Jim Marrs-Vladari iz sjene

vjeruju u suprotno - da je čovječanstvo „palo” iz zlatnoga doba u divljaštvo te da tek sad ponovno
stječe izgubljeno znanje.

Čak i broj stanovnika ukazuje na davno opadanje ljudske vrste, a ne rast. „Ukupan broj stanovnika
između 6000. pr. Kr. i početka nove ere iznimno je značajan”, piše Tomas. „Prije 2000 godina na
Zemlji je bilo oko 250 milijuna stanovnika. Broj stanovnika planeta 4800. godine pr. Kr. iznosio je 20
milijuna. Godine 5000. pr. Kr. bilo ih je deset milijuna na svim kontinentima. Tisuću godina prije -
6000. g. pr. Kr. - samo je pet milijuna ljudi živjelo na Zemlji. Na temelju tih brojki, broj stanovnika
svijeta bio je daleko ispod jednoga milijuna 10 000. g. pr. Kr., što je zapanjujuće nizak broj. Zašto su
ljudi bili tako malobrojni ako su neprekidno postojali kao primati te zatim kao razumna bića barem
dva mili|una godina?”

Prema zapisima drevnih Sumerana i Egipćana, civilizirani ljudi borave na Zemlji dulje od 500
000 godina. No, arheološki nalazi ukazuju na to da su čovjekovo znanje i sposobnosti možda zapravo
nazadovali do početka polaganog napretka prije nekih 13 000 godina. Očito je potreban nov model
povijesti.

Masonski filozof Hali tvrdi da su misterijske škole nastale kao tajna društva kako bi se spriječilo
upletanje izvana jer inicirani su nastojali prevladati jaz između materijalnog i duhovnog svijeta.

On tumači da „kad se pokrenuo naš Sunčev sustav, duhovi mudrih bića iz drugih solarnih sustava
došli su k nama i podučili nas mudrosti kako bismo imali prirođeno pravo na znanje koje Bog daje
svim svojim stvorenjima. Navodno su baš ti umovi osnovali misterijske škole drevne mudrosti...
Postupno su se misterijske škole razdvajale. Zar kojim su svećenici širili svoja učenja u mnogim jc
slučajevima očito nadilazio njihovu inteligenciju... Posljedica je bila da su ti priprosti umovi, polako
preuzimajući pozicije vlasti, na koncu postali nesposobni održavati tu instituciju... lako su misterijske
škole nestale... dok su se divovske materijalne organizacije, ostavši bez ikakvog dodira sa svojim
božanskim izvorom, vrtjele u krugu, svakim danom sve se više zaplićući u obrede i simbole koje više
nisu znale tumačiti.”

Ako religijske institucije ne mogu ispravno tumačiti vlastitu teologiju, isto se može reći za
njihove znanstvene pandane, koji čak ni danas ne mogu objasniti još uvijek postojeće artefakte. U
novije vrijeme slobodoumni pojedinci i znanstvenici preispituju neke od najzagonetnijih anomalija i
tajni na ovom planetu.

Drevne tajne i zagonetke

Prve tajne svijeta tiču se pravoga podrijetla čovječanstva. Ni jedna od dva danas prevladavajućih
teorija - darvinizam i kreacionizam - ne može u cijelosti razf sniti ljudsko podrijetlo i razvoj.

Danvinova teorija preživljavanja najsposobnijih ne može objasniti kako su ljucU| nadvladali
tisuće nedostataka u ljudskoj strukturi DNK-a, dok kreacionizam zancma ruje impresivan broj
fosilnih zapisa. Očito je potreban nov model.

U novije doba teorije o podrijetlu modernih ljudi dodatno su uzdrmane otkrićem fosila koji
ukazuju na to da su neandertalci, primitivni ljudi, živjeli uz kromanjonce, moderne ljude, na području
današnjeg Izraela. No, zagonetno je što se te dvije rase po svoj prilici nisu križale. „Preostalo je samo
jedno rješenje te zagonetke”, piše James Shreeve, autor knjige Neandertalska enigma: rješavanje
zagonetke podrijetla modernoga čovjeka (The Neanderthal Enigmu: Solving the Mystery of Modem
Human Origins). „Neandertalci i moderni ljudi nisu se križali na Levantu zato što nisu mogli. Bili su
reproduktivno nespojive, odvojene vrste...” [naglasak u izvorniku]

Povrh toga, znanstvene su analize pokazale da ostaci modernih ljudi u pretpovijesnom Izraelu
prethode ostacima neandertalaca barem 40 000 godina, što predstavlja ozbiljan udarac teoriji
neprekidne evolucije.

Ta otkrića možda i daju odgovor na pitanje zloglasne „karike koja nedostaje” između primitivnih
i modernih ljudi - točnije, da ta karika ne postoji. Čini se da su bile dvije odvojene vrste. Opet, to
zahtijeva nov model ljudskoga podrijetla.

Nove modele danas iznosi sve veći broj arheoloških, teoloških i povjesničarskih revizionista koji
pobijaju prikladne odgovore koje nudi konvencionalna znanost posljednjih nekoliko desetljeća.

S obzirom na to da je ljudska narav takva kakva jest, konzervativni znanstvenici i teolozi zdušno
brane svoje dugo čuvane teorije. Jednako nepopustljivo kao oni koji su nekoć tvrdili da je Zemlja
ravna ploča, odlučno brane svoje pozicije do kraja usprkos sve većem broju dokaza za suprotno.

Takvi dokazi nisu novija pojava. Mnoge od najvećih zagonetki ovoga planeta uključuju artefakte
stare tisućama godina. Medu njima su:

Broini neobični mali drevni kineski porculanski „pečati” otkriveni diljem Irske u 18. i 19.
stoljeću, u vrijeme kad nije bilo poznate trgovine između irskog otoka i Kine.

Zagonetne lubanje u prirodnoj veličini stare barem 3600 godina pronađene u Južnoj Americi.
Prema osoblju laboratorija Britanskoga muzeja, lubanje ukazuju na to da su načinjene nekom vrstom
rezača koji se napajao energijom. Brojne divovske kamene kugle otkrivene u Kostariki 1930-ih od
granita su kakav nije pronađen na tom području, a tako su savršeno simetrične kao da se opiru
objašnjenju tko ih je i kako načinio.

Diljem Engleske, Francuske i Njemačke danas stoje mnoge drevne kamene utvrde - samo u
Škotskoj ih ima barem 60 - izgrađene od velikog kamenja koje je nekoć „postakljeno”, rastopljeno
takvom toplinom da se stopilo i postalo staklasto. Toplina potrebna da bi se to postiglo - 1100 c -
isključuje mogućnost da je kamenje rastopljeno običnom vatrom.

Ono što se po svemu sudeći čini računalom, datirano gotovo stotinu godina prije Isusa, otkriveno
je 1900. godine kod otoka Antikythere blizu Krete. Poznata kao „mehanizam s Antikythere”, ta je
naprava sadržavala sustav diferencijala za koji nije poznato da se koristio prije 16. stoljeća.

Pokazalo se da mala posuda koja sadrži bakreni cilindar sa željeznom šipkom, otkrivena u
jednom iračkom selu, datirana najmanje 220. godine pr. Kr., nije ništa drugo doli baterija. Kad je
lužnati sok od grožđa pridodan neobičnom predmetu, proizveo je pola volta struje.

Neobjašnjiva uređena mjesta kao što su Stonehenge i Silbury Hill u Britaniji, goleme glave na

Uskršnjem otoku, linije u Nazci u Peruu, veliki zmijoliki brijeg u Ohiju, kontroverzni pretpovijesni
„kameni zid" istočno od Dallasa u Texasu kao da ukazuju na tehnologiju koja se izgubila u
prapovijesti.

Bivši dužnosnik NASA-e Maurice Chatelain pisao je o trinaest mističnih mjesta u radijusu od 700
kilometara od dugo vremena slavljenoga grčkog otoka Delosa koji povezani ravnim linijama čine
savršeni malteški križ, simbol križarskih vitezova. Chatelain tvrdi da se takav divovski obrazac
mogao napraviti samo s povoljne pozicije u svemiru.

Prema Chatelainu, kovanice jednake težine pronađene su na lokacijama udaljenim tisućama
kilometara i u raznim kulturama koje su razdvajale tisuće godina.

Godine 1996. Han Ping Chen, autoritet za staru kinesku dinastiju Shang, potvrdio je da su
obilježja pronađena na srednjoameričkim olmečkim figurama, starim više od 3000 godina, očito
drevni kineski znakovi. Zbunjeni arheolozi priznali su da se identični sustavi pisanja ne mogu izumiti
neovisno jedan o drugom.

Rezbarije smještene sedam i pol metara iznad tla u drevnom hramu Setija I. u Abvdosu u Egiptu
podsjećaju ni više ni manje nego na dva mlažnjaka i borbeni helikopter Apache. Njihovu su prisutnost
opazili noviji putnici, navodno su spomenuti u jednom izvještaju iz 1842. godine, no nitko ne zi što
doista predstavljaju.

- Babilonske pločice s klinastim pismom u Britanskom muzeju opisuju Veneri mijene, četiri
Jupiterova mjeseca i sedam Saturnovih satelita, a ništa od tc nije se moglo vidjeti u drevnom
Babilonu bez pomoći modernih teleskopa.

- Zemljovidi turskog admirala Pirija Reisa, koji potječu s početka 16. stolje i navodno se temelje
na starijim zemljovidima iz vremena prije Aleksand Velikog, točno ocrtavaju bazen Amazone u
Južnoj Americi i sjevernu obalu Antarktike, koji nisu istraženi sve do pojave zrakoplova u 20.
stoljeću. Preciznost tih zemljovida u slučaju Antarktike osobito je zbunjujuća s obzirom na to da je
ona pod ledenim pokrovom barem 4000 godina.

- Pravokutni zigurat sagrađen prije 8000. g. pr. Kr., nedavno otkriven blizu Okinawe, ukazuje na
ljude s razvijenom tehnologijom koji su živjeli mnogo prije općeprihvaćenog datuma prve
civilizacije.

Zašto ne znamo više o svojoj prošlosti i takvim artefaktima poput nekoliko gore spomenutih?
Odgovor leži u destruktivnoj prirodi ljudi. Samo je nekoliko Homerovih spjevova preživjelo kad je
<*rčki tiranin Pizistrat uništavao njegova djela u Ateni. Ništa nije preživjelo uništenje egipatske
knjižnice u Ptahovu hramu u Memfisu. Slično tome, otprilike 200 000 svezaka neprocjenjivih djela
nestalo je u uništenju pergamske knjižnice u Maloj Aziji. Kad iu Rimljani sravnili sa zemljom grad
Kartagu, uništili su knjižnicu koja je navodno sadržavala više od 500 000 svezaka. Nakon toga je rat
Julija Cezara protiv Egipta doveo do gubitka velike aleksandrijske knjižnice, koja se smatrala
najvećom zbirkom knjiga u antici. S gubitkom ogranaka Serapej i Bruchion, ukupno otprilike 700
000 svezaka prikupljenoga znanja nestalo je u plamenu. Ono malo što je preživjelo uništili su kršćani
391. godine. Europske su knjižnice također stradale od Rimljana i kasnije od gorljivih kršćana.
Između pljačkanja Konstantinopola i katoličke inkvizicije neprocjenjiv broj starih djela nepovratno je
izgubljen. Azijske zbirke nisu prošle mnogo bolje, s obzirom na to da je kineski car Čin Ši Huangdi
naredio veliko spaljivanje knjiga 213. g. pr. Kr.

„Zbog tih tragedija ovisimo o nepovezanim fragmentima, slučajnim odlomcima i oskudnim
izvještajima”, žali se australski autor Andrew Thomas. „Naša daleka prošlost je vakuum sporadično
ispunjen pločicama, pergamentima, kipovima, slikarijama i raznim artefaktima. Povijest znanosti
izgledala bi potpuno drukčije da je aleksandrijska zbirka knjiga ostala netaknutom do danas.”

Tajnu prošlosti čovječanstva mogle bi simbolizirati dvije najstarije građevine na planetu.
Konvencionalna znanost govori nam da su egipatsku veliku piramidu i sfingu Egipćani izgradili
prije otprilike 4500 godina. Međutim, nedavno otkriće erozije uzrokovane čestim kišama na objema -
što se moglo dogoditi više od 10 000 godina prije nego što je plato Gize postao pustinja - dokaz je da
su te slavne građevine nastale tisućama qodina prije pojave stare egipatske civilizacije.
Nekonformističkog egiptologa Johna Anthonvja Westa, koji je prije dva desetljeća prvi počeo
objavljivati radove o pretpovijesnom podrijetlu sfinge, podupire rad geologa sa Sveučilišta u
Bostonu dr. Roberta Schocha. Nakon znanstvenog proučavanja početkom 1990-ih godina, West,
Schoch i drugi stručnjaci zaključili su da je sfinga izgrađena prije 7000 do 5000 godina, ne kasnije -
a to neki smatraju vrlo opreznom procjenom. „I dalje sam uvjeren da sfinga mora datirati iz vremena
prije kraja posljednjega ledenog doba... Da je takva tehnologija bila dostupna u Egiptu, mislim da
bismo njezine dokaze vidjeli drugdje u starom svijetu”, piše West.
Usprkos novijim znanstvenim radovima o sfingi koji podupiru Westove teorije i popularnosti
emisije NBC-a o toj temi, egipatske vlasti - po svoj prilici na zahtjev tradicionalnih egiptologa, ako
ne i tajnovitijih skupina - i dalje uskraćuju istraživačima poput Westa pristup starinama koje
proučavaju.
Slavni vidovnjak Edgar Cayce ustvrdio je 1934. godine da su stari Egipćani bili potomci ranije
civilizacije koja je izgradila veliku piramidu i sfingu kao „arhiv” -njihovu verziju vremenske kapsule
- kako bi prenijela znanje budućim naraštajima. Cayce je čak rekao da će ta knjižnica biti pronađena
pod sfinginim šapama. Početkom 1990-ih radar koji prodire kroz tlo potvrdio je ono što su Cayce i
neki moderni vidovnjaci tvrdili - da postoji prostorija pod sfinginim šapama. Prilično je neobično da
nikome nije dopušteno izvršiti iskapanja na tom mjestu.
Ako je sfinga sagrađena prije kraja posljednjega ledenog doba, to bi značilo da je ta građevina
dovršena prije otprilike 15 000 godina, što svakako isključuje Egipćane kao njezine graditelje. Drugi
sad dopuštaju mogućnost da je mnogo starija pa čak i razvijenija civilizacija prethodila egipatskoj.
„Draguljarstvo i arhitektura u starom Egiptu na višoj su razini u starijem razdoblju”, napominje
Tomas. Očito, egipatska civilizacija nije se spontano pojavila. Radilo se o nasljeđu prethodne.
Glasovita egipatska Knjiga mrtvih u odlomku koji sadržava ispovijed „bogu pravednosti” otkriva
napadnu sličnost s deset zapovijedi iz Staroga zavjeta:
BIBLIJA
Nemaj drugih bogova uz mene. Ne pravi si idole.
Ne zloupotrebljavaj Božje ime. Svetkuj dan Gospodnji.
Poštuj oca i majku.
Ne ubij.
Ne počini preljub.
Ne ukradi.
Ne laži.
Ne poželi tuđe vlasništvo.
KNJIGA MRTVIH
Ne remetim božansku ravnotežu.
Ne zaustavljam Boga kad se pojavi. Ne vrijeđam Boga koji vlada. (Egipćani nisu imali dan
Gospodnji) Ne škodim svojim rođacima.
Ne ubijam.
Nisam preljubnik.
Ne pljačkam.

