Jim Marrs-Vladari iz sjene

ovisili o ljudskom radu. Premda su južnjački čelnici neprekidno iskazivali spremnost na kompromis
glede pitanja ropstva, smatrali su da se ne mogu naglo odreći svoje „osebujne institucije".

Borci protiv ropstva i na Sjeveru i na Jugu shvaćali su da tehnološki napredak znači da je propast
ropstva samo pitanje vremena. Ali, ekstremisti na objema stranama, koje su poticali zastupnici
europskih novčara, neprekidno su raspirivali vatru nezadovoljstva.

Predvodnik te agitacije bilo je još jedno tajno društvo: Vitezovi zlatnoga kruga (KGC - Knights of
the Golden Circle).

Agitiranje tajnih društava

Ta je tajnovita organizacija tvorevina kirurga i pisca dr. Georgea W. L. Bickleyja, koji je 1854.
godine osnovao prvi viteški „zamak” u Cincinnatiju u državi Ohio, uvelike pod utjecajem mjesnih
slobodnih zidara. To je društvo „imalo bliske veze s •ednim tajnim društvom u Francuskoj zvanom
Godišnja doba, koje je pak bilo odvojak iluminata”, upozorava G. Edvvard Griffin.

Po uzoru na masonske lože, Vitezovi su imali slične lozinke, načine rukovanja, .hramove" te
velika, mala i vrhovna vijeća. Novaci su se zaklinjali na šutnju dok su im iznad glave držali živu
zmiju uz ovu jezovitu kletvu:

Tko god se usudi otkriti naš cilj Iskusit će snagu viteškog čelika;
A kad se muke pokažu preslabima,
Iščupat ćemo mu mozak iz lubanje / staviti svjetiljku u rupu Da mu obasjava dušu odavle do pakla.
Ime „Vitezovi zlatnoga kruga” poteklo je od Bickleyjeva grandiozna plana da ori golemo kružno
robovlasničko carstvo čiji bi radijus iznosio 3800 kilometara, s bom u središtu. Ta je nova država
trebala obuhvaćati južni dio SAD-a, Meksiko, ) Srednje Amerike i Karibe, kako bi se stekla prevlast u
svjetskoj opskrbi duhanom, 'trom, rižom i kavom.
Dok današnji povjesničari ili ignoriraju ili omalovažavaju značaj KGC-a, iz šnjih spisa i
novinskih izvještaja očito je da se ta organizacija smatrala posve ’ostojnom prijetnjom u ono doba.
Bickley je nedvojbeno bio zagonetna osoba, liek je tvrdio da mu treba novac, no ipak je neprekidno
putovao i zabavljao dostostvenike. „Financijska jezgra” njegova reda bila je tvrtka American
Colonization Steamship, osnovana u Veracruzu u Meksiku, s kapitalom od pet milijuna dolara, ko je
drugi plaćao račune, a ne Bickley.
Imao je i dokazive veze s Velikom Britanijom, tvrdio je da je 1842. godine diplomirao na
Sveučilištu u Londonu. Na početku rata bio je u Montgomeryju u državi Alabama, glavnom gradu
Konfederacije, predstavljajući se kao dopisnik londons l imesa, a nakon rata mnogo je predavao u
Fngleskoj.
Čini se da je Bickley mijenjao političke stavove i filozofiju. Ranije je osnov društvo pod nazivom
Wavneov krug Bratstva Sjedinjenih Država, koje je težilo /. ustavnim jedinstvom. Uoči rata Bickley je
napisao članak za svoj list iz Cincinnati Scietitific Artisan u kojemu je predvidio kraj ropstva,
ustvrdivši da je „ta institucija krajnje nepoželjna, što će svaki razuman čovjek u Americi odmah
potvrditi .
Usprkos idejama koje je iznio u svojemu članku, prvi korak Bickleyjevih planova za Vitezove
zlatnoga kruga bio je stvoriti posebnu robovlasničku južnjačku državu, a zatim krenuti južno prema
Meksiku. Kao i nacisti mnogo kasnije, KGC se zanimao za čistoću krvi, što se vidi u njegovu
pozivanju na „anglosaksonsku krv” kojom će se „teksasizirati” meksičko stanovništvo.
Godine 1860. društvo je imalo više od 50 000 vitezova, uglavnom u Teksasu. koji su čekali
naredbe za pohod na Meksiko. Sa sjedištem u San Antoniju, Bickley je stekao popularnost obvezavši
se da će „pobiti” bankare iz Wall Streeta, za koje je rekao da spletkare protiv Juga. Rekao je i da će,
bude li Lincoln izabran za predsjednika, „Washington, a ne Meksiko, postati meta” Vitezova.
Zapravo su postojala dva pokušaja invazije na Meksiko u proljeće 1860. godine, ali oba su bila
suzbijena nakon što Bickley nije uspio pribaviti svojim ljudima obećana pojačanja i zalihe.
Teksaški junak i guverner Sam Uouston navodno je u to vrijeme bio član Vitezova, ali povukao se
nakon što su Vitezovi skrenuli pozornost s invazije na Meksiko na pokret za otcjepljenje.
Sto se tiče otcjcpljenja Juga, tu se Bickley pokazao uspješnijim, jer KGC je činio jezgru južnjačke
vojske. Prema Ollingeru Crensha\vu, „južnjački je tisak prihvatio planove reda s oduševljenjem i

mnogi su listovi postali njegovi zagovornici... U viksburškom Sunu pisalo je da su Vitezovi zlatnoga
kruga dali Jugu vojnu organizaciju kadru braniti njegova prava u domovini i izvan nje”.

KGC je bio podijeljen na tri dijela ili „stupnja” - „vanjska i domaća milicija”, „vanjski i domaći
Stražarski korpus” i „Američka legija”, koja je bila politički i upravljački ogranak. Navodno je 1860.
bilo više od 65 000 članova KGC-a, koji su činili „mozak" Juga. Bickley je jasno iznio njihov cilj
obznanivši: „Činjenica je da želimo borbu, ali pitanje je kako je izazvati.”

Neprekidno agitirajući, Vitezovi su podjarivali mržnju i strah diljem Sjevera i Juga. „Nakon što je
Lincoln izabran 1860. godine, ta manjina južnjačke manjine kovala je urotu kako bi izvela posljednji
riskantan pothvat. Godine 1861., na čuđenje ekstremista, došlo je do raskida”, piše povjesničar
Willam W Freehling.

Aktivnost KGC-a u sjevernim državama uključivala je plan za stvaranje „Sjeverozapadne
konfederacije” koju bi oformili južnjački pristaše u nekoliko država, medu kojima su bili Ohio,
Indiana, Minnesota i Michigan. Samo je u Illinoisu navodno bilo 20 000 članova KGC-a. Plan je bio
osvojiti savezna skladišta oružja, preuzeti kontrolu nad državama i osloboditi sve zatvorenike iz
Konfederacije. Jedan državni dužnosnik, Edmund Wright, pokušao se usprotiviti Vitezovima, zbog
čega su mu otrovali suprugu i spalili kuću. U kolovozu 1862. godine 60 članova KGC-a - od
navodnih 15 000 članova u Indiani - optuženo je za urotu i izdaju, ali su ih kasnije pustili. Savezni
tužitelji bojali su se da ne stvore mučenike pa su optužnice za urotu bile manjkave.

Akcije Vitezova uzrokovale su metež u nacionalnoj Vladi, potaknuvši Lincolna da se požali:
„Neprijatelj iza nas opasniji je za zemlju od neprijatelja ispred nas."

Lincolnova je vlast bila primorana zatvoriti više od 13 000 liudi pod optužbom za „nelojalnost",
što je moglo značiti bilo što, od govora protiv vlasti do odgovaranja od stupanja u vojsku. „() onima
koji su se prije rata nazivali lojalnom oporbom' nakon 1861. obično se govorilo kao o izdajicama",
piše Larry Starkey.

Takva je reprcsiia razbjesnila demokrate i antirepublikance, koji su optuživali savezne
dužnosnike da preuveličavaju KGC-ovu prijetnju kako bi suzbiti kritiziranje vlasti. .Broj članova
organizacije Viteza i njezinih izdanaka, Reda američkih vitezova i Sinova slobode, povećao se na
stotine tisuća. Prema Griffinu, Vitezovi su prešli u ilegalu nakon rata, kasnije se pojavivši kao Ku
Klux Klan.

Godine 1863. Bickley je uhićen kao špijun u Indiani i zadržan je bez suđenja sve do puštanja 1865.
godine. Umro je kao slomljen čovjek u Baltimoreu 10. kolovoza 1867. g.

Dok je pozornost nacije bila usmjerena na južnjačku pobunu i razjedinjenost na Sjeveru, u
Washingtonu su poduzimane dalekosežne financijske mjere.

Sredinom 1861. godine, nakon što je rat tek započeo, ministar financija Salmon Chase (imenjak
banke Chase Manhattan) zatražio je od Kongresa uvođenje prvog poreza na dohodak u Americi, koji
je i usvojen. Krenulo je s malih tri posto saveznog poreza na sav dohodak, ali samo godinu kasnije
porez je povećan na pet posto na sav dohodak iznad 10 000 dolara. „Bio je to stupnjeviti porez na
dohodak, baš kao što je Karl Marx predložio trinaest godina ranije”, napominje Lpperson, natuknuvši
da su se provodile skrivene namjere iza ratnih događanja.

Kako se rat nastavljao, Lincoln je očajnički trebao više novca. Umjesto da posuđuje od europskih
banaka, kako se očekivalo, godine 1862. izdao je novac tiskan zelenom tintom zvan „greenbacks" u
vrijednosti od 450 milijuna dolara. Taj je papirnati novac ozakonio Kongres, bez ikakva pokrića.
Podupirući taj novac slobodan od duga i bez pokrića u zlatu, Lincoln je proglasio: „Vlada, budući da
ima moć proizvoditi i izdavati valutu... ne mora i ne smije posuđivati novac uz kamate... Pravo na
proizvodnju i izdavanje novca nije samo vrhovno pravo Vlade, nego i njezina najveća kreativna

prilika.”
Zapanjujuće je da su oba američka predsjednika koja su izdala valutu slobodnu od duga - Lincoln

1862. i John F. Kennedv 1963. godine - ubijena. Lincolnov ubojica, simpatizer Juga John Wilkes
Booth, bio je član Vitezova zlatnoga kruga (uz slavnog odmetnika Jesseja Jamesa). Razni istraživači
zavjera povezali su Bootha s ranije spomenutim iluminatima, talijanskim karbonarima, a preko
južnjačkog ministra vanjskih poslova Judaha Benjamina i s obitelji Rothschild. Nakon rata Benjamin,
često zvan „zlokobnom silom iza trona” južnjačkoga predsjednika Jeffersona Davisa, pobjegao je u
Englesku, gdje je postao uspješan odvjetnik.

Kao i u slučaju Kenned\jeva ubojstva, Lincolnova smrt potaknula je povike o zavjeri koji
odjekuju i danas. Zavjera oko Lincolnova ubojstva uključuje nekoliko osoba, od kojih su četiri
obješene, uključujući Mary Surratt, prvu ženu pogubljenu u Americi zbog zločina kažnjivog smrću.
Povijesna je činjenica da je slučaj Lincolnova ubojstva bio zamršena urota s planovima za
krijumčarenje i otmicu, koji uključuju agente Vitezova zlatnoga kruga. „Ostaje činjenica da se priča o
tome zašto je Abraham Linocln ubijen može dovršiti samo unutar konfederacijske klike u Kanadi
[koja uključuje članove KGC-a, kao i britanske agente]...”, napominje Starkey. Urota uključuje i neke
od najviših dužnosnika u Washingtonu, medu kojima i Lincolnova ministra rata Edvvina Stantona.
Potpuna priča o toj uroti tek treba stići do šire publike.

Usprkos raširenoj uporabi tog izraza, sukob između 1861. i 1865. godine nikad nije doista bio
građanski rat, koji se definira kao sukob između frakcija ili regija unutar jedne zemlje. Većina
građana u svim južnjačkim državama slobodno je izabrala izaći iz SAD-a. Predsjednik Konfederacije
Daviš, bivši senator i ministar rata SAD-a, u svom nastupnom obraćanju 18. veljače 1861. godine
naveo je „američko shvaćanje da se vlade temelje na pristanku onih kojima se vlada i da ih narod ima
pravo zamijeniti ili ukloniti po volji kad god postanu pogubne po ciljeve radi kojih su postavljene...
Stoga su ovdje zastupljene suverene države nastavile s formiranjem Konfederacije; a zlouporabom
jezika njihov se čin nazivao revolucijom.”

„Otcjepljenje - ili pobuna, kako je jakobinci više vole nazivati - moglo bi biti izdajom, ali nijedan
sud to nikad nije rekao - niti bi ikad rekao - bez obzira na to kakvo mišljenje radikali imali o tome”,
komentira povjesničar Shelby Foote.

Ali, Lincoln i radikalni republikanci proglasili su da je otcjepljenje izdaja te pripremili golemu
vojsku i pomorsku blokadu kako bi prisilili južne države da se vrate u SAD. A dok se 22 milijuna
Sjevernjaka borilo protiv devet milijuna Južnjaka, f rancuska i Britanija povlačile su poteze kako bi
okružile sukobljene zemlje.

Dok su pukovnijski glazbenici izvodili ,,Dixie”, Britanija je poslala 11 000 dodatnih vojnika u
Kanadu, koja je postala sklonište za konfederacijske agente. Napoleon III. postavio je austrijskoga
nadvojvodu Maksimilijana za cara Meksika, koji je odmah otpočeo pregovore s Konfederacijom i
dopustio prijevoz robe u Teksas, zaobilazeći sjevernjačku blokadu. Francuske postrojbe stajale su na
granici Teksasa. I Francuska i Engleska bile su spremne umiješati se čim Sjever i Jug iskrvare.

Dvije su slučajnosti spriječile potpuni raspad Sjedinjenih Država: Lincolnov proglas kojim je
oslobodio robove u državama Konfederacije i potajna intervencija Rusije.

Preventivni udari

22. rujna 1862. godine, samo nekoliko dana nakon što je savezna vojska zaustavila napredovanje
Konfederacije u bitci kod Antietama, Lincoln je obznanio svoje planove da oslobodi južnjačke
robove ukoliko se južne države ne vrate u sastav SAD-a. Ta je odluka držana u neizvjesnosti devet
mjeseci, dok se čekala pobjeda Sjevera na jojnom' polju.

Bez reakcije s Juga, Lincoln je izdao Proglas o oslobođenju 1. siječnja 1863. godine. Proglasio je
oslobođenima sve robove na teritoriju koji drže pobunjenici. Bio je to čisti politički čin, s obzirom
na to da očito nije imao vlast na tim područjima. Ali, to je pitanje ropstva dovelo u prvi plan sukoba.
Lincoln je kasnije objasnio taj pragmatični notez rekavši: „Stvari su se pogoršavale sve dok nisam
osjetio da smo došli u škripac sa svojim planom operacija kojega smo se držali, da smo odigrali
svoju posljednju kartu i da moramo promijeniti taktiku ili ćemo izgubiti igru. Sad sam odlučio
primijeniti politiku oslobođenja.” Drugim riječima, na polovini toga bratoubilačkog rata ropstvo je
postalo glavno pitanje.

Proglas je bio sjajan strateški manevar, s obzirom na to da ni britanski ni francuski građani ne bi
prihvatili podršku svoje zemlje ropstvu - usto je učvrstio Lincolnovu poziciju u domovini.

Kad je Lincoln uveo vojnu obvezu 1863. godine, izbili su neredi u nekoliko velikih gradova,
uključujući New York. Između 13. i 16. srpnja ubijeno je ili ranjeno više ' tisuću ljudi dok su vojne
postrojbe oružjem uspostavljale mir. „Nakon što je prošlo knnogo godina, lako je zaboraviti daje
Lincoln imao pobunu i na Sjeveru kao i na Jugu", ladno komentira Griffin. „Kako bi kontrolirao
pobunu [na Sjeveru], još je jednom »orirao ustav ukinuvši habeas corpiis , što je vlastima omogućilo
da zatvore kritičare z službene optužnice i bez suđenja. Tako ne samo da se pod parolom
suprotstavljanja »(»stvu američke građane na Sjeveru ubijalo na ulicama njihovih gradova, nego ih
se ilo na bojište protiv njihove volje i bacalo u zatvor bez propisanog suđenja ili zakona, ugim
riječima, slobodne se ljude porobljivalo kako bi se robovi mogli osloboditi. Čak da je tobožnja
kampanja bila autentična, bila je to loša razmjena."

Dio iz engleskog zakona iz 1679. godine (Habeas corpus act) koji omogućuje zatvoreniku da traii
od sudca da ispita zakonitost zadržavanja i pritvaranja prije no Sto se raspravi pitanie njegove krivice
ili nevinosti, ruip ur.

Do jeseni 1863. godine Lincoln je bio sve zabrinutiji zbog strane vojne pri sutnosti u Kanadi i
Meksiku. Zabrinutost zbog Francuza u Meksiku dovela je nepromišljena napada kod Sabine Passa na
ušću rijeke Sabine koja odvaja Texas Louisiane. 8. rujna 1863. godine samo 47 pripadnika teksaške
milicije sa šest topov otjeralo je Hotilu sjevernjačkih transportnih brodova s 5000 vojnika praćenu s
ćet; topovnjače.

Dok su Francuska i Britanija bile opasno blizu toga da priznaju Jug i da rr pomognu,
prosjevernjački ruski car Aleksandar 11. donio je prevagu drugoj strai. Nakon što je dobio
informaciju da Engleska i Francuska planiraju rat kako bi podi lile Rusko Carstvo. Aleksandar je
poslao dvije ruske flote prema SAD-u u jesen 186 godine. Jedna se usidrila ispred obale \ irginije, a
druga je stala kod San Franci«1 Obje su bile u savršenom položaju za napad na britanske i francuske
trgovačke brod ske linije. Nisu objavljene nikakve prijetnje ultimatumom, ali bilo je jasno da je
slučaju rata Ruska mornarica kadra stvoriti kaos. „Bez sputavajućegefekta prisutno ruskih flota, tijek
rata mogao je biti znatno drugačiji”, komentira Griffin.

Zahvaljujući ponajprije prisutnosti tih flota, skupa s dojmom koji je proglas oslobođenju imao na
njihove birače, Britanija i Francuska odustale su od planira intervencije u korist Juga.

Početkom 1865. Jug je bio iscrpljen, i što se tiče ljudstva i što se tiče materijal Rijeka Mississippi

bila je u sjevernjačkim rukama, a general Willam T. Sherman >t sjekao je Konfederaciju napola
svojim zloglasnim „maršom na more" kroz Georgiju „Konfederacija je mogla držati vojsku na
bojnom polju samo zahvaljujući neuspored voj izdržljivosti i odlučnosti preživjelih vojnika”, piše
Catton. ,,S druge je strane bi država koju je rat ojačao, a ne oslabio - država koja je na početku bila
jača i koja sad postajala jedna od najjačih sila na svijetu. Rat se mogao završiti samo tako ka se
završio. Konfederacija je nestala zato što ju je rat na koncu iscrpio.”

Krvava cijena rata bila je užasna - 365 000 mrtvih Sjevernjaka, uz 258 tisu. Južnjaka, daju više
poginulih nego svi ostali američki ratovi zajedno.

I financijska cijena bila je vrtoglava. Krajem 1861. godine Vladin trošak iznosi je 67 milijuna
dolara. Godine 1865. taj je broj narastao na više od jedne milijarde] Nacionalni dug, koji je iznosio
samo 2,80 dolara po glavi stanovnika 1861. godin narastao je na 75 dolara 1865. Godine 1910.
procijenjeno je daje ukupni ratni troša uključujući mirovine i pokope veterana, iznosio gotovo 12
milijardi dolara, što je ono doba apsurdna svota.

LI središtu toga golemog optjecaja novca bio je Rothschildov posrednik Belmont financirajući
obje strane. Snažno je utjecao na bankare, i u Engleskoj i u Francuskoj da podrže sjevernjačke ratne
napore kupovinom državnih obveznica. Istodobno je potajno kupovao bezvrijedne bankovne
obveznice Juga po znatno sniženim cijenama, smatrajući da će ih lug biti primoran u cijelosti priznati
nakon rata. Godine 1863 Chicugo Tribune napao je „Belmonta, Rothschilde i cijelo židovsko pleme,
koji su kupovali konfederacijske obveznice". Mnogo kasnije, tu su optužbu nazivali „klevetom” oni
koji nisu mogli shvatiti dvoličnost Belmonta i njegovih poslodavaca koji su javno podržavali Sjever.

Jedan od mlađih Rothschilda posjetio je Ameriku početkom rata i bio je otvoreno naklonjen
Konfederaciji, dok jt njihov zastupnik Belmont bio naklonjen Sjeveru. Glede L.incolna, Salomon
Rothschild je napisao: „Odbija sve oblike kompromisa i razmišlja samo o oružanom suzbijanju
pobune. Izgleda kao seljak i zna pričati samo barske priče.”

Rothschildi su igrali za obje strane i očito su slabo marili za američku tragediju. Barun Jacob
Rothschild racionalizirao je krvoproliće rekavši američkom poslaniku u Bruxellesu Henrvju
Sanfordu: „Kad vam je pacijent u očajnom stanju, poduzimate očajničke mjere, čak puštate krv.”

„Otisak Rotshchildove čizme vidljiv je na grobovima američkih vojnika na objema stranama”,
zaključuje Griffin.

Ako je građanski rat doista bio urota tajnih društava radi razdvajanja SAD-a, kako se tvrdi u
traktatu Vitezova zlatnoga kruga objavljenom 1861. godine, uz potporu europskih Rothschilda,
zamalo je uspjela. Oštra politika obnove republikanske vlade, zboa koje je Jug trpio pod kaznenom
ekonomskom politikom sve do 1960-ih godina, stvorila je trajnu mržnju i gorčinu u 20. stoljeću te
potaknula nastanak drugih I tainih društava na Jugu, poput Ku Klux Klana.

Povjesničar Foote služio se nazivom „jakobinci” kako bi opisao tadašnje secesioniste -
remetitelje utvrđenoga društvenog, religijskog i političkog poretka - koji su djelovali u Americi od
kraja 18. stoljeća. Jakobinci, neka vrsta „iluminiziraih" slobodnih zidara, bili su tkivo koje je
povezivalo tajna društva Staroga svijeta i skrivene manipulacije u Novom.

Prešli su Atlantik nakon što su uspješno uništili „stari svjetski poredak" u Francuskoj i tražili su
nove svjetove za osvajanje. Ti su bjegunci bili bivši članovi i potomci članova starijih tajnih društava
poput bavarskih iluminata, koja vuku podrijetlo sve do početaka čovječanstva.

Ljudi koji su stvorili društva kao što su Vitezovi zlatnoga kruga, Thule :esellschaft i Skupine
okrugloga stola Cecila Rhodesa crpili su iz duge povijesti tih tajnovitih europskih organizacija.

