Jim Marrs-Vladari iz sjene

Asasini

Asasini, fanatička islamska sljedba koja je razvila diktatorsku piramidalnu struk turu koju su
kopirala sva kasnija tajna društva, bili su tako zloglasni da je čak i da njihovo ime sinonim za teror i
iznenadnu smrt.

Ime je navodno poteklo od droge koja se dobiva od kanabisa, hašiša, a koju si^ članovi pušili
pripremajući se za ubijanje. Sljedbine ubojice, koje su poučavali da j ubojstvo religijska dužnost,
postali su poznati kao „hashshashin”, što na arapsko-znači pušač hašiša, što je s vremenom
pojednostavljeno u „asasin”. To je proširend tumačenje podrijetla imena. Međutim, Daraul i drugi
nagađaju da je moglo nastati i od arapske riječi „assasseen” koja znači „čuvari tajni”.

Osnivač asasina, Hasan bin Sabh, bio je školski drug slavnoga perzijskog pjesnika Omara
Hajjama i Nizama ul Mulka koji je kasnije postao veliki vezir turskog sultana u Perziji. Imao je
vlastite tajne koje je trebao čuvati. Stekao je ezoterično znanje od prvog i kraljevske povlastice od
drugog. Nakon što je uhvaćen u krađi novca, Hasan je bio primoran pobjeći iz Perzije u Egipat, gdje
je bio dodatno upućen u drevne tajne, uključujući iscrpno znanje o židovskoj kabali.

Dok je boravio u Egiptu, Hasan je mogao skovati planove za formiranje sljedbe asasina dok je
proučavao organizaciju i metode Dar ul Hikmata (Doma znanja) ili kairske Velike lože. Ta jc loža
bila riznica drevnoga znanja i mudrosti prenošenog od vremena Adama, Noe, Abrahama i Mojsija.
Prema Websterovoj, članovi lože usavršili su tehnike koje je stoljećima kasnije iskoristio Weishaupt
kako bi organizirao iluminate. Iz te lože potječe i kult rošanija ili prosvijetljenih, koji su postali strah
i trepet za vlasti u Afganistanu pod vodstvom Bajazida Ansarija u 16. stoljeću.

S vezama koje su sezale unatrag sve do proroka Muhameda, asasini su bili izdanak islamskih
sljedbi Hakima, Fatime, batinija i šijita. Oko 872. godine Abdallah ibn Maimum osnovao je sljedbu
batinija, koja je pripremila teren za formiranje asasina. Predani materijalist, Abdallah je izučavao
gnosticizam i čvrsto jc odlučio ukinuti sve organizirane religije, uključujući ismailite, kojima je
pripadao. Kako bi postigao taj cilj, Abdallah je bio primoran ponašati se kao pobožan član ismailita.
Ismailiti su smatrali da potječu od Jišmaela, sina hebrejskog praoca Abrahama i njegove zamjenske
žene Hagarc, što opet ukazuje na isprepletene povijesti Izraelićana i njegovih bliskoistočnih susjeda.

Websterova citira starijeg istraživača Reinharta Dozyja, prema kojemu je Abdallahov plan bio
oformiti golemo tajno društvo puno i slobodoumnika i bogomo-Ijaca u svrhu diskreditiranja i
uništenja religije. Nakon opširnih inicijacija „iznio bi posljednju tajnu i otkrio da imami [duhovni
vođe], religije i moral nisu ništa drugo doli prevara i besmislica”. Također je težio za svrgavanjem
svih vladajućih režima i preuzimanjem vlasti, najprije smicalicama, a potom silom. Iskazujući prezir
prema javnosti, pridobio je lakovjerne čarobnjačkim trikovima prikazanim kao čuda, religijske vođe
iskazivanjem pobožnosti, a mistike opširnim raspravama o drevnim misterijima. Pomoću takve
dvoličnosti, „mnoštvo ljudi raznih uvjerenja zajedno je radilo na cilju koji je bio poznat samo
nekolicini”.

Nakon eodina razdora s ismailitima, Abdallahovi sljedbenici i drugi pridružili su se „društvima
mudrosti”, koja su 1004. godine postala kairska Velika loža, čiji su se članovi pretvarali u fanatike.
Upravo su nju kontrolirali kasniji Druzi.

Druzi su po svoj prilici nastavili s Abdallahovim dvoličnim metodama, budući da su istodobno
tvrdili da su muslimani i kršćani. Također su se koristili znacima prepoznavanja koji se još mogu
naći u masonskim velikim ložama. Kao u svim tajnim društvima, dok su većina članova naprosto
gorljivi obožavatelji, čelništvo ima druge planove. Upravo je u kairskoj Velikoj loži, pod kontrolom
Druza, Hasan dobro naučio tehnike koje je primjenjivao u vlastitu društvu.

Hasanov kult ubojica nastao je oko 1094., kada je skupa s nekim perzijskim saveznicima zauzeo
planinsku utvrdu Alamut na Kaspijskom jezeru u Iranu. Osnovao je vlastitu šijitsku ismailitsku sektu,
koja je postala poznata kao asasini. Proglasivši se velikim duhovnim vođom, Hasan je stvorio vlastiti
kult ličnosti uz pomoć smrtonosnog nasilja. Prema \Vebsterovoj, „krajnji je cilj bio dominacija
nekolicine ljudi obuzetih žudnjom za moći pod krinkom religije i pobožnosti, a to se trebalo postići
masovnim ubijanjem onih koji im se odupiru”.

Više rangirane članove upućivalo se u tajne nauke asasina, od kojih je jedan bio: Ništa nije istinito
i sve je dopušteno.” Druga je tajna bila da postoji samo jedan bog i da je sve stvoreno, uključujući
čovječanstvo, dio univerzalne cjeline, što je ideja u skladu s Einsteinovom jedinstvenom teorijom
polja, koju i dalje ozbiljno proučavaju današnji znanstvenici. Na koncu, lako je moguće da je dogma
asasina prema kojoj cilj opravdava sredstva preteča iste filozofije koja je stigla do „iluminiziranih”
slobodnih zidara.

Hasanove metode novačenja bila su tako neobične da ih se smatra legendom. Prema nekoliko
izvora, Hasan je pronašao i uredio neku skrivenu dolinu koju je ispunio udobnim dvorcima i
pejzažnim vrtovima punim egzotičnih životinja i lijepih žena. Mjesni mladići sprijateljili bi se s
neznancima na mjestima gdje se pije. Probudili bi se iz drogom izazvane obamrlosti okruženi
takvom ljepotom da se moglo raditi samo o obećanom raju. Nakon nekoliko dana života iznad svih
očekivanja, novaci bi opet bili drogirani i probudili bi se ponovno u tmurnoj stvarnosti.

Nakon nekoliko takvih iskustava, Hasan nije imao teškoća steći njihovu odanost lobećavši im da
će ih trajno vratiti u „raj” u zamjenu za njihove smrtonosne usluge.

Ushićeni tim obećanjem vječnoga raja, ti su se indoktrinirani pastiri pokazali gorljivi vojnici, u
tolikoj mjeri da bi čak i sami sebe žrtvovali kad bi to bilo nužno.

Nazivajući se Velikim meštrom ili Šeikom al-Džabalom, Hasan je upravljao t' starim društvom
ubojica iz svoje gorske utvrde, stekavši titulu „Starca s planine”, ' je ime koje je sijalo strah i trepet
među njegovim susjedima.

Moć asasina povećavala se sve do sredine 12. stoljeća kad se kult mogao pohv nizom uporišta
koja su se protezala diljem Perzije i Iraka. Utjecaj im je možda sez do tajnog društva razbojnika u
Indiji, za koje se znalo da se služi znacima prepo vanja sličnim onima asasina.

Kao veliki meštar, Hasan je stvorio sustav šegrta, djetića i majstora, što se u" ređivalo s kasnijim
masonskim stupnjevima. Masonski povjesničar Mackey potvrd da su asasini, „čija je povezanost s
templarima, kao povijesno dokazana, možda i nekakav utjecaj na taj red u formuliranju, ili barem
predlaganju, nekih njegovih i teričnih dogmi i obreda”.

Daraul citira jednog orijentalista po imenu Syed Ameer Ali: „Križari su od is ilita preuzeli
koncepciju koja je vodila do stvaranja svih europskih tajnih društa religijskih i svjetovnih... Osobito
vitezovi templari, sa svojim sustavom velikih mc ra, velikih priora i religijskih posvećenika te
inicijacijskim stupnjevima, imaju naj sličnosti s istočnjačkim ismailitima.”

Nekoliko izvještaja povezuje templare s asasinima u zajedničkim operacijama vrijeme križarskih
ratova, uključujući napad na Damask 1129. godine pod vodst jeruzalemskoga kralja Balduina. Jedan
osamnaestostoljetni autor jadikuje nad či nicom da će se templari „udružiti s onim užasnim i
krvožednim princom zvan’ ‘Starac s planine', princ asasina”.

„One koji misle da su asasini bili fanatični muslimani te da stoga ne bi skla nikakav savez s onima
koii su za njih bili nevjernici, valja podsjetiti da je za sijed nike ‘Starca s planine’ samo on bio u
pravu i da su Saraceni koji su vodili sveti rat Alaha protiv križara bili jednako loši kao svi drugi koji
nisu prihvaćali nauk asasina napominje Daraul.

Nešto prije napada na Damask, Balduin je sklopio sporazum s asasinima, su imali mnoge članove

unutar gradskih zidina. Grad je trebao biti osvojen uz po pete kolone, a asasinima je za njihovu
pomoć bio obećan grad Tir. Urota je, međuti bila otkrivena i sve su asasine u Damasku pohvatali i
linčovali njegovi stanovnici.

Ohrabren povratkom velikoga meštra Payensa i njegovih templara iz EurO| Balduin je odlučio
izvršiti izravan napad na grad, ali bio je odbijen uz velike gubitke.

Ta je bitka, uz druge kasnije zajedničke operacije, možda bila prilika za temp' i asasine da
podijele ezoterično znanje kao i važne vojne obavještajne podatke, s o' rom na to da je zabilježeno da
su asasini ušli duboko u muslimansku hijerarhiju.

„Templari su u razna vremena sklapali prijateljske dogovore i pogodbe s asasinima”, potvrđuje
Mackey, stoga s razlogom možemo smatrati da je u razdobljima rat nije bjesnio možda bilo
izmjenjivanja usluga, posjećivanja i sastanaka."

Ubilački karakter asasina dokazuje njihova propast. Hasana, „Starca s planine”, ubio jc vlastiti sin
Muhamed, kojega je pak otrovao njegov sin, saznavši za Muhamedov plan da ubije njega. Godine
1250., mongolske su horde osvojile posljednje uporište asasina, praktički likvidiravši taj red. Iako
prema nekim istraživačima još i danas postoje asasinske enklave na Bliskom istoku.

Valja napomenuti da je bilo tek nekoliko razlika između prosječnoga templarskog i asasinskog
borca. Obje su skupine bile pune surovih, neukih i krvoločnih ljudi koji su radili samo ono što im se
kaže. Samo su njihovi vođe znali skrivene istine njihova reda.

Koliko god obični članovi bili surovi, templarsko je vodstvo bili oštroumno i brzo je podiglo
jednu od najmoćnijih nevladinih organizacija u povijesti, fovens je umro 1136. godine, a naslijedio
ga je na mjestu templarskoga velikog meštra lord Robert, zet nadbiskupa Canterburvja, što također
ukazuje na aristokratski karakter templarske vladajuće hijerarhije.

U 13. stoljeću templari su posjedovali oko 9000 dvoraca i imanja diljem Europe, ali kao religijski
red nisu plaćali poreze. Ulagali su u temeljnu industriju, osobito u građevinske poslove. Posjedovali
su više od 5000 nekretnina samo u Engleskoj i Walesu. Njihov se imperij protezao od Danske do
Palestine. „Ako im je konačan cilj bio svjetska prevlast, nisu se mogli bolje organizirati niti
temeljitije ustrojiti svoju aristokratsku hijerarhiju”, napominje Daraul.

Koristili su prihode od tih posjeda za izgradnju goleme pomorske flote i stvaranje golema
bankarskog sustava. Ideja korištenja novca za stvaranje još novca sve je više dolazila do izražaja.

Templarski bankari i graditelji

Iako konvencionalna historiografija pripisuje razvoj modernoga bankarstva s rim židovskim i
talijanskim zajmenim institucijama, Rothschildima i Mediciievi prethodili su vitezovi templari.

„Uveli su pojam kreditnih sredstava, kao i alokaciju kredita za komercijai razvoj i ekspanziju.
Ustvari, izvršavali su praktički sve funkcije dvadesetostoljetni trgovačkih banaka”, pišu Baigent i
Leigh, napominjući: „Na vrhuncu svoje moći tem plari su baratali velikim dijelom, ako ne i većinom,
kapitala u zapadnoj Europi.

Kršćanima je bilo zabranjeno baviti se lihvarstvom, što je tada značilo zaraču navati bilo kakvu
kamatu na pozajmice, ali templari su uspjeli izbjeći to ograničen' vjerojatno naglašavajući više vojnu
nego religijsku stranu svojega reda. U jednom slu čaju dokumenti pokazuju da su templari
zaračunavali čak 60 posto kamata godišn' što je mnogo viša stopa od drugih tadašnjih pozajmljivača.

Poput današnjih švicarskih banaka, templari su držali dugoročne privatne zaklade kojima su
mogli pristupiti samo oni koji su otvorili račun.

Također, može se dokazati da su templari prvi uveli kreditnu karticu i pakt aranžmane, razvivši
mjenični prijenos sredstava, muslimansku tehniku koju se vjer~ jatno preuzeli od asasina i drugih
kontakata na Bliskom istoku.

Hodočasnici, trgovci, dužnosnici i svećenici suočavali su se s mnogim opasnostima i zaprekama
putujući po Europi i Svetoj Zemlji. Bili su žrtve brodara, ubirača poreza, gostioničara pa čak i
crkvenih vlasti, koje su tražile milodare, da ne spominjemo cestovne razbojnike i lopove.

Kako bi se zaštitili od takvih nesreća, templari su razvili sustav u kojemu je putnik mogao
pohraniti sredstva za pokrivanje putnih troškova kod zapovjednika! lokalnoga hrama i dobiti
priznanicu s posebnom šifrom, la se priznanica ili potvrda izdavala u obliku kreditnog pisma
otkupljivog u bilo kojem hramu. Na kraju svojega putovanja, putnik bi dobio povrat novca ili račun
za pokrivanje prekoračenja pologa. Bio je to sustav koji veoma podsjeća i na bankovne čekove i na
modernu kreditnu karticu.

U Engleskoj su templari djelovali i kao ubirači poreza", napominju Baigent i Leigh. „Nisu samo
ubirali papinske poreze, desetine i prinose nego i poreze i prinose za kralja - i čini se da su u tom
svojstvu bili strasniji od [britanskcl porezne uprave [ili američke]. Godine 1294. proveli su
konverziju staroga novca u novi. Cesto su bili skrbnici fondova ili posjeda pod svojim nadzorom,
kao posrednici i ubirači dugova. Posredovali su u sporovima uključujući isplate ucjena, miraze,
mirovine i mnoge druge transakcije.”

Uz bankarstvo, templari su u Europu donijeli stečeno znanje o arhitekturi, astronomiji,
matematici, medicini i medicinskim tehnikama. Za manje od stotinu godina nakon osnivanja reda,
vitezovi templari razvili su se u srednjovjekovni ekvivalent današnjih multinacionalnih korporacija.

Templarima nije bilo dovoljno samo steći postojeće dvorce i druge objekte. Bili su strastveni
graditelji, podizali su goleme utvrđene posjede, osobito u južnoj Francuskoj i Svetoj Zemlji. Mnogi
su bili sagrađeni na poluotocima ili planinskim vrhovima, što ih je činilo praktički neosvojivima. S
povlasticom da grade vlastite crkve, templari su postali glavni pokretači izgradnje velikih
srednjovjekovnih katedrala u Europi.

Jedno od najpoznatijih templarskih djela čuvena je katedrala u Chartresu jugozapadno od Pariza
na rijeci Eure. Chartres je podignut na mjestu staroga druidskog središta i zapravo je nazvan po
Karnima, keltskom plemenu. „Bilo je to pogansko sjedište”, piše Laurence Gardner, „posvećeno
tradicionalnoj božici majci - sjedište u koje su hodočasnici putovali mnogo prije Isusova doba.”

Dovršena 1134. godine, samo 30 godina nakon početka, katedrala u Chartresu navodno je prva

izgrađena u gotičkom stilu. Mnogi smatraju da su tu novotariju s Bliskog istoka u Europu donijeli
templari, osobito stoga stoje izgradnju uvelike poticao s templarima povezani sveti Bernard, koji je
gotovo svakodnevno održavao sastanke s graditeljima. Razmatrajući povijest templara, Hancock kaže
kako je „uvjeren da su doista mogli na brdu Moriji pronaći nekakvu riznicu drevnoga znanja koje se
tiče graditeljskog umijeća i da su mogli prenijeti ono što su saznali svetom Bernardu, u zamjenu za
njegovu podršku.”

Smatra se da izraz gotički potječe od germanskih plemena koja su pregazila Rimsko Carstvo.
Međutim, Gardner i drugi drže da bi, barem što se tiče arhitekture, taj izraz mogao dolaziti od grčke
riječi goetik, što znači nešto magično. A Goti sigurno nisu imali ničeg zajedničkog s magičnom
arhitekturom nevjerojatnog broja katedrala sagrađenih u 12. stoljeću - odmah nakon što su se
templari vratili sa svojim tajnama u Europu.

Dotada su europske građevine bile niske, zbijene, četvrtaste strukture izgrađene za praktičnu i
obrambenu svrhu. Najednom su ljudi bili zapanjeni nevjerojatno visokim svodovima i potpornim
stupovima novih katedrala. Zašiljeni lukovi i svodovi zajedno s veličanstvenim vitrajima odražavali
su novu tehniku koju je nadahnulo templarsko poznavanje svete geometrije i metalurških tehnika.

Upravo su templari potaknuli prve klesarske cehove. Prema Picknettu i Princeu, templari su
„stajali iza formiranja graditeljskih cehova, uključujući klesarski, čiji su pripadnici postali
svjetovnim članovima templarskoga reda i koji su uživali sve njihove povlastice, poput oslobođenja
od plaćanja poreza”.

Vitraji u Chartresu izazvali su mnogo osvrta. „Ništa slično nije ranije vide a ništa slično nije
viđeno ni kasnije”, napominje Gardner. „Čak i u sumrak to atak zadržava svoj sjaj daleko više od bilo
kakvog drugog. Gotički vitraji imaju i jedinstv nu sposobnost preobražavanja štetnih ultraljubičastih
zraka u blagotvorno svjet' ali tajna njihove izrade nije nikad otkrivena... Nijedan moderni znanstveni
proces kemijska analiza još nije uspjela dokučiti njihovu tajnu." Gardner napominje da medu onima
koji su usavršili vitraje bio i Omar Hajjam, koji opet povezuje templars graditelje s istočnjačkim
znanjem asasina.