Ne govorim laži umjesto istine.
Ne činim drugima nažao.
Ova usporedba snažno podupire one koji tvrde da su biblijski Izraelci mn toga preuzeli iz drevnih
egipatskih tekstova. Egipćani su s druge strane preuzeli svoi> znanje i vjerovanja od starijih kultura
Babilona i Sumera.
Mnogi su autori posljednjih godina iscrpno pisali o brojnim posve nespojivim arheološkim
anomalijama koje se protežu od Tibeta i Indije preko Bliskog istoka do Južne i Srednje Amerike.
Rekonstruirani „čovjek iz Kennevvicka”, čiji su ostaci pronađeni u državi Washington 1996. godine,
više podsjeća na kapetana Picarda iz Zvjezdanih staza nego na Indijanca. Arheološka iskapanja 1977.
godine pokazala su da je Monte Verde u Čileu bio naseljen prije najmanje 12 500 godina - tisuću
godina prije nego što su prvobitni Amerikanci navodno prešli ledeni most preko Beringo* a prolaza.
„Nastalo pitanje ukazuje na to da [prapovijesni Amerikanci] nisu bili ljudi ni azijskoga ni
mongoloidnoga podrijetla koji su prešli kopneni most i stigli u Aljasku prije 11 500 godina, kako
stoji u udžbenicima”, izvještava Newsweek, „nego različite etničke skupine, iz raznih mjesta o kojima
znanstvenici do prije nekoliko godina nisu ni razmišljali. Zasad konvencionalna znanost još ne zna
objasniti odakle su ti ljudi došli ni kako su stigli u Ameriku u prapovijesno doba.
Nesumnjivi znakovi naprednih prapovijesnih civilizacija postoje diljem svijeta, no ipak se ne
uklapaju lako u konvencionalno povijesno stajalište. Novija otkrića i nova tumačenja raspoloživih
informacija povećavaju sve veći broj dokaza koji ukazuju na to da su civilizacije s naprednom
tehnologijom postojale mnogo prije pisane povijesti.
U knjizi slabo poznatoj u Americi, Bogovi novoga milenija: znanstveni dokaz o bogovima od krvi i
mesa (Gods of the New Millenium: Scientific Proof of Flesh and Blood Gods), britanski autor Alan F.
Alford piše: „Čini se da tajanstvena prapovijest postoji kao nasljeđe u obliku kamena, zemljovida i
mitologije, koje nam je naša dvadesetosto-ljetna tehnologija tek nedavno omogućila prepoznati.”
Tko su bili ti ljudi i odakle im tehnologija? Bi li jedna takva prapovijesna napredna civilizacija
mogla biti osnova za legende o Atlantidi i Muu?
Mnogi krive predugo ignoriranje tih tema zbog specijalizacije područja istraživanja. I znanost i
religija rijetko ozbiljno razmatraju jedna drugu. Arheolozi rijetko komuniciraju s jezikoslovcima ili
geolozi s povjesničarima. Zato je velik dio povijesti čovječanstva prepušten onima koji je prikazuju
iz vlastite ograničene perspektive. Oni sumnjičaviji u tome vide zavjeru bogate elite kako bi zadržala
moć i kontrolu držeći javnost nesvjesnom njezina pravog podrijetla i mogućnosti.
Naravno da ideja o tome kako je čovjekovo podrijetlo uvelike namjerno skriveno, veoma
uznemiruje i one koji su kroz cijeli život i karijeru prikazivali povijest čovječanstva kao dugotrajnu
evoluciju od divljaka do civilizirana čovjeka. No, iz raspoloživih dokaza očito je da moderni čovjek
možda tek sad ponovno stječe znanje izgubljeno prije mnogo tisućljeća.
Čini se da su se fragmenti prapovijesnoga znanja sačuvali u raznim ezoteričnim oblicima preko
tajnih društava poput egipatskih misterijskih i pitagorejskih škola. Te slabo shvaćene skupine nisu
proslijedile samo religijske ideje kao što su reinkarnacija ili selidba duša, nego i stvarno znanje o
arhitekturi, graditeljstvu, astronomiji, agronomiji i povijesti. Jedna od temeljnih i zajedničkih ideja
tih starih skupina jest monoteizam, vjerovanje u jednoga jedinoga univerzalnoga stvaralačkog boga.
Hebreji su jedan od najdokumentiranijih naroda staroga svijeta, ali, svejedno, u iscrpnim
zapisima o razdoblju dok su bili egipatski robovi nema ni spomena o radu na velikoj piramidi. Prema
svim predajama, hebrejsko znanje potječe od njihovih patrijarha Abrahama i Mojsija. Potonji ih nije
samo izveo iz egipatskog sužanjstva nego im je podario i dug popis zakona i društvenih običaja.

Znamo li sve o Mojsiju?

Uzevši u obzir dosad pokrivene teme, jasno je da se znanje skriveno unutar tajnih društava, i
starih i modernih, može pratiti sve do starog Egipta.

Prema Bibliji, Mojsije i njegov izlazak iz Egipta usmjerio je povijest u pravcu koji nam je svima
poznat. Prema Websterovoj, Mojsiju je usmeno predano znanje iz egipatskih misterijskih škola, koje
je on proslijedio kasnijim židovskim vodama. Mnogi istraživači vjeruju da su dijelovi tog znanja
stigli u zapadni svijet preko tajanstvenih odlomaka u Talmudu, židovskoj kabali i Starom zavjetu,
zajedno s usmenom predajom koju su prenosila tajna društva.

Mnogi ozbiljni ljudi propitkivali su Mojsijevo podrijetlo i zapise o njemu. Sigmund Freud u
svojoj je knjizi iz 1939. godine, Mojsije i monoteizam, iznio pretpostavku da Mojsije nije bio Židov
nego visoko pozicionirani Egipćanin za vrijeme vladavine faraona Ehnatona. Jedan od Freudovih
argumenata jest taj da su mnogi zakoni koje je Mojsije ponudio svojim židovskim sljedbenicima bili
egipatskoga podrijetla. Sličnost između deset zapovijedi i egipatske Knjige mrtvih već je spomenuta.
Freud se pitao i zašto bi bilo koji Židov htio zadržati neki egipatski običaj nakon oslobođenja od
ropstva.

Freud nije bio prvi koji je propitivao Mojsijevo židovsko podrijetlo. Autor starozavjetne Knjige
izlaska (2,19) opisuje Mojsija kao Egipćanina. Maneto, svećenik i savjetnik faraona Ptolemeja I. oko
300 godina prije Isusova rođenja, piše u Aegvptici ili Povijesti Egipta, da je Mojsije bio istaknuti
egipatski svećenik upućen u drevne misterije u Heliopolisu, gradu u donjem Egiptu.

Gardner je iznio još šokantniju pretpostavku. Zbunjivalo ga je to što se, s obzirom na Mojsijev
visok položaj u Egiptu, kako se tvrdi u Starom zavjetu, čini da nema spomena o njemu u velikom
broju danas dostupnih egipatskih zapisa. Nakon pomne analize iznio je izvanrednu tvrdnju da su
Mojsije i egipatski faraon Ehnaton, ili Amenhotep IV., kako je bio službeno poznat, ista osoba. To nije
posve nova ideja, jer iznijeli su je rozenkrojceri još u 18. stoljeću.

Ehnaton, najzagonetniji i slabo poznat faraon, izložio se gnjevu egipatskih religijskih vlasti kad je
zatvorio razne egipatske hramove i izgradio nove posvećene nejasnom i bezličnom bogu Atonu.
Sveznajući Aton čini se bliskim stajalištu misterijskih škola o jednom univerzalnom bogu. Nadalje,
prema Gardneru, Aton je ekvivalent hebrejskog Adona. Aton je možda transliteriran u hebrejsko
amen, što znači „neka bude tako”, fraza koja se i danas rabi u crkvama, nastala iz imena vrhovnoga
sumerskog boga Anua.

Ehnatonovo djetinjstvo podudara se s Mojsijevim. Kad je žena faraona Amenhotepa III. lija
zatrudnjela, odlučeno je da će, rodi li sina i prema tome pretendenta na prijestolje, on biti ubijen.
Njezino prvo dijete doista je bilo muško, zvao se Tutmozis, a umro je prerano. Gardner navodi da je
drugi sin bio spašen „kad su se kraljevske babice urotile s Tijom da puste dijete nizvodno u košari od
trske do kuće polubrata njezina oca Levija”. Ondje je dijete njegovala Tej iz Levijeve kuće. Tog
mladića nazvana Aminadab potom su odgojili ti Zidovi. Stekao je religijsko obrazovanje u
Heliopolisu i kasnije se oženio svojom polusestrom Nefertiti, čime se kandidirao za prijestolje.

Priča o djetetu spašenom u košari od rogoza ustvari potječe od sumerskoga Sargona Velikog koji
je tvrdio: „Moja prevrtljiva majka... stavila me u košaru od rogoza i smolom mi zapečatila poklopac.
Bacila me u rijeku... koja me odnijela vodonoši Akiju.”

Kad je stari faraon Amenhotep III. umro, naslijedio ga je sin Aminadab, proglasivši se
Amenhotepom IV. Amenhotep znači „Amon je zadovoljan”, i Aminadab, kojega su podučavali o
židovskom jednom bogu, uskoro je promijenio ime u Ehnaton, što znači „Atonov blistavi duh".

Ehnatonovo podržavanje Atona nije bilo popularno među ljudima, osobito među moćnim

svećenstvom pa je bio primoran abdicirati, prepustivši prijestolje bratiću Smenkhareu. Proman iz
Egipta oko 1361. g. pr. Kr., faraon Ehnaton okupio je prijatelje i rodbinu - uglavnom Tejine židovske
rođake - i pobjegao. Štovanje Atona potom je suzbijeno, a svaki spomen Ehnatonova imena
zabramen, što je povećalo tajnovitost njegova života. IVema Gardneru, Ehnatonov sin od zamjenske
žene po imenu Kija kasnije je postao slavni dječak faraon Tutankaten, koji je bio primoran
promijeniti ime u Tutankamon kako bi izrazio povratak štovanju Amona umjesto Atona.

Povežemo li Ehnatona s biblijskim izvještajem, on i njegov brat levit Aron vratili su se u Egipat
prema naredbi „Abrahamova Boga” kako bi izbavili Zidove. Nakon magijskoga dvoboja s
egipatskim vješcima, otišli su s preostalim Židovima.

„Dokazi iz Egipta ukazuju na to da je Mojsije/Ehnaton vodio svoje ljude od Pi-Ramzesa - blizu
današnje Kantre - prema jugu, preko Sinaja, do jezera Timsaha. To je bilo izrazito močvarno
područje i, premda se uz određene teškoće moglo svladati pješice, konji i kola koji bi ih slijedili
nepovratno bi zaglibili", primjećuje Gardner. Napominje i da su Ehnatona pristaše još uvijek smatrali
zakonitim nasljednikom prijestolja te su ga zvali Mose, Meses ili Mosis, što znači „nasljednik ili
baštinik". Dakle, Mojsije bi prije mogao označivati naslov nego ime.

Čak i u srednjem vijeku učenjaci su mozgali o sličnostima između Mojsija, Hermesa i Thotha -
sva su trojica bila veliki vođe koji su stekli svoje znanje izravno od Boga. Na mozaiku u katedrali u
Sieni stoji natpis „Hermes Merkur Trismegistu Mojsijev suvremenik”.

Daljnju podršku teoriji o Mojsiju/Ehnatonu daje Mirjam, žena najbliža prorok koja je igrala
ulogu u izlasku iz Egipta i kasnijim događajima. „Svi zapisi ukazuj na to da je prije kraja Ehnatonove
vladavine Merikija - Khibina ljubljena - posta' istaknuta kraljica [pod imenom] Meriamon - Amonova
ljubljena - noseći dvostruk nasljedstvo od kraljeva Egipta i Mezopotamije”, tvrdi Gardner. „Upravo
je ona otišl u progonstvo s Ehnatonom/Mojsijem te postala poznata Izraelcima kao Mirjam... i upravo
je njezina kraljevska krv, preko njezine kćeri - Tutankamonove sestre — učvrstila nasljeđe za kasniju
judejsku kraljevsku kuću.”

Ako je Mojsije bio Ehnaton, to čini vezu između starih Egipćana i Židova mnogo čvršćom nego
što se prije pretpostavljalo i uvelike objašnjava očito stapanje egipatskih vjerovanja sa židovskom
teologijom. Čak i ako Mojsije i Ehnaton nisu bili ista osob? dokumentirano je da je Mojsije bio
dobro upućen u drevno znanje i da je stekao visok status dok je živio u Egipta. U novozavjetnim
Djelima apostolskim (7, 22) stoji: „Tako Mojsije bi poučen u svoj mudrosti egipatskoj. I bijaše silan u
svojim riječima i djelima.”

Prema Bibliji, Mojsije je postao židovski patrijarh nakon što je dobio poruke i zapovijedi od
Boga kad je posjetio planinu Sinaj. Dok je on bio s Jahvom, njegovi su sljedbenici gledali sa sigurne
udaljenosti. Ono što su vidjeli opisano je u Knjizi izlaska 19,18: „Brdo Sinaj zavilo se u dim jer Jahve
je u obliku ognja sišao na nj. Dizao se dim kao dim iz peći. Sve se brdo silno treslo.”

Taj je opis posve u skladu s kasnijim prikazom proroka Ilije o susretu s Jahvom u Prvoj knjizi o
kraljeiitna 19,9-13. Ilija pripovi|eda kako je, dok je stajao na svetoj planini, Gospodin prošao pored
njega uz jak vjetar, uskovitlanu prašinu i podrhtavanje tla: a poslije potresa bio je oganj, ali Jahve nije
bio u ognju; poslije ognja šapat laganog i blagog lahora..." Prorok je nastavio razgovor sa svojim
Bogom.

Kad se Mojsije vratio s vrha planine nakon svojega doživljaja, nosio je kamene ploče. Opet
dolazimo do pitanja prijevoda. S obzirom na to da se sve to događalo prije nastanka pisanoga
hebrejskog jezika, Knight i Lomas objašnjavaju: „Te su ploče mogle biti ispisane samo egipatskim
hijeroglifima jer Mojsije ne bi razumio ni jedno drugo pismo [budući da hebrejski nije postao pisani
jezik još tisuću godina]. Ideja o porukama koje se pojavljuju iz znakova na kamenju zapanjila je

obične ljude, a pisari koji su mogli navesti kamen da govori’ smatrali su se posjednicima velike
magije. To se lako može ocijeniti uvidi li se da su Egipćani hijeroglife nazivali Božjim riječima’, što
je fraza koja će se često ponavljati u Bibliji."

Hebrejska riječ Jahve rano se prikazivala samo suglasnicima JHVH kako bi se spriječila verbalna
zlouporaba tog imena. JHVH je akronim slavnih riječi na hebrejskom u odgovoru na Mojsijcvo
pitanje o tome kako bi trebao zvati svojega Boga: „Ja sam koji jesam.” (Izlazak 3,14) Kanaanski naziv
za Jahvu bio je Elohiin, imenica u množini nastala od El ili Eloh, što znači „Nebeski”. Međutim, u
Bibliji se nastavila rabiti množina Elohim za |ednoga boga. Još jedna riječ za „Gospodina”, koja
označava jedinoga pravog boga, bila je Adoti ili Adonaj. U najstarijim tekstovima izraz ,,EI ili ,.E1
Šadaj” (bog planine) koristi se 238 puta. Kl, koji se biblijski koristi kao sinonim za Elohim, potječe
od drevnoga sumerskog Enlila ili velikog boga planine. Jasno je da su izvorni biblijski autori
aludirali na određenu mušku osobu, prije nego na nekog neodređenog i hipotetskog boga. ..Od
početka kasnije židovske kulture, međutim, sve se promijenilo, jer Jahve se sve više racionalizirao
kao individualni ‘apsolut’ - vrhovni gospodar svega”, napominje Gardner. „Židovska predodžba o
Jahvi također je postala potpuno apstraktnom, tako da se izgubila sva fizička veza s čovječanstvom.”

„LI židovskoj religiji - i samo u njoj - drevna je povezanost čovjeka i prirode uništena”, tumači
stručnjak za Bliski istok Henri Frankfort. „Oni koji su služili Jahvi morali su se odreći bogatstva,
ispunjenosti i utjehe života koji se odvija u skladu s velikim ritmovima zemlje i neba.”

Mojsije je pokazao svojemu narodu kamene ploče s nizom zakona koje mu je dao Jahve, od kojih
su mnogi odmah bili prekršeni na zahtjev toga istoga Gospoda. Nakon što je upozorio Mojsija i
njegom narod da ne ubijaju, kradu ili požele tuđe vlasništvo, Jahve ih je poslao u zemlje Amorićana,
Hetita, kanaanaca i drugih da ubijaju muškarce, žene i djecu te im oduzmu zemlju i imovinu. Ta
stroga naredba čini se nedostojnom boga punog ljubavi i milosti, a mogao bi je objasniti egipatski
svećenik Maneto, koji je napisao: „Čuda o kojima Mojsije pripovijeda da su se dogodila na planini
Sinaj dijelom su prikriven prikaz egipatske inicijacije koju je [Mojsije] prenio svojemu narodu kad je
utemeljio ogranak egipatskoga bratstva...” Drugim riječima, te su riječi prije došle od određene
fizičke osobe nego od nekog duha.

Još prijepornije tumačenje ponudio je dr. Joe Levvels, bivši načelnik Odsjeka za novinarstvo na
Teksaškom sveučilištu u E1 Pasu, napisavši u svojoj knjizi iz 1997. godine Hipoteza o Bogu (The God
Hypothesi$) da je Jahve doista bio stvorenje od krvi i mesa koje se vozilo letjelicom što je
proizvodila vatru, vjetar i buku. Tim je vozilom Mojsije prevezen na planinu Sinaj, kako se tvrdi u
Izlasku 19,4: „Vi ste vidjeli što sam učinio Egipćanima; kako sam vas nosio na orlovskim krilima i k
sebi vas doveo.”

Lewels također napominje kako Mojsiju i Izraelcima nikad nije bilo dopušteno vidjeti Jahvino
lice i pita se nije li njegova vanjština bila toliko neljudska da bi izazvala strah i gnušanje. „Valja
ukazati na to da nipošto nije riječ o originalnoj ideji”, piše Lewels, spominjući mandejce, staru
židovsku sljedbu koja je vjerovala u dualistički svemir razdvojen na svijet svjetla i tame. „Po njima je
fizički svijet, uključujući Zemlju, stvorio te njime vladao Gospodar tame, reptilsko stvorenje...
različito nazivano Zmijom Zmajem, Čudovištem i Divom... koje se smatralo pravim stvoriteljem
ljudskoga roda", napominje Le\vels.

Istu je ideju iznio istraživač R. A. Boulay, koji napominje da iz svih svjetskih kultura dolaze priče
o zmajevima ili gmazovima koji su živjeli uz liude - čak ih i stvorili -te se povezivali s moćnim
draguljima ili kristalima, hodali na nogama, letjeli zrakom, borili se međusobno za teritorij, a ljudi
su ih štovali kao “bogove". „Prikazi letećih gmazova diljem svijeta u cijelosti potvrđuju da naši
stvoritelji i preci nisu bili sisa\ već izvanzemaljska gušterska vrsta", zaključuje Boulay u svojoj knjizi

iz 1997. Leteća zmije i zmajevi: priča o reptilskoj prošlosti čovječanstva (Flving Serpents and
Dragons: rht Story of Mankind ’s Reptilian Past).

