
Predstavljajući primjer za današnje međusobno povezane uprave korporacija i zaklada
oslobođenih od poreza, „sam Okrugli stol sastoji se od labirinta tvrtki, institucija, banaka i
obrazovnih ustanova, za koji bi i kvalificiranom aktuaru trebala cijela godina da ga sredi”, tvrdi
Coleman.
Dok bi neki mogli optužiti Colemana kao teoretičara zavjere, to ne bi mogli reći i za dr.
Quigleyja.
„Uistinu postoji, i postojala je cijeli jedan naraštaj, međunarodna anglofilska mreža koja djeluje,
u određenoj mjeri, onako kako radikalna desnica smatra da djeluju komunisti”, potvrdio je Quigley.
„Znam za djelovanje te mreže zato što sam je istraživao 20 godina, a dvije mi je godine, početkom
1960-ih, bilo dopušteno proučavati njezine dokumente i tajne arhive. Nemam averziju prema njoj ni
prema većini njezinih ciljeva jer velik sam dio života bio blizak i njoj i njezinim instrumentima...
Općenito, moje se mišljenje najviše razlikuje po tome što ona želi ostati nepoznata, a ja vjerujem da
je njezina uloga u povijesti dovoljno značajna da bude poznata.”
Quigleyjeve riječi ponovili su Wallechinsky i Wallace, koji su citirali Rhodesovu oporuku. Ona
poziva na „osnivanje, promicanje i razvoj tajnoga društva, čiji će pravi cilj i svrha biti produljenje
britanske vladavine diljem svijeta... [što uključuje] konačni povratak Sjedinjenih Američkih Država”.
Godine 1890. kraljica Viktorija, impresionirana njegovim imperijalističkim pogledima,
imenovala je Rhodesa premijerom afričke kolonije Cape. Nakon njegove smrti od srčane bolesti
1902. godine, Rhodesovu reputaciju nepopustljivog biznismena i političara ublažila je vijest o
njegovu velikodušnom planu da omogući stipendije mladim ljudima na Oxfordu koji mnogo
obećavaju. Premda su Rhodesa uzdizali zato što je zabranio diskvalificiranje kandidata na temelju

rase, očito je ostao čovjek svojega doba budući da je jednom iznio svoju želju za „jednakim pravima
za sve bijelce".

Za samoga se Rhodesa smatralo da je bio član tajne skupine poznate kao „olimpijci”, po grčkim
bogovima. Prema Colemanu, to je bilo samo drugo ime za globaliste koje on naziva Komitetom 300.
Povrh toga, smatralo se da je Rhodes bio povezan i s tajnovitim iluminatima, najvjerojatnije preko
svojih masonskih veza.

Quigley je Rhodesovo tajno društvo oslovljavao u množini - Skupine okrugloga stola, koje su
imale pridodane ogranke u sedam zemalja do 1915. godine. Premda su ga stvorili Curtis i drugi,
društvo su financirali uglavnom Rhodesovi sljedbenici i lord \1ilner. „Od 1925. bilo je značajnih
donacija od bogatih pojedinaca i zaklada te tvrtki povezanih s međunarodnim bankarskim bratstvom,
osobito od Carnegie United Kingdom Trusta i drugih organizacija povezanih s J. P Morganom,
Rockefellerima i Whitneyjima...”, dodao je Quigley, ne spominjući Rothschilde imenom.

Nakon Rhodesove smrti, Milner, Rothschild i njihovi međunarodni bankarski ortaci stekli su
potpuni nadzor nad Okruglim stolovima koji su se počeli širiti daleko izvan Britanskoga Carstva.
Profesor Quigley objašnjava: „Na kraju Prvoga svjetskog rata postalo je jasno da će se ta
organizacija [Okrugli stol] morati silno proširiti.” Lionel Curtis pozvan je da osnuje Kraljevski
institut za međunarodne poslove kao okvirnu organizaciju z<. Skupine okrugloga stola.

Quigley je ciljeve tih skupina - od kojih je glavni očito bio spajanje svjetskih država u jedan
entitet gdje bi se govorio engleski, kako bi se održao mir i omogućili stabilnost i napredak
nerazvijenim područjima - smatrao „vrlo pohvalnima”.

Velika je ironija da je organizacija Okrugloga stola - koja je proklamirala svjetski mir kao glavni
cilj - možda izravno potaknula razvoj atomske bombe. Tijekom svojega razdoblja širenja, Okrugli
stolovi osnovali su mnoge prateće organizacije, od kojih je jedna Zavod za napredna istraživanja
(IAS) u Princetonu u New Jerseyju. To je bila „američka kopija koledža Ali Souls na Oxfordu”,
prema Quigleyju. IAS je izdašno financirao Rockefellerov Odbor za opće obrazovanje. Ondje su
znanstvenicima koji su radili na atomskoj bombi pomagali članovi IAS-a Robert Oppenheimer, Niels
Bohr i Albert Emstein.

Unatoč svemu tome, Quigley je pisao s divljenjem: „Bila su to dobrohotna i kulturna gospoda
donekle ograničena društvenog iskustva, vrlo zainteresirana za slobodu izražavanja manjina i
vladavinu zakona za sve...”

Drugi komentatori nisu bili tako laskavi. Novinar William T. Still u svojoj knjizi Nmi svjetski
poredak: drevni plan tajnih društava (New World Order: The Ancient Plan ofSecret Societies) piše o
„stoljetnim planovima tajnih društava da građanima oduzmu Ustav Sjedinjenih Država".

„Rhodes je napravio istu pogrešku poput tolikih filantropa prije njega”, piše William Bramley,
„mislio je da može postići svoje ciljeve preko kanala iskvarene mreže Bratstva. Rhodes je stoga
završio osnivajući institucije koje su odmah pale u ruke onih koji će učinkovito koristiti te institucije
kako bi ugnjetavali ljudsku rasu."

Ali, nisu samo organizacije Okrugloga stola omogućile američkim bogatim moćnicima da se
druže i razgovaraju. U stanovitim krugovima postojale su bratske veze preko mnogo tajanstvenijih
skupina, poput zlokobnoga Društva lubanje i kostiju.

Društvo lubanje i i kostiju

Lubanja i kosti, vrlo tajnovito bratstvo otkriveno po svemu sudeći samo na Sveučilištu Yale, izvor
je nezapamćenoga broja vladinih dužnosnika koji su promicali globalističke ciljeve svoje braće iz
drugih tajnih skupina, kako tvrde istraživači.

„Kad su članove CFR-a optužili da su uključeni u zavjeru, prosvjedovali su protiv toga. I uvelike
su bili u pravu”, navodi istraživač zavjera Anthony C. Sutton. „Većina članova CFR-a nije uključena u
zavjeru i ne zna ništa ni o kakvoj zavjeri... Međutim, postoji skupina unutar Vijeća za inozemne
odnose koja pripada tajnom društvu, koja se zaklela na šutnju i koja više-manje kontrolira CFR.”
[naglasak u izvorniku]

Članstvo čine iznimno moćni ljudi kao što su Henry Stimson, ministar rata za vrijeme
predsjednika Franklina D. Roosevelta, opisivan kao „čovjek iz najužeg vodstva američke vladajuće
klase", američki veleposlanik u Rusiji Averell Harriman, nakladnik Henry Luce te dugogodišnji
upravitelj Rockefellerova bogatstva, J. Richardson Dilworth.

Prema Suttonu i drugima, to je tajno društvo američki ogranak starije njemačke tajne
organizacije. Poznata kao „Ogranak 322“, „Bratstvo smrti” ili „Red”, taje skupina šire poznata kao
„Lubanja i kosti” ili jednostavno „Kosti".

Američki ogranak Reda osnovali su na Sveučilištu Yale, 1832. godine, general William
Huntington Russcll i Alphonso Taft.

Taft, koji će 1876. godine postati ministar rata, a kasnije i ministar unutarnjih poslova te
veleposlanik u Rusiji, bio je otac Williama Hovvarda Tafta, jedine osobe koja je služila kao
predsjednik Sjedinjenih Država i kao pr 'dsjednik Vrhovnoga suda SAD-a.

Russell će kasnije postati član Opće skupštine Connecticuta. Njegova je obitelj bila u vrhu tvrtke
Russell & Company, koju su nadzirale neke od najboljih bostonskih obitelji „plave krvi”, koje su se
isprva obogatile trgovinom robljem, a zatim krijumčarenjem opijuma početkom 19. stoljeća. Neki
istraživači smatraju da ta sumnjiva prošlost objašnjava gusarski simbol lubanje i prekriženih kostiju
koji je prihvaćen kao znak Reda, a izvorno se rabio i kao zastava starih vitezova templara.

Prema Suttonu, Red je iz Njemačke u Yale doveo Russell, čiji je bratić Samuel Russell sudjelovao
u opijumskim ratovima u Kini, koje su izazvali Britanci. U pamfletu s pojedinostima istraživanja
stožera Lubanje i kostiju na Yaleu (poznatog kao „Grobnica”), koje je provelo suparničko tajno
društvo, stoji: „Njegov osnivač [Russell] boravio je u Njemačkoj prije završne godine i sklopio
prijateljstvo s vodećim članom jednoga njemačkog društva. Doveo ga je pred upravu koledža kako bi
ondje osnovao ogranak. Tako su osnovane Kosti.”

To tajno njemačko društvo možda su upravo tajanstveni i zloglasni iluminati. Ron Rosenbaum,
jedan od nekolicine novinara koji su ozbiljno istraživali Lubanju i kosti, primijetio je da je službeni
znak društva - lubanja i kosti - bio i službeni grb iluminata. U istraživačkom tekstu za časopis
Escjuire, Rosenbaum je napisao: „Čini se da sam pronašao nepobitne, premda okvirne veze između
porijekla rituala Kostiju i onih ozloglašenih bavarskih iluminata... [koji] imaju stvarno mjesto u
povijesti... od 1776. do 1785. bili su ezoterično tajno društvo vezano uz mističnije slobodoumne
njemačke masonske lože.”

Kcke se složio s tim, napisavši da je predstavljao samo „prikrivene iluminate... Čini se da
simbolizam [njegove] inicijacijske ceremonije upućuje u najmanju ruku na bliske veze s masonima”,
dodao je. Masonski znakovi i simboli, njemačka krilatica, čak i uređenje njihovih inicijacijskih
prostorija - sve je to isto kao u masonskim ložama u Njemačkoj, povezanim s iluminatima.

S obzirom na sramotnu prošlost njegovih osnivača i njihovih obitelji, Webster Griffin Tarpley i

Anton Chaitkin upozoravaju: „Iza Lubanje i kostiju stoji priča o opijumu i imperiju, ogorčena borba
za političku kontrolu nad novom američkom republikom."

Kakav god bio njihov početak. Lubanja i kosti službeno su osnovane kao Russell Trust 1856.
godine. Red održava godišnje sastanke na lokaciji „Deer Iland" (sic) na rijeci Saint Ijvvrence u državi
Nevv York. Ime se pogrešno piše na zahtjev darivatelja, člana Kostiju Georgea D. Millera.

Iako nesumnjivo najvažniji tajni klub, Lubanja i kosti nisu jedini. Prema Tarpleyju i Chaitkinu,
„Princeton ima svoje banketske klubove', osobito Ivy Club i Cottage Club, čija oligarhijska tradicija
vodi od Jonathana Edvvardsa i Aarona Burra preko braće Dulles. Na Harvardu postoji potpuno
aristokratski Porcelian (poznat i kao Pore ili Pig Club). Theodore Roosevelt hvalisao se njemačkom
caru da je član tog kluba; Franklin D. Roosevelt bio je član malo 'priprostijega' FlyCluba.”

Postoje i drugi tajni klubovi na Yaleu - Vučja glava i Svitak i ključ, da spomenemo dva - a, kako
tvrdi Rosenbaum, svatko iz istočnog establišmenta tko ne pripada Lubanji i kostima gotovo sigurno
pripada jednoj od tih drugih skupina. Ali, nijedna druga skupina nema tako očite krvne i financijske
veze kao Lubanja i kosti.

Svake godine odabire se samo petnaest studenata treće godine koji će sudjelovati u aktivnostima
Lubanje i kostiju tijekom svoje četvrte godine.

Uz iznimnu tajnovitost - članovi Kostiju moraju napustiti prostoriju ako tko spomene skupinu -
red ima vlastito nazivlje za članove. Novi članovi nazivaju se vitezovima, prema običaju starijih
tajnih društava poput vitezova templara, malteških vitezova ili vitezova svetog Ivana. Punopravni član
poznat je kao starješina, i poštuje ga se kao osnivača.

Nečlanovi se pogrdno nazivaju „poganima” ili „vandalima”.
Sutton napominje da aktivni članovi u Lubanji i kostima dolaze iz „jezgre od možda 20 - 30
obitelji... Najprije imamo stare američke obitelji koje su stigle na istočnu obalu u 17. stoljeću,
primjerice Whitney, Lord, Phelps, Wadsvvorth, Allen, Bundy, Adams i tako dalje”, piše on. „Zatim
imamo obitelji koje su stekle bogatstvo u posljednjih 100 godina, slale svoje sinove na Yale i u
međuvremenu postale poput starih obitelji, primjerice Harriman, Rockefeller, Payne, Davison.”
Ecke piše da se te obitelji brinu o svojemu nasljedstvu i lozama kao u Starom svijetu. Kaže da se
koriste dogovorenim brakovima „kako bi zaštitile ili unaprijedile' genetičko nasljedstvo
nazoviaristokrata koji duguju svoje naslijeđeno bogatstvo i utjecaj krijumčarenju droge,
robovlasništvu i pomno odabranim bračnim partnerima. Te međusobno izmiješane obitelji pomažu i
podupiru jedna drugu u svojemu nastojanju da ostvare financijsku, političku i genetsku dominaciju."
„Imate osjećaj daje mnogo brakova između obitelji čiji su članovi pripadnici reda Kostiju”, slaže
se Rosenbaum. Godinu za godinom u Kostima nalazite Whitneyja, Tovvnsenda, Phelpsa... Zapravo bi
se moglo napola ozbiljno ustvrditi da Kosti služe kao neka vrsta trajnoga neslužbenoga elitnoga
eugeničkog projekta kojim se novi jaki geni dodaju lozama stimsonskog establišmenta.”
Nepotizam je duboko ukorijenjen u Redu, što se vidi iz činjenice da je financijama Russell Trusta
upravljao John B. Madden mlađi, partner u Brovvn Brothers Harrimanu, koji je nastao spajanjem
tvrtki Brovvn Bros. & Company i W. A. Harriman & Company 1933. godine. Madden je počeo raditi
ondje 1940-ih dok je glava tvrtke bio Prescott Bush, otac bivšega predsjednika Georgea Busha, a svi
su oni bili članovi Lubanje i kostiju.
Noviji primjer strastvene odanosti članova viđen je u skandalu iz 1980-ih, povodom povezanosti
predsjednika Busha s kriminalnim aktivnostima u Kreditno-trgovačkoj međunarodnoj banci (BCCI).
Kad su nezakonite aktivnosti te banke izašle na vidjelo - uključujući mnoga istaknuta imena, Busheva
administracija pokušala je spriječiti ili oslabiti bilo kakvu značajnu istragu. Na koncu je službenu
istragu BCCI-ja pokrenuo Senatov vanjskoposlovni pododbor za terorizam, narkotike i međunarodne

aktivnosti koji je vodio senator iz Massachusettsa John Kerry. Kerry je bio predsjednik Odbora za
kampanju za Senat Demokratske stranke, koji je dobivao značajne priloge od BCCI-ja, a Kerry je bio
i član Lubanje i kostiju. Istraga koju je vodio Kerry je propala. Jack Blum, posebni odvjetnik
Kerryjeva pododbora izjavio je: „Predložio sam ozbiljnu istragu BCCI-ja, i ignorirali su me...
Zataškavanje na visokoj razini svega što se tiče BCCI-ja počelo je nakon što su carinske vlasti otkrile
njihovu operaciju pranja novca u Miamiju, a to je i dalje zataškano."

Interesi Morgana i Rockefellera bili su dobro zastupljeni u Redu. Član Percy Rockefeller povezao
je Red sa Standard Oilom, a brojni Morganovi ljudi pojavljuju se na popisima Lubanje i kostiju.

Dok J. P Morgan nije bio član Kostiju, Harold Stanley (Red, 1908.) priključio se Morganovoj
bankarskoj tvrtki Guaranty Trust 1915. godine i kasnije postao Morganov partner i predsjednik
udružene tvrtke Morgan, Stanley & Company. W. Averell Harriman (Red, 1913.) bio je član uprave
Guaranty Trusta. H. R Whitney (Red, 1894.) i njegov otac W. C. Whitney (Red, 1863.) bili su direktori
Guaranty Trusta.