Hancock napominje da moć i raskoš egipatskoga hrama u Karnaku, Djosero „stepcnaste”
piramide i Velike egipatske piramide nisu nadmašene sve do doba templarskih katedrala. Dodao je da
je postao još uvjereniji u nekakvu povezanost drevnih misterija i katedrala kad se sjetio da je sveti
Bernard jednom definirao Boga kao „dužinu, širinu, visinu i dubinu”, što očito zaziva znanje
Pitagore, Platona i starih Egipćana.

Postoji i fizički dokaz unutar katedrale u Chartresu koji daje jaku potporu ideji da su templari
stekli tajno znanje povezano s pričom o Isusu. Na sjevernim vratima katedrale iznad maloga stuna
nalazi se uklesan zavjetni kovčeg na kolima. Budući da je kovčeg nestao od razaranja židovskoga
hrama 70. godine i da otada svi izvještaji prikazuju kovčeg kako se nosi na rukama, mnogi istraživači
smatraju kako je to dokaz da su templari pronašli kovčeg i prenijeli ga u Europu. Sigurno se radi o
kovčegu, budući da ispod stoji zapis na latinskom: „Na ovome se mjestu kovčeg ljubi i štuje”, premda
bi mogao značiti i: „Na ovom je mjestu skriven kovčeg." U drugom dijelu katedrale u Chartresu
rezbarija je za koju se smatra da predstavlja djevicu Mariju i povezana je sa zapisom arcis foederis,
ili zavjetni kovčeg.

Premda je točno da razne kršćanske predaje opisuju djevicu Mariju kao „živi” zavjetni kovčeg
koji nosi Isusa, rezbarija kovčega na kolima jasno ukazuje na to da bi se mogla odnositi na konkretni
kovčeg iz Staroga Zavjeta.

Sav taj interes za Mariju i kovčeg uvelike podupire ideju da su mnogi učeni ljudi u srednjem
vijeku znali za predaju prema kojoj su oboje možda jedno vrijeme prebivali u Europi. Točna sudbina

legendarnoga kovčega ostaje velikom zagonetkom. Neki istraživači smatraju da je uništen, drugi
vjeruju da još postoji skriven u nekom tajnom društvu ili je možda pohranjen u katakombama pod
Vatikanom. Graham Hancock, bivši istočnoafrički dopisnik The Economista, temeljito je analizirao
priču o kovčegu te zaključio da je u tajnosti prenijet u Etiopiju, gdje je i danas. Barem jedan moderni
istraživač vjeruje da se taj sveti predmet još uvijek krije ispod brda Morije u Jeruzalemu.

Druga očita veza između templara i njihova rada u Salomonovu hramu može se pronaći u
minijaturnoj katedrali u škotskom gradiću Hosslynu južno od Edinburgha. William Sinclair, potomak
istaknute obitelji Saint-Clair bračno povezane s velikim meštrom Payensom, utemeljio je crkvu 1446.
godine, ali dovršio ju je 1486. njegov sin Oliver. Trebala je biti prvi dio veće crkve koja nikad nije
dovršena.

Iako je na prvi pogled riječ o kršćanskoj bogomolji, pojavila su se neka pitanja u vezi s njom.
„Radi se zapravo o čudnom spoju nordijskog, keltskog i gotičkog stila", napominje Gardner. „Nakon
provjere službene povijesti otkrili smo da je Rosslvn morao biti nanovo posvećen 1862. godine”,
pišu Knight i Lomas. „Do tog datuma nije siguran njegov posvećeni status... [Rosslynov] simbolizam
je po raskošnosti egipatski, keltski, židovski, templarski i masonski; zvijezdama prekriven strop,
raslinje koje izlazi iz usta keltskih zelenih ljudi, isprepletene piramide, slike Mojsija, kule nebeskog
Jeruzalema, izrezbareni križevi te kutomjeri i šestari. Jedine nedvojbeno kršćanske slike rezultat su
kasnijih viktorijanskih izmjena...”

Knight i Lomas otkrili su da tlocrt crkve u Rosslvnu potpuno odgovara tlocrtu Salomonova
hrama u Jeruzalemu, uključujući čak i dva važna stupa na ulazu. Ti se stupovi nazivaju Jahin i Boaz,
što su imena koja se povezuju s drevnim misterijima i koja još uvijek imaju mitsko i mistično
značenje i za Židove i za slobodne zidare.

,,Rosslyn nije bio obična crkva”, zaključuju Knight i Lomas, „bio je posttemplarsko svetište
sagrađeno kako bi se u njemu smjestili svici koje su pronašli Hugh de Payens i njegov tim pod
svetištem nad svetištima posljednjeg hrama u Jeruzalemu. Crkva Rosslyn bila je promišljena kopija
mjesta na kojemu su zakopani sveti svici!” Ti autori pišu da su svici skriveni ispod jeruzalemskoga
hrama najcjenjeniji židovski spisi, osobito pobožnijih sljedbi, i da predstavljaju „najvrednije blago
kršćanstva” koje možda uključuje dugo izgubljeni dokument ,,Q", navodno osnovu za Matejevu,
Markovu, Lukinu i Ivanovu knjigu. „Svjetovniji materijal, poput Pravila zajednice, pohranjen je oko
Judeje na tako skromnim mjestima kao što su spilje kod Kumrana”, dodaju.

Valja napomenuti i da u doba kad su templari gradili svoje gotičke katedrale, nijedna nije imala
sliku raspeća, što je krajnje neobična anomalija za jedan kršćanski red, ali i jak dokaz da su templari
doista poricali ortodoksni pogled na taj događaj.

Još jedan faktor koji povezuje templare s tadašnjim krivovjerjem romantizirani su tekstovi
Wolframa von Eschenbacha, čiji je junak Parsival postao Parsifal iz slavne Wagnerove opere.
Parsifal, za kojega se često navodi da je jedno od Wagnerovih najmističnijih i najezoteričnijih djela,
povezuje \Vagncrove nazore s templarskom tradicijom. Siromašni bavarski vitez Wolfram bio je,
kako mnogi drže, i sam templar, s obzirom na to da je sigurno pokazao vrlo osobno poznavanje
templara kao i njihove opreme i borbenih metoda. Opisao je bratstvo vitezova odjevenih u bijele
ogrtače ukrašene crvenim križevima koji čuvaju neku veliku svetu tajnu i čak se nazivaju templeis,
što bi se moglo prevesti kao templari.

Upravo je Wolfram bio među prvima koji su popularizirali legendu o Svetom gralu, tom
neuhvatljivom cilju mnogih srednjovjekovnih potraga. Mitologija o gralu - kralj Artur, Merlin,
Okrugli stol - zapravo je počela sa spjevom Chretiena de Troyesa napisanim krajem 12. stoljeća.
Upravo je on prvi prozvao Arturovo prebivalište Camelotom. S obzirom na to da je Chretien živio u

Troyesu, mjestu službenog odobrenja reda, a angažirao ga je grof od Champagne, feudalni
gospodar templarskoga velikog meštra Payens, možda je imao pristup templarskom zna ' donesenom
iz Svete Zemlje, koje je unio u svoj tekst.

U Wolframovu Parsivalu gral je čarobni kamen koji je obdarivao mladošću one ga posjeduju. Taj
kamen čuvaju vitezovi hrama u velikom hramu na Munsalvaesc ili Planini spasa, za koju se smatra da
je povezana s planinskom utvrdom Montse u južnoj Francuskoj, posljednjem bastionu katara.

Wolfram se još više povezao s templarima obznanivši da mu je izvor za Parsiv-bio stari arapski
rukopis koji je čuvala obitelj Anjou. Prisjetimo se da je grof Fulko u Anjoua, kasnije jeruzalemski
kralj, blisko surađivao s izvornim vitezovima templari te ih financirao. Zanimljivo je daje Wolfram
počeo pisati Parsivala otprilike u vrije kad je završen rad na katedrali u Chartresu.

Počevši s templarima, koji su se tada probijali preko cistercita svetoga Berna do simboličke
arhitekture gotičkih katedrala, sjeme njihove hereze nadaleko se pro*j širilo.

Templari su napredovali, zahvaljujući tehnologijama i filozofijama otkrivenim u Jeruzalemu, dok
je Crkva postajala sve više neprijateljski raspoložena, postupno shvaćajući kakvu prijetnju predstavlja
njihovo znanje. Templari su s druge strane postaiali sve više neprijateljski raspoloženi prema Crkvi.
Istraživač i autor David Hatcher Childress zapaža: „Za templare je istinsku Crkvu, onu koja je
podučavala misticizam, reinkarnaciju i dobra djela, potiskivala mračna sila koja je sebe nazivala
jedinom pravom vjerom.”

l ijekom stoljeća svoje moći Crkva - tada neodoljivo privlačna za korumpirane dužnosnike,
ništarije i varalice kao i za pobožne - često je poticala krvave pokolje nad svojim neprijateljima, što
se naposljetku odnosilo na sve one koji se nisu mirili s njezinom vlašću. Primjerice, između 1208. i
1244. godine desetke tisuća ljudi poubijala je papinska vojska koju je Vatikan slao u pokrajinu
Languedoc u jugozapadnoj Francuskoj, dugogodišnje sjedište vitezova templara - kao i nekih vrlo
krivovjernih ideja.

Katari

Cilj toga papinskog napada bili su ljudi znani kao katari, praoci talijanskih i škotskih karbonara,
koji su toliko utjecali na iluminate. Bili su sljedbenici starijih gnostika, koji su više bili posvećeni
pitanjima duha nego materijalnom blagostanju.

Katari, čije ime znači „čisti”, jer smatrali su da su njihovi religijski pogledi „čišći” od pogleda
Katoličke crkve, bili su na idealnom mjestu za stjecanje neortodoksnih vjerovanja. Languedoc, nekoć
znan kao Oksitanija, obuhvaćao je sredozemnu obalu zapadno od Marseillea, Montagne Noire i
Corbieres te Pireneje, koji odvajaju to područje od Španjolske. Kao nezavisna država, ta je regija bila
vezanija uz španjolsku granicu i ostatke septimanijskoga kraljevstva nego uz francusku naciju koja je
upravo nastajala. Languedoc je bio raskrižje kojim su prolazili putnici s Bliskog istoka preko
muslimanske Iberije i preko mora.

Raspadom Karolinškog Carstva koje je stvorio Karlo Veliki nakon teškog osvajanja tog područja
801. godine, taj je kutak starog Rimskog Carstva pao pod vlast raznih franačkih kraljeva, čije će se
ime ubrzo primjenjivati na cijelu zemlju - Francusku.

Languedoc je bio mjesto brojnih drevnih gradova, od kojih su mnogi potjecali od Grka i prvih
Rimljana. Imao je vlastite tradicije, kulturu i jezik. Oksitanijski jezik ili ljingue d Oc dao je tom
području identitet i ime.

Možda zahvaljujući tom sjecištu ideja i tradicija, Langudeoc je bio kultiviraniji i napredniji od
svojih susjeda. „Predrasude protiv Židova bile su uobičajene, ali... progoni nisu”, napominje Michael
Costen, docent na Odsjeku za obrazovanje odraslih Sveučilišta u Bristolu. „Organizirani i službeni
progoni Židova postali su uobičajena značajka života na jugu tek nakon križarskih ratova, zato što je
tek tada Crkva postala dovoljno moćnom da ustraje na... diskriminaciji.” Katari su se također
razmjerno dobro slagali s cistercitskim redovnicima, prevladavajućim predstavnicima Crkve u toj
regiji.

Nakon posjeta Rennes-le-Chateauu u Ijmguedocu, Picknett i Prince rekli su da su „našli dokaze
mnogobrojnih veza koje vode do gnostičke tradicije na tom području, mjestu zloglasnom po svojim
hereticima’, bili to katari, templari ili takozvane 'vještice’."

Prema Costenu, katarizam je bio „najozbiljniji i najrašireniji od svih heretičkih pokreta koji su
prkosili Katoličkoj crkvi u 12. stoljeću”. Sve donedavno malo se toga znalo o katarima, osim da su
bili smatrani hereticima. Razlog tomu je taj što su raspoloživi podaci o njima stizali od njihova
nepomirljiva neprijatelja. Rimske trk koja se pobrinula da svi materijali koji podupiru katare budu
uništeni.

Katari su bili naširoko poznati kao bons hommes ili dobri ljudi koji su vodili je stavan život
usredotočen na religiju. Radije su se sastajali u prirodi nego u prostra crkvama. Katarski svećenici,
poznati kao perfeeti ili savršeni, nosili su duge tamne ti i ponašali se vrlo isposnički, obvezavši se da
se odriču svakoga svjetovnog vlasnišl „Postoji prilična sličnost između katarizma i budizma”, piše
dr. Arthur Guirdham, hijatar koji je pomno analizirao tu skupinu. „Oba vjeruju u reinkarnaciju,
uzdržav od mesne hrane - iako je riba bila dopuštena u katarizmu - u nepružanje otpora te je grijeh
oduzeti život bilo kojem živom biću, čak i životinji."

„Njihov način života bio je pokušaj pridržavanja Isusovih učenja”, objašnjav Picknett i Prince.
„Svi kršteni članovi bili su duhovno ravnopravni i smatrali su svećenicima.. Možda više iznenađuje
za to doba da su naglašavali ravnopravnost s lova... lakođer su bili putujući propovjednici, putovali su
u parovima, živjeli u kr njem siromaštvu i jednostavnosti, zaustavljajući se kako bi pomagali i liječili
kad g su mogli. Sve u svemu, činilo se da dobri ljudi nisu prijetnja nikome osim Crkvi.”

Costen kaže da bi bilo pogrešno naprosto prihvatiti službeno stajalište pre kojemu su katari bili
opasni heretici. „Prije bi se na to trebalo gledati kao na j:.. izbor ljudi kojima je pružena krajnje
neuobičajena prilika da čuju jednu novu te logiju [izvještaje o Isusu i Mariji Magdaleni koji su kružili
južnom Francuskom ono doba] i sami odaberu, što je bila posljedica razdvojenosti crkvenih i
svjetovn vlasti”, kaže Costen dodajući: „Srednjovjekovna Crkva nije mogla... ignorirati iza na vlastitu
teritoriju.”

Dr. Guirdham objašnjava da je katarizam bio jedan oblik dualizma, vjerovan koje je „postojalo
od pamtivijeka” i povezivalo se s drevnim mitraističkim i manih ističkim sljedbama. Katari su
također smatrali Isusa duhovnim Sinom Božjim. „7 njih Krist nije postojao u ljudskom nego u
duhovnom tijelu. Inkvizicija je to krivo prevela kao da znači da je za katare Krist bio neka vrsta
fantoma. Katarski pogled podudara se s onim koji izražavaju moderni spiritualisti i pristaše [Rudolfa]
Steineu [koji će utjecati na nacistički kult]”, kaže dr. Guirdham.

U svojoj dualističkoj teologiji katari su vjerovali da su dobro i zlo suprotnosti iste kozmičke
energetske sile i da je dobri bog stvorio nebo te da njime vlada, dok jf zli bog stvorio čovjeka i
materijalni svijet. „Zbog tog vjerovanja, bilo je očito daje Bog iz Staroga zavjeta Sotona”, tvrdi
Costen, koji navodi kako su Katari vjerovali da kad ljudi umru, „...mogu otići u svoj pravi dom [na
nebu] ili ostati gdje su bili... gdje će morati podnijeti... sedam reinkarnacija... drugi autori navode
devet. Nakon toga je duša nepovratno izgubljena.”

„Shvatio sam da postoji nit kroz vrijeme”, komentira dr. Guirdham, „manihejci. Mitrin kult,
katari, svi su potpuno uništeni, a između ostalog i zbog te priče o reinkarnaciji.”

Drugi istraživači tvrde da je jedini problem katara bio nedostatak prave poslušnosti Crkvi.
Picknett i Prince pišu: „Glavni razlog zbog kojega su se katari sukobili s Crkvom bilo je to što su
odbijali priznati papin autoritet.”

Gardner se slaže s tim: „Katari nisu bili heretici; bili su naprosto nekonformisti koji
propovijedaju bez dozvole i nemaju potrebu za imenovanim svećenicima ni za bogato ukrašenim
crkvama svojih katoličkih susjeda.” Međutim, Gardner je vidio vezu između katara i vitezova
templara kao potencijalno opasnu po Crkvu. „Za katare se znalo i da su upućeni u okultni simbolizam
kabale, a to je znanje moglo biti od velike koriti vitezovima templarima, za ko|e se mislilo da su
prenijeli kovčeg i svoje jeruzalemsko blago u tu regiju.”

Nešto je kod miroljubivih, iako krivovjernih katara svakako uznemirivalo Vatikan. Zanimljivo je
da je 1145. godine papa Eugenije III. poslao nikog drugog nego zaštitnika templara svetog Bernarda
da propovijeda protiv katarizma u Languedocu. Prema Gardneru, Bernard je umjesto toga izvijestio:
„Nikakve propovijedi nisu kršćanskije od njihovih i njihov je moral čist.” Znači li to daje sveti
Bernard bio nesvjestan njihove teologije? Ili njegove obrambene riječi daju na značenju tvrdnji da su
on i templari potajno dijelili katarska vjerovanja?

Odgovor je nebitan, s obzirom na to da je, opravdano ili ne, Vatikan počeo stvarati planove za
istrebljenje katara. A potpuno je jasno da su neka katarska vjerovanja bila posve suprotna crkvenim.

Početak katarske hereze teško je točno odrediti. Dio svećenstva iz Langudeoca smatra da njihovi
prethodnici potječu još iz prvih dana kršćanstva, što je možda rezultiralo čišćim tumačenjem
podrijetla Crkve u njihovu vjerovanju. Drugi smatraju da su vitezovi templari prenijeli znanje koje su
stekli iskapajući u Jeruzalemu. Tu je i činjenica da se čak i danas u tom dijelu Francuske mogu naći
tragovi neobičnog vjerovanja - da je Marija Magdalena, bilo kao Isusova supruga ili družica, stigla
na to područje nakon raspeća. Govorilo se da su katari poznavali predaju koja je govorila o Isusu kao
mužu i ocu.

Ideju o Mariji Magdaleni i Isusu kao paru podupiru gnostički spisi otkriveni u Nag Hammadiju u

Egiptu 1945. godine. U Filipovu evanđelju, nazvanom po apostolu Filipu, za koje se smatra da je
napisano u drugoj polovini 3. stoljeća, stoji: „A Spasiteljeva je družica Marija Magdalena. No, Krist
ju je volio više od svih učenika i često ju je ljubio u usta. Ostale je učenike to ljutilo pa su negodovali.
Rekli su mu: ‘Zašto nju voliš više nego nas?’” Isus im je odgovorio dugim govorom o tome kako je
„velik misterij braka" i kako je nužna „velika moć” za postojanje svijeta.

Postoji važna veza između evanđelja otkrivenih tek 1945. godine i rasprave koju je 1330. godine
navodno objavio memački mistik Meister Eckhart pod naslovom Schwester Katrei ili Sestra
Katarina. Prema Picknettu i Princeu, ,.ta neobična i otvorena rasprava... sadržava ideje u vezi s
Marijom Magdalenom koje su inače pronađene samo u evanđeljima iz Nag Hammadija... Prikazana je
kao da je nadmoćna Petru zbog toga što bolje razumije Isusa, a postoji ista napetost između Marije i
Petra [nađena u evanđeljima iz Nag Hammadija]. Povrh toga, stvarni događaji opisani u tekstovima iz
Nag Hammadija spominju se u raspravi Sestra Katarina." [naglasak u izvorniku]

Picknett i Prince vide tu raspravu kao dokaz da su dokumenti identični nedavno otkrivenim
tekstovima bili poznati katarima, najvjerojatnije preko otkrića vitezova templara.