Noviji autori poput Levvelsa i Boulavja zaključuju da je biblijski Jahve zapravo jedan od drevnih
sumerskih „bogova" koji se posebno zainteresirao za potomke mezopotamijskoga patrijarha
Abrahama.

„Od početka svojeg odnosa s hebrejskim narodom, Jahve se koristio svim raspoloživim
sredstvima da provodi vlast i nadzire svoje stado”, kaže Ixwels. Osvrćući se na savez između Jahve i
Abrahama u Knjizi postanka, Lewels smatra naredbu da se svi muškarci obrežu sustavom
obilježavanja, slično kao što danas stočari zarezuju uši svojoj stoci.

Ne treba reći daje iznimno teško nastojati protumačiti ideje nastale prije mnogo tisuća godina.
Jedan od najvećih problema pri pokušaju da se razabere istina iza starih priča i legendi činjenica je da
su se razni ljudi služili raznim imenima u razna vremena za iste osobe, mjesta ili ideje u simboličkim
pričama zvanim alegorije ili parabole.

Te su alegorije, obično prihvaćene kao mitovi, temelj ranih religijskih i filozofskih vjerovanja
zapadnoga svijeta. Pomna analiza „nebeskih bogova" velikih kultura, obično smatranih odvojenim
panteonima mitoloških likova, jasno ukazuje na to da svi potječu od istog izvora. 1 doista, kad je
preveden najstariji tekst minojske kulture, otkriveno je da sadrži jedan semitski dijalekt iz
Mezopotamije. Dokazano je da grčka kultura - temelj zapadne civilizacije - potječe od starije
minojske kulture na Kreti.

Nitko se neće usuglasiti oko tih specifičnih veza između „bogova” zbog velike količine
popratnog materijala koji je nastao oko njih. Ali, općenita usporedba mitologija ukazuje na
zajedničke značajke koje, čini se, nadilaze slučajnost i otkrivaju zapanjujuće sličnosti između drevnih
„bogova”:

SUMERANI EGIPĆANI GRCI RIMLJANI

Nebeski Otac Anu Amon Ra Kronos Saturn

Nebeska Majka Antu Mut Hera Junona

Gospodar Zemlje Enlil Set Zeus Jupiter

Zemaliska majka Nmhursag I zida Atena Minerva

Zemaljski brat (graditelj) Enki Oziris Apolon Vulkan

Suparnički ratnik Marduk Horus Ares Mars

Gospodar podzemlja Nergal Anubis Had Pluton

Donositeljica ljubavi Ašera Hator Afrodita Venera

Glasnik bogova Ninurta Thoth Hermes Merkur

Pravo je pitanje kako su Mojsije, pa stoga i Egipćani, stekli znanje o drevnim misterijima?
Mnogo toga po svoj su prilici proslijedili biblijski patrijarsi Izak i Abraham.

U obiteljskoj zavrzlami vrijednoj sapunice, Abrahamova prvoga sina Išmaela rodila je egipatska
sluškinja Hagara, zato što je Abrahamova žena Saraja bila neplod na. Premda je to bila njezina ideja,
Saraja je maltretirala Hagaru pa je ova pobjegla.

Prema 17. odjeljku Knjige postanka, negdje u to doba Jahve je promijenio ime svome sljedbeniku
iz Abram (uzvišeni otac) u Abraham (otac naroda) i naredio da se sva muška djeca obrezuju.
Abrahamu je obećana loza koja će vladati mnogim zemljama, uključujući Egipat i Mezopotamiju.
Sarajino ime promijenjeno je u Sara (kneginja), i ubrzo je rodila Abrahamu, koji je tada prema
Knjizi postanka 17,17 imao stotinu godina, drugog sina, Izaka. U Knjizi postanku 17,19 Abrahamu je

rečeno da će se savez s Jahvom uspostaviti preko Izaka. Po svoj je prilici Izak nosio genetske
značajke dobivene od Sare koje su se smatrale nadmoćnima Išmaelovim.

Svi Abrahamovi preci navedeni su u Bibliji i preko njegova oca Teraha mogu se pratiti gotovo
2000 godina do Noina sina Šema i tako sve do Adama.

Značajno je daje Abraham bio iz kaldejskog Ura blizu sjevernog ruba Perzijskoga zaljeva,
glavnoga sumerskog grada. Isprva se Abraham u Knjizi postanka naziva tek Hebrejem s 318
uvježbanih vojnika kojega je blagoslovio tajnoviti Melkisedek. Kasnije, u 24. odjeljku, Abraham je
postao „velik”, s mnogobrojnim stadima, zlatom i srebrom, devama i velikim gospodarstvom punim
slugu. Očito nije bio beznačajni nomad, nego bogat i moćan stanovnik Sumera.

Nakon razaranja Ura u ratu oko 2000. pr. Kr, Abrahamova se obitelj preselila na sjever u grad
Haran, nazvan po Abrahamovu bratu, ocu Lota iz glasovite priče o Sodomi i Gomori. Na početku 20.
stoljeća arheolozi su otkrili nekoliko mezopotamijskih gradova nazvanih po Abrahamovim
rođacima, uključujući Haran, Terah, Nahor, Serug i Peleg. „Očigledno, patrijarsi nisu predstavljali
običnu obitelj, nego su činili vrlo moćnu dinastiju”, primjećuje Gardner. Upravo je ta dinastija
prenijela drevne predaje Sumerana od Abrahama do Mojsija.

Svi putevi vode u Sumer

Sve najveće svjetske tajne vode natrag u Sumer u Mezopotamiji, prvu poznatu veliku civilizaciju,
smještenu između Tigrisa i Eufrata kod ušća u Perzijskom zaljevu. U biblijsko doba nazivao se
Kaldeja ili Šinar. Danas je poznat kao Irak.

Sumerska kultura kao da se pojavila niotkuda prije više od 6000 godina, a prijo nego što je
neočekivano nestala uvelike je utjecala na život istočno sve do rijeke Ind, koja teče od Himalaje kroz
Pakistan do Arapskoga mora, i zapadno sve do Nila i kasnijih egipatskih kraljevstava.

Oko 2400. g. pr. Kr. u Sumer su sa zapada i sjevera provalila semitska plemena, a oko 2350. g. pr.
Kr. osvojio ga je ratnički vođa Sargon Veliki, koji je utemeljio semitsku akadsku dinastiju koja je
vladala od Perzijskoga zaljeva do Sredozemlja. Nakon dugogodišnjih ratova i seoba stanovništva,
sumerske zemlje ujedinile su se poo Hamurabijem iz Babilona, čiji su slavni zakoni uvedeni možda
kako bi se kontrolirale masovne migracije ljudi nakon tadašnjih katastrofa.

Alan Alford napominje da su se razorna erupcija grčkoga vulkanskog otoka Santorini te
zagonetna razaranja na Kreti i u Mohendžo Daru, središtu kulture doline Inda, dogodili negdje u
vrijeme Hamurabijeve vladavine. Alford je vidio vezu između tih događaja i preseljenja stanovnika
Uskršnjeg otoka, pojave andskih civilizacija i dolaska Maja u Srednju Ameriku - sve se to dogodilo
otprilike u isto vrijeme. Danas je jasno da Hamurabijev zakon potječe od zakona koje su zapisali
Sumerani stoljećima prije, poglavito od najstarijeg dosad otkrivenog zakonika iz razdoblja vladavine
sumerskoga kralja Urnamua.

O Sumeranima se do prije otprilike 150 godina praktički ništa nije znalo. Tada su arheolozi,
potaknuti zapisima talijanskoga putnika Pietra della Vallea s početka 17. stoljeća, počeli kopati po
neobičnim humcima kojih je bio pun krajolik u južnom Iraku. Otkad je Francuz Paul Emile Botta
1843. otkrio palaču Sargona II. blizu današnjeg Khorsabada, arheolozi su pronalazili zakopane
gradove, srušene palače, rukotvorine i tisuće glinenih pločica s podrobnim opisima svih značajki
života Sumerana. Krajem 19. stoljeća sumerski je prepoznat kao originalan jezik te se počeo
prevoditi. Unatoč današnjem znanju, šira javnost slabo je upućena u tu prvu veliku ljudsku civilizaciju
koja se iznenada pojavila u Mezopotamiji.

Fascinantna je spoznaja da bismo o toj 6000 godina staroj civilizaciji mogli saznati više nego što
ćemo ikada saznati o mlađoj egipatskoj, grčkoj i rimskoj. Objašnjenje je u sumerskom klinastom
pismu. Dok se papirus iz drugih starih carstava raspao kroz vrijeme ili su ga uništili ratni požari,
znakovi tog pisma urezivali su se pisaljkom u vlažne glinene pločice, tvoreći pismo u obliku klinova.
Pločice bi se potom sušile, pekle te držale u velikim knjižnicama. Pronađeno je oko 500 000 tisuća tih
glinenih pločica i one su modernim istraživačima dale neprocjenjive podatke o Sumeranima.

Sumerske pločice bile su većim dijelom nedešifrirane dok njemački profesor Georg Grotefend
nije počeo sustavno prevoditi klinasto pismo 1802. godine. Danas mnoge pločice još nisu prevedene
na engleski zato što je šačica prevoditelja u svijetu zatrpana njihovom golemom količinom.

Valja znati da je sumerski alfabet zapravo bio skraćeni oblik mnogo starijeg jezika sastavljenog
od ideograma (simbola koji predstavljaju pojmove prije nego riječi) koji podsjećaju ni više ni manje
nego na drevne kineske znakove. S obzirom na to da nije riječ o detaljiziranu jeziku poput
engleskoga, postoji prilična sloboda pri njegovu prevođenju. Kad se počelo prevoditi u 19. stoljeću,
jednostavno se smatralo da simbol za sumerske stvoritelje označava mitske „bogove” i sve je krenulo
otuda.

Arheološka istraživanja pokazala su da su malo nakon 4000. g. pr. Kr. u dolini Tigrisa i Eufrata
isušivane močvare, kopani kanali, podizani nasipi i brane, uveden opsežan sustav navodnjavanja te

sagrađeni veliki, sjajni gradovi.
Prvih dvanaest glavnih gradova-država - s egzotičnim imenima kao što su Ur, Nipur, Uruk,

Lagaš, Akad i Kiš - bilo je podignuto oko visokih, stepenastih hramova zvanih „zigurati” (svete
gore), a svakim je vladao njegov vlastiti „bog" zvan ensi. Od zigurata širile su se javne zgrade,
tržnice i domovi. Svaki su grad okruživale velike površine zemlje koje je također nadzirao mjesni
ensi. Kako su se ti gradovi-države razvijali, dolazili su pod vodstvo kralja zvanog lugal, koji je bio
odgovoran mjesnom „bogu”.

Unatoč našem površnom poznavanju Sumerana, već im možemo pripisati mnoga svjetska
„otkrića”. Profesor Samuel Noah Kramer, autor knjiga Povijest počinje u Sumeru (Histoij Begins at
Sumer) i Sumerani (The Sumerians), napominje da je taj narod izumio prvo pismo (klinasto), kotač,
škole, medicinsku znanost, prve pisane poslovice, povijest, prvi dvodomni sabor, poreze, zakone,
društvene reforme, prvu kozmogoniju i kozmologiju te prvi kovani novac (izvagani srebrni šekel).

Mnogi zapisi koji su nam ostavljeni tiču se prozaičnih svakodnevnih poslova kao što su porezni
arhivi, sudska saslušanja i tržničke cijene. Zapravo, taj se drevni narod malo razlikovao od današnjih
društava. Smijali su se, voljeli i mrzili, rječkali se i spletkarili, kovali urote jedni protiv drugih te se
na koncu međusobno borili.

Tomas je opisao bistu sumerske kraljice Šubad izloženu u Britanskom muzeju: „Ljupka mlada
dama nosi zapanjujuće moderan ukras za glavu, velike naušnice i ogrlicu. Ta profinjena djevojka,
koja se koristila kozmetikom te nosila ukras na glavi i skupe dragulje, stradala je u obrednom
samoubojstvu 2900. g. pr. Kr. - 2150 godina prije osnutka Rima i 2000 godina prije nego što je
Mojsije počeo pisati svoje tekstove.”

Sumerani su putovali često i daleko te se smatra da su donijeli naprednu teh logiju brodogradnje i
kartografije starim Feničanima, koji su naselili istočnu sre mnu obalu na području današnjeg
Libanona.

Njihovo poznavanje neba bilo je i zapanjujuće i zagonetno. „Cijela konc sfeme astronomije,
uključujući krug od 360 stupnjeva, zenit, obzor, nebesku polove, ekliptiku, ekvinocije itd., sve se to
najednom pojavilo u Sumem", naponv Alford. Zahvaljujući sumerskom poznavanju kretanja Sunca i
Mjeseca, nastao je svjetski kalendar, koji su stoljećima kasnije koristili Semiti, Egipćani i Grci.

Kako Alfred ukazuje, malo ljudi shvaća da ne dugujemo samo svoju geo triju nego i moderni
sustav računanja vremena sumerskom matematičkom sust temeljenom na broju 60. „Podrijetlo 60
minuta u jednom satu i 60 sekundi u jed minuti nije proizvoljno, već je nastalo prema
seksagezimalnom sustavu ”, izvješt. Alford, dodajući da je moderni zodijak sumerska tvorevina
temeljena na njihov 12 bogova. Služili su se njime kako bi zabilježili veliki precesijski ciklus,
podijeliv pogled sa Zemljina sjevernoga pola za vrijeme njezine dvanaestomjesečne puta~ oko Sunca
na dvanaest jednakih dijelova - ili kuća - od 30 stupnjeva. Uzevši u ob lagano kolebanje u Zemljinoj
orbiti, potpuni ciklus traje 25 920 godina, što je poznat kao platonska godina, nazvana po grčkom
filozofu Platonu koji je nadahnuo vitez templare, iluminate i Rhodesove Okrugle stolove.

„Neugodno pitanje koje su znanstvenici izbjegavali jest ovo: kako su Sumeran čija je civilizacija
trajala samo 2000 godina, mogli promatrati i bilježiti nebeski ciklu koji je trajao 25 920 godina? I
zašto je početak njihove civilizacije u sredini zodijaka? Je li to naznaka da je njihova astronomija
ostavština bogova?” pita Alford.

Njegovo se pitanje može proširiti upitamo li kako su se stari primitivni ljudi otprije gotovo 6000
godina najednom preobrazili iz malih družina lovaca-skupljaća u potpuno razvijenu - čak i prema
današnjim standardima - naprednu civilizaciju? Čak i autori Encvclopaedie Hritannice priznaju da i
dalje ostaju ozbiljna pitanja glede sumerske povijesti i oprezno objašnjavaju da se ta pitanja

„postavljaju sa stajališta dvadesetostoljetne civilizacije i dijelom su obojana etičkim prizvucima, tako
da odgovori mogu biti samo relativni’

S obzirom na to da sad imamo tisuće prevedenih sumerskih pločica zajedno s njihovim ispisanim
valjkastim pečatima, možda bismo trebali samim Sumeranima dati da nam to objasne.

Odgovor je da oni tvrde kako je sve što su postigli stiglo od njihovih bogova.
„Svi drevni narodi vjerovali su u bogove koii su sišli na Zemlju s nebesa i koji su mogli po volji
uzletjeti na nebo”, objašnjava stručnjak za Bliski istok Zecharia Sitchin u uvodu svoje prve knjige iz
serije u kojoj se iscrpno iznose njegovi prijevodi i tumačenja sumerskih izvještaja o njihovu
podrijetlu i povijesti. „No, te priče nikad nisu bile smatrane vjerodostoinima, jer učenjaci su ih od
samoga početka karakterizirali kao mitove."
Zapazivši da čak ni najučeniji istraživači prije početka 20. stoljeća nisu mogli ni razmišljati u
kategorijama koje mi danas prihvaćamo kao opća mjesta, Sitchin zaključuje: „Sad kad su astronauti
sletjeli na Mjesec, a svemirska letjelica bez posade istražuje druge planete, više nije nemoguće
zamisliti da je civilizacija s nekog drugog planeta, razvijenija od naše, mogla u prošlosti iskrcati
svoje astronaute na Zemlju."
Važno je znati da Sumerani nikad nisu smatrali ili nazivali stvorenja koja su im donijela znanje
„bogovima". To je bilo kasnije tumačenje Rimljana i Grka, koji su oblikovali vlastite „bogove”
prema ranijim usmenim predajama.
Sumerani su ih nazivali Anunaki, ili „oni koji su sišli na Zemlju s nebesa”.

Anunaki

Kako bi se shvatila sumerska verzija podrijetla čovječanstva, potreban je samo lagani pomak u
načinu razmišljanja.

