Jim Marrs-Vladari iz sjene

klase... Ponudili su da financiraju naše demonstracije u Chicagu. Nudili su nam i novac od Essa, tj.
Rockefellera. Žele da napravimo velik radikalni metež kako bi se činilo da su oni u centru dok se
kreću ulijevo.”

Kunen je uhvatio zbunjeno stanje duha mlađahnih antiratnih demonstranata na početku svoje
knjige napisavši: „ 'Nije li neobično da nitko nikad ne ide u zatvor zato što vodi rat, a kamoli zato što
ga zagovara? Ali, zatvori su puni onih koji žele mir. Ne htjeti ubijati znači biti kriminalac. Strpaju te u
zatvor samo ako tražiš od njih da te puste na miru. To mi se čini sasvim neobičnim.”

Za one Amerikance koji su to proživjeli - bili protiv rata ili ne - cijena Vijetnamskoga rata trebala
bi ostati svježa u svijesti: gotovo 50 000 mrtvih vojnika, više od 300 000 ranjenih (mnogo više onih s
mentalnim i emocionalnim problemima) i propale nade predsjednika Johnsona u „divno društvo”,
koje je srušila podijeljena, neprijateljska javnost, opterećeno uzdrmanim gospodarstvom. Mnogo je
veću cijenu platio Vijetnam - 250 000 mrtvih Južnovijetnamaca i 600 000 ranjenih, u usporedbi s 900
000 ubijenih i dva milijuna ranjenih Sjevernovijetnamaca i vijetkongovaca. Poginule su još stotine
tisuća civila i u Sjevernom i u Južnom Vijetnamu, mnogi u američkim bombardiranjima, a seoska su
područja bila uništena bombama, topništvom, minama i kemikalijama. Ukupna financijska cijena rata
procijenjena je na 200 milijardi dolara.

Nakon svega toga, SAD se povukao. Nepojmljivo je kako itko danas može promatrati američko
iskustvo u Vijetnamu ikako drugačije nego kao potpuni poraz -k>ora/ neshvatljiv hrabrim
muškarcima i ženama koji su se borili ondje, kao i većini \merikanaca.

„Vijetnamski je rat zagonetka samo ako ga se promatra kroz mitove stvorene o njemu - poput
onoga da je posljedica nepromišljenosti ili presamouvjerenog šovinizma". objašnjava Perloff.
„Međutim, gledan kao vježbanje hotimično lošeg vođenja, ne može zavarati, jer njegov je ishod
posve ispunio uobičajene ciljeve CFR-a.”

Koreja

Manipulacija tajnih društava objema sukobljenim stranama bila je najočitija u Koreji početkom
1950-ih godina. Kao i u Perzijskom zaljevu i Vijetnamu, taj se sukob, koji je stajao života 34 000
Amerikanaca, službenom terminologijom nazivao „policijskom akcijom", a ne ratom.

Mnogi dokumenti pokazuju da je korejski sukob bio rezultat pomnog planiranja ljudi čija se
kontrola proteže i na SAD i na Sovjetski Savez.

laj je sukob započeo osnivanjem Ujedinjenih naroda krajem Drugoga svjetskog rata. Naziv
„Ujedinjeni narodi” utisnut je u umove Amerikanaca tijekom rata kad se odnosio na države
ujedinjene protiv Njemačke, Italije i Japana.

Organizacija UN-a samo je izdanak stare Lige naroda, tog neuspješnog pokušaja stvaranja
svjetske vlade koji su potaknuli Woodrow Wilson i članovi Milnerovih i Rhodesovih tajnih društava.
Ta je ideja oživjela tijekom ludila svjetskoga rata kad su se predstavnici SAD-a, Sovjetskoga Saveza,
Velike Britanije i Čang Kaišekove Kine sastajali na posjedu Dumbarton Oaks kod Washingtona od 21.
kolovoza do 7. listopada 1944. godine.

Glavni pokretač te i sljedećih akcija za osnivanje Ujedinjenih naroda bio je John Foster Dulles,
koji je pomagao pri osnivanju Vijeća za inozemne odnose. Sudionik mirovne konferencije u
Versaillesu 1917. godine, Dulles je stvorio i Obrambeni savez jugoistočne Azije, koji je pružio
opravdanje za Vijetnamski rat.

Daljnje potankosti djelovanja Ujedinjenih naroda razrađene su tijekom ključne Konferencije u
Jalti u veljači 1945. godine. Upravo je tajnim protokolima u Jalti dogovorena podjela Koreje duž 38.
paralele te dopušteno Sovjetskom Savezu i Kini da kontroliraju sjeverni dio.

lakav se potez razmatrao godinu ranije. Članak u Foreign Affairsu u travnju 1944. godine pozvao
je na „skrbništvo nad Korejom... koje ne bi preuzela određena ržava, nego skupina sila, recimo, SAD,
Velika Britanija, Kina i Rusija”. Čelništvo IFR-a shvaćalo je da američka javnost možda neće pristati
na rat u slučaju da takvo rbništvo” bude ugroženo pa je počelo smišljati opravdanje za intervenciju.

U internoj predstavci CFR-a iz 1944. stajalo je da bi se „fetiš suverenosti i ,.teška... koja nastaje
zbog ustavne odredbe da samo Kongres može objaviti rat mogli pohiti „tvrdnjom da bi sporazum
prevladao tu zapreku [pa se]... naše sudjelovanje u takvoj policijskoj akciji, koju bi mogla preporučiti
[neka] međunarodna organizacija za sigurnost, ne bi nužno moralo shvaćati kao rat."

„Nije nerazumno tvrditi da komunističkog režima u Sjevernoi Koreji i Korejskoga rata ne bi ni
bilo, da pomoću američkih pregovora [koje su vodili članovi CFR-a] i pošiljki, u Drugom svjetskom
ratu, SSSR nije doveden na pacifičko ratište", komentira Perloff.

Službeno stvaranje UN-a započeto je dva mjeseca nakon Jalte na Konferenciji Ujedinjenih naroda
o međunarodnoj organizaciji održanoj u San I ranciscu. Rezultat je bila povelja potpisana u lipnju,
koja je stupila na snagu 24. listopada 1945. godine, malo više od dva mjeseca nakon završetka
Drugoga svjetskog rata. Ujedinjene narode stvorilo je „Vijeće za inozemne odnose”, piše Ralph
Epperson. ..U američkoj delegaciji na UN-ovoj konferenciji u San Franciscu bilo je 47 članova
Vijeća."

Njihov „glavni savjetnik" bio je John Foster Dulles. „Ohrabren tim impresivnim postignućima,
Dulles je smatrao svoje imenovanje za ministra vanjskih poslova predsjednika Eisenhovvcra, u
siječnju 1953. godine, mandatom za određivanje vanjske politike, što se obično smatra
predsjednikovom domenom”, stoji u Ennclopaediji Britannici.

S obzirom na to da Dulles i drugi članovi CFR-a stoje iza stvaranja UN-a, ne iznenađuje to što ta
organizacija danas nadzire Međunarodnu banku za obnovu i razvoj (koja se obično naziva Sv|etskom

bankom) i Međunarodni monetarni fond. UN je također dom brojnih društvenih organizacija,
uključujući Medunarodnu organizaciju rada (ILO), Organizaciju za hranu i poljoprivredu (FAO),
Svjetsku zdravstvenu organizaciju (WHO), UN-ovu organizaciju za obrazovanje, znanost i kulturu
(UNESCO) i Fond UN-a za djecu (UNICEF).

Godine 1947., nakon prekida pregovora o ponovnom ujedinjenju, pitanje Koreje prepušteno je
Ujedinjenim narodima. Do 1949. godine i SAD i Sovjetski Savez povukli su veći dio ratnih
okupacijskih postrojbi s Korejskog poluotoka. Američko povlačenje ostavilo je samo 16 000
Južnokorejaca naoružanih uglavnom pješačkim oružjem da se suoče s više od 150 000 pripadnika
sjevernokorejske komunističke vojske s najmodernijim ruskim tenkovima, zrakoplovima i
topništvom. General Albert C. Wedemeyer, kojega je predsjednik Truman poslao da procijeni
situaciju, izvijestio je da komunisti predstavljaju izravnu prijetnju Južnoj Koreji. Bio je ignoriran, a
njegov izvještaj skriven od javnosti.

U siječnju 1950. godine sjevernokorejski premijer Kim llsung proglasio je „godinu ujedinjenja" i
počeo gomilati postrojbe duž 38. paralele. Kao i u budućem Zaljevskom ratu, američko Ministarstvo
vanjskih poslova, puno članova CFR-a, nije učinilo ništa. Trumanov ministar vanjskih poslova, član
CFR-a, Dean Acheson, javno je rekao daje Koreja izvan obrambene linije SAD-a. „To je dalo jasan
znak Kimu, koji je u lipnju, u/ pokroviteljstvo Rusa, izvršio invaziju na Južnu Koreju ”, piše Perloff.

Vmerički čelnici izražavali su iznenađenost i ljutnju zbog sjevernokorejskoga napada te zatražili
hitan sastanak Vijeća sigurnosti UN-a, tada sastavljenog od SADa Velike Britanije, Francuske,
Sovjetskoga Saveza i nacionalističke Kine.

Vijeće je u odsutnosti Sovjetskoga Saveza i s Kinom, koju je predstavljao samo antikomunist
Čang Kaišek, izglasalo intervenciju UN-a u Koreji. Teoretičari zavjere napominju daje tu odluku
mogao spriječiti ruski veto. Ali, neobično je da su sovjetski delegati bojkotirali sastanak zato što UN
nije priznao komunističku Kinu. Ubrzo nakon tog glasanja sovjetski su se delegati vratili iako
Narodna Republika Kina još nije bila priznata.

27. lipnja, uz odobrenje UN-a, predsjednik Truman naredio je američkim postrojbama
sudjelovanje u UN-ovoj „policijskoj akciji” obrane Južne Koreje. Tijekom srpnja i kolovoza,
brojčano i naoružanjem slabija južnokorejska vojska, zajedno s četiri slabo opremljene američke
divizije koje je poslao Truman, bila je potisnuta na vrh Korejskog poluotoka. Situacija je do sredine
rujna izgledala vrlo loše, a tada je general Douglas MacArthur izvršio sjajan i smion napad na luku
Inchon, smještenu na polovici poluotoka, kojim je prekinuta sjevernokorejska borbena linija i kojom
su presječene opskrbne rute.

Razbijeni Sjevernokorejci povukli su se pred postrojbama UN-a - od kojih su 90 posto činili
Amerikanci. Kad su borbe prešle 38. paralelu, Mao Zcdong je upozorio da bi svaki pokret postrojbi
UN-a prema rijeci Yalu Jiang na granici s Kinom bio neprihvatljiv. MacArthur je upozorio
Ministarstvo vanjskih poslova da se kineske postrojbe gomilaju sjeverno od te rijeke, ali na njegova
se upozorenja nisu obazirali. 25 studenog gotovo 200 000 kineskih „dobrovoljaca” prešlo je Yalu
Jiang i sukobilo se s nepripremljenim postrojbama UN-a. U prosincu ih je prešlo još 500 000. Opet
su Amerikanci i njihovi saveznici bili potisnuti, ali uspjeli su se pregrupirati pa su se kasnije
protunapadom vratili do 38. paralele. Rat se pretvorio u niz akcija iznad i ispod sporne paralele.

Kao i u Vijetnamu, američka je vojska bila onemogućena političkim odlukama koje su je
spriječile da u potpunosti sudjeluje u korejskom sukobu. Ali, za razliku od Vijetnamskoga rata,
prilično ugledni vojni čelnici usprotivili su se tim ograničenjima i apelirali izravno na američku
javnost da ih podrži.

General MacArthur, junak Drugoga svjetskog rata, zapovjedio je zračnim snagama da

bombardiraju mostove na rijeci Yalu Jiang, što bi prekinulo kineske opskrbne i komunikacijske
linije. Obratio se naklonjenim članovima Kongresa da podrže njegove vojne akcije i dopuste
nacionalističkim Kinezima na Tajvanu da otvore drugi Iront protiv Kine kako bi se ublažio pritisak
na Koreju.

Službena reakcija bila je žustra. MacArthurove zapovijedi za bombardiranje poništio je general
George Marshall (otac Marshallova plana za obnovu Europe nakon Drugoga svjetskog rata i član
CFR-a kojega je predsjednik Truman povukao iz mirovine da mu bude ministar obrane). To je isti
Marshall koji je kao šef Glavnog stožera navodno bio unaprijed obaviješten o napadu na Pearl
Harbor.

MacArthuru je naređeno da ne bombardira ključne kineske opskrbne baze i da zapovijedi pilotima
da ne love neprijateljske zrakoplove u bijegu. Kineski zapovjednik Lin Piao reći će kasnije: „Nikad
ne bih izvršio napad te riskirao živote svojih ljudi i svoj vojnički ugled da nisam bio uvjeren kako će
Washington spriječiti generala MaeArthura da poduzme odgovarajuće protumjere protiv mojih
opskrbnih i komunikacijskih linija.”

Zbog obraćanja javnosti predsjednik Truman razriješio je MaeArthura dužnosti 10. travnja 1951.
godine. Zamijenio ga je general Matthevv B. Ridgevvav, koji je kasnije postao član CFR-a.

MacArthurov plan za diverzijski napad lajvana nikad nije ostvaren. Blokiran je Trumanovom
naredbom samo dva dana nakon sjevemokorejskog napada. IVema Vladinim dokumentima, Truman
je rekao: „Zapovjedio sam Sedmoj floti da spriječi svaki napad na hnrmozu [današnji lajvan]. Kao
dodatak tom potezu, pozivam kinesku Vladu na Formozi da prekine sve zračne i pomorske operacije
protiv kontinenta. Sedma flota pobrinut će se da to bude učinjeno.” General Marshall također je odbio
ponudu Cang Kaišeka da pošalje postrojbe kako bi pomogle Amerikancima u Koreji.

Osim tih neshvatljivih naredbi kojima su se ograničavale vojne opcije, nevjerojatna je i činjenica
da su ruski zapovjednici upravljali sukobom na objema stranama. Zbog sporazuma iz Jalte i
zahvaljujući opskrbljivanju Sjeverne Koreje vojnom opremom i tehnologijom, sovjetski su vojni
dužnosnici uvelike nadzirali rat. Epperson je citirao priopćenje za tisak Pentagona koje označava dva
sovjetska časnika odgovornima za pokrete preko 38. paralele. Jedan od njih, general Vasiljev, bio je
zapravo prisluškivan dok je davao zapovijed za napad 25. lipnja 1951. godine.

Zapovjedni lanac generala Vasiljeva pružao se od Koreje preko Moskve do U N-ova glavnog
podtajnika za politička pitanja i pitanja Vijeća sigurnosti. Istodobno, zapovjedni lanac generala
MaeArthura išao je preko predsjednika Trumana do zamjenika glavnog tajnika UN-a za politička
pitanja i pitanja Vijeća sigurnosti, čiju je funkciju tada obnašao Rus Konstantin Zinčenko. To znači da
su sovjetski časnici nadgledali sjevemokorejsku ratnu strategiju izvještavajući drugoga sovjetskog
dužnosnika u istoj UN-ovoj službi koja je koordinirala savezničke ratne akcije.

„Ustvari, komunisti su upravljali objema stranama u ratu", piše Griffin. Ono što teoretičari
zavjera dosad nisu uzimali u obzir jest dokaz da su komunističku Rusiju od početka financirali i
kontrolirali najuži krugovi suvremenih američkih tajnih društava.

U ratu je na koncu došlo do pat-pozicije, što je završilo primirjem potpisanim 27. srpnja 1953.
godine, šest mjeseci nakon što je general Dvvight Eisenhower postao predsjednik SAD-a.

MacArthur je, napomenuvši da prvi put u svojoj vojnoj povijesti SAD nije uspio izvojevati
pobjedu, kasnije izjavio: „Nikad prije ova zemlja nije bila upletena u borbu na život i smrt s
neprijateljskom silom bez vojnoga cilja, bez politike osim ograničenja koja su utjecala na operacije i
zapravo čak bez službeno proglašenoga ratnog stanja." loje presedan u SAD-u koji nas proganja do
dana današnjeg.

J\o, je li opet postojala skrivena svrha tog naoko besmislenog sukoba, svrha koja dopire do

najviših krugova tajnih društava? Članak u Foreignu Affairsu iz 1952.
godine objašnjava: „Značenje našeg iskustva u Koreji, kako ga ja vidim, u Pme je što smo

napravili povijesni napredak prema održivom sustavu kolektivne sigui nosti.” Dakle, Koreja je bila
još jedan korak naprijed prema ostvarivanju CFR-ova cilja jedinstvene svjetske vlade, poduprt
ujedinjenim vojnim zapovjedništvom kao u Sjevernoatlantskom savezu (NATO). Član CFR-a Dean
Acheson kasnije je priznao: „Jedini razlog zašto sam rekao predsjedniku da se bori u Koreji bio je taj
da se potvrdi NATO.”

I NATO i Ujedinjeni narodi posljedica su najznačajnijeg događaja 20. stoljeća -Drugoga
svjetskog rata - a revni istraživač tu otkriva još jedan bjelodani otisak tajnih društava.

Uspon nacističkog kulta

Amerikancima odgojenim na ratnim propagandnim filmovima i izdanjima posvećenim samo
ratnoj tehnologiji i bitkama teško je povjerovati da je Drugi svjetski rat velikim dijelom bio
posljedica interne borbe između tajnih okultnih društava sastavljenih od bogatih biznismena koja je
naposljetku dovela do međunarodnih napetosti što su izazvale otvoreni rat.

Kao i u drugim sukobima, manipulacija i utjecaj tih društava može se otkriti u izvorištu i
financiranju tog rala, a ne na bojnom polju. Danas postoji obilje dokaza koji ukazuju na to da su
Drugi svjetski rat izazvali posrednici i članovi tajnih društava povezanih s iluminatima i masonima i
u Njemačkoj i u Britaniji. Upravo su se u tom „pravednom ratu" starija mistična društva koja traže
oslobođenje od Crkve i države stopila sa suvremenim tajnim društvima kojima je ponajprije stalo do
bogatstva, moći i kontrole.

„Sir Winston Churchill osobno je... zahtijevao da se okultizam Nacističke partije ni pod kakvim
okolnostima ne otkrije širokoj javnosti", piše Trevor Ravenscroft, koji je tvrdio da je blisko
surađivao s dr. Walterom Johannesom Steinom, Churchillovim povjerljivim savjetnikom. „Zato što
Nijrnberški proces nije uspio identificirati narav zla koje je djelovalo iza vanjske fasade
nacionalsocijalizma, bio je uvjeren da moraju proći još tri desetljeća prije nego što će postojati
dovoljno brojno čitateljstvo koje će razumjeti inicijacijske obrede i metode crne magije jezgre
nacističkog vodstva."

Tu značajnu izjavu potvrdio je Airey Neave, jedan od tužitelja u Niirnbergu, koji je rekao da su
okultni aspekti djelovanja nacista proglašeni neprihvatljivima zato što se sud bojao psiholoških i
duhovnih implikacija u zapadnim zemljama. Također su smatrali da bi se takva vjerovanja, oprečna
općem racionalizmu, mogla iskoristiti za obranu koja bi se temeljila na neuračunljivosti nacističkih
voda.

Povijest prepoznaje Adolfa llitlera kao dominantnu figuru rata, stoga da bi se razumjela
umiješanost tajnih društava, mora se prvo razumjeti Mitler i podrijetlo njegove Nacističke partije.
Napisano je mnogo knjiga i članaka te snimljeno mnogo posebnih televizijskih emisija koji
dokumentiraju veze Hitlerovih nacista i okultnih društava, ali malo ih je uspjelo razjasniti da je Hitler
bio njihovo djelo.

Kako bi se potpuno shvatilo kako je i radi čega Hitler bio stvoren, treba pomno analizirati tajne
skupine koje su djelovale oko Hitlera, kao i njihove veze s vojnim obavještajnim službama.

Miđerovi nacisti bili su kudikamo više od običnoga političkog pokreta. Sebe su vidjeli kao vode
kvazireligijsko« pokreta poteklog iz tajnih organizacija čiji su ciljevi bili isti kao oni iluminata ili
slobodnih zidara. „Bili su kult... i kao kod svakog tipičnog kulta, glavni su im neprijatelji bili drugi
kultovi”, napominje Peter Levenda u dobro dokumentiranoj knjizi o nacistima i okultnom.

Hitler je sam to priznao izjavivši: „Svatko tko tumači nacionalsocijalizam samo kao politički
pokret ne zna ništa o njemu. On je više od religije; on je nastojanje da se stvori nov čovjek.”

Nacistički kult nastao je iz raznih organizacija, teologija i vjerovanja koja su postojala u
Njemačkoj na kraju Prvoga svjetskog rata, a sva potječu od misterija starijih skupina kao što su
bavarski iluminati, Germanenorden, slobodni zidari i teutonski vitezovi.

Preduvjet za razumijevanje tog podrijetla jest razumijevanje Protokola učenih sionskih staraca,
poznatih i kao Protokoli sionskih mudraca, popis postupaka za svjetsku prevlast. laj je dokument
možda uzrokovao najviše razaranja od svih književnih radova u novije doba.

Jedna verzija Protokola najprije se pojavila 1864. u Francuskoj u knjizi pod naslovom Dijalog u
paklu između Machiavelltja i Montesquieua ili Machiavelliieva politika u 19. stoljeću prema jednom

suvremeniku. Napisao ju je anonimno francuski odvjetnik iMaurice Joly, a shvaćena je kao politička
satira protiv Macchiavellijem nadahnutih makinacija Napoleona 111. Jolv je navodno bio prijatelj
Victora llugoa, a obojica su bila članovi Reda ruže i križa ili rozenkrojcera, tajnoga društva koje je
možda utjecalo na njegovo djelo. Jolyjev identitet bio je otkriven pa je osuđen na petnaestomjesečnu
zatvorsku kaznu zbog svoje drskosti, a knjiga je bila gotovo zaboravljena.

Sredinom 1890-ih Jolvjevu opskurnu knjigu prepisala je i opremila antisemitskim materijalima
ruska Ohrana, carska tajna policija. Knjiga je pridodana djelu religioznog pisca po imenu Sergej
Nilus i objavljena kako bi se poklopila s osnivanjem prvoga cionističkog pokreta (koji je tražio
povratak u Palestinu) na Svjetskom kongresu Židova u švicarskom Basclu 1897. godine. Protokoli su
uključeni kao dodatak Nilusovoj knjizi djelomice naslovljenoj Antikrist je blizu.

Cilj je bio riješiti cara pritiska javnosti prikazujući ruske revolucionare kao pijune međunarodne
židovske zavjere. U dokumentu se tvrdilo da će židovska i masonska klika udružiti snage kako bi
stvorile jedinstvenu svjetsku vladu pomoću liberalizma i socijalizma, a ta je zavjerenička teorija još
živa u nekim krugovima.