Financijska moć nije uvijek bila usmjerena kroz izravno članstvo u Lubanji i kostima. „Red
kontrolira značajan dio bogatstva Andrevva Carnegieja, ali nijedan Carnegie nije bio član Reda", piše
Sutton. „Red je iskorištavao Fordovo bogatstvo tako očito protiv želja obitelji Ford, da su se dva
člana obitelji povukla iz Upravnog odbora Zaklade Ford. Nijedan Ford nije bio član Reda.
Morganovo ime nikad se ni|e pojavilo na popisu članova, premda su neki Morganovi suradnici bili u
najužoj jezgri Reda, primjerice [partner Harold] Stanley [iz tvrtke Morgan, Stanley & Co.], [sin
Henryja R] Davison i [John] Perkins."

MeGeorge Bundy (Red, 1940.) bio je predsjednik Zaklade Ford od 1966. do 1979. godine. Od
početka do sredine 1960-ih Bundy je služio kao nacionalni savjetnik za sigurnost i predsjedniku
Johnu F Kennedyju i predsjedniku Lyndonu Johnsonu. U isto vrijeme, njegov brat William Bundy
(Red, 1939.), koji je radio za ClA-u, služio je kao pomoćnik ministra vamskih poslova za istočnu
Aziju i Pacifik.

Mnoga druga glasovita imena mogu se povezati s Lubanjom i kostima: Low, Forbes, Coolidge,
Delano, Taft, Stimson i drugi. Među istaknute članove u novije vrijeme spadaju predsjednik George
Bush (Red, 1949.), William Bissell (Red, 1925.), čiji je brat Richard Bissell postao zamjenik direktora
planiranja u ClA-i; Amory Howe Bradford (Red, 1943.), koji je oženio Carol Warburg Rothschild
1941. i ubrzo postao glavni direktor Neu7 )brk Timesa\ Henry Luce (Red, 1919.), koji je postao čelnik
moćnoga i utjecajnoga nakladničkog carstva koje uključuje časopise Time i Life; i William F Buckley
(Red, 1950.), poznati konzervativni kolumnist.

Tarpley i Chaitkin nisu sve to smatrali bezazlenim sveučilišnim bratstvom. „Ovo stoljeće duguje
mnoge svoje strahote utjecajnim anglofilskim američkim obiteljima koje dominiraju društvom
Lubanja i kosti i koriste ga kao agenciju za političko novačenje, osobito obiteljima Harriman,
Whitney, Vanderbilt, Rockefeller i njihovim odvjetnicima iz obitelji Lord, Taft i Bundy”, komentirali
su.

Drugi istraživači vide Lubanju i kosti kao epicentar kontrole novoga svjetskog poretka. Red se
naziva „odskočnom daskom" za Vijeće za inozemne odnose, Bilderberge i Trilateralnu komisiju.

Nakon proučavanja utjecaja tog Reda i njegove kontrole na području vanjske politike, financija,
obrazovanja i religije, kršćanski autor i nakladnik Texe Marrs istaknuo je: „Društvo lubanje i kostiju
mora biti raskrinkano - ono je velika i neposredna opasnost za naše slobode i naša ustavna prava.”

Rosenbaum je u pokušaju da objasni sablasna vanjska obilježja Reda napisao da to jednostavno
treba pripisati „povodljivom mladom Russellu [koji je] nabasao na istu zlatnu žilu pseudomasonske
maskerade kao i iluminati”. Iako je, možda uz malo sarkazma, izrazio i mogućnost da je „istočni

establišment demonska tvorevina skrivene elite koja manipulira poviješću, a Lubanja i kosti jedan od
njezinih centara za novačenje”.

Rosenbaum je također napisao da vidi Lubanju i kosti u „strmoglavom opadanju pa su posljednjih
godina postale „apatičnija, hedonističkija, lagodnija pa čak, kažu neki, i dekadentnija skupina”.

Kontroverza oko Reda izbila je na površinu tijekom predsjedničkih izbora 1980. godine. Bivši
predsjednik američke Laburističke stranke Lyndon H. LaRouche pokušao je nominirati se kao
nezavisni kandidat. Na nominacijskim izborima u Nevv Hampshireu, LaRouche je napao
republikanskog kandidata Georgea Busha zbog njegova članstva u Redu izjavivši kako „Lubanja i
kosti nisu obično bratstvo, nisu posebno društvo bivših studenata s pridodanim glupostima. To je vrlo
ozbiljan, vrlo predan kult i zavjera protiv američkog ustava. Poput apostola s Cambridgea, osoba
uvedena u Lubanju i kosti ostaje doživotno predani agent britanske tajne obavještajne službe.” Mnogi
promatrači smatraju da je otkrivanje povezanosti s Lubanjom i kostima, CFR-om i Trilateralnom
komisijom stajalo Busha nominacijskih izbora u Nevv Hampshireu i naposljetku predsjedničkog
mandata 1980. godine.

„Red je ili osnovao ili ušao u baš svaku značajnu znanstvenu, političku i istraživačku organizaciju
u Sjedinjenim Državama", obznanio je Sutton.

Postoje naznake da bi Sutton mogao imati pravo. Jedno od najtemeljitijih istraživanja
institucionalnih vlasničkih udjela, analiza je senatskog Odbora za državne poslove iz 1980. godine
pod naslovom Struktura korporativne koncentracije vlasništva (Structure of Corporate
Concentration). Njezin zaključak, kako izvještava Donald Gibson, bio je konkretan: „Financijske
institucije, dijelom ili u velikoj mjeri povezane s Morganovim i Rockefellerovim kompleksom,
dominantna su sila u gospodarstvu.”

Nakon analize tog izvještaja, Gibson je napisao: „Morganov Upravni odbor uključuje pojedince
koji sjede u odborima 31 od prvih 100 tvrtki. Citicorp je povezan s 49 najvećih tvrtki, a Chase
Manhattan, Chemical i Metropolitan Life imaju po 24 predstavnika drugih najvećih tvrtki u svojim
upravnim odborima, la i niz drugih preklapanja među 100 najvećih tvrtki predstavljaju gustu mrežu
odnosa pojačanu čestim vezama preko privatnih klubova, obrazovanja, brakova i članstva u
organizacijama poput Vijeća za inozemne odnose [Lubanja i kosti, Trilateralna komisija] i
Poslovnog vijeća.”

Gibson također napominje da su barem dvije Morganove i Rockefellerove institucije među šest
najvećih dioničara AT&T-a, General Motorsa, Du Ponta, Eraona, General Electrica, IBM-a, United
Technologiesa i Union Pacifica.

Kao i u drugim tajnim društvima, mogu se uočiti mnoge doušničke veze između Lubanje i kostiju
i CIA-e. Uz prije spomenute Busha, Bundyja i Bissella, među druge članove Kostiju koji su postali
dužnosnici CIA-e spadaju direktor osoblja F Trubee Davison (Red, 1918.); šef CIA-ine-oaze u Bejrutu
James Buckley (Red, 1944.); Rhodesov stipendist i zamjenik direktora za planiranje Hugh
Cunningham (Red, 1934.); i pjesnik Archibald MacLeish (Red, 1915.), koji je pomogao šefu Uprave
strateških službi (OSS) Williamu Donovanu osnovati CIA-u krajem 1940-ih.

,,Yale je utjecao na Središnju obavještajnu agenciju više od bilo kojega drugog sveučilišta, zbog
čega se CIA čini kao središte ponovnog okupljanja studenata”, ustvrdio je Gaddis Smith, profesor
povijesti na Valeu. Rosenbaum je dobro primijetio kako je na Yaleu žargonska riječ za člana tainoga
društva „sablast” (spook), ista kojom se CIA služi za tajnog agenta.

Ipak, CIA je samo jedna od brojnih „abecednih” službi američke Vlade koju mnogi optužuju da se
koristi kao oruđe za promjene i kontrolu, zajedno s desecima i desecima paravanskih organizacija,
zaklada, trustova mozgova i kružoka koje su stvorila i/ili financirala tajna društva. Mnogi istraživači

tvrde da su te privatne organizacije zapravo stvorili vodeći članovi tajnih društava.

Zaklade oslobođene od poreza i j „abecedne" agencije

Danas u Sjedinjenim Državama postoji više od 40 000 zaklada oslobođenih od poreza, a većina ih
izražava najpohvalnije namjere. No, za mnoge od njih moglo bi se reći da promiču plan tajnih
društava koji se odnosi na globalizaciju i centraliziranu vlast.

Norman Dodd, šef Povjerenstva Zastupničkog doma za istragu zaklada i sličnih organizacija,
izjavio je 1952. godine da mu je predsjednik Zaklade Ford bez uvijanja rekao kako će njegova
zaklada „iskoristiti svoju đonacijsku moć da promijenimo način života u Sjedinjenim Državama kako
bismo se bez teškoća mogli spojiti sa Sovjetskim Savezom”. Sa slomom komunizma, usponom
Ujedinjenih naroda i NATO-a, te zajedno s raznim ekonomskim sporazumima koji se trenutno
provode, čini se da je taj cilj blizu ostvarenja.

Letimičan pogled nekoliko autora na neke bivše i sadašnje organizacije i zaklade povezane s
Lubanjom i kostima, CFR-om, Trilateralnom komisijom, iluminatima i drugim tajnim društvima
otkriva neka iznenađenja. Da spomenemo samo neke: Agencija za međunarodni razvoj, Američki
savez za građanske slobode, Američko vijeće za rasne odnose, Američki zavod za tisak,
Antidefamacijska liga, Arapski ured, Aspenski zavod, Društvo za humanističku psihologiju,
Memorijalni zavod Battelle, Centar za napredne studije u bihaviorističkim znanostima, Centar za
ustavna prava, Centar za kubanske studije, Centar za demokratske institucije. Kršćanska socijalistička
liga, Komunistička liga, Fond za okoliš, Fabijansko društvo, Zaklada Ford, Zaklada za nacionalni
napredak, Njemački Marshallov fond, Zavod Hudson, Zavod za pacifičke odnose, Zavod za
narkotike, kriminal i pravosuđe, Međunarodni zavod za strateške studije. Zavod Mellon, Metafizičko
društvo. Grupa Milner, Društvo Mont Pelerin, Nacionalna udruga za napredak ljudi druge boje kože,
Nacionalno vijeće crkava, Zaklada Novog svijeta, Zavod Rand, Istraživački zavod Stanford, Zavod za
ljudske odnose Tavistock, Savez zabrinutih znanstvenika, Međunarodni crveni križ i YMCA.

Aspenski je zavod, primjerice, „globalni koncern s osjetnim diplomatskim utjecajem” vrijedan
gotovo 60 milijuna dolara koji „redovito ugošćuje predsjednike, premijere, filozofe, državnike,
savjetnike, pedagoge, novinare, umjetnike, aktiviste i niz predstavnika korporacija koje bi mogli
konkurirati Fortuneovoj listi 500 najvećih tvrtki”, piše Paul Anderson u Aspen Times Weeklyju. „Ipak,
usprkos njegovu nacionalnom - zapravo, međunarodnom - značenju, Zavod ostaje enigma većini
lokalnih stanovnika i posjetitelja.”

Osnovan je 1940-ih godina kao Aspenski zavod za humanističke studije - dio imena koji se tiče
humanizma izbačen je 1970-ih godina. Među utemeljiteljima su bili Walter Paepcke, čikaški
industrijalac; Robert Maynard Hutchins, rektor Sveučilišta u Chicagu kojim dominiraju Rockefelleri;
filozof Mortimer Adler; i član CFR-a i Kostiju Henry Luce, utjecajni šef publikacija Time i Life. Svi
su ti ljudi bili blisko povezani s tvrtkom Encyclopaedia Britannica, povezanom sa Sveučilištem u
Chicagu.

Usprkos nizu žestokih razmirica s gradom zbog širenja i korištenja zemljišta, Zavod i dalje
koristi smirujuću atmosferu Stjenjaka kako bi ugodio gostima na mnogim utjecajnim seminarima i
konferencijama.

Zavod za političke studije (IPS), krovna organizacija koja obuhvaća stotine različitih skupina koje
predstavljaju i lijevi i desni dio političkoga spektra, i dalje djeluje u Washingtonu. To je još jedan
primjer organizacije povezane s tajnim društvima. Coleman piše: „IPS je oblikovao i preoblikovao
američku politiku, vanjsku i unutarnju, otkad su ga osnovali James P Warburg i Rothschildove
tvorevine u Sjedinjenim Državama, te podupirali Bertrand Russell i britanski socijalisti preko svojih
mreža u Americi... Ciljevi IPS-a potječu od zadataka koje je pred njega postavio britanski Okrugli

stol... od kojih je jedan od najvažnijih stvoriti 'novu ljevicu' kao masovni pokret u SAD-u. IPS treba
izazvati razdor i nemire te proširiti kaos poput požara koji se oteo nadzoru, proširiti ideale'
ljevičarskoga nihilističkog socijalizma, podržati neograničenu uporabu droga svih vrsta te biti batina'
kojom će se udarati po političkom establišmentu Sjedinjenih Država."

Prema Colemanu, osnivači IPS-a Richard Barnett i Marcus Raskin kontrolirali su tako različite
elemente kao što su Crne pantere, Daniel Ellsberg, član osoblja Nacionalnoga sigurnosnog vijeća
Morton Halperin, organizacije Weatherman i Venceremos te kampanjsko osoblje predsjedničkoga
kandidata Georgea McGoverna.

S. Steven Powell napominje da je proklamirani cilj IPS-a bio „likvidirati sve ekonomske,
političke, socijalne i kulturne institucije u Sjedinjenim Državama". Nakon opsežnog istraživanja,
malo prije sloma komunizma, zaključio je: „Temeljiti pregled [aktivnosti IPS-a] otkriva da mnogo
toga što Zavod čini zapravo služi i interesima Sovjetskoga Saveza... IPS je bio iznimno uspješan u
promoviranju sveobuhvatnoga radikalnog plana održavajući fasadu znanstvenoga istraživačkog
centra.”

Prema istraživačima, IPS dobrim dijelom financiraju organizacije povezane s CFR-om,
uključujući Zakladu Rubin, koju predstavlja njujorška odvjetnička tvrtka Lord. Day & Lord. Obitelj
I^ord ima članove na popisima Lubanje i kostiju od 1898. godine. Winston Lord (Red, 1959.), bivši
pomoćnik Henrvja Kissingera, bio je predsjednik Vijeća za inozemne odnose 1983. godine, a kasnije
Reaganov veleposlanik u Kini.

Dugogodišnji predsjednik Zaklade Ford bio je sveprisutni McGeorge Bundy, član CFR-a i Kostiju
te savjetnik za nacionalnu sigurnost koji je nadzirao incident u Tonkinškom zaljevu što je doveo do
Vijetnamskoga rata.

Sredinom 1980-ih pokret za promjenu američkog Ustava zahuktao se djelomice zahvaljujući radu
Centra za proučavanje demokratskih institucija, koji je osnovan novcem Zaklade Ford. Izjalovio se
zbog općeg protivljenja.

Stajališta bogatih utuvljuju se drugima osiguravanjem velikih obrazovnih centara poput
Londonske škole ekonomije i političkih znanosti. Osnivanje te ustanove financirali su Zaklada
Rockefeller, Fondacija Carnegie United Kingdom Trust i druge organizacije povezane s tvrtkom J. P
Morgan & Company. Tu je prestižnu ustanovu osnovao Sidney James Webb, jedan od utemeljitelja
Fabijanskoga društva.

Utemeljeno u Londonu 1883. godine, Fabijansko je društvo bilo skupina evolucijskih socijalista
koja je ime uzela prema rimskom vojskovođi Fabiju Cunctatoru, koji je uspio poraziti brojniju
Hanibalovu vojsku nizom iznenadnih napada. Izbjegavajući klasične frontalne bitke, Fabije je na
koncu uspio slaviti. Fabijansko društvo, čiji je cilj bio „reorganizacija društva emancipacijom zemlje
i industrijskoga kapitala od individualnog i klasnog vlasništva”, prihvatilo je Fabijevu taktiku.

Zapravo, pitanje taktike bilo je vjerojatno jedina razlika između fabijanskih socijalista i
komunista. Dok su komunisti željeli uspostaviti socijalističku vlast putem revolucije, fabijanski
socijalisti zadovoljavali su se time da se polako kreću prema socijalizmu putem propagande i
zakonodavstva.

Jednom ih je zbog njihovih metoda ukorio jedan od najistaknutijih članova, pisac H. G. Wells.
Godine 1906. Wells je rekao: .Vidim u našem društvu... neobično utvaranje lukavosti, nešto poput
uvjerenja da se svijet može manipulacijom uvesti u socijalizam, a da toga ne bude svjestan.” Radije
nego da prihvate taj poziv na veću otvorenost, fabijanski socijalisti ignorirali su Wellsa i nastavili
taktikom tajnosti i smicalica.

Drugi značajni fabijanski socijalisti bili su George Bernard Shaw i engleski ekonomist John

Maynard Kevnes, čija je „nova ekonomija” veće zaduženosti i Vladina strožega ekonomskog nadzora
bila glavni oslonac američke ekonomije do dolaska „reganomije” i „protureformacije” koju je
svojim monetarnim teorijama potaknuo ekonomist sa Sveučilišta u Chicagu, Milton Friedman.

Nakon što nisu uspjeli ostvariti svoje socijalističke ideale unutar britanske Liberalne i
Konzervativne stranke, fabijanski socijalisti osnovali su 1906. godine moćnu Britansku laburističku
stranku.