Druga je stvarna mogućnost da su katari već imali usmenu predaju o intimnoj vezi Isusa i Marije,
ali im je nedostajala potvrda sve dok se templari nisu vratili u languedoc iz Jeruzalema s
novopronadenim svicima. Templarska su otkrića možda samo potkrijepila i pojačala postojeća
vjerovanja.

Drugi bi faktor mogla biti veza koju povlače Baigent, Leigh i Lincoln, autori SveU kn>i, svetog
grala, između Isusove loze i merovinških kraljeva iz južne Francuske.

..Ako je naša hipoteza točna,” pišu oni, „Isusova žena i potomci - a mogao je imati brojnu djecu
između dobi od 16 ili 17 godina i pretpostavljene smrti - nakon što su pobjegli iz Svete Zemlje, našli
su utočište na jugu Francuske te u tamošnjoj židovskoj zajcdnici očuvali svoju lozu. Čini se da je u 5.
stoljeću ta loza sklapala brakove s franačkom kraljevskom lozom, stvorivši tako merovinšku
dinastiju. Godine 496. Crkva je sklopila pakt s tom dinastijom, obvezavši se na trajno očuvanje
merovinške loze - po svoj prilici u cijelosti znajući za njezin pravi identitet... Kad se Crkva urotila u...
kasnijoj izdaji merovinške loze, našla se krivom za zločin koji se nije mogao ni racionalizirati ni
izbrisati, mogao se samo potisnuti...”

Laurence Gardner, međunarodno priznati stručnjak za genealogiju vladara i vitezova, dobio je
dopuštenje da prouči privatne arhive trideset triju europskih kraljevskih obitelji. Potvrdio je da su
Merovinzi bili u srodstvu s Isusom, ali preko njegova brata Jakova, za kojega Gardner tvrdi da je ista
osoba kao Josip iz Arimateje. Gardner je iznio i uvjerljiv dokaz daje Marija Magdalena bila Isusova
supruga u knjizi iz 1996. godine Loza svetog grala (Bloodline of the Holy Grail).

„Nikad nije bila tajna... za većinu tih ljudi [europske vladarske obitelji] da je Isus bio oženjen i da
je imao nasljednike, zato što je tako zapisano u mnogim obiteljskim arhivima... Objavljeni spisi
škotske kraljice Marije naširoko govore o tome. Spisi engleskog kralja Jakova II., koji nije svrgnut
do 1688. godine, govore detaljno o tome... Zapravo sam bio u poziciji da mi je pokazana... neka vrlo,
vrlo stara dokumentacija, ne samo ona koja je posljednji put otvorena u 18. stoljeću, već zapravo
dokumentirana i zapisana stotinama godina ranije”, objasnio je dodavši: „Imao sam pristup i
templarskim dokumentima, istim onim koji su vitezovi templari donijeli u Europu 1128. godine i
suočili s njima crkvenu elitu i nasmrt je uplašili, zato što su to bili dokumenti koji su govorili o lozi i
genealogiji... Rani čelnici Kršćanske crkve prihvaćali su tekstove i učenja koja će zamagliti istinu o
Isusovoj kraljevskoj lozi.”

Rana se Crkva nije bojala samo Isusovih potomaka, nego i žena općenito. Ženama je bilo
zabranjeno podučavali ili postati svećenicama - ta se zabrana tek sada ublažava. Od svećenika se traži

da žive u celibatu i da se nikada ne žene, usprkos jasnom Pavlovu upozorenju u Pri’oj poslanici
Timoteju 3,2 da biskup i crkveni vođe trebaju imati ženu.

Prema Gardneru i drugim novijim autorima, rana je Crkva ocrnjivala žene kako bi očuvala moć i
autoritet unutarnje mreže „starih momaka” kardinala i biskupa. Danas mnogi razni poznavatelji
Biblije zauzimaju drukčiji stav glede ženine uloge od one kako ju je definirala rana Crkva. „Većina
kršćanskih pokreta za koje znamo da ih je karakterizirala istaknutost žena na kraju je proglašena
heretičkima”, primjećuje znanstvenik sa Sveučilišta u Pennsylvaniji Ross S. Kraemer.

Kako bi odvratili svaku pozornost s Marije Magdalene, Gardner tvrdi da su crkveni oci napisali
dobar dio Novoga zavjeta koji opisuje Mariju kao „grešnicu", što je netočan prijevod izvorne riječi
almah, koja zapravo označava djevicu koja se podvrgava obredu prije udaje. „Dvolični su biskupi
odlučili, međutim, da grešna žena mora biti kurva”, komentira Gardner, „pa je Marija stoga
obilježena kao bludnica!” Drugi stručnjaci, poput Jane Schaberg sa Sveučilišta Detroit-Mercy,
zaključuje da bi osoba Marije Magdalene čak moela biti kombinacija drugih biblijskih žena i da je
takav spoj hotimičan.

Prema predajama iz južne Francuske, kao i djelu Williama Caxtona iz 1483. godine, I sgenda
Aurea ili Zlatna legenda, jednom od prvih izdanja iz engleskog Westminstera, Marija Magdalena,
njezin brat Lazar i sestra Marta, sa sluškinjom Marcelom i Isusovom djecom, otputovali su brodom u
Marseille nakon raspeća. Društvo je potom otišlo na zapad gdje su „preobratili stanovnike na vjeru”.

Gardner piše da je Marija bila „devet godina mlađa od Isusa... Imala je 30 godina na svojemu
[simboličnom] drugom vjenčanju, iste - 33. godine - zanijela je kćer lamar. Četiri godine kasnije
rodila je Isusa mlađeg, a 44. g. n. e., kad joj je bila 41 godina, rodio joj se drugi sin Josip. U to je
vrijeme Marija bila u Marseilleu - Massiliji - gdje je službeni jezik bio grčki sve do 5. stoljeća.”
Prema tim istim izvještajima, Marija je umrla u onome što je danas Saint Baume u južnoj Francuskoj
63. g. n. e. u dobi od 60 godina.

Vrativši se iz Sedmoga križarskog rata s kraljem Lujem IX., neki Jean de Joinville zapisao je
1254. godine da su „stigli u grad Aix u Provansi kako bi iskazali počast blaženoj Magdaleni... Otišli
smo do mjesta zvanog Baume, na vrlo strmoj i goloj stijeni, gdje je navodno sveta Magdalena dugo
boravila kao pustinjakinja.”

„Stoljećima nakon njezine smrti, Marijina ostavština ostaje najvećom prijetnjom plašljivoj Crkvi
koja je zaobišla mesijanske potomke u korist apostolskoga nasljeđa", piše Gardner napominjući:
„Najaktivniji Magdalenin kult na koncu je bio smješten u Rennes le Chateauu u regiji Languedoc.”

Postoji primamljiv nagovještaj daje u toj istoj regiji bio dokaz opipljiviji od priča o Magdaleni.
Prema Baigentu, Leighu i Lincolnu, onaj isti Joinville napisao je kako mu je njegov prijatelj Luj IX.
jednom pripovijedao o vremenu kad su katarski vode pristupili zapovjedniku papinske vojske i
zagonetno ga upitali želi li „doći i pogledati tijelo Našega Gospodina, koje je postajalo meso i krv u
rukama njihovih svećenika”.

Povrh predaja koje se tiču Marije i reinkarnacije, katari su bili uvelike pod utjecajem vjerovanja
putujućeg propovjednika po imenu Peter Valdes iz Lyona. Njegovi sljedbenici, valdenzi, kako su bili
poznati, čitali su iz tekstova prevedenih na njihov pučki oksitanski i vjerovali da je osobni
propovjednički poziv važniji od crkvene obuke. Također su prezirali krvoproliće, čak i ono koje
potiče Crkva ili država. Kad su valdenzi odbili prestati otvoreno propovijedati, izopćili su ih i
protjerali iz Lyona mjesni crkveni dužnosnici.

Mnogi smatraju da su katari potekli od bugarskog svećenika po imenu Bogumil, čija je
bogumilska sljedba bila široko rasprostranjena Bizantskim Carstvom. Bogumili su odbijali mnoge
značajke pravovjerne Crkve poput mise, euharistije, starozavjetnih čuda i proricanja, krštenja, braka i

svećenstva. „Vjerovali su da je fizički svijet vražje djelo i u svojoj biti zao”, piše Costen. „Razvili su
za sebe bogatu mitologiju Stvaranja i Pada, koja je funkcionirala kao zamjena za velik dio Biblije
koji su odbacivali. Ti su dualisti prihvaćali da je materija djelo dobroga boga, ali vjerovali su da je
Sotona oblikovao svijet i materijalna tijela ljudi od nje, bilo tako da je zatočio anđeoski duh unutar
materijalnoga tijela kako bi stvorio Adama ili tako da je glinu oživio dobri bog."

Međutim, Picknett i Prince smatraju da nisu sva katarska vjerovanja mogla doci od bogumila.
Citirali su istraživanje Jurija Stojanova, koji je napisao: „Učenje o Mariji Magdaleni kao Kristovoj
'supruzi' ili ‘priležnici’ čini se, povrh toga, izvornom katarskom predajom koja nema nikakva
pandana u bogumilskom nauku.”

Kakva god bila istina o njihovu podrijetlu, ta su se katarska vjerovanja razvila tijekom dugog
razdoblja, kao i odluka da se krene na njih. Unatoč svim dogovorima koji su možda bili postignuti,
crkvene su vlasti na koncu zacijelo zaključile da se nešto mora učiniti glede relikvija, blaga, spisa ili
bilo čega što se moglo skrivati u I^nguedocu.

Albigenška križarska vojna

Proglašeni hereticima od francuskog kralja Filipa II. na inzistiranje pape Inocenta III., počevši od
1209. godine, katari su bili proganjani i istrebljivani tijekom onoga što je postalo poznato kao
Albigenški križarski rat. Katare su katkad nazivali albigenzima zbog njihove brojnosti u gradu Albiju
u središtu Languedoca. Bila je to operacija u kojoj su mnogo hvaljeni vitezovi templari bili sumnjivo
odsutni.

Bio je to dugotrajan, mučan i krvav okršaj, koji se okončao 1229. godine, ali nije bio potpuno
zaključen sve do pada utvrde Montsegur 1244. godine. Čak ni tada Crkva nije posve iskorijenila
katarsku herezu. U Languedocu je i danas prisutan neki nagonski oprez i nepovjerenje i prema Crkvi
i prema državi, kako navodi nekoliko autora.

Neko vrijeme nakon što je postao papa, Inocent III. nastojao je vršiti crkveni pritisak na katare s
upadljivim izostankom uspjeha. Kao čovjek koji se iskreno nadao da će predvoditi veliki križarski rat
za osvajanje Svete Zemlje, taj se papa morao zadovoljiti križarskim ratom u Languedocu, gdje su
plemenitaši, kao i obično stanovništvo, vidjeli malo toga zabrinjavajućeg u priprostim i krotkim
katarima.

U nastojanju da obuzda moć vitezova križara, Crkva je dugo vodila politiku poznatu kao „mir
Božji". Temeljen na savezništvu Crkve i vojnih snaga, svrha tog ..mira” je bila omogućiti crkvenim
vlastima čvrstu kontrolu nad svim vojnim aktivnostima.

„Agencija koja je trebala nadgledati provođenje mira u Languedocu bio je Red hrama, i u tu
svrhu je mogao ubirati mali porez na svako seljačko govedo”, piše Costen. „Malo je dokaza da su
templari ikad činili nešto djelotvorno kako bi proveli mir.”

Neuspješno propovijedajući protiv katara i obuzdavajući templare, papa Inocent III. zaključio je
1204. godine kako je vrijeme da djeluje. Počeo je pisati francuskom kralju Filipu Augustu pozivajući
ga da krene na heretike. Također je vratio Ravmonda VI., grofa od Toulousea, kojega je izopćio
njegov prethodnik, nakon što je Raymond prilično nevoljko pristao podržati njegov križarski pohod.
Usprkos Ravmondovu pristanku, nije mnogo poduzeto.

Raymond je ponovno izopćen zato što je propustio djelovati protiv katara, a kad se papin
predstavnik susreo s njim na Božić 1207. godine u nastojanju da opet otvori to pitanje, ubio ga je
jedan od Baymondovih ljudi. Posve sit te situacije, papa Inoc III. pokrenuo je svoj križarski pohod.

Premda se danas promatra kao rat kršćana protiv kršćana, u to su vrijeme m ljudi, osobito izvan
Languedoca, podržavali rat protiv smrtnog neprijatelja u vla tim redovima. Papi Inocentu križarski je
pohod bio nužan ne samo kako bi poko herezu, nego i da pokaže moć Crkve nad neposlušnim
svjetovnim vođama po Raymonda.

Inocent je obećao status križara svakome tko se pridruži njegovoj vojsci. To značilo i odrješenje
od svih grijeha počinjenih za vrijeme rata, kao i udio u pljač „Mnogi su vidjeli priliku za pljačkanje i
profit, i nisu se baš razočarali”, kaže Cost „Ipak, u cjelini su križari bili ponajprije motivirani
religioznim žarom.”

Ubrzo se papina vojska, „najveća koja se ikad skupila u kršćanskom svijetu okupila u Lyonu pod
vodstvom Arnalda-Analrica, skupa s brojnim plemićima i bisku pima.

Dok se ta golema sila - oko 30 000 ljudi - kretala dolinom Rhone, Raymond predomislio i
odlučio se priključiti. Nakon što se obvezao da će se pridružiti kri' skom pohodu, pomirio se s
Crkvom i obećana mu je zaštita od napada.

Prvi veliki napad bio je na grad Beziers. Ondje su se, unatoč pozivu njih biskupa na predaju,
građani odlučili oduprijeti. Prema Costenu, pljačke željni pratit lji utaborene vojske nahrupili su na

gradska vrata, a ubrzo su im se pridružili i vojn: djelujući bez zapovijedi. ,,I crkva i grad bili su
opljačkani, a stanovnici masakrira dok su svećenici, žene i djeca poubijani u crkvama”, piše on. „Kad
su vojni vc zaplijenili oteto od pratitelja tabora, grad je spaljen.” Prema službenom izvještaj ubijeno
je 20 000 stanovnika.

Upravo je u Beziersu Arnald-Amalric, kad su ga upitali kako će njegovi vojn razlikovati katolike
od heretika, odgovorio: „Pobijte ih sve, Bog će prepoznati svoje."!

S obzirom na pokolj u Beziersu, grad za gradom diljem Languedoca padi je pred papinskom
vojskom bez borbe. Unutarnji razdor bio je žestok, stanovn' su nadmašivali jedni druge u predaji
poznatih i osumnjičenih heretika. U gradul Castresu vojsci predani katari spaljeni su na lomači, i ta se
praksa nastavila tijekonrt ostatka križarskog pohoda.

Godine 1229. kampanja je uspješno okončana pariškim sporazumom. Prem je sporazum
dokrajčio nezavisnost južnofrancuske vladarske obitelji, nije zaustav herezu. Katarski perfecti
povukli su se u planinsku utvrdu Montsegur na obroncin Pireneja. Počevši od proljeća 1243. godine,
papinska je vojska opsjedala utvrdu dulr od deset mjeseci. Prema Picknettu i Princeu, „ondje se
dogodio neobičan fenomen. Nekoliko vojnika koji su sudjelovali u opsadi prebjeglo je katarima
usprkos tome št su sigurno znali kako će to završiti po njih.” [naglasak u izvorniku] Katari su zaciie
imali nešto što je preporučilo njihova vjerovanja vojnicima veteranima.

Konačno, u ožujku 1244. godine, opsada Montsegura završena je predajom kata ra. Picknett i 1
Vince spominju nekoliko „zagonetki” povezanih s padom Montsegura.

Jedna je ta „da je zbog razloga koji nikad nisu razjašnjeni [katarima] dopušteno ostati u utvrdi još
15 dana - nakon čega su se predali da budu spaljeni. Neki izvještaji idu još dalje te opisuju kako su
zapravo trčali nizbrdo i skakali u lomače koje su ih čekale dolje u polju. Costen donekle podupire tu
priču, napomenuvši: „Nema naznaka da su se katari iz Montsegura odupirali pokolju."

„Najtvrdokornija zagonetka tiče se takozvanoga katarskog blaga”, napominju Picknett i Prince,
„koje su četvorica katara uspjela odnijeti noću prije nego što su ostali poubijani. Ti neustrašivi
heretici nekako su uspjeli pobjeći spustivši se pomoću užeta niz osobito strmu stranu planine usred
noći.”

Katari, među kojima su mnogi bili imućni, doista su imali prilične zalihe zlata i srebra. Ali,
prema Baigentu, Leighu i Lincolnu, to novčano vrijedno blago prokrijumčareno je iz Montsegura i
izgubljeno za povijest tri mjeseca prije pokolja u katarskoj utvrdi.

Nitko ne zna sa sigurnošću za kakvo su to tajno znanje ili „blago” katari smatrali da je. nužno
poslati ga iz Montsegura u posljednji čas, ali općenito se smatra da su to bili spisi koji su se ticali
nastavljanja Isusove loze nakon Marijina dolaska u južnu Francusku, što je tema koja je blisko
povezana s vitezovima templarima.

„Templari su bili gladni znanja i njihova potraga za njim bila im je glavni pokretač”, pišu
Picknett i Prince. „Grabili su znanje gdje god su ga nalazili: od Arapa su preuzeli načela svete
geometrije, a njihov nedvojbeni kontakt s katarima pridaje dodatni gnostički prizvuk njihovim
ionako heterodoksnim religijskim idejama.”

„Od svojih najranijih godina održavali su [templari] donekle topao odnos s katarima, osobito u
Languedocu , napominju Baigent, Leigh i Lincoln. „Mnogi imućni zemljoposjednici - sami katari ili
njima skloni - poklanjali su golema zemljišta tom redu... Nema spora daje Bertrand de Blanchefort,
četvrti veliki meštar reda, dolazio iz katarske obitelji... U Languedocu su templarski dužnosnici češće
bili katari nego katolici."

Blanchefort, koji je vodio templare od 1153. do 1170. godine, bio je „najvažniji templarski veliki
meštar”, prema toj trojici autora. „Upravo je Bertrand preobrazio vitezove templare u izvanredno

djelotvornu, dobro organiziranu i iznimno discipliniranu hijerarhijsku ustanovu kakvom su postali.”
Postoje dokazi da su mnogi templari i sami bili katari, a utvrđeno je da su templari sakrili mnoge

katare unutar svojega reda i pokopali ih na svetom tlu. Osim činjenice da templari nisu sudjelovali u
albigenškom križarskom pohodu, Picknett i Prince otkrili su da bliske veze između templara i katara
nisu spomenute u kasnijim optužbama protiv reda, što je dokaz da su te veze bile neugodne za
crkvenu hijerarhiju koja nije htjela ništa drugo doli zaboraviti i katare i njihova vjerovanja.