Čitatelje Protokola još uvijek hvata jeza od proročanskog opisa metodologije za tiraniju
nekolicine. Njihova se poruka posve podudara s elitističkim nazorima ljudi poput Cecila Rhodesa i
Rothschilda. „Mi smo izabrani, mi smo jedini pravi ljudi. Naši umovi zrače istinskom moći duha;
inteligencija ostatka svijeta tek je instinktivna i životinjska. Oni mogu vidjeti, ali ne mogu predvidjeti;
njihova je domišljatost samo materijalna. Ne proizlazi li iz toga da nas je sama priroda predodredila
da dominiramo cijelim svijetom?" stoji u Protokolima. „Izvana, međutim, u našem službenom'
izražavanju, odabrat ćemo suprotan postupak i uvijek davati sve od sebe kako bismo se činili časnima
i susretljivima. Državnikove riječi ne moraju se uvijek podudarati s njegovim postupcima. Držimo li
se tih načela, vlade i narodi koje smo na taj način pripremili primat će naše zadužnice kao gotovinu.
Jednog će nas dana prihvatiti kao dobročinitelje i spasitelje ljudske rase. Ako nam se bilo koja država
usudi oduprijeti, ako njezini susjedi pristanu uz nju protiv nas, pokrenut ćemo svjetski rat."

Protokoli dalje objašnjavaju kako će cilj svjetske prevlasti biti dostignut kontroliranjem javnoga
mišljenja, kontroliranjem onoga što čuje, stvaranjem novih sukoba ili restauracijom starih poredaka,
širenjem gladi, neimaštine i pošasti, zavođenjem i smućivanjem mladeži. ..Svim tim metodama tako
ćemo slomiti države da će biti primorane ponuditi nam svjetsku prevlast”, najavljuju.

Neki od 24 protokola imaju kratak sažetak. Ako je vjerovati ijednom njihovu dijelu, oni otkrivaju
jasnu vezu sa slobodnim zidarima i drevnim misterijima, kao i zapanjujuće upute za podjarmljivanje
svijeta. Zato što su prije Prvoga svjetskog rata Protokoli bili prerađeni i pripisani Židovima, s
namjerom pobuđivanja protužidovskog raspoloženja, izraz gojim, pogrdna židovska riječ za
nežidova, zamijenjena je izrazom „mase”. Relevantne točke uključuju:

- Plan Protokola „ostat će nevidljivim do trenutka kad stekne toliku snagu da ga više nikakva
prepredenost ne može potkopati". (Protokol 1)

- „Ratovi, koliko je to moguće, ne bi smjeli rezultirati teritorijalnim dobicima.” (Protokol 2)
- „Umovi [masa] moraju biti preusmjereni prema industriji i trgovini. Iako će svi narodi biti
obuzeti jurnjavom za dobiti i... neće primjećivati zajedničkog neprijatelja." (Protokol 4)
- „Pokrenut ćemo pojačanu centralizaciju vlasti”, (Protokol 5) moramo stvoriti nadvladu
predstavljajući je kao zaštitnicu i dobrotvorku svih onih koji joj je se dobrovoljno pokore... Ubrzo
ćemo početi stvarati goleme monopole..." (Protokol 6)
- „Pojačano naoružavanje, povećanje policijskih snaga... [tako da će] u svim državama svijeta,
osim nas, [biti] samo mase proletarijata, nekolicina milijunaša odanih našim interesima, policija i
vojnici.” (Protokol 7)

- „Predat ćemo vladarsku moć u ruke osoba s takvom prošlošću i reputacijom da između njih i
naroda leži ponor, osobe koje će se, u slučaju nepokoravanja našim uputama, morati suočiti s
optužbama za kriminal...” (Protokol 8)

- „Zaludili smo, smutili i iskvarili mladež [masa] odgojivši ih na načelima i teorijama za koje
znamo da su pogrešne...” < Protokol 9) „Uništit ćemo među masama važnost obitelji i njezinu
obrazovnu vrijednost." (Protokol 10)

- „Smislili smo svu tu politiku i usadili je u umove [masa]... kako bismo zaobilaznim putem
postigli ono što je... nedohvatno na izravan način... Upravo je to poslužilo kao temelj naše
organizacije tajne masonerije, koja je nepoznata, i čije ciljeve čak ni ne naslućuje ta... stoka, koju smo
namamili u lažno mnoštvo masonskih loža kako bismo bacili prašinu u oči njihovim drugovima."
(Protokol 11)

- „Koju ulogu igra tisak danas?... Služi sebičnim ciljevima... Često je plitak, nepravedan, lažljiv, a
veći dio javnosti nema pojma o tome kojim ciljevima tisak uistinu služi. Čvrsto ćemo ga zauzdati...
Nijedna vijest neće izaći u javnost bez našega nadzora..." (Protokol 12)

- .Potreba za kruhom svagdanjim prisiljava mase da šute i pokorno nam služe... Kako same mase
ne bi naslutile što im se sprema, dodatno ćemo ih odvratiti zabavom, igrama, razbibrigama,
strastima, narodnim domovima [nema televizije u to doba]. Ubrzo ćemo putem tiska predlagati
natjecanja u umjetnosti, u svim vrstama sporta..." (Protokol 13)

- „Bit će nepoželjno da postoji ijedna druga religija osim naše... Stoga moramo zbrisati sve oblike
vjerovanja." (Protokol 14) „Sloboda savjesti proglašava se posvuda, tako da nas sad samo godine
dijele od časa potpunog uništenja kršćanske religije, dok ćemo s drugim religijama imati još manje
teškoća pri obračunavanju.” (Protokol 17)

- „Kad konačno u cijelosti uspostavimo svoju vladavinu pomoću državnih udara, koji će posvuda
biti pripremljeni za jedan te isti dan... zadaća će nam biti da se pobrinemo da protiv nas ne bude više
nikakvih urota. U tu ćemo svrhu nemilosrdno pobiti sve koji uzmu oružje u ruke kako bi se oduprli
našem dolasku... Sve nalik na tajno društvo također će biti kažnjivo smrću... (IVotokol 15)

- „Prema našem programu jedna trećina [masa] nadzirat će ostale iz osjećaja dužnosti, po načelu
dobrovoljnoga služenja Državi. Neće biti sramota uhoditi ili potkazivati, nego vrlina... kako [bismo]
drukčije... povećali... nerede?" (Protokol 17) „Buntovništvo nije ništa drugo doli štektanje psića na
slona... Kako bismo uništili ugled junaštva, politički zločinci bit će procesuirani u kategoriji krade,
umorstva i svih vrsta odvratnih i prljavih zločina. Tada će ih javno mnijenje... žigosati s jednakim
prezirom.” (Protokol 19) „Sve dok [protivnici] ne počine neko neprikriveno djelo nećemo ih ni
pipnuti, već samo uvesti u u njihove krugove nadzorne elemente...” (Protokol 18)

Daljnji protokoli bave se financijama. Protokol 20 poziva na opće oporezivanje, Lzakonitu
konfiskaciju bilo kojeg iznosa radi reguliranja optjecaja u Državi”. To će biti bopraćeno
„progresivnim porezom na imovinu” a onda na koncu i stupnjevitim porezom na dohodak, „porezom
koji se povećava u odnosu na kapital", kao i porezima na odaju, ..novčani prihod", nasljedstvo i
prijenos vlasništva. Raspravlja se o „zamjeni pirnatoga novca opterećenog kamatama”, budući da
„izazivamo ekonomske krize... ino povlačenjem novca iz optjecaja”.

Protokoli također naširoko razmatraju pozajmice, za koje tvrdi da „vise poput moklova mača
iznad glava vladara, koji umjesto da uzimaju od svojih podanika oću privremenog poreza, prose
ispruženih ruku od naših bankara”.

Tko god izdao Protokole očito je razumio tajne bankarstva. U odjeljku koji bi mogao biti
naslovljen „Nacionalni dug SAD-a”, u Protokolu 20 stoji: „Pozajmica je izdavanje državnih mjenica s
kamatnim postotkom u razmjeru s iznosom pozajmlienog kapitala.” Nadalje se objašnjava: „Ako

pristojba za pozajmicu iznosi 5% [prilična kamata za to doba] onda će država dvadeset godina uludo
plaćati postotke čiji će iznos biti skoro u visini posuđenoga, za četrdeset godina platit će dvostruko, a
za šezdeset godina trostruko od pozajmice, a dug uvijek ostaje jednak i nepokriven.”

Autor je također utvrdio da nitko neće shvatiti što se dogada. „Tako ćemo urediti naš sustav
računanja da ni vladar ni sitni namještenik neće moći neprimjetno podići ni najmanji iznos, osim ako
je dio isplaniranoga u kojoj od namjena.”

U Protokolima se vidi i veza s drevnim misterijima, aludiranjem na loze kao što je „sjeme
Davidovo”, „tajne misterije” pa čak i na „simboličkog zmaja”, simbol najstarijih kultova.

Samog su Nilusa Protokoli očito posve opčinili. Zvučeći jezivo slično današnjim televizijskim
propovjednicima, napisao je 1905. godine da se nada kako će „upozoriti na opasnost one koji još
uvijek imaju uši da čuju i oči da vide kako se događaji u svijetu zastrašujuće ubrzavaju: svađe, ratovi,
glasine, gladi, epidemije, potresi - sve što je još jučer biio nemoguće, danas je gotovo činjenica... Sve
stoljetne svađe i raskoli moraju se zaboraviti u ime neizbježne potrebe za pripremu protiv
Antikristova dolaska.”

Usprkos njihovu sumnjivu podrijetlu, Protokole su ozbiljno shvatili mnogi moćni ljudi,
uključujući njemačkoga cara Vilima II., ruskoga cara Nikolu I. i američkog industrijalca Henryja
Forda, koji se njima poslužio kako bi nagovarao američki Senat da ne pristupi Ligi naroda
predsjednika Wilsona.

Ohranin plan bio je previše uspješan. Došlo je do kontrarevolucije i uslijedili su dobrovoljački
pogromi ruskih Zidova, koje je potaknula caristička propaganda. Neprekidna nestabilnost i nasilje
konačno su rezultirali Ruskom revolucijom 1905. godine, za vrijeme koje su caristički elementi
ponovno izvukli Protokole kako bi razjarili javnost.

Uitler je smatrao Protokole stvarnim proglasom unatoč dokazima o izmišljotini. U Mein Kumpfu
napisao je: „Navodno su krivotvorina', o kojoj Frankfurter Zeitung cvili i vrišti svijetu jednom
tjedno; to je najbolji dokaz da su ipak autentični... Ali, najbolji sud o njima daje stvarnost. Tko god
istražuje povijesni razvoj u posljednjih stotinu godina sa stajališta ove knjige [Protokola], odmah će
shvatiti i galamu židovskoga tiska. Jer čim je ta knjiga postala zajedničko vlasništvo naroda, židovska
je opasnost morala biti onemogućena.”

Premda je poricao autentičnost Protokola, Hitlerov suvremenik i antinacist, Konrad Heiden u
njima je vidio i određenu točnost. „Danas je neosporno dokazano da je riječ o krivotvorini, no ipak
je ostalo nešto neizmjerno značajno: udžbenik za svjetsku prevlast... važno načelo nejednakosti bori
se da očuva svoju vladavinu; filozofija vladajuće klase o prirodnoj hijerarhiji, o prirođenim
razlikama među ljudima. Čim je to načelo izraženo u obliku povijesnih događaja, ubrzo poprima i
aspekt zavjere... Duh Protokola stoga sadrži povijesnu istinu premda su sve činjenice iznijete u njima
krivotvorine.”

Upravo zbog mogućnosti „povijesne istine”, Protokoli neprekidno kruže od svojih početaka.
Danas ih autori koji pišu o zavjerama smatraju stvarnim programom koji prethodi nacizmu i
komunizmu. Neki tvrde da je Joly jednostavno uključio u svoju knjigu ideje koje je čuo kao član
tajnog društva. David leke vidi „napadnu sličnost” između Protokola i zaplijenjenih tajnih
dokumenata zagonetnih bavarskih iluminata s kraja 18. stoljeća. „Ja ih zovem Protokolima
iluminata”, piše leke, uz određeni odmak s obzirom na brojne masonske reference u njima.

Autori Svete knn, Svetog grala imaju još intrigantniji pogled na Protokole. Napominju da izvorno
Nilusovo izdanje sadrži reference na kralja, kao i na „masonsko kraljevstvo”, pojmove koji očito
nisu židovskoga podrijetla. Osim toga, završava se očitovanjem: „Potpisali predstavnici Siona 33.
stupnja.”

Ti autori zaključuju da je Nilus stvorio „radikalno izmijenjen tekst” temeljen na pravovaljanom
izvorniku koji je kreirala „neka masonska organizacija ili masonski rijentirano tajno društvo koje je
prihvatilo riječ 'Sion i koji je doista mogao biti ozbiljan plan za infiltriranje među slobodne zidare i
stjecanje globalne prevlasti. Ukazali su na jedno tajno društvo kao na glavnog sumnjivca - zagonetni
Sionski priorat, o kojemu će kasnije biti više govora.

Protokoli bi doista mogli odražavati neku dublju zavjeru iza njihove namjene da potaknu
antisemitizam, skrivenu među najvišim krugovima iluminata i slobodnih zidara.

Ljeta 1917. godine, mladi estonski Židov po imenu Alfred Rosenberg bio je student u Moskvi,
gdje je dobio primjerak Protokola od nekog neznanca. Nakon Ruske revolucije sljedeće godine,
Rosenberg je kao antiboljševik pobjegao u Njemačku, gdje je iskoristio knjigu kako bi ušao u jedno
tajno društvo u Miinchenu, što je bio potez koji je imao dalekosežne posljedice po svijet.

Krajem 1918. godine Rosenberg je pokazao Protokole vremešnom minhenskom novinskom
nakladniku po imenu Dietrich Eckart. Piću sklon bonvivan i jedan od poznatijih pjesnika u tadašnjoj
Njemačkoj, Eckart je bio očaran tim planom za svjetsku prevlast. Predstavio je Rosenberga kolegama
članovima Thule Gesellschafta ili Društva ITiule, skupine za „književne razgovore koju je osnovao
barun Rudolf reiherr von Sebottendorff. Pokazalo se da je društvo samo paravan za još tajnije
društvo, (jermanenorden ili Njemački red. Oba su bila antisemitske nacionalističke anizacije protkane
vjerovanjima u nadnaravno. Eckart je tvrdio da je „kršćanski istik” koji je, prema članku koji je
napisao Rosenberg nakon Eckartove smrti, biu pućen u drevnu indijsku predaju o kozmičkoj svijesti
(atman) i ideju da je stvarnost pravo iluzija (maya).

Sebotendorff, Eckart i drugi unutar Društva Thule bili su pod velikim utjeta|em rovanja
najistaknutije dvadesetostoljetne okultne skupine - Teozofskoga društva.

Teozofi, članovi Društva Thule i pripadnici drugih kultova

Izraz teozofija potječe od grčkih riječi theos (bog) i sophia (mudrost) i tumači se kao „božanska
mudrost”.

Teozofija je ušla u uporabu 1875. godine kad je mističarka ruskoga podrijetla Helena Petrovna
Blavatsky u New Yorku osnovala Teozofsko društvo. Blavatsky je emigrirala u Ameriku 1873.
oodine nakon dugogodišnjih putovanja i istraživanja po Europi i Bliskom istoku.

Između 1877. i 1888. godine, Blavatsky je objavila okultne materijale uključujući dvije svoje
najpoznatije knjige Razotkrivena Izida i Tajni nauk. Nakana obiju bila je da ponude kvaziznanstvenu
potporu religiji, čiji je utjecaj tada bio u opadanju zahvaljujući znanstvenim otkrićima i teorijama
Charlesa Danvina.

Godine 1878., Blavatsky je zajedno sa svojim gorljivim sljedbenikom, pukovnikom američke
vojske Henryjem Steelom Olcottom, preselila sjedište društva u Madras u Indiji, gdje je ostalo do
danas. Teozofska društva šire se preko Istoka u Europu i Ameriku, privlačeći znatnu pozornost na
istočnjačke filozofije. To promicanje hinduizma i budizma uvelike je utjecalo na pojedine religijski
orijentirane pokrete uključujući „Jesam”, Liberalnu katoličku crkvu, rozenkrojcere, Crkvu jedinstva
i, u novije doba, razne „nevv age” skupine.

Teozofija crpi svoja razmišljanja od istih starih filozofa koje su štovala tajna društva poput
slobodnih zidara, iluminata i okruglih stolova - Platona i Pitagore, kao i od egipatskih starih
misterijskih škola. Prema Nesti Webster, bilo je očito da je Blavatsky uvelike crpila i iz hebrejske
kabale i Talmuda, potvrđujući vezu s drevnim misterijima.

Pišući 1924. godine, Webster je upozorila: „Teozofsko društvo nije kružok, nego propagandno
društvo koje teži zamijeniti čisto i jednostavno učenje kršćanstva začudnom smjesom istočnjačkog
praznovjerja, kabalizma i osamnaestostoljetnog šarlatanstva...”

To je društvo propovijedalo vjeru u jednog stvoritelja, u to da postoji skriveno jedinstvo u
svemiru koje uključuje sve ljude, da se tajna značenja nalaze u svim religijama i, što je
najkontroverznije, da „veliki učitelji” ili „adepti”, katkad zvani „veliko bijelo bratstvo”, tajno
upravljaju evolucijom čovječanstva.

Blavatsky je osnivanjem njemačkog ogranka Teozofskoga društva 1884. godine donijela i svoje
vjerovanje u kanaliziranje, reinkarnaciju, rasnu superiornost i izvanzemaljske posjete ljudima, koji
će kasnije formirati teološku osnovu nacizma.

„Njemački okultisti kao što su Lanz von Liebenfels, Guido von List i Rudolf von Sebottendorff
mnogo su toga prisvojili od Blavatskyjeve. Nastojali su dokazati da su stari Germani bili čuvari tajne
znanosti - koja potječe iz raja/Atlantide", piše William Henry.

„Temelj mnogih kasnijih nacističkih projekata može se naći... u idejama koje je prva
popularizirala Blavatsky”, slaže se Levenda, koji je potanko opisao veze s drugim europskim tajnim
organizacijama. „Imamo Teozofsko društvo, OTO [Ordo Templi Orientis ili istočnjačke templare],
Antropozofsko društvo [dr. Rudolfa Steinera] i Red zlatne zore isprepletene u incestuoznom
zagrljaju.”

Nakon Prvoga svjetskog rata, okultna društva počela su se spajati s političkim aktivizmom,
osobito u južnoj Njemačkoj.

Miinchen je bio preplavljen antikomunističkim izbjeglicama iz Rusije, a Dietrich Eckart bio je
presretan što je u Protokolima našao ono što je smatrao konačnim dokazom židovsko-masonsko-
boljševičke svjetske zavjere o kojoj se dugo teoretiziralo. Pobrinuo se za njihovo brzo objavljivanje,
a knjiga se munjevito proširila Njemačkom, Europom pa čak i Amerikom. „Priča o kolanju

Protokola sionskih mudraca kao da ukazuje na postojanje međunarodne mreže tajnih veza i
suradničkih sila... prilično jasno opisanih u samim Protokolima", komentira Heiden.

Protokoli su bili osobito dobro primljeni u Njemačkoj, gdje se izbezumljeno i osiromašeno
stanovništvo pitalo zašto je Njemačka izgubila rat. Bez crnaca, Hispanaca ili Azijaca pri ruci, sudbina
žrtvenog jarca zapala je istočnoeuropske Zidove. Kolanje Protokola rasplamsalo je dugotinjajući
antisemitizam u užarenu lomaču mržnje i razdora.

Političke struje borile su se u cijeloj zemlji, a novopristigla komunistička filozofija stjecala je
mnoštvo poklonika u razočaranoj javnosti nenavikloj na samoupravljanje.

Radi otpora toj komunističkoj prijetnji i sve većem kaosu, samo u Miinchenu nastalo je više od
dvadeset desničarskih nacionalističkih organizacija. Među njima je bilo i Društvo Thule, nazvano po
mitskoj germanskoj domovini okovanoj ledom, Ult ima Thule. Znak društva bila je svastika iznad
mača.

Thule je prema razmišljanjima njemačkih okultista bila teutonska Atlantida, istični prapovijesni
otok u sjevernim krajevima za koji se vjerovalo da je domovina no nestale civilizacije
izvanzemaljaca koji su izgubili svijest o svojemu podrijetlu krijući se s ljudima. Eckart,
Sebottendorff i njihovi sljedbenici vjerovali su da je napred-znanost ITiule preživjela kroz stoljeća
tako što su je prenosili odabrani pojedinci ćcni u tu tajnu i ezoteričnu mudrost. Članovi Društva Thule
neprestano su tragali tom mudrošću putem obreda čija je namjena bila kontakt sa superiornim bićima.
„Svi u jezgri te skupine bili su sotonisti koji su prakticirali crnu magiju", piše irvor Ravenscroft. „To
znači da ih je zanimalo isključivo uzdizanje svijesti putem obreda kako bi postali svjesni zla i
neljudskih inteligencija u svemiru te tako stekli sposobnost komunikacije s tim inteligencijama. A
glavni adept tog kruga bio je Dietrich Eckart.”

Dobro je poznato da je u Miinchenu tijekom tih turbulentnih poslijeratnih godina bilo nekoliko
stotina nerazriješenih „političkih" umorstava i otmica. J upravo među tim nestalim osobama, od kojih
su većina bili ili Židovi ili komunisti, moramo tražiti 'žrtve' ubijene u obredima 'astrološke magije'
koje su izvodili Dietrich Eckart i najuža jezgra Thule Gesellschafta", optužuje Ravenscroft, koji je
tvrdio kako je „dobro poznata činjenica” da su članovi Društva Thule bili „društvo ubojica”.

Bili ubojice ili ne, točno je da su 7. travnja 1919. godine, kad su komunistički revolucionari na
kratko preuzeli Miinchen proglasivši Bavarsku Sovjetsku Republiku, jedini ljudi koje su
revolucionari uhićivali i pogubljivali kao opasne subverzivce bili članovi Društva Thule, uključujući
njihova mladog tajnika i princa von I'hurn und Taxisa. Do 3. svibnja, vojni su veterani, koji su
sačinjavali Freikorps, sa svojim kacigama ukrašenim svastikom Društva Thule, oslobodili Miinchen
od boljševika. Bila je to posljednja ozbiljna komunistička prijetnja Njemačkoj sve do razdoblja
nakon Drugoga svjetskog rata.