Početkom 20. stoljeća, osnivač Fabijanskoga društva Sidney Webb reorganizirao je Sveučilište u
Londonu u društvo obrazovnih ustanova, pripremio britanske zakone o obrazovanju 1902. i 1903.
godine te utemeljio Londonsku školu ekonomije.

Među poznate studente tog fakulteta spadaju David Rockefeller, Joseph Kennedy ml. i njegov
mlađi brat, budući predsjednik John F. Kennedy, Robert Kennedy ml., budući senator Daniel
Moynihan, pisac Zecharia Sitchin i komentator Lric Sevareid.

Među Vladine „abecedne” agencije podložne kontroli tajnih društava ne spada samo Središnja
obavještajna agencija (CIA), nego i Nacionalno vijeće za sigurnost (NSC), Savezni istražni ured
(FBI), Nacionalna agencija za sigurnost (NSA), Obrambena obavještajna agencija (DIA), Nacionalna
uprava za izviđanje (NRO), Agencija za borbu protiv droge (DEA), Ured za alkohol, duhan i vatreno
oružje (BATF), Porezna služba (IRS), Savezna agencija za upravljanje kriznim situacijama (FEMA) i
mnoge druge. Te su agencije tajnovite, pozivaju se na nacionalnu sigurnost, pravo izvršne vlasti ili
potrebu da zaštite doušnike ili kriminalne istrage.

Jedan od glavnih primjera stroge unutarnje kontrole Vlade koju provode članovi tajnih društava
može se naći u Nacionalnom vijeću za sigurnost (NSC) koje od svojeg osnutka zakonom o
nacionalnoj sigurnosti 1947. godine dominira američkim političkim odlukama uključujući i one koje
se tiču uporabe oružane sile. Većina Amerikanaca nema pojma o tome tko točno spada u NSC. Mogli
bi se iznenaditi kad saznaju da su glavni članovi vijeća predsjednik, potpredsjednik i ministri vanjskih
poslova i obrane, čije su pozicije u 20. stoljeću pretežno držali članovi CFR-a ili Trilateralne
komisije.

Ako vrhovne pozicije u vlasti i biznisu kontroliraju tajna društva, kao što tvrdi većina autora koji
pišu o toj temi, onda su aktivnosti podređenih agencija i odsjeka od malog značenja. Vladini birokrati
- većinom pošteni i dobronamjerni radnici -jednostavno se pokoravaju naredbama i odlukama koje
donesu nadređeni. Mnogi Vladini namještenici izgubili su svoj posao ili odstupili zbog direktiva koje
zbunjuju neupućene u unutarnje tajne.

Mnogi ljudi danas smatraju da ta ista skupina muškaraca i žena, skupa s prijateljima i ortacima, ne
samo manipulira velikim svjetskim događajima nego i nadzire zaklade oslobođene od poreza. Ti se
ljudi povezuju jedni s drugima na razne načine -putem međunarodnoga biznisa i politike,
konferencija, društvenih okupljanja, zaklada itd. - i stoga tvore kohezivnu skupinu. Ta se skupina
naziva brojnim imenima: novi svjetski poredak, Komitet 300, iluminati, tajno bratstvo ili jednostavno
„oni". Nekoliko autora čak pretpostavlja da te osobe vodi ili kontrolira neljudska inteligencija, koju
se opisuje kao „nadzornike” ili „stražare".

„Do početka 20. stoljeća središte plana za novi svjetski poredak bilo je u masonstvu, zatim
iluminiranom masonstvu, ali pojavom Skupina okrugloga stola - koje postoje i danas - i njihove
američke subraće, Vijeća za inozemne odnose, štafeta se prenosila iz stoljeća u stoljeće", piše novinar
William T Sull.

Do sredine 1999. godine činilo se da se ta ista stara štafeta i dalje prenosi, kad se počela nazirati
izborna godina - 2000. Zagovarajući „suosjećajni konzervativizam”, George W Bush, stariji sin
bivšega predsjednika i direktora CIA-e koji je pripadao svim gore spomenutim tajnim društvima, bio

je vodeći republikanski kandidat. Clintonov potpredsjednik i član CFR-a, Al Gore, bio je na čelu
svadljivog društva demokrata. Gore je od početka tražio upute vodećih glava Wall Streeta.

Još su jednom američki birači trebali odabrati između kandidata s podrškom globalista Busha i
kandidata s podrškom globalista Gorea. Očito, globalisti će biti pobjednici, bez obzira na ishod
izbora.

Krajem 1999. godine globalizam je pretrpio mali neuspjeh kad je više od 60 000 demonstranata,
koji su predstavljali čudnu mješavinu sindikalista, zelenih i strogih konstitucionalista, prosvjedovalo
protiv gubitka suverenosti Sjedinjenih Država i radnih mjesta tijekom sastanka Svjetske trgovinske
organizacije (WTO) u Seattleu. Predvidljivo, mediji pod kontrolom korporacija prozvali su
prosvjednike neposlušnim izgrednicima premda je u drugim izvještajima stajalo da su problemi
počeli tek kad je teško naoružana policija počela mlatiti sudionike i bacati suzavac.

Kontroverzni Opći carinsko-trgovinski sporazum (GATT), preimenovan 1995. u Svjetsku
trgovinsku organizaciju (WTO), mnogi su vidjeli tek kao sredstvo za ostvarivanje cilja Bilderberga -
uklanjanja svih trgovinskih zapreka. Napomenuvši da slobodna trgovina „ukida stare nacionalnosti” i
„pospješuje društveni prevrat", Karl Marx je 1848. godine obznanio: „Ja podupirem slobodnu
trgovinu.”

Kako se cilj novoga svjetskog poretka danas bliži ostvarenju, autori i istraživači koji su
sumnjičavi prema ulozi tajnih društava i njihovih Financijskih podupiratelja u vlasti, biznisu i
zakladama, osjećaju kako se suočavaju s deprimirajućim nizom prepreka dok nastoje iznijeti priču
pred javnost. Veliki nakladnici i novinske agencije ne žele prihvatiti ili distribuirati te priče i često
ismijavaju njihove autore kao „paničare” i „teoretičare zavjere”. Povremeno se čak prijeti nasiljem
istraživačima koji kopaju preduboko.

Pogled prosječnoga građanina - dovedenoga do toga da uzima u obzir samo teme koje mu
svakodnevno nude mediji - zamućuje se prilikom bilo kakve rasprave o tajnim društvima ili
skrivenoj povijesti. Na kraju krajeva, pitaju oni, ako bi išta od toga bilo stvarno, ne bi li bilo
prikazano u emisiji 60 minuta ili večernjim vijestima?

To su za nas vijesti

Iako masovni mediji ne djeluju u tajnosti, njihova unutarnja struktura i funkcioniranje ostaju
zagonetni većem dijelu javnosti. A njihov utjecaj ne može se podcijeniti.

lijekom 1998. godine, u vrijeme Clintonove administracije, nije se moglo previše pratiti ustupanje
nuklearne tehnologije Kini ili predsjednikovo potpisivanje upitnih izvršnih naloga, kao što je
produženje međunarodne zone duž južne američke granice za više od 200 kilometara. Masovni su
mediji svima usmjerili pozornost isključivo na Clintonove seksualne ispade.

„Mediji nam možda ne mogu uvijek govoriti što da mislimo, ali iznimno nam uspješno govore o
čemu da mislimo”, izjavio je medijski kritičar Michael Parenti.

Mnogi se ljudi žale da su veliki mediji površni, konformistički i subjektivni pri odabiru vijesti.
Anketa Istraživačkog centra Pevv pokazala je da 60 posto ispitanika smatra medijsko izvještavanje
pristranim i netočnim. Istraživanje koje je provela publikacija medijske industrije Editor & Publisher
pokazalo je da se i sami novinari slažu s tim. Gotovo polovina njih izrazila je uvjerenje da su
medijski izvještaji plitki i manjkavi.

Svrha masovnih medija, prema medijskim kritičarima, nije da kažu kako stvari stoje, nego prije
da kažu ono što žele i misle njihovi vlasnici. Parenti piše da je glavna uloga tiska „da neprestano
iznosi pogled na stvarnost koji podržava postojeću vlast određene društvene i ekonomske klase”. Ta
iskrivljena perspektiva lako je uočljiva u izrazima koji se koriste u izvještajima o „radničkim
nemirima" - nikad se ne spominju „menadžerski neredi”. Ukazao je na to da uprava uvijek daje
„ponude”, dok radnici imaju „zahtjeve”.

„Dobar dio onoga o čemu se govori kao o vijestima' nije mnogo više od nekritičkog prenošenja
službenih stajališta nesumnjičavoj javnosti. Ono što [izvjestitelji] prikazuju kao objektivnost samo je
neinteligentna vrsta neutralnosti”, rekao je novinar Britt Hume, dodajući da izvjestitelji „ne bi trebali
pokušavati biti objektivni, nego pošteni".

Ipak, moć je udruženih medija golema. Istraživanje koje je 1994. proveo Veronis, Suhler
& Associates otkriva da tipični Amerikanac provodi dnevno više od četiri sata gledajući televiziju, tri
sata slušajući radio, 48 minuta slušajući snimljenu glazbu, 28 minuta čitajući novine, 17 minuta
čitajući knjige i 14 minuta čitajući časopise.

Stapanje korporacijske medijske moći koja stvara te proizvode što troše vrijeme strahovito se
ubrzalo u 1990-im godinama, pretvarajući nekoć ugledne tiskovine u tek nešto više od reklamnih
distribucijskih sustava. A čak se i njihov broj smanjuje. Ben Bagdikian, bivši dekan Fakulteta
novinarstva na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyju, izvještava daje 1982. godine 50 korporacija
kontroliralo većinu masovnih medija u Sjedinjenim Državama. Do siječnja 1990. taj se broj smanjio
na samo 23, a do kraja 1997. pao je na deset.

Prema istraživanju Standard & Poora, deset najvećih medijskih korporacija (počevši od najveće)
bili su Time-Warner (časopisi, radio/TV, kabelska TV); Walt Disney (novine, časopisi, radio/TV,
kabelska TV); Tele-Communications (kabelska TV); News Corp. (novine, časopisi, radio/TV.
kabelska TV, drugo); CBS (radio/TV, kabelska TV, drugo); General Electric (radio/TV, kabelska TV);
Gannett (novine, radio/TV, kabelska TV); Advance Publications (novine, časopisi); Cox Enterprises
(novine, radio/TV, kabelska TV); i New York Times (novine, časopisi, radio/TV).

Svaka od tih deset kompanija ima godišnji bruto-prihod veći nego sljedećih petnaest najvećih
medijskih tvrtki zajedno.

Tijekom 1990-ih „telekomunikacijske tvrtke bile su sudionice najpraćenijih i najdramatičnijih
udruživanja i spajanja”, piše Greider u knjizi Jedan svijet, spremni ili ne (One World, Ready or Not).

„AT&T, Time Wamer, TC1, MCI, Ameritech i Nynex, CBS, ABC, Disney i mnogi drugi - dogovori o
spajanju bili su zapanjujući, dok su američke tvrtke hrlile ujediniti tržišne snage i tehnološka sredstva
u kabelskim i telefonskim sustavima, radioteleviziji, filmskoj industriji, nakladništvu i drugim
medijima, istodobno osnivajući telekomunikacijska partnerstva u inozemstvu. Američki potrošači
osigurat će kapital za te goleme nove konglomerate preko dereguliranih pristojbi koje plaćaju
kabelskim i telefonskim tvrtkama. Jasno je da će pobjednici biti nekoliko golemih i moćnih medijskih
saveza, koji će dominirati kao željeznički i naftni trustovi 1890-ih godina.”

Veterani Drugoga svjetskog rata mogli bi se lecnuti kad saznaju da je preuzimanjem Random
Housea u srpnju 1998., njemačka tvrtka Bertelsmann A. G. postala najveći nakladnik na engleskom
govornom području. Samo ta tvrtka sad kontrolira više od dvadeset najvećih nakladnika, uključujući
Ballantine, Bantam, Crown, Del Ray, Delacorte Press, Broadway Books, Dell, Dial, Doubleday,
Favvcett, Harmony, Laurel, P&ntheon, Princeton Reviews i Times Books. Uza svu nakladničku moć,
Bertelsmann, čije je sjedište u Frankfurtu, rodnom gradu Mayera Rothschilda, u listopadu 1998. kupio
je 50 posto udjela knjižarske internetske stranice barnesandnoble.com.

Povrh tog vlasničkog udruživanja smanjuje se broj distribucijskih tvrtki, koje su ključne za
širenje informacija. Urednici Standard & Poora požalili su se 1996. godine da su distribucijski
problemi uzrokovani udruživanjem nekoć nezavisnih distributera „poremetili isporuke i odnose s
trgovcima... Odgođene, pogrešne i zakašnjele isporuke bile su uobičajena pojava”. Autori su se
godinama žalili da se čini kao da knjige o kontroverznim temama uvijek nailaze na probleme s
distribucijom ili reklamiranjem.

S obzirom na procijenjenih 800 novih časopisa koji se svake godine pojavljuju, uz postojećih 18
000 (većina propadne tijekom prve godine), lako je shvatiti važnost distribucije.

Velike banke posjeduju značajan broj dionica u sve većem broju medijskih korporacija, koje s
druge strane kontroliraju članovi tajnih društava. „Preko elitnih skupina koje određuju političke
smjernice, kao što su Vijeće za inozemne odnose i Poslovni okrugli stol, skreću državni brod prema
onom što smatraju financijski povoljnim smjerom”, upozoravali su Martin A. Lee i Norman
Solomon 1990. godine. „Neki članovi upravnih odbora GE-e, CapCitiesa, CBS-a, Nevv York Timesa i
Washington Posta sjede u Vijeću za inozemne odnose.” Danas se malo toga promijenilo. Letimičan
pogled na Standard & Poorov izvještaj o korporacijama za 1998. godinu otkriva da nekoliko članova
CFR-a i Trilateralne komisije sjedi u upravnim odborima velikih medijskih korporacija.

Vlasnička struktura korporacija prožeta članovima tajnih društava, od kojih su mnogi zaposleni u
medijima, mogla bi objasniti zašto o sastancima Bilderberga, Trilateralne komisije i CFR-a ne
izvještavaju „budni” američki medili. Ustvari, popisi članova tih tajnih društava izgledaju kao „tko je
tko" u masovnim medijima.

Među te članove spadaju mnogi bivši i sadašnji korporacijski čelnici kao što su Laurence A. Tisch
i William Paley iz CBS-a; John F. Welch ml. iz NBC-a; Thomas S. Murphy iz ABC-a; Robert McNeil,
Jim Lehrer, Hodding Čarter III. i Daniel Schorr iz Public Broadcast Servicea; Katherine Graham,
Harold Anderson i Stanley Svvinton iz Associated Pressa; Michael Posner iz Reutersa; Joan Ganz-
Cooney iz Children's TV Workshopa (Ulica Sezam)-, W. Thomas Johnson iz CNN-a; David Gergen iz
U.S. News World Reporta; Richard Gelb, William Scranton, Cyrus Vance, A. M. Rosenthal i Harrison
Salisbury iz Neu' \brk Timesa-, Ralph Davidson, Henry Grunwald, Sol Linovvitz i Strobc Talbott iz
Timea; Robert Christopher i Phillip Gevelin iz Newsweeka\ Katherine Graham, Leonard Dovvnie ml.
i Stephen S. Rosenfeld iz Washington Posta; Amaud de Borchgrave iz Washington Timesa; Richard
Wood, Robert Bartley i Karcn House iz Wall Street Joumala; William F. Buckley ml. iz National
Reviewa\ te George V Grune i William G. Bovven iz Reader 's Digesta. Osim toga, u upravnim

odborima korporacija koje posjeduju medi|e sjede članovi tajnih društava.
Neki od dobro poznatih izvjestitelja, voditelja i kolumnista koji su članovi CFR-a i/ili Trilateralne

komisije su Dan Rather, Bili Moyers, C. C. Collin\vo<xl. Diane Sawyer, David Brinkley, Ted Koppel,
Barbara Walters, John Chancellor, Marvin Kalb, Daniel Schorr, Joseph Kraft, James Reston, Max
Frankel, David Halberstram Harrison Salisbury, A. Ochs Sulzberger, Sol Linovvitz, Nicholas
Katzenbach, George Will, Tom Brokavv, Robert McNeil, David Gergen, Mortimer Zuckerman,
Geonjie Ann Geyer, Ben J. Wuttenberg i mnogi drugi. Nije čudno što mnogi istraživači vide zavjeru
šutnje između tih medijskih moćnika.

Tu su i organizacije koje prate medije, poput Točnosti u medijima (AIM). Mnogi ljudi
pretpostavljaju da takve skupine paze na interese javnosti.