Međutim, prije građanskoga rata, većinu tih manipulacija tajnih društava lamerička je javnost
zaboravila zahvaljujući Antimasonskom pokretu s početka 19. ftoljeća.

Antimasonski pokret

Slobodni zidari, najstarije i najmoćnije tajno društvo u svjetskoj povijesti čvr se ukorijenilo u
ranim danima Amerike i čak je odigralo značajnu ulogu u Američ revoluciji. Još je veću ulogu imalo
u kasnijoj Francuskoj revoluciji, koja je isprv bila pozdravljena s velikom radošću i odobravanjem u
SAD-u. Broj masonskih lo se povećavao, a broj članova rastao. Godine 1826. procjenjivalo se da u
SAD-u i gotovo 50 000 slobodnih zidara, većinom obrazovanih i stručnih ljudi.

No, te je godine jedan slobodni zidar istupio iz reda. Pročulo se da kapetan William Morgan iz
Batavije u državi Nevv York planira objaviti knjigu u kojoj će otkriti tajne simbole, načine rukovanja,
zakletve i namjere slobodnih zidara Morgan, koji je bio trideset godina član tog reda, napisao je:
„Propast naših građanskih institucija treba tražiti u slobodnom zidarstvu, koje je već moćno i svakim
danom sve jače. Dužan sam svojoj zemlji otkriti njegove opasnosti.”

Prije nego što se knjiga mogla otisnuti, Morgan i njegov nakladnik oteti su u Bataviji. Gnjevni
prijatelji i susjedi progonili su otimače i uspjeli spasiti nakladnika ali Morgan nije bio te sreće. Nikad
ga više nisu vidjeli.

Godinama kasnije slobodni zidar po imenu Henry L. Valance povjerio je na umoru svojemu
liječniku da je s još dvojicom slobodnih zidara bacio Morgana u rijeku Niagaru. Rekao je da ga je od
te noći morila savjest - „Kainov znak” - pa je tražio od rješenje svog grijeha.

No, u vrijeme otmice čini se da nitko nije mogao točno odgovoriti kakva je bila Morganova
sudbina. Prema pisanju velečasnog Charlesa G. Finneyja 1869. godine, kotač pravde usporavala su
braća slobodni zidari na sudovima i u institucijama za provođenje zakona te među svjedocima i
porotnicima. Glasine da su Morgana oteli i ubili slobodni zidari proširila se Nevv Yorkom, Novom
Engleskom i srednjoatlantskim državama pa je izbio veliki skandal.

Zbog reakcije javnosti protiv tajnovitosti i ekskluzivnosti slobodnih zidara, Finney je tvrdio da je
oko 45 000 članova napustilo red, a više od 2 000 loža se zatvorilo. „Tisuće slobodnih zidara spalilo
je svoje ogrtače. U nekoliko godina broj članova njujorških loža pao je s 30 000 na 300, što je bila
izravna posljedica incidenta s Morganom”, piše William J. Whaley.

Godine 1827. posmrtno je objavljena Morganova knjiga Ilustracije slobodnog zidarstva jednoga
člana tog bratstva koji mu je posvetio trideset godina (lllustrations of Masonry by one of the
Fratemitiv Who Has Dei’oted Thirtv Years to the Subject). Po prvi su put ljudi izvan masonskih
krugova mogli saznati nešto o unutarnjem funkcioniranju tog reda.

Jezovite „krvne kletve" za otkrivanje masonskih tajni obnovile su rašireno vjerovanje da su
Morgana ubili njegovi kolege, članovi društva. Morgan je otkrio da se osoba koja stupa u Prvi
stupanj Plave lože obvezuje „na najmanju kaznu da će mi prerezati grlo, iščupati jezik iz korijena, a
tijelo zakopati u grubi morski pijesak na razinu najnižega vodostaja na mjestu gdje do plime i oseke
dolazi dvaput u 24 sata...” Kazne na višim stupnjevima postupno su sve morbidniie.

Godine 1829., pod pritiskom javnosti. Senat države Nevv Vork proveo je istragu nad slobodnim
zidarima i izvijestio da su bogati i moćni masoni pronađeni na svim razinama vlasti. Senat je
kritizirao i „mrtvačku tišinu” informativnih medija ustvrdivši: „Ti samoproglaseni čuvari slobode
osjetili su snagu masonskog utjecaja...”

Protivnici predsjednika Andrevva Jacksona - koji je i sam bio slobodni zidar -iskoristili su
skandal kako bi stvorili Antimasonsku stranku; to je prvi put da je u SAD-u osnovana treća stranka.
Antimasonski kandidati bili su uspješni na državnim i lokalnim izborima, ali nisu uspjeli zbaciti
Jacksona 1832. godine. Krajem 1830-ih godina Antimasonska stranka okrenula se agitaciji protiv
ropstva, a članovi koji su bili strogo protiv Jacksona osnovali su Vigovsku stranku. Ipak, slobodnim

je zidarima nanesen ozbiljan udarac od kojega se neće oporaviti desetljećima.
Sumnje i raspoloženje protiv slobodnih zidara sve su više rasli u razdoblju prije Morganove

otmice, dok je sve više \merikanaca shvaćalo kakvu je ulogu ta organizacija igrala u dvije prijašnje,
ali već dugo zaboravljene pobune.

Početkom 1787. godine tisuću masačusctskih poljodjelaca, pod vodstvom veterana
revolucionarnoga rata Daniela Shaysa, napalo je springfildski arsenal kako bi pteli oružje. Njihov je
ustanak bio posljedica gnjeva zbog povećanih poreza, zabrane papirnatoga novca i zakona po kojima
samo bogati smiju obnašati državne funkcije. Gnjevni i preopterećeni poljodjelci demonstrirali su u
nekoliko gradova. Samuel ams, koji je tvrdio da europski „izaslanici” potajno podjaruju narod,
sudjelovao je -.astavljanju masačusctske rezolucije kojom se suspendira habeas corpus, kao i čuve--g
zakona protiv narušavanja javnog reda kojim su bez velikog učinka opomenuti okomi poljodjelci.

Ljudi koji su se prije manje od deset godina bunili protiv engleske vladavine sad tražili smrtnu
kaznu za Shaysove pobunjenike. Jedino je Thomas Jefferson, koji je daleko od mjesta događaja kao
američki veleposlanik u Francuskoj, izrazio razumimijevanje: „Smatram da je malo buntovništva s
vremena na vrijeme dobra stvar", pisao jednom prijatelju. „Bože sačuvaj da ikad budemo dvadeset
godina bez takva bunništva... Stablo slobode treba katkad osvježiti krvlju domoljuba i tirana."
Shavsova la vojska na koncu je odmarširala prema Bostonu, ali se vratila, više zbog mećave zbog
žurno skupljene milicije koju su financirali bostonski veletrgovci.

Američki savez nije bio ni i/bliza stabilan, osobito na zapadnim područjii Godine 1791. ministar
financija Alexander Hamilton - inače slobodni zidar - pro' kao je kroz Kongres niz poreznih zakona
čija je svrha bila poduprijeti novoosnova Banku SAD-a i potaknuti potpunu otplatu državnih
obveznica koje su držali nj vi prijatelji. Bila je to i vježba da se potvrdi moć mlade Savezne vlade.
Njegovi postupci rezultirali Bunom zbog viskija 1794. godine.

Hamiltonovim su porezima najteže bili pogođeni škotsko-irski poljodjelci zapadne
Pennsylvanije, koje je osobito razbjesnio porez na viski. Većina poljodjel' prerađivala je žito u viski,
ne samo da bi ga pili, nego i zato što ga je bilo lakše tra sportirati do istočnih tržišta. Porez na viski
smatrali su izravnim napadom na sv kruh i ubirače poreza dočekivali su s oružjem. Nekoliko njih
namazali su katranom zasuli perjem.

Prema nekim istraživačima tog razdoblja, može se dokazati umiješanost tajnil društava pod
utjecajem stranaca. Primjerice, razumljiv neposluh ljutitih poljodjel' pojačala je agitacija francuskoga
veleposlanika u SAD-u Edmonda Geneta.

Protjeran iz Rusije zbog poticanja na revoluciju, Genet je stigao u Ameriku ii proljeće 1793.
godine i počeo organizirati tajna društva zvana „demokratski klubovi”. To su bile čiste kopije
klubova nadahnutih iluminatima koji su tada zagovarali revoluciju u Francuskoj. John Quincy Adams
napominje da su demokratski klubo\ „tako savršeno povezani s pariškim jakobincima da o njihovu
zajedničkom podrijetlu ne može biti dvojbe".

Predsjednik George Washington također je izrazio zabrinutost izjavivši: , Moje je mišljenje... da
ako se protiv tih društava ne djeluje... potrest će Vladu sve do teme lja."

U srpnju 1794. godine Washington je odjenuo svoju staru vojnu odoru i održao smotru vojske od
1 i 000 ljudi pod vodstvom oca Roberta E. Leeja, generala Henryja „Lake Konjice Harryja" Leeja.
Postrojbe skupljene iz susjednih država krenule su u Pennsvlvaniju, a nekoliko stotina poljodielaca
koji su im se suprotstavili brzo je rastjerano. Dva su poljodielca osuđena zbog izdaje, ali kasnije ih je
Washington pomilovao, nakon što su Jeffersonovi republikanci izrazili konsterniranost zbog onoga
što su smatrali Vladinom pretjeranom reakcijom. Federalisti su taj incident smatrali pobjedom,
budući da im je to bila prva prilika da uspostave saveznu vlast vojnim sredstvima unutar državnih

granica.
Ali, kritičari su to vidjeli kao daljnje nametanje elitističke vlasti pod drugim imenom. „Zašto su g.

Hamilton i Washington uopće sudjelovali u Američkoj revoluciji?" pita se Bramley. „Jednostavno su
iskoristili svoj utjecaj da u Americi stvore iste institucije koje su kolonistima bile toliko mrske pod
britanskom vlašću.

S revolucijom u Francuskoj u punom zamahu, pod kritikama Jeffersonovih republikanaca i u
strahu od utiecaja iluminata u nacionalnim masonskim ložama i demokratskim klubovima, federalisti
su 1798. godine u Kongresu usvojili četiri zakona o strancima i pobunama. Ti nepopularni zakoni,
„smišljeni kako bi zaštitili SAD od velike zavjere francuskih jakobinaca, čiji se plaćeni agenti nalaze
čak i na visokim ooložajima u Vladi”, ovlastili su predsjednika da protjera ili utamniči strance,
ograničili imigraciju i omogućivali kažnjavanje svakoga tko piše ili govori “s nakanom da okleveta”
Vladu.

Mnogi su te zakone smatrali slabo prikrivenim pokušajem da se učvrsti neovlaštena savezna vlast
pa su zakonodavna tijela u Kentuckyju i Virginiji usvojila rezolucije koje ih u biti negiraju. Te su
države objavile da s obzirom na to da je Savezna vlada rezultat sporazuma između država, ako ona
preuzima ovlasti koje joj nisu izričito dodijeljene ustavom, države imaju pravo proglasiti te ovlasti
neustavnima. To je bio početak ustavnog argumenta kojim se podržavalo otcjepljenje sredinom
stoljeća.

Religiozna narav rane sjeveroistočne Amerike, koju su velikim dijelom utemeljili puritanci,
pokazala se otpornom na anarhističke ideje koje su uveli iluminizirani slobodni zidari - ali, to nije
bio slučaj u Francuskoj.

Francuska revolucija

Želi li se ukazati na neki veliki svjetski događaj koji su dokazano potaknule ma nacije tajnoga
društva, ne treba gledati dalje od Francuske revolucije, koja je pohara tu zemlju 1789. godine.
Revolucionarni vođe, nastojeći zbaciti dekadentnu monarhi-1 ju kralja Luja XVI., pokrenuli su prvu
nacionalnu revoluciju modernoga doba.

Premda se popularno vjeruje da je započela zahvaljujući narodnom ustank zbog nedostatka hrane
i zastupanja u vlasti, zapisi jasno govore da su revoluciju potaknule ćelije francuskih slobodnih
zidara i njemačkih iluminata.

U Encyclopaediji Britannici stoji da se u Francuskoj „pojavio politički sustav i filozofski
svjetonazor koji više nije kršćanstvo shvaćao ozbiljno, i koji mu se zapravo izričito suprotstavljao...
Bratstvo koje je učilo od takvih skupina kao što su slobod' zidari, članovi tajnih bratskih društava i
iluminati, racionalističko tajno društvo, predstavljalo je suparnika katoličkom shvaćanju zajednice.”

Istraživačica tajnih društava, Nesta H. Webster, bila je još oštrija, napisavši 1924. godine:
„[Masonska knjiga Obred i tumačenja slobodnog zidarstva] sadrži sljedeći odlomak: ‘Slobodni
zidari... pokrenuli su revoluciju sa zloglasnim vojvodom od Orleansa na čelu. ”

Bramley piše: „Za vrijeme prve Francuske revolucije ključni voda pobunjenika bio je vojvoda od
Orleansa, koji je bio veliki meštar francuske masonerije prije nego što je odstupio u jeku revolucije.
Markiz de Lafayette, čovjek kojega je u masonsko bratstvo uveo George Washington, također je
igrao važnu ulogu u Francuskoj revoluciji. Jakobinski klub, koji je činio radikalnu jezgru
francuskoga revolucionarnog pokreta, osnovali su istaknuti slobodni zidari.”

Navodno je baš vojvoda od Orleansa, veliki meštar lože Velikog Orijenta slobodnih zidara,
pokupovao sve žito 1789. godine te ga prodao u inozemstvu ili ga sakrio, zamalo izazvavši glad
među pukom. Suvremenik Galart de Montjoie krivio je za revoluciju gotovo isključivo vojvodu od
Orleansa, dodajući da gaje „pokretala ona nevidljiva ruka koja je, čini se, izazvala sve događaje naše
revolucije kako bi nas odvela prema cilju koji trenutno još ne vidimo...”

Crpeći iz impresivna broja tadašnjih zapisa Webster dodaje: „Ako je stoga rečeno da se
[Francuska] revolucija pripremala u masonskim ložama - a mnogi francuski masoni razmetali su se
time - treba svakako dodati da su upravo iluminizirani slobodni zidari stvorili revoluciju i da su
slobodni zidari koji je slave iluminizirani slobodni zidari, baštinici iste tradicije koju su u francuske
lože 1787. godine uveli učenici Weishaupta, 'rodozačetnika jakobinaca’.” [naglasak u izvorniku]

Giuseppe Balsamo, proučavatelj židovske kabalc, slobodni zidar i rozenkrojcer, postao je poznat
kao Cagliostro, dvorski čarobnjak Luja XIV. Napisao je kako su se njemački iluminati godinama
infiltrirali u francuske masonske lože te dodao: „Do ožujka 1789. godine 266 loža pod kontrolom
lože Velikog Orijenta bilo je iluminizirano’, a da to nije znalo, jer se slobodnim zidarima općenito
nijf govorilo ime sekte koja im je donijela te misterije, a samo je vrlo malen broj bio upućen u tu
tajnu.”

Jakobinci i iakobiti

Članovi francuske Ustavotvorne skupštine skloni revoluciji osnovali su skupi koja je postala
poznata kao Društvo prijatelja ustava. Nakon što se skupština pr< lila u Pariz, ta se skupina ondje
sastajala u dvorani iznajmljenoj od dominikansk samostana sv. Jakoba. Ti su revolucionari, koji su se
zakleli da će braniti revoluc od aristokrata, ubrzo postali poznati kao Jakobinski klub. Otada se svi
revolucion; nazivaju jakobincima.

To je barem službena priča o nnma. Kao i obično, jakobinci se povezuju starijim tajnim
društvima, u ovom slučaju s Pokretom za restauraciju monarhije Britaniji.

U Engleskoj je 1688. godine nepopularnog kralja iz kuće Stuart, naklonjen katolicima, Jakova II.
svrgnuo njegov nizozemski zet, protestant Vilim Oranski. Ja je pobjegao u Francusku. Ondje su ga i
dalje podupirali škotski i velški slobodni zida koji su ga nastojali vratiti na englesko prijestolje.
Francuski slobodni zidari optužili ih da su iskoristili masonske obrede i titule za političku potporu toj
restauraciji.

Prema nekim verzijama povijesti slobodnih zidara, Jakova je u dvorac Saint Germain smjestio
njegov prijatelj, francuski kralj Luj XIV., gdje je uz pomoć isusovaca utemeljio masonski sustav koji
je postao temelj masonskih tradicija poput „škotske obreda”.

„Teorija koja povezuje kraljevsku kuću Stuarta sa slobodnim zidarima... kao politički pokretač
povratka prognane obitelji na prijestolje... toliko je svima odbojna... da je teško povjerovati da je
takvu teoriju itko ikad ozbiljno razmatrao, kad ne bi bilo mnogo itekako uvjerljivih dokaza za to”,
neizravno je priznao to uplitanje u politiku masonski autor Albert Mackey u 19. stoljeću.

Nakon niza neuspješnih pobuna, jakobiti su u Škotskoj napokon potučeni u bitci u Culloden
Mooru kod Invernessa 1746. godine. Njihov vođa Charles Edvvard Stuart, „Bonnie Prince Charlie,
mladi pretendent”, pobjegao je u Francusku, povevši sa sobom jakobite zadojene masonskim
idealima. Godinu kasnije u Arrasu u Francuskoj. Charles je osnovao masonski suvereni prvobitni
ogranak rozenkrojcera, poznat kao „škotski iakobiti".

..Organizacijom tog ogranka kanilo se samo započeti plan pridobivanja drugih slobodnih zidara...
da osnuju ogranke u svakom gradu koji smatraju prikladnim, što su i učinili... između ostalih jedan u
Parizu 1780. godine, koji se 1801. ujedinio s francuskom ložom Velikog Orijenta”, objašnjava
\lackey.

„Jakobitski karakter pariške lože nije sporan”, piše Webster. Ali, ona zaključuje da „osnivači
Velike lože u Parizu ne potječu iz Velike lože u Londonu, od koje nisu imali ovlaštenje, nego... su
stigli u Francusku prije nego što je londonska Velika loža utemeljena; stoga ni na koji način nisu bili
vezani njezinim propisima." Možda su se tada engleski i europski slobodni zidari počeli razdvajati.

Prema Mackeyju, pokušaj povezivanja masonskih tradicija s pretenzijama Stuarta na englesko
prijestolje prvi je put da je politika uvedena u „spekulativnu filozofiju” slobodnoga zidarstva.
Sigurno nije bio posljednji.

I francuski su masoni bili uvelike umiješani u tadašnja politička zbivanja. Webster napominje:
„Svi revolucionari iz Ustavotvorne skupštine bili su inicirani u treći stupanj” iluminiziranoga
slobodnog zidarstva, uključujući revolucionarne čelnike kao što su vojvoda od Orleansa, Valance,
Lafayette, Mirabeau, Garat, Rabaud, Marat, Robespierre, Danton i Desmoulins.

Honore-Gabriel Riqueti, grof od Mirabeaua, jedan od vodećih revolucionara, doista se zalagao za
ideale jednake onima Adama Weishaupta, utemeljitelja bavarskih iluminiziranih slobodnih zidara. U
privatnim spisima Mirabeau je pozivao na zbacivanje svih poredaka, svih zakona i sve vlasti kako bi
se „narod ostavio u anarhiji”. Rekao je da se javnosti treba obećavati „vlast narodu” i niži porezi, ali

joj se nikad ne smije dati stvarna moć, .zato što je narod kao zakonodavac vrlo opasan, jer donosi
samo zakone koji odgovaraju njegovim strastima”. Rekao je i da svećenstvo treba uništiti
„ismijavanjem religije”.

Mirabeau je završio svoju tiradu proglasivši: „Tko mari za sredstva ako se ostvaruje cilj? ” To je
ista filozofija „cilja koji opravdava sredstvo" koja se propovijedala od Weishaupta preko Lenjina do
Hitlera.

Kao što je uobičajeno u svjetskim događajima, ono što je potaknulo revoluciju isprva se vrtjelo
oko financija. Francuska je potrošila priličnu svotu podržavajući Američku revoluciju. U veljači
1787. godine francusko je plemstvo okupio glavni vizor financija, koji je predložio povećanje poreza
za bogate kako bi se smanjio nacialni dug. Ne treba reći da su bogati plemići odbili tu ideju i umjesto
toga zatražili .ivanje Generalnih staleža, francuskoga parlamenta sastavljenog od plemića, svenstva i
pučana. Nisu bili sazivani 200 godina.

Tijekom 1788. godine zahtijevalo se da Generalni staleži razmotre političke orme, uz nemire u
velikim francuskim gradovima, uključujući Pariz. U tom su dobiju izabrani predstavnici triju staleža.

Staleži su se okupili u Versaillesu 5. svibnja 1789. godine i odmah se podijelili načina glasanja.
Opći izbori odgovarali bi većini, ponajprije pučanima, dok bi ■nje pojedinih staleža odgovaralo
plemstvu i svećenstvu.

Pučani su, uz podršku nekih svećenika, pobijedili pa je kralj Luj XVI. nerado vao Narodnu
ustavotvornu skupštinu da izradi novi ustav, dok je potajno skupljao trojbe kako bi spriječio
okupljanje.

Proširile su se glasine o kretanju tih postrojbi, nakon čega je, tijekom razdobl \elikog straha u
srpnju 1789. godine, svjetina najuriš osvojila Bastilju, kraljevu gl.i nu tamnicu, odakle je oslobodila
samo sedam zatvorenika - većina su bili duše bolesnici - ali je i uzela itekako potrebne puške i barut.

Suprotno od onog što tvrdi široko prihvaćena povijest, taj napad nije spontan čin potlačene rulje.
„Razbojnike s juga namjerno su 1789. godine doveli Pariz, angažirali i plaćali revolucionarni čelnici,
to je činjenica koju su potvrdili tol' brojni autoriteti... Drugim riječima, dovođenje kontingenta
unajmljenih razbojnil uvjerljivo pobija teoriju po kojoj je revolucija bila nesavladiv narodni
ustanak", p; Websterova.

U međuvremenu su kuriri koje su poslala tajna društva jahali od grada do gr~ upozoravajući
strašljive seljake da se protunarodni zavjerenici skrivaju u plemićki dvorcima i na posjedima. Rečeno
im je da je kralj naredio da ih se napadne. Kaos nasilje ubrzo su se proširili i slavili kao revolucija.

,,U slučaju Francuske revolucije prvi se put vidi kako su se sustavno izaziva nevolje da bi ih se
iskoristilo”, piše Still.

To je iskorištavanje počelo sa slobodnim zidarima već 1772. godine kad se Veli Orijent učvrstio u
Francuskoj sa 104 lože. Taj je broj narastao na 2000 loža do rev lucije, a 447 članova loža bilo je u
Generalnim staležima koji su brojali 605 članova. Prema nekoliko istraživača, lože Velikog Orijenta
bile su jezgra penetracije iluminata medu slobodne zidare.