Monarhisti i industrijalci iz Društva Thule znali su da moraju osvojiti potporu običnih radnika
kako bi pobijedili radničke sindikate prepune socijalista. U tu su svrhu odabrali dvostranu strategiju.
Dok su minhenski poslovni, vojni i intelektualni čelnici kovali urote na sastancima Društva Thule u
hotelu Vier Jahreszeiten, osnovana je druga, radnička organizacija, Njemačka radnička partija, koju
su vodili sportski novinar Karl Harrer i željeznički strojar Anton Drexler. Prema urednicima Time-
Lifea, „Društvo [ Iliule] se obratilo Drexleru zato što se nadalo da će potaknuti radničku revoluciju,
ali nije znalo ništa o radnicima”.

Stranka je osnovana u siječnju 1919. godine spajanjem Drexlerova Odbora nezavisnih radnika s
Harrerovim Radničkim političkim krugom. Krug je osnovao teozof Sebottendorff, koji je sudjelovao
i u stvaranju tajnog Germanenordem.

Germatienorden je bio red po uzoru na slobodne zidare, ali nedvojbeno antimasonski i

antižidovski, sa zamršenim inicijacijama i ceremonijama kojima se veličala slava njemačke
mitologije i srednjovjekovnih teutonskih vitezova, koji su osnovani uz pomoć vitezova templara.

Ugledni Hitlerov biograf John Toland opisao je Sebottendorffa samo kao „tajanstvena čovjeka” i
Platonova poklonika. Kako se ispostavilo, Sebottendorff je zapravo rođen kao Rudolf Glauer, sin
drezdenskog vlakovođe. Grof je rekao da ga je zakonito usvojio grof Heinrich von Sebottendorff te
da ima pravo prisvojiti naslijeđenu titulu. Eckart i ostali nisu htjeli otkriti njegov pravi identitet zbog
straha da ne diskreditiraju svoju ideju.

Općenito smatran subverzivnim, Sebottendorffov Germanenorden stvorio je Društvo Thule kao
paravan. „Izvorna predodžba modernih članova Društva Thule bila je krajnje sirova i naivna”, piše
Ravenscroft. „Sofisticiranije verzije legende o Thuli tek su se postupno razvile u rukama Dietricha
Eckarta i generala Karla Haushoffcra, a kasnije su usavršene i proširene prema uputama
Reichsfuhrera SS-a Heinricha Himmlera koji je zastrašivao velik dio njemačkoga sveučilišnog
svijeta kako bi pružili profesionalnu pomoć i ovjekovječili mit o njemačkoj rasnoj superirornosti.”

Prema Williamu Bramleyju, Haushofer je bio član „Vrila”, još jednog tajnog društva, koje se
zasnivalo na knjizi britanskoga rozenkrojcera lorda Bulvvarda Littona o posjeti arijevske „nadrase”
Zemlji u dalekoj prošlosti. Haustiofer je bio mentor i Hitleru i njegovu zamjeniku Rudolfu Hessu.
Himmler je bio i istaknuti član „Vrila".

Haushofer je mnogo putovao na Daleki istok prije nego što je postao general carske vojske.
„Njegove stare veze s utjecajnim japanskim biznismenima i državnicima bile su ključne za stvaranje
njemačko-japanskoga savezništva u Drugom svjetskom ratu”, piše Levenda. „Također je bio prvi
visoko pozicionirani nacist koji je uspostavio važne odnose s južnoameričkim vladama u očekivanju
vojne i političke akcije protiv SAD-a, odnose koji će kasnije iskoristiti ratni zločinci - i nacistički
kultisti - bježeći izvan dohvata niirnberških tužitelja.” Haushofer je kao profesor na Sveučilištu u
Miinchenu razradio Hitlerovu politiku Lehensrauma, „životnoga prostora” za okruženu Njemačku.

Uz potporu nasilnih smeđekošuljaša kapetana Emsta Rohma i nahuškana protužidovskim i
protuboljševičkim tiradama, mlađa Njemačka radnička partija pridružila se sve većoj oporbi
nestabilnoj vajmarskoj vladi.

Eckart, koji je bio član i mlađe Partije i Društva Thule, shvaćao je da Njemačka radnička partija
treba vodu. „Trebamo na čelu osobu koja može podnijeti zvuk strojnice. Rulja im mora utjerati strah
u kosti. Ne možemo iskoristiti nekog časnika zato što im ljudi više ne vjeruju. Najbolji bi bio neki
radnik koji zna kako govoriti... Ne mora biti osobito pametan... Mora biti neženja, onda ćemo privući
žene”, rekao je ••novima za vrijeme jednog sastanka 1919. godine.

Vođa dolazi

Eckart je našao svojega vodu u vojnom obavještajnom agentu poslanom da se infiltrira u partiju -
propalom slikaru rođenom u Austriji, Adolfu Hitleru, jednom opisanom kao „dijete iluminizma”.

Dobro je dokumentirano kako je Hitler dijelio Eckartovo zanimanje za nadnaravno i okultno. Kao
dijete rastao je u Austriji na junačkim narodnim pričama o teutonskim vitezovima.

Kao siromašan umjetnik u Beču prije Prvoga svjetskog rata, Hitler je obilazio stare knjižare
puneći si glavu ezoteričnim predajama i protužidovskom propagandom. Bio je obožavatelj Hegela i
njegove filozofije, a proučavao je drevnu povijest, istočnjačke religije, jogu, okultizam, hipnotizam,
teozofiju i astrologiju.

Prema Ravenscroftu, čak je tražio prosvjetljenje u stilu 1960-ih godina uzimajući halucinogene
droge. ,.U malom uredu knjižare u staroj gradskoj četvrti Ernst Pretzsche [vlasnik knjižare] otkrio je
Hitleru tajne skrivene iza astrološkog i alkemijskog simbolizma potrage za gralom”, piše on.
„Upravo je ondje zlokobni grbavac dao svom monstruoznom gojencu drogu koja je izazvala
vidovnjačku viziju Azteka, čarobni pejotl obožavan poput božanstva.”

Ravenscroft, bivši britanski komandoski časnik, napominje daje Hitler, dok je boravio u Beču,
postao opsjednut takozvanim „Kopljem sudbine”, navodno kopljem rimskoga vojnika Gaja Kasija
koji će postati poznat kao Longin. Prema legendi, Longin je kopljem probo bok Isusu na križu, ne da
bi ga kaznio, nego da bi mu milostivo skratio muke. Navodno se radi o koplju izloženom u muzeju
Hofburg u Beču.

Tamo je, prema Ravenscroftu, mladi Hitler doznao za legendu prema kojoj onaj koji posjeduje
Heilige Lanze, ili Sveto koplje, kontrolira sudbinu svijeta. U svojoj knjizi Koplje sudbine Ravenscroft
izrađuje bogat vez njemačke povijesti i folklora, povezujući Hitlera i koplje s iscrpnom poviješću
magije, okultizma i tajnih društava.

Ravenscroft je svoje spoznaje o koplju i o Hitleru pripisivao svojem mentoru, dr. \Valteru
Johannesu Steinu, bečkom znanstveniku i filozofu koji je poznavao Hitlera, ali je kasnije pobjegao u
Englesku. Stein je govorio o tome kako je Hitler pao u trans dok je ..kanalizirao” neko neljudsko biće
u blizini koplja. „Hitlerov duševni život nije bio u tom trenutku dovoljno zreo kako bi održao svijest
o sebi i svojoj okolini kad je to izvanzemaljsko biće ušlo u njega", objašnjavao je Stein Ravenscroftu.

To kanaliziranje nalik na trans primiietio je jedan slušatelj za vrijeme jednog Hitlerova govora:
„Samo je govorio i govorio, kao ploča koia se vrti, sat i pol prije nego što se potpuno iscrpio... a kad
je završio i ostao bez daha, samo je sjeo, opet kao jednostavan i pristojan čovjek... Kao da se prebacio
u drugu brzinu. A nije bilo međurazdoblja.”

Sam Hitler aludirao je na metafizičku kontrolu. Spomenuo je pojedinim suradnicima da ga vodi
„unutarnji glas" i jednom je rekao: „Slijedim put točno i sigurno poput mjesečara."

Također za vrijeme boravka u Beču, Hitler je upoznao Jorga Lanza von Liebenfelsa, nakladnika
Ostare, časopisa o okultnim i ezoteričnim temama. Liebenfels, cistercitski redovnik koji je osnovao
tajni antisemitski Red novih templara, zajedno sa svojim mentorom, Guidom von Listom, htio je
obnoviti srednjovjekovno bratstvo teutonskih vitezova koji su rabili svastiku kao svoj znak.

List je bio cijenjen autor koji je pisao o pangermanskom misticizmu, sve dok nije otjeran iz Beča
nakon otkrića da je njegovo tajno bratstvo uključivalo seksualne perverzije i „srednjovjekovnu crnu
magiju". Upravo je Liebenfelsova i Listova filozofija, koja je uzdizala slavu poganskog okultizma i
superiornost arijske rase, dala temelj za Društvo Thule. „Listovo i Liebenfelsovo ime ubrzo je
postalo sinonim za pangermanski volkisch pokret koji je kasnije rezultirao Nacističkom partijom",
piše Levenda.

Mo god Hitler saznao u Beču, to ga je drastično promijenilo. Dotad pobožni katolički momak iz
crkvenog zbora, koji je razmišljao o tome da postane svećenik, tao je otvoreno antireligiozan i čak je
bio optužen da prtlja sa sotonizmom, crson je ponudio ovu vezu: „Dakle, svastika je bila simbol
Društva Thule; bila je simbol Nacističke partije; bila je i nekako povezana sa simbolom boga Sunca;
a bog nce bio je simbol Lucifera.”

Kao potpora optužbi za obožavanje Sotone, koja osim toga odražava Hitlerovu ’injenost
nadnaravnim, može poslužiti pjesma koju je napisao 1915. godine dok služio u njemačkoj vojsci na
istočnom bojištu. Ponovno ju je objavio John Toland Adolfu Hitleru:

Često odem za tužnih noći Do Wotattova hrasta na tihom proplanku S mračnim moćima da istkam
savez —

Runa koju Mjesec stvara svojom čarolijom I svi puni drskosti tijekom dana Postaju sitni od
čarobne formule!

Hitlerova veza s nadnaravnim postala je osobnija nakon što ga je oslijepio iperit vrijeme
britanskoga napada u noći između 13. i 14. listopada 1918. godine.

Poslali su ga u bolnicu u Paseualk, a vid mu se poboljšao kad je od pastora koji mu je bio u
posjetu saznao za poraz Njemačke i potpisivanje primirja.

Dok je venuo u očaju, doživio je nadnaravnu viziju. ..Poput svete Ivane, čuo je glasove koji ga
pozivaju da spasi Njemačku”, piše Toland. „Najednom, dogodilo se čudo', tama koja je okruživala
Hitlera nestala je. Opet je mogao vidjeti! Svečano se zakleo, kao što je obećao, da će postati političar
i posvetiti svoju energiju izvršavanju naredbe koju je dobio'.”

Peter Levenda vidi Hitlerovo iskustvo kao „neku vrstu mističnoga prosvjetljenja, poput onoga
koje je doživio Guido von List mnogo godina ranije za vrijeme vlastitoga privremenog sljepila - ili
poput onog P&vlova na putu u Damask - jer otada je Adolf I litler bio drukčiji”.

Stigavši u Miinchen nakon rata, kaplar Hitler dobio je ponižavajući posao čuvanja zatvorenika do
komunističkog preuzimanja vlasti u proljeće 1919. godine. Kad je Reichsuehr napustio grad, Hitler je
ostao kako bi uhodio revolucionare. Kasnije, kad su vojska i Freikorps ponovno preuzeli Miinchen,
upravo je Hitler mirno hodao uz postrojene zarobljene komuniste i izdvajao kolovođe radi
pogubljenja.

Kao nagradu za taj tajni posao, Hitler je bio dodijeljen Službi za tisak i informiranje Političkog
odjela njemačke vojske, što je bila jedva prikrivena vojna obavještajna služba. Do jeseni 1919.
uhodio je razne revolucionarne skupine koje su nastajale na uzburkanoj bavarskoj političkoj sceni.
Hitlerov zapovjednik, kapetan Karl Mavr sjećao se da je Hitler podsjećao na „umorna psa lutalicu
koji traži gazdu... spreman dijeliti sudbinu sa svakim tko bi iskazao ljubaznost" i da je bio „potpuno
ravnodušan prema njemačkim ljudima i njihovim sudbinama”.

Hitler se prisjećao: „Jednog sam dana dobio zapovijed iz stožera da otkrijem što stoji iza, po
svemu sudeći, političkoga društva koje pod imenom Njemačka radnička partija' namjerava održati
skup... trebao sam otići onamo, vidjeti o kakvom se društvu radi te dati o tome izvještaj.” Stigavši u
pivnicu Sterneckerbrau, nije bio previše impresioniran. „Našao sam ondje 20 - 25 ljudi, uglavnom iz
nižih slojeva”, pisao je Hitler. Mladi vojni agent „zapanjio je” mali skup navodeći razloge protiv
prijedloga da Bavarska prekine veze s Prusijom.

Na njegovo iznenađenje, nekoliko dana kasnije u Hitlerovu vojarnu stigla je dopisnica kojom ga
obavještavaju da je primljen u Njemačku radničku partiju. „Nisam znao bih li se ljutio ili smijao”,
pisao je. „Nisam kanio priključiti se nekoj konfekcijskoj stranci, nego sam želio osnovati vlastitu.”
Ipak, na zapovijed svojih pretpostavljenih, Hitler se vratio.

Jedan od prvih članova Njemačke radničke partije bio je Eckart, na kojega se često ukazuje kao

na duhovnog osnivača nacionalsocijalizma. Eckart je vidio u Hitleru prilagodljiva vođu kakva je
tražio i uskoro je predstavio novoga člana desničarskim krugovima u Miinchenu i svojim
prijateljima intelektualcima u Društvu Thule.

Premda Eckartovu ulogu u metafizičkim praksama kao i u osnivanju Nacističke partije
marginalizira većina povjesničara, značajno je da je Hitler očito shvaćao Eckartovu važnost. Završio
je svoju zloglasnu knrigu Mein Kumpf ovim riječima: „Također želim ubrojiti među nacističke
junake onoga čovjeka koji je, kao jedan od najboljih, riječima, mislima te, na koncu, djelima
posvetio svoj život buđenju svoje, naše nacije: Dictricha Eckarta.”

Eckart je na samrti 1923. eodine rekao: „Slijedite Hitlera! On će plesati, ali ja sam taj koji je
zasvirao. Ja sam taj koji ga je uveo u tajni nauk', otvorio mu centre za vizije i dao mu sredstva da
komunicira sa Silama. Ne oplakujte me: utjecao sam na povijest više od ijednog drugog Nijemca.”

„lajni nauk” koji su Hitleru prenijeli Eckart i profesor Haushofer sa Sveučilišta u Miinchenu bio
je amalgam ideja i filozofija koje su velikim dijelom potjecale iz djela madame Blavatsky i njezina
Teozofskoga društva.

Miješajući istočnjački misticizam, okultizam i skrivenu povijest, taj se nauk tiče nastojanja da se
shvati čovjekovo podrijetlo. Prema Ravenscroftu: „Kad se treće oko [za koje mnogi smatraju daje
zapravo epifiza] otvori za potpuni uvid u akašu [mistični skriveni arhiv čovječanstva], upućeni [u
tajni nauk] postaje živim svjedokom cijele evolucije svijeta i ljudskoga roda. Dok je putovao unatrag
kroz goleme odsječke vremena, razotkriveno mu je :amo duhovno izvorište Zemlje i čovjeka, i
mogao je pratiti kako se razvija sudbina čovječanstva kroz životne uvjete koji se neprekidno
mijenjaju i razvojne cikluse.”

Prema tom nauku, neljudski posjetitelji na Zemlji davno su genetskom manipulacijom stvorili
„božansko-ljudska hibridna bića, neku vrstu bogova-ljudi” podijeljenih na sedam podrasa -
Rmoahale, Tlavatlije, Tolteke, Turance, Arijce, Akađane i Mongole. Tijekom tog procesa bilo je
mnogo pogrešaka, što je rezultiralo mutacijama poput „divova” iz biblijske i nordijske mitologije.
Te su rase živjele kroz progresivne životne cikluse u vremenu legendarne Atlantide.

Nakon uništenja Atlantide, raštrkale su se po svijetu, a njihove mentalne i duševne značajke počele
su nazadovati. Životni vijek značajno im se smanjio, lako su im se misaoni procesi u materijalnom
svijetu izoštrili, „te su misaone i osjetilne toosobnosti stečene uz cijenu potpunoga gubitka svih
čarobnih moći nad prirodom i ratnim silama u ljudskom organizmu”, piše Ravenscroft. Uz gubitak
tih intuitivnih 'i, te su prve ljude njihovi stvoritelji učili da svime na svijetu upravljaju nevidljivi ovi”
i da te bogove trebaju bezrezervno služiti. „Iznad svega, učili su ih da trebaju iOvati i štititi čistoću
svoje krvi”, dodao je.

Hitler ponavlja te ideje u Mein Kampfu, gdje piše: „Arijska plemena... podjar-Ijuju strane narode
i... razvijaju mentalne i organizatorske [sic/] sposobnosti koje »\ aju u njima. Cesto, tijekom nekoliko
tisućljeća ili čak stoljeća, stvaraju kulture je... imaju unutarnje značajke njihova karaktera... Na koncu,
međutim, osvajači se Ijuju od čistoće svoje krvi koju su isprva održavali, počinju se miješati s
podjarenim stanovništvom i tako privode kraju vlastito postojanje; jer čovjekov pad u ju uvijek je
popraćen izgonom iz njega.”

U ovoj točci nije nužno odlučiti treba li išta od toga shvatiti ozbiljno. Dovoljno razumjeti da su
mnogi obrazovani i razboriti ljudi u ono doba ozbiljno shvaćali te ideje. I, kao u Hitlerovu slučaju, te
su ideje imale ozbiljne posljedice za milijune ljudi.

Zanimljivo je spomenuti da se izraz „Arijac” (sanskrtska riječ koja znači „plemenit”) sve do
Hitlerova doba obično odnosila samo na narode koji govore indoeuropskim jezicima, a ne na neku
rasu. Međutim, i u znanstvenim i okultnim analizama taj se izraz povezuje s narodom koji govori

indoeuropski jezik kojemu se može naći trag u prahistorijskom dobu. Taj je narod nepoznata
podrijetla, ali zbog zajedničkih jezičnih obilježja mnogi znanstvenici smatraju da dolazi iz sjeverne
Europe. Jedan ogranak tih Arijaca bio je smješten u današnjem Iraku i povezan je s drevnim pričama
o boqovima koji su stigli s neba.

Drugi je ogranak došao u Indiju i izmiješao se s postojećim stanovništvom. Spominje se u
hinduističkim Vedama, također u vezi s bogovima koji su letjeli u letećim strojevima zvanim vitruine.
Sve to počinje jezivo nalikovati vjerovanju teozoBsta u izvanzemaljske posjetitelje.

Uz financijsku potporu vojno-obavještajne postrojbe kapetana Mayra i predanih antikomunista iz
Thulea preko Eckarta, Hitler je brzo preuzeo kontrolu nad Njemačkom radničkom partijom koja je
ubrzo stekla 3000 članova. I^evenda piše da je Mayr izvještavao bogate industrijalce i vojne
dužnosnike koji su upravljali iz hotela Vier Jahreszeiten, ukazujući na vezu između vojno-
obavještajne službe i Društva Thule.

U travnju 1920. godine, Hitler je promijenio ime partije u Nationalsozialistische Deutsche
Arbeiterpartei, Njemačka nacionalsocijalistička radnička partija, skraćeno nacisti. Kasnije iste
godine, Partija je kupila list Volkischer Beubachter (Narodni obzor) pomoću tajnih vojnih fondova te
postavila Eckarta na njegovo čelo. „Početkom 1923. godine Volkischer Beobachter postao je dnevni
list, što je Hitleru dalo prednost pred svim njemačkim političkim strankama, dnevni list u kojemu će
propovijedati partijsko evanđelje”, piše William Shirer. Otada se nacistički stroj neumoljivo kretao
naprijed.

Očito je da nacisti nikad ne bi mogli postojati bez pomoći i podrške njemačkoga Reichswehra i
tajnoga Društva Thule.

Analiza 25 točaka koje su Hitler, Drexler i Eckart 1920. godine formulirali kao temelj Nacističke
partije, otkriva da su mnoge gotovo jednake proklamiranim idealima marksizma, što ukazuje na
zajedničko podrijetlo. Također, spomenute su reforme na području međunarodnoga bankarstva i
biznisa, pri čemu se osobito osuđuje „kamatno ropstvo”.

Skupina potpore Hitleru

Usprkos svojim očitim planovima za nacionalizaciju i ograničavanjem moći međunarodnoga
biznisa i Financija, Hitler nije imao mnogo teškoća pri dobivanju sredstava od korporacijskih
sponzora koji su u nacionalsocijalizmu vidjeli dobrodošlu alternativu komunizmu.

Zapravo su bogati poslovni ljudi u zapadnim industrijskim i bankarskim krugovima bili ti koji su
jamčili Hitlerov uspjeh. Nakon što je Hitler izgubio na općim izborima od vremešna ratnoga junaka
feldmaršala Piula von Hindenburga 1932. godine, 39 poslovnih čelnika, poznatih imena kao što su
Krupp, Siemens, Thyssen i Bosch, potpisalo je pcticiju kojom od Hindenburga traže da Hitler bude
imenovan za njemačkog kancelara.

I'aj dogovor da se Hitlera dovede na vlast postignut je u domu bankara baruna Kurta von
Schrodera 4. siječnja 1933. godine. Prema Eustaceu Mullinsu, na tom su sastanku prisustvovali i John
Foster i Allen Dulles iz njujorške odvjetničke Ivrtke Sullivan & Cromvvell, koja je zastupala banku
Schroder. Sljedeće godine, kad je Rosenberg zastupao Hitlera u Engleskoj, susreo se T. C. Tiarksom,
direktorom londonske podružnice banke Schroder, koji je bio i direktor engleske Središnje banke.
Tijekom Drugoga svjetskog rata, banka Schroder bila je financijski posrednik Njemačke i u Britaniji
i u SAD-u.

Von Schroder, moćni čelnik kelnske bankarske kuće J. H. Stein, dugo je pružao financijsku
potporu nacistima u nadi da će suzbiti širenje komunizma. Hitler je dao riječ von Schroderu da se
„nacionalsocijalizam neće upuštati ni u kakve nerazborite nomske eksperimente”. Drugim riječima,
neće napadati postupke bankara, osim orički.