Ne prema Michaelu Collinsu Piperu, koji je 1990. godine objavio da je osnivač AIM-a Reed
Irvine plaćen 37 000 dolara godišnje kao „savjetnik Odsjeka za međunarodne financije” Sustava
saveznih pričuva. Napomenuvši da i mnogi članovi Sustava saveznih pričuva pripadaju tajnim
društvima, Piper piše: „Do danas Irvine i AIM nikad nisu dotaknuli nijednu temu koja je osjetljiva za
interese međunarodnog establišmenta: radilo se o bilderberškoj skupini, Trilateralnoj komisiji,
Vijeću za inozemne odnose ili istini o privatnom vlasništvu nad Saveznim pričuvama."

Postoje i točke zagušenja u protoku informacija, kao što je međunarodni desk u sjedištu
Associated Pressa u Nevv Yorku, gdje jedna osoba odlučuje koje će se vijesti izvan Sjedinjenih
Država prenijeti. Važno je shvatiti da stvarna kontrola nad masovnim medijima nije izravna kontrola
nad tisućama marljivih urednika, izvjestitelja i novinara diljem zemlje, već prije kontrola nad
distribucijom informacija.

Tu je i strahovit pritisak koji stvara strah za sigurnost radnoga mjesta i od gubitka izvora. Mnogi
kolumnisti moraju se oslanjati na unutarnje izvore kako bi pružili sočnu informaciju. Mnoge od tih
informacija dolaze od Vladinih izvora, koji bi bili izgubljeni objave li pogrešnu priču. Čak i
agresivniji izvjestitelji moraju biti suzdržani ako žele sačuvati svoje unutarnje izvore.

Koncentrirano vlasništvo korporacija nad medijima znači da je objektivnost novinarstva, koje se
dugo smatralo javnom službom, izbačeno iz igre u korist krajniega profita temeljenog na rejtingu. U
vrijeme atentata na Kennedyja tri najveće televizijske mreže - ABC, CBS i NBC - podupirale su svoje
odjele vijesti sredstvima javnih službi. Danas se ti isti odjeli vijesti financiraju kao programi čija je
primarna briga gledanost. Novinarstvo je danas „neka vrsta robe na tržištu, a ne više posvećeno
zanimanje", komentirao je bivši dopisnik CBS-a Daniel Schorr. „Danas novinarstvo jednostavno više
nije važno. Naprosto zarađujete svoj novac, a javna služba neka ide kvragu."

Novinarski veteran Walter Cronkite slaže se s tim. Za jedan profesionalni časopis izjavio je da je
sadašnje stanje televizijskoga novinarstva „katastrofalno i opasno” te je osudio „pretjerane profite...
kako bi se zadovoljili dioničari. Zahtijevajući profit sličan onome na području zabave, sve nas
srozavaju.”

..Izazivam svakoga gledatelja da uoči razliku između [voditelja televizijske emisije] Jerryja
Springcra, triju večernjih emisija vijesti i CNN-a”, komentirao je dopisnik emisije 60 minuta Morley
Safer.

Budni američki mediji, kako se vole prikazivati, prije se čine kao da spavaju u krilu svojih
korporativnih vlasnika. To bi možda moglo objasniti zašto šest od prvih deset „cenzuriranih priča”
1995. godine, kako je utvrdila novinska agencija Altemet, uključuju poslovne priče poput
monopolizacije telekomunikacija, prisilnoga dječjeg rada, povećanoga Vladinog trošenja na
nuklearno naoružanje, prijevara medicinske industrije, borbi kemijske industrije da potkopa zakone
za očuvanje okoliša te prekršenih obećanja Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini

(NAFTA).
Takve priče ne uspijevaju stići do šire javnosti zato što će, kako Greider točno ukazuje, „svakoga

tko preispituje vladajuću općeprihvaćenu ekonomsku mantru oštro kazniti tisak i multinacionalni
interesi".

Osobito je zagonetno to što nijedan od američkih „budnih” medija ne pokazuje mnogo zanimanja
da se ustanovi tko je vlasnik korporacija koje kontroliraju medije i zemlju. Jedno od objašnjenja za
taj nedostatak istraživačkoga žara mogao bi se naći u priči jednoga novinara NBC-ja koji se 1990.
godine obratio Toddu Putnamu, uredniku National Bojcott Newsa. Novinara je zanimalo koji je
„trenutno najveći bojkot”. Putnam je odgovorio: „Najveći bojkot u zemlji je onaj protiv General
Electrica.” Na što je novinar NBC-ja odmah odvratio: „Ne možemo to objaviti... Zapravo, mogli
bismo to objaviti, ali nećemo.” Godine 1986. General Electric kupio je NBC.

Osvrt

Ne bi trebalo biti spora o realnosti tajnih društava danas. Postojanje skupina poput Trilateralne
komisije, Vijeća za inozemne odnose i Bilderberga dobro je dokumentirano. Jedino je pitanje
razmjer njihova nadzora i manipulacije velikim svjetskim događajima.

Isto tako, nije upitno imaju li ta društva pretjeranu kontrolu nad mnogim velikim svjetskim
korporacijama i bankama. Te korporacije, opet, kontroliraju bitne rude, energiju, prijevoz, lijekove,
poljoprivredu, telekomunikacije i zabavu - drugim riječima, osnove suvremenoga života.

Također, guraju ljude za ključne pozicije u Vladi na temelju „sustava okretnih vrata”. Ti
dužnosnici često provode istu politiku koju su odredila i za koju se zalažu ta društva.

Ia društva imaju priličan utjecaj na državne izbore i politiku, ali ipak se čine neobično imunima
na bilo kakvu istragu, bilo od strane Vlade, bilo od strane masovnih medija. Od njegovih početaka
1913. godine, nije bilo vanjske, objektivne revizije Sustava saveznih pričuva usprkos povremenim
zahtjevima. Isto se može reći i za moćne privatne zaklade koje uvelike ravnaju suvremenom znanošću
i kulturom.

Sagledane zajedno, te činjenice ukazuju na to da je generalni plan tih suvremenih društava stvoriti
jedinstvenu svjetsku vladu s popratnom centraliziranom društvenom kontrolom i gubitkom
nacionalne suverenosti. Taj se cilj sve više bliži ostvarenju, uglavnom kroza sve veću korporativnu i
financijsku kontrolu, i nad vladama i nad ekonomijama.

Samuel Berger, Clintonov savjetnik za sigurnost, koji redovito prisustvuje sastancima
Bilderberga, otkrio je stajalište te skupine u nedavnom razgovoru na Institutu Brookings ustvrdivši:
„Globalizacija - proces ubrzavanja ekonomske, tehnološke, kulturne i političke integracije - nije
izbor. To je sve veća realnost. To je realnost koja će se nastaviti, s našom privolom ili bez nje. To je
realnost koju ignoriramo na svoj rizik.”

Nitko ne predlaže da se ta tema ignorira. Upravo suprotno. Autori koji pišu o zavjerama traže
otvoreniji dijalog o tom pitanju. Veliki su mediji ti koji se boje te teme.

Možda je globalna vlada poželjna. Svakako se čini neizbježnom. I to nije ništa novo. Svjetska
prevlast u žarištu je interesa ljudi još otprije Aleksandra Velikog. Zašto je onda ta tema danas tako
obavijena tajnovitošću?

Pitanje - je li plan za jedinstvenu svjetsku vladu mračna zavjera za podjarmljivanje stanovništva
ili jednostavno nastojanje da se olakša prirodni evolucijski korak - još uvijek čeka odgovor, očito uz
slabu pomoć masovnih medija ili posve bez nje.

Ali, jedna je stvar apsolutno jasna. Očito je da globalizacija, ili jedinstvena svjetska vlada, ili novi
svjetski poredak, nije samo tlapnja teoretičara zavjere ili paranoika, nego artikuliran cilj tajnih
bratstava, organizacija i skupina, od kojih svi nose trag starih redova slobodnih zidara, okruglih
stolova i iluminata, koje ćemo podrobnije istražiti kasnije.

Upućeni stručnjaci, poput Quigleyja i drugih citiranih, prepoznali su vladajuću elitu što je, sa
sumnjama mnogih drugih u tajnu kontrolu, stvorilo klimu u kojoj prosječna osoba osjeća da ima sve
manje nadzora i nad nacionalnom i nad vlastitom sudbinom.

Nije nužno vjerovati u tako sveobuhvatne zavjere. Nužno je znati da drugi vjeruju i djeluju u
skladu s tim. Kako bismo shvatili svijet oko nas, moramo analizirati sve dokaze ako želimo izbjeći
pogubnu paranoičnost ili neosnovanu i naivnu vjeru.

Dokazi jasno ukazuju na zajedničku namjeru članova tajnih društava i na to da su ti članovi,
njihovi rođaci, suradnici i najamnici međusobno blisko povezani.

Nepobitno je da vodeće ličnosti suvremenih tajnih društava - ljudi povezani rodbinski, bračno,

društvenim ili poslovnim vezama - upravljaju međunarodnim korporacijama koje dominiraju
dobrim dijelom suvremenoga života preko svoje moći u biznisu, oglašavanju, vlasti i masovnim
medijima. Dominirali su situacijom još od vremena Mayera i Nathana Rothschilda, Cecila Rhodesa i
Alfreda Milnera, J. R Morgana i Johna D. Rockefellera.

A trag njihovih društava može se pratiti izravno do starijih tajnih organizacija, čime se
uspostavlja zavjerenički lanac kroz povijest. Čini se da slijede plan koji je formuliran i artikuliran
prije mnogo godina. Taj je plan, nastavak ciljeva iluminata i slobodnih zidara, našao svoj izraz u
Okruglim stolovima masona Cecila Rhodesa. Preuzeli su ga „prosvijetljeni” članovi Kraljevskog
instituta za međunarodne poslove, Vijeća za inozemne odnose, Trilateralne komisije i njihovih
brojnih zaklada i trustova. To se incestuozno bratstvo također obilato koristilo tajnim obavještajnim
agencijama i u Britaniji i u Americi kako bi ostvarilo svoje planove.

Sve to navodi na nekoliko pitanja. Ako su CFR, Trilateralna komisija i Bilderberzi samo nevini
dobronamjerni ljudi koji se trude stvoriti miroljubiv i uspješan svijet, kako tvrde, čemu onda sva ta
tajnovitost? Čemu sve te paravanske organizacije, od kojih su mnoge suprotnost jedne drugima?
Čemu očito nepovjerenje u pozornost javnosti?

Sve to vodi nas do najvažnijega pitanja: ako doista stvaraju centraliziranu jedinstvenu svjetsku
vladu, što će spriječiti nekog tiranina nalik na Hitlera da preuzme kontrolu?

Tajnovitost je ključna. Svaka pravedna i plemenita aktivnost trebala bi se suočiti sa sudom
javnosti. Kad se tajne tih društava otvoreno iznesu pred javnost, svatko će moći sam procijeniti
vrijednost njihovih ciljeva i namjera.

Dok se to ne dogodi, marljivi istraživač mora prebirati po historijskim zapisima, sastavljajući
dijelove indicija koje će dokazati ili opovrgnuti umiješanost tajnih društava u svjetske događaje,
tražeći izdajničke tragove zavjere.

Drugi dio

T RAGOVI ZAVJERE
Rat je reket... Rat je većim dijelom stvar novca. Bankari posuđuju novac stranim zemljama, a kad
ove ne mogu platiti, predsjednik šalje vojsku.

general-bojnik Smedley D. Butler (1881. - 1940.)

Teoretičari zavjere dugo su sumnjičili članove tajnih društava da koriste svoju moć i utjecaj kako
bi izazivali ratove. Optuženi su da su potaknuli Hladni rat, dva svjetska rata, Američku, Francusku i
Rusku revoluciju, uz nebrojene druge sukobe i prevrate. Također se tvrdilo kako se te skrivene ruke
mogu pratiti izravno do tajnih organizacija u prošlosti.

A pomna analiza povijesti doista otkriva prevratničke tragove tajnih društava kroz povijest
ratovanja.

Od svih ljudskih aktivnosti, rat nudi najveći potencijal za profit - i od ratnih materijala i od
pozajmica za njihovu proizvodnju. A postoje i skriveniji razlozi, kao što su potreba da se javnost
odvrati od domaćih problema i skrivene namjere vladara.

„Američki kapitalizam trebao je međunarodno suparništvo - i povremene ratove - kako bi stvorio
neprirodno zajedništvo interesa bogatih i siromašnih, potkopavajući prave zajedničke interese
siromašnih koji se ispoljuju u sporadičnim pokretima”, pisao je profesor povijesti Howard Zinn.

O tom se stajalištu iscrpno govori u kontroverznoj analizi rata i mira iz 1966. godine pod
naslovom „Izvještaj iz Iron Mountaina".

„Izvještaj iz Iron Mountaina

Istraživanje koje je dovelo do „Izvještaja iz Iron Mountaina" započeli su 1961. dužnosnici
Kennedyjeve administracije kao što su McGeorge Bundy (CFR, Bilderberg i Društvo lubanje i
kostiju), Robert McNamara (Trilateralna komisija, CFR i Bilderberg) i Dean Rusk (CFR i
Bilderberg). Znajući za Kennedyjev cilj okončanja Hladnoga rata, ti su se ljudi pobrinuli da ne bude
ozbiljnog planiranja dugoročnog mira.

Početkom 1963. godine odabrana je radna skupina čiji je zadatak bio analizirati hipotetske
probleme mira, kao što su Vladini trustovi mozgova, poput zavoda Rand i Hudson, analizirali rat.
Petnaest članova te skupine nikad nije javno identificirano, ali medu njima je navodno bilo vrlo
cijenjenih povjesničara, ekonomista, sociologa, psihologa, znanstvenika pa čak i jedan astronom i
industrijalac. Skupina se sastajala jednom mjesečno na raznim lokacijama diljem zemlje.

No, glavni susreti održavali su se u Iron Mountainu, golemom podzemnom korporacijskom
„atomskom skloništu” blizu Hudsona u državi New York, sjedištu Zavoda Hudson, koji se općenito
smatra CFR-ovim trustom mozgova. Ondje su za slučaj nuklearnoga napada bili smješteni
mnogobrojni zajednički uredi Rockefellerova Standard Oila iz Nevv Jerseyja, Morganove banke,
Manufacturers Hanover Trusta i Dutch Shell Oila, kojemu je tada na čelu bio osnivač bilderberške
skupine princ Bernhard.

Kopija „Izvještaja iz Iron Mountaina” procurila je preko čovjeka poznatog samo kao „John Doe”,
sveučilišnog profesora sa Srednjeg zapada koji je tvrdio da je sudjelovao u njegovoj izradi. Objavio
ga je Dial Press 1967. godine. John Doe je rekao nakladniku da se, iako se slaže s nalazima
istraživanja, ne slaže s odlukom skupine da sakrije svoj rad od javnosti, „koja nije podložna nuždi
visoke političke ili vojne odgovornosti”. Rekao je kako smatra da američka javnost, čijim je
poreznim novcem plaćen izvještaj, ima pravo znati za njegove uznemirujuće zaključke, dok su se
njegovi kolege koautori plašili „očite i predvidljive opasnosti od krize povjerenja javnosti, koju bi
prerano objavljivanje Izvještaja' očekivano moglo izazvati”.

„Izvještaj iz Iron Mountaina” dugo nije dobivao gotovo nimalo publiciteta, a određeni članovi
Vlade i medija pokušali su ga odbaciti kao šalu ili satiru. Ali, Dial Press objavio je taj rad bez ikakva
ograđivanja, a ozbiljan i učen ton te studije s fusnotama, skupa s globalnim i makroanalitičkim
pristupom, protuslove tvrdnji da se radi o fikciji. Riječ je o nevjerojatnom dokumentu, napisanom na
početku američkoga nacionalnog iskustva u Vijetnamu, i on nesumnjivo odražava elitističke poglede
onih koji su navodno tražili tu analizu.

John Doe je tvrdio da su „momci iz Iron Mountaina”, kako su se nazivali, proveli neslužbeno,
neregistrirano istraživanje nesputano uobičajenim Vladinim ograničenjima. Predali su svoj izvještaj
u ožujku 1966. godine.

Prema izvještaju, „sam rat temeljni je društveni sustav unutar kojega se drugi sporedni načini
društvene organizacije sukobljavaju ili kuju urote. To je sustav koji je upravljao većinom povijesnih
ljudskih društava, kao što upravlja i današnjim.” Autori izvještaja smatraju rat i nužnom i poželjnom
„glavnom organizacijskom snagom” kao i „bitnim ekonomskim stabilizatorom suvremenih
društava”.

Izrazili su zabrinutost da bi zbog „neodlučnog vodstva" „vladajuća upravljačka klasa” mogla
izgubiti sposobnost da „racionalizira željeni rat”, što bi dovelo „praktički do ukidanja vojnih
institucija", moguće posljedice koju su smatrali „katastrofalnom”.

Stoga autori izvještaja zaključuju: „najprije moramo odgovoriti, najodlučnije što možemo, da se
ne može odgovorno dopustiti da ratni sustav nestane dok (I.) ne znamo kojim ga točno oblicima

društvene kontrole kanimo zamijeniti, i (2.) dok ne budemo sigurni, bez ikakve opravdane sumnje, da
će te zamjenske institucije služiti svojoj svrsi...”