Nakon albigenškog pohoda preživjeli su katari ili pobjegli u susjedne zemlje -Italija je bila
omiljena jer, ironično, ta papina domovina nije bila gorljiva u lovu na heretike - ili se skrili uz
pomoć samilosnih susjeda. „Do početka 14. stoljeća katari iz Languedoca postali su izolirani i
siromašni”, tvrdi Costen. „Njihovo uništenje uzrokovano je novim mctodičnim progonom Crkve
pomoću njezina noi og oru inkvizicije...”

,,U Languedocu se dogodio prvi europski genocid kad je 100 000 katar heretika poubijano prema
papinoj zapovijedi za vrijeme Albigenškog križarskog pc da...”, napominju Picknett i Prince.
„Upravo je radi ispitivanja i istrebljenja ka stvorena inkvizicija.”

Posljedica je toga križarskog pohoda daje „Crkva povratila monopol na religij aktivnost i
kontrolu vjerovanja te ojačala svoju kontrolu privatnih života pojedi" Nova francuska država stekla
je saveznika u Crkvi radi jačanja kontrole nad gra ma i plemstvom”, piše Costen, napominjući da su
još 1920. godine, slično suzbija jezika američkih urođenika u 19. stoljeću, djeca u toj regiji bila
kažnjavana ako govorila oksitanski jezik na igralištima javnih škola.

Istrebljenje miroljubivih katara bilo je i nagovještaj onoga što su crkveni v imali na umu za svoje
suparnike na vlasti, vitezove templare.

Propast templara

62 godine nakon pada katarskog uporišta u Montseguru, vitezovi templari stajali su nasuprot sve
većoj moći Vatikana i nacionalnih država.

Njihova kontrola nad privredom i financijama bila je golema i izrasli su u strašnu vojnu silu,
zajedno s vlastitom pomorskom flotom s bazom u francuskoj luci La Rochelle na Atlantiku. Upravo
je Languedoc povezivao La Rochelle sa sredozemnim lukama, omogućujući trgovinu s Portugalom i
Britanskim otočjem bez prelaženja kroz Gibraltarska vrata u rukama muslimana. Templarski
brodovi, koji su se među prvima koristili magnetskim kompasima, prevozili su oružje i zalihe u
Svetu Zemlju, kao i otprilike 6000 hodočasnika godišnje.

No, uz moć i bogatstvo, rastao je i njihov ponos, ali i drskost, što se vidjelo 1252. godine kad je
jedan templarski meštar zaprijetio engleskom kralju Henriku III. ovim riječima: „Sve dok provodiš
pravdu, vladat ćeš. Ali, prekršiš li je, nećeš više biti kralj.”

Da je templarski red bio blisko povezan s engleskim vladarima jasno pokazuje činjenica da je
kralj Ivan stolovao povremeno u londonskom hramu 1215. godine, kad ga je savez plemića - od kojih
su mnogi bili templari - prisilio da potpiše Magna Chartu ili Veliku povelju, kojom je stvorena
ustavna monarhija u toj zemlji.

Ali, dok je templarski red cvjetao u Europi, stvari su se loše odvijale u Svetoj Zemlji. Manje od
stoljeća nakon osvajanja, Jeruzalem je opet pao u ruke muslimana. Uskoro je samo grad Akre ostao
pod kontrolom kršćana. Godine 1291. ta je lučka utvrda pala pa je red, zajedno s hospitalcima, bio
primoran preseliti se na otok Cipar, koji su templari dobili od Rikarda I^avljeg Srca za vrijeme
jednoga prijašnjega križarskog rata. S gubitkom Svete Zemlje nestalo je i glavno opravdanje za
postojanje templara.

Pred kraj 12. stoljeća templari su pomogli pri stvaranju još jednog vojničkog reda -moćnih
teutonskih vitezova, junaka Hitlerova djetinjstva. Teutonski su vitezovi stvorili vlastitu divovsku
kneževinu - zvanu Ordenstaat - koja se protezala od Pruske preko Baltika do Finskoga zaljeva. Ta
teutonska nezavisna država možda je nadahnula snove unutar templarskoga vodstva o sličnom
autonomnom imperiju u Languedocu.

Ali, to im nije bilo suđeno. Počevši od ranog 14. stoljeća, templari su bili osuđeni na istu sudbinu
kao katari.

Ključni pokretač propasti templara bio je francuski kralj Filip IV., vladar je zavidio templarima na
bogatstvu i bojao se njihove vojne moći. Jednom je tr utočište u pariškom hramu kako bi pobjegao
buntovnoj svjetini. Iz vlastita je iskust znao za bogatstvo templara i bio im je do grla dužan. Povrh tog
gnjeva protiv temp ra, dvaput je bio odbijen za člana reda.

Godine 1305. Filip je otputovao u Rim i uvjerio papu Klementa V. da tem zapravo planiraju
uništiti Rimsku crkvu. Papa je povjerovao Filipu, budući da francuski kralj stajao iza njegova uspona
na položaj pape. „Između 1303. i 131 godine francuski kralj i njegovi ministri organizirali su otmicu
i smrt jednoga pape Bonilacija VIII. - i vrlo vjerojatno ubojstvo trovanjem drugoga - Benedikta XI.
Pot: je 1305. godine Filip uspio osigurati izbor vlastita kandidata, nadbiskupa Bordeau. na upražnjeno
papinsko prijestolje. Novi je papa uzeo ime KJement V”, objašnjav Baigent, Leigh i Lincoln.

Prema masonskom autoru Albertu Mackeyju, Filip je pristao podržati KJement kandidaturu u
zamjenu za tajno obećanje da će skršiti vitezove templare.

Povrh toga, s obzirom na to da se naširoko govorkalo o tome kako temi* nastoje vratiti stare
merovinške kraljeve i u Francusku i u druge države, Filip optužbe pale su na plodno tlo. Merovinzi su
navodno vukli podrijetlo od Isusa, što predstavljalo ozbiljan izazov autoritetu Rima i podupiralo

ideju da su templari st tajno znanje o Kristovu pravom životu.
Uz blagoslov pape Klementa V., Filip se vratio u Francusku i počeo povlač poteze protiv templara.

Sastavivši popis optužbi od podrivanja vlasti do hereze, Fil je izdao tajne zapovijedi dužnosnicima
diljem zemlje koje se nisu trebale otvoriti predodređenog roka.

Bio je to petak, 13. listopada 1307. godine, datum koji je tada pridodao zlokob konotacije svakom
petku trinaestom. Vlasti su ustale diljem Francuske i brzo pohv tale prisutne templare.

„Uhvaćeni vitezovi bili su zatočeni, ispitani, mučeni i spaljeni”, kaže Gard~ „Pozivani su plaćeni
svjedoci da pruže dokaze protiv reda i dobiveni su neki uistinii bizarni iskazi. Templari su optuženi
za svakakve prakse koje su se smatrale odvrat nima, uključujući prizivanje duhova, homoseksualnost,
pobačaje, huljenje i uporabu magije. Nakon što bi dali svoj iskaz, bilo zbog mita, bilo zbog pritiska,
svjedoci nestali bez traga.”

Još je uvijek prijeporno jesu li templari doista bili krivi po tim optužbama. Očito je da su mnoge
optužbe protiv toga nekadašnjega kršćanskog reda bile lažne i nategnute. No, ima i dokaza da su
članovi jezgre templara bili simpatizeri, ako ne i pristaše, hereza povezanih s Marijom Magdalenom,
Ivanom Krstiteljem te Isusovim raspećem i uskrsnućem. Neki istraživači čak spekuliraju da se
templarska zastava s lubanjom i prekriženim kostima možda odnosila na Marijine ili Krstiteljeve
ostatke, ili oboje. Rudimentarno sjećanje na taj templarski simbol možda je nadahnulo gusarske
zastave kasnijih stoljeća kao i Društvo lubanje i kostiju.

„Uvjereni smo da su templari, iako su najviše pozicionirani vitezovi možda imali radikalno
atipičan pogled na božanstvo Isusa Krista, bili tijekom cijelog svojeg postojanja vjerni katolički red...
Vitezove templare izdali su Crkva i papa kojemu su dobro služili", komentiraju masonski autori
Knight i Lomas braneći njihov red.

Očito je da su, unatoč iznenadnosti uhićenja i tajnovitosti zapovijedi, mnogi templari bili
upozoreni. „Malo prije uhićenja, primjerice, veliki meštar Jacques de Molay, povukao je mnoge
knjige i propise reda te ih dao spaliti”, napominju Baigent, Leigh i Lincoln.

Mnogi francuski templari bili su uhićeni bez otpora, po svoj prilici u nadi da će se situacija
preokrenuti, ali mnogi drugi pobjegli su iz zemlje. Najveća je zagonetka bio nestanak templarske
flote i nagomilanog blaga u pariškom hramu. Većina istraživača povezuje nestanak templarske flote s
nestalim blagom.

Gardner tvrdi da je templarsko blago ostalo u Francuskoj u vrijeme uhićenja. „[Filipove] ulizice
pretražili su uzduž i poprijeko Champagne i Languedoc - ali blago je sve.vrijeme bilo skriveno u
riznici u Parizu”, piše on.

Kasnije, prema Gardneru, veliki meštar Molay dao je prenijeti blago u La Rochelle, gdje je flota
od 18 galija prevezla blago u Škotsku.

Baigent i Leigh uglavnom se slažu s tim, ukazujući na 10 daje prošlo „pet godina pravnog
prepiranja, pregovora, spletkarenja, pogađanja i općeg kolebanja prije nego što je red službeno
raspušten”, sasvim dovoljno vremena da se blago raštrka.

Knight i Lomas nude zapanjujući dodatak priči o bijegu templara - da je dio templarske flote
možda krenuo prema Americi 185 godina prije nego što je to učinio Kristofor Kolumbo.

Ta tvrdnja polazi od mandejske sljedbe, čiji su pripadnici vjerovali da je Ivan Krstitelj bio pravi
mesija, a da je Isus izopačio njegova učenja. Mandejci se povezuju s nazorejcima, za koje se smatra
da su bili dio kumranske zajednice čiji su svici pronađeni 1945. godine. Muslimani su protjerali
mandejce s obala rijeke Jordan u Perziju, gdje ostaci te sljedbe još uvijek postoje.

Mandejci su, poput esena, vjerovali da duše dobrih ljudi nakon smrti odlaze u divnu i mirnu
prekomorsku zemlju, za koju su vjerovali da joj je simbol zvijezda zvana „Merica”. S obzirom na to

da su dokumenti koje su templari otkrili u jeruzalemskom hramu duplikati onih pronađenih u
Kumranu, templari su možda našli osvrt na nove zemlje, kao i na ime „Merica”.

Knight i Lomas nagađaju da se barem jedan dio templarske flote opskrbio u Portugalu pa
otputovao zapadno u “la Mericu”. Kažu da su ti neustrašivi pomorci, vi|ući svoju dobro poznatu
bojnu zastavu s lubanjom i prekriženim kostima, stigli u Novu Englesku 1308. godine.

Zapanjujući dokaz tog pristajanja može se naći u \Vestfordu u državi Massachusetts, gdje se danas
može vidjeti rupičasta rezbarija viteza na stijeni. Taj lik, odjeven u stilu četrnaestostoljetnih vitezova,
nosi štit sa slikom broda koji plovi prema usamljenoj zvijezdi. U Nevvportu u državi Rhode Island
jedna kula odgovara zaobljenoj arhitekturi templara, a datirana je u 14. stoljeće. „Nema sumnje da je
građevina izuzetno stara”, napominju Knight i Lomas, „zato što je na karti iz 152 godine na kojoj je
zabilježeno europsko otkriće te obale talijanski pomorac Giova da Verrazano označio njuportsku
kulu kao ‘Normansku vilu’.

Nedavno pronađene ruševine u Patagoniji, za koje se smatra da su izgubljeni ciudad de los
Cesares (Grad careva), otkrivaju drevno pristanište zajedno s isklesa" kamenom pločom s
templarskim križem, što je nagnalo istraživača Flugberta Ra na nagađanje da su templari možda
onamo doputovali u pretkolumbovsko doba.

Uvjerljiviji dokaz ranije nepoznatih templarskih istraživanja može se naći u crk Rosslyn u
Škotskoj, gdje se na svodovima i stropovima nalaze jasni prikazi klip kukuruza i kaktusa. „Prema
službenoj povijesti, sjeme indijskog kukuruza prvi u Europu i Afriku donijeli istraživači iz 16.
stoljeća...", napominju Knight i Lo S obzirom na to da je crkva Rosslyn dovršena 1486., šest godina
prije nego što Kolumbo zaputio preko Atlantika, a rezbarije su sastavni dio konstrukcije, „ima
siguran dokaz da su ljudi koji su davali upute zidarima crkve Rosslyn morali posjet Ameriku barem
četvrt stoljeća prije Kolumba”, komentiraju Knight i Lomas.

Premda ti autori priznaju da tragovi templarske prisutnosti u pretkolumbovsk Novom svijetu nisu
posve sigurni, ipak pridonose sumnji da su kasniji, templari potaknuti slobodni zidari Bacon i
Raleigh znali više o „Novoj Atlantidi” nego što prije mislilo.

Također su objasnili da šesnaestostoljetni njemački redovnik po imen Waldseemiiller, koji je prvi
napisao da je Amerika nazvana po istraživaču Amcri Vespucciju, nije znao ništa o templarsko-
mandejskoj legendi o „Merici”. Redovn je čuo za novootkrivenu zemlju „Ameriku” i za istraživača
Vespuccija te jednostav-povezao to dvoje. „Waldseemiiler je pogodio ime, ali ne i tumačenje”, kažu
Knight Lomas. „Vrlo brzo nakon što je napisao te riječi, shvatio je svoju pogrešku te javi* povukao
svoju tvrdnju da je Amerigo Vespucci otkrio Novi svijet - ali tada je već bil prekasno...”

„Standardna historiografska fraza o podrijetlu imena Novoga svijeta koja rutinski iznosi potječe
u cijelosti od glupava nesporazuma jednoga neuglednog svećJ nika koji nikad nije putovao dalje od
nekoliko kilometara od [svojega] samostana... n francusko-njemačkoj granici”, komentiraju oni.

Bez obzira na to jesu li templari pristali u „la Merici” početkom 14. stoljeća mogli su lako imati
veze s njezinim otkrićem. Prema Baigentu i Leighu, templari su u sklonom im Portugalu bili
odriješeni od optužbi nakon istrage te su potom promijenili ime u Kristovi vitezovi, posvetivši se
uglavnom pomorskim istraživanjima. „Vasc da Gama bio je Kristov vitez, a princ Henrik Pomorac
bio je veliki meštar tog reda", napominju oni. „Brodovi Kristovih vitezova plovili su pod poznatim
crvenim križem. I pod istim su križem tri karavele Kristofora Kolumba preplovile Atlantik i stigle do
Novoga svijeta. Sam je Kolumbo bio oženjen kćeri bivšega Kristova viteza i imao je pristup
svekrovim kartama i dnevnicima.”

I dok će se o templarskim vezama s Amerikom raspravljati još neko vrijeme, čini se da nema
previše sumnje u to da su mnogi članovi reda - kao i njihovo blago, i u dokumentima i u zlatu -

otputovali sa svojom flotom u Škotsku.
Škotska, za koju su se tada borili Engleska i Robert I. Bruce, bila je savršeno utočište pred

progonima za red koji se ubrzo proširio izvan Francuske. Na poticaj pape Klementa V., druge su
zemlje počele uhićivati templare i napadati njihove posjede. Flngleski kralj Eduard II. isprva je
oklijevao krenuti na templare, ali je kao zet kralja Filipa na koncu pokrenuo mlitavu akciju. Nekoliko
je templara uhićeno, ali uglavnom su blago kažnjeni, primjerice pokorom u samostanu ili opatiji.
Imovina templara predana je redu hospitalaca.

Dvije godine nakon početka napada na red, Eduard je napokon naredio da se uhite svi templari
koji su ostali pod njegovom kontrolom u Škotskoj, tada pod engleskom okupacijom. Njegovi su ljudi
uspjeli zatvoriti točno dva čovjeka, jedan od njih bio je Walter de Clifton, templarski meštar.
Prilikom ispitivanja Clifton je otkrio da su njegovi kolege templari pobjegli „preko mora", što je još
jedan dokaz da su templari možda otišli za Ameriku.

Škotska Roberta I. Brucea bila je druga priča, sa svojom dugotrajnom povezanošću s templarima.
Prema Gardneru, veliki meštar Paycns sastao se sa škotskim kraljem odmah nakon koncila u
Troyesu, a sveti Bernard spojio je Keltsku crkvu sa svojim cistercitskim redom. Vitezove templare
poticao je i podupirao niz škotskih kraljeva, počevši od kralja Davida, i stekli su priličnu imovinu
ondje.

Za vrijeme progona templara kralj Robert imao je sve razloge da ih ne progoni - jedini je po
rođenju imao podršku svojih predaka, bio je u ratu s Eduardom II. i izopćila ga je Katolička crkva
zbog rata protiv Eduarda, Filipova zeta. Izoliran i od Crkve i od susjeda, Robertu je dobro došla
svaka pomoć.

Flngleske blokade zatvorile su uobičajene putove s kontinenta prema Škotskoj. „Ali, jedan važan
put bio je otvoren”, tvrde Baigent i Leigh, „od sjeverne obale Irske, uključujući ušće rijeke Foyle u
Londonderryju, do Bruceovih posjeda u Argyllu, Kintyreu i morskom tjesnacu Juri... Tako su
templarski brodovi, oružje, materijal, borci i, možda, blago mogli naći put do Škotske, dajući ključna
pojačanja i sredstva za Bruceovu stvar."

Premda službena povijest ne pripisuje templarima zasluge za Bruceovu pobjedu nad Englezima,
istraživači su otkrili važan razlog da se smatra kako je upravo to bio slučaj. Nekoliko masonskih
autora je glatko ustvrdilo da su templari bili medu Bruceovom vojskom.

Bitka kod Bannockburna, koja je osigurala škotsku nezavisnost, vođena je 24. lipnja 1314. godine.
Prilično je značajno da je to bio dan svetog Ivana, jedan od najvažnijih dana u godini za templare,
koji su štovali tog sveca.

Tobože kako bi pomogao garnizonu pod opsadom u tvrđavi Stirling, ulazu u Škotsko visočje,
kralj Flduard mobilizirao je više od 20 000 vojnika, povrh 10 000 koji su se već nalazili u
stirlinškom garnizonu. Bilo je očito daje nastojao uništiti Brucea, a ne jednostavno pojačati Stirling.
Kralj Robert mogao je skupiti manje od 10 vojnika, pa su mu se, nadmašenom gotovo u omjeru jedan
naprema tri, šanse pobjedu činile slabašnima.

Dvije su se sile sukobile u okolici tvrđave Stirling i žestoko se borile cijeli lako su točni podaci o
borbi neodređeni, čini se daje „svježa snaga” stigla baš kad bitka prelamala.

Ta je nova snaga bila dovoljna da nagna kralja Eduarđa i njegovih 500 naj ljih vitezova da
napuste bojište, što je izazvalo paniku među preostalim engle snagama. „Povlačenje se brzo izrodilo
u potpuni bezglavi uzmak, sva engleska voi ostavljala je svoje zalihe, prtljagu, novac, zlatno i
srebrno posuđe, oružje, oklo opremu”, izvještavaju Baigent i Leigh.