Uz to jamstvo i uz von Schroderov blagoslov, senilni predsjednik Hindcnburg novao je Hitlera
njemačkim kancelarom 30. siječnja 1933. godine. Ijedan kasnije, ada Reichstaga izgorjela je u požaru
za koji su okrivljeni komunisti. U sljedećih oliko dana Hitleru je dana diktatorska moć usvajanjem
hitnoga dekreta, „Zakona ovlastima”, pod eufemističkim nazivom „Zakon o uklanjanju napetosti u
narodu i vi”, pa je počeo preuzimati kontrolu nad Vladom.

Vojni i vladini dužnosnici uznemirili su se zbog Hitlerove moći, osobito zbog ilikc tri milijuna
pripadnika Sturmabteilunga (SA), ili Jurišnih odreda, pod zapo-

vjedništvom Emsta Rohma. Vojska je predložila dogovor: ako se SA raspusti, vojska će se
obvezati na odanost Hitleru. Hitler je pristao i 30. lipnja 1934. godine, zbog izmišljenih optužbi o
kovanju urote, provedena je čistka u kojoj su stradali Rohm i stotine smedekošuljaša, a SA je preko
noći nestao.

Nakon smrti 87-godišnjeg Hindenburga 2. kolovoza 1934. godine, Hitler je spojio dužnosti
predsjednika i kancelara te se proglasio vrhovnim zapovjednikom Oružanih snaga, apsolutnim
vođom - buhremm - cijele Njemačke.

Držeći čvrsto i Vladu i vojsku u šaci, Hitler je znao da je vrijeme za nagodbe s međunarodnim
bankarima i industrijalcima. To se pokazalo laganim zadatkom s obzirom na njihovu multinacionalnu
narav.

1930-ih godina mnogi su u Britaniji i Americi s naklonošću gledali na nacističku ideologiju.
Godine 1934. čak je došlo do neuspješnog pokušaja Morganovih i Du Pontovih predstavnika da
uvedu fašističku diktaturu u SaD-u, što je potanko opisano u mojoj knjizi Aliett \zenda.

Proizvođač automobila Henry Ford postao je uzor Hitleru, osobito što se tiče antisemitizma.
Godine 1920. Ford je objavio antižidovsku knjigu pod naslovom Međunarodni Židov (The
International Jeu>). Dok je Hitler radio na svojoj knjizi Mein Kampf 1924. godine, prepisao je
prilične dijelove Fordova teksta i čak aludirao na Forda kao na „jednoga velikog čovjeka".

Ford je postao Hitlerov obožavatelj, osiguravao je sredstva za naciste, a 1938. godine postao je
prvi Amerikanac koji je dobio najviše nacističko odličje koje je stranac mos^ao dobiti - Veliki križ
najvišeg reda njemačkog orla.

Kao i Hitler, Ford je isprva sumnje usmjerio na međunarodne novčare. „Prvo je govorio samo o
'velikim igračima' i kako nema ništa protiv običnih Židova”, prisjećao se Edvvin Pipp, urednik
Fordova antisemitskoga lista Dearbom Independent. „Kasnije je tvrdio: 'Svi su oni isti ... Rekao je
kako smatra da su se urotili kako bi izazvali rat radi profita.”

Ford je rekao da je to saznao 1915. godine kad je unajmio brod za Europu u neuspješnom
pokušaju da ondje dogovori mir. Kasnije je rekao da su mu židovski putnici na brodu rekli kako su
međunarodni židovski bankari ti koji pripremaju ratove radi profita i da će njegov mirovni pokušaj
biti uzaludan ako ne stupi u kontakt s određenim Židovima u Francuskoj i Engleskoj, nesumnjivo
aludirajući na Rothschilde.

I Hitler je isprva ograničavao svoje verbalne napade na međunarodne bankare, osobito na
Rothschilde. U govorima na početku 1920-ih godina, Hitler je hvalio njemačke industrijalce poput
Alfreda Kruppa, dok je osuđivao „gramzivost Rothschilda, koji financiraju ratove i revolucije te
dovode ljude do kamatnoga ropstva putem pozajmica”.

Usprkos tim napadima, sve veća moć nacista i dalje je nailazila na podršku u Britaniji, čak i
unutar Središnje banke, kojom su dominirali Rothschildi. „Na Novu godinu 1924., financijska
sudbina Njemačke dogovorena je u Londonu na sastanku između Hjalmara Schachta, novoga
povjerenika Reicha za nacionalnu valutu, i Montagua Normana, guvernera engleske Središnje banke",
napominje John Toland. „Schacht, koji je već ukinuo krizni zamienski novac, počeo je s
razotkrivanjem njemačke očajne financijske situacije.”

Predložio je otvaranje njemačke kreditne banke podređene Reichshanku, ali s tim da bi ona
izdavala funte. Schacht je tražio od Normana da osigura polovinu kapitala za tu novu banku te
ustvrdio: „Kakve bi mogućnosti takva mjera otvorila za ekonomsku suradnju između britanskoga
svjetskog imperija i Njemačke...”

„Unutar 48 sati Norman nije samo službeno odobrio pozajmicu uz iznimno nisku kamatu od pet
posto, već je nagovorio skupinu londonskih bankara da prihvate imenice koje daleko nadmašuju
pozajmicu.” William Bramley upozorio je na ove međunarodne bankarske veze: Max Warburg, veliki
njemački bankar, i njegov brat Paul Warburg, koji je odigrao značajnu ulogu u osnivanju Sustava
saveznih pričuva u SAD-u, bili su direktori Interessen Gemeinschaft Farbena, ili I. G. Farbena,
divovske njemačke kemijske tvrtke koja je proizvodila plin ciklon B, korišten u nacističkim logorima
smrti. H. A. Metz iz I. G. Farbena bio je direktor Warburgove banke Manhattan, koja je kasnije postala
dijelom Rockefellerove banke Chase Manhattan. Standard Oil iz New Jerseyja bio je kartelski partner
I. G. Farbena prije rata. Jedan od direktora američkog I. G. Farbena bio je C. E. Mitchell, koji je
ujedno bio i direktor njujorške Banke saveznih pričuva i Warburgove banke National City.
Predsjednik I. G. Farbena u Njemačkoj Hermann Schmitz sjedio je u upravnim odoborima Deutsche
Banka i Banke za međunarodna poravnanja. Godine 1929. Schmitz je izglasan za predsjednika
Upravnog odbora banke National City, današnjeg Citibanka.

Paul Manning, CBS-ov dopisnik iz Europe tijekom Drugoga svjetskog rata, napisao je daje
Schmitz jednom „imao jednak udio u Standard Oilu iz Newjerseyja kao i Rockefelleri". Schmitz je
nadzirao i devet tvrtki I. G. Farbena u Japanu. Nakon rata, 24 vodeća čovjeka I. G. Farbena optužena
su u Niirnbergu za zločine protiv čovječnosti, uključujući izgradnju i održavanje koncentracijskih
logora i iskorištavanje robovskog rada.

Američka podružnica I. G. Farbena, American I. G. Chemical Corporation, (pokazala se kao trajni

izvor obavještajnih podataka za naciste tijekom rata, kako je l primijetio njemački ministar
gospodarstva dr. Max Ilgner. Napisao je: „Obilje informacija koje neprekidno dobivamo [od
Chemical Corporationa] neophodno je za naše promatranje situacije u Americi... [i] od početka rata
važan je izvor informacija za Vladine, ekonomske i vojne službe.”

Financiranje ponovno? naoružavanja Njemačke, čime su se kršili Versajski ugovori, pokazalo se
jednako profitabilnim koliko i opasnim po mir u Europi.

Pristaša Hitlera bio je i Joseph P Kennedy, otac budućega predsjednika. Direktor CIA-e, J. Edgar
Hoover, obavijestio je 3. svibnja 1941. godine predsjednika usevelta da su se „Joseph P Kennedy,
bivši veleposlanik u Engleskoj, i Ben Smith, •kulant iz Wall Streeta, jednom davno sastali sa [šefom
Luftwaffca] Hermannom roringom u Vichyju u Francuskoj te da su nakon toga donirali značajnu
svotu novca za njemačku stvar. Obojica su opisivani kao vrlo protubritanski i pronjemački
orijentirani"

A podrška Hitleru i dalje je rasla u Britaniji. Prema Hovvardu S. Katzu: ,,U proljeće 1934. godine
odabrana skupina londonskih novčara okupila se oko Montagua Normana... čelnika engleske
Središnje banke... Hitler je razočarao svoje kritičare. Njegov režim nije bio privremena mora, nego
sustav s lijepom budućnošću pa je g. Norman savjetovao svoje direktore da uključe Hitlera u svoje
planove. Nije bilo otpora pa je odlučeno da Hitler treba dobiti prikrivenu pomoć od londonskoga
financijskog sektora dok g. Norman ne uspije dovoljno pritisnuti Vladu da odustane od svoje
profrancuske politike u korist perspektivnije pronjemačke orijentacije.” /.načajna financijska potpora
stigla je i od sira Henrija Deterdinga, moćnog čelnika Royal Dutch-Shell Oila koji je živio u
Londonu. Njega je potaknula nada da bi Hitler, koji je u Mein Kampfu otvoreno obznanio da
namjerava podjarmiti Rusiju, mogao povratiti Deterdingovu imovinu na naftnim poljima u Bakuu,
Groznom i Majkopu.

Zašto bi ti moćni biznismeni, svi povezani s velikim carstvom Rothschilda, podupirali otvoreno
protužidovski raspoloženog Hitlera? Dio odgovora mogao bi biti u zapanjujućoj tvrdnji da je Hitler
bio rođak Rothschilda!

Dr. Walter C. Langer, psiholog koji je za vrijeme rata proveo psihoanalizu Hitlera za američku
Upravu strateških službi (OSS), izvijestio je kako tajni prijeratni izvještaj austrijske policije dokazuje
da je Hitlerov otac bio izvanbračni sin seoske kuharice po imenu Maria Anna Schicklgruber, koja je u
vrijeme kad je začela bila „zaposlena kao sluškinja u domu baruna Rothschilda” u Beču. Nakon što je
saznala da je trudna 1837. godine, napustila je Beč i rodila Hitlerova službenog oca Aloisa. Pet
godina kasnije, navodno se udala za putujućeg mlinara po imenu johann Georg Hiedler. No, Alois je
nosio majčino prezime Schicklgruber sve dok mu, kad je bio gotovo četrdesetogodišnjak, Hiedlerov
brat johann Nepomuk Hiedler nije ponudio zakonito pre>ime. Zbog nečitljiva rukopisa župnika koji
je unio promjenu u matičnu knjigu, prezime Hiedler postalo je Hitler, ili greškom ili radi zbunjivanja
vlasti.

Alois Hitler vodio je sumoran život, uglavnom kao državni birokrat, a oženio je vlastitu sestričnu
u drugom koljenu Klaru Pnl/1 1885. godine, nakon što je dobio posebno biskupovo dopuštenje. Adolf
je rođen u austrijskom mjestu Braunau 1889. godine kad je Alois imao 52 godine.

Ta nevjerojatna priča mogla bi se otpisati kao maštovita ratna propaganda da nije činjenice kako
je OSS nikad nije iznio u javnost, što ukazuje na to da se mogla smatrati preosjetljivom za
objavljivanje.

Stvar je iskrsnula krajem 1930-ih kad je Hitlerov engleski nećak William Patrick Hitler natuknuo
jednom novinaru nešto o židovskom podrijetlu njemačkoga vođe. Hitlerov osobni odvjetnik Hans
Frank potvrdio je tu skandaloznu informaciju, ali prezime Frankenberger zamijenilo je prezime

Rotshchild. Kad nikakav zapis o obitelji Frankenberger nije pronađen u Beču, od stvari su pomalo
odustali svi osim Hitlera.

Povjesničari su dugo napominjali da je pitanje mogućega židovskog podrijetla proganjalo Hitlera
cijeli život.

Za one koji se pitaju kako je jednom Rothschildu palo na pamet ljubakati sa sluškinjama, poučno
je da je biograf Rothschilda Niall Ferguson spomenuo kako se sin jednog od Salomonovih glavnih
knjigovođa „sjetio da je 1840-ih godina [bečki Rothschild] postao pomalo lakoumno sklon mladim
djevojkama .

Pokojni Philippe Rothschild, Nathanov potomak, godine 1984. objavio je memoare otkrivajući
svoj „skandalozni ljubavni život”. Pisao je: „Bio sam strašno uspješan... skačući od kreveta do kreveta
kao jarac... Uvijek sam bio uvjeren daje [moj otac] stekao svoj glas jašući bakine sobarice."

„Moguće je daje Hitler otkrio svoje židovsko podrijetlo i srodstvo s Rothschildima pa je, svjestan
njihove goleme moći da formiraju ili ruše europske vlade, obnovio kontakt s obitelji”, piše
Epperson. „To bi djelomice objasnilo golemu podršku koju je dobio od međunarodne bankarske
bratije, blisko povezane s obitelji Rothschild, dok se uspinjao na vlast.”

Očito je zašto ni Hitler ili njegovi sljedbenici, ni današnji neonacisti, ni Rothschildi, ni oni koji
žele profitirati od svoje međunarodne moći ne žele da se veza između Hitlera i Rothschilda
objelodani.

Svakako se čini da su uza sve svoje bogatstvo i moć Rothschildi malo prepatili tijekom Hitlerova
holokausta. Encvclopaedia Britannica obzirno spominje: Rotshchildi, osobito oni iz Beča i Pariza,
tijekom nacističkoga razdoblja sačuvali su onu vrstu obiteljskoga jedinstva nužnog da se prebrode
velike nesreće.”

Prema biografu Dereku Wilsonu, razni članovi obitelji za dlaku su i traumatično pobjegli iz
Europe nakon njemačkih pobjeda 1940. godine, ali ostaje činjenica da se većina okupila na sigurnom
u Nevv Yorku.

Daleko od toga da su bili siromašni izbjeglice, kako ih se katkad prikazuje, neki su Rothschildi
igrali ključne uloge u ratnim zbivanjima. U svibnju 1940. godine upravo je Maurice de Rothschild iz
Francuske u pariškom hotelu Ritz dogovorio tajni susret francuskoga premijera Paula Reynauda,
njegova ministra rata Georgesa Mandela (čije pravo prezime bilo Rothschild premda se tvrdi da nije
bio u rodu s bankarskom itelji) i britanskoga premijera Churchilla, zajedno s Anthonyjem Edenom,
kako bi redili sudbinu Francuske. Bio je prisutan i francuski general Charles de Gaulle koji mjesec
dana kasnije organizirao francusku Vladu u egzilu u Londonu.

Drugi član obitelji, lord Victor Rothschild, pružao je sigurnost Churchillu za ijeme rata. Kasnije
je imenovan šefom moćnoga britanskog Stožera za političku iziju. „Lord Rothschild imao je pristup
mnogim liderima i stručnjacima", napomje \Vilson. „Polagao je račune samo premijeru, a nije bio
odgovoran ni izbornom in ni šefovima građanskih službi.”

Jedina je iznimka bio Robert Rothschild koji je za vrijeme Drugoga svjetskog rata bio prodati
svoje francuske dionice Alfriedu Kruppu, unuku velikoga njemačkog izvođača oružja Alfreda
Kruppa. Prema Encvclopaediji Britannici, gnjevnije Krupp poslao Rothschilda u zloglasni logor
smrti Auschvvitz, gdje je ugušen plinom. Zbog tog incidenta i iskorištavanja robovskoga rada, Krupp
je završio pred Nurnberškim sudom za ratne zločine.

S utjecajem Rothschilda ili bez njega, nema spora da se Hitlerov uspon na vlast uvelike osnivao
na podršci velikih njemačkih banaka - Schroderove kelnske bankarske tvrtke, Deutsche Banka,
Deutsche Kredit Gesellschafta i velike osiguravateljske tvrtke Allianz.

Jedan rukovoditelj Deutsche Banka naveo je nekoliko pozajmica te banke za vrijeme rata: 150

milijuna maraka zrakoplovnoj industriji, 22 milijuna BMW-u, deset milijuna Daimler-Benzu
(Mercedesu) samo 1943. godine. Slični iznosi opet su pozajmljeni 1944. godine.

Hitlerova se sreća okreće

U zenitu njegove moći, dvije su se važne značajke Hitlerove pozicije preokrenule. Nakon čudna
leta njegova zamjenika Rudolfa Hessa u Englesku službeno se okrenuo protiv okultizma, a
međunarodni se poredak okrenuo protiv njega.

Jedan od prvih Hitlerovih prijatelja bio je Rudolf Hess, koji je postao zamjenik vođe Nacističke
partije. Hess je također bio duboko uključen u metafizička istraživanja, osobito astrologiju.
Oduševljeno je slušao tumačenja „tajnog nauka” profesora Haushofera i bio je učenik u školi
antropozofije dr. Rudolfa Steinera, gdje se čovjekova viša svijest koristila za kontakt s duhovnim
svijetom. Bio je i jedan od prvih članova Društva Thule.

10. svibnja 1941. godine, nakon tajnih, ali temeljitih priprema, Hess je odletio specijalno
pripremljenim Messerschmittom 110 u Englesku, gdje je padobranom sletio na posjed vojvode od
Hamiltona. Po svemu sudeći nadao se da će dogovoriti mir između Britanije i Njemačke. „Dvadeset
pet godina kasnije u zatvoru Spandau, Hess me vrlo ozbiljno uvjeravao da su ga na tu ideju u snu
potaknule nadnaravne sile", pisao je nacistički ministar za proizvodnju oružja Albert Speer. Drugi su
mislili da je Hessov let bio potajni Hitlerov pokušaj da završi borbe na Zapadu kako bi se pripremio
za nadolazeći napad na Rusiju.

Koja god bila prava svrha, let nije donio ništa. Hessa su odmah zatočili u londonski Tower, a
Hitler ga je proglasio samotnim luđakom. Prema Speeru, Hitler je za taj let okrivljavao „štetan utjecaj
profesora Haushofera”. General Walter Schellenberg, %f nacističke vanjske obavještajne službe koji
je smatrao da su britanski obavještajci knožda utjecali na Hessa preko Haushofera, rekao je da ga je
Hess iznenadio svojim rovanjem u „stara proročanstva i vizionarska otkrića... Recitirao je cijele
odlomke proročanskih knjiga, poput Nostradamusovih i drugih kojih se ne mogu sjetiti, a zivao se i
na stare horoskope koji se tiču njegove sudbine, kao i sudbine njegove •telji i Njemačke.”

U strahu da Hess ne otkrije planove za njegov napad na Sovjetski Savez, Hitler je proglasio ludim
i obećao da će stati na kraj „tim zvjezdoznancima". Hitler je vio izvan zakona javno prakticiranje
astrologije, gatanje i spiritističke seanse, kao i e „organizacije nalik na masonske lože”, uključujući
Teozofsko društvo, orijentalne templare. Red zlatne zore i Antropozofsko društvo dr. Steinera.
Mnogi povjesničari ukazuju na te oštre mjere kao na dokaz da Hitler nije vjerovao u takve stvari.

Levenda tvrdi da je naprosto bila riječ o internom sukobu. „Okultisti se općenito lako distanciraju
- uz prikladne pogrdne i astralne kletve - od drugih okultista s kojima se ne slažu oko Filozofskih
pitanja; i praktički svaki ozbiljan okultist'... može samo prezirati one koji čitaju iz listova čaja ili
dlana te jeftine astrologe. Stoga... uopće ne vidim proturječje u Hitlerovoj opčinjenosti okultizmom s
jedne strane i njegove naredbe da se zabrani popularna' okultna praksa s druge.”

Dvoličan pristup okultizmu nije bio ništa novo za Hitlera. „Fiihrer je sam neprekidno ismijavao
vilkisch okultne skupine u svojim službenim govorima - dok je potajno tražio njihov savjet, daleko
od radoznalih očiju i tiska i praznovjerne kršćanske javnosti”, napominje Levenda, koji također
iscrpno opisuje, na osnovi zaplijenjene nacističke dokumentacije, nekoliko istraživačkih ekspedicija
Ahnenerbe SS-a u I ibet, koji je 1940. godine postao dijelom Himmlerova stožera.

Nakon pripajanja Gdanjska, Sudeta i Austrije, Hitler je podijelio Čehoslovačku prema sporazumu
s Francuzima i Britancima na sastanku u Munchenu. Do sredine 1939. godine bio je spreman krenuti
na Poljsku, koja je imala ugovore o zajedničkoj obrani sa zapadnim silama.

Opet je bila potrebna javna izlika za rat. Nakon nekoliko tjedana sve većih napetosti, mrtvi
zatvorenici preodjeveni su u poljske odore i ostavljeni blizu granične radijske postaje, a Hitler je
ustvrdio da se radi o poljskom napadu. U znak odmazde, 1. rujna 1939. godine, milijun i pol vojnika

njemačkoga Wehrmachta, uključujući 55 oklopnih i motoriziranih divizija, ušlo je u Poljsku pod
zaštitom najveće zračne flote ikad mobilizirane. Tom novom munjevitom ratu ili Blitzkriegu
suprotstavila se poljska vojska koja je još uvijek imala konjaničke postrojbe naoružane kopljima.

Britanija i Francuska poštovale su svoje sporazume o zajedničkoj sigurnosti s Poljskom, ali nisu
mogle zaustaviti njemačku agresiju, i zbog vremena i zbog udaljenosti. Rat je opet buknuo 9. travnja
1940. godine kad je Hitler pokrenuo Hlitzkrieg na Belgiju i Nizozemsku. 10. lipnja, dok su savezničke
snage uzmicale u svim sektorima, ohrabreni diktator Mussolini pridružio se Hitleru protiv Francuske
i Britanije. Francuska je pala za nekoliko tjedana, ostavivši očajnu Britaniju da se nastavi boriti sama.
Ravnoteža snaga opasno se promijenila i međunarodni su bankari zacijelo morali ponovno
razmotriti svoju podršku Hitleru.

Japan bez izlaza

Na drugoj strani svijeta, Japansko se Carstvo bližilo vrhuncu. Kao i u slučaju Britanije, opstanak
te otočne zemlje potpuno je ovisio o uvozu, a zbog ekonomske krize krajem 1930-ih godina, zemlja
je bila u očajničkom škripcu. Potaknut svojom ooviješću društava s ratobornim vitezovima
(samurajima) i strogim kodeksom časti (bušido), Japan je tražio vlastiti Lebensraum napavši kinesku
Mandžuriju 1931. godine. Tijekom nekoliko sljedećih godina, japanske su snage zauzimale sve veće
dijelove Kine, oslabljene građanskim ratom između Čang Kaišekovih nacionalista i komunista.

Dok je Britanija bila zauzeta borbom protiv Hitlera 1940. godine, bilo jc jasno da je SAD jedina
sila sposobna zaustaviti japansku ekspanziju na Pacifiku. Animozitet između dviju zemalja pojačao se
kad je Japan bio primoran dokopati se još resursa u IKini zbop sve strožega američkog embarga
zbog kojega su Japanu bili uskraćeni vitalni materijali.