Najvažnije, u izvještaju stoji: „Eliminiranje rata podrazumijeva eliminiranje nacionalne
suverenosti i tradicionalne nacionalne države.” I osim toga: „Mogućnost rata pruža osjećaj vanjske
nužnosti bez koje nijedna vlada ne može dugo ostati na vlasti... Temeljna vlast suvremene države nad
svojim narodom počiva u njezinoj ratnoj snazi.”

U izvještaju nadalje stoji da je rat „služio kao posljednja velika zaštita od eliminacije nužnih
društvenih klasa... drvosječa i vodonoša” i da je funkcija rata kontrola „bitnih klasnih odnosa”.

Autori izvještaja pripisuju u zasluge vojnim institucijama to što su omogućile „asocijalnim
elementima prihvatljivu ulogu u društvenoj strukturi... Nije teško zamisliti, primjerice, stupanj
društvenog poremećaja do kojega je moglo doći u Sjedinjenim Državama u posljednja dva desetljeća
da problem socijalno nezadovoljnih razdobljem nakon Drugoga svjetskog rata nije bio predviđen i
uspješno dočekan”, stoji u izvještaju. „Mlađe i opasnije od tih neprijateljskih društvenih grupacija
drži pod kontrolom Sustav selektivne službe." U prošlosti se maloljetnim prijestupnicima često nudio
izbor između odlaska u zatvor i odlaska u vojsku.

U izvještaju se sugerira što bi trebalo učiniti s „ekonomski ili kulturno hendikepiranima” među
nama. „Mogući nadomjestak za kontrolu potencijalnih neprijatelja jest ponovno uvođenje ropstva, u
nekom obliku usklađenom s modernom tehnologijom i političkim napretkom... Razvoj sofisticiranog
oblika ropstva možda je isključivi preduvjet društvene kontrole u mirnodopskom svijetu.” Možda se
to odnosi na trenutno sve rašireniju praksu privatnih tvrtki da koriste robovski rad ili „rad za
preživljavanje”, odnosno iskorištavaju one koji su toliko zaglibili u kredite da nemaju nikakva izbora
doli nastaviti raditi za nadnicu na poslu koji ih nimalo ne usrećuje.

Vrlo je zanimljivo usporediti preporuke tog izvještaja s današnjim životom u Sjedinjenim
Državama. „Momci” iz Irona Mountaina nabrojali su sljedeće moguće zamjene za „funkcije rata”:

- opsežan program socijalne skrbi,
-golemi program istraživanja svemira bez definiranog kraja, usmjeren prema nedohvatnim
ciljevima (misija na Jupiter itd.),
- trajan, ritualiziran, pretjerano složen sustav kontrole razoružanja (kao u Iraku i Bosni),
- sveprisutne, praktički svemoćne međunarodne policijske snage (mirovne snage UN-a, kao u ratu
u Perzijskom zaljevu ili na Balkanu),
-ustanovljena i prepoznata izvanzemaljska prijetnja (NLO-i i izvanzemaljske otmice),
- masovno globalno zagađenje okoliša,
-izmjenični fiktivni neprijatelji (Sadam Husein, Moamer Gadafi, Slobodan Milošević, i svi koji ih
slijede),
-programi koji su većim dijelom proistekli iz modela Mirovnoga zbora (Radni zbor, Dobrovoljci
u službi Americi),
- moderan, sofisticiran oblik ropstva (gore spomenut),
- nove religije ili druge mitologije (teologije New Agea, kultovi, itd.),
- društveno orijentirane krvave igre (nogometna liga, WWF itd.),
- sveobuhvatni program primijenjene eugenike (pobačaji i kontrola rađanja).
Autori su priznali da se „alternativni neprijatelji” možda neće pojaviti, ali naglasili su da se
„moraju pronaći” [naglasak u izvorniku] ili, što je vjerojatnije, da se „takva prijetnja mora izmisliti”.
Na koncu, posebna radna skupina iz Iron Mountaina predlaže osnivanje, putem predsjedničkog
naloga, trajne i strogo povjerljive „ratne/mirnodopske istraživačke agencije’, organizirane „pooul
Nacionalnog vijeća za sigurnost (izvan vidokruga Kongresa, medija i javnosti)”, koja bi raspolagala

„sredstvima nepodložnima reviziji” i „odgovarala isključivo predsjedniku”. Svrha te agencije bilo bi
„mirnodopsko istraživanje” koje bi uključivalo gore nabrojane zamjene za funkcije rata i
„neograničeno pravo uskraćivanja informacija o svojim aktivnostima i odlukama svima osim
predsjedniku, kad god se smatra da je takva povjerljivost u javnom interesu”.

Čini se da nitko ne zna - ili nije voljan reći - je li se o takvoj tajnoj agenciji ikad razmišljalo i je li
ikad osnovana. Bez obzira na to, ton ovih prijedloga nedvojbeno je zavjerenički, a zasnovali su ih
ljudi povezani s tajnim društvima čiji su klasno svjesni ciljevi odraženi u tom izvještaju. Isti su ljudi
odgovorni za američki angažman u Vijetnamu 1960-ih i 1970-ih godina, a njihov način razmišljanja
stoji iza pokušaja raspirivanja rata u Nikaragvi 1980-ih, kao i sukoba na Bliskom istoku i Balkanu
1990-ih.

,,U humanističkom smislu, riječ je o skandaloznom dokumentu”, komentirao je Leonard C.
Levvin, koji je pripremio izvještaj za objavljivanje. ,,I objašnjava, ili se barem čini da objašnjava,
aspekte američke politike inače neshvatljive prema uobičajenim standardima zdravog razuma.”

Usprkos toj analizi ..mira", kako se Hladni rat početkom 1990-ih okončao, došlo je do još jednog
velikog, naizgled „neshvatljivoga” modernog rata za ostvarivanje ciljeva onih ljudi iz tajnih društava
koji traže profit iz neprijateljstava: rata u Perzijskom zaljevu.

Perzijski zaljev

Savezničku pobjedu u Perzijskom zaljevu 1991. godine američki su masovni mediji razglašavali
na sva usta, ali o akcijama koje su dovele do tog sukoba rijetko se izvještavalo. Te su makinacije
uključivale ljude iz tajnih društava i ukazivale su na mnogo drugačije opravdanje za rat od onog koje
je iznijeto pred javnost.

Nitko ne može osporiti da se američka vojska, uz određenu pomoć britanskih. Francuskih i
arapskih snaga, nije iskazala tijekom tog kratkog sukoba. Bilo je potrebno samo kratko vrijeme
između 17. siječnja i 28. veljače 1991. godine da koalicija u operaciji Pustinjska oluja do nogu porazi
iračke snage Sadama Huseina, koje su tada predstavljale petu najveću vojsku na svijetu. Glavni je
razlog tog zapanjujućeg vojnog uspjeha nadmoć savezničkih snaga u naoružanju i obuci nad
Sadamovim unovačenim vojnicima koji su, premda su bili veterani rata protiv Irana, imali
ograničenu obuku i nizak moral.

Ta je neujednačenost dovela do neravnopravnog rata koji je rezultirao s više od 300 000 iračkih
žrtava, kako vojnih, tako i civilnih, i 65 000 zarobljenika, u usporedbi s izvanredno malim
savezničkim gubicima - 234 poginula, 470 ranjenih i 57 nestalih.

Glavni ratni vođa bio je američki predsjednik George Bush, bivši član CFR-a, Trilateralne
komisije i Lubanje i kostiju.

Kao i u većini ratnih sukoba na Bliskom istoku, glavna sporna točka bila je nafta. 1 Bush i
američki ministar vanjskih poslova James Baker bili su duboko u naftnom biznisu. Svaka Busheva
odluka koja bi dovela do povećanja cijene nafte značila je veći profit za njegove tvrtke, tvrtke
njegovih naftaških pristaša i, naravno, naftni kartel kojim dominiraju Rockefelleri.

Dodatni je bonus bio to što bi svaki sukob koji bi podijelio arapski svijet samo povećao moć
SAD-a, Britanije i Izraela u toj regiji. Koalicija zemalja koja se bori za Ujedinjene narode samo bi
mogla pospješiti globalistički plan za jedinstvenu svjetsku vojnu silu.

Ta ..bitka za novi svjetski poredak bila je neka vrsta izmišljene krize sa skrivenim namjerama”,
pišu istraživači zavjera Jonathan Vankin i John Whalen nakon pomne analize događaja koji su doveli
do tog sukoba.

Bush i Sadam Husein imali su blizak odnos mnogo godina. U svojoj ulozi direktora CIA-e, i
kasnije kao potpredsjednik, George Bush podržavao je Sadama u osmogodišnjem ratu protiv Irana
nakon zbacivanja šaha 1979. godine.

Do 1990. Sadamov Irak bio je glavna prijetnja ravnoteži snaga između Izraela i njegovih arapskih
susjeda, ali nedostajalo mu je gotovine zbog rata s Iranom pa nije mogao platiti svoje račune. Pod
pritiskom međunarodnih bankara zbog sporog vraćanja zajmova i Organizacije zemalja izvoznica
nafte (OPEC), koje mu nisu dopustile da podigne cijenu nafte, Sadam se okrenuo Kuvajtu kao izvoru
prihoda. U to je doba Kuvajt bio treći najveći proizvođač nafte, uz Irak i Saudijsku Arabiju.

Kuvajt je od Iraka odvojila Britanija, koja je 1899. godine preuzela kontrolu nad kuvajtskom
vanjskom politikom prema sporazumu s diktatorskom obitelji Sabah. Ta je obitelj dala niz šeika
nakon što je preuzela vlast nad nomadskim plemenima na tom području 1756. godine. Kuvajt je
postao britanski protektorat 1914. godine, kad je njemački interes iznenada tom području dao
stratešku važnost. Britanska dominacija učvršćena je i slanjem britanskih postrojbi na to područje
1961. godine, nakon što je Irak zatražio njegov povratak.

Pentagon je još od sredine srpnja 1990. godine znao da se iračke postrojbe koncentriraju duž
kuvajtske granice. 25. srpnja Sadam je tražio savjet od Sjedinjenih Država glede svojih namjera da
vrati Kuvajt. Sastao se s američkom veleposlanicom April Glaspie koja mu je rekla: „Imam upute

izravno od predsjednika Busha da poboljšam naše odnose s Irakom. Imamo prilično razumijevanje za
vaš zahtjev za višim cijenama nafte, neposredan uzrok vaše konfrontacije s Kuvajtom... Dobila sam
nalog da vas pitam, u duhu prijateljstva, a ne konfrontacije, glede vaših namjera: zašto se vaše
postrojbe koncentriraju tako blizu kuvajtske granice?”

Prema transkriptima objavljenim dugo nakon rata, Husein je objasnio da mu je, iako je spreman
na pregovore o svojem graničnom sporu s Kuvajtom, namjera „očuvati cjelovitost Iraka u obliku
koji želimo”. Taj je oblik, dakako, uključivao Kuvajt, koji je Sadam i dalje smatrao dijelom Iraka.
„Koje je mišljenje Sjedinjenih Država o tome?” pitao je.

„Nemamo mišljenje o vašim međuarapskim sukobima, kao što je vaš spor s Kuvajtom”, odvratila
je Glaspie. „Ministar Baker uputio me da naglasim kako kuvajtsko pitanje nema veze s Amerikom,
što je prvi put rečeno Iraku 1960-ih godina."

..Ubrzo nakon toga. April Glaspie napustila je Kuvajt radi ljetnog odmora, što je bio još jedan
znak opće američke nezainteresiranosti za kuvajtsko-iračku krizu", napominju Iarpley i Chaitkin,
autori knjige George Bush: neautorizirana biografija (George Bush: The Unauthorized Biographv).
Bush se 31. srpnja sastao s republikanskim čelnicima u Kongresu, ali nije ništa rekao o situaciji u
Zaljevu.

Kriza se zaoštrila 2. kolovoza kad su iračke postrojbe ušle u Kuvajt. Bush je zamrznuo svu iračku
imovinu u SAD-u, povećavši tako Sadamove probleme koji su se pogoršali nakon što su mu 1990.
godine međunarodni bankari odbili daljnje pozajmice. Glaspiejevoj je Ministarstvo vanjskih poslova
zabranilo da govori pa američka javnost nije mogla saznati za Bushevu dvoličnost.

U kasnijem svjedočenju pred senatskim Odborom za vanjske poslove, Glaspie je ukazala na to da
je sastanak 25. srpnja bio njezin prvi i jedini susret sa Sadamom, koji se nije sastao ni s jednim
stranim veleposlanikom još od 1984. godine, usred njegova rata s Iranom.

Ali, ako se Sadam nije sastajao s američkim diplomatima, isto se ne može reći za američke
biznismene. Ekonomist Paul Adler napominje: „Poznato je da se David Rockefeller sastao s iračkim
čelnicima u barem tri navrata nakon što je konzorcij Chase Manhattan postao glavna banka u mnogim
najvećim iračkim kreditnim zadrugama. Također je izvještavano da se Alan Stoga, potpredsjednik
Kissinger Associatesa, sastajao s iračkim čelnicima u dvogodišnjem razdoblju prije zaljevskog
sukoba.

„Sadam je počeo shvaćati da ne može dobiti ono što želi. Počeo je poslovati s ljudima koji su mu
bili važni - stranim biznismenima, vojnim dobavljačima, tehnolozima i znanstvenicima, povremeno
čak i gostujućim novinarima", izvještavao je vašingtonski list The Spotlight.

Prateći put novca od tih nediplomatskih kontakata koji je doveo do Zaljevskog rata, član
Kongresa Henry Gonzalez, predsjednik Odbora za bankarstvo, financije i urbanizam, otkrio je da je
gotovo pet milijardi dolara zajmova proslijeđeno Sadamu Huseinu 1980-ih godina preko podružnice
talijanske državne banke Banca Nazional del lavoro (BNL) u Atlanti u Georgiji. Upravitelj te
podružnice Christopher Drogoul na koncu je izveden pred Savezni sud, gdje je priznao krivnju za
odobrenje te goleme novčane transakcije bez odobrenja BNL-ova stožera u Italiji. Međutim, cijela je
istraga stavljena na čekanje za vrijeme Zaljevskoga rata.

Većina promatrača ne vjeruje da je Drogoul mogao izvršiti tako golemu transakciju bez znanja
nadređenih. Bobby Lee Cook, jedan od Drogoulovih branitelja, zaključio je da je njegov klijent ispao
naivčina u „spletki orkestriranoj na najvišim pozicijama američke Vlade”.

Na sudu je BNL-ov službenik Franz von Wedel posvjedočio da je njegov šef Drogoul djelovao
prema savjetu bankinih konzultanata, tvrtke Kissinger Associates.

I 1989. i 1990. godine Bushevo Ministarstvo unutarnjih poslova poništilo je optužnicu protiv

BNL-a, koja je uslijedila nakon racije FBI-a 4. kolovoza 1989. godine. Postupak protiv menadžera
banke otezao se više od godinu dana. Optužnice su napokon podignute nakon što je Bush proglasio
prekid vatre u Zaljevskom ratu.

Taj je skandal - prozvan “lraqgate“ - potaknuo Gonzaleza da pripremi rezoluciju Zastupničkog
doma Kongresa kojom se traži postupak za opoziv Busheva ministra unutarnjih poslova Williama
Barra zbog „ometanja istrage u skandalu oko BNL-a”. Predsjednik Sudskog odbora Zastupničkog
doma, Jack Brooks, pozvao je Barra da imenuje posebnog tužitelja za taj slučaj. U klasičnom
primjeru slučaja „tko će nadgledati nadglednike?”, Barr je rekao da ne vidi dokaze za svoju krivicu i
odbio je imenovati posebnog tužitelja. To je jedini slučaj da ministar unutarnjih poslova nije
imenovao posebnog tužitelja kad je Kongres to zatražio.

Tko plaća račun?

Presudan faktor ove ružne priče o financijskom spletkarenju i dužnosničkom kriminalu jest
činjenica da ne samo da je veći dio od pet milijardi dolara Sadam iskoristio za kupovinu oružja
kojim će se služiti protiv američkih pripadnika oružanih snaga nego su američki porezni obveznici
platili račun za to!

Gonzalez je rekao da je 500 milijuna dolara od pozajmica Sadamu došlo preko tvrtke Commodity
Credit Corporation (CCC) iza koje stoji Vlada, a taj je novac bio namijenjen kupovini žitarica od
američkih poljoprivrednika. Međutim, žitarice otpremljene iz luke u Houstonu otišle su u zemlje
tadašnjega sovjetskog bloka u zamjenu za oružje, dok je novac namijenjen žitaricama omogućio
Sadamu da ograničenim pričuvama gotovine kupi još vojnog materijala. Busheva je administracija
dala jamstva poreznih obveznika u slučaju da Sadam ne vrati pozajmice, što se i dogodilo nakon što
je poslao vojsku u Kuvajt. Prema barem jednom javnom izvoru, više od 360 milijuna dolara
američkoga poreznog novca plaćeno je banci Gulf International u Bahreinu, koja je bila u vlasništvu
sedam zaljevskih zemalja, uključujući Irak. Ta je svota bila samo dio procijenjene jedne milijarde
dolara koje će CCC isplatiti deset banaka kako bi pokrio pet milijardi Sadamovih pozajmica koje nije
vratio.