Sitchin, koji je toliko mnogo učinio kako bi sintetizirao golemu količinu sumerskoga znanja u
jednu dosljednu - makar i neobičnu - hipotezu, često spominje kako je došlo do pomaka u njegovu
načinu razmišljanja. Dok je kao dječak učio hebrejsk« u Palestini, imao je odvažnosti upitati zašto je
izraz Nefili iz Staroga zavjeta preveden kao „divovi” kad izvorna riječ znači „oboreni”. Kako se
moglo očekivati, umjesto da bude pohvaljen zbog svoje poduzetnosti i obraćanja pozornosti na
točnost, mladi je Sitchin bio kažnjen zato što propituje Bibliju. No, taj ga je incident nagnao da cijeli
život traga za istinom koja se skriva iza nedosljednosti i zagonetki drevnih tekstova.

Sitchinovo je pitanje itekako utemeljeno. Umjesto kao „divove”, Holmanov biblijski rječnik
starozavjetne Nefili definira kao „drevne junake koji su, prema većini tumača, plod spolnih odnosa
nebeskih stvorenja i ljudskih žena”, kako stoji u Knjizi postanka 6,4: ,,U ona su vremena - a i kasnije -
na Zemlji bili Nefili kad su Božji sinovi općili s ljudskim kćerima pa su im one rađale djecu. To su
oni od starine po snazi glasoviti ljudi.”

Rodom iz Rusije, Sitchin se školovao u Palestini i Londonu, gdje je diplomirao povijest
ekonomije nakon studija u londonskoj Školi ekonomije i političkih znanosti. Nakon što je neko
vrijeme uređivao ekonomske i povijesne časopise te pisao za njih, Sitchin se preselio u Nevv York
1948. godine i ubrzo postao američki državljanin. Za vrijeme studi(a, Sitchin je naučio brojne jezike,
uključujući staroegipatski, hebrejski i akadski, kasniji oblik sumerskog.

Sitchin i drugi naprosto su zauzeli stajalište da su drevni Sumerani možda bilježili na svoje
glinene pločice povijest onako kako su je shvaćali prije nego kao puke mitove. Na kraju krajeva,
sumerski opisi mnogih drevnih gradova smatrani su maštovitim pričama sve dok nisu otkrivene i
iskopane njihove ruševine. Zašto ne smatrati i njihovu pisanu povijest istinom?

Nakon godina predana prevođenja i proučavanja, Sitchin je shvatio da biblijski Nefili i sumerski
Anunaki predstavljaju isti pojam - da su u dalekoj Zemljinoj prošlosti sa zvijezda stigla neka
stvorenja i osnovala najstarije civilizacije, što je tema koja se provlači kroz gotovo sva tajna društva,
od slobodnih zidara do Društva 1 hule, kako je ranije spomenuto.

Služeći se Sitchinovim prijevodima kao odskočnom daskom, mnogi su autori posljednjih godina
doprinijeli iscrpnijem razumijevanju priče o Anunakima. Na temelju Sitchinovih radova, kao i
drugih, uključujući Alana F. Alforda, R. A. Boulayja, Neila Freera, dr. Arthura Davida Horna, dr. Joe
Levvelsa, C. L. Turnagea, Lloyda Piea, Laurencea Gardnera i Williama Bramleyja, priča o
Anunakima ide otprilike ovako:

Prije oko 450 000 godina skupina čovjekolikih izvanzemaljaca koji su putovali svemirom stigla
je na planet Zemlju. Došli su s planeta oko triput većeg od Zemlje koji su Sumerani zvali Nibiru.
Nibiru je opisivan u drevnoj sumerskoj literaturi kao dvanaesti planet našeg Sunčeva sustava.

Još 1981. godine američki su znanstvenici teoretizirali o postojanju desetog planeta u našem
sustavu na temelju opažanja orbitalnog teleskopa i analize nepravilnosti u Plutonovoj orbiti koje
ukazuju na dodatno nebesko tijelo. „Ako je novi dokaz o desetom planetu iz američkoga
mornaričkog opservatorija točan, mogao bi dokazati da su Sumerani... bili daleko ispred modernoga
čovjeka u astronomiji”, komentirao je jedan autor za Detroit Neivs. Nije riječ o nedosljednosti, jer
Sumerani su računali Mjesec i Sunce kao planetarna tijela pa su tako stigli do broja 12, koliko ima i
vrhovnih gospodara Anunakija u njihovu panteonu.

Doista je zapanjujuće da su ti drevni Sumerani, koji su navodno tek razvijali pismo, točno opisali

i skicirali planete Uran, Neptun i Pluton premda se ta tri tijela ne mogu vidjeti bez pomoći teleskopa.
Ti planeti nisu bili poznati modernom čovjeku sve dok Uran nije otkriven 1781., Neptun 1846., a
Pluton 1930. godine.

Novija tumačenja sumerskih tekstova, dugo smatranih fantastičnim mitovima, osobito onog pod
naslovom Enuma eliš, sada poznatog kao Ep o stvaranju, nude najvjerojatnije objašnjenje sadašnjega
sastava našeg Sunčeva sustava. „Zašto ne bismo shvatili taj ep doslovno, kao ništa više doli prikaza
kozmoloških činjenica kakve su bile poznate Sumeranima, onako kako su im ih prenijeli Nefili?”
zaključuje Sitchin.

Tekstovi opisuju kako je prije četiri milijarde godina Nibiru, izdvojeni planet, ušao u naš sustav,
zamalo promašivši planet zvan Tiamat, koji je prsnuo zbog gravitacijskih opterećenja. Pri sljedećem
prolasku Nibirua - Sitchin u ranim radovima naziva to nebesko tijelo njegovim babilonskim imenom
Marduk - Tiamat su pogodili Nibiruovi prateći sateliti. Fragmenti Tiamata različite veličine ostali su
u njegovoj izvornoj orbiti, postavši pojas asteroida, dok je druga polovica planeta gurnuta u novu
orbitu bliže Suncu. Taj se fragment vremenom zgusnuo u Zemlju. Pratio ga je jedan od Nibiruovih
satelita (Kingu), koji je postao naš Mjesec.

Zanimljivo je da bi ta teorija mngla objasniti zašto Zemlji nedostaje velik dio njezine kore,
osobito na polovici koja obuhvaća Tihi ocean, kao i podrijetlo pojasa asteroida. Ta teorija nudi i
objašnjenje za komete, koji izazivaju tolika nagađanja među znanstvenicima. Ideja je da je, kad su se
Nibiru i Tiamat sudarili, mnogo tona morske vode s obaju planeta bilo izbačeno u svemir - što je
nazvano „miješanjem voda” u sumerskim tekstovima - zajedno s prašinom i krhotinama, što se
pretvori u nepredvidive leteće kugle „prljava” leda.

To podupiru nedavna otkrića meteorita na Antarktici koji sadrže iste plinove š tvore Marsovu
atmosferu, kao i otkriće NASA-inih znanstvenika 1996. godine nečega nalik mikroorganizmima na
jednom marsovskom meteoritu koji se smatra starim četiri milijarde godina.

Nibiru, zvan „prolazni planet" zato što u svojoj orbiti prolazi kroz Sunčev sustav između Marsa i
Jupitera, nastavio je svoju eliptičnu putanju, koja ga je odvela daleka izvan Sunčeva sustava prije
nego što gaje natrag povukla gravitacijska sila. Nibiru je simboliziran u brojnim društvima - osobito
u egipatskom - kao „krilati disk”, krug s krilima koja se pružaju na obje strane.

Život na Zemlji razvio se na temelju njezine jednogodišnje orbite oko Sunca, solarne godine.
Život na Nibiruu razvio se na temelju njegove jednogodišnje putanje oko Sunca - što je 3600
zemaljskih godina. Stoga je logično da je život na Nibiruu nastao nešto prije nego na Zemlji. Ta
nejednakost vremena mogla bi se ilustrirati time što bi kukac s jednotjednim životnim vijekom
mogao smatrati uobičajeni ljudski životni vijek beskrajnim.

Prije oko 450 000 godina, za vrijeme Zemljina drugoga ledenog doba, visoko razvijeni
stanovnici Nibirua - Anunaki iz sumerskih tekstova - doputovali su na Zemlju kad su se dva planeta
približila. Prema Sumeranima, njihova prva slijetanja bila su na vodi, baš kao što su se naši astronauti
prvo spustili u ocean.

Logično, ti bi se drevni astronauti utaborili na mjestu s umjerenim vremenskim prilikama i
bogatim izvorom vode i goriva. Samo je jedna lokacija udovoljavala tim kriterijima - Mezopotamija.
Doline Inda i Nila bile su još dva dobra izbora, ali nisu imale lak pristup fosilnim gorivima, kojih još
ima u izobilju u južnom Iraku.

Dok je vrhovni vladar Nibirua Anu - ili An ili El, ovisno o izvoru - nadgledao njihov pothvat s
matičnoga planeta, Anunaki su započeli sa sustavnom kolonizacijom Zemlje pod vodstvom Anuovih
sinova Enlila i Enkija. Svi vode Anunakija kasnije će preuzeti ulogu „bogova” ili Nefilija među
njihovim ljudskim podanicima.

Enlil je bio zapovjednik misije, a Enki izvršni i znanstveni rukovoditelj. Postojao je neskriven i
dugotrajan antagonizam između dvojice polubraće zbog nibiruskog protokola. Kao i u kasnijim
zemaljskim dinastijama, prvorođeni Enki imao je sporedni status jer mu majka nije bila službena
Anuova supruga. Zato nije pripadao nasljednoj kraljevskoj lozi. No, ipak je Enki bio taj koji je vodio
prvu ekspediciju na Zemlji.

U jednom dobro očuvanom tekstu Enki opisuje kako je pao u Perzijski zaljev: „Kad sam se
približio Zemlji, velik je dio bio poplavljen. Kad sam se približio njezinim zelenim livadama,
brežuljci i humci [nasipi i brane] podignuti su na moju zapovijed. Sagradio sam si dom na čistu
mjestu..."

Enki je bio i znanstvenik i inženjer. Pod njegovim su vodstvom isušene močvare na sjevernoj
obali Perzijskoga zaljeva, sagrađeni nasipi zajedno sa sustavima navodnjavanja kao i kanali koji su
povezivali Tigris i Eufrat. Pojačanja su stigla pod vođstvom Enkijeva prvorodenoga sina Marduka.
Kroz tisuće godina zemaljskoga vremena - no samo nekoliko godina Anunakija — podignuta je
napredna kolonija tih posjetitelja, nakon čega su svoju pozornost usmjerili na svoj glavni cilj - zlato.

Nekoliko je istraživača razradilo opsežna metafizička objašnjenja za aktivnosti Anunakija na
Zemln, od kojih mnoga imaju veze s energetskim poljima i poremećajima duhovnih razina
uzrokovanih prolaskom Nibirua i stvaranjem Zemlje. Prema jednoj teoriji, razvijeniji Anunaki
pokušali su spasiti „izgubljene duše” koje su ostale nakon sudara planeta.

No, dokumentiranija je i prihvatljivija ideja koju su ponudili Sitchin i drugi da je cilj tih kolonista
bilo Zemljino rudno bogatstvo - osobito zlato - radi korištenja na njihovu matičnu planetu. „Anunaki
su tražili zlato kako bi spasili svoju atmosferu, u kojoj su po svoj prilici nastale rupe slične onima
koje smo mi stvorili u našoj, oštećujući Zemljin ozonski omotač fluorokarbonskim spojevima",
objašnjava Lloyd Pye. „Rješenje Anunakija bilo je raspršiti sićušne listiće zlata u gornji dio svoje
atmosfere kako hi se zakrpale rupe... Ironično je što moderni znanstvenici tvrde da bi izbacivanje
sitnih čestica zlata u gornji dio atmosfere bio najbolji način za popravljanje našega oštećenoga
ozonskog omotača ako ikad budemo primorani popravljati ga.”

Po svoj se prilici prvi pokušaj dobivanja zlata u Perzijskom zaljevu tretiranjem vode pokazao
nedostatnim za njihove potrebe. Anu je sa svojim nasljednikom Enlilom posjetio koloniju i dodijelio
zadatak Enkiju da pronađe više zlata. Enlil je postavljen za glavnog zapovjednika zemaljske kolonije,
dok je Enki vodio pohod u Afriku te kasnije u Južnu Ameriku, ^dje su podignuti pogoni za kopanje
zlata. Dokaz za to rano kopanje zlata dolazi iz znanstvenih istraživanja koje je 1970-ih provela
korporacija Anglo-American, vodeća južnoafrička rudarska tvrtka. Znanstvenici te tvrtke otkrili su
dokaze o drevnim rudarskim radovima, koji datiraju čak iz 100 000. g. pr. Kr. Slična drevna rudarska
iskapanja otkrivena su u Srednjoj i Južnoj Americi. To upućuje na to da su Anunaki izvodili rudarske
radove diljem svijeta te može dobrim dijelom objasniti rano širenje ljudi.

Daljnju potvrdu tako dalekih putovanja može se dobiti usporedbom imena drevnih
mezopotamijskih gradova kako ih je zabilježio Ptolemej, geograf iz 2. stoljeća n. e., s pandanima u
Srednjoj Americi:

MEZOPOTAMIJSKO IME SREDNJOAMERIČKI LOKALITETI
Ćol Chol-ula
Kolua Colua-can
Zuivana Zuivan
Čolima Colima
Zalisa Xalisco
Iskopana sirova ruda potom se prevozila iz raštrkanih rudnika teretnom letjelicom natrag u

Mezopotamiju radi taljenja i prerađivanja u ingote u obliku pješčanih ura zvanih ZAG ili „pročišćeno
blago”. Brojne su gravure takvih ingota, a neki pra ingoti pronađeni su prilikom arheoloških
iskapanja.

Nastojeći ublažiti sve veće suparništvo između polubraće Enlila i Enkija, njih otac Anu postavio
je Enlila za zapovjednika mezopotamijske kolonije E.DIN - što je možda osnova za biblijski Eden -
dok je Enkija dopao AB.ZU ili Afrika, „zemlja rudnika”.

Novi problemi za te izvanzemaljske koloniste nastali su zbog klimatskih promjena, što je
uzrokovalo teškoće među Anunakijima, i neprekidnih mukotrpnih rudarskih operacija. U jednom
sumerskom tekstu stoji: „Kad su bogovi [Anunaki], poput ljudi, obavljali posao i podnosili napore -
napori su bili silni, rad težak, muka velika."

Očito takva revizija drevne povijesti ima - a i dalje će imati - velik utjecaj na konvencionalnu
znanost. Dr. Arthur David Horn povukao se s mjesta profesora biološke antropologije na Državnom
sveučilištu u Koloradu 1990. godine nakon što je zaključio da su konvencionalna tumačenja
čovjekova podrijetla „besmislena”. Nakon mnogih istraživanja, i on je počeo vjerovati da su
izvanzemaljci na zamršen način povezani s podrijetlom i razvojem ljudi.

„Anunaki su bili iskopavali zlato na Zemlji već više od 100 000 godina, kad su se obični Anunaki,
koji su naporno radili u rudnicima, pobunili prije oko 300 000 godina”, objašnjava Horn
elaborirajući Sitchinov rad. „Enlil, njihov vrhovni zapo vjednik, htio ih je strogo kazniti pa je sazvao
skupštinu visokih Anunakija, u kojoj je bio i njegov otac Anu. On je imao više razumijevanja za
nedaće rudara. Shvatio je da je rad pobunjenika bio vrlo težak, a njihove patnje poprilične. Glasno se
zapitao... ima li neki drugi način za dobivanje zlata. Tada je Enki predložio da se stvori primitivni
radnik, Adamu, koji bi mogao preuzeti težak posao. Enki je ukazao na to da primitivni humanoidi -
ono što mi zovemo Homo ereetus - prevladavaju u /\bzuu [Africi], gdje je on radio.”

Enkijev plan za stvaranje radničke rase skupština je odobrila, i to je polazište za nastanak
čovječanstva, prema sumerskim izvještajima. To tumačenje razjašnjava i jedan od najzagonetnijih
redaka u Bibliji. Nakon uvjeravanja da postoji samo jedan pravi Bog, u Knjizi postanka 1,26 citira se
taj jedini Bog: „načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična...”

Taj redak može imati dva tumačenja - prvo, da se množina Elohim iz Staroga zavjeta, koju
monoteisti koji su napisali Knjigu postanka tumače kao „Bog”, doista mogla odnositi na skupštinu
Anunakija koja je odobrila stvaranje čovjeka; i drugo, da je ideja stvaranja čovjeka „na svoju sliku”
jednostavno značila genetsko manipuliranje postojeće vrste, a ne stvaranje nove rase. Kako Sitchin
objašnjava: „Koliko je orijentalistima i biblijskim stručnjacima danas poznato... kompilatori Knjige
postanku uređivali su i sažimali mnogo starije i kudikamo iscrpnije tekstove koji su prvi put zapisani
u Sumeru.”

Na čelu medicinskoga tima zemaljske misije Anunakija bila je ženka po imenu Ninharsag,
poznata i kao Ninti, koja je s Enkijem već izvodila genetičke pokuse. Na barem jednom sumerskom
valjkastom pečatu prikazani su Enki i Ninharsag okruženi bočicama ili posudama, stolom, policama,
opremom i asistentom, i cijeli prizor veoma podsjeća na laboratorij. Prema sumerskim zapisima,
stvorili su mnoga mutirana bića uključujući životinje poput bikova i lavova s ljudskim glavama,
krilate životinje te majmune i humanoide s kozjom glavom i nogama. Ako je to istina, ti su
eksperimenti vjerojatno izvor mnogih legendi o „mitološkim” stvorenjima i nadljudima poput
Atlasa, Golijata, Gargantue, Polifema i Tifona.