U rujnu 1940. godine Japan je postao partner Njemačke i Italije u Trojnom '■aktu kojim su si
obećali međusobnu pomoć ako SAD uđe u rat.

Predsjednik Kranklin D. Roosevelt reagirao je prekinuvši izvoz američke nafte u Japan, kojom je
on zadovoljavao više od 90 posto svojih potreba. 2. srpnja 1941. Japan ušao u Indokinu, najbliži
alternativni izvor goriva. Predsjednik Roosevelt uzvratio zamrznuvši svu japansku imovinu u SAD-u.
Bilo je jasno da je rat između Japana SAD-a nei/.bježan.

Ta činjenica nije promakla Rooseveltu koji je vodio kampanju za treći mandat >940. godine,
obećavajući da će Ameriku zadržati izvan europskoga rata. Međutim, t se već planirao - barem unutar
tajnovita Vijeća za inozemne odnose.

Novinar Jim Lucas piše: ..U rujnu 1939. godine Vijeće je ponudilo da preuzme goročno planiranje
za opterećeno Ministarstvo vanjskih poslova. Ministarstvo je ' talo i osnovano je pet radnih skupina -
za sigurnost i naoružanje, ekonomiju financije, politiku, teritorije i mirnodopske ciljeve. Tijekom
sljedećih šest godina su skupine, financirane od Zaklade Rockefeller. zatrpale Ministarstvo vanjskih
lova sa 682 predstavke... Do 1942. godine Ministarstvo je praktički preuzelo te pine.”

Zaključak tog CFR-ova poduhvata - poznatog kao Projekt ratnih i mirnodopskih analiza -
objelodanjen je 1940. godine kad je skupina članova CFR-a objavila novinski oglas izjasnivši se da bi
„SAD trebao odmah proglasiti ratno stanje između ove zemlje i Njemačke.

„Članovi CFR-a bili su zainteresirani da iskoriste Drugi svjetski rat - baš kao onaj Prvi - kao
opravdanje za stvaranje svjetske vlade", ustvrdio je Perloff. „Globalisti su se nadali da će iskoristiti
prijetnju sila osovine kako bi natjerali SAD i Englesku u trajno atlantsko savezništvo - što bi bio
prijelazni korak prema svjetskoj vladi.”

No tijekom 1941. godine, čak i nakon što je tog ljeta Hitler upao u Rusiju, američka je javnost
tvrdoglavo ostajala na poziciji nemiješanja u rat. Gallupova anketa iz 1940. godine pokazala je da je
83 posto američkih građana bilo protiv intervencije. Bila je potrebna dobra izlika kako bi se dobila
podrška nepopustljive javnosti.

Godinama bjesne prijepori o tome je li Roosevelt unaprijed znao za napad na Pearl Harbor 7.
prosinca 1941. godine. Dok nepobitnog dokaza i dalje nema, zbog brojnih raspoloživih informacija
široko je prihvaćena ideja da je taj razorni napad bio potaknut i dopušten u pokušaju da se stvori
javna podrška američkom sudjelovanju u ratu.

Ne može se poreći da je Rooseveltova socijalna i ekonomska politika u razdoblju depresije
uvelike centralizirala saveznu vlast i potaknula društveno manipuliranje koje traje i danas, a on sam
bio je vrlo otvoreno privržen Engleskoj. Dok je proklamirao neutralnost, slao je ratne brodove i
streljivo u Britaniju, kako je to predložila Skupina Century, sastavljena od članova CFR-a.

Zapovjedio je okupaciju Islanda, izoliravši ga od Nijemaca, i odobrio napade na podmornice.
Otvoreno je odobrio pozajmice nacionalističkoj Kini, japanskom neprijatelju, a potajno odobrio
novačenje dobro plaćenih američkih „dobrovoljaca za Kaišekove slavne „leteće tigrove”. Dobar dio
toga bilo je kršenje međunarodnih ratnih zakona i jamačno je izazivalo sile osovine.

„Roosevelt je i sam bio pravi čovjek iz Wall Streeta”, piše Perloff. „Njegova je obitelj uključena u
njujorške bankarske krugove još od 18. stoljeća. Njegov ujak Frederic Delano bio je u Upravnom
odboru izvornih Saveznih pričuva.” Rooseveltov zet Curtis B. Dali piše: „Većina njegovih
[Rooseveltovih] ideja, njegova političkoga streljiva', unaprijed je za nj smišljala skupina članova
CFR-a koja se zalagala za jedinstvenu svjetsku valutu."

Oni koji prihvaćaju ideju da su Roosevelt i još nekoliko upućenih osoba znali da će Pearl Harbor
biti napadnut, ukazuju na ove sumnjive činjenice.

- Za vrijeme pacifičkih pomorskih vježbi 1932. i 1938. godine, uz poman nadzor japanskih vojnih
atašea, časnici Američke mornarice teoretski su uništili pacifičku flotu u Pearl Harboru.

- Roosevelt je zapovjedio da se pacifička flota premjesti na izložen položaj u Pearl Harboru
unatoč žestokim prigovorima admirala Jamesa O. Richardsona koji je smijenjen zato što je odbio
izvršiti zapovijed.

- Roosevelt, ministar vanjskih poslova Cordell Huli i drugi visoki dužnosnici znali su da je rat
neizbježan i da su pregovori s japanskim veleposlanikom Kichisaburom Nomurom uzaludni s
obzirom na to da je dešifrirana japanska poruka otkrila kako je Nomura imao upute da ne popušta
Hullovim strogim zahtjevima.

- Znali su i da je velika japanska borbena skupina, uključujući šest nosača zrakoplova, nestala iz
vida nakon što je krenula prema Americi.

- To je nagnalo šefa Glavnog stožera američke vojske George C. Marshalla, bliskog suradnika
mnogih članova CFR-a, da pošalje čudno formuliranu poruku zapovjednicima u Pearl Harboru 27,
studenog 1941. godine: „Neprijateljske akcije moguće u svakom trenutku. Ako se neprijateljstva ne
mogu, ponavljam, NE MOGU izbjeći, SAD želi da Japan izvrši prvi otvoreni čin. Ova smjernica ne
treba, ponavljam NE TREBA biti shvaćena tako da vas ograničava u postupcima koji bi mogli
ugroziti vašu obranu. Usprkos tom očitom upozorenju, uz popratnu sugestiju da se ne napadaju
nikakvi napadači, brodovi Racifičke flote ostali su usidreni, a zrakoplovi su bili zbijeni u skupine
„lakih meta” kao „osiguranje” protiv sabotera.

- Tijekom prvoga tjedna prosinca Amerikanci su presreli japansku diplomatsku „ljubičastu”
šifriranu poruku kojom se njihovu veleposlanstvu u Washingtonu naređuje da unište sve tajne
dokumente i pripreme se za evakuaciju.

- 4. prosinca australski obavještajci prijavili su da je viđena nestala japanska borbena skupina
kako se kreće prema Pearl Harboru, ali Roosevelt je to odbacio kao glasinu koju su pokrenuli
ratoborni republikanci.

- Britanski agent po imenu Duško Popov saznao je za japanske planove od njemačkih izvora, ali
njegova upozorenja Washingtonu bila su ignorirana.

- Prema Johnu Tolandu, odvojena upozorenja o očekivanom napadu na Pearl Harbor, premda su
se razlikovala u točnom vremenu, stizala su od američkoga veleposlanika u Japanu Josepha Grevva,
direktora FBI-a J. Edgara Hoovera, senatora Guya Gillettea, člana Kongresa Martina Diesa, general-
brigadira Elliota Thorpea s Jave i pukovnika F. G. L. Weijermana, nizozemskoga vojnog atašea u
Washingtonu. Kasnije je nizozemski mornarički časnik kapetan Johan Ranneft izjavio da su mu 6.
prosinca američki obavještajni izvori javili da su japanski nosači zrakoplova samo 640 kilometara
sjeverozapadno od Havaja.

- Tijekom istraga nakon napada, Marshall i zapovjednik mornarice Frank Knox svjedočili su da
se ne mogu sjetiti gdje su bili noću 6. prosinca. Kasnije je otkriveno da su obojica bila u Bijeloj kući
s Rooseveltom.

Tu je i pitanje nosača zrakoplova. Godine 1941. američka je javnost, kao i nekoliko zadrtih vojnih
dužnosnika, još uvijek smatrala da je bojni brod glavno oružje. Ali. tko tko je obraćao pozornost
znao je da je general Billv Mitchell sredinom 1920-ih dokazao da samo jedan zrakoplov pun bombi
može uništiti bojni brod. Bojni su brodovi bili zastarjeli. Pobjeda u svakom ratu na Pacifiku otišla bi
na stranu onoga s najjačim zračnim snagama, a to je značilo nosačima zrakoplova.

Nijedan nosač zrakoplova nije bio prisutan kad je napadnut Pearl Harbor.
25. studenog 1941. godine ministar rata Henry Stimson razgovarao je s Rooseveltom nakon čega
je zapisao u dnevnik: „Pitanje je bilo kako ih izmanipulirati da prvi zapucaju bez previše opasnosti za
nas... Bilo je poželjno osigurati da Japanci budu ti koji će to učiniti, tako da nitko nimalo ne posumnja
u to tko je agresor.”
Odgovor na tu dilemu stigao je unutar 24 sata. Dokaz koji dosad najjače optužuje Roosevelta da je
unaprijed znao za napad potječe sa saslušavanja šefa Gestapa Heinricha Miillera 1948. godine. U
knjizi Gregoryja Douglasa iz 1995. godine, temeljenoj na nekad tajnim dosjeima, Miiller je izjavio
da su 26. studenog 1941. godine Nijemci u Nizozemskoj prisluškivali prekoatlantski telefonski
razgovor između Roosevelta i britanskoga premijera Churchilla.
Churchill je izvijestio Roosevelta o kretanju nestale japanske flote i ustvrdio: „Uvjeravam vas da
im je cilj (razgovor prekinut) flota na Havajima, u Pearl Harboru.”
„loje grozno”, uzviknuo je Roosevelt. „Možete li mi reći... naznačiti... vjerodostojnost tog
podatka?” „Pouzdan je”, odgovorio je Churchill koji je spomenuo agente u japanskoj vojsci i
diplomatskoj službi, kao i njihovu probijenu šifru.
„Očit je zaključak da nam Japanci spremaju Port Arthur u Pearl Harboru. Slažete li se?” pitao je
Roosevelt. Churchill je odgovorio: „Itekako, ukoliko tom podlom činu ne dodaju i napad na
Panamski kanal.” Port Arthur, danas zvan Liishun, bio je strateška ruska luka na kineskom poluotoku
Liaodong. Japanci su bili izvršili iznenadni napad torpedima na luku, kojim je započeo Rusko-
japanski rat 1904. - 1905.
Roosevelt je tada rekao: „Morat ću razmotriti cijeli problem... Japanski napad na nas, koji bi
rezultirao ratom između njih i nas - i vas također - sigurno bi ispunio dva važna zahtjeva naše
politike.” Roosevelt govori o svom izostanku iz Bijele kuće zbog neke izlike, dodajući: „Ono što ne
znam, ne može mi nauditi i ne razumijem poruke s velike udaljenosti.”
Glede nevjerojatne tvrdnje da bi američki vojni dužnosnici namjerno dopustili da američke
postrojbe budu napadnute, Douglas objašnjava: „Upozorenje Rooseveltu nije došlo odozdo, nego s
paralelne razine i od stranoga obavještajnog izvora koji je bio kudikamo opremljeniji za dešifriranje
i prevođenje japanskih poruka”

Drugi svjetski rat

To što se unaprijed znalo za napad 7. prosinca daje novo značenje Rooseveltovim riječima o
„datumu koji će ostati sramotan”. Tog je dana šokirana američka javnost saznala da su njezine snage
na Havajima doživjele gubitke od 2400 mrtvih, 1200 ranjenih, četiri potopljena bojna broda i još tri
teško oštećena, uz uništene mnoge druge manje brodove i stotine zrakoplova.

Sljedećeg dana Roosevelt se obratio Kongresu tražeći objavu rata. To je brzo odobreno sa samo
jednim glasom protiv - zastupnice Jeannete Rankin iz Montane, prve žene u bilo kojem domu
Kongresa. Rankin je također bila medu 49 članova Kongresa koji su glasali protiv Wilsonove objave
rata 1917. godine, a 1968., u dobi od 87 godina, predvodila je 5000 žena iz Brigade Jeannette Rankin
u pohodu na Capitol Hill kako bi prosvjedovala protiv Vijetnamskoga rata. Među mnogima prezirana
kao .pacifistkinja”, Rankin je možda razumjela skrivene makinacije iza tih ratova bolje nego njezini
sunarodnjaci.

Roosevelt je imenovao posebno povjerenstvo kako bi se utvrdila odgovornost za napad na Pearl
Harbor. Na čelu mu je bio sudac Vrhovnoga suda Owen Roberts s dva člana CFR-a u peteročlanom
tijelu. Robertsovo povjerenstvo optužilo je zapovjednike earl Harbora admirala Husbanda Kimmela i
generala Waltera C. Shorta, da su zanemarivanjem dužnosti skrivili tragediju.

Razbješnjeni časnici zahtijevali su vojno suđenje kako bi sprali ljagu sa svojih ena, što je Kongres
napokon naredio 1944. godine. Za vrijeme tih postupaka, Lnutarnje istrage vojske i mornarice
pokazale su da krivnja za iznenadni napad leži fia Marshallu i drugim vašingtonskim šefovima.
Kimmel je bio oslobođen, a Short ■go ukoren. Poput budućega Warrenova povjerenstva, Robertsovo
je povjerenstvo tupalo prema pretpostavci krivnje i pristrano biralo odgovarajuće dokaze. Osim M,
istražitelji su zaključili da ako su dešifrirane poruke bile proslijeđene Kimmelu Havaje, onda su
mogle sadržavati „vjerojatno točno vrijeme i datum napada".

„Otkrića Vojnoga suda zakopana su u 40 svezaka Vladina izvještaja o Pearl rboru i malo je
Amerikanaca saznalo pravu istinu”, napominje Perloff.

S cijelim svijetom u plamenu rata i s gotovo pola Furope pod Hitlerovom ntrolom, međunarodni
ratni financijeri shvatili su da su stvorili frankenštajnsko čudovište, stvorenje bez nadzora. Njihov
prezir spram komunizma kao i gnušanje nad Japanskim Carstvom stavljeni su u drugi plan, dok su se
mobilizirali kako bi zaustavili čovjeka koji se zavjetovao da će likvidirati ratne profitere, slobodne
zidare, Zidove i međunarodne bankare.

Posao kao i obično

Čak i nakon što jc više od 20 zemalja oformilo savez za borbu protiv Hitlera i japanskih
militarista, bilo je nekih biznismena - većinom povezanih s tajnim društvima - koji nisu mogli
odoljeti da ne profitiraju na svjetskoj nesreći.

Dobar primjer bio je Walter C. Teagle, predsjednik Standard Oila iz New Jerseyja u vlasništvu
Rockefellerove banke Chase. Teagle je bio i direktor američke tvrtke I. G. Chemical, podružnice
divovskoga konglomerata I. G. Farben.

Charles Higham opisao je kako je Teagle, preko Rockefellerovih bankarskih i naftnih interesa,
donio svojim poslodavcima priličan profit malo prije rata. „[Teagle] je nastavio surađivati s
Parbenom u poslovima s tetraetil-olovom, dodatkom zrakoplovnog goriva”, piše Higham u svojoj
knjizi Trgovina s neprijateljem: razotkrivanje nacističko-američke novčane urote 1933. - 1949.
(Trading with the Enemy: An Expose of the Nazi-American Monev Plot 1933-1949).

„Goringovi zrakoplovi nisu mogli letjeti bez toga. Samo su Standard, Du Pont i General Motors
imali prava proizvoditi ga. Teagle je pomogao ogranizirati prodaju te dragocjene tvari [Farbenovu
predsjedniku] Schmitzu, koji je 1938. godine putovao u London i posudio' 500 tona od Ethyla,
britanske podružnice Standarda. Sljedeće godine Schmitz i partneri vratili su se u London i obavili
kupnju u vrijednosti 15 milijuna dolara. Zahvaljujući tome, Hitlerovo se zrakoplovsto osposobilo za
bombardiranje Londona, grada gdje je obavljena nabava. Isto tako, opskrbljujući Japan tetraetilom,
Teagle je pomogao Japancima da sudjeluju u Drugom svjetskom ratu.”

Neobično je da je taj isti Walter Teagle pomagao pri stvaranju Nacionalne uprave za obnovu,
jedne od agencija predsjednika Roosevelta u vrijeme Neu’ Deula, čija je svrha bila reguliranje
američkoga biznisa. To je čudan izbor ako se uzme u obzir da su se industrijski magnati toliko
protivili Rooseveltovoj politici. Neki istraživači smatraju takvo djelovanje dokazom da se tajni naumi
ostvaruju iza naoko bezazlenih zbivanja.

Kako se rat bližio, poslovne i bankarske veze bile su sve tješnje. Godine 1936., obitelji Schroder i
Rockefeller oformile su Schroder, Rockefeller & Company, koji je časopis Time opisao kao „dodatni
ekonomski pokretač osovine Rim - Berlin”. Partneri u toj tvrtki bili su nećak Johna D. Rockefellera
Avery Rockefeller, barun Bruno von Schroder u Londonu i Kurt von Schroder u Kolnu. Pravnici su
im bili iz odvjetničke tvrtke Johna Fostera i Allena Dullesa. Mladi je Dulles zajedno s Edselom
Fordom sjedio u tvrtkinu Upravnom odboru.

I. G. Farben i Rockefellerov Standard Oil toliko su se isprcpleli da je 1942. Thurman Arnold, šef
Antitrustovskog odjela američkog Ministarstva unutarnjih poslova, iznio dokumente za obrambeno
povjerenstvo senatora Harryja S. Trumana koji pokazuju da su „Standard Oil i njemački Farben
doslovno podijelili svjetska tržišta te uspostavili naftne i kemijske monopole u cijelom svijetu".

Čak i nakon što je SAD ušao u rat, taj se ugodan odnos nastavio. Putem zamršenih poslovnih
transakcija Rockefelleri su nastavili prodavati naftne proizvode Njemačkoj preko trećih zemalja.
„Dok su američki civili i oružane snage podjednako trpjeli zbog restrikcija, više je benzina odlazilo
u Španjolsku [nakon čega se prebacivao u Njemačku] nego domaćim potrošačima”, piše Higham.

Higham je zvao medunarodnu kliku međupovezanih biznismena i bankara „Bratstvom”,
povezanim „ideologijom 'posao kao obično ... Povezani istim natražnjačkim idejama, članovi teže k
zajedničkoj budućnosti pod fašističkom prevlašću bez obzira na to koji bi svjetski vođa mogao
ostvariti tu ambiciju”, objašnjava on. „Tako šefovi multinacionalki kakve danas poznajemo imaju
šesticu na svakoj strani kocke. Koja god strana pobijedi u ratu, sile koje doista upravljaju državama
neće biti pobodene. Kad je postalo jasno da Njemačka gubi rat, biznismeni su postali napadno

lojalniji'. Zatim, kad se rat završio, preživjeli su ulagali u Njemačku, štitili svoju imovinu, vratili
nacističke prijatelje na visoke pozicije, pomogli izazvati Hladni rat i osigurali trajnu budućnost
Bratstva.”

Iscrpno je dokumentirano kako je Standard Oil iz Nevv Jerseyja slao gorivo u Njemačku preko
Švicarske 1942. godine; kako je banka Chase poslovala u okupiranom Parizu uz potpuno znanje
središnjice u Nevv \orku; kako su se Fordovi kamioni proizvodili za njemačku vojsku s odobrenjem
Uprave; kako je pukovnik Sosthenes Behn, šef tvrtke International Telephone & Telegraph i direktor
banke National City, radio na unapređivanju nacističkih telefonskih komunikacija te proizvodnji
lovaca i projektila V-1.

Sve je to rađeno zakonito zahvaljujući predsjedniku Rooseveltu. Samo šest dana nakon Pearl
Harbora, 13. prosinca 1941. Roosevelt je naložio: „Ovime se odobrava opće dopuštenje kojim se
dozvoljava svaka transakcija ili djelovanje zabranjeno odjeljkom 3(a) Zakona o trgovini s
neprijateljem, pod uvjetom da... takvu transakciju ili djelovanje odobri Ministarstvo financija... prema
izvršnoj odredbi br. 8389.”

To znači da se svaka poslovna transakcija mogla ozakoniti uz odobrenje Rooseveltova ministra
financija Henryja Morgenthaua, čiji je otac pomogao osnivanju \ ijeća za inozemne odnose.

Značajne količine sredstava iskorištenih za održavanje rata stizale su preko Banke za
međunarodna poravnanja (BIS), u vlasništvu Morganove podružnice banke First National iz Nevv
Yorka, engleske Središnje banke, njemačkog Reichsbanha, talijanske Središnje banke, francuske
Središnje banke i drugih velikih središnjih banaka. Osnovan u Baselu 1930. godine, tobože kako bi se
bavio njemačkim ratnim reparacijama, BIS je zapravo tvorevina manipulatora iz tajnih društava.
Prema povjesničaru Quigleyju, bio je dio plana „za stvaranje svjetskog sustava financijske kontrole u
privatnim rukama kadrog da dominira političkim sustavom svake zemlje i svjetskom ekonomijom u
cjelini... koji će na feudaiistički način nadzirati središnje banke u svijetu djelujući sporazumno putem
tajnih dogovora postignutih na čestim sastancima i konferencijama.”

BIS je ubrzo pao pod kontrolu Hitlerovih suradnika Kurta von Schrodera, pred sjednika
Reichsbanka Hjalmara Horacca Greelyja Schachta i potpredsjednika Emila Puhla. Prema Highamu,
banka je postala „novčani lijevak američkih i britanskih fondova kojim su se sredstva slijevala u
Hitlerovu riznicu i pomogle mu izgraditi ratni stroj". Prvi predsjednik BIS-a bio je Hockefellerov
bankar Gates W. McGarrah, bivši dužnosnik banke Chase National i banke Saveznih pričuva te djed
budućeg direktora CIA-e Richarda Helmsa. Prema nekoliko autora koji pišu o zavjerama, BIS je i
dalje žarište pranja novca i međupovezane bankarske kontrole.

Mnogi zamršeni i isprepleteni financijski poslovi tijekom rata obavljeni su u eutralnoj Švicarskoj
koja je 1939. godine imala 2278 registriranih međunarodnih korporacija i 2026 holdinga čiji vlasnici
nisu bili Švicarci te bila sjedište 214 međunarodnih banaka.