Ta je penetracija krenula početkom 18. stoljeća kad su se jakobiti i ostaci tem plara borili za
kontrolu nad francuskim masonskim ložama. Webster smatra da je „škotska masonerija" bila samo
krinka za templarstvo i da su u francusku Veliku ložu „ušli spletkari” (misleći na jakobite).

Francuski slobodni zidari razdvojili su se na dvije frakcije - francusku Veliku ložu s njezinom
templarskom tradicijom prožetom iluminizmom i izbačenu Lacorneovu Veliku ložu koja je 1772.
godine postala loža Velikog Orijenta s budućim vojvodom od Orleansa na čelu.

„Loža Velikog Orijenta potom je pozvala Veliku ložu Francuske da opozove odluku o isključenju
i ujedini se s njom, i kad je taj prijedlog prihvaćen, revolucionarna stranka neminovno je požnjela

velik uspjeh, a vojvoda od Chartresa [koji će uskoro postati vojvoda od Orleansa] proglašen je
velikim meštrom svih vijeća, ogranaka i škotskih loža u Francuskoj. Godine 1782. Vijeće imperatora
i ‘Vitezovi Istoku udružili su se stvorivši ‘Glavnu veliku ložu Francuske’, koja se 1786. spojila s
ložom Velikog Orijenta. Pobjeda revolucionarne stranke bila je tada potpuna”, objašnjava Webster.

Uznemirena zbog sve većeg pustošenja, Narodna je skupština 1789. godine žurno usvojila
Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina koja proglašava neotuđivima prava na slobodu,
ravnopravnost, nepovredivost vlasništva i otpor ugnjetavanju - sve dugogodišnje osnovne ideje
slobodnih zidara.

Kad jc kralj odbio potvrditi deklaraciju, pariška je svjetina umarširala u Versailles i odvela ga u
Pariz, gdje je Skupština i dalje donosila nove zakone i odluke. Jedna je bila da se nacionalizira
vlasništvo Katoličke crkve kako bi se otplatio nacionalni dug. To je unijelo ra/dor između pučana i
njihovih pristaša unutar svećenstva, povećavajući neprijateljstvo na objema stranama. Skupština je
tada pokušala stvoriti ustavnu monarhiju sličnu engleskoj, ali slabi i strašljivi Lui pokušao je pobjeći
iz zemlje u lipnju 1791. godine. Uhvaćen je u Varennesu i vraćen pod stražom u Pariz.

U međuvremenu, obodreni situacijom u Francuskoj, počeli su se pojavljivati revolucionarni
klubovi u drugim zemljama, uključujući Englesku, Irsku, njemačke države, Austriju, Belgiju, Italiju i
Švicarsku. Napetosti između drugih zemalja i Francuske pojačavale su se sve dok 1792. godine
Francuska nije objavila rat Austriji i Pruskoj.

Suočena s ratom i revolucijom, Francuska je potonula u vladavinu terora tijekom koje su kralj
Luj XVI., Marija Antoaneta i tisuće ljudi, uglavnom aristokrata, pogubljeni.

Potezom sličnim Hitlerovoj akciji 150 godina kasnije, jakobinci su zatvorili sve masonske lože
1791. godine, ironično se bojeći da bi se masonska organizatorska moć mogla okrenuti protiv njih.

„Iza Konventa, iza klubova, iza Revolucionarnoga suda, postojao je... onaj najtajnovitiji konvent
koji je upravljao svime... okultna i užasna sila čiji je onaj drugi Konvent postao rob i koju su
sačinjavali glavni upućenici u iluminizam”, piše \Vensterova.

Epperson se nakon iscrpne analize tog predmeta složio s tim. Napisao je: Nevidljiva ruka koja je
vodila cijelu Francusku revoluciju bili su iluminati, koji su tada postojali samo 13 godina, ali su ipak
bili dovoljno moćni da izazovu revoluciju u jednoj od glavnih svjetskih država.”

Ratovi, pobune i državni udari trajali su u Francuskoj sve dok mladi general Napoleon Bonaparte
napokon nije potpuno preuzeo vlast 1799. godine. Premda je 1 edinama provodio svoju vrstu terora u
Europi, proglasio je kraj revolucije. Francuska je bila razorena. Stotine tisuća stradale su od gladi,
rata, nasilja i giljotine. Moć pionarhije i monolitne crkve uvelike je uništena.

„Tako su se u 'velikom brodolomu civilizacije’, kako je to jedan suvremenik opi, ostvarile
zamisli kabalista, gnostika i tajnih društava koja su gotovo 18 stoljeća tkopavala temelje kršćanstva”,
komentira Websterova.

Samopouzdanje za pokretanje velikog prevrata poput Francuske revoluciji žda je stečeno i u
novim američkim zemljama. Premda Američka revolucija nije a isključivo tvorevina tajnih društava
kao u Francuskoj, ipak je nedvojbeno posto skriveno strujanje veza između tajnih društava temeljeno
i na religijskim i tu zofskim razlikama.

Sir Francis Bacon i Nova Atlantida

Početkom 17. stoljeća dvije su se različite skupine Engleza zaputile u novu a ričku zemlju:
„iluminizirani” slobodni zidari, koji su osnovali zlosretnu koloniju Jamestownu, i religiozni
puritanci, koji su bolje prošli u Plymouthu. Poučno je krat razmotriti obje.

Jamesto\vn je nazvan po engleskom kralju Jakovu (Jamesu) I., koji je zaslužan prvu
„autoriziranu” verziju Biblije. Utemeljio ga je kapetan John Smith 1607. godine, prvo trajno englesko
naselje u Americi, laje kolonija bila isključivo poslovni pothvat Ion donske tvrtke Virginia, koju su
1606. godine osnovali članovi tajnoga društva, uključuju sira Francisa Bacona koji bi se s pravom
mogao smatrati osnivačem moderne Amerike.

Kao obrazovani sin lorda čuvara britanskoga državnog pečata, Bacon je post pravnik i član
Parlamenta. Usprkos svađi s kraljicom Elizabethom, postao je vitez 1603. godine.

Bio je engleski kancelar pod kraljem Jakovom I., a Marie Bauer Hali opisuje ga kao
„utemeljitelja [engleske] masonerije... vodeću ličnost reda rozenkrojcera, čiji su članovi održavali luč
istinskog univerzalnog znania, drevnoga tajnog nauka, živim kroz mrak srednjega vijeka”, leke kaže
daje Bacon bio „veliki vođa bratstva pod nazivom rozcnkrojceri i uvelike umiješan u tajne operacije
nastavljača tradicije vitezova templara”.

Bacon je doista bio fascinantna osoba, koja je kroz povijest uglavnom ignorirana, osim što se tiče
njegova znanstvenog rada.

Usprkos svojim napadima na školsku pravovjernost, Bacon je stekao ugled kao znanstvenik i
filozof. Dvadeset godina nakon Baconove smrti 1626., njegov „nevidljivi koledž” sljedbenika
osnovao je društvo učenih ljudi koje je 1660. postalo Londonsko kraljevsko društvo za promicanje
prirodoznanstva. Prema masonskom povjesničaru Albertu Mackcyju, mnogi članovi originalnoga
društva bili su istodobno članovi Društva slobodnih zidara.

„To je razlog zašto je [Društvo] održavalo sastanke u Mason's Hallu u Masons' Alleyju u
Basinghall Streetu”, piše Mackey. „Svi su ušli u to Društvo i stekli ime slobodnih i priznatih zidara...
[što je] potaknulo masonsku terminologiju koja je kasnije postala tako poznata.”

„LI Engleskoj za vrijeme vladavine Stuarta, stari slobodni zidari pod Karlom I. i Karlom II. bili su
ljudi koji su se bavili filozofijom, astronomijom, fizikom, arhitekturom, kemijom i općenito
naprednim učenjima. Mnogi od njih bili su članovima najvažnije znanstvene akademije, Kraljevskoga
društva, koje se nazivalo nevidljivim koledžom nakon što je bilo prisiljeno prijeći u ilegalu za
vrijeme Cromwcllova protektorata... Među prvim članovima bili su Robert Boyle, Isaac Newton,
Robert Hooke, Christopher Wren i Samuel Pepys”, piše Laurence Gardner. Napominje da su ljudi iz
Kraljevskoga društva, „poput prvih templara, posjedovali posebno znanje”.

Gotovo tri desetljeća, prema Michaelu Baigentu i Richardu Princeu, ,,'rozenkrojceri’, slobodni
zidari i Kraljevsko društvo nisu se samo preklapali, već su praktički bili nerazlučivi jedni od drugih”.
Prema nekim masonskim autorima, jedina značajna razlika između slobodnih zidara i Kraljevskoga
društva bila je ta daje potonje održavalo otvorene sastanke.

Prva zabilježena masonska inicijacija u Engleskoj bila je ona sira Roberta Morayja 1641. godine.
Moray je bio i jedan od osnivača Kraljevskoga društva te navodno njegova „duša” i „vodeći duh”.
Navodno je bio i kemičar tc pokrovitelj rozenkrojcera, što je još jedan primjer penetracije te sekte
među slobodne zidare.

Bacona su mnogo godina neki označavali kao pravog autora tekstova Williama Snakespearea, što
nije tako apsurdna tvrdnja kako se čini. Ima brojnih dokaza koji je podupiru, a među one koji su
vjerovali u nju spadaju Mark Twain, Walt Whitman, Henry James, Sigmund Freud i Ralph Waldo

Emerson.
Tvrdilo se da je William Shakespeare bio tek nepismeni konjušar i glumac čije je ime iskorišteno

kako bi se zamaskirali radikalni politički tekstovi tajnoga elizabetanskog društva među čijim su
članovima bili Bacon, sir Walter Raleigh i Ldmund Spenser. Čak se govorkalo da je Bacon zapravo
bio nezakonito dijete kraljice Elizabete.

Sumnje glede Shakespeareova pravog identiteta povećava činjenica da nijedna bardova biografija
nije napisana više od stotinu godina nakon njegove smrti 1616. godine. Povrh toga, nijedan ostatak
izvornoga Shakespcarova rukopisa nikad nije pronađen - čak ni korespondencija s režiserima,
pokroviteljima ili kolegama glumcima - i doista nema dokaza o njegovoj službenoj biografiji
glumca i dramatičara osim da je neki Shakespeare doista postojao. U svojoj oporuci taj Shakespeare
nije spomenuo svoja književna djela, ostavio je ženi samo „drugorazredni krevet i namještaj" te
potpisao dokument kao „William Shackspeare”.

Drugi je valjani argument protiv Shakespeareova autorstva da drame i komedije uju poznavanje
povijesti, politike, geografije i dvorske etikete neuobičajeno za pučanina. II Izgubljenom ljubavnom
trudu navodno je pronađen anagram na latinskom koji u prijevodu glasi: „Ovi komadi, djela F.
Bacona, sačuvani su za svijet.” Kao priznati majstor engleske proze”, uglađeni se Bacon svakako čini
glavnim kandidatom za autora Shakespeareovih radova.

Baconova masonska uvjerenja iznose se u dvjema knjigama — De sapientia terum (Mudrost
drevnih naroda) i Nova Atlantida. U potonjoj, prema istraživaču okultizma Andreu Natafu, „Bacon
opisuje utopiju koja je u osnovi mnogih taj društava, uključujući moderne slobodne zidare”.

Masonski autor Manly R Hali tvrdi da Nova Atlantida nije objavljena Baconove smrti zato što je
„govorila previše... [otkrivajući] cijeli sustav tajnih d štava koja su djelovala tisućama godina kako bi
se ostvario ideal zajedničkog dobra političkom svijetu”.

Tim „idealnim zajedničkim dobrom” pokazala se Amerika, slavljena kao zem bezgraničnih
prilika i središte masonskoga „velikog plana” za izgradnju ,,Nc Atlantide”.

„Vrijeme će pokazati da je kontinent sada poznat kao Amerika zapravo otkri i u značajnoj mjeri
istražen više od tisuću godina prije početka kršćanske ere”. p! Hali. „Pravu istinu čuvale su
misterijske škole, a preko njih je proslijeđena srednr vjekovnim tajnim društvima. Ezoterični redovi
u Europi, Aziji i na Bliskom iste bili su u najmanju ruku u neredovitu kontaktu sa svećenstvom
naprednijih amer indijanskih naroda. Planovi za razvoj zapadne polutke formulirani su u Aleksandrij
Meki, Dclhiju i Lhasi mnogo prije nego što je većina europskih državnika bila svjes' velikoga
utopijskog plana.”

Slijedeći taj drevni plan tajnih društava, sir Walter Raleigh i drugi člano „bejkonskog kruga”
izvršili su zlosretnu ekspediciju u Ameriku, iskrcavši se na ot Roanoke u Sjevernoj Karolini 1584.
godine. Raleigha, kojega je pogubio kralj Ja'

I zbog izdaje, isusovci su optužili da vodi „školu ateizma” zbog njegovih masonskih veza i
filozofije.

S neuspjehom Raleighjeve kolonije splasnulo je zanimanje za Ameriku u Engleskoj sve do
posmrtnog objavljivanja Baconove Nove Atlantide.

Mnogi kasniji kolonisti u Jamestovvnu pod vodstvom kapetana Johna Smitha bili su
rozenkrojcerski slobodni zidari i, kako neki kažu, Baconovi rođaci. Svakako su bili većinom
engleski aristokrati koji su se više oslanjali na utopijske ideale nego na težak rad. Kolonija je trpjela
ozbiljne teškoće i nestala bi da nije bilo pomoći prijateljski naklonjenih Indijanaca i dolaska
ITiomasa Westa, lorda de la Warra i pojačanja 1610. godine.

U međuvremenu su dvije skupine religijskih otpadnika kolonizirale Ameriku sjevernije.

Godine 1534. kralj Henrik VIII. raskinuo je s katolicizmom i osnovao Anglikansku crkvu. Oni
koji su nastojali očistiti novu Crkvu od svih natruha katolicizma nazivali su se puritancima, a frakcija
koja nije htjela imati ništa s Crkvom bila je poznata kao separatisti. Po dolasku u Ameriku, svi ti
otpadnici postali su poznati kao hodočasnici (pilgrims).

Podigli su kolonije u Plymouthu u Massachusettsu i drugdje u Novoj Engleskoj. Plimutski vođa
William Bradford brzo je zaključio da komunalni stil života što su ga zagovarali londonski
veletrgovci, koji su financirali koloniju, ne funkcionira.

„Svi su se hranili iz zajedničkih zaliha”, piše Still. „Nedostatak inicijative prijetio je da će
pretvoriti Plymouth u drugi Jamestovvn... Stoga je Bradford organizirao poticajni sustav. Odredio je
da svaka obitelj obraduje jednu parcelu zemlje. Otada maloj zajednici nikad nije manjkalo hrane..."

„Prve dvije kolonije u Americi bile su izvrsni primjeri dvaju suparničkih sustava”, nastavlja Still,
„jednoga temeljenog na ideji posjeda u vlasništvu pojedinca kojega pokreće inicijativa, drugoga
temeljenog na Platonovim i Baconovim teorijama zajedništva.”

Uz Ameriku se razvijala i engleska masonerija. Masonski centar utemeljen je u Londonu 24.
lipnja 1717. godine kad su se četiri lože ujedinile u Veliku ložu Engleske, zvanu i Matična svjetska
velika loža. „Potaknute londonskom Matičnom velikom ložom, masonske lože u američkim
kolonijama počele su spletkariti i agitirati protiv britanske vladavine”, piše leke.

Prema Stillu, jednu od prvih pobuna vodio je Nathaniel Bacon, potomak sira Francisa. Bacon je
1676. godine organizirao miliciju navodno da bi se borio protiv Indijanaca, ali umjesto toga je
preuzeo kontrolu nad Jamestovvnom, započevši tako prvu revoluciju u Americi. Taj je ustanak
propao nakon njegove iznenadne smrti u dobi od 29 godina.

Prema nekoliko izvora, među američke slobodne zidare spadaju George Washington, Thomas
Jefferson, Alexander Hamilton, James Madison, Ethan Allen, Henry Knox, Patrick Henry, John
Hancock, Paul Revere i John Marshall. Benjamin I Franklin postao je veliki meštar filadelfijske lože
1734. godine.

Pukovnik LaVon P Linn, masonski kroničar, pisao je daje među procijenjenih 14 000 časnika
ustaničke vojske bilo 2018 slobodnih zidara koji su predstavljali 218 loža, od kojih su mnoge bile
„bojne lože" koje su se selile s vojskom od jednog do drugog labora. Britanski slobodni zidari
regrutirali su članove među pripadnicima američke vojske koje su obučavali prije revolucije pa je
„većina uključenoga vojnog osoblja, zapovjednika i vojnika na objema stranama ili pripadala
slobodnim zidarima ili dijelila asonske vrijednosti i stavove", napominju Baigent i Leigh.

Prema jednoj je teoriji Washington, koji je postao slobodni zidar u dobi od 20 godina, pridonio
revoluciji u britanskim kolonijama. Godine 1754. Washington je io vojni pohod u Dolinu Ohio, gdje
su njegove postrojbe pucale na francuske ijnike. Ti su Francuzi kasnije tvrdili da su poslanici s
diplomatskim imunitetom, o je Washington odbacio. Francuska osvetnička akcija primorala je
Washingtonove ge na predaju u Fort Necessityju u Pennsvlvaniji. Taj je incident pretvorio
dugogodišnje napetosti na granici u Francuski indijanski rat, koji se u Europu proširio
Sedmogodišnji rat. Taj je rat iscrpio britanske financije, primoravši Parlament da tereti američke
kolonije većim porezima, što je bio ključni uzrok revolucije.

Američka revolucija

Prema Novoj enciklopediji slobodnoga zidarstva, .,u napetim vremenima pr' Američke revolucije
tajnovitost masonskih loža omogućavala je kolonijalnim do Ijubima da se sastaju i planiraju svoju
strategiju. Bostonska čajanka bila je u cijelo masonska, proveli su je članovi Lože sv. Ivana nakon
odgođenog sastanka.’ Drugi smatrali da se radi o Loži sv. Andrije, ali smisao ostaje isti.

Od 56 potpisnika Deklaracije o nezavisnosti, za samo jednoga se zna da nije b' slobodni zidar,
tvrdi masonski autor \1anly P Hali, koji je u Tajnim učenjima svih d< (The Secret Teachings of Ali
Ages) pisao i o jednom vrlo zagonetnom incidentu za v jeme potpisivanja toga povijesnog
dokumenta. Kako je rasprava o njihovoj budućno dosegnula vrhunac, i mnogi su oklijevali potpisati
Deklaraciju shvaćajući da stavlja život na kocku, iznenada sc oglasio visoki neznanac blijeda lica.
Nitko nije znao tko ' on ili odakle dolazi, ali snaga njegova govora bila je zapanjujuća. Njegove
uzbudljh riječi okončale su se povikom: „Bog je odredio da Amerika bude slobodna!" Usa ovacija
ispunjenih emocijama svi su pohrlili potpisati Deklaraciju osim neznanca „Nestao je”, piše Hali, “i
nikad više nije viđen niti mu je utvrđen identitet.” Hali ka* da se ta epizoda podudara sa sličnim
zgodama u svjetskoj povijesti kad su se neobični neznanci iznenada pojavljivali baš u vrijeme
stvaranja neke nove nacije. „Jesu li ti događaji slučajnosti”, pitao se, „ili pokazuju daje božanska
mudrost drevnih misterija i dalje prisutna u svijetu, služeći čovječanstvu kao i u davnini?”

Prisjetimo se da je Engleska 1764. godine proglasila nezakonitim stvaranje kolonijalnog bona. lo
je primoralo koloniste da prodaju obveznice Engleskoj banci i služe se njezinim novčanicama.
„Kolonije bi bile spremno podnijele malo poreza na čaj i drugu robu da im Engleska nije uzimala
novac, što je prouzročilo nezaposlenost i nezadovoljstvo”, piše Benjamin Franklin.

Epperson napominje: „Franklin je priznao daje uzrok revolucije bio otpor kolonija prema ideji
posuđenog novca, što rezultira dugom i inflacijom, kao i plaćanjem kamata, a ne ‘oporezivanje bez
zastupništva’, kako se obično smatra.” Opet, to je pitanje koje mi u današnjoj Americi ne bismo
trebali razmatrati, a pogotovo razumjeti.

„Kada se govori o trošenju deficita”, objašnjava Griffin, kolonisti su otkrili da se svaka Vladina
zgrada, javni radovi i ratni topovi plaćaju sadašnjim radom i sadašnjim bogatstvom. Te se stvari
moraju napraviti danas današnjim radom, a ljudi koji obavljaju taj rad također moraju biti plaćeni
danas. Točno je da plaćanje kamata pada dijelom na buduće naraštaje, ali početni trošak plaća
sadašnji naraštaj. Plaća se gubitkom vrijednosti novčane jedinice i gubitkom kupovne moći nečije
plaće.” [naglasak u izvorniku]

Suočeni s golemim troškovima Američke revolucije, kolonisti su shvatili da neograničeno
tiskanje novca ne nudi trajno rješenje. Nastojeći izbjeći kamate na posuđeni novac, nove su države
počele tiskati vlastiti novac bez pokrića u zlatu koji je kasnije prozvan „continentals”. Ukupna
količina novca narasla je s 12 milijuna dolara 1775. godine na 425 milijuna do kraja 1779. Te je
godine jedan Continental vrijedio manje od penija, odatle stara izreka „ne vrijedi ni Continental".

Tajna društva su sve vrijeme radila na tome da te financijske probleme pretvore u otvorenu
revoluciju. Slobodne zidare privlačili su Odbori za dopisivanje Samuela \damsa i Sinovi slobode,
koji su organizirali bojkote britanske robe. Svrsishodne nasilne činove, poput Bostonske čajanke,
poticali su članovi najuže jezgre masonskih loža iako su katkad i mirne demonstracije izmicale
kontroli.

U ljeto 1765. godine bogati bostonski veletrgovci, uključujući mnoge slobodne ddare, formirali
su skupinu koja se protivila Zakonu o biljezima nazvanu Odana devetorica. Ta je skupina
organizirala povorku od više od 2000 demonstranata koja je marširala prema domu mjesnog

načelnika za biljege i spalila lutku s njegovim likom. Nakon što su prvotni huškači otišli, raspaljeno
je mnoštvo počelo uništavati posjed. Organizirane su naoružane građanske ophodnje i isti
veletrgovci koji su formirali klanu devetoricu osudili su nasilje mnoštva.

Thomas Paine nedvojbeno je zagovarao masonske ideale, kao kad je napao žansko pravo kraljeva
u svojoj knjizi /Arav razum (Common Sense). Aludirajući na ormansku invaziju na Englesku pod
vodstvom Vilima Osvajača 1066. godine, Paine napisao: „Francusko kopile koje se iskrcava s
naoružanim razbojnicima i proglašava engleskim kraljem bez pristanka domaćega stanovništva, to je
jednostavnim riječima pravi primjer bijednog nitkova. U tome sigurno nema ničeg božanskog.”