Ti autori smatraju da je kontingent templara, s njihovim uočljivim dugim dama i stjegovima s
crvenim križem, bio ta „svježa snaga” koja je unijela strah u Eduarda i njegovih ljudi. Drugi autori to

potvrđuju. Gardner piše da je jedan 11 obitelji Saint-Clair zapovijedao vitezovima templarima u bitci
kod Bannockbur Mackey piše da masonski povjesničari spominju odlikovanja „prvi put dodijeljena
bojištu kod Bannockburna, kao nagradu za smionost koju je pokazala glavnina tr plara pomogavši
Bruceu u toj nezaboravnoj pobjedi”.

Na datum te bitke templari navodno više nisu postojali, (.rodine 1312. red službeno raspustio papa
na uporno zahtijevanje kralja Filipa, a 1314. posljednji slu beni veliki meštar reda Jacques Molay
spaljen je na lomači u Parizu.

Molay je, prema devetnaestostoljetnom autoru Eliphasu Leviju, organizi „okultnu masoneriju”, to
jest, pridodao je johanitsku herezu tajnom znanju templa povezanom s putovanjem Marije Magdalene
u Europu s Isusovom djecom.

Johaniti su dobili ime po Ivanu Krstitelju, kojega su smatrali pravim biblijski mesijom, a Isusa tek
sporednom figurom u vrijeme prije židovske pobune u Palestini Johaniti, koji su tvrdili da su
naslijedili svoje tajno znanje, vjerovali su da je Isus,» „Ješua pomazanik”, bio zapravo smrtnik
upućen u Ozirisov kult. Smatrali su da ' priča o djevici Mariji izmišljotina kasnijih autora kako bi se
opravdalo njegovo nez konito rođenje.

„Johanitska sljedba shvatila je da se naziv ‘Krist' nije primjenjivao samo Isusa", objašnjavaju
Picknett i Prince, „izvorna grčka riječ christos naprosto je znači! oomazanik’ - što je izraz koji se
mogao primjenjivati na mnoge, uključujući kralj ve i rimske dužnosnike. U skladu s tim, johanitski
su vođe uvijek i sami preuzima naziv ‘Krist’. Znakovito je da Filipovo evanđelje iz Nag Hammadija
primjenjuje nazi Krist' na sve upućene u'gnosticizam.”

Levi čak tvrdi da je veliki meštar P&yens bio upućen u tajne johanitske sijed prije nego što je stao
na čelo vitezova templara. Tu ideju podupire tvrdnja masonsko vođe Barona von Hunda, koji je
izjavio da mu je iznijeta „prava povijest” slobodnih zidara. Prisjetimo se da je Von Hund stvorio Red
strogog obreda u Njemačkoj. Isprval je bila poznata pod nazivom Braća Ivana Krstitelja. Također,
nagađalo se da masonski obred koji uključuje smrt Hirama Abifa zapravo simbolizira mučeništvo
templarskoga meštra Molayja.

Ako je uistinu templarska elita bila nadahnuta učenjima johanita, koje je prenio veliki meštar
\1olay, jasno je zašto su crkvene vlasti ustrajale na njegovoj smrtnoj kazni. Drugi bi razlog mogao
biti taj daje Molay porekao ranije priznanje da su neke optužbe protiv vitezova templara istinite.

Molay, koji je stupio u templarski red 1265. godine, borio se u Siriji i kasnije je bio stacioniran u
templarskoj bazi na Cipru. Izabran je za velikoga meštra oko 1298. godine. Krajem 1306. ili
početkom 1307. bio je pozvan pred papu Klementa V., navodno radi razgovora o ponovnom
osvajanju Svete Zemlje. Umjesto toga je ispitivan o optužbama protiv reda koje je iznio kralj Filip.
Tog sudbonosnog petka trinaestog Molayje uhićen te je dao svoje prvotno priznanje, najvjerojatnije
pod mukama.

Bio je prisiljen pisati braći templarima i nagovarati ih da se predaju i priznaju optužbe. Molayjeve
molbe za papinom osobnom presudom pokazale su se uzaludnima. Stoga je u ožujku 1314. godine,
nakon što su ga tri kardinala osudila na doživotnu tamnicu, povukao svoje priznanje. Kao heretik
recidivist predan je Filipovim službenicima, koji su ga spalili na lomači blizu katedrale Notre-Dame,
čiju su gradnju inicirali templari.

Prema legendi, dok je plamen palucao oko njega, Molay je povikao da će mu se i papa Klement i
kralj Filip pridružiti pred Bogom u sljedećih godinu dana. Obojica su zaista bila mrtva prije nego što
je protekla godina. Neki vjeruju da su ih otrovali prikriveni templari, dok drugi smatraju da je
njihova smrt posljedica Molayjeve kletve.

Knight i Lomas tvrde da su povezali Molayjevu smrt s jednom modernom kontroverzijom.

„Pokrov u kumranskom/masonskom stilu koji je uzet iz pariškoga hrama vitezova templara i
iskorišten za zamatanje izmrcvarena tijela velikoga meštra putovao je s de Molayjem do doma
Geoffreyja de Charneyja, gdje je opran, složen i spremljen u ladicu. Točno 50 godina poslije, 1357.,
četiri metra dug komad lana izvađen je iz spremišta i javno izložen u Liveyju... taj dugački pokrov
danas se naziva Torinskim platnom", pišu oni.

U drugim dijelovima Europe većina templara obrijala je sumnjive brade i izmiješala se s običnim
stanovnicima. Nekolicini je suđeno, proglašeni su nevinima i pušteni. U Njemačkoj su zastrašeni suci
puštali templare, koji su se odmah pridruživali drugim redovima kao što su Kristovi vitezovi,
teutonski vitezovi ili hospitalci.

Hospitalci su nastali oko 1070. godine - prije Prvog križarskog rata - kad je skupina talijanskih
trgovaca u Jeruzalemu osnovala bolnicu posvećenu svetom Ivanu. Nakon što su križari zauzeli grad
1099. godine, hospitalci su se organizirali kao red te je izabran veliki meštar. Premda isprva nisu bili
vojnički red, vitezovi svetog Ivana, poznati jednostavno kao hospitalci, postajali su borbeniji kako su
se templari sve više isticali.

Nakon gubitka Svete Zemlje hospitalci su uzmaknuli na Cipar zajedno s templarima. Poslije
uništenja templara hospitalci su stekli dobar dio njihove imovine, što je samo povećalo njihov već
razvijen i moćan red. Kasnije su bili prisiljeni povući se Rodos. Kad su nakon treće opsade Turci
napokon osvojili taj otok 1522. godine, se preselio na otok Maltu, gdje je postao Suvereni vojnički
malteški red ili jednosta* Red malteških vitezova.

Danas je sjedište malteških vitezova u Rimu, pod izravnim papinim nadzor i više od 40 država
priznaje ih kao suverenu naciju. Britanski ogranak, poznat ' Vitezovi svetog Ivana Jeruzalemskog,
protestantski je red sa sjedištem u Londo a predvodi ga kralj ili kraljica. Prema Davidu lekeu:
„Katoličko i protestantsko k ustvari su ista organizacija na najvišoj razini. Oba su ista sila, kao što su
bili, i j teutonski vitezovi. Svi su bili uključeni u iste stvari, uključujući bankarstvo, i kori:, su se istim
pokvarenim, beskrupuloznim metodama da dobiju ono što žele.”

Medu modernim Amerikancima povezanim s malteškim vitezovima jesu poko: direktori CIA-e
William Casey i John McConne, predsjednik Chryslera I^ee lacoc kolumnist William F Buckley,
Joseph R Kennedy, američki veleposlanik u Vatik William Wilson, Clare Boothe Luce i bivši
američki ministar vanjskih pos Alexander Haig. Dr. Luigija Geddu, poglavara Katoličke akcije,
odlikovali su teški vitezovi za njegovo povezivanje Vatikana, CIA-e i Europskoga pokreta Jose
Retingera, „oca Bilderberga". „Danas se smatra da je malteški red jedan od glavn komunikacijskih
kanala između Vatikana i CIA-e”, pišu Baigent, Leigh i Lincoln.

„Danas ima ni više ni manje nego pet organizacija koje se na ovaj ili onaj na» pozivaju da
izravno potječu od [templara]”, napominju Baigent i Leigh. Flospita malteški vitezovi, vitezovi
svetog Ivana, slobodni zidari i rozenkrojceri, i možda ' neki, tvrde da vuku podrijetlo od vitezova
templara, s njihovim ezoteričnim znanj stečenim ispod Salomonova hrama.

Kako su te skupine postajale isprepletenije, granice članstva postajale su sve ne: snije. Baigent i
Leigh napominju da raspolaganje templarskom imovinom u Škot ukazuje na „nešto sasvim
izvanredno... nešto što gotovo u cijelosti zanemaruju pov sničari... Više od dva stoljeća - od početka
14. do sredine 16. - templari su u Škotsk čini se, bili zapravo stopljeni s hospitalcima. Iako se tijekom
tog razdoblja često aludi na jedan zajednički red - ‘Red vitezova sv. Ivana i Hrama [naglasak u
izvorniku]

Malteški vitezovi preživjeli su srednjovjekovne progone udruživši se s Vatikan pa čak i
sudjelujući u progonu njegovih neprijatelja. Slično su mnoge europ kraljevske obitelji, i same
prisvajači prijestolja Merovinga i drugih, surađivale Vatikanom kako bi održale nepromijenjeno

stanje. Te se obitelji katkad spominju k „crno plemstvo”.
No, još jedan red osnovan specijalno radi borbe protiv neprijatelja Vatikana zaštite crkvenih tajni

bili su isusovci. Taj je red, poznat kao Družba Isusova, utei ljio 1540. godine Ignacije Loyola, vojnik
koji je postao svećenik, brzo pretvorivši organizaciju u agresivnu ratobornu silu usmjerenu
podjednako protiv heretika i p testanata. Upravo je struktura isusovaca poslužila Adamu Weishauptu
kao šabl za njegove iluminate.

Ali, čak su i ratoborni isusovci bili osjetljivi na privlačnost templarskoga znanja, l ijekom
vremena mnogi su se isusovci možda previše približili herezama toga doba. Počeli su se opirati
autoritetu Rimske crkve i njezinoj moći nad vladama, a posljedica je bila daje papa Klement XIV.
zabranio red 1773. godine. Ali, nužnost obrane Crkve primorala je papu Pija VII. da 1814. godine
ponovno uspostavi isusovački red, sa svim bivšim pravima i povlasticama.

Budući da djelovanje kralja Filipa protiv templara nije uspjelo u cijelosti istrijebiti pristaše reda. a
čak ni ratoborni isusovci nisu bili posve pouzdani, nastojanje da se uklone svi neprijatelji Crkve
preuzela je zloglasna inkvizicija, koja se primaknuta dovršetku tog zadatka u sljedećih nekoliko
stoljeća.

Djelujući u ime niza papa, franjevci i dominikanci provodili su neopisiva mučenja za vrijeme
katoličke inkvizicije. Godine 1480. inkvizicija je povratila izgubljeni zamah kad je veliki inkvizitor,
dominikanac Tomas de Torquemada, pokrenuo španjolsku inkviziciju, usmjerenu ponajprije protiv
muslimana i Zidova. Godine 1486. popis vjerskih zločina uključivao je štovatelje Sotone, travare,
primalje i praktički svakoga tko se ne slaže s crkvenom dogmom ili mjesnim društvenim
vrijednostima.

Strašna inkvizicija, isprva začeta kako bi kontrolirala katare za vrijeme Albigenške križarske
vojne, nije u cijelosti ukinuta sve do 1820. godine. ,,U međuvremenu, oni iz privilegiranih klasa koji
su imali prave ezoterične vještine i hcrmetičko znanje bili su primorani obavljati svoje poslove u
tajnosti svojih loža i ilegalnih klubova”, napominje Gardner.

„Nekoć cijenjeno znanje templara potaknulo je progon od strane dominikanaca inkvizitora u 14.
stoljeću. Tada je u povijesti kršćanstva nestao posljednji trag slobodnoga mišljenja”, dodaje on.

Dok je Molayjeva smrt dokrajčila javnu moć vitezova templara, čini se da nije upitno kako je red
preživio i stopio se s drugim tajnim društvima. „Danas povijesne knjige i enciklopedije jednodušno
obznanjuju da su vitezovi templari nestali u 14. stoljeću. Posve su u krivu”, izjavljuje Gardner.
.Viteški vojnički red jeruzalemskoga Hrama [ažurirani naziv vitezova templara] - različit od kasnije
stvorenih masonskih templara - i dalje cvjeta u kontinentalnoj Europi i Škotskoj.”

„Nakon mračnih događaja koji su pratili službeno suzbijanje templara, red je prešao u ilegalu i
nastavio utjecati na mnoge druge organizacije”, slažu se Picknett i Prince. „Postupno je izašlo na
vidjelo da su templari nastavili postojati kao rozenkrojceri i slobodni zidari, a znanje koje su stekli
prenijeto je tim društvima."

Iza vitezova templara vreba jedno od najzagonetnijih tajnih društava: slabo poznati Sionski
priorat, još jedna skupina opsjednuta politikom s neortodoksnim religijskim nazorima.

Sionski priorat

Ako su tvrdnje nekoliko novijih autora točne, Prieure de Sion ili Sionski pr možda je jedno od
najstarijih i najmoćnijih tajnih društava u povijesti.

Navodno je bio pokretačka snaga iza stvaranja moćnih vitezova templara, a a vi pokazuju da su
među prioratskim vodstvom bila takva imena kao što su Leo da Vinci, Robert Fludd, sir lsaac
Nevvton, Victor Hugo i umjetnik Jean Coct Navedeno je 26 bivših velikih meštara tijekom 700
godina povijesti. No, javnost znala za tu skupinu sve do sredine 20. stoljeća, što je pothranilo sumnje
da je cif stvar prevara.

Tek je sredinom 1950-ih godina - uglavnom u Francuskoj - javnost prvi saznala za Priorat, što
označava religioznu ustanovu, nešto poput opatije.

Sporadični novinski članci, počevši od 1956. godine, govorili su o „tajni okružuje gradić u
Langudeocu po imenu Rennes-le-Chateau. Isprva se činilo da ta priča slabo razlikuje od drugih priča
o lokalnom skrivenom blagu koje su se ruši pronaći gotovo svuda. Ali, kako su prolazile godine i
sve više informacija izlazilo vidjelo, priča o Prioratu dobivala je sve veće značenje.

„Tajna” Rennes-le-Chateaua uključivala je katoličkoga svećenika po imenu Fra Berenger
Sauniere, koji je dodijeljen gradskoj župi 1885. godine. Mladi i dobro obraze ni Sauniere premješten
je u zabit nakon što je po svoj prilici razljutio nekog nadrede Međutim, tridesettrogodišnji svećenik
odlučio je to iskoristiti na najbolji način.

Sauniere se, blisko surađujući s osamnaestogodišnjom domaćicom Ma Denarnaud, brinuo o
svojoj župi i još nalazio vremena za lov i pecanje. „Pohlepno čitao, usavršio svoj latinski, grčki [i]
latio se učenja hebrejskoga”, napominju Baige Leigh i Lincoln. Također je odlučio obnoviti gradsku
crkvu, koja je bila posveć Mariji Magdaleni 1059. godine, a stajala je na vizigotskim ruševinama iz 6.
stoljeća.

Godine 1891., dok je radio u crkvi, Sauniere je pomaknuo kameni oltar i otk da je jedan njegov
potporanj šupalj te da sadrži četiri pergamenta - dvije genealog' koje datiraju od 1244. do 1644.
godine i dvije poslanice koje je 1780-ih godina napJ sao bivši župnik, opat Antoine Bigou.

Bigouovi tekstovi bili su neobični i činilo se da su napisani različitim šifra „Neke su od njih
fantastično zamršene, nadmašujući čak i računalo, i neodgonetlj bez potrebnog ključa”, tvrde
Baigent, Leigh i Lincoln.

Saunierc je odnio otkriće svojem nadređenom, biskupu iz obližnjeg Carcassonca, koji ga je
poslao u Pariz da se sastane s glavnim direktorom sjemeništa Saint Sulpice. Kasnije je otkriveno da je
ranijih godina to sjemenište bilo središtem neortodoksnog društva zvanog Compagnie du Saint-
Sacrement, koje se smatralo paravanom Sionskog priorata. Ako je tomu bilo tako, to bi objasnilo
kako su članovi Priorata doznali za Sauniereovo otkriće.

Što god bilo u tim dokumentima, posve je preusmjerilo Sauniereov život. „Jer tijekom svojeg
kratkog boravka u Parizu, Sauniere se počeo kretati među gradskom kulturnom elitom, čiji su mnogi
pripadnici prtljali s okultizmom”, napominju Vankin i Whalen. „Prema tadašnjim glasinama, seoski
je svećenik imao avanturu s Emmom Calve, slavnom opernom divom koja je ujedno bila vrhovna
svecenica pariškoga ezoteričnog podzemlja. Kasnije će ga redovito posjećivati u Rennes-le-
Chateauu.”

Ne samo da je Sauniere navodnim posjetom Parizu stekao nove prijatelje na visokim položajima,
nego se i silno obogatio. Istraživači procjenjuju da je prije iznenadne smrti 1917. godine potrošio
nekoliko milijuna dolara na izgradmu i obnavljanje u gradu. Za vrijeme rada, nakon povratka iz
Pariza, Sauniere je otkrio još nešto - malu grobnicu ispod crkve koja je navodno sadržavala kosture.

Počeo se ponašati posve čudno. Ostrugao je latinski zapis na nadgrobnom spomeniku jednoga
člana ugledne lokalne obitelji Blanchefort, ne shvaćajući da su kopije već načinjene. Zapis u
prijevodu glasi: „Kralju Dagobertu II. i Sionu pripada ovo blago i on tu leži mrtav.” Počeo je
skupljati bezvrijedne poštanske marke i kamenje zajedno sa skupim rijetkim porculanom i tkaninama.

Ali, unaprijedio je i gradsku cestu i vodoopskrbu, opremio golemu knjižnicu te sagradio
zoološki vrt, raskošnu ladanjsku kuću po imenu Villa Rethania i okruglu kulu po imenu Tour
Magdala ili Magdalska kula, a sve je to ukazivalo na neočekivano bogatstvo.

U obnovljenoj crkvi Sauniere je podigao čudan kip demona Asmodeja — „čuvara tajni i
skrivenih blaga te, prema drevnoj židovskoj legendi, graditelja Salomonova hrama”. Ispunio je
obnovljenu crkvu oslikanim panelima, od kojih je jedan prikazivao Isusovo tijelo koje nose prema
grobnici. No, pun Mjesec na tom panelu naveo je Baigenta, Leigha i Lincolna da posumnjaju kako se
možda radi o tome da je tijelo kradom izvađeno iz grobnice u gluho doba noći. Iznad ulaza u crkvu
dao je uklesati riječi na latinskom Terribilis Est Ljocus Iste, što znači „Ovo je mjesto strašno.” Možda
jc Sauniere ponavljao Jakovljeve riječi iz Knjiga postanka 28:17, koji je rekao „Kako je strašno ovo
mjesto!” nakon što je shvatio da je našao „Nebeska vrata”.