U 19. stoljeću iskopani su golemi sfingoliki kipovi na mjestu nekadašnje palače asirskoga kralja
Sargona II., koji je vladao Mezopotamijom od 721. do 705. g. pr. Kr. Među tim su kipovima bili
krilati bik i lav s ljudskim glavama. Velik dio tih umjetničkih djela kupio je John D. Rockefeller i

prevezao ih u Nevv York.
Sumerski izvještaj o stvaranju prvoga čovjeka - koji se zvao Lu.Lu na sumerskom ili Adama na

hebrejskom, što doslovno prevedeno znači „čovjek od zemlje" ili jednostavno Zemljanin - potpuno je
jasan u svjetlu današnjega znanja o kloniranju. No, sve do prije nekih 25 godina cijela bi ideja bila
nepojmljiva čak i najupućenijim učenjacima. Enki i Ninharsag uzeli su reproduktivnu stanicu ili
jajašce od primitivne afričke ženke hominida i oplodili je spermom mladog mužjaka Anunakija.
Oplođeno su jajašce tada stavili u ženku Anunakija - navodno Enkijevu suprugu Ninki - koja je
iznijela trudnoću.

Premda je bio nužan carski rez, prvi je put na Zemlji rođen zdrav muški križanac Adama,
zaobišavši prirodnu evoluciju milijunima godina. Prema drevnom sumerskom izvještaju, „kad je
ljudski rod stvoren, nije znao ništa o jedenju kruha, nije znao ništa o odijevanju, jeo je biljke ustima
poput ovaca, pio vodu iz jarka...”

Nakon toga su Enki i Ninharsag stvorili brojne A dame, i muške i ženske, iako oni tada nisu bili
sposobni za reprodukciju i živjeli su vrlo kratko u usporedbi s Anunakijima. To je po svoj prilici
učinjeno svjesno kako bi se spriječilo bilo kakvo suparništvo nove ljudske rase. Zanimljivo je
napomenuti da je, prema Knjizi postanka 3,5, prva zapovijed Elohima bila da ljudi - u alegorijskom
obliku Adama i Eve - moraju ostati u neznanju da ne bi bili „kao bogovi".

Uočljivo je nekoliko veza između sumerske verzije čovjekova stvaranja i Biblije. Biblija govori
o ženi stvorenoj od Adamova rebra. „Veliki sumerolog Samuel N. Kramer ukazao je sredinom 20.
stoljeća na to da priča o Evinu podrijetlu od Adamova rebra vjerojatno dolazi od dvostrukog
značenja sumerske riječi TI, koja znači i rebro i ‘život’”, objašnjava Horn. Dakle, Eva je možda
dobila „život” od Adama neovisno o ikakvoj kosti ili je genski materijal možda izvučen iz koštane
srži.

Laboratorij gdje su stvoreni prvi Adame zvao se SHI.IM.TI ili „kuća gdje je udahnut dah života"
prema Sumeranima. Usporedimo tu frazu s Kjijigom postanka 2,7 gdje Bog, nakon što od „praha
zemaljskog" ili Adamua stvori čovjeka, što znači zemlja, “u nosnice mu udahne dah života”.

„Adam je bio prvo dijete iz epruvete”, obznanio je Sitchin nakon rođenja prvoga modernog
djeteta iz epruvete 1978. godine. Smatrao je to rođenje potvrdom svojih sumerskih prijevoda, osobito
u svjetlu činjenice da je moderna znanost počela raz trati manipuliranje našim genetskim sastavom
tek u 20. stoljeću.

Na to da su drevni Sumerani proslijedili simbol koji predstavlja dugo zaborav Ijenu znanost
kloniranja ukazuje kaducej, koji je i danas znak medicinske struke Taj drevni simbol životvomoga
medicinskog postupka, koji predstavljaju dvije oko krilata štapa isprepletene zmije, zapanjujuće
podsjeća na dvostruku spiralu molekule DNk-a. DNK (deoksiribonukleinska kiselina), otkrivena tek
1946. godine, sastavljena je od aminokiselina u ljudskim stanicama koje pohranjuiu genetički kod
pojedinca. Manipulacijom DNK-a može se stvoriti klon (duplikat) ili križanac.

Dokazi da su se prvi primitivni ljudi pojavili u Africi postali su brojniji 1970-ih kad su ondje
pronađeni neki od najstarijih predijudskih ostataka. Kosti ,,Lucy” i drugih australopiteka jasno
ukazuju na to da su rani primati živjeli na tom području prije više od tri milijuna godina, ali da nisu
bili razvijeni čak ni kao neandertalci. Protivno proširenom vjerovanju, znanstvenici C. P Groves,
Charles E. Oxnard i Louis Leakev slažu se da je australopitek bio posve drugačiji po morfologiji od
ljudi. Groves napominje da su nužna „nedarvinistička” načela kako bi se objasnila veza između
,,Lucy” i modernih ljudi.

No, teško onima koji pokušaju pobiti uobičajeno razmišljanje. Prema mnogim neovisnim
istraživačima, čini se da postoji zavjera protiv bilo kakva otkrića koje se ne podudara s

prevladavajućim znanjem. Jedan takav primjer je sudbina Iliomasa E. Leeja iz kanadskog državnog
muzeja koji je početkom 1950-ih otkrio napredno kameno oruđe u ledu na otoku Manitoulin na
jezeru Huron. Pokazalo se da je to oruđe staro najmanje 65 000 godina, a možda čak i 125 000, što
potpuno odudara od konvencionalnih teorija. Lee je tvrdio da je „otjeran” sa svoje pozicije, da mu je
rad pogrešno prikazivan i da nitko nije htio objaviti njegova otkrića. Većina rukotvorina „nestala je”
u kutijama za pohranu, a direktor muzeja otpušten je zato što je odbio dati otkaz Leeju.

„Postupanje prema Leeju nije izoliran slučaj”, napominju autori Zabranjene arheologije
(Forhiddeti Archeology). „U znanstvenoj zajednici postoji filtriranje znanja kojim se rešeta
nepoželjne dokaze. Taj proces filtriranja znanja odvija se već dulje od stoljeća i traje sve do danas.”
Jedan osobito ogorčen istraživač nedavno je napisao: „Shvatite da su znanstvene institucije kao što su
Smithsonian i National Geographic Society utemeljile elitne svjetske skupine ponajprije kako bi se
izobličili, iskrivili ili jednostavno ignorirali svi znanstveni podaci kojima je cilj uputiti ljude u
njihovo pravo podrijetlo.”

kako se bez uvijanja tvrdi u Bibliji, Adamu i njegovu potomstvu nije suđen lagodan život, nego
težak rad, a opstanak im je bio u rukama njihovih „Gospodara”, „izraz koji se obično prevodi kao
‘štovanje’ zapravo je bio avod - rad ”, tvrdi Sitchin. „Drevni i biblijski čovjek nije štovao’ svojega
boga; radio je za njega.”

Hom tvrdi da je iz analize sumerskih tekstova jasno da su „Anunaki postupali prema svojim
stvorenim robovima loše, vrlo slično kako mi postupamo prema domaćim životinjama koje
jednostavno iskorištavamo - kao stoku. Ropstvo je u ljudskim društvima bilo uobičajeno od prve
poznate civilizacije sve donedavno. Možda nas ne bi trebalo čuditi da su Anunaki bili umišljeni,
sitničavi, okrutni, incestuozni, puni mržnje - imali su gotovo sve negativne osobine koje se mogu
zamisliti. Dokazi upućuju na to da su teško izrabljivali svoje robove i da su imali malo sažaljenja za
teškoće ljudi. Ipak, Anunaki su naposljetku odlučili darovati ljudskom rodu prvu civilizaciju,
sumersku."

No, ta se civilizacija nije pojavila prije daljnjeg prilagođavanja ljudskoga genetskog koda i na
koncu pokušaja iskorjenjivanja ljudskog života.

Budući da su prvi ljudski radnici bili poput mula i da se nisu mogli razmnožavati, Anunaki su
neprekidno morali stvarati nove serije, što je dugotrajan postupak uzevši u obzir razdoblje između
oplodnje in vitro i rođenja. Stoga su se Enki i Ninharsag latili stvaranja rase Adama koja će se moći
razmnožavati.

U Knjizi postanka 2,8-15 jasno stoji da je Adama stvoren negdje drugdje pa smješten u edenski vrt
ili na područje prvobitne kolonije Anunakija zvane E.DIN, koje je točno opisano kao nizina između
rijeka Eufrat i Tigris. Sumerski tekstovi kazuju kako je zavidni Enlil silom odveo ljude iz Enkijeva
afričkog laboratorija i vratio se s njima u E.DIN, gdje su i proizvodili hranu i služili Anunakije. Ali,
Enlilu je trebalo još radnika pa je od svojega brata Enkija zatražio pomoć.

Alford teoretizira da je iz osvete zbog Enlilova upada u njegov afrički laboratorij Enki otputovao
u Eden, gdje je napravio laboratorij za reprodukciju ljudi za Enlila, ali je potajno izmanipulirao
genetički kod kako bi omogućio seksualno razmnožavanje.

Premda su sumerski tekstovi koji opisuju taj proces ili izgubljeni ili još neotkriveni, istraživači
pretpostavljaju da je taj postupak ponovno uključivao dobivanje Adamina DNK, vjerojatno vađenjem
rebra dok je pacijent bio pod anestezijom. Ovaj je put DNK muškog A dame bio kombiniran sa
ženskim Adamom, a ne s Anunakijem, vjerojatno uz popratno razdvajanje i spajanje sekvence DNK-a,
što je postupak moguć i našom današnjom tehnologijom.

Rezultat je bio muški Adama koji se mogao razmnožavati seksualnim putem sa ženskim Adamom,

ili „znati" ženu, kako eufemistički stoji u Bibliji. Čovjek Adam stekao je „znanje” razmnožavanja, a
taj su pothvat mnogi Elohim/Anunaki, uključujući Enlila, osuđivali. Žalili su se da će ljudi uskoro
htjeti živjeti dugo poput njih. „Evo, čovjek postade kao jedan od nas - znajući dobro i zlo!” stoji u
Knjizi postanka 3.22. „Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke!”
Stoga je manipulacijom DNK-a drastično smanjen ljudski životni vijek zajedno sa sposobnošću
korištenja potpunog kapaciteta ljudskoga mozga.

Kako je ljudska populacija rasla, i u dalekim rudnicima i u Mezopotamiji, mnogi su Adame
odvođeni na rad u druge gradove, koji su nicali uz Tigris i Eufrat. Neki su vraćeni u rudnike, a drugi
su možda pobjegli u divljinu ili su prognani radi kontrole stanovništva. U svakom slučaju, Adame su
izbačeni iz Edena.

Posljedica tog rasta ljudske populacije i sve većeg bliskog dodira s Anunakijima bila je
predvidljiva. U Knjizi postanka 6,1-4 stoji: „Kad su se ljudi počeli širiti po zemlji i kćeri im se
narodile, opaze sinovi Božji da su kćeri ljudske pristale, pa ih uzimahu sebi za žene koje su god
htjeli... U ona su vremena - a i kasnije - na zemlji bili Nefiliu kad su Božji sinovi općili s ljudskim
kćerima pa im one rađale djecu.”

Stoljećima je Adamina rasa, povrh tog križanja, bila izložena trajnim pokusima koji su
naposljetku rezultirali zamjenom neandertalaca kromanjoncima.

Ali, neki su specifični nedostaci ostali, uključujući sve veće smanjenje ljudskoga životnog vijeka.
Potomci prvih Adami živjeli su tisućama ljudskih godina zahvaljujući svojim genima Anunakija. Taj
se vremenski okvir polako smanjivao kako se križanje nastavljalo, a učinci života na Zemlji uzimali
svoj danak. Ali, zbog izvanrednoga životnog vijeka, čisti Anunakiji činili su st besmrtnima. U Epu o
Gilgamešu stoj) „Samo bogovi žive vječno pod Suncem, a ljudima su dani odbrojani, sve što
postignu je vjetar.”

Gardner, Alford i drugi smatraju da su Anunaki povećavali dugovječnost još i kemikalijama i(li)
enzimima koji su usporavali proces starenja. Gardner tvrdi da je često spominjana „zvjezdana vatra”
drevnih bobova mogla biti spoj protiv starenja sastavljen od enzima melatonina i serotonina
pronađenih u menstrualnoj krvi.

O dugovječnosti se dosta govori u Bibliji, gdje su navedeni životni vjekovi od stotina godina
ljudi prije Noe poput Adama, Seta, Enoha, Kenana, Enoha i Metuzalema. Ukazujući na to da je svaka
stara civilizacija tražila „izvor mladosti” ili neki oblik besmrtnosti, Alfred vidi očitu zabrinutost
starenjem u drevnim spisima, ali zaključuje da je njihov sustav računanja vremena bio manjkav.

S obzirom na to da fosilni zapisi i sumerski tekstovi smještaju pojavu ljudi u razdoblje od prije
više od 450 000 godina, nužno je donekle prilagoditi biblijske brojeve, navodi Alford. Otkrio je da se
množenjem biblijskih godina sa 100 dobiva 165 000 godina između rođenja Adamova sina Seta i Noe
u vrijeme potopa. Taj je broj više u skladu sa sumerskim izvještajima. „Židovski narod proveo je
iznimno dugo razdoblje od 400 godina u progonstvu u Egiptu prije izlaska. Kasnije je proveo oko 60
godina u progonstvu u Babilonu”, objašnjava Alford. „Židovi su bili daleko od sumerskoga
podrijetla njihova patrijarha Abrahama i izgubili su znanje o seksagezimalnom sustavu kojim je
njihovo podrijetlo od Abrahama zabilježeno.”

Prema Sitchinovoj kronologiji, prvi čovjek - Adama - stvoren je prije otprilike 300 000 godina.
Nakon daljnje genetske manipulacije muški Anunaki počeli su se križati s ljudskim ženama prije oko
100 000 godina. Nedugo nakon toga, novo ledeno doba počelo je desetkovati ljudsku populaciju
izvan kontrole Anunakija. Neandertalci su nestali, dok su kromanjonci preživjeli samo na Bliskom
istoku. Prije 50 000 godina ljudima koje su posvojili Anunaki bilo je dopušteno vladati u odabranim
gradovima, što je još više razbjesnilo Enlila, već ljutog zbog toga što su se neki Anunaki parili s

ljudskim ženama. Čak se žalio da zbog glasanja ljudi koji se pare ne može noću spavati. Enlil je
čvrsto odlučio učiniti nešto glede iritantnih ljudi.

Poplave i ratovi

Dakle, prije otprilike 12 000 qodina, kad je čelništvo Anunakija shvatilo da će s neizbježnim
povratkom planeta Nibiru doći do ozbiljnih klimatskih promjena, Enlil je povukao svoj potez.
Uvjerio je većinu u velikoj skupštini da dopuste prirodi učiniti svoje - da zbriše ljude dok će Anunaki
čekati na razvoj događaja u evakuacijskim brodovima koji kruže oko Zemlje.

lako je Enlilov plan prihvaćen, brat Enki imao je svoj. Bilo zbog nekakve sklonosti prema
ljudima ili jednostavno kako bi pomrsio račune Enlilu, prenio je ubojite „tajne bogova” jednom od
svojih najcjenjenijih ljudskih pomoćnika identificiranom kao Sumeranin Ziusudra ili Utnapištim.

Akadska verzija potopa spominje Nou kao Utnapištima, Ubar-Tutuova sina, i obojicu ih smješta u
Šurupak [sedmi grad koji su izgradili Anunaki]”, izvještava Alford. „Šurupak je nedvojbeno potvrđen
kao medicinsko središte bogova. Spominje se i kao grad Sud, koji je označivan i kao Ninharsag - to
je ona ista božica koja je pomagala Enkiju pri genetičkom stvaranju LU.LUA.” Ista priča o potopu
ponavlja se u babilonskoj legendi s Atrom-Hasisom kao Noom.

Utnapištim se naziva i „sumerskim Noom”, a paralele između biblijskog prikaza Noe i
Gilgamešova izvještaja o velikom potopu zapanjujuće su i očigledne. Govoreći o priči o Noi, Sitchin
je ustvrdio: „Biblijski izvještaj preuređena je verzija izvornoga sumerskog izvještaja. Kao i u drugim
slučajevima, monoteistička Biblija sažela je u jedno božanstvo uloge koje je igralo nekoliko ne
uvijek složnih bogova.”

Prema sumerskim tekstovima, Enlilov brat Enki uputio je Utnapištima/Nou kako da napravi arku,
uključujući lako dostupan bitumen, kako bi bila nepromočiva. U Gilgamešovoj verziji postoje neke
zanimljive pojedinosti izbrisane iz biblijskog izvještaja. Enki je dao Utnapištimu izliku kojom je
objasnio svojim susjedima zašto pravi brod - rekao im je da je kao Enkijev pristaša primoran
napustiti područje pod Enlilovom kontrolom pa mu treba brod za putovanje do Enkijeva teritorija u
Africi.

Enki je uputio Utnapištima/Nou: „Na brod ukrcaj sjeme svih živih stvorenja...” To je vrlo
zanimljiva uputa, zato što se, s obzirom na to da je Enki bio znanstvenik uključen u genetički
inženjering ljudi, čini vjerojatnim da je Utnapištim/Noa uzeo utorke DNK-a svih živih bića prije nego
pun brod životinja, kukaca i biljaka. Brodska kabina puna bočica s uzorcima čini se mnogo
uvjerljivijom od plutajućega zoološkog vrta.