A. Ralph Epperson zaključuje da su slobodni zidari nadzirali Američku revoluci-, dok William
Bramley napominje: „Bilo je očito da je nešto dublje vodilo revolucionarnu ideju: pobunjenicima je
bio cilj uvesti potpuno nov društveni poredak... Elita leričke revolucije gotovo je jednaka eliti
američke kolonijalne masonerije.”

Većina domoljuba nikad nije shvatila tu skrivenu manipulaciju. „Malo je ljudi •'lo za plan’ kojega
su samo masonski vođe bili svjesni, a možda i nitko”, napominje ili .Većina je smatrala de se
naprosto bori za neovisnost o tiraninu. Masonerija je za •inu njih bila, kao i za većinu današnjih
članova, samo organizirano bratstvo koje iče socijalne vještine i omogućuje stipendije svojim
članovima.”

Daljnji dokaz utjecaja slobodnih zidara na Američku revoluciju može se otkriti proučavanjem
novčanice od jednog dolara - sa slobodnim zidarom Georgeom shingtonom na licu i masonskim
simbolima na naličju. Vidi se i piramida bez vrha, ali sa „svevidećim okom", što su važni i stari
masonski simboli. Tu su i izrazi latinskom Annuit coeptis (Naša je stvar okrunjena uspjehom) i
Noints ordo secloni (Novi svjetski poredak).

Charles Thompson, dizajner velikog pečata SAD-a, bio je slobodni zidar član Franklinova
Američkoga filozofskog društva, američkog pandana britansko „Nevidljivom koledžu”. Prema
Laurenceu Gardneru, „slika pečata izravno je po\ zana s alkemijskom tradicijom, naslijeđenom od
egipatskog terapeutata [medicine] Orao, grana masline, striiele i pentagrami okultni su simboli
suprotnosti: dobra i /' muškog i ženskog, rata i mira, tame i svjetla. Na naličju - što je ponovljeno na
nov čanici od jednog dolara - krnja je piramida, što ukazuje na gubitak drevne mudrosti koju je
prekinula i otjerala u podzemlje crkvena elita. Ali, iznad toga su zrake svj tla punog nade, koje
utjelovljuju svevideće oko’, korišteno kao simbol za vrije' Francuske revolucije.”

Bramley napominje da su na službenom pečatu SAD-a riječi E pluribus iinum (Jedan iz mnogih),
a na njemu je bio prikazan feniks kako ustaje iz pepela, što je masonski simbol koji potječe iz
drevnog Egipta. Ali, toliko je ljudi bilo brkalo dugovratog feniksa s puranom da je ćelavi orao 1841.
godine ipak zamijenjen.

S obzirom na te nedvojbeno masonske simbole istaknute na novcu i obilje informacija na
raspolaganju stručnjacima, Washington je očito bio u pravu u svojoj izjavi iz 1782. sodine kad je
potvrdio ulogu nauka iluminiziranih slobodnih zidara u ranoj povijesti SAD-a.

Mnogi teoretičari zavjera smatraju jedno tajno društvo - iluminate - starim zakulisnim režiserom
svjetskih dogadaja, skupinu dovoljno moćnu i predanu da se može infiltrirati čak i među slobodne
zidare i kontrolirati ih. Da bi se razumjeli zagonetni i neuhvatljivi iluminati ili prosvijetljeni,
moramo se najprije okrenuti osamnaestostoljetnoj Njemačkoj.

Iluminati

Premda se ideje iluminata mogu pratiti kroz povijest sve do najstarijih sekti je su svojatale
ezoterično znanje, red je prvi put javno prepoznat 1776. godine. 1. ibnja te godine - dan koji slave
komunisti, za koje neki smatraju da su svoju filozofiju temeljili na učenju iluminata - bavarske je
iluminate osnovao Adam Weishaupt, »fesor kanonskoga prava na Sveučilištu u Ingolstadtu u
njemačkoj Bavarskoj.

Jedan od suosnivača navodno je bio Vilim od Hessena, poslodavac Mayera }>thschilda.
Nedvojbeno je točno da su Rothschildi i njemačke kraljevske obiteji bili povezani preko slobodnih
zidara. Biograf Rothschilda Niall Ferguson piše je Mayerov sin Salomon bio član iste masonske lože
kao i Mayerov knjigovođa ligmann Geisenheimer.

Školujući se za isusovačkog svećenika, Weishaupt je bez sumnje bio bijesan je 1773. godine papa
Klement XIV. ukinuo taj red. Premda je taj čin naposljetku veo Weishaupta da raskine s Crkvom, ostao
je opčinjen isusovačkom teologijom.

Također je bio pod velikim utjecajem veletrgovca poznatog samo kao Kolmer, kojega
\Vebsterova nazvala „najzagonetnijim od svih zagonetnih ljudi”.

Kolmer, za kojega neki istraživači sumnjaju da je ista osoba po imenu Altotas, ijemu se divio i
spominjao ga francuski dvorski čarobnjak i revolucionar Cagliostro, io je ezoterično znanje Egipta i
Perzije za dugogodišnjeg života na Bliskom istoku. Imer je propovijedao tajni nauk temeljen na
drevnom obliku gnosticizma po imenu iheizam ili mandeizam, koji se služio riječju „prosvijetljeni”
prije 3. stoljeća. Kolmer je navodno sreo Cagliostra na Malti, starom uporištu vitezova templara,
svom putu u Francusku i Njemačku početkom 1770-ih godina. Cagliostro, budući uski revolucionar,
potom se uključio u masonske aktivnosti sa slavnim mletačkim avnikom Giovannijem Giacomom
Casanovom, kao i sa zagonetnim grofom Saintnainom.

U Njemačkoj je Kolmer proslijedio svoje tajne Weishauptu, koji je zatim proveo liko godina
razmatrajući kako ujediniti sve okultne sustave u svoj novi „prosvićeni' ni" red. Weishauptovu
privrženost drevnim mezopotamijskim misterijima poka-cinjenica da su iluminati prihvatili perzijski
kalendar.

S obzirom na veliko znanje isusovaca, Weishaupt je možda preuzeo ime „iluminati' od tajne
španjolske frakcije zvane „alumbrados” (prosvijetljeni ili iluminizirani), koju je utemeljio osnivač
isusovaca, Španjolac Ignacije Loyola. Alumbrados su nau vali neku vrstu gnosticizma, vjerujući da
ljudski duh može izravno spoznati Boga i vanjska obilježja formalne religije nisu neophodna za one
koji pronađu „svjetlo". Nr čudno što je španjolska inkvizicija izdavala proglase protiv te skupine
1568., 1574. 1623. godine. Weishaupt je napisao da se formiranjem iluminata i on izvrgao „ne
mirljivu neprijateljstvu isusovaca, čijim je spletkama bio neprekidno izložen”.

Usprkos tom neprijateljstvu, Weishaupt je stvorio piramidalnu strukturu stu . njeva za inicirane,
temeljenu na isusovačkoj i masonskoj strukturi, s ključnim čla vima samo unutar devet najviših
stupnjeva. Svojim kolegama iluminatima Weishau je bio poznat po kodnom imenu „Spartak”, u čast
roba koji je vodio krvavi ustana protiv Rimljana 73. godine pr. Kr.

Prema članku u jednom časopisu iz 1969. godine, iluminati su nastali unutaij muslimanske sekte
ismailita, skupine blisko povezane s cijemenim vitezovima templa rima, koji su možda donijeli ideale
iluminata u Europu stoljećima prije Weishaupta. U tom se članku tvrdi daje Weishaupt proučavao
učenja vode zloglasnih muslimanskih asasina, nazvanih tako zbog konzumiranja hašiša, te da je i sam
postigao „prosvjet ljenje” uzimajući marihuanu iz domaćeg uzgoja. Kao najava psihodeličnih 1960-
ih godina, parola iluminata Eu’ige Blumenkraft značila je „vječna snaga cvijeća”.

Iluminati su bili zadojeni drevnim ezoteričnim znanjem i protivili su se onome što su smatrali
tiranijom Katoličke crkve i nacionalnih vlada koje je ona podupirala „Čovjek nije zao”, pisao je
Weishaupt, „samo ga je takvim učinio proizvoljni moral. Zao je zbog religije, države, a loši ga
primjeri izopačuju. Kad napokon razum postane religija ljudi, problem će biti riješen.”

Weishaupt se pozivao i na filozofiju kojom će se s užasnim posljedicama mnogo godina služiti
Hitler i drugi tirani. „Pazite na našu tajnu. Upamtite da cilj opravdava sredstva”, pisao je, “i da mudri
moraju koristiti sva sredstva da čine dobro koja zli koriste da čine zlo.” Tako je za prosvijetljene ili
iluminizirane svako sredstvo kojim se postiže cilj prihvatljivo - bez obzira na to je li riječ o lažima,
prijevari, kradi, umorstvu ili ratu.

Ključ za kontrolu iluminata bila ja tajnovitost. Profesor sa Sveučilišta u Edinburghu John Robison
bio je slobodni zidar pozvan da se pridruži iluminatima krajem 18. stoljeća. Nakon što je istražio red,
Robison je objavio knjigu koja svoje zaključke iznosi u naslovu: Dokazi zavjere protiv svih religija i
europskih vlada kuja se kuje tut tajnim sastancima slobodnih zidara, iluminata i čitateljskih društava.

Citirao je Weishauptova pisma drugim iluminatima. U jednom djelu iz 1744. godine pod
naslovom Die neuesten Arbeiten des Spartacus urni Philo in dem llluminaten Orden stoji:

„Najveća snaga našega reda u njegovoj je skrovitosti. Neka se nikad nigdje ne pojavljuje pod
svojim imenom, već uvijek prikriven nekim drugim imenom i drugom djelatnošću. Nitko nije
podesniji od tri najniža stupnja slobodnih zidara; javnost se privikla na njih, malo od njih očekuje i
zato im pridaje malo pozornosti. Nakon toga je oblik učenog ili književnog društva [Društvo Thule]
najprikladniji za našu svrhu... Osnivajući čitateljska društva i pretplatničke knjižnice... možemo
usmjeravati javno mnijenje kako želimo. Na sličan način moramo pokušati steći utjecaj u... svim
službama koje na bilo koji način sudjeluju u formiranju, zastupanju ili čak upravljanju mišljenjem
ljudi.”

Weishaupt nije samo planirao obmanjivati javnost, već je podsjećao čelnike na to da trebaju kriti
svoje namjere od iniciranih „govoreći katkad na jedan način, katkad na drugi, tako da nečija stvarna
nakana ostane nedokučiva njegovim podređenima”.

„Weishauptovi sljedbenici bili su pridobiveni najlukavijim metodama prijevare i vodeni prema
cilju koji im je bio posve nepoznat", napominje Websterova. „To je ono što... čini svu razliku između
časnih i nečasnih tajnih društava.”

Za razliku od anarhista čiji je cilj nestanak svake vlasti, Weishaupt i njegovi iluminati težili su za
svjetskom vladom koja će se temeljiti na njihovoj filozofiji racionalizma s čovjekom u središtu. Tu
će svjetsku vladu, naravno, sami voditi. „Učenici [iluminata] uvjereni su da će red zavladati svijetom.
Svaki član stoga postaje vladarom", proglasio je.

Godine 1777. Weishaupt je spojio svoj tip iluminizma s masonstvom nakon što se pridružio
masonskoj Loži Teodora od dobrog savjeta u Miinchenu. Francuski revolucionarni vođa i član
iluminata Mirabeau zabilježio je u svojim memoarima: „Lodge Theodore de Bon Conseil u
Miinchenu, gdje ima nekoliko ljudi s mozgom i srcem... odlučila je nakalamiti na svoj ogranak još
jedno tajno udruženje, kojemu su dali ime Ked iluminata. Oblikovali su ga prema Družbi Isusovoj,
zagovarajući dijametralno iprotne stavove.” Upravo se tu antiklerikalna poruka slobodnih zidara
spojila s nom usmjerenom protiv institucionalne vlasti. U toj su masonskoj loži Mirabeau i uminati
formulirali isti politički program iznijet u francuskoj Ustavotvornoj skupini 12 godina kasnije.

Filozofiju iluminata proširila je dalje - premda nehotice - bavarska Vlada okomivši na red 1783.
godine. Vlasti su smatrale iluminate izravnom prijetnjom utvrđenom ►retku pa su organizaciju
proglasile ilegalnom. Taj je čin nagnao mnoge članove da jegnu iz Njemačke, čime su se njihovi
stavovi samo proširili. Tajni redovi iluminata javili su se u Francuskoj, Italiji, Engleskoj pa čak i u

novim američkim zemljama.
Slobodni zidar, član Ustavotvorne skupštine SAD-a i bivši predsjednik Thomas rerson pisao je s

divljenjem: „Čini se da je Weishaupt zaneseni filantrop. On vjeruje da je promicanje savršenstva
ljudskog karaktera bio cilj Isusa Krista. Njegova pravila ljubav prema Bogu i ljubav prema
bližnjem." Ili Jefferson nije poznavao utarnji nauk iluminata, ili je i sam. kako se upozoravalo u
njegovo doba, bio njihov ni član.

Upozorenja protiv iluminata stizala su s mnogih strana. Profesor Robison, služi se internim
dokumentima reda, potpuno je razjasnio da je ta organizacija stvoradi hitnog iskorjenjivanja svih
religijskih ustanova i obaranja svih postojećih europskih vlada".

No, Weishaupt je pokazao još jednu dimenziju tog cilja političkog i religijs prevrata, onu koja
možda predstavlja temeljnu motivaciju svih tajnih društava sve danas: žudnju za moči. Napisao je:
„Shvaćate li dovoljno što znači vladati - vlad u tajnom društvu? Ne samo manjim ili manje vrijednim
dijelom stanovništva, već najboljim ljudima, ljudima svih položaja, narodnosti i religija, vladati bez
izvanjs’ sile, ujediniti ih neraskidivo, udahnuti jedan duh i dušu u njih, ljude raspoređene svim
dijelovima svijeta?”

Weishaupt je sam stekao takvu moć stvorivši tako siguran piramidalni zapovjc ni lanac da nitko
nije znao daje on čelnik iluminata sve dok bavarske vlasti nisu zapi jenile interne dokumente te
skupine. U njima je Weishaupt opisao svoju organizatf „Imam dvojicu neposredno pod sobom kojima
sam udahnuo cijeli svoj duh, a svaki te dvojice ima dvojicu drugih, i tako dalje. Iako mogu pokrenuti
i raspaliti tisuće lj na najjednostavniji način, i tako svatko mora davati naredbe i voditi politiku."

Čini se da su se do 1790. godine iluminati razišli, ali mnogi su članovi naprost pobjegli u druge
zemlje ostajući odani idealima te skupine. Bavarska je Vlada pokuš t upozoriti druge zemlje na ono
što su smatrali opasnošću od iluminata. Dužnosnici skupili dokumente iluminata u publikaciji pod
naslovom Izvorni spisi Reda iluminata dijelili je drugim europskim vladama. Ali, njihova upozorenja
nisu imala odjeka.

Websterova piše: „Ekstravagantnost plana [iluminata]... činila ga je nevjeroiat nim pa su ga
europski vladari, odbijajući shvatiti iluminate ozbiljno, zanemarili... Mnogi istraživači tvrde da je isti
skeptični stav pomogao da se zaštite nasljedn iluminata čak i danas.

Iluminatima je bilo prilično lako umaknuti bavarskim vlastima krajem 1780-godina. Jednostavno
su prešli u dublju ilegalu, uspješno se izmiješavši s europski slobodnim zidarima na početku tog
desetljeća.

Masonski povjesničar Waite pokušao je udaljiti slobodne zidare od ilumina napisavši: „Veza
iluminata sa starijom ustanovom naprosto je u tome što su prisvoji neke njezine stupnjeve.”

Usprkos Waiteovu nastojanju da ukaže na tu razliku, zabilježeno je da ; Weishauptova skupina
ranije sklopila savez s masonskim Redom strogog obreda ' Frankfurta. Taj se red temeljio na starijoj
rozenkrojcerskoj skupini zvanoj Red zlatn ružina križa.

Ugledni član Reda strogog pridržavanja bio je hanoverski barun Adolph Fran Friedrich Ludvvig
von Knigge. Premda je i sam dugo predlagao reforme slobodni zidarstva, kad je otkrio snagu
Weishauptovih iluminata, pridružio im se i posvetio njihovoj stvari.

U Weishauptovoj odsutnosti, Knigge je predstavljao iluminate na masonskom skupu u
Wilhelmsbadu, održanom 16. srpnja 1782. godine, kojim je predsjedao vojvoJ od Brunswicka i
kojemu su prisustvovali masonski predstavnici iz svih dijelova Europe Vodeći skupinu iluminata pod
svojim iluminatskim imenom ..Philo”, Knigge je „postigao neku vrstu sporazuma između masonskih
i iluminatskih naprednijih stupnjeva”

piše \Vaite. Premda su se Knigge i \Veishaupt kasnije posvađali i razišli, pokazalo se da je barun

doprinio spajanju iluminata s višim masonskim stupnjevima.
Prema \Vebsterovoj, Knigge, „koji je putovao Njemačkom proglašavajući se reformatorom

slobodnog zidarstva, stigao je u \Vilhelmsbad sa svim ovlastima od Weishaupta te je uspio unovačiti
mnoge suce, učenjake, svećenike i državne ministre u iluminate... llumini/am je ostavljen na području
borbe.”

lste godine kad je održan kongres u \Vilhclsmbadu, prema Stillu, „stožer iluminiziranih
slobodnih zidara preselio se u Frankfurt, njemačko financijsko središte pod kontrolom Rotshchilda.”
Dodaje: „Po prvi su put Židovi primljeni u red. Ranije su se Zidovi primali sami u odjel reda zvan
‘Mali stalni europski sanhedrin."

Jacob Katz u svojoj knjizi Židovi i slobodno zidarstvo u lluropi piše da su među osnivačima
frankfurtske lože slobodnih zidara bili frankfurtski rabin Zvi Hirsch, Rotshchildov prvi knjigovođa
Sigismund Geiscnheimcr i svi vodeći frankfurtski bankari, uključujući Rothschilde, koji će kasnije
financirati Cecila Rhodesa i njegova društva.

Iako je Red strogog obrcua službeno nestao nakon skupa u Wilhelsmbadu, Lynn Picknett i Clive
Prince zaključuju da je Pročišćeni škotski obred smatrao da je postojao Red strogog obreda, samo
pod drugim imenom. Ideju da je Red strogog obreda, koji je svojatao podrijetlo od drevnih misterija
preko vitezova templara, jednostavno mijenjao imena kako bi se zamaskirao, itekako podupire
činjenica daje predsjedavajujći u \Vilhelsmbadu, vojvoda od Brunswicka, „jedan od najaktivnijih i
najutjecajnijih slobodnih zidara onoga doba ", i sam bio član tog reda. Povrh toga, prema \Vaiteu,
.ćini se da možemo otkriti vezu [s Redom strogog obreda] - praktički bez iznimke svake važne osobe
povezane s francuskim slobodnim zidarima, da ne spominjemo mu Njemačku. \Vaite dopušta da se,
nakon skupa u \Vilhelsmbadu, taj red „transformirao” u druge obrede i „skrivene stupnjeve".

S riješenim spornim pitanjima i iluminatima sigurno skrivenim među slobodne 'Jare, skup u
\Vilhelsmbadu pokazao se kao prijelomna točka za red. Premda su se i prisutni zakleti na šutnju, grof
de V'irieu napisao je kasnije u biografiji: „Urota koja skovana tako je dobro smišljena da joj...
monarhija i Crkva neće moći umaknuti.

“lz frankfurtske je lože gigantski plan za svjetsku revoluciju krenuo dalje", piše ili. „Činjenice
pokazuju da su iluminati i njihov donji dom, slobodni zidari, bili no društvo unutar tajnoga društva."

Weishauptov iluminizam bio je javno očitovanje višestoljetne borbe između dogmi organizirane
religije i humanizma temeljenog na drevnom ezoteričnom nju, i teološkom i svjetovnom, lo je znanje
zahtijevalo veliku tajnovitost zbog ilosrdnih napada i Crkve i monarhija. No, dok su mnoge starije
gnostičke sekte, Ijučujući karbonare, promicale časna vjerovanja i vrijednosti, \Veishaupt je imao
štiti, ciničniji i razorniji plan.

,,Weishaupt je... znao kako preuzeti od svakog društva, prošlog i sadašnjeg, dijc-c koji su mu
trebali i sve ih iskoristi za funkcionalan sustav strašne učinkovitosti".

piše kritično Websterova, „...razjedinjujuća učenja gnostika i manihejaca, mode filozofa i
enciklopedista, metode ismailita i asasina, disciplinu isusovaca i templ organiziranost i tajnovitost
slobodnih zidara, Machiavellijevu filozofiju, zagonet rozenkrojcera - osim toga, znao je kako
angažirati prave elemente u svim postoj društvima kao i izolirane pojedince te ih usmjeriti u svoju
korist.'

S obzirom na to što je samo taj njemački profesor postigao u 18. stoljeću, ja je da su noviji
teoretičari zavjera zabrinuti zbog onoga što bi moderni iluminati, o mijeni tehnologijom i utjecajem
na masovne medije, mogli ostvariti.

Mnogi istraživači vjeruju da iluminati i dalje postoje te da cilj tog reda nije ni manje nego
ukidanje svake vlasti, privatnoga vlasništva, nasljeđa, nacionalizma, c telji i organizirane religije. To

vjerovanje djelomično potječe od intrigantne ideje su silno osuđivani Protokoli sionskih mudraca -
koji se od svojeg objavljivanja 1 godine često koriste za opravdavanje antisemitizma - zapravo
dokument ilumina sa židovskim elementima dodanim radi dezinformiranja.

„Iako su iluminati nestali iz javnosti, monolitni aparat koji je pokren Weishaupt možda i danas
postoji ”, napominje Still. „Ciljevi i metode jamačno i d postoje. Postoji li još naziv iluminati doista
je nevažno.”

Slobodno zidarstvo

Trajna je poveznica između suvremenih i starih tajnih društava slobodno zidarstvo, koje je
postojalo kao moćna sila mnogo prije nego što su određene lože postale „iluminizirane".

Tijekom kasnoga srednjeg vijeka, kad je svaka oporba Rimokatoličkoj crkvi bila primorana
prijeći u ilegalu, među jedinim organiziranim skupinama koje su se mogle slobodno kretati po
Europi bili su klesarski cehovi, koji su održavali dvorane za skupove ili „lože” u svim velikim
gradovima.

Masoni, čije je poznavanje arhitekture i građenja potjecalo iz starog Egipta i ranijih vremena, bili
su od presudne važnosti za izgradnju europskih crkava i katedrala. Bili su izravni nasljednici starih
zidarskih cehova koji su postojali i u Egiptu i u Grčkoj i koristili se ezoteričnim građevnim
tehnikama u svom zanatu. Te su se tehnike prenosile preko sljedbi i misterijskih škola, a neke
zapanjuju i današnje graditelje.