Neuobičajeni posjetitelji dolazili su u grad, uključujući nadvojvodu Ivana Habsburškog, bratića
austrijskoga cara Franje Josipa. „Kasniji bankovni izvještaji otkrivaju da su Sauniere i nadvojvoda
isti dan otvorili jedan za drugim račune”, napominje autorski trio, „i daje potonji [prenio] značajnu
svotu prvom."

Sauniere je počeo iskazivati drsku samostalnost spram crkvenih nadređenih, odbijajući odati
izvor svoga novootkrivenog bogatstva ili prihvatiti premještaj iz Rennes-le-Chateaua, gdje su on i
njegova domaćica viđeni kako neprekidno na groblju oko crkve. Kad je zagustilo, Vatikan je ipak
podržao Saunicrea, što je pokazatelj važnosti njegovih otkrića.

7. siječnja 1917. godine - na službeni blagdan sjemeništa Saint-Sulpice. je prvi put konzultirao
stručnjake o svojim otkrivenim dokumentima, kao i dan je bio uklesan na Blanchefortovu
nadgrobnom spomeniku koji je obrisao i samo dana nakon što je njegova domaćica neobjašnjivo
naručila lijes - Saunierea je i nada udarila kap. Obližnji je svećenik pozvan da mu pruži posljednju
pomast, „vidljivo potresen" odbio je to učiniti nakon što je saslušao Sauniereovu ispoviied nikad nije
dospjela u javnost.

Marie Denarnaud šutjela je o Sauniereovim aktivnostima, živeći mirno u Bethaniji. Pred kraj
života prodala je vilu jednom čovjeku kojemu je obećala tajnu koja će ga učiniti i bogatim i moćnim.
Nažalost, i ona je umrla od kapi nego što je prenijela tu tajnu.

Tako je počela zagonetka Rennes-le-Chateaua. „Nagađanja o pravoj ii Sauniereova otkrića
varirala su tijekom godina”, pišu Picknett i Prince, „najp nija bila je pretpostavka da je našao
skriveno blago, dok su drugi smatrali da se r o nečem kudikamo čudesnijem, poput Zavjetnoga
kovčega, blaga iz Jeruzalems hrama. Svetoga grala ili čak Kristova groba... Priorat tvrdi daje
Sauniere otkrio p mente s genealoškim podacima koji dokazuju da je merovinška dinastija preživje
Dvije se stvari čine sigurnima u ovoj priči - da je Sauniere očito našao nešto što je neka osoba ili
skupina ljudi bila spremna isplatiti mu veliku svotu i da je n; vio tražiti nešto cijeli život. Čini se
jednako jasnim da su njegovi nadređeni u C prešutno odobravali ono što je Sauniere činio. Jedan
dužnosnik Priorata čak pr~* stavlja da su Saunierea dobro plaćali visoki crkveni dužnosnici i za trud
i za šutn Prema jednom izvještaju, još jedan svećenik, po imenu Antoine Gelis, bioi blizak Sauniereu
i također je došao do značajne svote novca. Što god je Gelis zn toj situaciji, umrlo je s njim u
studenom 1897. godine kad je stari svećenik pron nasmrt pretučen u svom domu. Pojedinosti njegove
smrti nestale su iz crkvenih z sa pa su se morale rekonstruirati iz policijskih i sudskih izvještaja.

Godine 1969., Henry Lincoln, dokumentarni producent britanskog BB čitao je o toj zagonetki dok
je bio na odmoru u Francuskoj. Ubrzo je ujedinio sna romanopiscem Richardom Leighem i
fotoreporterom Michaelom Baigentom kako istražili priču koja je potom rezultirala s nekoliko
televizijskih emisija, kao i s knji' bestselerom iz 1982. godine Sveta krv, Svetigral. Taje knjiga
iznijela priču o Prior pred međunarodnu javnost.

To ih je istraživanje odvelo od Rennes-le-Chateaua i obitelji Blanchefort vitezova templara i
katara te reda zvanog Sionski priorat. Bertrand de Blanch bio je četvrti veliki meštar vitezova
templara i upravljao je iz preceptorata u oko Rennes-le-Chateaua. Utvrđeno je da su se
Blanchefortovi borili na strani katara i je Bertrand bio štićenik osnivača templara Andrea de
Montbarda.

Baigent, Leigh i Lincoln otkrili su da su, dok je Blanchefort predvodio red, templari bili poslani u
okolicu Rennes-le-Chateaua, gdje su sudjelovali u opsežnim iskapanjima. Nagađaju da je to mogao
biti zadatak zakapanja i čuvanja blaga otkrivenog ispod njihova prebivališta u Jeruzalemu. Njihova se
sumnja pojačala kad su saznali da kad je kralj Filip pokrenuo uhićenja članova reda u cijeloj zemlji
1307. godine, samo su templari kod Rennes-le-Chateaua ostavljeni na miru. Valja spomenuti da su za
vrijeme Drugoga svjetskog rata i njemački vojnici navodno vršili opsežna iskapanja oko Rennes-le-
Chateaua, očito tragajući za svetim relikvijama, što je dramatizirano u dvama filmovima o Indiani
Jonesu redatelja Stevena Spielberga.

Tri su britanska istraživača prikupila materijale o Prioratu, uključujući brojne knjige francuskog
autora Cerarda de Sedea, za kojega je otkriveno da je bio povezan s nekim Pierreom Plantardom de
Saint-Clairom, dužnosnikom modernoga Sionskog priorata. Istražujući u francuskoj Nacionalnoj
knjižnici analizirali su mikrofilm s dokumentima zvanim Dossiers secrets ili Tajni dosjei, koji su
navodno pratili podrijetlo Sionskoga priorata sve do vremena križarskih ratova i blisko povezivali to
društvo s vitezovima templarima. Ti su dosjei nabrajali bivše velike meštrc Priorata, iznosili iscrpnu
povijest i čak tvrdili da je Sauniere radio za red dok je boravio u Rennes-le-Chateauu. S obzirom na
to da ti dokumenti datiraju iz 1950-ih godina, ali nisu arhivirani sve do sredine 1960-ih polemike o
njihovoj autentičnosti i dalje se vode, bez konačnog dokaza ni za jednu stranu, slično kao u slučaju
dokumenata MJ-12 u SAD-u.

„Jedna zanimljiva značajka tih dosjea jest čvrst i skriven zaključak da su autori imali pristup
službenim Vladinim i policijskim dokumentima”, napominju Picknett i Prince, koji su općenito
ciničniji od drugih autora spram informacija o Prioratu. Oni izvještavaju da kritičari priče o Prioratu
tvrde kako ta skupina nije postojala sve dok se ime nije prvi put pojavilo u javnosti 1950-ih godina i
da je cijela ideja spletka „rojalista s beskrajnom iluzijom o veličajnosti”.

Baigent, Leigh i Lincoln uzvraćaju na to tvrdnjom da još uvijek postoji barem jedna povelja od
kralja Luja VII. za Ordre de Sion u Orleansu, zajedno s papinskom bulom koja potvrđuje posjede tog
reda, a potječe iz 1178. godine. Objašnjavaju da su mnogi dokumenti koji se odnose na red uništeni za
vrijeme njemačkog bombardiranja Orleansa 1940. godine.

Imena povezana s templarima i slobodnim zidarima pojavljuju se tijekom njihove istrage: Marie
de Saint-Clair, potomkinja Henrvja Saint Claira povezanog s crkvom Rosslvn, navodno je bila udana
za Jeana de Gisorsa, navodno prvoga samostalnoga velikog meštra Sionskog priorata; Rene d' Anjou
koji je, između ostalih, nosio naslov „jeruzalemskoga kralja”, koji označava podrijetlo od
templarskog grofa od Anjoua, na popisu je kao veliki meštar Siona od 1418. do 1480. godine; veliki
Leonardo da Vinci na popisu je kao veliki meštar Priorata od 1510. do 1519. godine; Robert Fludd,
prijatelj sira Francisa Bacona i engleskih kraljeva, na popisu je kao veliki meštar Priorata od 1595.
do 1637.; Johann Valentin Andrea, svećenik povezan s hesenskim slobodnim zidarima, smatran

autorom rozenkrojcerskih manifesta, naveden je kao veliki meštar od 1637. 1654.; Robert Boyle, član
Baconova „nevidljivoga koledža" koji je navodno podučav alkemiji sira Isaaca Nevvtona, služio je
od 1654. do 1691.; dok je slavni slobodni /.' Newton zamijenio Boylea kao veliki meštar od 1691. do
1727. godine.

Drugi veliki meštri navedeni u Dossiers secrets dobar su pokazatelj koliko duD seže Priorat.
Među njima su Charles Radclyffe, bratić Bonnieja Princea Charlie, Charles de Lorraine, koji je služio
kao veliki meštar teutonskoga reda koji su nad nuli templari; Maximilian de Lorraine, Charlesov
nećak, mentor glazbenika Fra Josepha Haydna, Wolfganga Amadeusa Mozarta i Ludwiga van
Beethovena; Vict Hugo, lorenski aristokrat i autor Zvonara crkve Notre-Dame i Jadnika; skladat
Claude Debussy, među čijim su drugovima pisac Oscar Wilde, pjesnik W. B. Yeat romanopisac
Marcel Proust; operna diva Emma Calve; i mladi svećenik iz Rennes-1 Chateaua Berenger Sauniere.

Na temelju svojeg istraživanja, Baigent, Leigh i Lincoln prihvatili su kao „ncov pomu povijesnu
činjenicu" da je Sionski priorat, pod različitim imenima u različit vremena, bio tajno društvo iza
vitezova templara te da je preživio njihovo uništenje u 14. stoljeću. U najmanju ruku, u Dossiers
secret stoji da su članovi Priorata - člano 5 obitelji Gisors, Anjou i Saint-Clair, uključujući Hugha de
Payensa i Godefreyja d Bouillona - bili među osnivačima templara.

Također vjeruju da Priorat postoji i danas te da „djeluje u sjeni, iza kulisa, i da ja orkestrirao
određene ključne događaje u povijesti Zapada”. Neizrečen je zaključak da su članovi Priorata bili
umiješani u jezgru slobodnoga zidarstva, iluminata i Okruglih stolova.

„Jasan i proglašen cilj Prieiirede Siona", prema trojici autora, „povratak je merovinške dinastije i
loze - ne samo na francusko prijestolje, nego i na prijestolja svit ostalih europskih država."

Kažu da su članovi Priorata djelovali preko slobodnih zidara u 19. stoljeću kako bi obnovili Sveto
Rimsko Carstvo, kojim su zajedno trebali vladati habsburška dinastija i reformirana Rimska crkva.
Taj je plan osujetio tek Prvi svjetski rat i pad europskih kraljevskih dinastija.

l ijekom godina Priorat - koji je po svoj prilici baštinio, ako ne i potaknuo, templarska otkrića u
Jeruzalemu - bio je zaokupljen ne samo kraljevskim lozama nego i heretičkim znanjem katara i
starijih sljedbi.

„Najednom, vijugava povijest Europe zadobiva dramatičan, kohezivan zaplet", napominju Vankin
i Whalen. „Crkveni progon katara, tajni dogovor Rima za umorstvo [merovinškog] kralja Dagoberta,
uspješna zavjera pape Klcmenta V i francuskog kralja Filipa IV. za suzbijanje moćnih templara - sve
su to bila nastojanja da se iskorijeni... Isusova loza... Jer ona je predstavljala ništa manje nego
suparničku crkvu s izravniiom vezom s naslijeđem Isusa Krista nego što bi je Vatikan ikad mogao
svojatati.”

U jednom ranijem djelu, Vankin navodi razlog za svoje vjerovanje da je Crkva sakrila dokumente
koji se odnose na Isusa, kako sugeriraju izvještaji templara i Priorata. „Dva su moguća objašnjenja za
nedostatak takvog spisa ”, piše on. ..Prvo, Isus nikad nije postojao - on je u cijelosti izmišljena osoba.
Drugo, i po meni vjerojatnije, povijesni su zapisi o Isusu cenzurirani kako bi se osiguralo da nijedna
postojeća informacija ne proturječi ‘službenoj’ Isusovoj biografiji, što daje Crkvi opravdanje za
vladanje. () kojemu se god scenariju radilo, priča o Isusu sadrži mnoge opasne tajne.” Kako je ranije
spomenuto, Baigent, Leigh i Lincoln došli su do zaključka da se zloglasni Protokoli siomkih mudraca
odnose na Priorat. Nakon mnogo istraživanja, trio je zaključio da se protokoli temelje na stvarnom
dokumentu koji nema ništa s međunarodnom židovskom zavjerom, nego je umjesto toga objavljen
preko „neke masonske organizacije ili masonski orijentiranoga tajnog društva koje je sadržavalo
riječ ‘Sion ... [i] lako je mogao sadržavati plan za stjecanje vlasti, infiltriranje među slobodne zidare i
kontroliranje društvenih, političkih i ekonomskih institucija."

Što god Priorat bio danas, prema Dossiers secrets, osnovao ga je 1090. godine Godefrev de
Bouillon, vojvoda od Donje Lorraine i naočiti potomak Karla Velikog, koji je vodio Prvi križarski
rat za osvajanje Jeruzalema. Međutim, u drugim dokumentima Priorata stoji da red nije osnovan do
1099. godine kad je Jeruzalem osvojen, a njegovi stanovnici masakrirani. U tom tekstu stoji i da je
Bouillonov najmlađi brat dugovao svoje prijestolje Prioratu i da je, štoviše, njegov brat Balduin I. od
le Bourga postao jeruzalemski kralj. Naslijedio gaje Balduin II., koji je odobrio red vitezova
templara.

Koje god godine Priorat bio osnovan, kad je Jeruzalem osvojen, neki su se vitezovi smjestili u
opatiji koju je sagradio Bouillon na ruševinama bizantske crkve na brdu Sionu južno od grada. To je
postalo opatija Notre Dame du Mont Sion, prema kojoj je red uzeo ime Vitezovi reda Notre Dame de
Sion. Riječ Sion smatrala se transliteracijom riječi Zion, što je pak transliteracija staroga židovskog
naziva za Jeruzalem.

Baigent, Leigh i Lincoln tvrde da su pronašli izvornu povelju Priorata, datiranu 1125. godine, s
imenom templarskoga velikog meštra Hugha de Payensa na njoj, što nedvojbeno povezuje dva reda.

Picknett i Prince navode da su Priorat i templari bili „praktički ista organizacija, predsjedao im je
isti veliki meštar, sve dok nije došlo do raskola pa su se razišli 1188. godine.”

Gardner se općenito slaže, ali piše da su Sionski red osnovali vitezovi templari da služi Zidovima
i muslimanima unutar njihova kršćanskog reda te da su dijelili Velikog meštra. „Premda su prvi
templari bili vezani uz kršćanstvo, bili su istaknuti zagovaratelji religijske snošljivosti, što im je
omogućilo da budu utjecajni diplomati i u židovskim i u muslimanskim zajednicama. Međutim,
njihovo liberalno komuniciranje sa Zidovima i muslimanima žigosali su kao herezu’ katolički
biskupi što je pridonijelo izopćenju templara od Rimske crkve 1306. godine”, dodaje on.

Po svoj prilici Sionski je red restrukturiran 1188., godinu dana nakon što su Jeruzalem ponovno
zauzeli muslimani, pa su se svi uključeni morali vratiti u Francusku. Tada je došlo do svojevrsnog
raskida između reda i templara u gradu Gisorsu. Nakon toga, red se više bavio francuskom
merovinškom lozom, dok su se templari, kako je ranije spomenuto, povukli na Cipar i Rodos te se
povezali Engleskom i Škotskom i njihovim kraljevskim lozama.

Jean de Gisors, prema dokumentima Priorata, bio je prvi veliki meštar r< nakon njegova
odvajanja od templara, koje su nazivali „sječom brijesta”. Red |e bio povezan s rozenkrojcerima
preko Johanna Andreje. Prema zapisu jednog svećen ka iz 1629. godine, Gisors je ustvari osnovao
rozenkrojcerski red 1188. godine. I sporna tvrdnja nađena je u Dossiers secret, prema Baigentu,
l^eighu i Lincolnu. Ick.' da su i Gisors i Andrea bili dužnosnici Siona čini vjerodostojnom tvrdnju da
su bi uključeni u formiranje rozenkrojcera.

Očito je da je ubrzo nakon Prvoga križarskog rata došlo do stapanja ideja, teolo'“" i drevnih tajni
iz čega su proizašli rozenkrojceri, vitezovi templari i Sionski priorat.

Nakon raskida s Templarima veliki priorat Ordre de Siona utemeljen je sredin 12. stoljeća u
Orleansu poveljom kralja Luja VII., čiji je izvornik još uvijek u gradski arhivima.

Povijest Priorata otada do danas obavijena je tajnom. Prva nedvojbena jav vijest o njegovu
postojanju pojavila se u srpnju 1956. godine kad je Prieure de Sr s proglašenim ciljem „istraživanja i
uzajamnog pomaganja članova”, registiran Francuskoj. Čak se i tada navedena adresa nije mogla
pronaći i malo se toga mot, doznati o toj skupini. Otprilike u to vrijeme Priorat je tvrdio da ima
gotovo 10 0C članova podijeljenih u „stupnjeve”, počevši od velikoga meštra, premda se taj podat
smatrao krajnje dvojbenim. Također je tvrdio da se ne radi o tajnom društvu iako pokušaji dobivanja
pouzdanih informacija o tom redu i dalje susreću s odbijanji izigravanjima i prikrivanjima.

Jedan od navedenih dužnosnika Priorata bio je Pierre Plantard, isti čovjek kr je povezivan s de

Sedeom, francuskim novinarom koji je pisao o tom redu kasnijih godina. Plantard je navodno bio
glavni tajnik Odjela za dokumentaciju, što ukazu na postojanje drugih odjela unutar reda.

U međuvremenu, objavljeni su neki dokumenti Priorata, ali samo u malim prH vatnim izdanjima i
nakladama. „Koji god motivi bili [iza toga], očito je da se ne radi o financijskoj koristi”, napominju
Baigent, Leigh i Lincoln koji smatraju daje sporo i oprezno puštanje informacija o Prioratu
„promišljeno kako bi se utro put’ za neko| zapanjujuće otkriće”.

Tri autora tvrde da je jedna vijest u francuskom tisku 1981. godine obznanili da je nitko drugi doli
Pierre Plantard izabran za velikoga meštra Sionskoga priorata i da je njegov izbor „odlučan korak u
razvoju ideje i duha tog reda u odnosu na svijet; jer svaki je od 121 dostojanstvenika Prieure de Siona
eminence gris [siva eminencija ili ugledan stariji član] visokih financijskih međunarodnih političkih
ili filozofskih društava; a Pierre Plantard izravni je potomak, preko Dagoberta II., merovinških
kraljeva”.