Alford je iznio teoriju da je Enki, djelujući genetički preko lltnapištima/Noe i tri etnički različite
zamjenske žene, stvorio tri sina koja predstavljaju tri svjetske rase. Tako su nakon potopa bile
predstavljene ljudske rase. Drugi autori teoretiziraju da različite ljudske rase predstavljaju genetičke
pokuse drugih izvanzemaljskih rasa, a ne Anunakija.

Akadski izvještaj također jasno daje do znanja da veliki potop nije bio posljedica dugotrajnih
kiša. Opisuje tamu popraćenu strahovitim vjetrovima koji su se pojačavali, uništavajući građevine i
probijajući nasipe. Takve bi se prilike očekivale prilikom bliskog prolaska velikoga planetarnog
tijela. Dugogodišnja raštrkana arheološka iskapanja ukazuju na to da je ono što se smatra velikim
potopom bilo planetarna kata strofa premda nisu svi dijelovi svijeta bili pod vodom. ftema jednoj
teoriji o potopu, zbog gravitacijskih sila izazvanih prolaskom Nibirua, antarktički ledeni pokrov, već
nestabilan zbog kraja ledenog doba, kliznuo je u ocean, podigavši razinu mora na cijelom planetu.
Čak je i danas većina izvornih gradova Anunakija u Mezopotamiji duboko pod vodom i muljem blizu
ušća Tigrisa i Eufrata.

Nakon šest dana i noći, prema akadskoj verziji, elementi su se smirili, ali zemlja se nije vidjela.
Konačno, kao i u biblijskom izvještaju, arka se zaustavila na vrhu planine, identificirane kao Ararat.

Nakon slanja grlice, lastavice i gavrana s arke, samo se gavran nije vratio, što je upućivalo na to da u
blizini ima suhoga tla. Utnapištim/Noa i njegova obitelj potom su napustili arku te prinijeli žrtvu
paljenicu, što je privuklo pozornost Anunakija koji su se vratili. U drevnom tekstu stoji da su se
„bogovi okupili poput muha” oko spravljena mesa. Očito su ogladnjeli za svježom hranom nakon
duge zatočenosti u kružećim brodovima.

Suočen s činjenicom da su ljudi preživjeli, što je možda popratilo i kajanje zbog vlastitih djela,
Enlil nije imao mnogo izbora nego da popusti i dozvoli daljnji suživot s ljudima.

Taj bi scenarij sigurno mogao objasniti iznenadni nestanak priličnoga dijela ljudskog
stanovništva prije otprilike 10 000 godina - većina je nestala u velikom potopu.

Dok su se vode povlačile, a Nibiru izlazio iz Sunčeva sustava, Anunaki i šačica preživjelih ljudi
započeli su obnovu svijeta. No, taj poslijepotopni svijet pokazat će se manje miroljubivim od
prijašnjega.

Prije potopa svi ljudi koji nisu izravno radili za Anunakije bili su lutajući lovci-skupljači.
Praktički preko noći postali su zemljoradnici. „Zemljoradnja možda zahtijeva više rada od lova,
sudeći po dostupnim etnografskim podacima, [a posljedica je] nestabilan ekosustav koji je
modificirao čovjek, sa slabim pokazateljima raznolikosti napominje arheolog Kent l'lannery. ,,S
obzirom na to da zemljoradnja predstavlja odluku da se teže radi i jede više hrane koja je treći izbor,
slutim da su ljudi to činili zato što su smatrali da moraju obrađivati zemlju, a ne zato što su to htjeli.
Zašto su to mislili možda nikad nećemo saznati, usprkos činjenici da je njihova odluka preoblikovala
ostatak ljudske povijesti.”

Sumerske pločice objašnjavaju zašto su ljudi počeli obrađivati zemlju i udomaćivati životinje -
zato što su im tako naredili njihovi bogovi. A sa zemljoradmom je došlo do koncentriranja ljudi u
gradovima, napučenijim i većim nego prije potopa. Svakim je vladao jedan od vladara Anunakija,
koje su ljudi sad počeli smatrati „bogovima". Što se tiče dodatnih dokaza potopa, prvi pokušaji
poljodjelstva nisu otkriveni na plodnom tlu riječnih dolina, nego u planinskim područjima
Mezopotamije i Palestine.

I to se objašnjava u odlomku jednog sumerskog teksta, gdje stoji: Enlil se uspeo na vrh i podigao
pogled; pogledao je dolje; sve je bilo puno vode poput mora. Pogledao je gore; tamo je bila planina s
mirisnim cedrovima. Dovukao je ječam, posadio ga na planinskim terasama. Dovukao je ono što
raste, posadio žitarice na planinskim terasama.”

Kao i ljudi, čini se da ni određene prehrambene kulture nemaju preteče u Zemljinu evolucijskom
lancu. Jednostavno su se pojavile iznenada - posve kultivirane - prije oko 13 ()00 godina, prema
arheološkim nalazima. „Nema objašnjenja za to botanogenetičko čudo, osim ako se ne radi o procesu
umjetne manipulacije, a ne prirodnog odabira”, komentira Sitchin, napominjući da su se tri ključne
faze ljudskoga razvoja - zemljoradnja (oko 11 000 godina pr. Kr.), prapovijesna kultura (oko 7500
godina pr. Kr.) i civilizacija (oko 3800 godina pr. Kr.) - odvijale u intervalima od 3600 godina, što je
vrijeme Nibiruove putanje.

Za vrijeme poslijepotopne skupštine Anunakija/Nefilija odlučeno je da se Zemlja razdvoji na
četiri regije, a da se ljudska populacija podijeli na tri od ta četiri područja - donju Mezopotamiju,
dolinu Nila i dolinu Inda. Anunaki su zadržali Sinajski poluotok - svoje novo središte za svemirske
letove nakon potopa - kao svoje privatno ili „sveto” sklonište.

Očito je ta strategija „podijeli pa vladaj” za raštrkane zajednice ljudi zahtijevala posebne vođe.
Tako je nastala ideja „vladavine kraljeva” - ljudskih vladara koje su izabrali Anunaki ili ..bogovi
kako bi ih predstavljali. Praksa dinastijskoga kraljevanja ili kraljevskih loza koje vode podrijetlo od
bogova utječe na države i vlade sve do danas.

Ta je praksa započela u sumerskom gradu Kišu, koji Sitchin izjednačuje s biblijskim Kušcm.
Gardner se slaže s tim, smještajući biblijski Kuš istočno od Babilona, a ne u Egipat. U Knjizi postanka
10,8-12 stoji da je Kuš bio Noin unuk i otac legendarnog Nimroda, koji je podigao gradove poput
Babilona, Ereka i Akada te vladao njima iz svoje baze u Sumeru, prije izgradnje gradova u Asiriji,
uključujući Ninivu.

Možda je Nimrodov pokušaj da osujeti Enlilov plan raspršivanja doveo do priče o babilonskom
tornju iz Staroga zavjeta. Ta je priča počela u Balbeku, smatranom poslijepotopnim središtem
svemirskih operacija Anunakija u današnjem Libanonu, lamošnji golemi granitni blokovi, zvani
„triliton”, koji teže više od 300 tona, podupiru ideju da je to možda nekoć bilo slijetalište ili uzletište.
„Tekstualni, geografski i fizički dokazi međusobno se podupiru te potvrđuju da je Balbek sagrađen
kao slijetalište za rakete bogova”, primjećuje Alford.

U arapskom tekstu pronađenom u Balbeku stoji da su Nimrod i njegovi pristaše pokušali sagraditi
šem, što se u Knjizi postanka 11,4 prevodi kao: „pribavimo sebi ime...” „Nehotice krivo prevedenu
riječ ‘šem’, većina je prevoditelja smatrala znakom za riječ ime’. Međutim, izvorno znači ‘ono što se
uzdiže ”, objašnjava Turnage. „Sitchin pripisuje šemu mezopotamijsko podrijetlo od riječi mu ili
semitske izvedenice šumu, ili šam... ono po čemu se netko pamti’, što je preraslo u ime’. Izvorno
značenje riječi, međutim, prvobitno je bilo povezano s pojmom nečega što leti.”

„Uvidi li se da mu ili šem u mnogim mczopotamijskim tekstovima valja čitati kao nebesko
vozilo’, a ne ime', otvara se put razumijevanju pravoga značenja mnogih drevnih priča, uključujući
biblijsku priču o babilonskom tornju”, piše Sitchin.

Prema njegovu tumačenju nevolja u Babilonu, ljudi su ondje pokušali sagraditi vlastiti lansirni
toranj, po svoj prilici kaneći proizvesti vlastiti šem ili letjelicu u cilju borbe protiv razlaza
čovječanstva s vladarem s drugoga svijeta Anuom. „Hajde da sebi podignemo ^rad i toranj s vrhom
do neba!” citirani su u Knjizi postanka 11,4. „Pribavimo sebi [šem], da se ne raspršimo po svoj
zemlji!”

Ta je akcija samo povećala Enlilov strah od ljudskoga suparništva i učvrstila njegovu nakanu da
uništi ljude. Njegova je reakcija možda prikazana u Knjizi postanka 11,5-8: „Jahve se spusti da vidi
grad i toranj što su ga sagradili sinovi čovječji. Jahve reče: Zbilja su jedan narod, s jednim jezikom
za sve! Ovo je tek početak njihovih nastojanja. Sad im ništa neće biti neostvarivo, što god naume
izvesti. Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo, da jedan drugome govora ne razumiju.’ Tako ih Jahve
rasu odande po svoj zemlji te ne sazidaše grada.”

Ubrzo su tri ogranka čovječanstva - svi potomci Sema, Hama i Jafeta, trojice
Utnapištimovih/Noinih sinova - prebačena na unaprijed određene lokacije, gdje su se doista
vremenom razvili različiti jezici.

Alford nagađa da je Utnapištim/Noa možda imao žene koje predstavljaju različite rasne skupine.
Potomci tih žena bili bi drukčijih rasa, što pruža objašnjenje za prisutnost crne rase u Africi, žute u
Aziji i bijele na Bliskom istoku.

I sumerski tekstovi i Biblija slažu se da su Sem i njegovi potomci ostali na području koje
obuhvaća Mezopotamiju. Ham i njegova loza odvedeni su u Afriku -uključujući i dijelove Arabije -
dok su Jafetovi ljudi prebačeni u dolinu Inda, postavši možda zagonetnim „Arijcima” koji su se
iznenada poiavili ondje u prapovijesno doba.

Odgovarajući mir trebao je biti postignut tim raspršivanjem, popraćen nastankom novih gradova
s njihovim novopostavljenim kraljevima i povećanom proizvodnjom hrane. Ali, nažalost, čini se da
drevni „bogovi” nisu bili ništa bolji u stvaranju dugotrajna mira od ljudi. Nevolje su počele već kad
su Anunaki počeli premještati svoje postrojenje iz Sumera - sad uglavnom pod vodom - na Sinajski

poluotok, na mjesto koje će se zvati E1 Paran (Božje veličanstveno mjesto). Kao i prije potopa,
planina Ararat - u današnjoj istočnoj Turskoj, navodno mjesto gdje se arka na koncu nasukala - bila
je najsjeverniji orijentir slijetne staze sinajskoga slijetališta. Ta je baza bila smještena na tridesetoj
paraleli u geografskom središtu Sinaja, dok su južni orijentir bila dva najviša vrha Sinajske gore,
poznati kao Katarina (2637 m) i Mojsije (2286 m). Toj je slijetnoj stazi nedostajao odgovarajući
orijentir na zapadu.

„Ondje je teren preravan da bi imao prirodne orijentire ’, objašnjava Sitchin, “i zato su, sigurni
smo u to, Anunaki pokrenuli izgradnju umjetnih vrhova, dviju velikih piramida u Gizi."

„Velika Keopsova piramida bila je i svemirska vodilja”, slaže se NASA-in znanstvenik Maurice
Chatelain, koji je radio na sustavima komunikacija i obrade podataka svemirske misije Apollo.
„Piramida je iz zraka, s vrlo velike udaljenosti, vidljiva golim okom, a u svemiru se pokazuje na
zaslonu radara mnogo uočljivije zbog svojih nagnutih strana koje okomito reflektiraju radarske
zrake ako je pristupni kut 38 stupnjeva iznad obzora. I^ko je zamisliti ulaštenu kamenu površinu... kao
radarski reflektor... Tako moćan reflektor mogao je služiti kao orijentir za pristup svemirskih
brodova i vjerojatno mu je to dugo vremena bila svrha. Znamo da je piramida bila obojana u razne
boje koje su se mogle metalizirati kako bi se povećala reflektivnost za laserske ili radarske zrake.”

Urednici Holmanova biblijskog rječnika navode da „Sinaj” vjerojatno dolazi od riječi koja
označava „sjaj”, a vjerojatno potječe od babilonskoga boga Sina. Sin je jednostavno semitsko ime za
Nanara, prvorodenoga sina čelnika Anunakija Enlila i vladara Ura, Abrahamova rodnoga grada. Neki
istraživači nagađaju da su možda u dalekoj prošlosti vrhovi Sinajske gore mogli nositi divovske
reflektore kako bi olakšali triangulaciju pilotima pri slijetanju.

Sin je bilo i kaldejsko ime za Mjesec, gdje je Enki, kako Sumerani tvrde, prvi put nabavio žive
organizme ili „sjeme” za svoje pokuse s ljudskim križancima s tog ostatka sudara Nibirua i planeta
Tiamat. „Nepojmljivo je koliko je ta promjena jednog jedinog imena prouzročila zla u ljudskoj
povijesti”, navodi Henry. „Kad su kršćanski tumači stupili na scenu, ponavljali su priču o tome kako
smo rođeni u grijehu [engl. sw]. Bili su posve u pravu. Međutim, promaknuta im je činjenica da se Sin
odnosi na Mjesec, izvor našega genetskog materijala!”

Zbog uništenja kontrolnog centra misije Anunakija u sumerskom gradu Nipuru za vrijeme potopa
i potrebe za lokacijom jednako udaljenom od slijetne linije, novi je kontrolni centar izgrađen na
planini Moriji, u prijevodu „planina navođenja ’. Bilo je to mjesto budućega svetoga grada
Jeruzalema, koji su dugo smatrale najsvetijim mjestom sve velike zapadne religije.

Dok se njihov rad vezan uz svemir završio, rođeni su novi naraštaji Anunakija na Zemlji. Nalik na
scenarij neke drevne sapunice - koja bi se ponavljala kroz zabilježenu povijest - postoje izvještaji o
spletkama, zavjerama i pravim ratovima u kojima je brat ustajao protiv brata, a sestra protiv sestre. Ti
sukobi, pobune i ratovi naposljetku će uključivati i ljude, izloživši ih tako po prvi put oružanoj borbi,
što traje do danas.

Prema sumerskim tekstovima, Enkijev prvorođeni sin Marduk stekao je vlast nad egipatskim
područjem te postao poznat kao Ra. Njegova djeca Šu i Tefnut dali su primjer budućim faraonima
vjenčavši se. Njihova djeca Geb i Nut također su se vjenčala te postala sljedeći kraljevski par kao i
roditelji nekih egipatskih najpoznatijih bogova/vladara - Ozirisa, njegove sestre/žene Izide, Seta i
Neftis, Izidine sestre. Svi ti unutarobiteljski brakovi doveli su do problema nasljedstva koji se
rješavao podjelom zemlje. Ozirisu je pripao Donji Egipat, a Setu brdoviti Gornji Egipat.
Nezadovoljan svojim dijelom Set je počeo manipulirati protiv Ozirisa i tako su počeli legendarni
ratovi u drevnom Egiptu.

Nakon Ozirisove smrti, njegov sin Horus htio se osvetiti Setu, koji se premjestio istočno,

osvojivši sinajski koz.modrom. Gnjevni zato što Enkijevi potomci nadziru to postrojenje, Enlilovi
pristaše napali su Setove snage. To se obiteljsko suparništvo prosljeđivalo od najstarijih vremena.

Pod vodstvom Ninurte, Enlilova sina, ponovno je osvojeno sinajsko postrojenje. Vlast je pripala
novim kraljevima Babilona, Asirije i Kanaana, koji su i sami sudjelovali u gotovo neprekidnim
ratovima. Mnogi od tih sukoba vjerno su zabilježeni u Starom zavjetu, zajedno s nerazumljivim
imenima i neizgovorivim nazivima mjesta, koja će povjesničarima biti teško u cijelosti razumjeti
zbog neprekidnih promjena pri prevođenju s jednog jezika na drugi.

Oružani sukob, koji je započeo suparništvom i spletkama između gospodara Anunakija, sad su
nastavili njihovi ljudski sljedbenici te ga pretvorili u svjesni kontrolni mehanizam zajedno s
religijskim štovanjem Anunakija, što se već pokazalo uspješnim pri držanju priprostih ljudi na uzdi.

No, kako je to obično slučaj s tolikim ratovima, stvari su Anunakijima izmakle kontroli. U priči
koja podsjeća na Romea i Juliju, Enlilova unuka Inana udala se za Enkijeva naimlađega sina
Dumuzija, uz oprezne blagoslove obaju zavađenih obitelji. No, kad je Dumuzi stradao nakon što ga je
zatvorio Marduk/Ra zbog kršenja moralnog kodeksa Anunakija, Inana je napala Marduka/Ra.