Prema Lncvclopaediji Britannici, slobodno je zidarstvo najveće tajno društvo na svijetu, a
proširilo se uglavnom zahvaljujući razvoju Britanskoga carstva u 19. stoljeću Osnivale su se
masonske lože čak i u Kini pod pokroviteljstvom Velike engleske lože od 1788. godine. Zloglasne
kineske trijade počele su kao masonski red, zajedno s jednim zvanim Red svastike, prema autoru
Nove enciklopedije slobodnoga zidarstva. Ti su kineski masoni izvodili identične obrede te nosili
slične simbole ukrašene draguljima i kožne pregače. Božanstvo su nazivali „prvim graditeljem”.

Ima nekoliko organizacija koje, iako nisu službeno masonske, vuku podrijetlo od masona. Među
njih spadaju takve društvene ili „zabavne” organizacije kao što su Drevni arapski red plemenitaša
mističnog hrama i Redovi istočne zvijezde, beMolayjev red, Red graditelja i duge. Te su skupine
pretežno američke, budući daje itanskim masonima izričito zabranjeno pridruživati se takvim
društvima.

Prema novinaru Georgeu Johnsonu, „slobodno je zidarstvo vrlo rano stvorilo ističnu auru.
Njegovi su članovi imali moć koja se nije temeljila na kraljevskom ili kvenom autoritetu nego na
znanju, ne samo o obradi kamena i žbukanju, već i o nama antičkih grčkih stručnjaka za geometriju".
S obzirom na to da su već imali ređeno ezoterično ili tajno znanje, masoni su bili idealni posrednici
za tajno širenje tiklerikalnih učenja.

Najslavniji masonski simbol - slovo G unutar kutomjera i šestara - prema masonskom
povjesničaru Albertu Mackeyju zapravo označava geometriju \lackey dodaje da masoni uče kako su
„zidarstvo i geometrija sinonimi" i da se „geometriiski simboli u obredima modernih slobodnih
zidara mogu smatrati ostacima geometrijskih tajni srednjovjekovnih masona koje se sad smatraju
izgubljenima '. Okultna geometrija, katkad nazivana „tajnom geometrijom”, dugo se koristila
geometrijskim simbolima poput kruga, trokuta, pentagrama itd., kao simbolima metafizičkih i
filozofskih ideja.

Christopher Kni^ht i Robert Lomas imaju zanimljiv pogled na dobro poznat masonski simbol
kutomjera i šestara. Oni tvrde da je nastao kao stiliziran oblik drev nog simbola kraljeve moći -
piramide s osnovom u podnožju koja predstavlja zemaljsku moć - prekrivenu obrnutom piramidom
koja predstavlja nebesku moć1 svećenika. Zajedno te piramide moći tvore simbol koji je postao
poznat kao Davidova zvijezda „Prvi se put počeo naširoko koristiti na brojnim kršćanskim crkvama u
srednjem vijeku”, pišu oni, “a najstarije smo primjere, na vlastito iznenađenje, otkrili na
građevinama koje su podigli vitezovi templari. U sinagogama se počeo rabiti mnogo kasnije.”

Prema jednoj masonskoj predaji, Abraham, praotac Hebreja, podučio je Egipćane posebnom
znanju koje potječe iz razdoblja prije velikog potopa. Kasnije je to znanje - prikazano kao djelo

legendarnog Hermesa lrismegistosa - sakupio grčki filozof Euklid, koji je ta djela proučavao pod
nazivom geometrija. Grci, i kasnije Rimljani, nazivali su tu disciplinu arhitekturom.

Kritičari slobodnoga zidarstva tvrdili su da istaknuto G znači gnosticizam, filozofiju gnostičkih
sljedbi poput alumbradosa, koje je izopćila rana Crkva.

Stručnjaci se ne slažu oko pravog podrijetla slobodnoga zidarstva, ali svi potvrđuju da potječe iz
razdoblja prije starog Egipta. Prema masonskoj predaji, potječe od izgradnje babilonskog tornja i
jeruzalemskog hrama kralja Salomona.

U 19. stoljeću Mackey je ustvrdio da organizacija i poznavanje graditeljstva srednjovjekovnih
masona potječu od „lombardijskih arhitekata", laj je ceh iz sjeverne Italije prvi preuzeo ime
„slobodni zidari", što je bio skraćeni naziv bratskog Reda slobodnih i primljenih zidara. Naziv
„primljeni” odnosi se na kasnije članove koji nisu imali veze s izvornim klesarima. Jedan tekst o
alkemiji u kojemu se izričito spominje „slobodni zidar" može se datirati u 1450-e godine.

Drugi poznavatelji masona povijesno datiraju red u vrijeme rimskog Collegiuma Pobranima ili
Radničkog kolegija, skupine graditelja i arhitekata koja je postala uzor kasnijim cehovima. Većina
autora prati masonske tajne preko ratnika-svećenika iz križarskih ratova, vitezova templara. Jedan
autor iz 18. stoljeća tvrdio je da je moderno slobodno zidarstvo utemeljio Godfrey de Bouillon, voda
Prvoga križarskog rata, koji je osvojio Jeruzalem i navodno bio i osnivač tajnovitoga Sionskog
priorata.

Tajne podrijetla slobodnih zidara dobro se čuvaju usprkos brojnim objavljenim knjigama i
literaturi o toj temi. \Valter Leslie \Vilmshurst, istaknuti slobodni zidar i autor Smislu slobodnoga
zidarstva, napisao je: „LI pravu, skrovitu povijest slobodnoga zidarstva nije upućeno čak ni samo
društvo.” Mnogi istraživači smatraju da je čak i većina slobodnih zidara izgubila iz vida pravo
podrijetlo i svrhu te organizacije. „Općenito se ta organizacija doima kao da je zaboravila svoj
izvorni smisao”, pišu autori Templarskog otkrivenja ( lite Templar Revelation).

Tu su tvrdnju ponovili masonski autori Hiramova ključa {The lliram Kev), Knight i Lomas, koji
su napisali: „Ne samo da podrijetlo slobodnoga zidarstva više nije poznato, nego se priznaje da su
prave tajne’ reda izgubljene, a u današnjim masonskim obredima umjesto njih koriste se zamjenske
tajne ...”

Ipak, nakon iscrpne analize vitezova templara, zaključili su: „Sada možemo biti sigurni, bez i
najmanje sumnje, daje početna točka slobodnoga zidarstva bila izgradnja crkve u Rosslvnu sredinom
15. stoljeća.” Rosslvn. kod Edinburgha u Škotskoj, izgradila je obitelj Saint-Clair. Oni su bili bliski s
izvornim vitezovima templarima, a \Villiam Saint-Clair iz Rosslvna postao je prvi veliki meštar
škotskih slobodnih zidara. Catherine de Saint-Clair bila je udana za prvoga velikog meštra vitezova
templara.

Mnoge nejasnoće oko pornekla i razvoja slobodnog zidarstva potječu od raskola Rimokatoličke
crkve i protestantske Anglikanske crkve, kad su izgubljeni mnogi masonski arhivi. Ratovi i
revolucije uzeli su svoj danak od masonskih knjižnica u svim zemljama.

Kralj Henrik VIII., raskidaiući s Rimom, nije samo prekinuo planove za izgradnju crkava u
Engleskoj, prouzročivši opću nezaposlenost, već je i opljačkao imovinu masona pod izlikom poreza
i dažbina. Kako bi opstale, lože su počele primati medu ičlanove i nemasone. Ti vanjski veletrgovci,
zemljoposjednici i ostali - mnogi templarskog podrijetla - postali su poznati kao „spekulativni”
slobodni zidari. Prihvatili su mistični i ezoterični nauk temeljen na tradicijama koje potieću iz
razdoblja prije (slobodnoga zidarstva i koje su u red donijeli članovi vitezova templara koji su
bježali pred progonom Crkve.

Kad su četiri londonske lože oformile Ujedinjenu veliku ložu 1717. godine, spekulativni slobodni

zidari posve su dominirali izvornim cehom klesara ili „operativnih bodnih zidara. Upravo je
ponajprije od spekulativnih slobodnih zidara red crpio je ezoterično znanje.

\Vebsterova tvrdi da se podrijetlo slobodnoga zidarstva ne može povezati ni s inim izvorom,
nego da je red nastao spajanjem tradicija koje su se pojavljivale i iješale s vremenom. „Tako
operativno slobodno zidarstvo možda potječe od rimskih legija preko srednjovjekovnih operativnih
slobodnih zidara, dok spekulativno slobodno zidarstvo možda potječe od [hebrejskih] patrijarha i
poganskih misterija. Ali, w koji se ne može poreći jest židovska kabala... Ostaje činjenica da nakon
što su ncipirani obredi i ustroj slobodnoga zidarstva 1717. godine, utemeljitelji Velike lože brali su
židovsku verziju tajne tradicije za uspostavljanje svojega sustava premda sačuvali određene
fragmente drevnih egipatskih i pitagorejskih učenja.”

Slobodno zidarstvo nastavilo je sve više primamljivati. Godine 1720. masonske lože osnovane u
Francuskoj pod pokroviteljstvom engleske Ujedinjene velike lože.

Oformile su veliku ložu u Francuskoj 1735. godine. Bile su odvojene od škotske 1 koju je
formirao Karlo I. Stuart nakon što je pobjegao iz Engleske. Napetosti izme dvaju ogranaka francuske
masonerije pojačale su se 1746. godine nakon progons Charlesa Edwarda „Bonnieja prince
Charlieja" Stuarta, „mladog pretendenta” i n‘ govih pristaša koji su poticali korištenje reda u
političke svrhe.

Upravo je u tom razdoblju postalo javno poznato pravo podrijetlo slobodn zidarstva. Godine
1737. skrbnik sinova princa Charlesa Edwarda i član Kraljevsk društva Andrew Michael Ramsey
održao je govor pred slobodnim zidarima u Pari U onome što je postalo poznato kao „Ramseyjev
govor” jasno je ustvrdio da „naš tvori bliski savez s vitezovima sv. Ivana od Jeruzalema”, reda koji se
usko povezuje vitezovima templarima. Ramsey je rekao i da je slobodno zidarstvo povezano s d nim
misterijskim školama grčke božice Dijane i egipatske božice Izide.

Njemački slobodni zidar barun Karl Gottlieb von Hund priključio se franktu skoj loži i 1751.
osnovao odvojak škotskog obreda nazvan Red strogog obreda, zakletvi na slijepu poslušnost
zagonetnim i neviđenim „pretpostavljenima”. K je prije opisano, taj je red završio spajanjem s
iluminatima i njemačkim slobodni zidarima za vrijeme skupa u Wilhelsmbadu.

Von Hund je priznao da nastavlja tradicije vitezova templara, koji su bili prisiP ni pobjeći u
Škotsku početkom 14. stoljeća. Članovi reda proglasili su se „vitezovi hrama”. Tvrdio je da izvršava
naredbe „nepoznatih pretpostavljenih”, koji nisu ni identificirani ili locirani. Dok neki tvrde da ti
„pretpostavljeni” nisu bili ljudi, većit istraživača smatra da su vjerojatno bili jakobitski pristaše
Stuarta koji su umrli i izgubili vjeru nakon poraza „mladoga pretendenta”.

Ti su pretpostavljeni dali von Hundu popis osoba koje su navodno bile vel: ki meštri vitezova
templara, za koje se smatra da su nestali sredinom 14. stoljeća Nedavno otkriveni gotovo identičan
popis povezivao se sa zagonetnim Sionski prioratom sa sjedištem u Rennes-le-Chateauu u južnoj
Francuskoj, preko austrijs1-povjesničara Lea Schidlofa, navodnog autora genealoških popisa
nazvanih dossicn secrets ili tajni dosjei. „Osim načina pisanja jednog prezimena, popis koji je je
dobio Hund točno se slaže s jednim iz tajnih dosjea. Ukratko, Hund je nekako došao do popisa
templarskih velikih meštara točnijeg od bilo kojeg tada poznatog”, pišu autori Svete krvi, svetog
grala. Smatrali su da to uvelike podržava ideju da su i Priorat i slobodni zidar Hund bili izravno
povezani s vitezovima templarima.

Nakon dugogodišnjih sukoba s Rimokatoličkom crkvom, slobodni zidari u Engleskoj - sad pod
Anglikanskom crkvom - obznanili su 1723. godine da će organizacija primati osobe svih
vjeroispovijesti. Danas se procjenjuje da u svijetu djeluje šest milijuna slobodnih zidara,
raspoređenih u gotovo sto tisuća loža.

Slobodno zidarstvo čine tri osnovne lože: Plava loža, početni stadij podijeljen na tri stupnja;
Jorški obred, sastavljen od deset dodatnih stupnjeva; i Škotski obred s ukupno 32 stupnja inicijacije.
Trideset treći stupanj, u koji se ulazi samo pozivom, predstavlja ljudsku glavu na vrhu 32 kralješka.
To je najviši javno poznati stupanj.

Golema većina članova smatra svoje članstvo u masonima tek nešto malo drukčijim od članstva u
Lion's Clubu, Optimistima ili trgovačkim komorama. I s njihova stajališta, to je točno. Čak i
masonska literatura jasno daje do znanja da samo oni članovi koji napreduju iznad SS. stupnja bivaju
upućeni u prave ciljeve i tajne te skupine.

Tu hijerarhiju spremno potvrđuju masonski autori. „Uvijek je postojao vidljivi, elementarni,
popularni nauk koji je služio za poučavanje masa koje su nedovoljno spremne za dublje učenje”, piše
slobodni zidar Wilmshurst. „Postoji unutarnji, napredniji nauk, tajnije znanje, koje je rezervirano za
zrelije umove i u koje se upućuju samo sposobni i pravilno pripremljeni kandidati koji dobrovoljno
žele udio u njemu."

Slobodni zidar SS. stupnja Manly P Hali piše: „Slobodno je zidarstvo bratstvo unutar bratstva -
vanjska organizacija koja skriva unutarnje bratstvo odabranih... jedno je vidljivo, drugo nevidiljivo.
Vidljivo je društvo divna skupina ‘slobodnih i prihvaćenih’ ljudi kojima je naloženo da se posvete
etičkim, obrazovnim, bratstvenim, domoljubnim i humanitarnim problemima. Nevidljivo je društvo
tajno i najuzvišenije bratstvo, čiji su članovi posvećeni služenju... arcanum arcandrumu [svetoj tajni].”

Istaknuti devetnaestostoljetni slobodni zidar Albert Pike priznao je da slobodno zidarstvo ima
„dva nauka, jedan skriven i rezerviran za meštre... drugi javan...” Bivši provincijski veliki arhivar
Wilmshurst potvrđuje da se prvi stadij ili početni stupnjevi slobodnoga zidarstva „bave samo
površinskom vrijednošću nauka” i da „taj stadij golema većina slobodnih zidara, bojimo se, nikad ne
prijeđe”.

Čak ni mnogi visoko pozicionirani masoni nikad ne dosegnu unutarnji krug znanja. U svojim
memoarima slavni slobodni zidar Casanova piše „da čak i oni koji 50 godina zauzimaju poziciju
meštra možda još nisu upoznati s njegovim Misterijima”.

Epperson iznosi zanimljivu opasku kako će svaki mason poreći da postoji unutarnji i vanjski krug
reda zato što „prosječni mason" doista nije svjestan tog sustava, dok se „prosvijećeni mason"
obvezao da to neće otkriti. „Taj je drugi sloj zaštićen prisegom čuvanja tajne, što znači da ćete, ako
znate za njegovo postojanje, morati prisegnuti da to nikome nećete reći ”, objasnio je.

Struktura moći tog reda također je izazvala zabrinutost među mnogim istraživačima. „Svjetsko
slobodno zidarstvo je golema piramida manipulacije”, piše zavjerenički autor leke. „Piramidalna
struktura omogućuje eliti, nekolicini u vrhu slobodnoga zidarstva, da kontrolira većinu obmanjujući
je i držeći je u neznanju."

Ta je prijevara ostvarena pružanjem tolikih proturječnih i zbunjujućih informacija i upućenim
masonima i radoznaloj javnosti, da se čak ni masonski učenjaci oko mnogih stvari ne mogu
usuglasiti. Mackey priznaje da masonski arhivi „obiluju povijesnim netočnostima, anakronizmima pa
čak i besmislicima”.

Postoji razlog za tu smetenost. „Rast [slobodnoga zidarstva] podudara se s odgovaarajućim
opadanjem zanimanja za ortodoksnu religiju i javno bogoštovlje . napominje \Vilmshurst.
„Jednostavna načela vjere i humanističkih ideala slobodnoga zidarstva među nekim ljudima
zauzimaju mjesto teologije koju nude razne crkve.”

Premda njegovi vode poriču da se radi o religiji, slobodno zidarstvo ipak nudi zamjenu za nju.
Nije čudno što mora biti oprezno u svojim naučavanjima. Još za našega pamtivijeka svatko tko je
izražavao ideje koje su se javno smatrale svetogrdnima ili bogohulnima riskirao je ozbiljnu osudu

zajednice, tjelesne ozljede ili čak smrt.
Wilmshurst tumači da unaj koji traži prosvjetljenje ,.u obliku povišene svjesnosti i povećanih

osjetilnih sposobnosti... mora biti pripravan odreći se svih prošlih predrasuda i misaonih navika te s
djetinjom krotkošću i poslušnošću prepustiti svoj um primanju nekih možda čudnovatih i
neočekivanih istina...”

Opisujući učenja slobodnoga zidarstva „prikrivenima" i „tajnovitima", napisao je: „Smisao
slobodnoga zidarstva... predmet je koji se obično ostavlja posve neprotumačenim i to u skladu s tim
ne shvaća većina njegovih članova, osim možda nekolicine, tako malobrojne da im to postaje osobno
učenje...”

Ipak, Wilmshurst daje neke naznake o skrivenoj povijesti slobodnoga zidarstva kad piše o
„zlatnom dobu” kad su „ljudi nekoć svjesno općili s nevidljivim svijetom a čuvali su ih, učili i vodili
bogovi ...” Napominje daje čovječanstvo skrenulo s puta nakon „pada” zbog nastojanja da stekne isto
znanje kao i njegovi stvoritelji, što je ideja usporediva s biblijskim „grijehom".

laj „pad" čovječanstva, prema Wilsmhurstovu tekstu iz 1927. godine, nije uzrokovan nikakvim
individualnim prekršajem nego „nekom slabošću ili nedostatkom u kolektivnoj ili skupnoj duši
Adamove rase” pa je “u božanskom vijeću” odlučeno da se „čovječanstvo treba iskupiti i vratiti u
prvobitno stanje”, što je proces koji zahtijeva „goleme vremenske cikluse kako bi se ostvario”.
Dodaje i da taj povratak zahtijeva i „stručnu znanstvenu pomoć- onih bogova’ i anđeoskih čuvara
zabludjele rase o kojima govore sve drevne predaje i sveti spisi”.

Masonski autor \lanly P Hali pokazuje da Wilmshurst nije govorio samo alegorički, objasnivši:
,,U dalekoj prošlosti bogovi su hodali medu ljudima i... odabirali su između sinova čovječjih
najmudrije i najodanije. I’im predodredenim i prosvijetljenim sinovima ostavili su ključeve svoje
velike mudrosti... Predodredili su te pomazanike i odabranike da budu svećenici ili posrednici između
njih - bogova - i čovječanstva koje još nije razvilo oči kojima bi moglo gledati u lice Istini i živjeti...
Ti prosvijetljeni utemeljili su ono što poznajemo kao drevne misterije.”

Dakle, jedna unutarnja masonska tajna tiče se njihove svijesti o prapovijesnim „bogovima koji su
ostavili svoje znanje odredenim pojedincima, tako ih prosvijetlivši. 16 je znanje proslijeđeno preko
drevnih misterijskih škola utemeljiteljima i židovske i kršćanske religije, za čije su predaje doznali
vitezovi templari i donijeli ih u jezgru modernoga slobodnog zidarstva.

Prijenos od drevnih tajnih društava do modernijih tajnih organizacija pospješila je pojava tog
„iluminiziranoga” slobodnog zidarstva krajem 18. stoljeća, koje je i samo spojilo stariji ezoterični
nauk s kabalističkim tradicijama. Te tajne i dalje vrebaju u jezgri slobodnoga zidarstva, čak i dok
neznani milijuni članova uživaju u njegovoj vanjskoj filantropiji i kolegijalnosti.

Marljiv istražitelj može početi shvaćati te drevne tajne tek nakon vrlo mučnog i ozbiljnog
proučavanja - mnogo se toga još uvijek ne govori izravno, kako priznaju masonski autori.

Druga drevna tajna tiče se ideje reinkarnacije, koja će, ispričava se Wilsmhurst, .biti čudnovata i
vjeroiatno neprihvatljiva nekim čitateljima”. Dodaje: „Mi samo bilježimo ono što tajni nauk uči."

Upravo je ta skrivena i ezoterična strana slobodnoga zidarstva nagnala kritičare optuže red da je
protureligijski. „Optužbe da su se slobodni zidari bavili okultnim anostima, osobito alkemijom,
astrologijom i obrednom magijom, pratile su red kroz vijest”, priznaju današnji urednici Mackeyjeve
knjige.

Među starim slobodnim zidarima bili su ljudi koji su se nazivali magičarima -ne današnji
mađioničari, nego ljudi koji su ime uzeli prema nazivu tnagi, ili mudraci. |Sve do prosvjetiteljstva u
18. stoljeću, magija je bila samo drugo ime za znanost. Ti su magičari ozbiljno tvrdili da posjeduju
drevno znanje o pretvorbi metala, manipuliranju materijom i vječnoj mladosti.

Jedan od najmagičnijih takvih masona bila je osoba poznata kao „Čudotvorac . kojega se smatra
da je živio stotinama godina.

Grof Saint-Germain i drugi magičari

Ljudi koji su poznavali »rofa Saint-Germaina karakteriziraju ga ili kao šarlata ili kao besmrtnog
magičara. Istina je vjerojatno negdje u sredini iako je nedvojbe bilo nečega neobičnog u tom čovjeku.

Nitko nikad nije saznao njegovo pravo podrijetlo, ali glasina je bilo mm Neki su tvrdili da je taj
izvanredan čovjek, koji je govorio sve europske jezike pokazivao duboko poznavanje mnogih
područja, zapravo bio treći sin Leopold Georga, trećeg sina transilvanijskog kneza Ferenca II. i
Charlotte Amalie < Hessen-Rheinfelsa. Okultni autor Hali izvještava da je Saint-Germain jednom
rekao Vilimu od Hessena da je zapravo transilvanijski knez Rakoczy i da ga je obrazovao posljednji
vojvoda Medici. S obzirom na to da je Saint-Germain tvrdio kako je otkrio tajnu besmrtnosti, možda
je grofovo pamćenje zaslužno za neke moderne legende o grofu Drakuli.

Jedni su govorili da je taj istaknuti violinist bio sin portugalskog kralja, dok su drugi govorili da
je samo potomak nekoga lutajućega portugalskog Židova ili, prema nekim izvještajima, Daniel Wolf,
sin jednoga strasburškog liječnika. U jednom izvještaju čak stoji da je plod veze između jedne
arapske princeze i gmaza.