„Isporuka jedne milijarde dolara, u obliku Vladinih jamstava za kupovinu američkih
poljoprivrednih proizvoda, omogućila je Sadamu da kupi potrebnu hranu na kredit i potroši svoj
oskudni konvertibilni novac na oružje, što je dovelo do rata u Perzijskom zaljevu”, piše Russell S.
Bovven.

Čak i nakon početka invazije na Irak 2. kolovoza, Bush se u javnosti činio neobično suzdržanim.
Na pitanje novinara namjerava li intervenirati u zaljevskoj krizi, Bush je rekao: „Ne razmišljam o
takvoj akciji...”

Očito je drastično promijenio stav istog dana nakon susreta s britanskom premijerkom Margaret
Thatcher, redovitom gošćom na sastancima Bilderberga, koja je zajedno s Bushem bila upletena u
dva skandala: Iran-Contra i „Listopadsko iznenađenje".

Nakon susreta s Thatcher, Bush je počeo opisivati Sadama kao „novog Hitlera' te je izjavio da je
„status quo neprihvatljiv i da bi daljnja [iračka] ekspanzija bila još neprihvatljivija”.

Usprkos Sadamovim uvjeravanjima da mu je Kuvajt jedini cilj, i bez konkretnih dokaza za
suprotno, Bush je ipak osobno nazvao čelnike Saudijske Arabije i upozorio ih da će biti sljedeća meta
„novog Hitlera”. Saudijci su u panici preko člana obitelji Sabah i predsjednika kuvajtskog Ureda za
ulaganja, šeika Fahda Mohammeda al-Sabaha, Bushu i drugim svjetskim čelnicima isplatili četiri
milijarde dolara, kao tajnu naknadu da im obrane kraljevstvo.

Dugo poslije Zaljevskog rata, kad su revizori otkrili da je taj novac skrenut u jedan londonski
crni fond, protusabahski elementi u Saudijskoj Arabiji kritizirali su tu isplatu. Prema al-Sabahu
rečeno im je: „Taj je novac iskorišten za kupovinu kuvajtskog oslobođenja. Njime je plaćena
politička podrška Zapada i arapskih čelnika - podrška za Pustinjsku oluju, međunarodnu akciju koju
smo hitno trebali."

Igrao taj novac ikakvu ulogu ili ne, Bush je ubrzo povukao „crtu u pijesku” kako bi spriječio
daljnje iračko uplitanje. Zanimljivo je da se ta crta nalazila između iračkih snaga i naftnih interesa
njegova sina Georgea W. Busha, koji će ubrzo postati guverner Teksasa.

Bush, predsjednikov najstariji sin, bio je „konzultant” za 50 000 dolara godišnje i član Upravnog
odbora tvrtke Harken Energy iz mjesta Grand Prairie u Teksasu, blizu sjedišta Texas Rangersa,
bejzbolske momčadi čiji je mlađi Bush bio suvlasnik.

U siječnju 1991., samo nekoliko dana prije nego što je započela Pustinjska oluja, Harken je
šokirao poslovni svijet objavivši sporazum o proizvodnji nafte s Bahreinom, malom otočnom
državom, bivšim britanskim protektoratom i utočištem međunarodnih bankara, nedaleko od obale
Saudijske Arabije u Perzijskom zaljevu. Bahrein je bio među četrdeset država u svijetu s najvišim
bruto domaćim proizvodom 1996. godine. Iskusni naftaši glasno su se pitali kako je nepoznati
Harken, bez prijašnjeg iskustva trpljenja nafte, sklopio tako unosan posao. Povrh toga, obznanjeno je
da će „Harkenova ulaganja na tom području štititi sporazum koji je 1990. godine Bahrein potpisao s
SAD-om, kojim dopušta američkim i multinacionalnim' snagama da postave trajne baze u toj zemlji”.

Mladi je Bush u listopadu 1990. godine izjavio novinaru Houston Posta Peteru Brewtonu kako su
optužbe da je njegov otac poslao postrojbe na to područje kako bi zaštitio Harkenova bušotine „malo
nategnute”. K tome je tvrdio da je prodao svoj udio u Harkenu prije invazije na Irak, ali Brevvton nije
mogao pronaći zapis o prodaji u Komisiji za vrijednosnice i burzu (SEC).

Zapis o Bushevoj prodaji Harkenovih dionica konačno se pojavio u ožujku 1991. godine, osam
mjeseci nakon 10. srpnja 1990. godine, SEC-ova krajnjeg roka za prijavu takvih priopćenja. Tjedan
dana nakon što su Sadamove postrojbe ušle u Kuvajt, Harkenove dionice pale su za 3,03 dolara.
Zakašnjeli SEC-ov zapis otkriva da je nekim sretnim slučajem Bush prodao 66 posto svojeg udjela u
Harkenu 22. lipnja 1990. godine - samo nekoliko tjedana prije iračke invazije - za odličnu cijenu od
četiri dolara po dionici, čime je ostvario čist dobitak od od 848 560 dolara. Usprkos otkriću bogatih
izvora u Južnoj Americi, zbog pada cijena nafte početkom 1999. godine, Harkenove dionice ostale su
na otprilike četiri dolara.

Kupovina dionica, poslovi s naftom i žitaricama, prodaja oružja, pozajmice i jamstva, slabljenje
Arapa u korist Izraela, kretanje prema stvaranju globalne vojske i vlade, stvaraju zatupljujuću zbrku.
„Dvojbeno je hoće li pravi' razlozi zbog kojih su Sjedinjene Države ušle u rat u Perzijskom zaljevu
ikad izaći na vidjelo”, pišu Vankin i Whaley. „Za razliku od Vijetnama, gdje je nejasan ishod izazvao
razumljive sumnje, u Perzijskom je zaljevu nesumnjivost pobjede zakopala istinu dublje nego
ijednoga iračkog ili američkog vojnika koji je završio u pješčanom grobu.”

Dvoličnost nije prestala s prestankom borbi. Za vrijeme Clintonove administracije bilo je
povremenih zračnih upada u Irak, tobože da bi se kaznio Sadam zato što sprečava UN-ov nadzor
njegovih razvojnih centara za biološko i nuklearno oružje. Međutim, ovaj je put postojala velika
razlika - ozbiljna su pitanja postavljali i sumnjičava javnost i nekoliko manje bojažljivih pripadnika
medija.

Nakon napada projektilima i bombama krajem 1998. godine, jedan je Čitatelj u pismu jednom
informativnom tjedniku pitao: „Služeći se oružjem za masovno uništenje kako bismo spriječili Irak
da proizvede oružje za masovno uništenje, ne čini li Amerika istu stvar za koju mi upozoravamo Irak
da je ne čini?” Drugi su postavili pitanje zašto smo napali Irak zbog njegova odbijanja UN-ove
inspekcije vojnih postrojenja kad je predsjednik Clinton također odbio takve inspekcije u Sjedinjenim
Državama - što je bilo široko pozdravljeno u javnosti.

Scott Ritter, član Posebne komisije UN-a (UNSCOM), osnovane kako bi se locirala i uništila tajna
skladišta oružja Sadama Huseina, odstupio je u kolovozu 1998. godine i optužio američku Vladu da
je koristila komisiju kako bi opravdala napad na Irak. Ritter je rekao da prije svoje ostavke nije
vjerovao bagdadskom ministru obrane kad mu je rekao da je UNSCOM iskorišten za „izazivanje
krize", ali s vremenom se složio s tom optužbom. Ritterovi nadređeni ismijali su te navode, ustvrdivši
da je Ritterovo poznavanje situacije bilo „ograničeno”.

Međutim, početkom 1999. godine obznanjeno je da je Washington iskoristio UNSCOM kako bi
podmetnuo uređaje za prisluškivanje u Ministarstvo obrane (irački Pentagon), a drugi američki

dužnosnici potvrdili su dobar dio Ritterovih optužbi.
„Odnos između Sjedinjenih Država i nadzorne komisije... dugo je bio predmet rasprava”, piše

novinar U.S. Newsa Bruce B. Auster. „Tema je osjetljiva zato što je UNSCOM tijelo Vijeća sigurnosti
UN-a, a ne agencija Sjedinjenih Država, iako se oslanja na američke obavještajce i osoblje.”

15. prosinca 1998. godine, nakon nagomilavanja krstarećih raketa u Perzijskom zaljevu tijekom
jeseni, SAD je započeo dugo odgađani zračni napad na Bagdad.

Ali, dok se bližio Božić, većina Amerikanaca nije se mogla previše uzrujavati zbog civilnih
žrtava na drugom kraju svijeta. A sve sumnje o američkoj umiješanosti u Perzijskom zaljevu - osim
među onim nesretnicima koji su se morali nositi sa sindromom Ziljevskoga rata uzrokovanim
smrtonosnom kombinacijom naftnih požara, bioloških agensa, topničkih i tenkovskih projektila
punjenih radioaktivnim uranom- odbačene su, zajedno sa žutim vrpcama koje su ponosno iskazivale
potpunu podršku neupućenih.

Vijetnam

Iako se prešutni pristanak ljudi na namjerno prouzročen rat može činiti nevjerojatnim onima koji
nisu svjesni metoda tajnih društava, postoji mnogo dokaza koji ukazuju na to da su Vijetnamski rat
smislili ljudi s istim načinom razmišljanja kao autori „Izvještaja iz Iron Mountaina”. .

Mnogi autori koji pišu o zavjerama vide Vijetnamski rat kao klasičan primjer Hegelove
dijalektike na djelu - stvoriti problem (Vijetkong kojega podupire Sjeverni Vijetnam), ponuditi
rješenje (sve veća pomoć i sve brojnije postrojbe u Južnom Vijetnamu) kako bi se stvorila sinteza
(američka prevlast u jugoistočnoj Aziji).

Američki angažman u Vijetnamu počeo jc tajnim sporazumima na Jalti za vrijeme Drugoga
svjetskog rata. Američka „sfera utjecaja" trebala je biti Pacifikjoš smo uvijek prisutni na Filipinima i
južnopacifičkim otocima - i jugoistočna Azija. Međutim, nakon prekida neprijateljstava u Europi,
Francuska je brzo povratila svoju vojnu kontrolu nad francuskom Indokinom pa su američki planovi
za tu regiju stavljeni na čekanje.

Povijest Vijetnamskog rata može se ocrtati na primjeru Nguyena Vana Thanha, sina skromnoga
vijetnamskoga seoskog učitelja. Taj je čovjek kasnije promijenio ime u Ho Ši Min (Onaj Koji
Prosvjetljuje) i postao pokretačka snaga indokineskog nacionalizma tijekom tri desetljeća. I njega se
može povezati s istim silama koje su stvorile komunistički pokret u 20. stoljeću.

Kao mladić Ho je za vrijeme Prvoga svjetskog rata živio u Francuskoj gdje je stupio u kontakt s
francuskim socijalistima i njihovom filozofijom koja vuče korijene od iluminata i masona. Godine
1919. govorio je pred braćom Warburg i drugim uzvanicima na Versajskoj mirovnoj konferenciji,
pozivajući na proširenje prava u Indokini.

Godine 1930. Ho je osnovao Vijetnamsku komunističku partiju koja je kasnije, na poticaj
sovjetskih čelnika, promijenila ime u Indokineska komunistička partija da je se ne bi doživljavalo
samo kao nacionalni pokret. Međutim, nacionalizam Hoove partije potvrđen je 1941. godine, kad su
on i drugi stigli u Vijetnam i osnovali Ligu za nezavisnost Vijetnama, ili Vijetmin.

Kad su Japanci pregazili Indokinu 1945. godine, Ho i general Vo Nguyen Giap počeli su
surađivati s američkom Upravom strateških službi kako bi izbacili okupacijske snage.

Ho je i dalje primao američku pomoć kad su se Japanci povukli iz Vijetnama nakon predaje 14.
kolovoza 1945. godine. „Imali smo pouzdanog zastupnika kojega smo redovito opskrbljivali
oružjem, radijskom opremom, tehničarima i lijekovima. Sve je to poslužilo za jačanje njegove
pozicije i statusa”, pisao je novinar Lloyd Shearer.

Charles de Gaulle shvatio je da Ho namjerava stvoriti nezavisni Vijetnam, što bi njegovim
američkim pomagačima dalo pristup tom području. Zato je u listopadu 1945. godine poslao francuski
postrojbe u Sajgon. Nadajući se povratku Vijetnama u francuski posjed, de Gaulle je čak obećao da će
vratiti vijetnamskoga cara Bao Daija na vlast, ali Ho nije htio pristati ni na što manje od nezavisnosti.

Nakon dugogodišnjih borbi, Ho Ši Minov Vijetmin, pod vodstvom njegova sposobnoga generala
Giapa, stekao je kontrolu nad većinom seoskih područja pa je nakon poraza kod Dien Bien Phua, u
svibnju 1954. godine, francuska vojska bila prisiljena otići.

Na kasnijoj Ženevskoj konferenciji u srpnju, na kojoj se trebala definirati budućnost Vijetnama,
Hoovu delegaciju dočekala je suparnička delegacija koja je predstavljala cara Bao Daija, uz
francusku potporu. Nastali spor izglađen je podjelom Vijetnama duž sedamnaeste paralele, a Ho je
dobio kontrolu nad sjevernim dijelom. Ho je prihvatio tu podjelu uglavnom zato što su Ženevskim
sporazumom bili obećani izbori za ponovno ujedinjenje na objema stranama, a on je bio uvjeren da
će se ujediniti pod njegovim vodstvom. Sporazum nisu potpisale Sjedinjene Države.

Južni Vijetnam, u kojemu se nalazi većina prirodnih bogatstava, završio je u rukama Ngoa Dinha
Diema, katolika u zemlji s 95 posto budista. Diem je nakon francuskoga poraza živio u SAD-u i
sastajao se s visokim dužnosnicima i članovima CFR-a. S dvadesetogodišnjim iskustvom u državnoj
upravi, Diem je imao podršku pukovnika Edvvarda Lansdalea, šefa upravo pristigle Skupine za
savjetodavnu i vojnu pomoć. Lansdaleova skupina bila je ondje kako bi pomagala Vijetnamskoj
nacionalnoj armiji od 234 000 pripadnika, koju je stvorio i financirao SAD.

Diemova vlada, u dogovoru sa Sjedinjenim Državama, odgodila je, na neodređeno vrijeme,
izbore za ponovno ujedinjenje. „Sve to ukazuje na to daje SAD spletkario protiv Ženevskog
sporazuma...”, piše novinar Michael McClear. To je, također, praktički jamčilo građanski rat u
Vijetnamu.

Vijetnamski nacionalisti, većinom protukatolički raspoloženi budisti i veterani Vijetmina,
potpomognuti sve većim brojem prognanika koji su se vraćali sa Sjevera, počeli su tražiti povratak
područja na jugu pod imenom Viet Nam Congsan ili samo Vijetkong.

Sve veće nasilje potaknulo je dolazak američkih vojnih „savjetnika” u Južni Vijetnam, potez koji
Kongres nije potpuno podržavao. „Nikakva američka vojna pomoć u Indokini ne može svladati
neprijatelja koji je posvuda i istodobno nigdje, 'neprijatelja naroda' koji uživa simpatije i prikrivenu
podršku toga istog naroda", upozorio je senator John F Kennedy 1954. godine.

Pomoć komunističkom Sjevernom Vijetnamu stizala je iz Rusije i Kine, dok je Južni Vijetnam bio
sve ovisniji o američkoj podršci. Ravnoteža snaga se izravnavala Sve je bilo spremno za rat.

J. F. Kennedy protiv globalista

Do 1963. godine najveća smetnja većem ratu u Jugoistočnoj Aziji bio je predsjednik John F.
Kennedy, koji je već izražavao svoju suzdržanost glede američkog uplitanja.

Demokrat John F Kennedy pobijedio je Eisenhovverova potpredsjednika, republikanca Richarda
Nixona na izborima 1960. godine, a glavni su mu savjetnici dolazili iz tajnih društava. Posebni
savjetnik John Kenneth Galbraith napomenuo je: „Nas koji smo radili na Kennedyjevu izboru Vlada
je zbog toga tolerirala i pitala nas za mišljenje, ali vanjsku politiku i dalje su određivali ljudi iz
Vijeća za inozemne odnose.” Prekomjeran broj članova CFR-a u Vladi čak je privukao i pozornost
predsjednika Kennedyja koji je komentirao: „Volio bih vidjeti neka nova lica, ali tu su neprestano
jedna te ista.”

Odmah nakon što je izabran, Kennedy se suočio sa sukobom u Laosu. Nagovještavajući Vijetnam,
u tom su sukobu bili suprotstavljeni komunisti Pathet Laoa i general Phoumi Nosavan, koji je imao
podršku CIA-e. Nakon što je preuzeo dužnost, Kennedyju su svi, od bivšega predsjednika
Eisenhovvera do Glavnoga stožera, savjetovali da pošalje postrojbe kao podršku Nosavanu. Ministar
obrane Robert Strange, McNamara i Walt Rostovv, čelnik Vijeća za strateške smjernice Ministarstva
vanjskih poslova, oba članovi CFR-a, glasno su podržavali slanje postrojbi. Kennedy je to odbio.