Kako bi se zaustavio sukob, Marduku/Rau je suđeno zbog Dumuzijeve smrti. S obzirom na to da
se nije moglo dokazati je li smrt bila namjerna ili slučajna, odlučeno je da se Marduk/Ra osudi na
doživotno zatočenje na golemu, nepristupačnu mjestu čiji zidovi dosežu nebo. Sitchin označava
Mardukov zatvor kao ništa drugo doli veliku piramidu.

On piše da njegovi prijevodi sumerskih tekstova objašnjavaju da je neobičan otvor u velikoj
piramidi - zagonetni ručno isklesani tunel koji povezuje prolaz koji se spušta s prolazom kou se
uzdiže u piramidi - iskopan kako bi se zaobišao veliki granitni kamen koji zatvara prolaz što se
uzdiže kako bi se spasio Marduk/Ra nakon što je pomilovan, ali i prognan. To hvatanje, zatočenje i
navodna smrt egipatskoga boga potanko je ispripovijedano drevnim egipatskim hijeroglifima.

Inana, daleko od toga da bude zadovoljna takvim razvojem događaja i željna moći, mogla se
uklonili samo tako da joj se da nadzor nad drugim područjem, možda nad stanovništvom doline Inda.
Humci s ruševinama Mohendžo Dara, najvećega grada civilizacije koja potječe iz vremena prije
2500. g. pr. Kr., prvi su put otkriveni na rijeci Ind u južnom Pakistanu 1922. godine. Premda potpuno -
i neobično - razoren u prapovijesno doba, građevine od pečene cigle i promišljen plan grada neke
istraživače upućuju na očitu vezu sa Sumerom. Alford tvrdi da je grad bio naseljen ljudima koji su se
nazivali Harapancima i koji su „štovali samo jedno žensko božanstvo, čiji prikaz zapanjuiuće
podsjeća na druge slike božice Inane”.

Bila to indska božica Inana ili ne, nastavila je svoju potragu za moći, prema sumerskim
tekstovima, na koncu zamijenivši Ninharsag među glavnim vodama Anunakija. Našla je i ljudskog
križanca kojega je iskoristila da izbori novo carstvo. Taj je čovjek bio Saru-Kin, bolje znan kao
Sargon Veliki. Smatran potomkom ljudske majke i oca Anunakija, Sargon je utemeljio semitsku
akadsku dinastiju oko 2200. g. pr. Kr., koja je na koncu obuhvatila cijelu Mezopotamiju. Prisjetimo se
da je Sargon tvrdio kako gaje, poput kasnijeg Mojsija, majka stavila u zapečaćenu košaru od trstike i
pustila niz rijeku do sigurnog mjesta.

Sargonovi zapisi o njegovim osvajanjima opisuju Inanu kao aktivno prisutnu na bojištima, ali
pripisuju Enlilu odlučnost glede razmjera pobjeda i širine teritorija”, napominje Sitchin.

S padom Sargona i akadskoga carstva Marduk/Ra pobjegao je iz progonstva i pokušao povratiti
svoju vlast nad Babilonom. To je dovelo do promjene savezništava, jer Enlilove su i Inanine snage
stale protiv Marduka i njegova oca Enkija. Čak se i Mardukov sin po imenu Nergal ili Era priključio
Enlilovim snagama, stoje taj sukob učinilo pravim građanskim ratom.

Plašeći se Mardukovih ambicija, Anunaki su nagovorili Anua da dopusti uporabu sedam moćnih

oružja, koje danas mnogi smatraju taktičkim nuklearnim projektilima, protiv Marduka/Ra. Sve se to
dogodilo neko vrijeme prije 2000. g. pr. Kr.

U tom trenutku u priču ulazi biblijski patrijarh Abraham. Prema Sitchinu, Abraham je bio daleko
od lutajućega Hebreja kao što se danas općenito misli. On tvrdi da pomna analiza raznih tekstova
jasno upućuje na to da je Abraham iz Ura bio visoko pozicionirani Sumeranin. „Došavši u Egipat,
Abraham i Sara dovedeni su na faraonov dvor; u Kanaanu je Abraham sklapao sporazume s mjesnim
vladarima”, napominje on. „To nije slika nomada koji pljačka tuđa naselja; to je slika osobe visoka
položaja vješte u pregovaranju i diplomaciji.”

Abraham je zapovijedao i naoružanim postrojbama, kako svjedoči Knjiga postanka 14,14-16,
gdje stoji daje poveo 318 ljudi da spase njegova nećaka Lota i obitelj od nadiruće vojne koalicije pod
Mardukovim zapovjedništvom.

Krećući se s očitom namjerom da ponovno zauzmu sinajski kozmodrom, te su postrojbe sa
sjevera bile odbijene prije nego što su stigle do Sinajske gore i prestale pljačkati gradove Sodomu i
Gomoru u dolini Sidim na južnom rubu Mrtvoga mora nakon što su porazile kraljeve tih gradova.
Upravo su ondje zatočili Lota prije povratka na sjever i onamo se Lot vratio nakon što ga je spasio
Abraham.

I upravo je ondje svijet možda prvi put čuo nuklearnu eksploziju.
Sitchin pretpostavlja da su zapravo Abraham i njegovi ratnici spriječili Mardukove pljačkaše da
stignu do sinajskog postrojenja u El Paranu. Taj mu je pothvat pribavio Melkisedekovu pohvalu i
blagoslov, kao i savez s Jahvom, označenim kao Enlil. Alford navodi daje Abrahamov bog Jahve,
izvorno E1 Šadaj ili Bog planine, možda Enlilov sin Išku, poznat i kao Adad. Prema Alfordu, upravo
je taj Anunaki kasnije komunicirao sa svojim odabranim narodom preko radijskoga prijamnika
nazvanog u Bibliji kovčegom saveza.
I Boulay kovčeg smatra radijskim uređajem i drži da je znakovito to što se kovčeg trebao izraditi
prema točno određenim uputama prije nego što se ploče s deset zapovijedi stave u njega. „Ploče su
vjerojatno sadržavale izvor napajanja nužan za aktiviranje prijamnika-odašiljača”, piše on.
Jedan redak u Starom zavjetu (Brojevi 7,89) možda čak opisuje mjesto gdje je bio zvučnik na tom
uređaju: „Kad bi Mojsije ulazio u Šator sastanka da razgovara s Njim, slušao bi glas kako mu govori
odozgor s Pomirilišta što je bilo na Kovčegu svjedočanstva, među dva kerubina. Tada bi mu
govorio.”
S obzirom na to da ih Enlilovi „bogovi” nisu uspjeli zaštititi od napada savezničke vojske,
kraljevi Sodome i Gomore možda su prešli na Mardukovu stranu. O kojem god razlogu bila riječ,
Enlil i njegovi sinovi Ninurta i Adada godinama su pripremali napad nuklearnim projektilima radi
osvete.
No, iz zahvalnosti zbog Abrahamovih prošlih usluga, odlučili su ga upozoriti. Kako je opisano i
u Knjizi postanka 18, Jahve je došao k Abrahamu i upozorio ga da će gradovi biti uništeni zato što su
se okrenuli protiv njega. Dokaz da je uništenje Sodome i Gomore bilo planirano može se naći u tom
upozorenju skupa s Abrahamovim pogađanjem s Jahvom, pri čemu je smanjio broj pravednika zbog
kojih bi grad mogao biti pošteđen s 50 na deset.
Dokaz da je znao upozorenje je dvaju „anđela" Lotu u Sodomi premda je izvorna hebrejska riječ
mal akhim zapravo označivala samo „glasnike”. Nakon određenih teškoća sa susjedima zbog tih
posjetitelja, kako je navedeno u Knjizi postanka 19, 12-13, par je rekao Lotu: „Koga još ovdje imaš:
sinove i kćeri, sve koje imaš u gradu iz mjesta izvedi! Jer mi ćemo zatrti ovo mjesto: vika je na njih
pred Jahvom postala tolika te nas Jahve posla da ga uništimo.”
Lot je s rodbinom pobjegao u planine prema uputama, ali plamena kataklizma zahvatila je i

njegovu obitelj. Prema Knjizi postanka 19,26, Lotova žena, koja je zaostala, pretvorila se u „stup
soli”. Sitchin napominje daje izvorna sumerska riječ koju su hebrejski pisari preveli kao „sol”
značila i „para”. Dakle, Lotova je žena isparila od eksplozije koja je razorila Sodomu i Gomoru. Lota
i ostale članove obitelji možda je zaklonio vrh brda ili nešto slično. Sumerski tekst Erra epos citira
jednog od onih koji su stajali iza uništenja kako se zaklinje: „Duše ljudi koji će nestati pretvorit će se
u paru.” U nuklearnim bombardiranjima Hirošime i Nagasakija bilo je uobičajeno da su neke žrtve
zaklonjene od prvotne eksplozije preživjele dok su nezaklonjeni ljudi pokraj njih isparili.

U međuvremenu je Abraham, koji je stajao kilometrima daleko u planinama, pogledao dolje i
vidio stup gusta dima kako se diže kao iz peći.

Druga posljedica napada možda je pukotina na južnom rubu Mrtvoga mora, zbog čega su
bombardirani gradovi preplavljeni slanom vodom te je nastao plitki južni dio mora ispod poluotoka
Lisana.

Ironično, možda je baš Mardukov sin potaknuo nuklearni napad, budući da u jednom
babilonskom tekstu stoji: „No, kad je Mardukov sin bio u obalnoj zemlji. Onaj Od Zla Vjetra [Nergal]
spalio je žarom nizinu."

Dokazi za nuklearnu narav tog razaranja dolaze iz arheoloških nalaza prema kojima su okolna
naselh iznenada napuštena na nekoliko stoljeća oko 2040. g. pr. Kr., a izvorska voda u blizini Mrtvoga
mora još uvijek sadrži štetne razine radioaktivnosti.

Paralelno s razaranjem Sodome i Gomore, i sinajski je kozmodrom bio predviđen za nuklearno
uništenje, po svoj prilici kako bi se spriječilo da padne u Mardukove ruke. Druge mete, nezabilježene
i još neotkrivene, također su mogle doživjeti nuklearne eksplozije.

Prema Sitchinu, Alfordu i drugima, sinajska je eksplozija stvorila neprirodne biljege na tom
poluotoku, što se još može vidjeti iz svemira, kao i mnoštvo oprženih stijena na tom području.

„U istočnom Sinaju milijuni pocrnjela kamenja raštrkani su desetinama kilometara. To je kamenje
bez ikakve sumnje neprirodno”, navodi Alford. „Fotografije jasno pokazuju da je kamenje pocrnjelo
samo na površini."

Nuklearni udari uzrokovali su i neočekivane i tragične posljedice. Nastao je radioaktivni ciklon,
koji se kretao prema sjeveroistoku kroz Mezopotamiju, izbrisavši sav život i dokrajčivši sumersku
civilizaciju.

Konvencionalna povijest tvrdi da je moćni Sumer, koji se iznenada pojavio prije otprilike 6000
godina, jednostavno jednako iznenadno nestao - progutala su ga nova carstva, Babilon i Asirija.
Sumerski tekstovi kazuju mnogo strašniju priču.

U raznim „jadikovkama” koje je preveo Samuel Kramer, stručnjak za stari Sumer, stoji: „Zemlju
[Sumer] je zadesila velika nesreća, nepoznata čovjeku; nikad viđena, kojoj nema odupiranja. Velika
oluja s neba... Oluja koja razara zemlju... Zao vjetar, poput bujice... Žestoka oluja uz vatrenu žegu...
Danju je zemlji uskraćivala svijetlo sunce, noću zvijezde nisu sjale... Užasnuti ljudi jedva disahu;
zgrabio ih zli vjetar, ne daje im ni još jedan dan... Usta im puna krvi, glave im plivaju u krvi... lice je
blijedo od Zlog Vjetra. Zbog njega su gradovi opustošeni, domovi opustješe; staje opustješe, obori se
isprazniše... Zbog njega sumerskim rijekama teče gorka voda; na uzoranim poljima raste korov, na
pašnjacima rastu usahle biljke... Stoga svi bogovi napustiše Uruk; držahu se dalje od njega; sakriše se
u planinama, pobjegoše u daleke ravnice.” Ta jedna jedina velika oluja s radioaktivnim padalinama
izbrisala je prvu svjetsku veliku civilizaciju, ostavivši „nagomilana” trupla stanovnika.

U to se doba prekidaju iscrpne pripovijesti o Sumeru i njegovim bogovima. Proći će stoljeća
prije nego što civilizacija i pismo još jednom procvjetaju u Mezopotamiji, dok je sjećanje na veliku
kataklizmu izblijedjelo u nejasne priče o toj mori.

„Zapravo je iščeznula”, objašnjava Gardner, „svijest o tome da su izvorni mezopotamijski zapisi
bili zabilježeni kao povijest. Ta je povijest kasnije preinačena kako bi stvorila temelj za strane
religijske kultove - prvo judaizam i zatim kršćanstvo. Izobličena dogma - nova odobrena povijest -
toliko se razlikovala od izvornih zapisa da su stari izvještaji iz prve ruke označeni kao mitologija’.”

Bio je tu nuklearni Armagedon Anunakija, u kojemu je razorena njihova tisućljetna edenska
kolonija. Prema jednoj su se teoriji Anunaki, šokirani onim što su prouzročili, povukli u jednu
enklavu na Sinaju gdje je većina odlučila vratiti se kući, ostavivši možda samo čuvare.

Za ljude se sve to dogodilo u davna vremena, prije više od 4000 godina. Za Anunakije, to bi bilo
samo malo više od jedne godine njihova vremena. Neki istraživači drže da bi spasilačka misija
Anunakija još mogla biti na putu za Zemlju. Samo će vrijeme odgovoriti.

Oni koji su preživjeli taj davni holokaust suočili su se s razdobljem zaostajanja i divljaštva.
Preostali su se ljudi snalazili i počeli obnavljati svoje civilizacije, što je bio spor proces bez pomoći
njihovih „bogova Abraham i njegovi ljudi preselili su se s razorenog područja na jug, gdje je on
postao otac Izaku u dobi od stotinu godina, zahvaljujući svojim miješanim genima, lzakov sin Jakov
postao je poznat kao Izrael, što je ime koje se ubrzo počelo primjenjivati na cijeli njegov narod. Neki
vjeruju da ime Izrael nije ništa doli kombinacija egipatskih bogova OzirISa, RA te
mezopotamijskoga boga ELa.

Nakon što je oko 35 naraštaja Izraelaca prosljeđivalo usmenu predaju o spomenutim događajima,
napokon je zapisana na hebrejskom. Ono što se potom dogodilo je, kako kažu, povijest.

Osvrt

Valja naglasiti da prethodno stoljeće tek počinje grebati površinu obilja sada dostupnih podataka -
i arheoloških i onih na pločicama s klinastim pismom - koji podupiru tu nevjerojatnu priču, zajedno s
njezinim dalekosežnim implikacijama. A nijedan autor ili istraživač koji proučava tu temu ne smatra
da posjeduje sve činjenice.

Možda je dr. Horn govorio u ime većine kada je napisao: „Raščistimo još jednom kako ne
smatramo da su drevne sumerske i druge mezopotamijske priče ‘bezuvjetno istinite’. Te priče koje su
stigle do nas'kroz tisuće godina usmene predaje i zapisivanja jamačno su ponešto iskrivljene -
vjerojatno su ih u nekim slučajevima namjerno iskrivili Anunaki. No, mislim da su te drevne priče
najbliže istini...”

Također valja shvatiti da je cijela ova priča iscrpno ispripovijedana, u ovom ili onom obliku, u
sumerskim tekstovima otkrivenim tek u posljednjih 150 godina, a svi prethode Bibliji barem dva
tisućljeća.

Razmislite samo kako će sadašnji događaji zvučati za nekih 2000 godina - najznačajnija država na
Zemlji bombardira neke od najmanjih i najslabijih bez jasna razloga, ljudi skapavaju od gladi u
nekim dijelovima svijeta dok su u drugim poljoprivrednici plaćeni da ne sade usieve, tehnofili sjede
kod kuće i igraju elektronski golf radije nego pravi, a policijskim je snagama naređeno da uhićuju
ljude samo zato što žele konzumirati jednu psihoaktivnu biljku. Ljudi budućnosti također će se
vjerojatno svemu tome nasmijati kao fantastičnim mitovima.

Međutim, tragači za istinom ne mogu se smijati prikazima sumerskih izvjestitelja koji su se
pokazali tako točnima u većini slučajeva. Jednako tako brojni dokazi zavjereničke kontrole u vladi,
biznisu i medijima ne mogu se ignorirati.

Nevjerojatno je to što danas imamo toliko informacija. Sitchin se divi nebrojenim neopjevanim
osobama koje su, namjerno ili nehotice, tako dobro sačuvale staro znanje. „Imajući na umu da su ti
drevni tekstovi stigli do nas kroz vrijeme koje se računa u tisućljećima, čovjek se mora diviti
drevnim pisarima koji su bilježili, prepisivali i prevodili najstarije tekstove - vrlo često, vjerojatno,
ne znajući točno što jc ovaj ili onaj izraz ili tehnički termin izvorno značio, ali uvijek se tvrdoglavo
držeći tradicija koje su zahtijevale krajnje pomno i precizno prenošenje kopiranih tekstova ",
zahvaljuje on.