Tko god bio, grof od Saint-Germaina, zvan „Čudotvorac” zbog svojega golemog znanja i
socijalnih vještina, pokazao se jednim od najuspješnijih agenata tajnih dru štava svojega doba. Prvo
se pojavio u Londonu oko 1743. godine, gdje je, dvije godine kasnije, uhićen kao jakobitski uhoda,
ali kasnije je pušten.

Napustivši London, grof je putovao Njemačkom i Austrijom. Upoznao je Marshala de Belle-Islea,
francuskoga ministra rata koji ga je uveo na francuski dvor. Smjesta je postao popularan, tvrdeći da
živi stoljećima nakon što je otkrio „eliksir života formulu za fizičku besmrtnost. Kako pripovijeda
Richard Cavendish, grof je rekao dvoranima da je bio među uzvanicima u Kani kad je Isus pretvorio
vodu u vino i da je poznavao egipatsku kraljicu Kleopatru. Njegovo poznavanje povijesti bilo je
izvanredno, budući da je opisivao pojedinosti događaja koje su zapanjivale većinu učenih
povjesničara. Smatran jednim od najvećih svjetskih umova, francuski književni div Francois-Marie
Arouet, poznatiji kao Voltaire, jednom je izjavio da je Saint-Germain „čovjek koji zna sve”.

Očito je bio pravi zabavljač. Jednom je pričao kako je bio prijatelj legendarnog kralja Richarda
Lavljeg Srca, „...okrenuvši se prema svojemu sluzi radi potvrde, boravljate, gospodine,’ rekao je
sluga ozbiljno, 'da sam u Vašoj službi samo 500 godina.

Saint-Germain je tvrdio i da zna tajnu uklanjanja grešaka s dijamanata i transmutacije raznih
kovina. Laboratorij za njegove alkemijske pokuse dao mu je kralj Luj koji ga je angažirao i za tajne
diplomatske i špijunske misije. Saint-Germain je jasnio gdje je stekao svoje izvanredno znanje.
„Čovjek mora učiti u piramidama, što sam ja učio”, jednom je rekao.

Godine 1762. putovao je u Sankt Peterburg, gdje je pomagao pri postavljanju ijateljeve kćeri,
kneginje od Anhalt-Zerbsta, na rusko prijestolje nakon smrti Petra I. Kći njegova prijatelja postala je
poznata kao „Katarina Velika”. „Saint-Germainova ješanost u zbacivanje ruskoga kralja Petra nije
bila sitna prijevara”, napominje mley, „bio je to veliki državni udar koji je promijenio politički
krajolik Europe.

Važnost Saint-Germaina u njegovim je bliskim vezama. Nakon što je napustio siju, grof se
povezao s važnim slobodnim zidarima poput Casanove i budućega ncuskog revolucionara
Cagliostra. U Njemačkoj je, prema Cagliostru, Saintmain sudjelovao u formiranju slobodnih zidara i
uveo ga u Red strogog obreda u zemnoj odaji blizu Frankfurta. Vodstvo tog reda dijelili su vojvoda
od Brunsvvicka (knez Karl od Hessena, „glava svih njemačkih slobodnih zidara i brat Vilima IX.,
rovitelja Mayera Rothschilda. „Jedan od Saint-Germainovih najboljih prijatelja i Tlika bio je knez od

Hessen-Kassela”, napominje Tomas, „koji je napisao Memoires mon temps [Sjećanja na moje doba],
gdje naziva grofa jednim od najvećih filozofa i je ikad živio .”

„Saint-Germain bio je ‘veliki meštar slobodnih zidara’ i onaj koji je uputio liostra u tajne
egipatske masonerije”, potvrđuje Websterova, koja dodaje da je glistro ubrzo „uvelike zasjenio svog
učitelja ”. Cagliostro je osnovao svoj egipatski anak slobodnih zidara crpeći iz Saint-Germainovih
učenja i njegova poznavanja vske kabale. Sve je to položilo temelje za iluminatsko preuzimanje
njemačkih idnih zidara.

Dok je bio u Njemačkoj 1774. godine, Saint-Germain je neko vrijeme boravio Vilima IX. od
Hessena. Možda je za vrijeme tog boravka Saint-Germain izmjenji-tajne s Vilimom i njegovim
financijskim savjetnikom Mayerom Rothschildom. S irom na Rothschildovo zanimanje za antikvitete
kao i za kabalu, možemo zamisliti vu očaranost Saint-Germainovim poznavamem egipatskih
misterija. „Saint-Germainove aktivnosti su važne zato što njegova kretanja pokazuju fascinantnu vezu
između ratova koji su se odvijali u Europi, dubljih razina bratstva i klike ačkih kneževa, osobito kuće
Hessen”, piše Bramley.

Druga veza između Rothschildova visokog pokrovitelja i okultnoga slobodnog rstva bio je Jean-
Baptiste Willermoz, koji se kao mason od 1753. godine i imućni izvođač svile iz Lyona nesumnjivo
kretao u istim krugovima kao i \1ayer Rothschild.

Willermoz, koji je također tvrdio da je dobivao upute od „nepoznatih nadređenih boravio je neko
vrijeme kod kneza od Hessen-Kassela. Kao član masonskog Obi. izabranog Cohena, \Villermoz je
bio pokretačka snaga tijekom skupa u Wilhelmsb 1782. godine, a mnogi ga smatraju utemeljiteljem
modernog spiritizma.

Willermoz je možda kontaktirao sa Saint-Germainom, budući da u starom dje pod naslovom
Freimaurer liruderschafi in Frankreich [Bratstvo slobodnih zidara Francuskoj], u drugom svesku
stoji: „Među slobodnim zidarima pozvanima na velil konferenciju u \Vilhelmsbadu... nalazimo St.
Gcrmaina zajedno sa St. Martinom mnogim drugima."

Saint-Germain i Cagliostro možda nisu jedine veze između židovske kabalr slobodnoga zidarstva.
Drugi je aspirant bio tajanstven i slabo poznat čovjek po ime-Havyim Samuel Jacob Falk. „Dok se St.
Germain i Cagliostro spominju u svak izvještaju o magičarima 18. stoljeća, neke osvrte na Falka naći
ćemo isključivo židovskim ili masonskim djelima koja nisu namijenjena široj javnosti", napomiir
Websterova.

Njemački pjesnik Gotthold Ephraim Lessing, blizak prijatelj kabalističkog ii zofa Mosesa
Mendelssohna i knjižničar vojvode od Bruns\vicka, visokoga masons1 dužnosnika, napisao je
nekoliko važnih masonskih rasprava pod naslovom Ernst ui Falk: Gesprache fiir Freimaurer (Ernst i
Falk: razgovori za slobodne zidare). Prem to nije dokumentirano, Lessingov naslov ukazuje na vezu
između Falka i njemačk' slobodnih zidara, među koje spadaju i Rothschildi.

Falk je pobjegao iz Njemačke kako bi izbjegao spaljivanje na lomači kao vještac stigao je u
London 1742. godine, očito kao puki siromah. Ipak, ubrzo je kupio udobaq dom s mnogo srebrnine i
zlata, kao i s privatnom sinagogom.

Websterova povezuje falka ne samo s kabalom nego i s Francuskom revolucijo! „Vojvoda [od
Orleansa] bio je u kontaktu s Falkom dok je boravio u Londonu, a hi je podržavao njegov plan
uzurpacije”, piše Websterova, pitajući se „bismo li mogli u Falkovim zlatnim fondovima’ naći izvor
nekih od pozajmica koje je u Londonu dobio vojvoda od Orleansa za financiranje revolucionarnih
pobuna...”

Webster je l aika smatrala najvjerojatniiom osobom iz povijesnih zapisa — pore Rotshchilda -
koja je mogla uvesti kabalistička učenja u više stupnjeve slobodnog zidarstva. „Falk je uistinu bio

više od masona”, piše ona, „bio je visoko upućen -vrhovni autoritet kojemu su se tajna društva
obraćala radi uputa.” Websterova dodaie da je „nepristupačni” Falk lako mogao biti jedan od
„stvarnih upućenika čije se ime tako pomno čuva u tajnosti... dok St. Germain i Cagliostro... stoje u
središtu pozornosti...”

Bez obzira na to predstavljaju li Rothschild ili Falk, ili obojica, tu vezu, očito je da su i slobodni
zidari i vitezovi templari uvelike crpili iz kabale i ideje i obrede.

Masonske spletke

Godinama je bilo mnogo zabrinutosti, čak i prave paranoje- kao u Antimasonskom rctu - zbog
uloge masonskih redova u svjetskim događajima, počevši od Američke Francuske revolucije pa sve
do danas.

laj se način razmišljanja može bolje shvatiti nabrojimo li samo nekolicinu važnih masona,
počevši od američkih predsjednika \Vashingtona, Monroea, Jacksona, ka, Buchanana, \ndrewa
Johnsona, Garfielda, Tafta, Hardinga, Trumana, Forda Ieddyja i Franklina Roosevelta. Među ostalim
su slavnim američkim masonima n Hancock, Benjamin Franklin, Paul Revere, Sam Houston, Davy
Crockett, Jim vie, Douglas MacArthur, J. Edgar Hoover i Hubert Humphrey. Među inozemne ijesne
masone spadaju Winston Churchill, Cecil Rhodes, Horatio Nelson, voja Arthur \Vellington, sir John
Moore, Simon Bolivar, Giuseppe Garibaldi, Franz •ph Haydn (koji je skladao melodiju za
Deutschland iiber alles), \Volfgang Amadeus ozart, Johann Wolfgang von Goethe, Voltaire
(Fran^ois-Marie Arouet), Giuseppe azzini, Mihail Bakunjin, Aleksandar Kerenski, Aleksandar
Puškin, Benito Juarez i de San Martin.

Toliki broj različitih osobnosti nagnao je Baigenta i Leigha na zaključak kako je moguće pripisati
ikakvu političku orijentaciju ili čak političku dosljednost slobodni zidarstvu". Međutim, u svojoj
podrobnoj studiji o ranom slobodnom zidarstvu vitezovima templarima, Baigent i Leigh nisu se
obazirali na infiltraciju iluminata “du slobodne zidare krajem 18. stoljeća. Taje infiltracija sa sobom
donijela Hegelova \Veishauptova razmišljanja, koja uključuju „cilj opravdava sredstvo” i „kako bi se
;tigla sinteza, nužne su dvije suprotstavljene sile”. Istraživači zavjera razjasnili su su iluminizirani
slobodni zidari iskoristili svaku priliku za promicanje svoje stvari, z obzira na to koju bi stranu u
određenom trenutku mogli podupirati.

Za masonsku krilaticu Ordo ab ehao, ili Red iz kaosa, općenito se smatra da se Inosi na nastojanje
reda da unese poredak znanja u kaos raznih ljudskih vjerovanja ] filozofija u svijetu - novi svjetski
poredak.

Zavjerenički autor Epperson tumači da ta krilatica zapravo znači da će Luciferov ‘poredak’
zamijeniti Božji ‘kaos’”. Texe Marrs smjestio je svoje tumačenje svjetovniju razinu, napisavši da je
Ordo ab cbao „tajni nauk iluminata” temeljen na hegelijanskoj ideji da „kriza dovodi do prilike”.
Marrs tvrdi: „Nastoje stvoriti kac izazvati bijes i nezadovoljstvo medu ljudima i tako iskoristiti
očajničku potrebu Iju za redom.”

Bramlev vidi upravo taj mehanizam na djelu u Engleskoj nakon zbacivan katoličkoga kralja
Jakova II. 1688. godine. Napominjući da je Matična velika lo prenijela masonske stupnjeve na
njegova hanoverskog nasljednika, Bramley ka* „Engleska Velika loža bila je nedvojbeno
prohanoverska i njezino je izopćenje unat političkim prijeporima značilo podršku hanoverskoj stvari.
U svjetlu makijavelistic naravi aktivnosti bratstva, promatramo li Matičnu veliku ložu kao frakciju
bratst stvorenu da održava na životu kontroverznu političku ideju, tj. hanoversku vlast Britaniji,
očekivali bismo da će mreža bratstva biti izvor frakcije koja podržava opor bu. Upravo se to
dogodilo. Ubrzo nakon osnutka Matične velike lože, pokrenut ' drugi sustav slobodnoga zidarstva
[masonski jakobiti] koji se izravno suprotstavi} hanoverancima!”

Navodi o masonskim spletkama - koje je teško naći u srednjostrujaškim publi cijama i još teže
dokazati - nisu ograničeni samo na nejasnu povijest. Jedna priča ' razdoblja Reaganova
predsjednikovanja o kojoj se vrlo malo izvještavalo ukazuje na t da je barem jedna masonska loža
kovala urotu za zbacivanje talijanske vlade.

Taj je skandal uključivao i slabo poznatu skupinu povezanu sa slobodnim zidari ma zvanu

Malteški vitezovi, koja je naslijedila vojne redove starih vitezova templara.
John J. Raskob, jedan od trinaest osnivača Američkog reda Malteških vitezova bio je umiješan u

neuspjeli državni udar protiv predsjednika Roosevelta početkoml 1930-ih godina, koji je spriječen
tek nakon što je general-bojnik Smedley Butler upozorio na taj plan.

Među moderne američke vitezove spadaju direktori CIA-e John McCone William Casey. Casey je,
zajedno s Reaganovim prvim ministrom vanjskih poslova Alexanderom Haigom, bio povezan s
kolegom vitezom po imenu Ličio Gelli, koji je tijekom 1980-ih godina pretvorio slabo aktivnu
talijansku masonsku ložu u ono što nazivalo „svjetska fašistička zavjera” uz pomoć mafije.
Vatikanske banke i CIA-e.

Propagandu ntasonica dm, poznatija kao Loža P2, osnovana je u Italiji 1877. godine kako bi
služila talijanskim slobodnim zidarima koji dolaze u Rim. Gelli, koji je postao mason 1963. godine,
preuzeo je kontrolu nad Ložom P2 1966. i povećao broj članova s 14 na gotovo 1000. Očito je imao
pomoć. Mino Pecorelli, i sam član P2, tvrdio je da je CIA financirala P2, a tu je optužbu ponovio
unajmljeni agent CIA-e Richard Brenneke 1990. godine. Pecorelli je kasnije pronađen ustrijeljen u
usta, što je primjer klasičnoga gangsterskog ubojstva. Prema Ickeu, Loža P2 nije bila povezana samo
s CIA-om, nego i s „karbonarima, spojem slobodnih zidara, mafije i [talijanske] vojske...”

Gelli - „poslovni partner [nacističkoga ratnog zločinca] Klausa Barbieja, financijski pomagač
[fašističkoga južnoameričkog diktatora] Juana Perona, plaćeni suradnik CIA-e i počasni gost na
Reaganovoj inauguraciji 1980. godine" - stvorio je ono što je u optužnici talijanskoga suda nazvano
„tajnom strukturom koja je imala jerojatnu sposobnost kontroliranja državnih institucija u tolikoj
mjeri da je praktički postajala država unutar države”. Gelli je tvrdio i da je u prijateljskim odnosima
bivšim direktorom CIA-e i predsjednikom Georgeom Bushem, za kojega neki tvrde je bio „počasni”
član Lože P2.

Godine 1981. talijanske su vlasti otkrile urotu P2. Pretraživši Gellijev dom, prošle su popis imena
masonskih zavjerenika, koji je uključivao tri ministra, četrdeset nova parlamenta, četrdeset tri
generala, osam admirala, šefove sigurnosne službe, icijske načelnike iz četiri velika grada,
industrijalce, novčare, estradne zvijezde, adeset četiri novinara i stotine diplomata i državnih
službenika.

Također su pronašle dokument pod naslovom „Strategija napetosti”, pomno rađen plan za
izmišljanje porasta ljevičarskoga terorizma tako da Talijani zatraže toritativnu ili čak fašističku vlast.
Taj se plan razvio iz operacije zvane „Gladio", u je odmah nakon Drugoga svjetskog rata kreirao
dužnosnik CIA-e James Jesus leton u nastojanju da spriječi komunističko preuzimanje vlasti u Italiji.
Taktika ija uključivala je stvaranje saveza između mafije i vatikanskih dužnosnika kao i i Malteških
vitezova.

Nekoliko je istražitelja tvrdilo daje glavna snaga iza Lože P2 bila vrlo tajnovita masonska Velika
alpska loža iz Švicarske, čije članstvo uključuje gotovo sve iole važne e u toj zemlji banaka. Bivši
britanski premijer i član Bilderberga, Harold Wilson, ao je članove alpske lože „ciriškim
patuljcima”, tvrdeći da su moćniji od svake P2 je bila upletena u nekoliko terorističkih činova,
počevši od napada na jezničkoj stanici u Bologni 1980. godine u kojemu je poginulo 85 osoba i
možda u obaranju Pa« Amova leta broj 103 iznad Lockerbieja u Škotskoj. Prema slabo minjanom
izvještaju istražitelja osiguravajuće kuće tog avioprijevoznika, među ama na Pan Amovu letu bio je i
tim CIA-e na povratku u \Vashington s izvješeni o otkriću krijumčarenja droge i oružja od CIA-e na
Bliskom istoku koje su ncirali članovi P2. Tim nezakonitim aktivnostima upravljalo se iz
Washingtona sličan način kao u skandalu Iran-Contra, i navodno su uključivale visoke dužnike. Drugi
agenti CIA-e brzo su stigli na mjesto pada i navodno umaknuli s *nim dokazima.

Zavjerenički autor Jonathan Vankin izvještavao je o tvrdnjama talijanskih medi-da je Ložu P2
financirala panamska tvrtka Amitalia i da je invazija predsjednika ha na Panamu 1989. godine bila
djelomice izlika za uništavanje dokaza koji ezuju njega. Ložu P2 i CIA-u s bombardiranjem Pati
Amova leta 103. \ankin je lovažio tu tvrdnju kao „još jednog demona probuđenog iz zavjereničkog
pakla", je ipak iznio mnoge intrigantne dokaze koji podupiru tu tezu.

Za vrijeme kasnijih suđenja u Italiji koja su uključivala članove P2, neprekidno minjalo jedno
istaknuto američko ime - ime kojt je blisko povezano s tajnim štvima u SAD-u. Talijanski premijer
Giulio Andreotti, Gellijev bliski prijatelj kojemu se sudilo za umiješanost u mafijaške poslove, naveo
je Henryja Kissingera kao karakternog svjedoka. Pov rh toga, i jedan bliski suradnik i udovica
bivšega talijanskog premijera Alda Mora - kojega su navodno otele i ubile ljevičarske Crvene
brigade 1978. godine - svjedočili su da je Kissinger rekao Moru da prekine svoju stabilizacijsku
politiku ili „ćeš to skupo platiti”.

U jednom članku u londonskom Independetitu tvrdi se da je skandal oko P2 mogla smisliti C1A
preko članova P2 u talijanskoj Vladi. Drugi su čak tvrdili da je cijeli skandal oko P2 možda
orkestrirao zagonetni i vrlo tajnoviti Sionski priorat.

Slučaj P2 izazvao je velik skandal u Europi, ali dobio je malo pozornosti u američkim medijima,
čak i kad je počeo bacati sjenu na najviše vatikanske dužnosnike, američkog biskupa Paula
Marcinkusa i Kissingera.

Michele Sindona i Hoberto Calvi, dva istaknuta člana buntovne Lože P2, bili su umiješani u
brojne upitne poslovne dogovore s Marcinkusom, američkim katoličkim biskupom koji je tada vodio
Vatikansku banku. Sindona je kasnije optužen daje prao novac i za sicilijansku i za američku mafiju, a
Calvi je koristio vatikanski novac za ulaganja u banke i pothvate diljem svijeta, uključujući
vašingtonski zloglasni kom pleks Watergate.

Marcinkus i Vatikanska banka postali su veliki dioničari banke Ambrosiano, čiji je vlasnik bio
Sindonin partner Calvi (zvan „Božji bankar” zbog svojih vatikanskih veza). Sredinom 1982. godine,
kad se mafijaško-masonsko-fašističko-vatikanski plan počeo dalje razmrsivati, osuđeni je Calvi
pobjegao u London, gdje je pronađen obješen za skelu ispod mosta Blackfriars u okolnostima s
masonskim konotacijama. Samo nekoliko sati prije toga, Calvijeva tajnica Graziella Corrocher - koja
je slučajno bila i knjigovotkinja Lože P2 - pala je ili bila gurnuta s prozora na trećem katu zgrade
banke Ambrosiano.

Godine 1986. Sindona i jedan sukrivac osuđeni su zbog naređivanja ubojstva Giorgia
Vmbrosolija. Kao stečajni upravitelj, Ambrosoli je ustrijeljen 1979. godine nakon što je pronašao
dokaze o kriminalnoj aktivnosti u Sindonim dokumentima dok je radio u njegovu domu. Sumo dva
dana nakon što je osuđen na doživotni zatvor, Sindona je pronađen mrtav zbog trovanja cijankalijem
u svojoj ćeliji, lako se još uvijek raspravlja o tome je li Sindonina smrt posljedica samoubojstva ili
ubojstva, on je prije smrti rekao: „Boje se da bih mogao odati neke vrlo škakljive stvari za koje oni
ne žel da se objelodane.”

Marcinkus je nakon jamstva da ga neće tužiti talijanske vlasti osramoćen napu stio Vatikan i vratio
se u SAD kako bi se napola umirovio. Ironično je da je uprava! imenjak banke Ambrosiano - sveti
Ambrozije milanski - u 4. stoljeću osudio sv kamate na pozajmice kao „protivne prirodi”.

„Njujorški lavni tužitelj Frank Mogan, koji je tužio nekoliko mjesnih mafijaši zbog nezakonitog
poduhvata [s P2], pokušao je izručiti i tužiti i Marcinkusa, ali bio je blokiran intervencijom Bnele
kuće”, napominje Wilson. Gelli, koji ima nekoli optužnica u Italiji, po svemu sudeći ostaje slobodan i
skriven.

Ti su masoni „organizirali prijevare koje su dovele do najvećih bankovnih stečaja u američkoj i

talijanskoj povijesti”, izvještavaju Vankin i Whalen, međutim, tu katastrofu vrijednu milijarde dolara
američki mediji gotovo uopće nisu pratili.

Birtanski autor leke ponovio je strahove mnogih teoretičara zavjera kad je napisao: „Čvrsto
vjerujem da se nešto slično događa u Velikoj Britaniji i u mnogim drugim ' vama [SAD-u], što
odražava metode i ciljeve Lože P2”.

Slobodno zidarstvo protiv kršćanstva

Svaki pokušaj temeljite rasprave o unutarnjem funkcioniranju i filozofiji si noga zidarstva zapeo
bi na beskrajnim pojedinostima i neriješenim prijeporima. To na kraju krajeva tajno bratstvo i trebaju
mu određene tajne.

Dovoljno je reći da slobodno zidarstvo predstavlja neskriveni most do mode ga doba za tajna
učenja drevnih misterija, čime se izlaže gnjevu i Crkve i države.