CFR se zanimao za Vijetnam od samoga početka. Godine 1951. CFR je zajedno s Kraljevskim
institutom za međunarodne poslove osnovao radnu skupinu, financiranu preko Zaklade Rockefeller,
koja će se između ostalog baviti Jugoistočnom Azijom, la je skupina predlagala zajedničku
britansko-američku prevlast nad tim područjem u skladu sa sporazumima iz Jalte. Za vrijeme
Eisenhovverova mandata, osnivač CFR-a i ministar vanjskih poslova John Foster Dulles, zajedno sa
svojim bratom Allenom Dullesom, također osnivačem CFR-a i direktorom ClA-e, nadzirao je
provedbu te politike koja je kasnije uključivala i dolazak američkih vojnih savjetnika nakon poraza
Francuza.

U rujnu 1954. godine, samo četiri mjeseca nakon pada kod Dien Bien Phua, američki ministar
vanjskih poslova John Foster Dulles, osnivač CFR-a, sazvao je Manilsku konferenciju, koja je
rezultirala Obrambenim savezom jugoistočne Azije (SEATO). Tim su se potezom SAD* Velika
Britanija (uključujući Australiju i Novi Zeland), Francuska, Filipini i još neke zemlje uključile u
zajednički obrambeni pakt u Indokini.

C. L. Sulzberger iz New York Timesa izjavio je 1966. godine: „Duiles je bio začetnik SEATO-a s
promišljenom namjerom, kako mi je objasnio, da pruži američkom predsjedniku zakonske ovlasti za
intervenciju u Indokini. Kad je Kongres potvrdio SEATO, potpisao je prvi u nizu akata koji daju
ovlasti nad politikom prema Vijetnamu.”

Ubrzo je postalo očito da Kennedy, za razliku od svojih prethodnika, nije bio voljan da njime
manipulira istočni establišment. „Zapravo je neprihvaćanje Kennedvja od strane establišmenta
postajalo sve snažnije tijekom njegova mandata”, piše profesor sa Sveučilišta u Pittsburghu Donald
Gibson u svojoj odlično dokumentiranoj knjizi iz 1994. godine, Borba protiv Wall Streeta:
Kennedyjev predsjednički mandat (Battling Wall Street: The Kennedy Presidencv).

Sve više proučavatelja Kennedyjeva umorstva vjeruje da je protivljenje namjerama giobalista
moglo igrati značajnu ulogu u njegovoj nerazjašnjenoj smrti.

Kao „dotad u ekonomiju najupućeniji predsjednik”, kako ga je opisao ekonomist Seymour
Harris, Kennedy je brzo pokrenuo razne dalekosežne inicijative kako bi povećao i ljudski i
tehnološki potencijal zemlje. „Svime što je poduzeo, od globalnoga investiciiskog sustava do
poreznih ušteda za pojedince, pokušao je preoblikovati zakone i politiku tako da moć vlasništva i

težnja za profitom na koncu ne unište, nego omoguće ekonomski napredak države”, objasnio je
Gibson.

Kennedy je otkrio svoj animozitet prema poslovnim divovima u proljeće 1962. godine kad je
prisilio velike američke proizvođače čelika na opoziv povećanja cijena. Dogovor da se cijene ne
podižu u zamjenu za radničke ustupke iznenada je dobio drugo značenje nakon što je obustavljeno
povećanje plaća. Bijesan zbog te izdaje, Kennedy je naredio svojemu bratu, ministru unutarnjih
poslova Robertu Kennedyju, da pokrene istragu o špekulantskom određivanju cijena, zaprijetio
otkazivanjem ugovora Ministarstva obrane s proizvođačima čelika te objavio američkoj javnosti da
je njihov postupak bio neopravdan i neodgovoran. Proizvođači čelika, na čelu s tvrtkom United States
Steel, popustili su.

Smatrajući postupke upravnih odbora proizvođača čelika napadom na njegov cjelokupni
predloženi ekonomski program, Kennedy je izjavio novinarima: „Po mojemu mišljenju, da se
dopustilo povećanje cijena, bilo bi iznimno teško osigurati prihvaćanje zakona.” Valja napomenuti da
je Upravni odbor U.S. Steela, koji je dugo bio pod kontrolom interesa Morgana, uključivao mnoge
članove CFR-a i drugih moćnih institucija.

Kennedyjev kontrolor novca u optjecaju, James J. Saxon, bio je u sve većem sukobu s Upravnim
odborom Saveznih pričuva potičući šira ulaganja i dajući sve veće ovlasti bankama izvan Sustava
saveznih pričuva. Saxon je također odlučio da te banke mogu i/davati državne i municipalne
obveznice, još više oslabljujući dominantne banke Saveznih pričuva.

U lipnju 1963. godine, Kennedy je poduzeo radikalan korak protiv Središnje banke odobrivši
izdavanje više od četiri milijarde dolara u „novčanicama Sjedinjenih Država” preko Ministarstva
financija, a ne Saveznih pričuva. ,,Kenncdy je očito zaključio da bi se vraćanjem Ustavu, u kojemu
stoji da samo Kongres smije izdavati i regulirati novac, sve veći nacionalni dug mogao smanjiti tako
što se neće plaćati kamate bankarima iz Sustava saveznih pričuva, koji tiskaju papirnati novac i onda
ga posuđuju Vladi uz kamate”, primjećuje jedan autor teorija zavjere.

U svojem nastojanju da uravnoteži ekonomsko poprište, Kennedy je povukao cijeli niz poteza, od
kojih su svi produbili neprijateljstvo Wall Streeta. Kako je dokumentirao Gibson, to uključuje:

-porezne prijedloge kako bi se preusmjerila ulaganja američkih tvrtki u inozemstvu,
- razlikovanje u poreznoj reformi proizvodnih i neproizvodnih ulaganja,
- ukidanje poreznih povlastica za globalne ulagačke tvrtke sa sjedištem u SAD-u,
-oštre mjere protiv stranih poreznih rajeva,
- podržavanje prijedloga za ukidanje poreznih povlastica za bogate,
- prijedlog povećanja poreza za velike naftne i rudarske tvrtke,
- reviziju rasterećenja poreza na ulaganje,
- izradu prijedloga za proširenje predsjedničkih ovlasti u borbi protiv recesije.
Kennedvjevu ekonomsku politiku i prijedloge napali su urednik časopisa Fortune Charles J. V
Murphy, guverner New Yorka Nelson Rockefeller, David Rockefeller i urednici Wall Street Joumala.
Kennedyjev ministar financija, član CFR-a, Douglas Dillon izrazio je slaganje s Davidom
Rockefellerom glede njegova protivljenja predsjednikovoj politici 1962. godine, a 1965. pridružio se
Rockefelleru pri osnivanju formalne skupine za podršku ratu u Vijetnamu.
U vanjskoj politici Kennedy se izrazito protivio i kolonijalizmu (otvorenoj kontroli nad
političkim i ekonomskim životom neke zemlje) i neokolonijalizmu (skrivenoj kontroli).
,,Kennedyjeva podrška ekonomskom razvoju i nacionalizmu Trećega svijeta te njegova tolerancija
spram državne planske ekonomije, čak i kad to uključuje eksproprijaciju imovine u vlasništvu
američkih tvrtki, dovele su do sukoba između njega i elita, kako u SAD-u, tako i u inozemstvu”, piše

Gibson.
U Vijetnamu je Kennedy od početka umirio svoje ratu sklone savjetnike povećavajući broj vojnih

savjetnika, sve dok krajem 1963. godine taj broj nije narastao na otprilike 15 000. Ali, kolebao se pa
je, nakon zlosretne invazije u Zaljevu svinja 1961. godine, postajao sve sumnjičaviji u obavjestame
podatke i vojske i ClA-e. 11. listopada 1963. godine odobrio je predstavku o nacionalnoj sigurnosti
br. 263, kojom sc odobrava mogući prekid akcija u Vijetnamu do kraja 1965. godine i čak naređuje
pritajeno povlačenje dijela vojnog osoblja do kraja tekuće godine.

Uporno je odbijao preporuke da uključi kopnene snage, kao što je to učinio ranije u Laosu.
„Odbijajući proširiti vojnu umiješanost, Kennedy se protivio Glavnom stožeru i mnogim visoko
pozicioniranim ljudima u svojoj Vladi, uključujući (članove CFR-a) Deana Ruska. Roberta
McNamaru i VlcGeorgea i Williama Bundyja”, napominje Gibson.

Drugi ključni igrač bio je Averell Harriman, član CFR-a, čija se povezanost s manipulacijama
tajnog društva proteže sve do Prvoga svjetskog rata i nastanka sovjetskoga komunizma. U jesen 1963.
godine, Harriman, jedan od najbližih ljudi JFK-a, bio je taj koji je zagovarao uklanjanje
vijetnamskoga predsjednika Diema i koji je poslao ono što je postalo poznato kao brzojav „sa
zelenim svjetlom” u Sajgon. U tom je brzojavu izražena podrška pokretu protiv korumpirane
Diemove vlade. „Nije se radilo o upozorenju o državnom udaru pa se stoga činilo da ga podržava”,
primjećuje Michael McClear. Diem je ubijen 2. studenog u državnom udaru koji su izvršili njegovi
vlastiti generali, a mnogi smatraju da ga je potaknula CIA. Vijetnamski rat uskoro se rasplamsao.

„Osovina Lodge [CFR] - Harriman [CFR] bila je prejaka da bi je predsjednik Kennedy mogao
osuietiti ili nadvladati”, primijetio je bivši američki veleposlanik u Sajgonu Frederick E. Nolting.

Kennedy je znao da treba oprezno postupati protiveći se ratu koji su podržavali tako moćni
interesi. Povjerio je senatoru Mikeu Mansfieldu da se odlučio na „potpuno povlačenje iz Vijetnama",
ali rekao je da se to ne može izvršiti prije nego što osvoji drugi mandat na izborima 1964. godine.
Korporativna Amerika mogla je Kennedyja smatrati itekako „neodlučnim vodom” koji je toliko
brinuo „momke iz Iron Mountaina".

Premda postoje svi znakovi da je Kennedy planirao okončati američki vojni angažman u
Vijetnamu, nikad nećemo moći biti sigurni u to. Atentat u Dallasu 22. studenog 1963. godine,
prekinuo je njegovo predsjednikovanje. Okolnosti atentata na Kenncdyja ostaju u najmanju ruku
kontroverzne.

Možemo napomenuti da je supruga optuženog atentatora Leeja Harveyja Oswalda godine 1994.
izjavila A. J. Webermanu: „Rješenje Kenenedyjeva umorstva nalazi se u Sustavu saveznih pričuva.
Nemojte to omalovažavati. Pogrešno je kriviti isključivo [dužnosnika CIA-e Jamesa] Angletona i
CIA-u. To je samo jedan prst na istoj ruci. Ljudi koji izdaju novac iznad su CIA-e.”

Valja napomenuti još dvije stvari. Jedna je da je dr. Martin Luther King ml. ubijen 1968. godine
tek kad je usmjerio svoje dinamične govorničke i organizatorske vještine protiv Vijetnamskoga rata.
Drugo, brojni dokazi ometanja vjerodostojne istrage Kennedyjeve smrti ukazuju na primjenu
strahovite i trajne sile koja potječe s najviše razine američke vladajuće strukture - razine koju
kontroliraju tajna društva i njihovi članovi iz Wall Streeta.

Prema cilju s Lyndonom B. Johnsonom

Kennedyjev nasljednik, Teksašanin Lyndon B. Johnson, moćni vođa senatske većine koji je bio
član Odbora za oružane snage Zastupničkog doma, bio je pažljiviji prema Glavnom stožeru i društvu
iz CFR-a.

2. prosinca 1963. godine, samo nekoliko dana nakon što je postao predsjednik, Johnson je poslao
predstavku generalu Maxwellu Tayloru (CFR), javno objavljenu tek 1998. godine, u kojoj stoji: „Što
više gledam, sve mi je jasnije da je Južni Vijetnam trenutno naše najkritičnije vojno područje. Nadam
se da ćete se Vi i Vaši kolege iz Glavnoga stožera pobrinuti da se najbolji časnici stave na
raspolaganje generalu [Paulu] Harkinsu na svim područjima i u sve svrhe. Moramo angažirati svoje
najbolje ljude za ovaj zadatak na svim razinama.”

Čak i uz taj promijenjeni stav Washingtona prema Vijetnamu, rat je trebao biti isprovociran kako
bi se pridobila podrška javnosti skupa s odobrenjem Kongresa. ,,U nadi da će isprovocirati
sjevernovijetnamski napad, Johnson je odobrio ponovno uvođenje razaračkih patrola u Tonkinškom
zaljevu”, piše povjesničar s West Pointa, bojnik H. R. McMaster. Ta se taktika pokazala uspješnom u
takozvanom incidentu u Tonkinškom zaljevu.

4. kolovoza 1964. godine, američki razarači Maddox i Turner Joy, koji su patrolirali u
Tonkinškom zaljevu ispred vijetnamske obale, dobili su poruku da je Nacionalna agencija za
sigurnost uočila pripreme za napad sjevernovijetnamskih topovnjača. Ministar obrane telefonirao je
predsjedniku Johnsonu i potvrdio „predviđeni" napad.

To je bilo samo dva dana nakon što su tri mala sjevernovijetnamska torpedna čamca izvršila
neuspješne napade na Maddox u znak odmazde zbog prepada čamaca pod zajedničkim vodstvom
Američke mornarice i Južnoga Vijetnama na sjevernovijetnamskoj obali, u akciji zvanoj „Operacija
planiranje (OPLAN) 34-A", provokativnom planu koji je oduševljeno odobrio McNamara. Posade
razarača nisu ništa znale o OPLAN-u 34-A.

Posade razarača zauzele su borbene položaje, a dva sata kasnije grmjeli su mornarički topovi.
Kad se razišao dim, nije prijavljena nikakva šteta ili žrtve, niti su torpedni čamci uopće viđeni.
Zapovjednik Wesley McDonald, čija je eskadrila zrakoplova A-4 kružila iznad zaljeva, kasnije je
izvijestio: „Posade razarača dojavljivale su gdje misle da su bili torpedni čamci, ali ja nigdje nisam
mogao naći te proklete čamce.

Ipak, na temelju toga „fantomskog” napada, Johnson je sazvao kongresne vođe i zatražio
odobrenje da vojno odgovori. Rekao im je: „Želim da oni [Sjevernovijetnamci] znaju da to nečemu
pokorno podnositi” i da „naši momci plove tim vodama”.

Uspaničen u tim napetim hladnoratovskim danima. Zastupnički dom jednoglasno je dopustio
Johnsonu, kao vrhovnom zapovjedniku, „da poduzme sve nužne korake, uključujući uporabu oružane
sile, kako bi se pružila pomoć' svakoj zemlji članici ili potpisnici Sporazuma o zajedničkoj obrani
koja traži pomoć u obrani svoje slobode".

Rezolucija o očuvanju međunarodnoga mira i sigurnosti u jugoistočnoj Aziji, poznatija kao
„rezolucija o Tonkinškom zaljevu”, usvojena je u Senatu s omjerom glasova 88 naprema 2. Jedan od
protivnika rezolucije, aljaški senator Ernest Gruening, upozorio je da rezolucija nije ništa drugo doli
„prijevremena objava rata”. A oregonski senator Wayne Morse upozorio je: „Smatram da će u
sljedećem stoljeću budući naraštaji gledati sa zgražanjem i velikim razočaranjem na Kongres koji je
počinio takvu povijesnu pogrešku.”

Rezolucija je uredno zaobišla ustavni uvjet prema kojemu samo Kongres ima ovlasti objaviti rat.
Krajem siječnja 1965. McNamara i savjetnik za nacionalnu sigurnost McGeorge Bundy rekli su

predsjedniku Johnsonu kako je vrijeme da se prekine petnaestogodišnji ograničeni američki
angažman u Vijetnamu. Rekli su daje vrijeme za izravnu vojnu intervenciju ili za kraj sukoba putem
pregovora. „Bob i ja bili smo skloniji prvom rješenju”, Bundv je kasnije napisao. Johnson se složio, i
mjesec dana kasnije započela je akcija bombardiranja Sjevernog Vijetnama pod kodnim imenom
Kotrljajuća grmljavina”. Do lipnja je Johnson poslao 100 000 vojnika i Vijetnamski je rat ozbiljno
započeo.

Kako bi se dodatno ojačala ta kampanja, američki veleposlanik u Sajgonu, član CFR-a, Henry
Cabot Lodge, zamijenjen je članom CFR-a i bivšim šefom Glavnoga stožera, generalom Maxwellom
Taylorom.

Iz perspektive 1984. godine, urednici U.S. Neu's & World Reporta točno su uvidjeli da je tada
„posijano sjeme za današnji sukob između predsjednika Reagana i Kongresa zbog uporabe američke
vojne sile - od Centralne Amerike do Libanona i Perzijskoga zaljeva”. Godine 1999., dok je
predsjednik Clinton bio pred opozivom ubog tajenja seksualne afere, čini se da se nitko u Kongresu
nije zamarao time što 'je nastavio tu neustavnu tradiciju napadima na Irak i Kosovo u ime Ujedinjenih
naroda.