Pokojni je Plantard doista bio povezan s Prioratom tijekom života. Ne samo da je odabranim
istraživačima bio očit izvor informacija o Prioratu nego je imao i posjed u okolici Rennes-le-
Chateaua, a otac mu je navodno poznavao svećenika Saunierea. Navodno je surađivao s francuskim
Pokretom otpora za vrijeme Drugoga svjetskog rata i njemački ga je Gestapo zatočio na dulje od
godinu dana prije kraja rata. Zanimljivo je da je kodno ime za jednog od članova urote protiv Hitlera
prije kraja rata bilo „Siva eminencija”. Godine 1958., zajedno s francuskim ministrom Andreom
\lalrauxom, sudjelovao je u organiziranju pokreta za povratak Charlesa de Gaullea na vlast u
Francuskoj. Očito Plantard nije bio samo neki anonimac s ulice.

Nakon mnogo mukotrpnog truda, autori Baigent, Leigh i Lincoln uspjeli su odraditi niz intervjua
s Plantardom, počevši od 1979. godine. Činio im se aristokratskim i uglađenim, elokventnim i
zajedljiva smisla za humor. Premda uglavnom neodređen i suzdržan glede reda, Plantard je ipak
ustvrdio da Priorat doista ima izgubljeno „blago” iz Salomonova hrama i planove za njegov
povratak u Izrael „kad za to dođe vrijeme”. Također je ukazao na to da će se u bliskoj budućnosti
ponovno uspostaviti monarhija u Francuskoj i možda u drugim državama.

„Opet smo razmišljali o tome da otpišemo Prieure de Sion kao nevažnu ‘ekscentričnu’ sljedbu,
ako ne i pravu prevaru”, kažu autori. ,,A s druge strane sva naša istraživanja ukazuju na to da je taj
red u prošlosti imao stvarnu moć i da je bio umiješan u stvari od najviše međunarodne važnosti.”

I drugi su autori propitivali Plantardove tvrdnje, kao i Dossiers secret. „Prema dokazima
iznijetima u tajnim dosjeima, mogućnost da je [merovinška] dinastija preživjela nakon kralja
Dagoberta II., da ne spominjemo nastavljanje čiste loze sve do kraja 20. stoljeća, u najboljem je
slučaju krhka, a u najgorem dokazivo nepostojeća ”, komentiraju Picknett i Prince.

Robert Richardson, pišući za proljetno izdanje Gnosis Magazinea 1999. godine, bio je izravniji
izjavivši nedvosmisleno da je cijela priča o Prioratu „prevara”. Labavo je povezao Plantarda s
predratnim ezoteričnim organizacijama te zaključio: „Lažna povijest ‘Sionskog priorata' i njegova
izmišljena loza stvorene su korištenjem golemog broja ezoteričnih dokumenata javno dostupnih u
francuskim knjižnicama i unošenjem njegovih vlastitih dokumenata među njih.”

Potvrđujući da je stvarni katolički samostanski red po imenu Sionski priorat postojao u križarsko
doba u Jeruzalemu, Richardson je rekao da se spojio s isusovcima te da je nestao 1617. godine.
Usvrdio je da su Plantard i drugi desničarski članovi skupine po imenu Alpha Galates izmislili priču
o Prioratu „umećući krivotvorene povijesti u knjižnice, lažno se povezujući s drevnim ezoteričnim
skupinama i svojatajući nasljeđe predratnih ezoteričnih skupina”.

„Skupina koju je Priorat najviše plagirao jest Red rozenkrojcerskog hrama i grala, koji je
osnovao Josephin Peladan 1891. godine”, piše Richardson. „Taje skupina tijesno povezana sa

stvarnim događajima u Rennes-le-Chateau.” Tvrdio je da je Peladanova tajnika, masona škotskog
obreda, Georgesa „grofa Israela” \lontija optužila francuska masonska velika loža kao lažnog
aspiranta na plemstvo. Istom optužbom ocrnjuje Plantarda tvrdeći: „Vrlo je vjerojatno da je Alpha
Galates [pa stoga i Plantard] bio paravan za Montijevu skupinu i da je Montijeva skupina nastavila
djelovati, ka ostvarujući plan koje će se izvršiti pod krinkom ‘Sionskoga priorata.

Richardson, iako svakako ima pravo na vlastito mišljenje, također je iz dvojbene tvrdnje.
Primjerice, osporavao je opis Baigenta, Leigha i Lincolna u ve Bertrandom de Blanchefortom.
„Blanchefort je bio dom katarskoga plemića pod t imenom”, napomenuo je, “a ne templarski veliki
meštar. Malo se istraživača potru istražiti tu ili brojne druge prave izmišljotine.”

No, masonski autor Charles G. Addison, pišući 1842. godine, stoljeće Plantarda i Alpha Galatesa,
i citirajući još starije izvore, pisao je naširoko o Bertra de Blanchefortu i naveo ga kao templarskoga
velikog meštra između 1156. i 11 godine. Očito u toj priči ima nešto više od obične prevare premda
se čini da je isti neuhvatljiva.

Također ne vjerujući u priču o nastojanju da se očuva merovinška loza, Pickj i Prince zaključuju
da iza te „dimne zavjese od potpunih besmislica, petljanja i s ćivanja, stoji vrlo ozbiljna, vrlo
jednostrana nakana”.

Kako bi se pokušalo razlučiti tu nakanu, potrebno je proučiti merovinšku k ljevsku obitelj.

Merovinzi

Franačka mcrovinška dinastija tradicionalno se smatra prvim kraljevskim rodom na području
današnje Francuske. Francuska je dobila ime po Francima, a njihov prvi vladar Francio navodno je
Noin potomak.

Franciova rasa migrirala je iz Troje, legendarnoga grada u sjeverozapadnoj Turskoj, donijevši
svoju kraljevsku lozu u Galiju. Svoju su naseobinu nazvali Troyes, prema svojem rodnom gradu.
Pariz je nazvan po grčkom junaku Parisu, koji je oteo Helenu i odveo je u Troju, što je prouzročilo
Trojanski rat.

Ime Merovinzi odnosi se na Meroveha, oca Hildcrika I., vladara salijskih Franaka. Prema
genealogu Gardneru, Meroveh preko svojeg oca Klodiona, i Josipa iz Arimateje, potječe od Isusa.
„Usprkos pomno popisanim rodoslovljima svojega doba, Merovehovo je nasljeđe neobično nejasno
u samostanskim analima”, napominje Gardner. Iako je bio Klodionov zakoniti sin, povjesničar Prisk
ipak za nj kaže da ga je posvojilo tajanstveno morsko stvorenje, Bistea Neptunis [morska zvijer]...
Bilo je očito nečega posebnog u kralju Merovehu i njegovim svećeničkim nasljednicima, jer
iskazivalo im se posebno poštovanje i bili su naširoko poznati po svojem ezoteričnom znanju i
okultnim vještinama."

Autori Baigent, Leigh i Lincoln smatraju da legenda o morskom stvorenju koje posvaja
Meroveha aludira na neku vrstu dinastijskog saveza ili braka, ili ih prikriva. Neki autori nagađaju da
je priča o „morskom stvorenju” pogrešno tumačenje ideje da je Meroveh bio poluriba, a riba je
dugotrajni simbol Krista.

Francuski autor Gerard de Sede izazvao je čuđenje izjavivši da su Merovinzi zapravo potomci
izvanzemaljaca koji su se križali s odabranim drevnim Izraelićanima. Tu je tvrdnju ponovio David
Wood, koji je napisao da su pripadnici te kraljevske loze, kao i svi ljudi, potomci izvanzemaljske
„nadrase”.

Merovehov unuk Klodvig I. preuzeo je vlast oko 482 godine (desetak godina nakon pada
Rimskoga Carstva) i kasnije je proširio na veći dio Galije. Pariz mu je bio prijestolnica, a taj je status
grad zadržao i kad je Hugo Capet postao francuski kralj 987. godine.

Prema Dossiers secret Sionskoga priorata, Merovinzi su bili židovskoga podrijetla. „Bili su
izgubljeno Benjaminovo pleme koje se preselilo u Grčku i zatim u Njemačku, gdje je postalo pleme
Sikambri [Franci]", navode Picknett i Prince. Drugi ukazuju to da je bilo toliko miješanih brakova na
tom području da su izrazi „Got” i ,,Zi postali zamjenjivi.

Dossiers secret obznanjuje da su potomci Isusa i Marije Magdalene, koji su ži\ u južnoj
Francuskoj, stupali u brakove sa sikambrijskim Francima i utemeljili me vinšku kraljevsku lozu.
Članovi Priorata tvrde da su pergamenti što ih je otkrio s ćenik Sauniere u Rennes-le-Chateauu
rodoslovlja koja prikazuju merovinšku lozu do potomaka koii danas žive u Europi - uključujući
dvosmislenog Pierrea Plantar Određena potpora toj ideji može se naći u židovskoj kneževini
Septimani nastaloj sredinom 8. stoljeća nakon što su židovski stanovnici Narbonne pomogli k Iju
Pipinu da otme taj grad muslimanima. Prvi kralj Septimanije bio je franački pl mić po imenu
Teodorik (gralske romance spominju ga kao Ajmerija), Židov kojega “i Pipin i bagdadski kalif
priznavali kao potomka Davidove kraljevske kuće .” Mn smatraju da je Teodorik bio i Meroving.
Njegov sin Guillem de Gellone također istaknuo i kao Meroving i kao /idov kraljevske krvi.

„Isus je bio izjudina plemena i Davidove kraljevske kuće. Magdalena je nav no donijela gral -
Sangraal ili 'kraljevsku krv’ - u Francusku", tvrde Baigent, Leigh Lincoln. „A u 8. stoljeću na jugu
Francuske postojao je moćnik [Guillem] izjudi plemena i Davidove kraljevske kuće koji je bio

priznat kao kralj Židova. Međutim, oij nije bio samo praktični Židov; bio je i Meroving.”
Klodvig se preobratio na kršćanstvo nakon što je zazvao Isusovo ime, na poti-svoje katoličke

supruge Klotilde, za vrijeme jedne ključne i na koncu uspješne b't 496. godine. To se zbilo u vrijeme
slabljenja Rimske crkve, tada obuzete dugotrajnom borbom protiv arijanizma.

Arijanizam, nazvan prema aleksandrijskom svećeniku Ariju, naučavao je da je Bog stvorio sve
uključujući Isusa, stoga sam Isus nije bio Bog, nego prije nebeski učitelj, mesija. laje ideja, možda
ojačana magdalenskom tradicijom u južnoj Francuskoj, stekla priličnu popularnost u ono doba.

Kako bi pobio arijanizam, rimski car Konstantin sazvao je koncil u Niceji 325. godine. Kad je
Arije ustao kako bi obrazložio svoje poglede, dobio je udarac u lice. Koncil, pod čvrstom kontrolom
Rimske crkve, proglasio je da je Bog trojstvo - Otac, Sin i Duh Sveti. „Sad su bila dva službena
predmeta štovanja”, komentira Gardner. „Sveto trojstvo i sam car - novoimenovani spasitelj svijeta.
Svatko tko bi to na bilo koji način osporavao, odmah bi bio proglašen heretikom. Kršćane koji su
nastojali ostati odani Isusu kao mesijanskom Kristu carska je crkva odbila kao pogane.”

Unatoč ediktima iz Rima, arijanizam je ostao jak u zapadnoj Europi. „Ako su Merovinzi prije
Klodviga imalo prihvaćali kršćanstvo, to bi onda bilo arijansko kršćanstvo njihovih neposrednih
susjeda, Vizigota i Burgunda”, napominju Baigent, Leigh i Lincoln.

Kad se Klodvig pokatoličio, gotovo polovina njegovih vojnika slijedila je njegov primjer.
„Uslijedio je veliki val preobraćenja, i Rimska se crkva praktički spasila od neizbježne propasti",
kaže Gardner. „Ustvari, da se kralj Klodvig nije pokrstio, vrhovna kršćanska religija u zapadnoj
Europi lako bi mogao biti arijanizam, a ne katolicizam." Rimske su vlasti zauzvrat proglasile
Klodviga „novim Konstantinom" i obvezale se na odanost i njemu i njegovim potomcima, što će
ubrzo povući.

Nakon Klodvigove smrti 511. godine, njegovo su kraljevstvo podijelila četiri sina-Teuderik,
Hodom i r, Hildebert i Klotar. Simboli merovinških kraljeva su bili riba (još uvijek Isusov simbol),
Judin lav (još jedna naznaka njihova židovskog podrijetla) i ljiljan (koji je postao simbol francuskih
kraljeva). Usprkos svađama između braće, merovinška se vlast proširila na Septimaniju uz
sredozemnu obalu između Provanse i Španjolske do Saske na sjeveru i Bavarske na istoku.

Godine 561. kraljevstvo je podijeljeno između Klodvigovih unuka Hariberta I., Guntrama,
Sigeberta i Hilpcrika I. I ta su braća spletkarila jedni protiv drugih, slabed kraljevstvo, što su brzo
iskoristili susjedi. Godine 613. Klotar II. - sin Hilpcrika I. -donekle je vratio jedinstvo unutar
kraljevstva.

Njegov sin Dagobert otet je u dobi od pet godina i odveden u samostan blizu Dublina u Irskoj
gdje se obrazovao, a kasnije je oženio keltsku princezu Matildu. Nakon iznenadna povratka u
Francusku, Dagobert se pokazao još uspješnijim u učvršćivanju merovinške vlasti, ali 679. godine u
lovu gaje ubio član svite Pipina Debelog, jedan od njegovih vlastitih službenika s bliskim vezama u
Rimskoj crkvi.

Prema Gardnmi, papinske su vlasti namjerno zamaglile povijest Merovinga kako bi si osigurale
moć i ugled. „Neizbježna je posljedica ta da su izvještaji o Dagobertovu životu bili namjerno
prešućivani u tolikoj mjeri da se on ne spominje u kronikama”, piše on. „Sljedećih tisuću godina neće
opet biti objavljeni istiniti podaci o njegovu životu. I tek je tada postalo očito da je Dagobert imao
sina po imenu Sigebert, koji je spašen iz majordomskih pandži 679. godine. Nakon što mu je otac
ubijen preseljen je u majčin dom u Rennes-le-Chateauu u I^anguedocu... S vremenom je svrgnuta
merovinška Sigebertova loza uključivala slavnoga križara Godefreyja de Bouillona, branitelja
svetoga groba.”

Tu se opet mogu naći veze između Sionskoga priorata, vitezova templara i starijih tradicija koje

uključuju Isusovu lozu. Premda je, kako ukazuju Baigent, Leigh i Lincoln, „merovinškoj kraljevskoj
krvi pripisivana sveta, čudesna i božanska narav, nigdje se izričito ne kaže da je ta krv zapravo
Isusova ’.

Ipak, veza postoji, što je dokazano povezanošću židovskih Franaka s Merovinzima Dagobertom i
Guillemom de Gelloneom, preko Hugha de Plantarda do Eustachea, prvoga grofa od Boulogne i
djeda vođe križarskoga rata Godefreyja de Bouillona. „I od Godefreyja je potekla dinastija i
kraljevska tradicija' koja je, na temelju toga što je osnovana na 'sionskoj stijeni', bila jednaka onima
koje su vladale Francuskom, Engleskom i Njemačkom", dodaju oni.

„Zahvaljujući dinastijskim savezima i brakovima, ta je loza kasnije uključivala Godefrevja de
Bouillona... i razne druge plemićke i kraljevske obitelji, bivše i sadašnje - Blanchefort, Gisors, Saint-
Clair- Sinclair u Engleskoj... Plantard i Habsburg-Lorraine.”

Nakon Dagobertove smrti opet je došlo do podjele zemlje. Preživjeli Mero\il bili su primorani
predati vlast dvorskim dužnosnicima poznatim kao „majordomi ”, koje se zna da su bili pod
kontrolom Katoličke crkve.

Godine 750. posljednjega merovinškog kralja llildcrika III. svrgnuo je jedan tih majordoma -
Pipin III. Mali - koji je utemeljio karolinšku dinastiju, tako nazvai po njegovu ocu Karlu Martelu.
„Merovinška monarhija bila je strogo dinastijska objašnjava Gardner, „ali toj je tradiciji bilo suđeno
da bude srušena kad je Rim zgrab' priliku da stvara kraljeve po papinoj zapovijedi... Crkvin se
dugoočekivani ideal ostv ' rio - i otada nadalje kraljevi su se potvrđivali i krunili samo uza
samozvanu rim povlasticu.” [naglasak u izvorniku]

„Merovinški kraljevi nisu vladali zemljom niti su bili politički aktivni”, p' Gardner. „Bili su
gorljivi učenici prave kraljevske prakse u drevnoj tradiciji i njihov uzor bio kralj Salomon, Davidov
sin. Njihove su se kazne uvelike temeljile na Staro zavjetu, ali Rimska ih je crkva svejedno proglasila
bezbožnicima.”

Bez obzira na hereze, jasno je zašto se rana Crkva plašila Merovinga. Ako ' njihovo podrijetlo
doista bilo povezano s „Davidovom kraljevskom kućom” i posebi s Isusom, predstavljali su izrazitu
prijetnju teologiji koju je tada formulirala Crkva, kasnije europske dinastije.

..Prvi zadatak Društva lliule bio je postaviti pripadnika Isusove obitelji h Merovinga - na europsko
prijestolje”, piše Henry. „Kad im se priključio Hitler, on je prekinuo tu operaciju.”

Prema nekoliko suvremenih autora, ono što postaje jasno u svjetlu novijih istraživanja i literature
jest sljedeće: Marija Magdalena, kao Isusova supruga, stigla je na jug Francuske nakon raspeća,
zajedno s Isusovom djecom. Očuvali su svoju lozu živeći u velikoj židovskoj zajednici te regije i u 5.
stoljeću sklapali su brakove s franačkom kraljevskom obitelji te utemeljili merovinšku dinastiju.
Rimska se crkva obvezala na odanost toj dinastiji, potpuno svjesna njezina mesijanskoga podrijetla.

Ali, crkvene su vlasti, zbog straha i zavisti spram te dinastije nastale iz svećeničke i političke loze,
potaknule umorstvo Dagoberta i uzurpaciju Hilderika III. kako bi stekle potpunu kontrolu nad onim
što će postati francuskom državom. I kroz tu se spletku vijugaju niti Plantardovih, Bouillonovih,
vitezova templara i Sionskoga priorata.

U 12. stoljeću te su obitelji, posve svjesne svojega podrijetla, pokrenule ekspediciju u Jeruzalem -
ako ne i cijeli Prvi križarski rat - kako bi povratile obiteljska rodoslovlja ispod Salomonova hrama.
Također su stvorile Sionski priorat, i vitezove templare kao paravansku organizaciju, kako bi
ostvarile taj cilj. Tada je povratak merojvinške monarhije možda doista bila glavna zadaća.

Kako je rečeno, templari su po svoj prilici uspjeli doći do blaga iz hrama, bez obzira na to je li se
radilo samo o povijesnim zapisima ili nečem sadržajnijem, kao što je zavjetni kovčeg ili čak Isusovo
mumificirano tijelo. Sto god to bilo, brzo je prevezeno na područje Rennes-le-Chateaua te toliko

ojačalo vjerovanja katara da su bili posve spremni umrijeti za njih. Templari, koji su bili manje
voljni žrtvovati se, jednostavno su stopili svoja vjerovanja s drugim tajnim društvima.