Iakoder je ukazao na unutarnju dosljednost njihovih prikaza rekavši: „Tvrdnju da su prvi koji su
osnovali naselja na Zemlji bili astronauti s drugoga planeta Sumerani nisu olako iznosili. Iz teksta u
tekst, kad god se spominje polazna točka, uvijek stoji sljedeće: 432 000 godina prije Potopa DIN.GIR
- „Pravednici iz letjelica” - stigli su na zemlju sa svojega planeta.

Koliko god se te ideje nekima činile neobične, mnogi ljudi danas vjeruju da će u bliskoj
budućnosti ova verzija povijesti postati i popularna i proširena te da će se naposljetku analizirati i
podučavati u školama, na sveučilištima i u znanstvenim centrima. Pomaci u astronomiji,
antropologiji, arheologiji i egiptologiji već počinju podupirati teze Sitchina i drugih.

Ništa od toga ne mora poricati postojanje univerzalne stvaralačke sile - Boga -apsolutnog
Jedinstva cjelokupne energije i materije. Danas ljudi koji su kontaktirali s NLO-ima, ili su ih isti oteli,
složno govore da čak i „izvanzemaljci" s kojima su imali iskustva tvrde da su svjesni Vrhovnog bića.

Znanje o tom jedinom Bogu, koji je sigurno stvorio i stvoritelje Anunakije, uz svijest o tome da
život nema samo materijalnu razinu postojanja, potajno je održavano unutar svih tajnih društava.
Cijela ova tema nesumnjivo ima metafizičku - duhovnu - stranu, ali to nije tema ovog rada.

Sumersko tumačenje stvaranja i čovjekova podrijetla krajnje je zanimljivo. Nije samo unutarnje
dosljedno, nego i poduprto dokazima diljem svijeta. Isto tako, nudi uvjerljiva objašnjenja nekih od
najzagonetnijih anomalija i misterija na Zemlji. Jednostavno ima više smisla nego mnogi dosezi
racionalizacije dosadašnje znanosti.

Ideja o drevnim naprednim civilizacijama zapravo nije nova. Godine 1882., u doba neznanja i
posvemašnjeg nevjerovanja u izvanzemaljske stvari, učenjak Ignatius Donnelly napisao je u knjizi
Atlantida: pretpotopii svijet (Atlantis: I'he Antediluvian World) da su bogovi i božice drevnih
mitologija zapravo bili kraljevi i kraljice Atlantide, pretpotopne visoko razvijene civilizacije od koje
su potekla sva kasnija ljudska društva.

Frederick Soddy, britanski dobitnik Nobelove nagrade za kemiju koji je uveo izotope kao
odrednicu geološke starosti, napisao je 1909. godine: „Vjerujem da je u prošlosti bilo civilizacija
upoznatih s atomskom energijom i da su zbog njezine zlouporabe bile potpuno uništene.”

Švicarski autor Erich von Daniken, premda uz oštre kritike konvencionalnih znanstvenika i
teologa, pisao je od 1970. godine strahovito popularne knjige o izvanzemaljskim posjetiteljima ili
drevnim astronautima. Kasnija arheološka i antropološka otkrića samo su potkrijepila von
Danikenove teorije. Još je 1998. godine napisao: „Kad je divovski izvanzemaljski matični brod ušao u
naš Sunčev sustav, izvanzemaljci s njega... otkrili su obilje svih oblika života, među kojima su bili i
naši primitivni preci... Stoga su uzeli jedno od tih stvorenja i genetički ga izmijenili - što danas više
nije nezamisliva ideja."

Neki autori, poput Charlesa Forta, Williama Bramelyja, Davida Iekea i R. X Boulavja, vide
čovječanstvo kao tek nešto više od krda životinja pod kontrolom izvanzemaljskih gospodara.

„Čini se da su ljudska bića robovska rasa koja čami na jednom izoliranom planetu u jednoj maloj
galaksiji”, zaključuje Bramley 1989. godine. „Kao takva, ljudska je rasa nekoć bila izvor radne snage
za jednu izvanzemaljsku civilizaciju te i danas ostaje njezinim vlasništvom. Kako bi zadržala nadzor
nad svojim vlasništvom i održala Zemlju kao neki oblik zatvora, ta je druga civilizacija („Stražari )
izazvala beskrajan sukob između ljudskih bića, potaknula duhovnu propast ljudi i uspostavila na
Zemlji uvjete neprekidnih fizičkih patnji. Ta situacija traje tisućama godina te se nastavlja i danas.”

„Ukratko”, piše leke 1999. godine, „rasa međusobno križanih [‘kraljevskih’ križanaca reptila i
ljudi] loza... bila je koncentrirana na Bliskom istoku u starom svijetu, a kroz tisuće godina koje su
otada prošle, proširila je svoju moć na cijeli svijet... stvarajući institucije poput religije kako bi
intelektualno i emocionalno utamničila mase i nagnala u rat jedne protiv drugih.”

Boulay smatra: „Od čovjeka se tisućljećima zahtijeva da porekne istinu o svom podrijetlu, a kao
palijativ razvili smo prikladan oblik amnezije. Prihvatili smo tumačenje povijesti koje propagiraju
neuništivo svećenstvo i akademska zajednica.”

Novinar Charles Fort zaključio je 1941. godine: „Mislim da smo mi imovina. Želim reći da
pripadamo nečemu: da je nekoć davno ovaj planet bio ničija zemlja, da su drugi svjetovi istraživali i
kolonizirali ovaj i da su se međusobno borili za vlasništvo te da je sad u nečijem posjedu...”

Alan F Alford mozgao je o tome kako bi stari bogovi mogli pokušavati danas održavati kontrolu.
„Bilo tko bi se mogao pojaviti tvrdeći da je Isus ili Jahve”, piše on. „No, s druge strane, ne bi bilo
mnogo koristi od toga da se bogovi izravno obrate masama. Vijesti o njihovu povratku proširila bi se
na temelju povjerljivosti, bile bi dostupne samo nekolicini svjetskih čelnika. Činilo bi se kao da se
život normalno nastavlja, ali s novim političkim ciljem. Mogli bismo otkriti njihovu prisutnost u
neobjašnjivim događajima, promjenama vladine politike ili ratnim akcijama koje uopće nemaju
smisla i možda u povećanju Vladine tajnovitosti.”

Drugi autori, poput Masonsa Halla i Mackeyja, zajedno s kršćankom Nestom Webster, također

prate trag tajnoga znanja natrag do Mezopotamije, ali podjelu između ljudi i neljudi vide kao
metafizičku borbu između svjetla i tame.

Godine 1920. Websterova je upitala: „Kako se može ignorirati djelovanje Okultne Sile u svijetu?
Pojedinci, sekte ili rase, raspaljeni željom za svjetskom prevlašću, dali su borbene snage za
razaranje, ali iza njih su prave sile tame u vječnom sukobu sa silama svjetla.”

Mackey tvrdi da se drevno znanje sastojalo od „dviju velikih religijskih istina” -jedinstvenosti
Boga i besmrtnosti duše. Napominje da stari masonski „statuti” prate trag tog skrivenog znanja ili
„znanosti, kako se uvijek nazivalo, od [pretpotopnog Noina oca] Iameka preko [legendarnoga
sumerskog vođe] Nimroda, koji je utemeljio’ ili izumio zidarski zanat prilikom izgradnje
babilonskog tornja, pa preko [grčkog matematičara] Euklida, koji ga je utvrdio u Egiptu, odakle su
ga Izraelci prenijeli u Judeju, a tamo su ga opet utvrdili David i Salomon prilikom izgradnje Hrama...
donijeto je u Francusku... Iz Francuske je prenijeto u Englesku...”

I Iall tvrdi da se to znanje može iskoristiti da se „prijeđe linija koja razdvaja istinito od lažnoga,
duhovno od materijalnoga, vječno od privremenoga ’. On navodi da su drevno znanje prvim ljudima
dali „njihov praoci, zmijski kraljevi, koji su vladali Zemljom. Upravo su ti zmijski kraljevi osnovali
misterijske škole... i druge oblike drevnog okultizma.”

Upravo tom strahovitom i prastarom moći upućena je elita - kojoj se može ući u trag i preko
krvnog podrijetla i filozofije - nastojala uzurpirati i kontrolirati praktički svaki veliki pokret za
potpuni razvoj ljudskog potencijala, još odavno prije kršćanstva pa sve do new agea. S obzirom na to
da je jasno pokazano kako se to znanje - ili svjetonazor - i dalje čvrsto zadržava unutar najužega
kruga posvećenih u tajnim društvima, čini se da postoje tri mogućnosti: malobrojna posvećena elita i
dalje gomila bogatstvo i moć u nadi da će stupiti u dodir s našim drevnim stvoriteljima
(izvanzemaljskom inteligencijom); ili je već ostvarila taj kontakt te je vođena i kontrolirana; ili
njezini pripadnici jesu ti drevni stvoritelji, Anunaki, zmijski kraljevi.

Ako je sumerska verzija naše povijesti točna, onda su Anunaki možda još ovdje, pod raznim
krinkama koje se temelje na naprednoj tehnologiji. Na kraju krajeva, dok se razaranje Sodome i
Gomore za nas dogodilo prije više od 4000 godina, za Anunakije bi to bilo malo više od jedne
godine.

Kakva god bila istina, moramo se čuvati vođa koji pokušavaju - bilo silom, manipuliranjem ili
obmanom - usmjeriti cijele populacije u pravcu kojim ne žele ići i od kojega možda uopće nema
koristi.

Moramo priznati da iako mnogi „vode” nisu na vlasti, možda kontroliraju naše živote mnogo
više nego bilo koji sitni birokrati zbog neumjerene moći koju imaju nad onim što vidimo i čujemo.

U prošlosti su se ratovi i religija uspješno koristili kao kontrolni mehanizmi. Danas, s nuklearnim
oružjem koje masovne ratove čini nezamislivima te organiziranom religijom u opadanju, ekonomija
- moć novca - postala je izabranom metodom kojom najuža elita tajnih društava kontrolira mase.

Loša je vijest da je većina iznesenog u ovoj knjizi točna. Dobra je vijest da čitate ovo, što znači da
stoljetna urota radi kontrole ljudske sudbine još nije postigla potpun uspjeh premda su znaci
upozorenja posvuda. Iz perspektive 1948., George Orwell opisao je sliku budućnosti kao „čizmu koja
gazi ljudsko lice - zauvijek . Hoće li to biti naša budućnost?

Dok ulazimo u treće tisućljeće, nove zamisli, nove ideje i novo znanje kao da nas guraju naprijed
sve bržim tempom. Vidimo da se naš svjetonazor i način razmišljanja neprekidno razvijaju u nove
obrasce shvaćanja u ovom očito neobičnom dobu.

U samo nekoliko početnih mjeseci 1999. godine, televizijskoj su publici prikazane razne emisije
posvećene Vladinim zavjerama, NLO-ima, kontaktu s izvanzemaljcima, novim prostorijama i

tunelima otkrivenim unutar velike piramide i nedvojbene mogućnosti postojanja prapovijesne visoko
razvijene civilizacije na Zemlji, uz obećanje novih otkrića.

Mnogi od nas skreću pogled, nadajući se da se neće morati baviti prosvjetljujućim pitamima koje
novo znanje donosi. Izbjegavamo televizijske emisije i knjige koje mogu poremetiti naš tradicionalni
način razmišljanja.

Ali, to je uzaludno. Čujemo o tome u uredskim razgovorima, radijskim emisijama, pa čak i
povremeno u kratkim odlomcima u glavnim medijima. Rasprave o temama koje su nekoć bile
zabranjene sad su uobičajene.

Dakle, što valja činiti u ovom dobu duhovne bijede usred materijalnog obilja?
Znanje je doista moć. Vrijeme ja da se oni koji žude za istinskom slobodom potrude - da se
odupru silama koje žele prevlast putem straha i nesloge.
To ne mora uključivati nasilje. To se može činiti na skromne, jednostavne načine, primjerice da
ne kupite novi sportski terenac, prerežete sve kreditne kartice osim jedne, ne odlučite se za drugu
hipoteku, umjesto da pogledate seriju na televiziji pročitate neku dobru knjigu, postavljate pitanja i
otvoreno govorite u crkvi ili sinagogi, prisustvujete sastancima školske uprave ili gradskoga vijeća,
glasate za kandidata s najmanje novca, učite o Pokretu za potpuno informiranu porotu i angažirate se
kad vas pozovu - općenito, da preuzmete odgovornost za vlastite postupke. Unatoč sveprisutnom
oglašavanju lota - legaliziranoga državnog kockanja - sve se plaća. Odustajanje od pojedinačne moći
u zamjenu za komfor i sigurnost dokazano vodi samo do tiranije.
Vrijeme je za istinu - o našoj prošlosti i sadašnjosti, o tome tko doista vlada i o tome što se čini
ovom planetu u ime napretka i profita. Volite svoju zemlju toliko da ćete gledati iza šovinizma i
dnevnih parola kako biste u cijelosti vidjeli zastrašujuću izopačenost i korumpiranost unutar državne
vlasti i oligarhije. Ta istina mora biti dostupna svima, ne samo elitističkim manipulatorima iz tajnih
društava.
Vrijeme tajnovitosti je pri kraju. Ne čekajte medije pod kontrolom korporacija da vam pruže
informacije i objašnjenja. Čitajte i slušajte sve što vam je dostupno i tražite izvore alternativnih
informacija - na internetu, u dokumentarnim filmovima, u starim knjižnicama i nekonvencionalnim
knjižarama. Čitajte i gledajte ono što inače ne biste. Potom u miru razmislite. Služite se tim
superračunalom pod imenom „mozak", koje vam je dao Bog. Što je možda još važnije, osjetite što je
ispravno u svom srcu, svojoj duši, svojoj najdubljoj nutrini.
I sjetite se da ostaje jedna posljednja velika tajna. Ona je u rukama široke javnosti. A to je da nas
ima više nego njih. I svakodnevno stječemo znan|e.
To znanje dolazi iz inicijativa pojedinaca, ne iz Vladinih odbora ili od takozvanih „stručnjaka".
Ako tko doista želi biti slobodan, najprije mora tragati za istinom, bez pomoći plaćenih stručnjaka,
akademskih snobova, medijskih učenjaka, svećenika.
gurua ili državnih vođa - svi oni forsiraju vlastite ciljeve.
Pravi inovatori poput Thomasa Edisona, Alexandera Grahama Bella ili Bili Gatesa nisu
prilagođavali svoje razmišljanje konvencionalnom znanju. Poput tih ljudi i mnogih drugih nalik
njima, svaki pojedinac stvara vlastitu sudbinu. Mi smo kreativna bića i želimo si stvoriti najbolji
mogući svijet. No, to je nemoguće kad se stvaralački proces temelji na nepotpunim i netočnim
informacijama čija je namjena usaditi strah i razdor.
Danas više nego ikad dosad ima ljudi koji iskreno žele mir i bratsku ljubav. Na žalost, oni koji se
bore za moć i kontrolu obično ih steknu. I žele ih zadržati. Ali, vrijeme gole sile je prošlo. Danas
mogu nadzirati šest milijardi pripadnika ljudske zajednice samo obmanom i tajnovitošću.
Kad otkrijete istinu u svojemu srcu, ta se istina mora podijeliti, kao da se podiže zavjesa s

tajnovitosti koja pridonosi neznanju, strahu i zbunjenosti našega doba i stvara nov duh ljudske
snošljivosti i zajedništva.

Kao što stoji u Evanđelju po Ivanu 8,32: ...upoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditi.”

Napomene

1
Svi navodi iz Starog i Novog zavjeta preuzeti su iz: Biblija: Stari i Noii zavjetc Kršćanska
sadašnjost, 2003., Zagreb. Prijevod Stari zavjet (osim Petoknjižja i Psalama) na temelju rukopisa
Antuna Sovica, Petoknjižje Silvije Grubišić, Psalmi Filibert Gass, Novi zavjet Ljudevit kupčić, nap.ur.

JIM MARRS
VLADARI IZ SJENE
Kakva je veza između Velikih piramida, templara, slobodnih zidara, Trilateralne komisije te
Francuske i Ruske revolucije?
Koji ljudi i koje skrivene sile stoje u pozadini velikih svjetskih događaja i revolucija te oblikuju
pravi tijek povijesti?
U Vladarima iz sjene Jim Marrs, nagrađivan novinar i autor nekoliko svjetskih bestselera (među
kojima su Alien Agenda, Crossfire: The Plot That Killed Kennedy i dr.), pronicljivo istražuje najbolje
čuvane tajne svijeta, prateći povijest tajnih društava (masoni, rozenkrojceri, iluminati itd.) i moć koju
su zadržala od vremena drevnih civilizacija pa sve do današnjih dana.
Pritom Marrs iznosi na vidjelo kako i danas ta tajna društva, pod okriljem različitih organizacija
poput američkog Vijeća za inozemne odnose, Trilateralne komisije, Bilderberške skupine pa čak i
CIA-e, tajno počinju i završavaju ratove, potpisuju mirovne sporazume, održavaju klasne razlike te
manipuliraju tržištem dionica i kamatnim stopama, a kontroliraju čak i protok informacija masovnim
sredstvima priopćavanja...
Ukratko, Marrsova knjiga predstavlja zadivljujuću sintezu povijesnih činjenica, od kojih su
mnoge dugo bile skrivene od javnosti, te otkriva ljude i organizacije koji vladaju našim životima i
oblikuju našu svakidašnjicu...