Veze između njemačke i američke industrije čelika obznanio je 1944. godine SS
Ohergruppenfuhrer, koji je objasnio njemačkim industrijalcima i Vladinim dužnosnicima da „patenti
za nehrđajući čelik pripadaju zajedno Chemical Foundationu iz New V>rka i njemačkoj tvrtki Krupp
te da su stoga tvrtke United States Steel, Carnegie, Illinois, American Steel & Wire, National Tube itd.
obvezne surađivati s koncernom Krupp”. Upravo je njemački magnat industrije čelika Fritz ’l’hyssen,
nacist od ranih dana, financirao Hitlera i uveo ga u važne poslovne krugove.

Godine 1942. sporazumom koji uključuje Karla Lindemanna, predstavnika Standard Oila u
Berlinu, šefa SS-ove kontraobavještajne službe Schellenberga, bankara Kurta von Schrodera i čelnika
lTT-a Behna, Hitlerova vlada ušla je u partnerstvo s II'1-om. Zahvaljujući tim isprepletenim
poslovnim vezama, „nakon Pearl Harbora. memačka vojska, mornarica i zrakoplovstvo ugovorili su

s ITT-om proizvodnju telefonskih centrala, telefona, alarmnih uređaja, plutača, uređaja za
uzbunjivanje, radarske opreme i 30 000 upaljača mjesečno za topovsko streljivo kojim su ubijani
britanski i američki vojnici”, navodi Higham. „Do 1944. godine taj je iznos povećan na 50 000
mjesečno. Povrh toga, HT je dobavljao sastavne dijelove za raketne bombe koje su jadale na London,
selenske ćelije za suhe ispravljače, radijsku opremu i Fortifikacijskc i borbene komunikacijske
uređaje.”

General Motors je prije 1939. godine uložio više od 30 milijuna dolara u postrojenja I. G.
Farbena u Njemačkoj premda su rukovoditelji bili itekako svjesni toga da se 1.5 posto svih plaća
donira nacistima. Osim toga, najveći njemački proizvođači oklopnih borbenih vozila bili su Opel, u
cijelosti u vlasništvu podružnice General Motorsa pod kontrolom Morga novih interesa, i njemačka
podružnica tvrtke Ford. Novinska agencija Reuters izvijestila je da je nacistički šef naoružanja Albert
Speer izjavio kako Hitler nikad ne bi razmišljao o invaziji na Poljsku bez tehnologije za sintetičko
gorivo koju je Njemačkoj pribavio General Motors. Higham tvrdi da je, zahvaljujući političkoj i
društvenoj moći članova tajnih društava s obiju strana Atlantika, „Nurnberški proces uspješno
zakopao istinu o vezama Bratstva".

To „bratstvo” ljudi povezanih tajnim osobnim i poslovnim spletkama nastavilo je djelovati i
nakon prekida vatre. Tužitelj Ministarstva unutarnjih poslova po imenu James Stevvard Martin došao
je s istražiteljskim timom u Njemačku nakon rata i pokušao rasplesti zamršenu mrežu poslovnih
dogovora. Neprekidno je bio opstruiran, i na koncu je razočaran odstupio.

U svojoj knjizi iz 1950. pod naslovom Svi časni ljudi (Ali Honorable Meti) Martin je napisao: ,,U
Njemačkoj nas nisu zaustavile njemačke tvrtke. U Njemačkoj su nas zaustavile američke tvrtke. Sile
koje su nas zaustavile djelovale su iz SAD-a, ali nisu djelovale otvoreno. Nije nas zaustavio zakon
koji je donesen u Kongresu, ni predsjednikova izvršna odredba, čak ni promjena politike koju je
odobrio predsjednik... ukratko, što tjod nas to zaustavilo, nije bilo 'vlast'. Ali, očito je upravljalo
kanalima putem kojih vlast obično djeluie. Relativna nemoć vlada... naravno, nije nova... nacionalne
vlade stajale su postrani, dok su veći igrači sređivali svjetske poslove.”

Nijednu od ovdje iznesenih informacija ne treba shvatiti kao da znači kako nije bilo nužno boriti
se protiv nacista i japanskih militarista. Očito, kako god gledali na današnju situaciju u svijetu,
sigurno je bolja od niza interkontinentalnih koncentracijskih logora punih nearijaca kojima
zapovijedaju SS-ovci u čizmama i japanski stražari.

Ali, kako bi se spriječile takve pojave u budućnosti, važno je shvatiti da tajna društva manipuliraju
javnošću. I mora se ukazati na to da ljudi iz tajnih društava koji promiču i financiraju rat i dalje
profitiraju dok traju neprijateljstva. Ne pokazujući privrženost zemljama u kojima prosperiraju, ti
ljudi i njihove tvrtke nastavili su pružati potporu najubojitijem neprijatelju u najopasnijem razdoblju
za SAD i Veliku Britaniju.

Kako nitko ne bi pomislio da je to nezanimljiva drevna povijest koja nema veze s današnjom
stvarnošću, treba uzeti u obzir da je još krajem 1998. godine bilo mnogo neriješenih sudskih tužbi
protiv Ford Motora, banke Chase Manhattan, J. R Morgan & Companyja, nekoliko švicarskih banaka
i drugih tvrtki zbog njihova davnog poslovanja s nacističkom Njemačkom.

Njemački osiguravateljski div Allianz AG, koji je 1990. godine preuzeo američku tvrtku
Fireman's Fund Insurance u poslu vrijednom 3,3 milijarde dolara, tužen je zato što nije isplatio police
osiguranja židovskih klijenata. Također je otkriveno da je ta tvrtka osigurala zgrade i civilne
zaposlenike iz zloglasnog logora smrti u Ausch\vitzu za slučaj „nemarnih ili zlonamjernih postupaka
od strane zatvorenika".

Početkom 1999. godine dužnosnici njemačke Deutsche Banke brinuli su se da bi njihovo

priznanje da je banka pozajmljivala novac za izgradnju Auschvvitza moglo ugroziti kupovinu
njujorške tvrtke Bankers Trust vrijednu 9,8 milijardi dolara. Čemu tako kasno priznanje? Dr.
Hermann Josef Abs, osnivač te Središnje banke i vodeći Hitlerov i nacistički bankar, ostao je njezin
počasni predsjednik sve do smrti 1994. godine.

Prvi svjetski rat

Huka tajnih društava i njihovo popratno bankarsko i poslovno manipuliranje ratom još je
uočljivije u ..ratu za završetak svih ratova”, obično poznatom kao Prvi svjetski rat.

Protivno školskom udžbeničkom objašnjenju da je rat uzrokovao atentat jednog Srbina na
austrougarskog nadvojvodu Franju Ferdinanda 1914. godine, istraživači su otkrili da je planiranje
toga ratnog požara započelo mnogo godina ranije i da je, još jednom, uključivalo članove tajnih
društava.

,,()d posljednjeg dijela 18. stoljeća Rothschildov recept [suprotstaviti jednu zemlju drugoj dajući
pozajmice objema] kontrolirao je europsku političku klimu”, piše Griffin. „Utrka u naoružanju
odvijala se mnogo godina... Atentat na Franju Ferdinanda nije bio uzrok nego okidač.”

Kao i danas, balkanske su države bile zatvorene u krug rata, prevrata i etničkih sukoba. Nakon
ratova 1912. - 1913. godine, pukovnik Dragutin Dimitrijević, šef srpske vojne obavještajne službe,
kovao je urotu za atentat na Franju Ferdinanda, što je bilo dio plana za oslobođenje Srba u južnoj
Austro-Ugarskoj. Djelovao je pod imenom „Apis” u tajnom društvu poznatom kao „Crna ruka”.

Prema jednoj masonskoj publikaciji iz 1952. godine, Ferdinandov ubojica, !x)sanski Srbin
Gavrilo Princip, i drugi bili su slobodni zidari koje je potaknuo Apis, a razbjesnilo ih je
razotkrivanje tajnog sporazuma između Vatikana i Srbije. I crdinandova smrt prouzročila je lančanu
reakciju ultimatuma i mobilizacija koji se na koncu proširio s Balkana na cijelu Europu.

Prije toga, Upravni odbor /oklade za međunarodni mir Fondacije Andrevva Carnegieja sastao se
1909. godine kako bi raspravljao o promjeni američkog načina života. Član Kostiju Daniel Coit
Gilman bio je bivši predsjednik Zavoda Carnegie, a drugi članovi Reda sjedili su u Upravnom
odboru. Prema jednom kongresnom istraživaču, Upravni je odbor došao do istog zaključka kao
„Izvještaj iz Iron Mountaina": „Nema poznatih načina koji bi bili učinkovitiji od rata, uz pretpostavku
da je cilj promjena načina života cijelog naroda... Kako ćemo SAD uključiti u rat?”

Bilo je to vrlo dobro pitanje budući da su Amerikanci bili u golemoj većini izolacionisti,
priklonjeni savjetu predsjednika Georgea Washingtona „da izbjegavaju trajno savezništvo s bilo
kojim dijelom stranog svijeta”.

Gary Allen u svojem podzemnom klasiku iz 1971 godine Nitko se ne usuđuje spomenuti zavjeru
(None Dare Call It Conspiracv) također vidi zlu namjeru u tom ratu. Napisao je: „Woodrovv Wilson
ponovno je izabran za dlaku. Temeljio je svoju kampanju na sloganu: On nas je zadržao izvan rata!'...
Samo pet mjeseci kasnije bili smo u njemu. Ista klika koja je izmanipulirala usvajanje poreza na
dohodak i Sustava saveznih pričuva htjela je Ameriku u ratu. J. R Morgan, John D. Rockefeller,
pukovnik' House, Jacob Schiff, ftnil Warburg i ostali zavjerenici s otoka Jekvll duboko su umiješani
u to.”

„Čak i prije oružanog sukoba, iz francuske tvrtke Rothschild Freres brzojavili su tvrtki Morgan
& Company u Nevv York, predlažući pozajmicu od 100 miliiuna dolara, od čega bi znatan dio ostao
u SAD-u kako bi se platila francuska kupovina jmeričkih dobara", piše Charles Callan Tansill u knjizi
Amerika ide u rat (America (’Oes to War).

U tu je pozajmicu bio uključen J. R Morgan mladi, koji je preuzeo kontrolu nad financijskim
carstvom Morgana nakon smrti svojeg glasovitog oca 1913. godine. Morgan je kao američki
predstavnik Rothschilda - neki bi rekli partner - bio ključni lik u nadolazećem krvoproliću.

Predsjednik Woodrovv Wilson, koji je stupio na svoju dužnost zahvaljujući donacijama bankara
Morgana, Bernarda Barucha, Jacoba Schiffa i Clevelanda Dodgea, odabrao je Morgana mlađeg kao
glavnoga američkog posrednika pri kupovini iako je ovaj bio jedini posrednik pri kupovini za

Britaniju, Francusku. Rusiju, Italiju i Kanadu. U tom je svojstvu Morgan nadgledao prijenos golemih
količina novca za vrijeme rata. Kupio je američke vojne i druge materijale u vrijednosti većoj od tri
milijarde dolara u ime savezničkih snaga i organizirao više od 2000 američkih banaka da izdaju više
od 1,5 milijarde savezničkih obveznica. Nakon rata, Morganova je Jvrtka dogovorila pozajmice za
obnovu europskih zemalja u ukupnoj vrijednosti većoj deset milijardi.

Bankara Bernarda Barucha, koji je kasnije pomogao financirati Vijeće za inozemne odnose,
predsjednik Wilson imenovao je čelnikom Odbora za ratnu industriju, je je nadzirao sve domaće
ugovore o ratnim materijalima. ,,U Wall Strcetu se naši-<o govorkalo da je na ratu, koji je svijet
trebao učiniti sigurnim za međunarodne kare, osobno zaradio 200 milijuna dolara”, piše Allen.

Morgan i Baruch nisu bili jedini koji su profitirali na ratu. Prema objavljenoj tistici, godišnja
dobit Du Pontovih, proizvođača baruta, narasla je sa šest milijuna ara 1914. godine na 58 milijuna
1918., što je porast od 950 posto. LI pet godina su prethodile ratu godišnja zarada U.S. Steela
prosječno je iznosila 105 milijuna ra. To je skočilo na 240 milijuna tijekom ratnih godina, 1914. -
1918. Dobit tvrt-Intemational Nickel porasla je s četiri milijuna dolara godišnje na 73,5 milijuna 18..
što je rast veći od 1700 posto.

Je li ta golema količina novca bila dobro iskorištena? Ne, prema general-bojniku ilevju I).
Butleru. U svojoj knjizi iz 1935. godine Rat je reket (War Is a Racket)y

Butler je komentirao: „Uzmimo proizvođače cipela... IVi mjerice, prodali su SAD-u 35 000 (XX)
pari vojničkih cipela potkovanih čavlima. U ratuje sudjelovalo četiri milijuna vojnika. Osam pari, i
više, po vojniku. Moja je pukovnija za vrijeme rata imala samo i odan par po vojniku. Neke od tih
cipela vjerojatno još postoic. . Ostalo je i mnogo kože pa su proizvođači kože prodali SAD-u stotine
tisuća McClellanovih sedala za konjicu. Ali, američka konjica uopće nije sudjelovala u ratu!... Prodali
su SAD-u 20 000 000 mreža protiv komaraca za vojničku uporabu... Nijedna od tih mreža nikad nije
stigla u Francusku!... Oko 6000 konjskih zaprega prodano je SAD-u da ih koriste pukovnici! Nijedna
nije iskorištena. Ali, proizvođač zaprega imao je svoj ratni profit.”

No, ubrzo je došlo do nevolje za te divovske novčane transakcije - činilo se da Njemačka dobiva
rat, a državne blagajne Engleske i Francuske bile su prazne. Britanski i francuski bankari, suočeni s
potpunim gubitkom ako Njemačka pobjedom dokrajči ravnotežu snaga, obratili su se SAD-u za spas.
Američki veleposlanik Walter Hines P&ge, koji je bio i član Rockefellerova Odbora za opće
obrazovanje, a dobivao je i godišnju potporu od 25 000 dolara od Rockefellerove banke National
City, izložio je problem Ministarstvu vanjskih poslova u brzojavu od 15. ožujka 1917. godine:
„Mislim da pritisak te nadolazeće krize nadmašuje sposobnosti Morganova financijskog posredništva
za britansku i francusku Vladu... Ukoliko ne stupimo u rat s Njemačkom, naša Vlada, naravno, ne
može... izravno dodijeliti kredit.”

Vođe su htjeli Ameriku u ratu, ali predsjednik Wilson se obvezao da se neće umiješati. No,
potajno je postigao druge dogovore. 9. ožujka 1916. godine, osam mjeseci prije predsjedničkih
izbora, Wilson je odobrio tajni sporazum koji je pripremila njegova desna ruka, pukovnik House, da
se uđe u rat na savezničkoj strani. „Nakon rata, tekst tog sporazuma procurio je u javnost", piše
njemački simpatizer George Viereck. „[Sir Edvvard] Gray se prvi izbrbljao. Page je naveliko
raspravljao o tome. Pukovnik House priča svoju priču... Ali, iz nekog nepojmljivog razloga enormno
značenje tog otkrića nikad nije ušlo u svijest američkog naroda.”

Ipak, američka javnost i dalje se protivila stupanju u rat. Očito, stavovi javnosti morali su se
promijeniti.

Stavove oblikuju mediji, a čak i u Prvom svjetskom ratu veliki su mediji bili pod kontrolom
interesa Rockefellera i Morgana. Kako je zabilježeno u Kongresnom arhivu 1917. godine: ,,U ožujku

1915. tvrtke J. P Morgana... imaju 12 ljudi na najvišim pozicijama u novinskom svijetu, i angažiraju ih
da odabiru najutjecajnije novine u SAD, kao i dovoljan broj njih da općenito kontroliraju politiku
dnevnog tiska... Otkrili su da je nužno preuzeti nadzor nad samo 25 najvećih izdanja. Postignut je
dogovor; kupljena je politika tih listova, plaćalo se mjesečno; postavljen je urednik za svaki list da
kako valja nadgleda i uređuje informacije koje se tiču pitanja spremnosti, militarizma, financijske
politike i drugih stvari nacionalne i međunarodne naravi koje se smatraju ključnima za interese
kupaca.”

Svako izdanje koje nije bilo potpuno kontrolirano bilo je zastrašeno snagom Rockelellerovih i
Morganovih oglašivačkih dolara. Griffin napominje: „Nakon bloka J. R Morgana, Rockefelleri imaju
najviše oglašivačkog prostora na raspolaganju. A kad samo oglašavanje nije dovoljno da osigura
odanost nekog lista, poznato je da Rockefellerove tvrtke izvršavaju izravne uplate u zamjenu za
prijateljski urednički stav.”

Ali, čak i to novcem potpomognuto medijsko bombardiranje, zajedno s protunjemačkom
retorikom Rockefellerovih i Morganovih zaklada i sveučilišta, nije uspjelo uvjeriti američku javnost
da treba stupiti u rat. Ispitivanja javnosti pokazala su da je protiv stupanja u europski rat bilo gotovo
90 posto ljudi.

Poticaj za rat

Kao i kroz djelu povijest, bila je nužna provokacija kako bi se tvrdoglava javnost natjerala u rat.
Ta je provokacija bila potonuće putničkoga broda Lusitania. Analiza tog okrutnog čina otkriva
intrigantan primjer zakulisnog manipuliranja.

Winston Churchill, koji je imenovan ministrom ratne mornarice 1911. godine, očajnički je želio
da se Amerika pridruži Engleskoj kao saveznica. U kasnijoj knjizi Svjetska kriza (The World Crisis)
Churchill je napisao: „Manevar koji dovede saveznika na bojno polje jednako je koristan kao onaj
kojim se dobiva velika bitka.”

Prema postojećim ratnim pravilima, i britanski i njemački ratni brodovi trebali su dati posadama
neprijateljskih plovila priliku da pobjegnu prije potapanja. Za podmornice je to značilo izranjanje i
pozivanje neprijatelja. Godine 1914. Churchill je naredio britanskim trgovačkim brodovima da se ne
obaziru ni na kakve pozive te da uzvrate čak i protunapadom ako su naoružani. Ta je naredba prisilila
zapovjednike njemačkih podmornica da ispaljuju torpeda dok zaranjaju radi zaštite. Churchill je
također naredio britanskim brodovima da uklone imena s trupa i podignu zastave neutralnih zemalja
kad su u luci.

Churchill je otvoreno priznao da su te naredbe bile trik za uvlačenje drugih zemalja u rat.
„Podmornica koja je zaronila morala se više oslanjati na podvodne napade pa se tako više izlagala
opasnosti da zamijeni neutralne brodove za britanske i potopi neutralne posade te tako dovede
Njemačku u sukob s drugim velikim silama.”

Upravo takva „pogreška” dogodila se 7. svibnja 1915. godine kad je zapovjednik jedne njemačke
podmornice torpedirao britanski putnički brod Lusitania na putu iz New Yorka u Liverpool.

Gotovo 2000 ljudi potonulo je s brodom, uključujući 128 Amerikanaca. Taj je čin pokrenuo
požar protu njemačkog raspoloženja diljem SAD-a koji je raspirivao tisak pod dominacijom
Rockefellera i Morgana.

Tek su kasmiih godina činjenice o IMsitanijinu potonuću postale dostupne javnosti. Protivno
američkim tvrdnjama o neutralnosti, brod je nosio 600 tona topovskog praha, šest milijuna komada
streljiva, 1248 topovskih projektila te druge ratne materijale. „Kad je Lusitania krenula iz njujorške
luke na svoje posljednje putovanje, bila je praktički plutajuće skladište streljiva”, napominje Griffin.
Prema Colinu Simpsonu, Wilson je naredio da se izvorni brodski manifest s popisom tog naoružanja
sakrije u arhivima Ministarstva financija.

Griffin je također ukazao na to da je Lusitaniju britanska mornarica registrirala kao naoružanu
pomoćnu krstaricu u vlasništvu kompanije Cunard, najvećeg konkurenta međunarodnoga brodarskog
trusta J. R Morgana, koji je uključivao dvije najveće brodarske tvrtke, zajedno s britanskim White
Starom. „Morgan je 1902. godine pokušao preuzeti... Cunard, ali blokirala ga je britanska mornarica
koja je htjela zadržati Cunard izvan strane kontrole kako bi se njegovi brodovi mogli koristiti u
vojne svrhe za vrijeme rata ako bude nužno”, napominje Griffin.

Njemačko veleposlanstvo u Washingtonu, potpuno svjesno da se tone ratnih materijala unose u
ratnu zonu oko Engleske, osim što je uzalud uložilo prosvjed američkoj Vladi, nastojalo je spriječiti
tragediju. Dužnosnici veleposlanstva pokušali su objaviti oglase u 50 listova na istočnoj obali.

Oglas je glasio: „UPOZORENJE! PUTNICI koji se namjeravaju ukrcati na preko-atlantske
brodove podsjećaju se da je na snazi ratno stanje između Njemačke i njezinih saveznika te Velike
Britanije i njezinih saveznika; da ratna zona uključuje vode koje graniče s Britanskim otočjem; da su,
prema službenom upozorenju koje je izdala Carska Njemačka Vlada, brodovi koji plove pod
zastavom Velike Britanije ili bilo kojeg njezina saveznika podložni uništenju u tim vodama te da

putnici koji plove u ratnoj zoni na brodovima Velike Britanije ili njezinih saveznika, to čine na
vlastitu odgovornost.”

Od 50 listova predviđenih za objavljivanje tog upozorenja, samo je Des Moines Register to učinio
traženog datuma. Ostali listovi povukli su oglas zbog intervencije američkog Ministarstva vanjskih
poslova. Vladini dužnosnici zastrašili su urednike tvrdeći da bi, zbog mogućnosti parnica zbog
klevete, najprije trebali nabaviti odobrenje pravnika Ministarstva vanjskih poslova.

Predsjednik Wilson bio je upozoren na situaciju. Godinama kasnije Simpson je napisao: „Nema
sumnje da je predsjednik Wilson bio obaviješten o tipu tereta nami-I jenjenog Lusitaniji. Nije učinio
ništa, samo je priznao da je onog dana kad su mu javili za potapanje, proveo mnoge besane sate.”

Dodatnu podršku onima koji vjeruju da je Lusitania svjesno prepuštena svojoj sudbini dao je
britanski zapovjednik Joseph Kenworthy, koji je bio na dužnosti kad je brud potopljen, otkrivši
kasnije da je njegova vojna pratnja povučena u posljednjem trenutku, a kapetanu je naređeno da
smanjenom brzinom uđe u područje za koje se znalo da je pod nadzorom njemačkih podmornica.
Jasno je zašto je Njemačka napala ta| brod, a Britanija bi učinila isto da se američko streljivo
dopremalo Njemačkoj. „Nijemci, čiji je torpedo poeodio putnički brod, bili su nehotični ortaci ili
žrtve spletke koju je vjerojatno skovao Winston Churchill”, zaključuje Simpson.