To je jasno tvrdio masonski autor Mason P Hali, napisavši: „Slobodno je z' stvo stoga više od
puke društvene organizacije stare nekoliko stoljeća, i može se si trati nastavkom filozofskih misterija
i inicijacija drevnih naroda.”

Wilmshurst je bio još određeniji. Napisao je: „Kad je kršćanstvo pos‘ državnom religijom, a
Crkva svjetskom silom, materijaliziranje njezina nauka b se nastavilo i samo se povećavalo kroz
stoljeća. Umjesto da postane ujedinjuj sila kao što su htjeli njezini vođe, njezino vezivanje uz
svjetovno vlasništvo ir nilo ju je razjedinjujućom. Zlouporabe su dovele do raskola i sektaštva... dok
su protestantske zajednice i takozvane ‘slobodne’ Crkve na nesreću posve otrgnule izvorne tradicije,
a njihova tobožnja sloboda i nezavisnost nisu ništa doli zarobi' nost vlastitim idejama, koje nemaju
veze s temeljnom gnozom ni razumijevanja one Misterije koje se uvijek nalaze dublje od popularne
javne religije odrede razdoblja... Od potiskivanja tih Misterija u 6. stoljeću, njihova predaja i uče
nastavljaju se u tajnosti i pod raznim krinkama, i tom nastavljanju pripada današnji masonski sustav.”

Dakle, još je jedna tajna otkrivena. Slobodni zidari i njihovi preteče prenosili znanje štetno i
opasno po organiziranu religiju.

Dok prihvaćaju kršćanske ideale bratske ljubavi, milosrđa i istine, čak i mason autori jasno
govore da slobodno zidarstvo nije dodatak kršćanskoj religiji. Najdubl tajne reda, od kojih su neke,
čini se, antiteza kršćanstva, izazivale su priličnu sumn: mnogo godina, uključujući zabranu rane
Crkve.

28. travnja 1738. godine, samo godinu nakon što je slobodni zidar Ramseyjav povezao slobodno
zidarstvo s izopćenim vitezovima templarima, papa Klement XII izdao je svoju slavnu bulu Iti
emimnti. Osudio je slobodno zidarstvo kao pogansko nedopušteno te zaprijetio izopćenjem svim
katolicima koji mu se priključe.

Moderni kršćanski autori nastavili su osuđivati taj red. „Masoni imaju samo Ijedan cilj”, zaključio
je Epperson, ,.da potpuno unište kršćanstvo..."

Drugi u slobodnom zidarstvu u najboljem slučaju vide podvojeno javno stajalište. Novinar Still,
koji je opširno analizirao tu skupinu, napisao je 1990. godine: „Svaka značajka masonerije čini se da
ima i dobru i lošu stranu - zlo i dobroćudno tumačenje. Oni koji žele naći kršćansko tumačenje u
njegovim simbolima mogu pronaći brojna objavljena masonska opravdanja. Oni koji žele pokazati
daje masonstvo zapravo oblik deizma - stvorenog za sve religije i vjere - to vrlo lako mogu učiniti.”

Websterova, ta rana istraživačica slobodnoga zidarstva i autorica, složila se s tim, napisavši 1924.
godine: „Istina je da je slobodno zidarstvo u generičkom smislu naprosto sustav povezivanja ljudi
radi bilo kojeg cilja, budući da je očito kako se ale-I gorije i simboli, kao x \y u algebri, mogu
tumačiti na stotine različitih načina.”

No, masonski autori sami otkrivaju da red nije bez metafizičke ideje, zapravo lje u velikoj mjeri
posvećen razumijevanju božanskog. „Oslobođen od ograničenja ierovanja i sljedbe, mason je
gospodar svih vjera”, piše Manly R Hali. „Slobodno zidarstvo... nije vjerovanje ili nauk, nego
univerzalan izraz božanske mudrosti... koja >e otkriva kroz tajnu hijerarhiju prosvijetljenih umova."

Hali je vidio slobodno zidarstvo kao „svjetsko sveučilište koje podučava humani-I stičkim

znanostima duše sve koji žele slušati njegove riječi”. Rekao je da su tradicije | stotine religija i znanje
tisuća naraštaja rodile masonsku filozofiju.

Wilmshurst je ustvrdio da je masonstvo „sustav religijske filozofije po tome što nam pruža nauk
o svemiru i našem mjestu u njemu”.

Iako je pisao 1920-ih godina, Wilmshurst zvuči kao pravi sljedbenik new agea. Pisao je o
„pozitivnoj energiji”, reinkarnaciji ili regeneraciji duha, kao i o osobnoj „auri”, kojom je
objašnjavao kićenu haljinu biblijskog Josipa. Čak je otišao tako daleko te ustvrdio: „Baš kao što naša
masonska organizacija ima više skupštine i vijeća... tako | u golemu sustavu naše svemirske strukture
postoje stupnjevi višeg života, hijerarhije nebeskih bića koja djeluju i pomažu... iznad našeg
shvaćanja.”

Navevši sve to, Wilmshurst tvrdi da se „tajne” slobodnog zidarstva tiču samoopažanja ljudske
duše, ali da „izvan toga kratkog osvrta na tu temu nije preporučljivo »vdje reći nešto više”. Očito,
nisu sve masonske tajne dostupne javnosti, usprkos obilju objavljenog materijala.

Lako se vidi zašto Still, Epperson, Websterova i drugi u slobodnom zidarstvu vide podmukli
pokušaj da se potkopa kršćanstvo. Still tvrdi da masonski inicijacijski obredi „predstavljaju sustav za
postupno i neprimjetno poravnavanje ljudskih religijskih vjerovanja. Iako se kršćanin polako potiče
da postane deist [onaj koji ne vjeruje u nadnaravnu božansku intervenciju u ljudskom razvoju]; deist
postaje ateist; ateist postaje sotonist.” Na jednom drugom mjestu Still se obradio od tvrdnje da su
masoni sotonisti. Rekao je da je masonski bog zapravo Lucifer i objasnio da je razlika u tome što
„luciferovci misle da čine dobro, dok sotonisti znaju da su zli”.

Epperson se slaže s tim luciferovskim tumačenjem te piše: „Dakle, unutarnja tajna masonskoga
reda daje Lucifer njihov tajni bog.” Citira meštra Pikea: „Možete ponoviti 32., 31. i 30. stupnju -
masonska se religija treba, preko svih nas inicirar u visoke stupnjeve, pridržavati čistoće luciferskog
nauka.”

Wilmshurst je to objasnio tipičnom masonskom nerazumljivošću: „Pogleda se jasno, kršćanski i
masonski nauk jednaki su po namjeri, premda se razlikuju metodama. Prvi kaže Via crucis’ [putem
križa]; drugi 'Via lucis’ [putem Lucifera] no ta su dva puta isti put.”

To vjerovanje u dva odvojena, ali jednaka boga u značajnoj mjeri podupire koji povezuju
slobodno zidarstvo s francuskim katarima i starijim gnosticima, koje nemilosrdno istrijebila
Katolička crkva. Obje su sljedbe bile poznati dualisti, oni vjeruju u jednaku snagu dobra i zla, svjetla i
tame.

Znakovito je da su se 1980-ih godina kršćanski fundamentalisti uznemirili su saznali da je trust
Lucis, njujorška neprofitna new age organizacija oslobode poreza koja se bavi stvarima omiljenim
medu tajnim društvima, poput ekonomi' i ekologije, prvobitno osnovana kao nakladnička tvrtka
Lucifer. Objavljivala je dj Alice Bailey i madame Blavatsky, koje su zagovornice teozofije.
Predstavnici trus objasnili su da „Lucifer tu znači ‘lučonoša ili zvijezda Danica’ te da nema nikakve
veze sa Sotonom kako se općenito smatra.

Suprotno od ideje da su Pike i drugi masoni naprosto Sotonini štovatelji, ne1' liko masonskih
autora pokazuje da se tu ne radi o tako pojednostavljenim stvari Čak i antimasonski autor Epperson
pokazuje da je Pike dublje proučio svoju tem navodeći riječi iz Pikeove knjige Magnum Opus: „Svi
su priznavali dva boga s razlić' tim okupacijama, jedan čini dobro, a drugi zlo koje nalazimo u
prirodi. Prvi se naziv bogom’, drugi ‘demonom’. Perzijanci ili Zaratustra prozvali su prvog Ormuzd.
drugog Ahriman, i za prvog kažu da predstavlja narav Svjetla, a drugi Tame. Egipć: su prvog nazivali
Oziris, a drugoga Tifon, njegova vječnog neprijatelja.”

Still je objasnio da, prema luciferovcima, Bog ima dvojnu narav - stranu pun ljubavi, Lucifer, i

lošu stranu, Adonaj, jednake moći, ali različitih nakana. „Tu idej simbolizira budistički kružni simbol
janga i jina ili uzorak crno-bijelog polja koji viđa na podovima masonskih loža ili zgradama', piše
on.

Pike piše da je Adonaj, jedno od biblijskih imena za Boga, bio suparnik Oziri egipatskog boga
sunca, važne figure u masonskim tradicijama.

Neki antimasonski autori vide u masonskim simbolima starog Egipta povrata štovanju
poganskoga boga Sunca. Međutim, Pike u svojoj knjizi Morals and Dog (Moral i dogma),
namijenjenoj samo masonskoj jezgri, jasno daje do znanja da je št vanje Sunca krivotvorenje starijeg
vjerovanja. „Prije više tisuća godina ljudi su štovali Sunce... Prvobitno su gledali u krugu [zvijezdi
našeg Sunčeva sustava] nevidljiv« boga... Štovanje Sunca [nevidljivog boga] postalo je temelj svih
antičkih religija."

* Zapravo „putem svjetla", nap. ur.
Ta tajna postaje jasnija nakon što se pomnijom analizom otkrije da je taj veliki graditelj svemira
vrhovno stvaralačko biće, dok prema Pikeu „bog sunca [Oziris]... nije stvorio ništa".
Masonski autori razlikuju nebesko „Sunce" i boga „Sunca”, koji je, kako kažu, nositelj svjetla.
Dar svjetla - koje se obično tumači kao znanje - uvelike se poštuje u masonskim obredima
Zanimljivo je da se naziv „zvijezda Danica” i „nositelj svjetla” povremeno odnose na Isusa.
Dakle, jedna masonska tajna održava vjerovanje starih gnostika i katara prema kojemu postoji
samo jedan veliki stvaralački kozmički bog, koji se u masonskoj literaturi naziva velikim graditeljem
svemira, ali da možda postoje dva suprotna aspekta tog božanstva. Skriveni je aspekt tog vjerovanja
ideja da su u dalekoj prošlosti Zemljom hodali „bogovi”, ili moćna neljudska bića iz hebrejske
Biblije i još starijih babilonskih i sumerskih legendi. Prema raznim predajama, upravo su ti „bogovi”
donijeli ljudima civilizaciju i znanost.
Da su slobodni zidari iz jezgre razumjeli znanstvena, kao i metafizička načela, ilustrira njihovo
štovanje grčkih spisa koje su Platonovi učenici nazivali Hermes Trismegistos, po grčkom bogu
Hermesu, koji je utemeljio alkemiju i geometriju. Slobodni zidari crpe svoju filozofiju i od grčkog
filozofa Pitagore, koji je uvelike utjecao na Platona, idola Cecila Rhodesa i Johna Ruskina.
I Pitagora, koji je tvrdio da se Zemlja kreće oko Sunca, i hermetički spisi navodno su koristili
tajnu „znanost” koja je preživjela Noin potop. Hermes, kojega su Egipćani štovali kao Thotha i
smatrali da je imao duboko znanje o bogovima i zvijezdama, izrazio je načelo „kako gore, tako i
dolje”. To je ukazivalo na znanje o sveopćem jedinstvu, što se zgodno uspoređuje s Einsteinovom
jedinstvenom teorijom polja. „Od najmanje stanice do najširih galaktičkih prostranstava prevladava
repetitivni geometrijski zakon, i to se shvaćalo od najstarijih vremena”, objašnjava Laurence
Gardner.
Wilmshurst tvrdi da će osoba koja dosegne „vrhunac masonske vjere” postati „svjesna da je
mjerilo univerzuma, shvatit će da su Zemlja, nebesa i sav njihov sadržaj vanjska očitovanja,
projicirane slike odgovarajućih realnosti prisutnih unutar nje”.
Alkemija je postala poznata kao „hermetička znanost”, a slobodno zidarstvo sadrži i hermetičke
ogranke i hermetičke obrede. Mitsku i magičnu praksu alkemije proslijedili su Egipćani. „Bilo je to
više od znanosti”, objašnjavaju Picknett i Prince. „Praksa je obuhvaćala finu mrežu međusobno
povezanih djelatnosti i načina razmišljanja, od magije do kemije, od filozofije i hermetike do svete
geometrije i kozmologije. Također se bavila onim što ljudi danas nazivaju genetičkim inženjeringom
i metodama odgađanja procesa starenja te pokušajima stjecanja fizičke besmrtnosti.”
„Ne može biti dvojbe da su neki takozvani [masonski] visoki stupnjevi očito prožeti hermetičkim
elementima. To se ne može poreći”, piše masonski povjesničar Mackey. Ta je hermetička tradicija

koncentrirana u tajnom društvu bliskom slobodnim zidarima - rozenkrojcerima.

Rozenkrojceri

Neki istraživači smatraju da je slobodno zidarstvo poteklo iz starijih mistični tradicija
rozenkrojcera, tajnoga bratstva sa znanjem koje navodno seže do antike.

U dokumentima koji su danas dostupni u Francuskoj stoji daje Red ružina kri utemeljio 1188.
godine predmasonski templar po imenu Jean de Gisors, vazal eng' skog kralja Henrika II. i prvi
nezavisni veliki meštar Sionskog reda.

Neki noviji autori, međutim, smatraju da su rozenkrojcerstvo i slobodno zidarst dvije odvojene
filozofije koje su se spojile tek u 18. stoljeću uz utjecaj iluminata.

Što god bilo točno, ostaje činjenica, što potvrđuje i \lackey, da je „rozenkr cerski element bio vrlo
rasprostranjen među Hautes Grades ili visokim stupnjevi [slobodnih zidara] na europskom
kontinentu sredinom 18. stoljeća”.

Premda roznekrojeccri tvrde da vuku podrijetlo još od starog Egipta pa i otpn njihovo se ime
počelo spominjati tek 1614. - 1615., s objavljivanjem dviju raspra Jednu, pod naslovom hama
Frateniitatis Rosae Crusis ili „Prikaz rozenkrojcers1 bratstva”, navodno je napisao Christian
Rosenkreutz (u doslovnom prijevodu: ruži križ), a potanko opisuje njegova putovanja kroz Svetu
Zemlju i mediteransko podr je te stjecanje ezoteričnoga istočnjačkog znanja. Nakon učenja s
prosvijetljenim s njolskim alumbradosima, Rosenkreutz se vratio u Njemačku, gdje je utemeljio 1
ružina križa.

Ime se različito tumačilo kao igra s prezimenom Rosenkreutz, kao izvedenica latinskog ros ili
rosa i crux ili križ, kao kemijski simbol za „svjetlo” - dakle, znanje, kao aluzija na krvavi Isusov križ
ili crveni križ na štitovima vitezova templara. G Mirabeau, masonski vođa Francuske revolucije,
tvrdio je da rozenkrojceri zapra nisu ništa drugo doli izopćeni vitezovi templari koji su nastavili
djelovanje pod cl gim imenom.

Fiktivne rasprave, poznate kao „rozenkrojcerski manifesti", razotkrivale su pos janje toga tajnog
bratstva i obećavale dolazak doba prosvijetljenosti zajedno s otkri njem drevnih tajni. Najvjerojatnije
ih je napisao Johann Valentin Andrea, njem luteranski svećenik koji je mnogo putovao po Europi
prije nego što je postao duho. savjetnik vojvode od Brunsvvicka, predsjednika masonskog skupa u
Wilhelmsbadu masonskog čelnika povezanog s Vilimom od Hessea i Rothschildima.

Prema Mackeyju, Andrea je smislio te rasprave u nastojanju da prodrma društvo kako bi se
„okolnosti njegovih bližnjih mogle popraviti, a suha, jalova teologija Crkve preobratiti u neki
životniji, djelatniji, čovječniji sustav”.

Treća rozenkrojcerska publikacija, fantazija Chemische Hochzeit ili Kemijsko vjenčanje
Christiana Rosenkreutza, bila je toliko ispunjeno simboličkim referencama na izopćene vitezove
templare da ju je Katolička crkva osudila zajedno s roznekrojcerskim manifestima. Jedno rano
njemačko rozenkrojcersko društvo zvano Red zlatnog ružina križa postalo je temelj masonskog Reda
strogog obreda, koji je mnogo godina kasnije skrivao iluminate.

Crkva je rozenkrojcere smatrala sotonistima i optuživala ih da sklapaju ugovore s Javlom i
žrtvuju djecu. Drugi su ih smatrali pretečama današnje znanstvene analize, kao i zaštitnicima drevnih
tajni.

Među istaknute rozenkrojcere spadaju Dante Alighieri (autor Božanstvene komedije), dr. John Dee
(znanstvenik i špijun „007” kraljice Elizabete I.), Robert Fludd koji je sudjelovao u prevođenju
Biblije na engleski za kralja Jakova I.) i sir Francis tacon, čiji su spisi nadahnuli kolonizaciju
Amerike. Premda je živio prije tog reda, Picknett i Prince nalaze rozenkrojcerske ideale i kod
Leonarda da Vincija, za kojega tvrde da je načinio slavno torinsko platno pomoću rane fotografske

tehnike, služeći se vlastitim crtama lica kao modelom.
Većina istraživača vidi rozenkrojcerski pokret kao veliku silu u tadašnjoj borbi 'zmeđu

znanstvenoga racionalizma i crkvene dogme, koja je rezultirala raspadom |Svctoga Rimskog Carstva,
nastankom protestantizma i nakon toga Anglikanske crkve, >o i renesanse. Prema Picknettu i Princeu,
„nije pretjerano reći da rozenkrojcerstvo t renesansa”, [naglasak u izvorniku]

Gardner dodaje: „Nakon [protestantske] reformacije, rozenkrojcerski je red bio elike odgovoran
za novo, duhovno svjesno okruženje. Ljudi su otkrili da je apostola povijest rimskih biskupa potpuna
prijevara i daje Crkva smišljeno sabotirala priču Isusu. Također je postalo očito da su rozenkrojceri -
poput katara i templara prije jih - imali pristup drevnom znanju koje je imalo više prave vrijednosti
od svega što širio Rim.”

Ali, uspon protestantskih redova malo je toga učinio da bi smanjio nasilje smjereno protiv bilo
koga tko se otklanja od aktualnog načina razmišljanja. Gardner 'ještava da su, ironično,
„rozenkrojcerski znanstvenici, astronomi, matematičari, oreplovci i arhitekti postajali žrtvama
opasne protestantske elite. Anglikanski svećenici nazivali su ih poganima, okultistima i hereticima,
baš kao ranije Rimska crkva." Tako je racionalne humanističke rozenkrojcere Crkva otjerala u
ilegalu. Kad 1717. godine osnovana masonska Velika matična loža, rozenkrojcerski čelnici ristopher
Wren i Elias Ashmole učvrstili su unutar reda spekulativnu masoneriju ziranu na rozcnkrojcerima.
Upravo je deklarirani rozenkrojcer Ashmole, prema bsterovoj, koncipirao tri postojeća masonska
stupnja koje je usvojila Velika loža. etnaestostoljetni masonski autor J. M. Ragon ustvrdio je da su se
rozenkrojceri i slobodni zidari spojili u to vrijeme, čak se i sastajući u istoj sobi u Masons' Hallu
Londonu.

„Nakon 1750. godine... tamo gdje su postojale jasne razlike između maso rozenkrojcera i
organizacija koje su se pozivale na templarsko podrijetlo, iznen su sve te skupine postale tako čvrsto
isprepletene da su se činile praktički jednom istom", izvještavaju Picknett i Prince.

Dva konkurentska roznekrojcerska reda danas su još aktivna u SAD-u. Ol tvrde da posjeduju tajne
koje su im proslijeđene iz starog Egipta i oba su pred ismijavanja i prezira od religijskih
fundamentalista.

Rozenkrojcerske su publikacije doista pokazivale znanje koje je uvelike nad šivalo doba njihovih
utemeljitelja. Gardner je glatko ustvrdio da rozenkrojcerska fi zofija vuče podrijetlo preko Platona i
Pitagore do egipatske misterijske škole farao Iutmozisa III., oko 1500 godina prije Krista. Tu vezu
potvrđuju i nalazi Webstero Ona piše: „Rozenkrojcerstvo je bilo spoj drevne tajne tradicije koju su
praoci prošli' dili preko grčkih filozofa i prve židovske kabale.”

Osvrt

Kao i u slučaju dvadesetostoljetnih ratova i sukoba, tragovi agitiranja i manipuliranja tajnih
društava pronađeni su i u ranijim pobunama i revolucijama, uključujući \merički građanski rat te
Francusku i Američku revoluciju.

Što se tiče lokalnoga američkog sukoba, postaje jasno da su europski posrednici potaknuli nasilje
i na Sjeveru i na Jugu. To je agitiranje našlo plodno tlo među domaćom fanaticima kao što je John
Wilkes Booth, član tajnih Vitezova zlatnoga kruga.

Europski bankari i pozajmljivači, pod vodstvom sveprisutnih Rothschilda, financirali su obje
strane. U biti, Američki građanski rat bio je borba za kontrolu Između europskih bankara i Abrahama
Lincolna - jedinog čovjeka u SAD-u koji je, i«ni se, shvaćao koje su sile u igri.

Nakon izbijanja rata, Britanija i Francuska koncentrirale su postrojbe u Kanadi i Meksiku
očekujući pravu priliku da iskoriste situaciju. Tek je „Proglas o oslobođenju1* predsjednika Lincolna
istaknuo ropstvo kao glavni uzrok sukoba, a potajna intervencija ruske mornarice osujetila je taj plan
za razbijanje SAD-a.

Bio je to neuspjeh za europska tajna društva, koja su uspješno uništila i Crkvu I monarhiju u
Francuskoj između 1789. i 1799. godine. Najprije agitirajući preko i tkobinskih društava, a kasnije se
služeći plaćenim agentima koji su vodili svjetinu na Bastilju i plemićke domove, članovi tih društava
potaknuli su revoluciju i kasnije ladavinu terora.

Uloga slobodnih zidara, i poglavito „iluminiziranih" loža, bila je očita i u toj francuskoj tragediji.
Neke masonske publikacije ponosno su priznale umiješanost slobodnih zidara. Mnogi masoni,
uključujući predsjednika Thomasa Jeffersona, podržavali su Francusku revoluciju i prve pobune u
mladim Sjedinjenim Državama.

Čak je dokumentirana i umiješanost slobodnih zidara u Američku revoluciju, mnogi su kolonisti
bili angažirani u „bojnim ložama" prije raskida s Britanijom. Možda je upravo bratoubilački karakter
pobune spriječio daleko nadmoćniju englesku )jsku da energično povede rat protiv odrpanih
kolonijalnih pobunjenika, osiguravši tko uspjeh njihove pobune.