Pogled na članove Vijeća za inozemne poslove - tu tvorevinu Rockefellerovih 1 Morganovih
ljudi koji su povezani s mentalitetom Rhodesova i Milnerova tajnoga ruštva - otkriva nam popis
glavnih likova ere Vijetnamskoga rata: McNamara, Cvrus tance, Walt Rostow, William i McGeorge
Bundy, Dean Acheson, Dean Rusk i Averell larriman. Svi američki veleposlanici u Sajgonu za
vrijeme rata - Henrv Cabot Lodge, laxwell laylor i Ellsvvorth Bunker - bili su članovi CFR-a i igrali
su istaknute uloge u američkoj politici. „Ustvari, mnogi od najvažnijih zagovarača američkog
angažmana u \i|etnamu, i unutar i izvan Vlade, bili su članovi Upravnog odbora CFR-a”, napominje
Donald Gibson. To uključuje Allena Dullesa, Davida Rockefellera, Johna J. McClovja i Henryja M.
Wristona (Morganova suradnika).

Primijetivši daje William „Divlji Bili” Donovan, čelnik Uprave strateških službi, preteče CIA-e,
kao mladić bio osobni posrednik J. P Morgana mlađeg, Gibson napominje: ..Do početka 1960-ih
Vijeće za inozemne odnose, Morganovi i Rockefellerovi interesi i obavještajna zajednica bili su
toliko međusobno povezani da su praktički bili jedan entitet.’ Prema istraživaču CFR-a Jamesu
Perloffu, Walt Rostovv, koji je postao nacionalni savjetnik za sigurnost predsjednika Johnsona 1966.
godine, ne samo daje bio član CFR-a, nego je bio i triput odbijen za mjesto u Eisenhowerovoj
administraciji zato što nije prošao sigurnosne provjere. U svojoj knjizi iz 1960. godine. Sjedinjene
Države na svjetskom poprištu ( The United States in the World Arena), Rostow je otkrio svoje CFR-
ovsko globalističko stajalište pozivajući na stvaranje međunarodnih policijskih snaga. „Legitiman
američki nacionalni cilj jest da se svim državama - uključujući Sjedinjene Države - ukine pravo da
koriste temeljnu vojnu silu kako bi provodile vlastite interese. Budući da je to preostalo pravo korijen
državne suverenosti... u američkom je interesu da nestane državnosti u historijskom smislu”, napisao
je.

Član CFR-a McNamara pridodao je američkom obavještajnom aparatu Obrambenu obavještajnu
agenciju (DIA), osnovanu I. kolovoza 1961. godine. Do rujna, on i Tavlor vršili su pritisak za veći
američki angažman u Vijetnamu preporučujući slanje dodatnih 16 000 vojnika. Žestoko se usprotivio
pomoćnik ministra vanjskih poslova George Bali, upozorivši da bi takav potez rezultirao
razmještajem najmanje 400 000 američkih vojnika u dvije godine. Kennedy je uvažio McNamarin
savjet.

Upravo je McNamara kasnije, služeći kao ministar obrane do 1968. godine, neprekidno
smanjivao američke vojne snage i formulirao politiku kojom su se zabranjivali strateški zračni

napadi na Sjeverni Vijetnam. Godine 1978., nakon što je Vijetnamski rat završio komunističkim
preuzimanjem vlasti u Južnom Vijetnamu, McNamara je postao predsjednik Svjetske banke (profitne
agencije Ujedinjenih naroda i omiljen projekt CFR-a) te koordinirao pozajmicu 60 milijuna dolara
pobjednicima.

William Bundy (Red, 1939.), koji se pridružio CIA-i 1951. godine, postao je direktor CFR-a
1964., iste godine kad je imenovan pomoćnikom ministra vanjskih poslova za dalekoistočne poslove.
Velikim dijelom stojeći iza planiranja američke politike prema Vijetnamu, Bundyje, prema
„pentagonskim dokumentima”, načinio nacrt rezolucije o lonkinškom zaljevu. Bundy je bio umiješan
i u OPI.AN 34-A, agresivne upade američkih topovnjača pred sjevernovijetnarmku obalu pod
vodstvom CIA-e (možda uz kršenje međunarodnih zakona) koji su izazvali odmazdu prema
američkoj Šestoj floti, što je rezultiralo incidentom u Tonkinškom zaljevu. Bundy je kasnije postao
urednikom CFR-ove publikacije Foreigti Affairs.

Bundyjev brat, član CFR-a, McGeorge Bundy (Red, 1940.), navodno je bio jedan od poticatelja
„Izvještaja iz Iron Mountaina" te Kennedyjev i Johnsonov posebni pomoćnik za pitanja nacionalne
sigurnosti; tu je poziciju mogao koristiti da sortira informacije svom šefu. Bundy se priključio
američkoj vojsci kao redov na početku Drugoga svjetskog rata i ubrzo je pomagao u planiranju
invazije na Siciliju i Normandiju. Kasnije je, u dobi od 27 godina, postao pomoćnik ministra rata.
Potom je služio kao predsjednik Zaklade Ford od 1966. do 1979. godine.

„Djelujući zajedno, braća Bundy mogla su potpuno kontrolirati tijek informacija koje se odnose
na Vijetnam iz obavještajnih agencija te Ministarstva vanjskih poslova i obrane”, pretpostavlja
Anthony C. Sutton.

Ministar vanjskih poslova Dean Rusk, koji je također imenovan kao poticatelj „Izvještaja iz Iron
Mountaina", bio je zamjenik šefa osoblja u savezničkom zapovjedništvu u Aziji za vrijeme Drugoga
svjetskog rata. Dean Rusk, Rhodesov stipendist, član CFR-a i predsjednik Zaklade Rockefeller,
provodio je politiku Johna F Kennedvja, ali i politiku svojega bliskog prijatelja Lyndona Johnsona,
koji je svojoj biografinji Doris Kearns rekao da je „izgradio svoj savjetnički sustav oko Ruska”.
Članovi CFR-a Dean Acheson i Robert Lovett „oduševljeno” su preporučili Ruska predsjedniku
Kennedyju.

Kako su dokumentirali Walter Isaacson i Evan Thomas, predsjednik Johnson sastajao se s
odabranom skupinom od četrnaest savjetnika gotovo svakodnevno. Među mima je bilo dvanaest
članova CFR-a, svi su bili bankari ili pravnici i svi su prepoućivali veći angažman u Vijetnamu.
Šestorica ključnih savjetnika bili su Trumanov ministar obrane Robert Lovett. John J. McCloy,
Averell Harriman, Dean Acheson te savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova Charles Bohlen i bivši
američki veleposlanik u Rusiji George Kenna - svi članovi CFR-a. Johnson ih je zvao svojim
„mudracima”. Do 1968. godine svi ti savjetnici najednom su se okrenuli protiv rata.

Johnson je bio tako šokiran i utučen zbog te izdaje vanjskopolitičke elite da je na televiziji
obznanio da se neće ponovno kandidirati. Kad su ga upitali zašto su Johnsonovi savjetnici promijenili
stav, general Maxwell Taylor mogao je odgovoriti samo sljedeće: „Moji prijatelji iz Vijeća za
inozemne odnose živjeli su u sjeni iVeir |)brk limesa.” Drugim riječima, ti su se ljudi prenuli iz
samozavaravanja i shvatili da u Sjedinjene Države podijeljene oko Vijetnama. Čak i tada, rat se
nastavio sljedećih dam godina.

S novoimenovanim predsjednikom Richardom Nixonom na čelu ratnog pothvata. član CFR-a i
Trilateralne komisije Henry Kissinger stupio je na dužnost savjetnika nacionalnu sigurnost početkom
1969. godine. Do kraja te godine Kissinger je •uzeo kontrolu nad američkom politikom u Vijetnamu.
Neki tvrde daje postavljen tu poziciju upravo radi toga. Nixonov ministar obrane Melvin Ijird priznao

je: kao bih da je, što se tiče ideološkog pogleda na svijet, predsjednik Nixon u velikoj ijeri bio pod
Kissingerovim utjecajem premda mu nije bio prijatelj i nije ga poznavao je prosinca 1968. godine."

Godine 1970. Kissinger se sastao nasamo s članom osoblja Winstonom Lordom. Prema Lordu,
njegov je šef „htio podijeliti i razmotriti sa svojim najbližim suradnicima glavne političke odluke,
tako da se raširena predodžba o Kissingeru kao o čovjeku koji ne voli čuti neslaganje pokaže
neistinitom". Lord i drugi članovi osoblja očito su odobrili Kissingerov plan za eskalaciju rata,
budući da su se borbe uskoro proširile i u Kambodžu. Usprkos tom širenju, u ratu je bilo sve manje
pomaka te je počeo jenjavati.

Kissinger, smatran vodećim američkim diplomatom sve do 1990-ih godina, naveo je Fugenea
McCartyhja na komentar: ,,Henry Kissinger dobio je Nobelovu nagradu [za mir] za nadgledanje
završetka rata koji je zagovarao - to je uistinu visoka diplomacija.”

Godine 1971. član Kongresa iz Louisiane John R. Rarick bezobzirno je optužio CFR da je poticao
rat u Vijetnamu. U jednoj okružnici Rarick je napisao: „Masakr u Mi Laiju, osuđivanje poručnika
[Williama] Calleyja na doživotni zatvor, Prodaja Pentagona' i takozvani pentagonski dokumenti
glavni su primjeri pokušaja da se sva krivnja u očima naroda svali na vojsku. Ali, nitko ne pokazuje
na Vijeće za inozemne odnose - CFR - skupinu od otprilike 1400 Amerikanaca koja uključuje gotovo
sve osobe na najvišim razinama koje su donosile odluke i vodile politiku u Vijetnamskom ratu. CBS
govori narodu kako želi da zna što se dogada i koga valja kriviti. Zašto CBS ne kaže američkom
narodu o CFR-u i pusti ga da sam odluči koga kriviti za fijasko u Vijetnamu - planere i one koji su
donosili najvažnije odluke iz tijesno povezane financijsko-industrijsko-intelektualne aristokracije ili
vojne vođe pod civilnom kontrolom koji su imali malo ili nimalo glasa u cjelokupnoj politici i
operacijama te kojima je zakonom zabranjeno reći američkom narodu svoju stranu priče... Tko će
narodu reći istinu ako oni koji kontroliraju 'mehanizam prava na znanje' kontroliraju i Vladu?”

Budući da su članovi CFR-a shvaćali ekonomsku nužnost rata, ali su se i slagali da nuklearni rat
ne dolazi u obzir, odlučeno je da će budući sukobi biti ograničena domašaja. „Moramo biti spremni
sami izvoditi ograničene akcije”, napisao je jedan suradnik CFR-ova Foreign Affairsa 1957. godine.
„Inače nećemo napredovati dalje od 'masovne odmazde', što nam veže ruke u sukobima gdje je u
pitanju manje od našeg opstanka. A moramo biti spremni i na gubitke u ograničenim akcijama.”

Nije teško izgubiti u sukobu kad je vojska onemogućena. Godine 1985., Kongresni arhiv objavio
je „pravila angažmana” pod kojima se američka vojska borila u Vijetnamu, s kojih je tada skinuta
oznaka povjerljivosti. Ta su pravila zauzimala 26 stranica i uključivala ograničenja kao što su
opetovana odbijanja dopuštenja zračnim snagama da bombardiraju mete od najveće strateške važnosti
koje je odredio Glavni stožer, opća naredba američkim vojnicima da ne smiju pucati na Vijetkong
ako oni ne pucaju na njih, zabrana bombardiranja vozila udaljena više od 200 metara od Ho Ši
Minova puta, zabrana napadanja sjevernovijetnamskih lovaca ako nisu u zraku i ne ponašaju se
otvoreno neprijateljski, zabranjen pristup mjestima za lansiranje projektila zemlja-zrak u izgradnji,
zabrana progona neprijateljskih postrojbi ako prijeđu u Laos ili Kambodžu.

SAD je javno uvjeravao Sjeverni Vijetnam da neće bombardirati određena područja, što je
omogućilo njihovim protuzračnim postrojbama da se koncentriraju na područjima koja bi mogla biti
bombardirana, zbog čega su uvelike povećani američki gubici.

Povrh tih ograničenja, koja su bila potpuno neshvatljiva obrazovanim časnicima, bilo je
dopušteno da se vitalni materijali i zalihe neometano prevoze preko sjeverno-vijetnamske luke
Haiphong, od čega je oko 80 posto dolazilo od tobožnjih neprijatelja - Rusije i Kine.

Trgovanje s neprijateljem

Na vrhuncu rata, trgovina s komunističkim zemljama koje su opskrbljivale Sjeverni Vijetnam
zapravo se pojačala - što je bio još jedan cilj CFR-a.

Još 1961. godine, osnivač Trilateralne komisije Zbignievv Brzezinski napisao je u Foreigtt
Affairsu da bi SAD trebale pružiti ekonomsku pomoć istočnoj Europi. David Rockefeller signalizirao
je da odobrava tu trgovinu posjetom Moskvi sredinom 1964. godine.

„David Rockefeller, predsjednik banke Chase Manhattan, izvijestio je danas predsjednika
Johnsona o svojem nedavnom susretu s ruskim premijerom Nikitom S. Hruščovom. Rockefeller je
obavijestio Johnsona daje u dvosatnom razgovoru komunistički čelnik rekao kako bi SAD i Sovjetski
Savez trebali više trgovati'. Hruščov je, prema Rockefelleru, rekao da bi volio da SAD poveća
dugoročne kredite [pozajmice] Rusima", izvijestio je Chicago Tribune 12. rujna. Rockefelleri su imali
dugu povijest trgovanja s Rusima, koja datira još od 1920-ih godina kad je banka Chase poduprla
osnivanje Američko-ruske trgovačke komore.

13. listopada 1966. godine New Ybrk Times je izvijestio: „SAD je danas prihvatio jedan od
prijedloga predsjednika Johnsona za poticaj trgovine između Istoka i / ipada ukinuvši ograničenja
izvoza više od 400 proizvoda u Sovjetski Savez i istočnu Europu.” Niti jedan mjesec kasnije, 27.
listopada, Times izvještava: „Sovjetski Savez i njegovi saveznici sporazumjeli su se na konferenciji
svojih čelnika u Moskvi prošloga tjedna da dodijele Sjevernom Vijetnamu materijalnu i novčanu
pomoć u iznosu od oko jedne milijarde dolara.”

Godine 1967. Rockefelleri su zajedno sa Cyrusom Eatonom, kojega je časopis Parade nazvao
„najboljim kapitalističkim prijateljem komunista”, financirali tvornice aluminija i gume u
Sovjetskom Savezu. Mladog je Eatona John D. Rockefeller odvratio od toga da postane propovjednik
pa je umjesto toga postao osnivač tvrtke Republic Steel. Američkom tehnologijom i financijama,
uglavnom preko Rockefellerove banke Chase Manhattan, izgrađena je 1970-ih godina tvornica na
rijeci Kami vrijedna pet milijardi dolara. U tvornici su se proizvodili kamioni, od kojih su mnogi bili
prilagođeni za vojnu uporabu.

Sporazume koji odobravaju američko financiranje te tvornice potpisao je George Pratt Shultz.
koji je kasnije zamijenio člana CFR-a Alexandera Haiga na mjestu ministra vaniskih poslova
predsjednika Reagana. Shultz je bio direktor CFR-a i rođak gde Harold Pratt, koja je donirala Pratt
House Vijeću za sjedište.

Dakle, američki vojnici borili su se protiv Sjevernog Vijetnama, dok su američki proizvodi i
financije odlazili u Rusiju i istočnu Europu koji su slali novac i materijale u Sjeverni Vijetnam. Stoga
je razumljivo zašto su studenti, od kojih su mnogi bili itekako svjesni apsurdnosti te situacije i od
kojih su svi bili podložni vojnoj obvezi, počeli demonstrirati protiv rata.

Čak i u antiratnom pokretu može se pronaći ruka tajnih društava. Godine 1968., James Simon
Kunen, autor knjige o svojim studentskim aktivističkim danima pod naslovom Izjava o jagodama:
hdjeske studenta revolucionara (The Strawberry Statement: Notes of a College Revolutionan), napisao
je: ,,I na skupu [Prve studentske internacionale pod pokroviteljstvom organizacije Studenti za
demokratsko društvo] ljudi s okruglih stolova Business lntemationala - sastanaka pod
pokroviteljstvom Business Intemationala za njihove klijente i čelnike vlada - pokušali su vrbovati
neke radikale. Ii su ljudi vodeći svjetski industrijalci i sastaju se kako bi odlučili kako će nam se
odvijati životi. To su tipovi koji su napisali Savez za napredak [Kennedyjev program iz 1961. godine
čija je svrha bila oko 20 milijardi dolara pozajmica za ekonomske i društvene reforme u 22
latinoameričke zemlje, koji je propao ubrzo nakon njegove smrti]. Oni su lijevo krilo vladajuće