Preživjeli i kasnije istrage otkrivaju da njemački torpedo nije potopio Lusitaniju. Njezino je
uništenje prouzročila sekundarna unutrašnja eksplozija - najvjerojatnije »skladištenog eksploziva i
streljiva.

Bez obzira na to je li potapanje Lusitanije bilo smišljeno ili nije, taj incident još uvijek nije bio
dovoljan da natjera američki narod u rat. „Torpediranje trgovačkih brodova i gubitak civilnih života,
uključujući američke, uvjerio je Amerikance u njemačke strahote, ali ne i u njemačko neprijateljstvo
prema njima”, piše Barbara W. Tuchman.

Njemačko je zapovjedništvo, promišljeno nastojeći izbjeći izazivanje neprijateljstva SAD-a nakon
potapanja nekoliko trgovačkih brodova, uključujući Lusitaniju, u rujnu 1915. godine obustavilo
neograničeno podmorničko ratovanje.

Usprkos svim Wilsonovim i Churchillovim manipulacijama, sami su Nijemci na koncu gurnuli
Ameriku u rat. Taj je događaj uključivao Meksiko i osobito čovjeka koji je više nego itko drugi
pokrenuo Prvi svjetski rat. To je bio Arthur Zimmermann, koji je kao zamjenik njemačkog ministra
vanjskih poslova 1914. godine pridonio početku rata ponajprije time što je sastavio brzojav kojim se
obznanila odluka Njemačke da podrži Austro-Ugarsku protiv Srbije nakon umorstva nadvojvode
Ferdinanda. Taj je čin razljutio Rusiju i ubrzao rat.

Prije siječnja 1917. godine Zimmermann je imenovan ministrom vanjskih poslova i snažno je
podupirao neograničeno podmorničko ratovanje. 16. siječnja poslao je šifrirani brzojav njemačkom
veleposlaniku u Meksiku preko njemačkog veleposlanika u Washingtonu potvrđujući predloženo
savezništvo s Meksikom i Japanom. Te su dvije države zategnule odnose s SAD-om. General-brigadir
John „Blackjack” Pershing, koji će postati zapovjednik američkih ekspedicijskih snaga u Francuskoj,
u to je vrijeme hvatao meksičkog revolucionara Pancha Villu; istodobno, japanska krstarica Asama
izazivala je zabrinutost u Kaliforniji manevrirajući pred zapadnom obalom Meksika.

Zimmermann je obavijestio meksičkoga predsjednika Venustiana Carranzu da će Njemačka
nastaviti neograničeno podmorničko ratovanje. U slučaju da uslijedi rat s SAD-om, Njemačka je
obećala pomoći Meksiku da „ponovno osvoji svoje izgubljene teritorije u Teksasu, Arizoni i Novom
Meksiku".

Iako je to obećanje po svoj prilici bilo samo uobičajeno ratno diplomatsko manevriranje, upravo
to je bio katalizator koji je Ameriku uvukao u rat. Senzacionalni brzojav uhvatili su britanski

kriptografi koji su danima dešifrirali taj dokument prije nego što je predan američkom veleposlaniku
25. veljače. Objavljen je 1. ožujka i isprva dočekan s velikom skepsom.

Bivši senator Elihu Root - koji je kasnije postao počasni predsjednik CFR-a - i drugi njujorški
elitisti koji su se sastajali u klubu Okrugli stol, preteči Vijeća za inozemne odnose, nisu mogli
vjerovati sreći koja ih prati. Bivši američki veleposlanik u Engleskoj Joseph H. Choate, „najžešći
anglofil u Americi... otvoreno je rekao da je Zimmermannov brzojav krivotvorina, i praktički ga je
jednoglasno podržala cijela skupina”, izvještava Tuchman.

No, pitanje autentičnosti brzojava ostavljeno je po strani 3. ožujka na tiskovnoj konferenciji u
Berlinu. Ondje je Hearstov novinski dopisnik, za kojega se kasnije ispostavilo da je njemački agent,
pružio Zimmermannu svaku priliku da zaniječe brzojav. .Dakako, Vaša će Ekscelencija opovrgnuti tu
priču", pozvao ga je dopisnik. Zimmermann je tada neobjašnjivo izjavio: „Ne mogu je opovrgnuti.
Točna je.”

Jednostavno priznanje izazvalo je željenu posljedicu u Americi. Novinski uvodnici grmjeli su
protiv „Švabe”, a pritisak javnosti za rat protiv njemačkog Kaisera nezadrživo je rastao. Wilson, koji
se tako dugo i teško borio za sporazumni mir kao vođa „lige” naroda, bio je primoran proglasiti rat
6. travnja 1917. godine. Osam dana kasnije, novac je počeo teći kad je usvajanjem zakona o ratnim
pozajmicama odobren kredit od jedne milijarde dolara praznim savezničkim bankama.

I dok je Zimmermannov brzojav očito bio autentičan, nitko nikad neće saznati zašto je nešto tako
smiono uopće učinjeno ili barem zašto je potvrđeno kad se otkrilo.

Prvi svjetski rat stajao je Ameriku 323 000 života, što je sitnica u usporedbi s devet milijuna Rusa,
šest milijuna Francuza i tri milijuna Britanaca. Rat je također uspješno dokrajčio svaki značajniji
zlatni standard za novac premda mu se nekoliko država pokušalo vratiti 1920-ih godina.

Ne samo da je ukupna potrošnja SAD-a ratnih godina porasla na nezapamćenih 35 bilijuna dolara,
nego se zaliha novca bez pokrića u zlatu - papira iza kojega stoji samo Vladin proglas - gotovo
udvostručila s 20,6 na 39,8 milijardi, zbog čega je Kupovna moć dolara pala za gotovo 50 posto.
Stvoreni su strahoviti dugovi, a koristi su imali samo oni koji ubiru kamate. Kao i uvijek, američki je
narod bio taj koji je nretrpio stvarne gubitke u mrtvim rođacima, devalviranu novcu i trajnim
obvezama prema inozemstvu.

Ulazak Amerike zajamčio je saveznicima pobjedu u Prvom svjetskom ratu. Neprijateljstva su
prekinuta Versajskim mirovnim ugovorima, koje su potpisale raćene države 28. lipnja 1919. godine.
Prisustvovali su i Paul Warburg, koji je kao -•dsiednik Sustava saveznih pričuva zastupao američke
bankarske interese, i njegov at Max Warburg, koji je zastupao njemačku Središnju banku, svoju
vlastitu tvrtku I M. Warburg & Company, i koji je navodno surađivao s njemačkom obavještajnom
žbom za vrijeme rata.

Predsjednik Wilson, koji je odrastao na Jugu pod teškom republikanskom polim obnove, iz prve
je ruke znao kakvu dugotrajnu bijedu i pustošenje uzrokuje t. Čini se očitim da je njegovo nastojanje
da zadrži Ameriku izvan europskoga rata o temeljeno na iskrenom osobnom uvjerenju. Jednako je
očito da su tu plemenitu du potkopavali na svakom koraku engleski spletkari i njegovi vlastiti
savjetnici. Možda je najtragičnija značajka „rata za završetak svih ratova” to da taj rat nije go
izgladio. Teški uvjeti Versajskih mirovnih ugovora samo su potaknuli ogorst u Njemačkoj i utrli put
Hitleru. Sve su se strane ubrzo počeh obnavljati i vno naoružavati, bogateći zajmodavce sve većim
trošenjem i posuđivanjem. Britanski ministar vanjskih poslova lord George Nathaniel Curzon, još
jedan anik, rekao je da su ugovori samo izvršili pripreme za novi rat i čak je predvidio datum. „Ovo
nije mir, ovo je samo dvadesetogodišnje primirje”, izjavio je 1919. godine na Versajskoj
konferenciji. Njegov komentar - ili upućeno proročanstvo? - izazvao je mnogo osvrta među

istraživačima zavjera budući da je Drugi svjetski rat doista započeo 1939. eodine, točno dvadeset
godina kasnije.

Curzon je možda znao točno o čemu govori, s obzirom na to da je pohađao i Oxford i koledž Ali
Souls, dom Cecila Rhodesa i Johna Ruskina. Nakon vjenčanja s kćeri jednoga čikaškog milijunaša,
postao je čelnik Doma lordova 1915. godine, a bio je i član najuže skupine koja je određivala politiku
u Prvom svjetskom ratu.

Čini se da je brak igrao važnu ulogu u povezivanju članova tih starijih tajnih društava. „Novčarski
moćnici poput Rockefellera iz banki National City i Chase, J. P Morgana iz Morgan & Companyja,
Jacoba Schiffa iz Kuhn, Loeb & Companyja te, najvažnijih, braće Warburg... čvrsto su se spetljali
tako što se Paul oženio Schiffovom, a Felix [Warburg] Loebovom kćeri, dok je Max ostao u
Njemačkoj gdje je mogao utjecati na Kaisera i pomoći u financiranju Ruske revolucije”, napominje
Neal Wilgus u knjizi lluminoidi (The llluminoids).

Ruska revolucija

Doista postoji obilje dokumentacije koja ukazuje na to da je Ruska revolucija -uistinu djelo
komunizma - proizašla iz zapadnjačkih zavjera koje su započele čak i prije Prvoga svjetskog rata.

„Jedan od najvećih mitova novije povijesti jest to da je boljševička revolucija u Rusiji bila
narodni ustanak potlačenih masa protiv omražene vladajuće klase careva”, piše Griffin, koji tvrdi da
su revoluciju planirali i financirali novčari iz Njemačke, Britanije i SAD-a.

U siječnju 1917. godine Lav Trocki živio je u Nevv Yorku i radio kao izvjestitelj za komunistički
list The Neu’ World. Trocki je pobjegao nakon ranijeg neuspješnog pokušaja revolucije u Rusiji i
sklonio se u Francusku, odakle je prognan zbog revolucionarne aktivnosti. „Ubrzo je otkrio da u
Wall Streetu ima bogatih bankara voljnih I financirati revoluciju u Rusiji”, piše Still.

Jedan od tih bankara bio je Jacob Schiff, čija je obitelj živjela s Rothschildima u Frankfurtu.
Drugi je bio Elihu Root, odvjetnik tvrtke Paula Warburga Kuhn, Loeb & Company. Prema Neu' )hrk
Journal-Amencanu: „Jacobov unuk John Schiff procijenio da je stari uložio oko 20 milijuna dolara
za konačnu pobjedu boljševizma u Rusiji.” t. član CFR-a, pridonio je s još 20 milijuna, prema
Kongresnom arhivu od 2. jna 1919. godine.

Schiff i Root nisu bili jedini. Arsene de Goulevitch, koji je doživio prve dane jševičke vlasti,
kasnije je napisao: ,,U privatnim razgovorima rečeno mi je da je i Milner potrošio više od 21 milijun
rubalja za financiranje Ruske revolucije.” sjetimo se da je upravo Alfred Milner bio glavna snaga iza
Rhodesovih Okruglih lova, toga velikog preteče suvremenih tajnih društava.

„Godine 1915. osnovan je American International Corporation za financiranje iske revolucije”,
piše Icke. „Njegovi su direktori zastupali interese Rockefellera, thschilda, Du Ponta, Kuhna, Loeba,
Harrimana i Saveznih pričuva. Među njima bili Frank Vanderlip (jedan iz skupine s otoka Jekyll koja
je stvorila Savezne pričuj i George Herbert Walker, djed predsjednika Georgea Busha.”

Gary Allen napominje: ..U boljševičkoj revoluciji neki od najbogatijih i najmoćnijih ljudi na
svijetu financiraju pokret koji tvrdi da se samo njegovo postojanje temelji na ideu lišavanja bogatstva
ljudi poput Rothschilda, Rockefellera, Schiffa, Warburga, Morgana, Harrimana i Milnera. Ali, ti se
ljudi očito ne boje međunarodnog komunizma. Jedino je logično pretpostaviti da ga po svoj prilici
kontroliraju ako ga financiraju i ne boje ga se. Može li neko drugo objašnjenje imati smisla?"

laj zavjerenički pogled ponovio je nitko drugi doli Winston Churchill, koji je 1920. godine
napisao: „Od vremena Spartaka-Weishaupta [vođe zagonetnih iluminata] do Karla Marca, do
[socijalista Lava] Trockog, Bele Kuna, Rose Luxemburg i Emme Goldman, ta svjetska zavjera za
rušenje civilizacije... neprekidno se širi. Igrala je nedvojbeno prepoznatljivu ulogu u tragediji
Francuske revolucije. Bila je glavni pokretač svakog prevratničkog pokreta tijekom 19. stoljeća, i sad
je napokon ta družina neobičnih osoba iz podzemlja velikih europskih i američkih gradova zgrabila
ruski narod za kosu i postala praktički neosporni gospodar toga golemog carstva.”

Ako se može označiti samo jedan pokretački faktor iza užasa i tragedija doživljenih u 20. stoljeću,
to je svakako antikomunizam. Animozitet između takozvanih zapadnih demokracija i istočnoga
komunizma stvarao je trajne nemire od 1918. godine do kraja stoljeća.

Bijeg povlaštene elite iz Rusije 1918. godine i iz Kine 1949. izazvao je šokove u glavnim
gradovima Europe i Amerike te potaknuo protuakciju koja je trajala deset • ljećima. Poklič „Proleteri
svih zemalja, ujedinite se!” ulijevao je strah neupućenim kapitalistima zapadne industrije, bankarstva i
trgovine. Taj se strah širio na njihove političke predstavnike, zaposlenike i praktički na svaki dom.

Smućeni istraživači zavjera godinama su razbijali glavu nad time kako su najveći kapitalisti poput
Morgana, Warburga, Schiffa i Rockefellera mogli gledati kroz prste, a kamoli podržavati ideologiju

koja je otvoreno prijetila njihovoj poziciji i bogatstvu.
Da bi se shvatila ta prividna podvojenost, da bi se doista shvatilo kako članovi tajnih društava

djeluju, potrebno je proučiti filozofa koji je utjecao na te ljude preko Rhodesa i Ruskina — Georga
Wilhelma Friedricha Hegela.

Pojavivši se odmah nakon razdoblja prosvjetiteljstva - intelektualne pobune protiv autoriteta
Crkve - njemački filozofi Hegel, Johann Gottlieb Fichte i Imannuel Kant nadahnuli su buduće
naraštaje idejom da moderni čovjek ne mora biti sputan religijskom dogmom i tradicijom. Ti su se
ikonoklasti razilazili samo u tome što je Kant smatrao da čovjek ne može spoznati ono što se ne
može doživjeti u materijalnom svijetu, dok su metafizičari Fichte i Hegel smatrali daje čovjekov
razum „Božja svijeća”, da intuicija i ljubav tvore jedinstvo čovjeka i božanskog, što donosi
razumijevanje i jednakost.

Hegelov zahtjev za racionalnim tumačenjem ljudske biti, nazvanim hegelijanski sustav, bio je
pokušaj usklađivanja suprotnosti, poimanja cijelog svemira kao sustavne cjeline. Bio je to
zapanjujući pokušaj koji još nije dovršen. Hegelovi pristaše i protivnici nastavit će filozofirati još
dugo i u nadolazećem tisućljeću. Lako je shvatiti zašto su tako apstraktno razmišljanje na toliko
različitih načina tumačili Hegelovi sljedbenici, uključujući Karla Marxa i Hitlera.

Fichte, Hegelov koleba idealist i čovjek koji je najviše utjecao na njegovo djelo, bio je član tajnih
društava. „Zanimljivo je da je Fichte, koji je razvio te ideje prije Hegela, bio slobodni zidar, gotovo
sigurno iluminat, a nedvojbeno su ga podupirali iluminati”, piše Sutton. Čak se pretpostavlja da je
sam Hegel možda bio član revolucionarne njemačke lože iluminata, koju su vlasti stavile izvan
zakona 1784. godine, premda nije pronađena uvjerljiva dokumentacija. Sigurno je prihvaćao
masonsku racionalističku teologiju.

Marx je skrenuo Hegelovu teorijsku filozofiju prema materijalnom svijetu i razvio izvanredno
sredstvo za manipuliranje ljudima i događajima. To je postalo poznato kao hegelijanska dijalektika,
proces u kojemu se suprotnosti - teza i antiteza - usklađuju u kompromisu ili sintezi.

Primijenimo li to ovdje, dobivamo ideju da su zapadni kapitalisti stvorili komunizam na jednoj
strani (teza) kao vidljiva neprijatelja demokratskih zemalja (antiteza) na drugoj. Sukob koji je nastao
stvorio je golema tržišta za financije i naoružanje te na koncu izjednačio obje strane (sinteza). Često
se u posljednjih 50 godina govorilo kako SAD postaje sve sličniji Rusiji, a Rusija sve sličnija SAD-
u..

Članovi tajnih društava kojima se može ući u trag do Rhodesovih Okruglih stolova dobro su
razumjeli tu hegelijansku dijalektiku. Njihovi prethodnici uspješno su je koristili stoljećima bez
Hegelova imena. Ti rani Machiavelliji otkrili su da je samo mali korak do spoznaje da ne treba čekati
krizu i nemire. Društveni prevrat može se stvoriti i kontrolirati u vlastitu korist. Odatle dolaze ciklusi
financijskih procvata i krahova, kriza i revolucija, ratova i ratnih prijetnji, a sve to održava ravnotežu
snaga.

Društveni aktivisti, kao i birokrati, dobro su naučili tu lukavštinu sjedenja na ‘vije stolice, bilo
iskustvom, intuicijom ili analizom. Zahtijevaj više nego što uistinu baš (teza) od svojih protivnika
(antiteza) i, nakon kompromisa, obično ćeš završiti s onim što si i želio na početku (sinteza)!

„Ta revolucionarna metoda - sustavno djelovanje teze protiv antiteze daje sintezu - ključ je za
razumijevanje svjetske povijesti", ustvrdio je autor teorija zavjere ~xe Marrs.

Vratimo li se Trockom, vidjet ćemo da je napustio SAD brodom 27. ožujka 1917. me - samo
nekoliko dana prije nego što je Amerika stupila u rat - zajedno s gotovo ' stotine revolucionara i sa
sredstvima koje mu je pribavio Wall Street. Trockoga, čije pravo ime bilo Lav Borisovič Bronštejn,
pratili su britanski agenti, koji su sumnjali surađuje s njemačkom obavještajnom službom od

predratnog boravka u Beču. U <ru koji je održao prije nego što je napustio Nevv York Trocki je
obznanio: „Vraćam u Rusiju da zbacim privremenu Vladu i zaustavim rat protiv Njemačke.”

Kad je brod koji je prevozio Trockog i njegovu svitu zaustavljen u Halifaxu u oj Škotskoj,
zajedno sa sredstvima zadržale su ga kanadske vlasti, koje su se opravdano bojale da bi revolucija u
Rusiji mogla osloDoditi njemačke postrojbe za borbu iv savezničkih vojnika na zapadnom bojištu.

Ali, tu itekako utemeljenu zabrinutost nadvladao je alter ego predsjednika Wilsona, pukovnik
House, koji je rekao šefu britanske tajne službe Williamu \Visemanu kako Wilson želi da Trocki bude
pušten. 21. travna 1917. godine, manje od jednog mjeseca nakon što je SAD ušao u rat, britanska ratna
mornarica naredila je da se Trocki pusti pa je on s američkom putovnicom, koju je odobrio Wilson,
nastavio svoj put u Rusiju i povijest.

Nakon neuspjele revolucije 1905. godine, tisuće su ruskih aktivista izbjegle, uključujući Trockog
i Vladimira Iljiča Lenjina, revolucionarnog intelektualca koji je prilagodio Hegelove, Fichteove,
Ruskinove i Marxove teorije na rusku tešku političku i ekonomsku situaciju. Nakon dugogodišnjih
pokušaja reformi, car je 15. ožujka 1917. godine, poslije nereda u Sankt Peterburgu (tadašnjem
Petrogradu) za koje mnogi vjeruju da su ih potaknuli britanski agenti, bio primoran abdicirati.

Dok je Trocki putovao u Rusiju s američkom putovnicom i sredstvima Wall Streeta, Lenjin se
također vraćao iz progonstva. Uz njemačku potporu i pratnju oko 150 uvježbanih revolucionara,
„smješten je u zloglasni 'zapečaćeni vlak' u Švicarskoj s najmanje pet milijuna dolara”, piše Still.
Vlak je neometano prošao kroz Njemačku, za što su se pobrinuli Max Warburg i njemačko čelništvo.
Lenjina je, kao i Trockog, Vlada Aleksandra Kerenskog, druga privremena vlada formirana nakon
careve abdikacije, označila kao njemačkog agenta. U studenom 1917. godine Lenjin i Irocki,
potpomognuti zapadnjačkim sredstvima, potaknuli su uspješan prevrat i dokopali se ruske vlasti u
ime boljševika.

Ali, komunistički stisak Rusije nije bio čvrst. Unutarnje borbe između „crvenih” i „bijelih” trajale
su do 1922. godine i stajale oko 8 milijuna ruskih života, mnogo više od ratnih gubitaka. Lenjin je
umro 1924. godine od niza srčanih udara nakon što je pomogao u stvaranju Treće intemacionale ili
Kominterne, organizacije za izvoz komunizma diljem svijeta. Trocki je pobjegao iz Rusije nakon što
je Staljin preuzeo diktatorsku kontrolu, a u Meksiku gaje 1940. godine ubio staljinistički agent.

icke vidi „višedimenzionalne” aspekte u financiranju boljševika. „Ruski revolucionari ' poput
Lenjina i Trockog iskorišteni su da izvuku Rusiju iz rata, u korist Njemačke. Ali na razini elite, bauk
pod imenom komunizma stvoren je kako bi se potaknula podjela straha i nepovjerenja prikazana kao
komunizam protiv kapitalizma protiv fašizma.”

Čak je i Lenjin po svemu sudeći na koncu shvatio da su njime manipulirale moćnije sile. „Država
ne funkcionira onako kako smo željeli”, pisao je. „Čovjek je za upravljačem, i čini se da upravlja, ali
kola ne idu u željenom smjeru. Kreće se kako neka druga sila želi.”

Ta su druga „sila” bili članovi tajnih društava, koji su stajali iza rađanja samoga komunizma,
„monopolistički financijski kapitalisti", kako ih je Lenjin opisao.

Uspon komunizma

Razna tajna društva bila su uključena u pokret koji je na koncu doveo do komunizma. Jedno od
najstarijih možda su srednjovjekovni talijanski karbonari, ili ugljenari. Prema Arkonu Daraulu,
karbonari su tvrdili da su nastali u Škotskoj, gdje su živjeli slobodnim životom u komunama u
divljim šumama paleći drvo kako bi proizveli ugljen. Stvorili su vladu koja se sastojala od tri vendite
ili lože, za upravu, zakonodavstvo i sudska pitanja. Ložama je upravljala visoka loža pod vodstvom
velikog majstora, koji je bio na čelu neke vrste primitivnih slobodnih zidara.