Slobodno zidarstvo, koje je preraslo u važnu i moćnu silu nakon revolucije, pretrpjelo je ozbiljan
neuspjeh počevši od otmice kapetana Williama Morgana 1826. godine. Sumnjičavi članovi
antimasonskoga pokreta izazvali su dugogodišnji gubi članova i ugleda tog reda.

I to je možda bilo jednako dobro, buduči da dokumentirana povijest njem ' iluminata jasno
ukazuje na postojanje tajnoga društva čija je svrha rušenje svake v i religije. Usprkos zakonima
protiv tog reda, iluminati su se samo sakrili među novima slobodnih zidara. Njihove ideale nastavili
su promicati tajni Okrugli st Cecila Rhodesa, potpomognuti snagom frankfurtske lože, koja je bila
pod kontr hesenske vladarske obitelji, Rothschilda i njihovih suradnika.

Grof od Saint-Cermaina i drugi „magičari” prenijeli su drevno znanje s Bli istoka u jezgru
slobodnoga zidarstva. To je znanje uključivalo tajne predaje vezane biblijski prikaz Isusova života
kao i uz podrijetlo i svrhu čovječanstva, koje su mnogočemu razlikovale od tadašnje crkvene dogme.
Ustvari, mnogi kritičari sl< noga zidarstva, tada i danas, optužuju taj red da je protukrščanski, ako ne
i izr sotonistički. Takve su optužbe iziskivale krajnju tajnovitost, budući da su otp ' od Crkve dugo
bili podvrgnuti osudi zajednice, pa čak i fizičkom nasilju.

Tajnovitost je ostala uobičajenom među tajnim društvima sve do kraja 20. ljeća kad je otkriveno
da su članovi talijanske lože Propaganda Ihie (P2) pota fašističku urotu koja je uključivala Vatikan,
neke velike banke, mafiju i CIA-u.

Tajne slobodnoga zidarstva zacijelo su duboke i izuzetne, s obzirom na to da zbog njih njegovi

članovi stoljećima ustrajno nastojali zaštititi i propagirati svoje z nje unatoč službenoj i crkvenoj
osudi te ugnjetavanju. Potpuno je jasno da to zn.i koje se prenosilo uglavnom putem obrednih
alegorija i simbola, potječe iz ra/.d starijeg od drevnog Egipta.

Vrlo je znakovito da mnoga ezoterična vjerovanja potječu iz Egipta te osobit drevnih kultura
Perzije.

No, svaka rasprava koja se tiče filozofije, magije i religije brzo zapne u m definicija, tumačenja i
osobnih vjerovanja. Neosporna je činjenica da postoji znat prapovijesni prizvuk u nauku i
slobodnoga zidarstva i rozenkrojcera. To će biti p istraženo u vezi s drevnim misterijima.

Međutim, prvo valja razmotriti kako su neke niti toga drevnog znanja stigle slobodnih zidara.
Čini se da su glavni izvor tih drevnih tajni bila otkrića jedne s. ne srednjovjekovnih vitezova:
legendarnih vitezova templara.

Četvrti dio

STARIJA TAJNA DRUŠT VA
Templarsko poznavanje rane povijesti kršćanstva nesumnjivo je bilo jednim od glavnih razloga za
njihov progon i konačno ukinuće.

Manly P. Hali, masonski filozof

U ranom srednjem vijeku, nakon pada Rimskoga Carstva, jedna je religija stekla *»otpunu
prevlast u zapadnom svijetu: kršćanstvo. Premda se naoko temelji na učenju Isusa Krista, učenjaci
danas mogu pratiti evoluciju kršćanstva preko ideologija Grčke, Egipta i Babilona sve do mnogo
starije kulture Sumera.

Novija otkrića izgubljenih spisa koja datiraju iz razdoblja prije Isusova vremena oružaju nam
vrlo potrebne podatke za popunjavanje praznina u znanju i o njemu i o njegovu vremenu.

Zbog nedostatka izvještaja o Isusu iz prve ruke, oštre rasprave o kršćanskim vjenčanjima i
teologiji trajale su stoljećima od doba svjetovne moći Svete rimokatoličke .univerzalne” crkve koja
se razvila u srednjem vijeku.

Do pada Konstantinopola 1453. godine, Rimska je crkva bila vrhovni autoritet u zapadnom
svijetu. Pozajmljivanjem novca i davanjem blagoslova, Vatikan je nametao svoju volju kraljevima i
kraljicama te kontrolirao živote običnih građana pomoću craha od izopćenja i svoje zloglasne
inkvizicije.

Najbolje i najpametnije europske ljude svećenstvo je poticalo na borbu za Boga državu, a
kršćanska je europa pokretala jedan križarski rat za drugim protiv muslimana koji su držali Svetu
zemlju na Bliskom istoku. Moć Crkve postajala je sve centraliziranija i sveobuhvatnija.

Neki od tih ljudi, osobito u južnoj Francuskoj gdje su postojale veze s određenim ndama o Mariji
Magdaleni i njezinim potomcima, imali su znanje o tajnim tradicijama koje su se kosile s učenjima
Crkve. Križarski su ratovi predstavljali prikladan ovor za zauzimanje Svete Zemlje i potragu za
potvrdom tih tradicija.

Neki istraživači čak sugeriraju da su križarski ratovi možda bili nadahnuti tom »tragom za
skrivenim znanjem. Prema francuskom autoru Gerardu de Sedeu, Petar stinjak - za kojega se
općenito smatra da je odigrao značajnu ulogu u poticanju ’oga križarskog rata, zajedno sa svetim
Bernardom, bio je osobni učitelj vođe križarga rata Godefroyja de Bouillona, čovjeka povezivanog s
vitezovima templarima. Stigavši u Svetu Zemlju, križari su očito pronašli nekakvu potvrdu heretičkih
deja koje podupiru starije predaje, uglavnom one koje su kružile južnom Francuskom, razlikovale se
od učenja Crkve. Upravo je taj sukob doveo do stvaranja društava koja su se služila tajnovitošću kao
zaštitom od Rimske crkve koja je, s druge strane, po braniti svoju utvrđenu teologiju sve nasilnijim
sredstvima.

Prema mnogim novijim izvještauma, barem jedna skupina križara donijela je sobom više od
pukih heretičkih glasina - navodno su se vratili u Europu s čvr dokazima zablude i dvoličnosti
crkvene dogme. Ti su križari s vremenom pos poznati kao heretici i bogohulnici, i Crkva ih je
pokušala istrijebiti. Bili su to vite templari, čije predaje žive i danas unutar slobodnoga zidarstva.

Vitezovi templari

Religiozno-vojnički Red siromašnih Kristovih vitezova i Salomonova hrama ovan je 1118.
godine kad je devet francuskih križara došlo pred jeruzalemskoga ^alja Balduina i zatražilo da im se
dopusti štititi hodočasnike koji putuju u Svetu miju. Također su zatražili dopuštenje da odsjednu u
ruševinama Salomonova ma.

Zahtjevi su im odobreni i red je postao poznat pod imenom hramovnici ili templari.
Malo se pozornosti daje templarima u povijesnim knjigama, a njihova uloga u likovanju budućih
događaja uglavnom se spominje u fusnotama. Poznato je da je cvjetao, postavši izvanredno bogat i
utjecajan, sve dok ih 1307. godine nisu uništili zavidni francuski kralj i papa, koji su se bojali
njihovih tajni.
Kao što je slučaj s većim dijelom povijesti, i ova priča govori više nego što je rečeno »koj
javnosti. Uz uništenje templara, Crkva je nastojala izbrisati sve dokaze o tom u i njegovim tajnama,
koje su uključivale najdublje misterije kršćanstva - pitanja ) škakljiva da je templare morala uništiti
ista ona Crkva koja ih je zaredila.
Sve donedavno, većina onoga što se znalo o podrijetlu templara stiglo je od franačkog
povjesničara Guillaumea de Tyrea, koji je pisao nakon više od pedeset godina li|e tih događaja.
Njegov je izvještaj površan, nepotpun i možda čak netočan u im stvarima. Danas, zahvaljujući trudu
brojnih učenjaka, zapisi su potpuniji i rinos templara je preispitan.
Bliski je istok u to doba bio u previranju. Godine 1099. vitezovi Prvoga križar-rata, pod
vodstvom Godefrovja de Bouillona, oslobodili su sveti grad Jeruzalem muslimana i stvorili
kršćansko kraljevstvo pod tim imenom. Ali, seoska područja ni izdaleka bila mirna, pa je put od luka
istočnoga Sredozemlja do svetoga grada pogibeljan.
Stoga je devet vitezova zatražilo od jeruzalemskog kralja Balduina II. da im usti utemeljiti
vojnički red i nastaniti se u istočnom krilu njegova dvorca koji je ničio s nedavno osvojenom
džamijom Al-Aqsa, nekadašnjem mjestu hrama kralja mona. Balduin je pristao i čak dao vitezovima
malu plaću. Zbog toga su neki živači smatrali da je Balduin možda potajno znao za njihove aktivnosti.
Te su vitezove vodili Hugh de Payens - plemić u službi svoga bratića Hug grofa od Champagne -
i Andre de Montbard, ujak Bernarda iz Clairvauxa, ciste kasnije poznatog kao sveti Bernard.
Montbard je bio i vazal grofa od Champa Barem dva izvorna viteza, Rosal i Gondemare, bila su
cistercitski redovnici odlaska u Jeruzalem. Zapravo je cijela skupina bila blisko obiteljski i na druge
n povezana s cistercitima i flamanskim vladarima.
,,Payens i njegovih devet drugova dolazili su ili iz Champagne ili iz Langue a medu njima je bio i
grof od Provanse, i posve je očito da su otišli u S Zemlju s odredenim zadatkom na umu", pišu
Picknett i Prince. Provansa graniči Languedocom i uključuje Marseille, kamo je navodno Marija
Magdalena doputov nakon raspeća Isusa Krista.
U pismu poslanom iz Champagne 1114. godine biskup iz Chartresa če*-grofu na njegovoj nakani
da se pridruži la Milice du Christ (Kristovim vojnicim uzoru vitezova templara. Osim toga, Graham
Hancock piše da je utvrdio kako Playens i Champagne putovali zajedno u Svetu zemlju 1104. godine i
zajedno se vra u Francusku 1113., ukazujući na to da su se planovi za takav red kovali već neko
godina prije primanja kod kralja Balduina.
Ironija je u tome da se kasnije Champagne i sam pridružio templarima, post zapravo vazal vlastita
vazala. Objašnjenje za taj neobičan događaj - i znakovit se tiče samog reda - u tome je da se na
odanost nisu zaklinjali ni kralju ni svoje velikom meštru, nego svojemu religijskom dobrotvoru
opatu Bernardu iz Clairvau koji je i dalje podupirao tu skupinu dok se sam sve više isticao.

Kanoniziran je 117 godine.
U prvih devet godina postojanja taj neslužbeni red nije primao nove člano\ što je neobična

okolnost za jednu malu skupinu koja tvrdi da štiti jeruzalemske put ve. Povrh toga, zaštitu
hodočasnika već je provodio drugi red, Vitezovi svetog Iva Jeruzalemskog, poznati i kao hospitalci.

Ideja da bi samo devet vitezova moglo uspješno obilaziti puteve koji vode Jeruzalem besmislena
je. Očito je da su templari imali posve drugi razlog za putovan u Svetu Zemlju. Nisu se osobito trudili
čuvati puteve, prepustivši zaštitu hospital cima. Umjesto toga, templari su se držali svojega
prebivališta i kopali u potrazi blagom duboko pod ruševinama prvoga trajnoga židovskog hrama.

Salomonov hram, prvi put izgrađen prije nekih 3000 godina, zapravo je isplam rao njegov otac,
biblijski kralj David. Kralj Salomon izgradio je hram na brdu Mori: u Jeruzalemu.

Prije izgradnje hrama u Jeruzalemu Jahvin je dom od izlaska iz Egipta bio običan šator. Prema
predaji, taj prenosivi hram čuvao je zavjetni kovčeg, za koji se govori' da je sredstvo komunikacije s
Bogom. Jedan hebrejski naziv za njihov hram bio ’ hekal, što je sumerski naziv za „veliku kuću”.
Zapravo, neki su stručnjaci tvrdili daje Salomonov hram „gotovo kopija sumerskog hrama
podignutog u čast boga Ninurtd tisuću godina ranije”.

Salomonov hram bio je uništen tijekom babilonskog osvajanja oko 586. pr. Kr., a kasnije ga je
obnovio kralj Zorobabel nakon što su se Zidovi vratili iz sužanjstva. Velik dio novoga nacrta temeljio
se na viziji proroka Ezekijela, koji je u Starom zavjetu opisao svoja iskustva s letećim napravama. U
Isusovo doba Zorobabelov je hram u velikoj mjeri prerađen, postavši hram Heroda Velikog. Uništen
je samo četiri godine nakon završetka 70. godine, za vrijeme židovskog ustanka protiv Rimljana.
Danas se ostaci židovskih hramova nalaze unutar Omarove džamije, najvažnijega islamskog svetišta
nakon Meke i Medine.

Nema dvojbe da su templarska iskapanja bila opsežna. Godine 1894. skupina britanskih inženjera
pod vodstvom poručnika Charlesa Wilsona otkrila je dokaze prisutnosti templara dok je crtala karte
podzemnih prostorija ispod brda Morije. Pronašli jsu nadsvođene prolaze s lukovima od zaglavnoga
kamenja, što je tipično templarsko djelo. Pronašli su i ostrugu, dijelove mača i koplje te mali
templarski križ koji je još uvijek izložen u Škotskoj.

Upravo su za vrijeme tih iskapanja, prema nekoliko izvještaja, templari pronašli svitke s tajnim
znanjem koji se, opet, najvjerojatnije tiču Isusova života i njegovih reza s esenima i gnosticima.
Također, navodno su pronašli legendarne zavjetne ploče *'ie je dobio Mojsije, kao i druge relikvije -
možda čak i legendarni zavjetni kovčeg i Longinov mač - koje su se mogle iskoristiti za potvrdu
njihova prisvajanja religijskog utoriteta pored Rimske crkve.

Takve izvještaje uvelike podupire otkriće dokumenta urezanog u bakar pokraj itaka pronađenih u
Kumranu na sjeverozapadnoj obali Mrtvoga mora 1947.

ine. Taj „bakreni svitak”, preveden sredinom 1950-ih godina na Sveučilištu u lanchesteru, ne
spominje samo golemo blago, i u zlatu i u literaturi, nego zapravo isuje i gdje je skriveno - na mjestu
templarskih iskapanja ispod Salomonova hrama, svoj se prilici radilo o jednoj od nekoliko kopija,
od kojih je jedna dopala u ruke plarima. S podrobnim uputama za skrivene židovske dragocjenosti,
„bakreni svi-bio je doslovno mapa blaga.

Hancock smatra da je potraga templara bila samo djelomično uspješna. „Da su plari pronašli
kovčeg, sigurno bi ga trijumfalno donijeli u Europu. S obzirom na da to nisu učinili, čini mi se da se
s potpunom sigurnošću može zaključiti da ga su pronašli”, piše on. Hancock teoretizira daje kovčeg
odavno prebačen u Etiopiju, |je je i dalje skriven.

Prema Laurenceu Gardneru, povrh zlata, templari su iskopali i „brojne drevne kopise na
hebrejskom i starosirijskom... mnogi od njih prethode evanđeljima, predgleljajući izvještaje iz prve

ruke koje nisu uređivali nikakvi crkveni stručnjaci. Široko prihvaćeno da su vitezovi imali uvid koji
je zasjenjivao ortodoksno kršćanstvo, uvid g kojega su bili sigurni da je Crkva pogrešno protumačila
i Bezgrešno začeće i •..snuće,"

Bogatstvo koje su pronašli, kao i posjedovanje izgubljenih dokumenata, mogli objasniti zašto su
ih tako brzo prihvatili zapanjeni crkveni čelnici. Prema Knightu i Lomasu, „templari su očito
posjedovali najčišće ‘kršćanske’ dokumente - kudi mo važnije od sinoptičkih evanđelja!” S tim su
znanjem templarski vođe, izravn^ neizravno, zacijelo u velikoj mjeri plašili crkvene dužnosnike, što
je dovelo do veli rasta i moći.

Ne primivši gotovo cijelo desetljeće nijednoga novog člana i tvrdeći da su mašni, iako je većina
njih bila članovima vladarskih obitelji ili povezana s nji njihov izvorni pečat prikazuje dva viteza koji
dijele jednog konja - bogatstvo tog iznenada je naraslo.

Njihovi su vođe počeli putovati, primajući nove članove i stječući odobrava Crkve i europskih
vladarskih kuća.

31. siječnja 1128. godine, templarski veliki meštar Rayens i Montbard otputo su u Troyes, oko 120
kilometara jugoistočno od Pariza, kako bi se zauzeli za služ priznanje Crkve pred, upravo radi toga
sazvanim, koncilom. Taj su koncil činili lički nadbiskupi, biskupi i opati, uključujući Montbardova
nećaka, svetog Bern dotad čelnika utjecajnoga cistercitskog reda. Uz pristanak kralja Balduina, kon
potvrdio templare kao službeni vojnički i religijski red. To je rezultiralo potvrđivan' „pravila” ili
statuta od strane pape Honorija 11. kojim se odobravaju doprinosi redu.

Taj je propis pripremio sveti Bernard i kopirao je strukturu cistercitskog Kako bi poduprlo
religijsku stranu reda, pravilo je, između ostalih stvari, nal-svim novim templarima da se zavjetuju na
krepost i siromaštvo, što je uključiv predaju sve imovine redu. S vojničke strane, templarima je bilo
zabranjeno povlač u borbi ukoliko ih neprijatelj brojčano trostruko ne nadmaši i njihov zapovjednik
odobri uzmak.

Struktura reda preteča je slobodnoga zidarstva. Svaki lokalni ogranak nazivao „hramom”, a
njegov zapovjednik pokoravao se velikom meštru i izvještavao ga.

Položaji su bili podijeljeni na četiri razreda - vitezove, narednike, kapela sluge. Kao i u kasnijem
slobodnom zidarstvu, veoma se naglašavalo čuvanje tajni i javnosti i od kolega templara. Picknett i
Prince pišu da, s obzirom na strogu pir* dalnu zapovjednu strukturu reda, „vjerojatno većina vitezova
templara nije bila ni više od običnih kršćanskih vojnika kakvima su se činili, ali jezgra je bila
drugačija. Moć i ugled reda brzo su rasli, i na vrhuncu popularnosti članstvo je brojilo 20 000
vitezova. Uočljivi bijeli ogrtač ukrašen crvenim križem, kakav su nosili a vitezovi templari, uvijek se
vidio u vrevi bitke. Njihov je ugled brzo počeo konkuri onom modernih borbenih elita poput
američkih marinaca, britanskog SAS-a ili r; jeg njemačkog Waffen SS-a. [Payens i Montbard] otišli
su na zapad bez ičega i vr se s papinskim propisom, novcem, dragocjenim predmetima, zemljišnim
posjedv i ne manje od 300 unovačenih plemića koji će slijediti Hugha de Payensa kao vod velikog
meštra značajnog reda”, pišu Knight i Lomas.

„Nakon godinu dana [od koncila u Troyesu] posjedovali su zemlju u Francus Engleskoj,
Škotskoj, Španjolskoj i Portugalu”, napominju Baigent i Leigh. „Unu jednoga desetljeća posjedi će
im se proširiti do Italije, Austrije, Njemačke, Mađarske i Konstantinopola. Godine 1131. aragonski
kralj oporučno im je ostavio trećinu svojih (posjeda. Do sredine 12. stoljeća red se afirmirao kao
najbogatija i najmoćnija institucija kršćanstva, uz iznimku papinstva.’

Doprinosi od vladarskih obitelji nisu bile samo u novcu ili zemlji. Članovi su dobivali titule
lordova, baruna, status zemljoposjednika i dvorce. Veliki meštar Payens imao je mnoge visoke veze.
Bio je oženjen Catherineom de Saint-Clair, kćeri iz ugledne škotske obitelji koja je darovala zemlju

južno od Edinburgha, gdje je sagrađen prvi templarski preceptorat izvan Svete Zemlje. Sveti Bernard
- koji je toliko podupirao templare u Troyesu - i njegov cistercitski red također su napredovali.
Prema Baigentu, Leighu i Lincolnu, cisterciti su bili praktički insolventni prije osnivanja templara, ali
potom su doživjeli iznenadan i brz rast. „U sljedećih nekoliko godina utemeljeno je više opatija ’,
pišu oni. „Godine 1153. bilo ih je više od 300, od kojih je sveti Bernard (osobno osnovao njih 69. Taj
izvanredni rast izravno se podudara s napredovanjem templara.”

Godine 1139. papa Inocent II. - štićenik svetoga Bernarda - obznanio je dii templari ubuduće neće
odgovarati nijednom autoritetu osim papinskog. Dopuštenje IA djelovanje izvan svake lokalne
kontrole značilo je oslobođenje od poreza, što je značajno povećalo bogatstvo reda. Papa je također
dodijelio templarima posve neuojbičajeno pravo da grade vlastite crkve. Prema Baigentu i Leighu,
unutar templarskih enklava „vitezovi su bili sami svoj zakon. Nudili su pravo utočišta, kao bilo koja
crkva, đvali su vlastite sudove kako bi procesuirali lokalne zločine. Vodili su vlastite tržnii sajmove.
Bili su izuzeti od cestarina, mostarina i vodarina.”

Očigledno, što god da su templari iskopali ispod Salomonova hrama, donijelo im • moć i
priznanje, kako Crkve, tako i političkih čelnika.

Ta se moć samo povećala nakon 1129. godine kad je kralj Balduin II. zatražio PSyensa i njegovih
templara da pomognu u zlosretnom napadu na muslimanski ad Damask. Tu pomalo nepromišljenu i
loše isplaniranu operaciju možda je potauo grof Fulko V. od Anjoua. Fulko se požurio u Jeruzalem
pred kraj templarskih kapanja. Zaklevši se na odanost mladom redu, Fulko je odredio rentu kako bi
stavili s iskapanjima. Nagrada za takvu velikodušnost možda je stigla 1128. godine •“J je francuski
kralj Luj VI. odabrao Fulka za muža svojoj kćeri Melisendi. Nakon ''Jduinove smrti poslije
neuspješnog pohoda na Damask, zet Fulko, templar, postao kralj Jeruzalema.

Na povratku u Svetu Zemlju nakon posjeta Europi, Payens je, uz 300 vitezova, iio veliko mnoštvo
hodočasnika. Templari su se zatim pridružili kršćanskim snaga" u napadu na Damask.

Tu su vitezovi templari imali još jednu priliku saznati tajne Svete Zemlje. Za jeme te akcije
kršćani su se udružili s islamskim tajnim društvom koje je tvrdilo da upućeno u drevno znanje:
zloglasnim asasinima.