„Pod izlikom da nose ugljen na prodaju, ulazili su u sela i pod imenom pravih karbonara lako se
nalazili s pristašama i prenosili zajedničke planove”, piše Daraul. .Prepoznavali su se prema
znakovima, dodirima i riječima." Antiklerikalno učenje karbonara, koje je postalo poznato kao
„šumska masonerija”, veoma se proširilo nakon inicijacije francuskog kralja Franje I. U leđnom je
trenu članstvo toliko preplavilo Italiju da su gotovo dominirali tom zemljom.

„Početkom 1820-ih godina bili su više od jedne sile u zemlji”, piše Daraul. .Hvalili su se
podružnicama čak i u Poljskoj, Francuskoj i Njemačkoj."

Dodaje: „Boljševike i njihove komunističke teoretičare mnogi smatraju potomcima ugljenara...”
Antiautoritami socijalizam karbonara, iluminiranih slobodnih zidara i drugih racionalističkih i
humanističkih skupina, koje su se množile tijekom razdoblja prosvjetiteljstva, stopio se početkom 19.
stoljeća, uvelike razdražujući Katoličku crkvu.
,,U naše doba, ako masoni ne osnivaju jakobitske ili druge klubove, stvaraju i potiču jednako
sotonske i opasne pokrete. Komunisti su, baš kao i karbonari, neka vrsta \Veishauptovih [osnivač
iluminata] iluminiranih masona”, upozorio je monsignor George Dillon 1885. godine.
Jedan takav pokret bila je Međunarodna radnička organizacija - poznatija kao internacionala -
izravni preteča komunizma; sazvana je 1864. u Londonu i ubrzo prešla pod vodstvo Karla Manca.
Mara je rođen 1818. u Trieru u Njemačkoj, roditelji su mu bili Heinrich i Henrietta Mane, oboje
potomci loze židovskih rabina pa su prema tome nesumnjivo bili upoznati s mističnim tradicijama
Tore i kabale. Kako bi izbjegli antisemitizam, i Karl i njegov otac krstili su se u Evangeličkoj crkvi.
Oba su bila pod velikim utjecajem prosvjetiteljskog humanizma.
Nakon što je diplomirao na Sveučilištu u Bonnu, Marx je stupio na Sveučilište u Berlinu 1836.
godine, gdje se pridružio tajnom društvu zvanom Doktorski klub, punom pristaša Hegcla i njegove
filozofije. lVemda je ranije usrdno iskazivao kršćanske ideale, Marx se priključio tim hegelijancima
krećući se od vjerovanja da su kršćanska evanđelja „ljudske sanjarije nastale iz emocionalnih potreba
prema potpunom ateizmu.
Neki suvremeni teoretičari zavjera tvrde da je Marx na koncu postao sotonist. Ukazuju na njegovu
zaključnu kritiku Hegela da nije dovoljno materijalistički orijentiran u svom razmišljanju, asocijalna
društva u kojima se kretao i djelo koje je napisao kao student u kojemu stoji: „Ako postoji Nešto što
hara, skočit ću u to, makar pretvorio svijet u ruševine... to bi bilo doista životno.” Ipak, metafizički
pogledi i \larxa i njegovih klevetnika ne mogu se ignorirati.
Godine 1843. Marx se oženio i preselio u Pariz, leglo socijalizma i ekstremističkih skupina
poznatih kao komunisti. Upravo se u Parizu Marx sprijateljio s Friedrichom Engelsom, sinom
imućnoga engleskog vlasnika tekstilne tvornice. Marx i Engels postali su uvjereni komunisti i
surađivali su u pisanju brojnih revolucionarnih pamfleta i knjiga, uključujući najpoznatiju
trosveščanu raspravu o kapitalu Das Kapital. Ironično, Engels, sin kapitalista, bio je taj koji je
financijski potpomagao Marxa, junaka radničke klase, veći dio života.
Engelsa, također odana hegelijanca, na socijalistički humanizam preobratili su Moses Hess, zvan

„komunistički rabin”, i Robert Owen, utopijski socijalist i spiritualist otvoreno neprijateljski
raspoložen prema tradicionalnoj religiji.

Marx i Engles kasnije su se preselili u Bruxelles, a zatim u London, gdje su se 1847. godine
pridružili još jednom tajnom društvu pod nazivom Liga pravednika, sastavljenom uglavnom od
njemačkih emigranata, od kojih se za mnoge smatralo da su izbjegli odmetnuti iluminati.

Skupina je uskoro promijenila ime u Komunistička liga, a Mane je zajedno s Engelsom objavio
čuveni proglas Komunistički manifest.

Mancov manifest istaknuo je deset izravnih koraka za stvaranje idealne komunističke države.
Napadno nalikuju Protokolima sionskih mudraca, što ukazuje na stanovito zajedničko podrijetlo. Ti
koraci uključuju:

- ukidanje privatnoga vlasništva,
- progresivni ili stupnjeviti porez na dohodak,
- ukidanje svih oblika nasljeđivanja,
- zapljenu sve imovine disidenata i emigranata,
- stvaranje monopolističke središnje banke s državnim kapitalom radi kontrole kredita,
- centralizaciju cjelokupnog prometa i veza,
- državnu kontrolu nad tvornicama i poljoprivrednom proizvodnjom,
- državno vlasništvo nad svim kapitalom i stvaranje organizirane radne snage,
- udruživanje poljoprivrede i proizvodnih industrija te postupnu raspodjelu stanovništva kako bi
se izbrisala razlika između gradova i sela,
- besplatno javno obrazovanje za svu djecu.
Taj popis također izvanredno nalikuje koracima za stvaranje idealnoga društva koje su predlagali
bavarski iluminati, što čvrsto ukazuje na blisku vezu. „Ustvari, Internacionala se teško može smatrati
ičim drugim doli iluminiziranim slobodnim zidarstvom pod novom krinkom", komentira Still.
Godine 1848. Mane nije uspio izazvati socijalističku revoluciju u Pruskoj pa se, nakon što je
izbjegao zatvor, vratio u London. Osobni sukobi, sitne zadjevice i frakcijske borbe zbog ideologije
spriječile su Komunističku ligu da postane djelotvorna snaga. Ratoborne struje predbacivale su
Marxu da se više brine o govorima nego o revolucijama pa se on postupno povukao u izolaciju, koju
je prekinuo tek kad se pojavio na Prvoj internacionali 1864. godine.
Maraov život u borbi i siromaštvu imao je strahovit utjecaj na svjetsku povijest, osiguravši
filozofsku platformu za suvremena tajna društva temeljena na zasadama starijih društava. Umro je od
plućnih granuloma 14. ožujka 1883. godine, potišten zbog samoubojstava dviju kćeri, samo dva
mjeseca nakon suprugine smrti.
Očito je da komunizam nije potekao spontano iz siromašnih, potlačenih radničkih masa, nego je
bio posljedica dugoročnih planova i spletki tajnih društava. „Nema proleterskog pa čak ni
komunističkog pokreta koji nije djelovao u interesu novca... i bez idealista među njegovim vođama
koji nisu imali pojma o toj činjenici”, piše njemački filozof Oswald Spengler, autor Propasti Zapada.

Osvrt

Trag tajnih društava može se naći u svakom ratu i sukobu u 20. stoljeću.
Povijesni su zapisi jasni. Članovi istih društava pojavljuju se u svakom primjeru - od oca do sina,
od poslovnog partnera do suradnika, od jednog člana bratstva do drugoga. Čini se, na temelju
dokazane odbojnosti javnosti prema ratu, da bi povremeno trebalo dolaziti do čišćenja u vlasti,
potpune zamjene vodstva i dužnosnika. Ipak, ista stara lica iz tajnih društava i dalje se vraćaju na
vlast, kako je primijetio predsjednik Kennedy. Masovni mediji čine se ravnodušnima, a od javnosti se
traži da vjeruje kako je sve to puka slučajnost - jednostavno se radi o najkompetentnijim ljudima za
taj posao.
„Izvještaj iz Iron Mountaina", bez obzira na to može li ga se dokazati kao povijesnu činjenicu,
točno odražava razmišljanje članova tajnih društava. Primjerice, u razgovoru o prenapučenosti 1981.
godine, član CFR-a Maxwell Taylor bezbrižno je rekao: „Ja sam već otpisao više od milijardu ljudi.
Ti su ljudi u Africi, Aziji, Latinskoj Americi. Ne možemo ih spasiti. Populacijska kriza i pitanje
opskrbe hranom nalažu nam da se ne bismo trebali ni truditi. To je gubitak vremena.”
Dok su neki sukobi možda bili neizbježni - poput Drugoga svjetskog rata -drugi, poput
Vijetnamskog i Zaljevskog rata manje se čine takvima. Međutim, svi su bili neizmjerno unosni za
članove tajnih društava i svi su pridonijeli njihovu cilju jedinstvene svjetske vlade.
Kraljevski institut za medunarodne poslove i CFR planirali su sukob u jugoistočnoj Aziji još
1951. godine. Stvaranje Obrambenog saveza jugoistočne Azije 1954. godine bilo je proračunato kako
bi se američkim dužnosnicima omogućilo zakonsko uporište za intervenciju u Vijetnamu.
Predsjednik Kennedy, koji je ubijen prije nego što je mogao povući postrojbe, bio je u sve većoj
zavadi s članovima tajnih društava iz Wall Strecta, od kojih su neki donijeli sud o njegovoj smrti kao
članovi Warrenove komisije.
Predsjednik Johnson i njegovi savjetnici iz CFR-a manipulirali su javnošću kako bi dobili
neustavne ratne ovlasti od Kongresa nakon lažnog „incidenta u Tonkinškom zaljevu 1964. godine. Isti
ti savjetnici nastavili su podržavati taj rat sve dok nije postalo očito da cijena - i u životima, i u novcu,
i u nacionalnom jedinstvu - postaje veća od dobiti, kad su se okrenuli protiv Johnsona.
Koreja je bila prototip sukoba prema kojemu se prosuđivalo kako bi američka javnost reagirala
na neuspješnu „policijsku akciju” UN-a. Bio je to prvi slučaj da se američki vojnici bore izvan SAD-a
pod stranim zapovjedništvom, a ta aktivnost traje i danas. Ironično je to što su visoki ruski dužnosnici
zapovijedali Sjevemokorejcima na jednoj strani i postrojbama UN-a na drugoj.
Drugi svjetski rat vođen je kako bi se zaustavili fašisti u Njemačkoj, Italiji i Japanu, koje su
stvorili i financirali članovi tajnih društava na Zapadu. Usprkos tome što se radilo o ratu na život i
smrt, američki i britanski članovi društava nastavili su poslovati s neprijateljem i potom dogovorili
njegovu poslijeratnu obnovu. Nigdje ta dvoličnost nije bila očitija nego u propustu predsjednika
Roosevelta da upozori američke postrojbe u Pearl Harboru na očekivani japanski napad koji je
izazvala njegova vlastita politika obuzdavanja.
Hitler, ta velika pošast 20. stoljeća, bio je očito tvorevina i tajnih društava i njihovih zapadnih
financijera. Tumačenja te neobične okolnosti kreću se od želje za stvaranjem ravnoteže snaga s
komunizmom do izvanredne mogućnosti da je Hitler bio u izravnom srodstvu s bečkim
Rothschildima. Njegovi nacisti bili su više kult nego politička stranka, a bavili su se drevnim znanjem
i bili opsjednuti starijim europskim tajnim društvima koja se mogu pratiti sve do drevnih misterija.
Ta su društva bila aktivna tijekom Prvoga svjetskog rata, a financirali su ih američki i britanski
članovi tajnih društava. Ciljevi Ruske revolucije i Karla Marxa bili su velikim dijelom ciljevi

iluminata i kontinentalnih slobodnih zidara. Bio je to model Hegelove teorije u stvarnom svijetu. On
je shvatio da jedna strana u sukobu (teza) suprotstavljena drugoj (antiteza) stvara kompromis
(sintezu). Taj recept - uz dodani element izazivanja sukoba - uspješno rabe Hegelovi učenici, među
kojima su iluminati, Cecil Rhodes, Hitler i članovi suvremenih tajnih društava.

Očito je da su, bez obzira na to u kolikoj mjeri, pojedinci - povezani krvnim 'rodstvom, titulama,
brakom ili članstvom u tajnim društvima - manipulirali i kontrolirali sudbine čitavih naroda
raspirivanjem i financiranjem rata. Ti ljudi smatraju da su iznad morala i etike prosječna čovieka.
Očito su okrenuti prema nekom višem cilju - bilo to samo bogatstvo i moć ili možda neki skriveni
plan povezan s ljudskim podrijetlom, sudbinom i duhovnošću.

Čak i dok su Mane, Engels i njihovi sljedbenici u Londonu sredinom 19. stoljeća stvarali
komunizam, dugoročni planovi iluminata i njihovih potomaka da raspire razdor unutar SAD-a
ostvarivali su se u velikoj pobuni.

Treći dio

POBUNA I REVOLUCIJA
Nisam ni sumnjao u to da su se učenja iluminata i načela jakobinizma proširila SAD-om. Naprotiv,
nitko nije zadovoljniji tom činjenicom od mene.

predsjednik George Washington u pismu iz 1782. godine

Stabilnost američkoga naroda i njegovih financija početkom 19. stoljeća zacijelo |e bila povod
velike uzrujanosti bogatih spletkara iz europskih tajnih društava, čak i u procesu preusmjeravanja s
crkvene kontrole na manipuliranje dugom.

Rusija je bila pod tiranijom cara, koji je nepokolebljivo odbijao osnovati središnju banku.
Zapadna Europa bila je financijski iscrpljena nakon Francuske revolucije i Napoleonovih ratova. A s
obzirom na to da ako nema pozajmica nema ni profita, europski su se bankari okrenuli Amerikama
radi novih prihoda.

Nakon rata 1812. godine, zvanog i drugi rat za američku nezavisnost, SAD je bio u iznimno
zavidnoj situaciji: porazio je Britansko Carstvo, a granice s manje napučenima Meksikom i Kanadom
bile su sigurne.

Kako je prethodno spomenuto, predsjednik Andrew Jackson stao je na kraj ponav-Ijanim
pokušajima stvaranja središnje banke, a do 1835. godine čak je uspio otplatiti nacionalni dug.
Sljedeće godine zaustavkTje inflaciju uzrokovanu zemljišnom špekulacijom odredivši da se državna
zemljišta mogu prodavati samo za zlato ili srebro.

Privlačnost Amerike zacijelo je bila neodoljiva. Međutim, predsjednik James Monroe odvratio je
sva europska upletanja i iskorištavanja Amerike izloživši tzv. Monroevu doktrinu. Kako bi se
osujetila ta politika, bio je potreban polagan i potajan proces infiltracije stranaca, a možda je započeo
još 1837. godine kad je Jackson umirovljen. Te je godine njemački predstavnik bankarskog carstva
Rothschildovih stigao " SAD i promijenio ime iz August Schonberg u August Belmont. Prema
naklonom biografu Rothschilda, zapravo su Amshel Rothschild i njegov sin poslali Belmonta na
Kubu, ali on je na svoju ruku umjesto toga otišao u Nevv York. Čak se govorkalo da je i sam
izvanbračni Rothschild. Sto god bila istina, Belmont se svakodnevno dopisivao s Rothschildima i
postao je njihov priznati predstavnik u SAD-u.

Bez vlastitoga vidljivoga kapitala Belmont je ubrzo počeo kupovati Vladine obveznice i za
nekoliko je eodina stvorio jednu od najvećih bankarskih tvrtki u zemlji. August Belmont & Company.
Zbog njegovih veza s tom obitelji, tu su tvrtku istraživači zavjera uvijek smatrali poduzećem
Rothschilda.

Na početku Meksičkoga rata 1846. upravo je Belmont kupio veći dio obveznica američke Vlade.
Zahvaljujući agresivnoj poslovnoj taktici Rothschildi su ubrzo počeli ulagati u američku industriju,
banke, željeznicu, savezne i državne obveznice, duha pamuk i, naravno, zlato. Belmont je igrao
značajnu ulogu i u kasnijem financiran Sjevera i Juga tijekom rata koji je počeo 1861. godine.

Od 1863. do 1867. godine, dijelom zahvaljujući značajnim donaci|a Demokratskoj stranci,
Belmont je predstavljao SAD u Haagu, sjedištu ni/ozems Vlade. Također se uklopio u američko
društvo oženivši se s kćeri slavnog zapovjedni Američke mornarice Matthevva Perryja, junaka
Meksičkoga rata i Tokijskoga zaljeva Kao strastveni jahač, uveo je utrke konja čistokrvne engleske
pasmine u SAD te b predsjednik Američkoga džokejskog kluba.

Godine 1849. Alphonsc Rothschild otputovao je u New York kako bi ustanov' treba li obitelj
zamijeniti svojega posrednika Belmonta stalnom bankarskom tvrtkom. Rothschild je bio
impresioniran očiglednim prilikama u Americi pa je pisao braći da bi trebalo osnovati banku,
dodavši: „Bez i najmanje sumnje, ovo je kolijevka nove civilizacije.”

Ipak, unatoč očiglednoj prilici, Rotshschildi su po svemu sudeći učinili pogrešku time što nisu
izvršili velika ulaganja u SAD-u - barem ne otvoreno.

„Da su osnovali banku u Nevv Yorku u ranoj fazi razvoja te zemlje, zacijelo bi bogatstvo koje bi
nastalo samo iz tog izvora zasjenilo, unutar jednoga naraštaja, sve što su dotad zgrnuli u Europi",
piše biograf Rothschilda Derek Wilson. „Teško je shvatiti zašto su James i Lionel [Rothschild]

ignorirali Alphonseovo uvjerljivo zagovaranje.”
To je doista teško shvatiti s čisto poslovnoga stajališta, ali ta bi odluka itekako mogla imati smisla

u zavjereničkom pogledu na povijest.
Ponajprije, tu je stara tvrdnja da su Rothschildi, i zbog antisemitizma i zbog sumnjičavosti

Amerikanaca spram Europljana, odlučili nametati svoju volju preko posrednika kao što su Belmont,
Rockefelleri, Morgani i drugi. A sad postoji i obilje dokaza da su europski bankari već kovali urotu
da unište ekonomski jak, ali politički krhak američki savez.

Američki građanski rat

Epperson izvještava da se u autori/,iranoi biografiji Rotshchilda spominje jedan londonski
sastanak na kojemu je „međunarodna bankarska klika" odlučila američki Sjever suprotstaviti Jugu
strategijom „zavadi pa vladaj Taj će plan američkoj Saveznoj vladi priskrbiti neprijatelja koji će
zahtijevati goleme ratne troškove i kao posljedicu toga zaduživanje.

A u slučaju neovisnosti Juga, „svaka bi se država mogla povući iz Konfederaciji-, ponovno
uspostaviti svoju suverenost i osnovati vlastitu središnju banku. Južne bi Jržave onda mogle imati niz
banaka kontroliranih iz Europe, Banku Georgije, Banku Ijužne Karolinc itd., a potom bi bilo koje
dvije mogle voditi niz ratova poput onih u Europi koji se vode već stoljećima, u neprekidnoj igri
politike ravnoteže snaga. To bi bila učinkovita metoda da se osiguraju veliki profiti putem
pozajmljivanja novca -pomenutim državama”, objašnjava Epperson.

Griffin je citirao njemačkoga kancelara Otta von Bismarcka: „Najviše financijski* sile Europe
odlučile su podijeliti SAD na federacije jednake snage mnogo prije građanskoga rata. Ti su se
bankari bojali da će SAD, ostane li u jednom bloku kao Ina država, steći ekonomsku i financijsku
nezavisnost, što bi poremetilo njihovu financijsku prevlast u svijetu. Glas Rothschilda je prevladao...
7ato su poslali oje izaslanike na teren da iskoriste pitanje ropstva i stvore jaz između dva dijela veza.”

Povijesna ie činjenica da su Rothschildi nekoliko godina financirali velike projek-s obiju strana
Masonove i Dixonove linije. Nathan Rothschild, koji je bio vlasnik ne velike mančesterske tvornice
tekstila, kupovao je pamuk od južnjačkih zemljoposjednika i financirao uvoz južnjačkoga pamuka
prije rata. Istodobno, piše biograt ithschilda Derek Wilson, „davao je pozajmice raznim američkim
državama, neko vrijeme bio službeni europski bankar za američku V ladu i uvjereni pristaša Banke
I)-a.”

„Europske aristokracije nikad nisu bile zadovoljne čudesnim uspjehom jenkijev-• demokracije.
Da se zemlja raspala na dvije polovine, dokazujući da demokracija može opstati, europskim bi
vladama to itekako odgovaralo', napominje povjesničar Uče Cacton. Podršku ideji europske
manipulacije situacijom u Americi daje i drugi biograf Rothschilda Niall Ferguson, primijetivši da
postoji „značajna i neobjašnjena praznina” u privatnoj korespondenciji Rothschilda između 1854. i
1860. godine te da su gotovo svi primjerci poslanih pisama londonskih Rothschilda „uništeni prema
nalogu nasljednih glava obitelji”.

Ako se doista radilo o gambitu, predsjednički kandidat Abraham Lincoln to je očito shvaćao.
Cesto je pokušavao objasniti da mu je cilj bio očuvati američki savez, a ne osloboditi robove. Za
vrijeme čuvenih debata sa Stephenom Douglasom 1858. godine, Lincoln je posve jasno izrazio svoj
osobni stav o rasama: „Reći ću stoga da nisam, niti sam ikad bio, sklon postizanju na bilo kakav način
socijalne i političke ravnopravnosti bijele i crne rase... Ja sam kao i svaki drugi čovjek sklon tome da
bijela rasa bude u nadmoćnom položaju.”

No, jednako je jasna bila Lincolnova odlučnost da očuva federalni savez. Krajem 1862. godine
obznanio je: „Moj je glavni cilj u ovoj borbi sačuvati savez... Ako bih mogao sačuvati savez, a da ne
oslobodim nijednog roba, to bih učinio; ako bih ga mogao sačuvati tako da oslobodim samo neke, a
ne i ostale, opet bih to učinio.”

Lincoln je shvaćao da pravi razlog lokalnih trzavica u SAD-u nije bilo ropstvo, nego ekonomija.
Jug je htio kupovati jeftinije uvozne europske proizvode, ali moćni sjevernjački proizvođači nametali
su visoke uvozne carine. Te su carine brzo povećane nakon što su južnjački članovi Kongresa
napustili Washington 1861. godine. Industrijski Sjever, koji su brzo naseljavali imigranti voljni raditi
za bijednu plaću, nije trebao robove, dok su veliki plantažeri na zemljoradničkom Jugu potpuno