S vremenom je bilo opetovanih pokušaja da se na francusko prijestolje dovede merovinška loza,
ali samo je jedan u 18. stoljeću bio blizu uspjeha. Prema Baigentu, Leighu i Lincolnu, „na temelju
braka s Habsburzima, obitelj Lorraine [potekla od Merovinga] zapravo je preuzela austrijsko
prijestolje. Sveto Rimsko Carstvo [koje je konačno prestalo postojati 1806. godine]. Kad ie Marija
Antoaneta, kći Franje Lorenskoga [Lothringena], postala kraljica Francuske, i francusko je prijestolje
bilo samo naraštaj ili dva udaljeno. Da nije bilo upletanja Francuske revolucije, kuća Habsburg-
Lorena [Lothringen] lako je mogla početkom 19. stoljeća biti na putu uspostave vlasti nad cijelom
Europom.”

Za habsburšku se dinastiju vjerovalo daje sastavni dio Sionskoga priorata pa čak i u srodstvu s
Rothschildima preko Albrechta II., drugoga sina Fridrika Barbarosse, rimsko-njemačkoga cara.
Obitelj vuče podrijetlo iz švicarskog veleposjeda po imenu Habichtburg (Jastrebov Zamak) ili
Habsburg, koji je 1020. sagradio strasburški biskup. Putem strateških brakova Habsburzi su postali
najmoćnija europska kraljevska kuća. Car Maksimilijan, čije su francuske postrojbe održavale
ravnotežu u Meksiku tijekom Američkoga građanskog rata, bio je Habsburg, kao i rimsko-njemački
car Karlo V.

Možda je došlo do još jednog pokušaja ponovnog stvaranja Svetoga Rimskog Carstva krajem 19.
stoljeća. Prema francuskom autoru Jean-Lucu Chaumeilu, nekoliko osoba uključenih u zagonetku
Rennes-le-Chateaua - među njima i svećenik Sauniere - bili su članovi krajnje tajnovite skupine
slobodnih zidara škotskog obreda koji su, baš kao iluminati prije njih, težili stvaranju europske
zajednice temeljene na teozofiji i gnosticizmu. Ciljevi tog društva, zvanog Hieron du Val d'Or, bili su
velikim dijelom jednaki onima CFR-a ili Trilateralne komisije - stvoriti globalni Bogom određeni
sustav, u kojemu države neće biti ništa više doli provincija, a njihovi vođe prokonzuli u službi
svjetske okultne vlade sastavljene od elite”. Većini istraživača to zvuči kao početak novoga svjetskog
poretka.

Kako to Baigent, Leigh i Lincoln vide, „tijekom 19. stoljeća Prieure de Sion, djelujući preko
slobodnih zidara i Hieron du Val d'Ora, nastojao je uspostaviti obnovljeno i ‘osuvremenjeno’ Sveto
Rimsko Carstvo - neku vrstu teokratskih Sjedinjenih Europskih Država kojima bi istodobno vladali
Habsburgovci i radikalno reformirana Crkva”. Očito su taj pokušaj osujetili događaji s početka 20.
stoljeća.

Vlast Habsburgovaca postupno se ograničila na Austrijsko Carstvo, koje je propalo nakon
atentata na nadvojvodu Franju Ferdinanda i kraja Prvoga svjetskog rata. Danas se čini da se
Habsburgovci vraćaju s Karlom Habsburgom-Lothringenom. koji zastupa Austriju u Europskom
parlamentu, njegovim sestrama koje su politički aktivne u Španjolskoj i Švedskoj te Gyorgyom von
Habsburgom, utjecajnim direktorom najveće filmske produkcijske i distribucijske tvrtke u sredmoj
Europi.

Dokaz da članovi Priorata možda još uvijek imaju izravne veze sa slobodnim zidarima koji teže
političkim promjenama otkriven je kad su Baigent, Leigh i Lincoln u Francuskoj nacionalnoj
knjižnici proučavali rasprave o Prioratu objavljen jednoj privatnoj nakladi. Jednu od njih navodno je
napisala Madeleine Blancas što je lažno ime sastavljeno od Prioratova zanimanja za Magdalenu i
dviju rijeka Langudeocu. Osobito je zanimljivo da je taj rad, prema njegovoj naslovnoj stran:
objavila švicarska Velika alpska loža - masonska loža usporediva s britanskom Veli ložom ili
francuskom ložom Velikog Orijenta, povezana sa skandalom oko Lože F Premda su dužnosnici
alpske lože opovrgnuli da išta znaju o toj raspravi, n manje dva druga rada ostavljaju dojam da se

radi baš o njoj, a francuski je novi Mathieu Paolio izjavio da je vidio te publikacije u njezinoj
knjižnici. Ubrzo nakon ' je u Francuskoj objavio knjigu u kojoj razotkriva zanimanje Priorata za
merovinšku lozu, prihvatio je imenovanje u Izrael, gdje je pogubljen kao špijun.

Dalekosežna mreža

leke je ustvrdio da je Henry Kissinger član Velike alpske lože i da je „umiješan na vrlo visokoj
razini u globalnu manipulaciju”.

Prisjetimo se da se Kissingerovo ime pojavilo u službenoj istrazi skandala oko Lože P2 u Italiji
1980-ih godina. Ickeova tvrdnja neizravno povezuje Kissingera s Prioraiom, za koji su Baigent,
Leigh i Lincoln otkrili da ima „američki kontingent".

Taj je autorski trojac pokušao ući u trag nestalim pergamentima koje je navodno pronašao
svećenik Sauniere u Rennes-le-Chateauu krajem 19. stoljeća. Sastavljaiući zbunjujuće, katkad varljive
informacije, zaključili su da su barem tri Sauniereova dokumenta od njegove nećakinje kupila i
odnijela u Englesku sredinom 1950-ih godina tri čovjeka, od kojih je barem jedan bio član britanske
obavještajne službe. Prema službenim dokumentima kojima se potvrđuje taj prijenos, „ta rodoslovlja
sadržavaju dokaz izravnoga podrijetla, preko muške linije [Merovinga] Sigiberta IV.. sina Dagoberta
II.... preko kuće Plantardovih, grofova od Rhedae [stariji naziv za Ren nes-le-Cha teau ]... ”

Dokumenti su bili pohranjeni u Lloyds Intemationalu u Londonu do 1979. godine, kad su po svoj
prilici vraćeni u jednu parišku banku nakon što je Lloyds International obustavio pružanje usluge
iznajmljivanja pretinaca za deponiranje.

Provjeravajući engleske veze s dokumentima Priorata, Baigent, Leigh i Lincoln pronašli su imena
koja vode do velike osiguravajuće tvrtke Guardian Assurance, koja se danas zove Guardian Royal
Exchange Assurance. Također su otkrili da su svi navedeni ljudi bili istaknutim osobama s plemićkim
naslovima ili s položajem u bankarskoj i poslovnoj zajednici. Neki su imali veze s Winstonom
Churchillom i obavještajnim službama.

Stvari su se zaplele kad su u siječnju 1984. godine autori dobili pismo na dvije stranice od
Plantarda; s logotipom Prieure de Siona i grbom sa slovima R i C, za što se smatralo da se odnosi na
Red ružina križa. Taj mise en garde ili opomena upozoravala je da će doći do pravnog postupka
protiv svakoga osumnjičenog za uzimanje ili krivotvorenje dokumenata Priorata. Pismo je imalo
četiri potpisnika - Pierrea Plantarda, Johna E. Dricka, Gaylorda Freemana i A. Roberta Abbouda.
Freeman se ranije spominjao u dokumentima Priorata.

Znakovito je da su sva imena iz tog dokumenta, osim Plantardova, bila na s čikaškom bankom
First National. Freeman je postao predsjednik te banke 1 godine, kasnije postavši predsjednik Odbora.
Sjedio je u Odboru naftne tvrtke Atl Richfield i povezivao se s MacArthurovom zakladom i
Aspenskim zavodom. Abb naslijedio Freemana kao predsjednik Odbora banke, a bio je i predsjednik
Occide Petroleum Corporationa. Đrick je, počevši od 1969. godine, bio predsjednik i Upravnog
odbora te banke i sjedio je u odborima drugih velikih američkih tvrtki.

Prema profesoru Donaldu Gibsonu, „banka First National iz Chicaga bila povezana s financijskim
interesima Rockefellera ”. Povrh toga, prije 1983. god' londonski ogranak banke First National iz
Chicaga dijelio je uredski prostor ni s drugim doli tvrtkom Guardian Royal Exchange Assurance.

Obodreni tom naoko jakom vezom između Priorata i „američkoga kontingen Baigent, Leigh i
Lincoln s gnjevom su otkrili da je Drick umro 1982., dvije god; prije nego što su izdani dokumenti
Priorata. Još je više zakompliciralo zagonet otkriće da su tri američka potpisa na dokumentu bila
točne kopije - čak i po n slijedu - njihovih potpisa na godišnjem izvješću banke First National iz Chic
iz. 1974. godine. Osim toga, Freeman je opovrgao da išta zna o Prioratu. Suočen prevarom i
krivotvorenim dokumentima koji su dolazili iz Engleske, trio je napis „Jedna se stvar čini
očiglednom - netko tko ima interesa u Sionskom prioratu akti jc u Londonu."

U razgovoru s trojicom autora Plantard jc sve ublažio - rekao je da se Drickt ime i dalje koristi na

dokumentima Priorata čak i nakon njegove smrti uporabom ži, poput onog koji nosi druga dva
potpisa. Na pitanje zašto bi se ljudi poput Freema Abbouda i Dricka bavili društvom čiji je cilj
povratak merovinških kraljeva, Plant je rekao autorima daje glavni cilj tih ljudi ujedinjena Europa.

Još jedan fascinantan plod rada tih autora ukazuje na zamršenu poveza-današnjih tajnih društava.
U svojoj knjizi Sveta krv, Sveti gral nekoliko puta citira’ sira Stevena Runcimana, kao stručnog
povjesničara koji osobito dobro poznaje kr re, vitezove templare pa čak i Sionski priorat.
Runcimanovo ime bilo je navedeno osobnom adresaru Clayja Shavva, direktora tvrtke Trade Mart iz
Nevv Orleansa koj mu je suđeno zbog sudjelovanja u atentatu na Kennedyja. Osim sira Stevena, dru
istaknuta europska imena u Shavvovu adresaru jesu talijanski markiz Giuseppe R talijanski barun
Rafaelo de Banfield, francuska princeza Jacqueline Chimay te lau Margaret D'Arcy, lady Hulce i sir
Michael Duff iz Engleske.

Plantard je triju poslao i kopiju svojega pisma Prioratu kojim se povukao svojega položaja
velikog meštra, stoje stupilo na snagu sredinom 1984. godine. Taje prepiska najavila i ponovno
uvođenje statuta Priorata kojim se članovima zabramu otkrivanje bilo čega o redu, uključujući
njihovo članstvo. Plantard je rekao da odstupa zbog zdravstvenih razloga, „osobne i obiteljske
neovisnosti” te zbog neslaganja s „određenim potezima naše engleske i američke braće”. „Nakon
ostavke M. Plantarda, Pneure de Sioti postao je praktički nevidljiv", komentiraju autori.

Malo kasnije Baigent, Leigh i Lincoln dobili su anonimni tekst u kojemu se Priorat optužuje za
povezanost s Luciom Gellijem i njegovim aktivnostima u Loži P2 i Vatikanu koje se tiču banke
Ambrosiano. Vankin iznosi i mogućnost da je Priorat zagonetna sila koja stoji iza fašističke Lože P2.
U potrazi za potvrdom te tvrdnje, autori su otkrili tanke veze između Priorata i drugih uglavnom
nepoznatih europskih tajnih društava.

Jedno od njih bilo je Alpha Galates, čiji su se članovi zanimali za srednjovjekovno viteštvo.
Članovi te skupine po svoj su prilici bili povezani s francuskim ratnim listom Vaincre, koji su
optuživali da podržava kolaboracionističku Vladu u Vichvju, ali i da radi protiv nje. Taj je list
uređivao Plantard, a među suradnicima bili su ljudi povezani i s Prioratom i sa švicarskom alpskom
masonskom ložom.

Drugo tajno društvo bilo je poznato kao Krajsauški krug, osnovala ga je 1933. godine mala
skupina časnika i profesionalaca koji su se protivili Hitleru. Krug se sastajao na posjedu njegova
vođe Jamesa Grafta von Moltkea Kreisau i kovao urotu za zbacivanje nacističkog režima. Mnogi
članovi kruga, uključujući grofa Clausa von Stauffenberga, koji je postavio bombu blizu Hitlera u
srpnju 1944. godine, bili su uhićeni i pogubljeni zbog svoje uloge u neuspjeloj uroti.

Upravo je Hans Adolf von Moltke pohvalio Plantarda nakon stoje postao veliki meštar Alpha
Galatesa. Prije kraja rata članovi Krajsauškoga kruga slali su ljude s mirovnim prijedlozima
britanskoj i američkoj obavještajnoj službi, uključujući Allena Dullesa koji je tada radio za OSS u
Švicarskoj. Von Moltkeovi su bili dobrim dijelom uključeni i u pokret za europsko jedinstvo, za što
se zalagao i Retingerov Američki odbor za ujedinjenu Europu. Prisjetimo se da je Retinger, „otac
Bilderberga”, bio povezan s Dullesom i drugim dužnosnicima CIA-e, dužnosnicima CFR-a,
Averellom Harrimanom te Davidom i Nelsonom Rockefellerom. Blizak suradnički odnos razvio se
između CIA-e i Vatikana, uglavnom preko Malteških vitezova i njujorškoga kardinala Francisa
Spellmana, duhovnog savjetnika vitezova i čovjeka koji je prvi skrenuo pozornost Vatikana na
bankara biskupa Paula Marcinkusa iz zloglasnog skandala oko P2.

Kako je prije spomenuto, 1950-ih godina Plantard je sudjelovao u stvaranju Comites de Salut
Public, ili Odbora za javnu sigurnost, koji je odigrao značajnu ulogu pri povratku de Gaullea na vlast
u Francusku.

Očito, ta mutna smjesa zavjera ukazivala je donekle na stvarna zbivanja o kojima nisu govorili
mediji. Baigent, Leigh i Lincoln izjavili su: „Pronašli smo nepobitne dokaze koji potvrđuju
umiješanost organiziranih i povezanih ljudi; oni složno djeluju iza kulisa, katkad se služeći drugim
institucijama kao paravanom. Ti ljudi nisu točno imenovani, ali sve ukazuje na to da se doista radi o
Prieure de Sioti."

Analizirali su aktivnosti Priorata u „tajnovitom europskom podzemlju - gdje se mafija preklapa s
tajnim društvima i obavještajnim agencijama, gdje se velike tvrtke rukuju s Vatikanom, gdje se
raspodjeljuju goleme svote novca za tajne ciljeve, gdje crta razgraničenja između politike, religije,
špijunaže, novčarskog svijeta i organiziranoga kriminala počinje nestajati... u pomalo mutnom
području... gdje se eur demokršćanske stranke, razni pokreti posvećeni europskom jedinstvu, rojalisti
klike, neoviteški redovi, slobodnozidarske sljedbe, CIA, malteški vitezovi i Vati komešaju,
privremeno se udružujući u ovu ili onu svrhu...”

Ali, nitko - ponajmanje ti marljivi istraživači Baigent, Leigh i Lincoln - n mogao čvrsto uhvatiti
Priorat i tajne skupine koje ga okružuju s njihovim krivotvu nim dokumentima, proturječnim
izjavama i dvojbenim podrijetlom.

„Prieure de Sion počeo nam se činiti poput holografske slike, mijenjajući se p ' matično ovisno o
svjetlu i kutu iz kojega se gleda”, pisali su 1986. godine. „Iz jed perspektive izgleda kao utjecajno,
moćno i bogato međunarodno tajno društvo rr čijim su članovima istaknute osobe iz svijeta
umjetnosti, politike i financija. Iz d perspektive čini se kao izvanredno domišljata prevara koju je
smislila mala skupi pojedinaca za vlastite nejasne ciljeve. Možda je na neki način istina i jedno i dru
Lincoln je na koncu odustao od razmrsivanja te zbrke. Sredinom 1990-ih god! na pitanje o novim
informacijama o Prioratu odgovorio je malodušno: „Odlučio da se u ovim godinama držim onoga
što se može provjeriti.” Naravno, nedosu. apsolutnog dokaza i dokumentacije znak je svakog
dobroga tajnog društva.

Neki istraživači smatraju da Sionski priorat predstavlja vrh današnje piranv moći, da novači
prikladne slobodne zidare preko rozenkro|cera u svoje redove. Bilo tako planirano ili ne, nova
Europska Unija izgleda kao kopija ujedinjene Europe k su je zamislili vođe novoga svjetskog
poretka i Sionski priorat.

Osvrt

Čini se da su veze zavjereničkih tajnih društava napravile puni krug - od CIA-e, CFR-a i
Bilderberga, unatrag preko Okruglih stolova i slobodnih zidara, pa dalje preko iluminata i vitezova
templara do malteških vitezova i Sionskoga priorata te njihovih nedavnih veza s CIA-om, CFR-om i
Bilderbergom.

I uvijek se radilo o cilju diskreditiranja kako državnih, tako i crkvenih vlasti, kao i nastojanju da
se ujedini najprije Europa, a zatim i ostatak svijeta.

Taj je napad osobito bio usmjeren na Katoličku crkvu, koja je predstavljala prevladavajuću
religiju u zapadnom svijetu još od vremena Rimskoga Carstva. Svaka protestantska vjeroispovijest -
bila to baptistička, metodistička, prezbiterijanska, episkopalna, fundamentalistićka, unitaristička itd. -
vuče podrijetlo od Katoličke crkve.

Ipak, mnogi ljudi - koje je Crkva službeno proglasila hereticima u prošlosti -vjeruju da su
crkveni vođe od samoga početka posve krivo shvatili priče o Bezgrešnom začeću, duhovnom
vodstvu i Uskrsnuću. Čak i danas ima alternativnih predaja o Isusu, Mariji Magdaleni i Ivanu
Krstitelju koje proturječe službenoj crkvenoj dogmi.

Umjesto da sudjeluje u ekumenskim istraživanjima kako bi se odredilo koje se tradicije više
temelje na činjenicama, Crkva je pokušavala iskorijeniti svako osporavanje njezina autoriteta krajnje
nasilnim i ubojitim sredstvima.

Jedna od najupadljivijih i najjačih prijetnji crkvenoj dogmi dolazila je od vitezova templara.
Prvobitno mala i tajnovita skupina vitezova formirana radi zaštite hodočasnika, nakon što je u Prvom
križarskom ratu uspješno osvojen grad Jeruzalem, taj je red zapravo malo vremena provodio
obilazeći putove.

Umjesto toga ta je skupina vitezova - dobro povezana s moćnim europskim obiteljima - kopala
duboko ispod mjesta Salomonova hrama u Jeruzalemu. Što god našli ondje, bilo je prevezeno u
Europu te po svoj prilici skriveno na jugu Francuske blizu sela po imenu Rennes-le-Chateau.

Premda se čini da nitko nema pravi dokaz o pojedinostima toga templarskog „blaga”, većina je
istraživača zaključila da su, povrh doslovnog blaga u zlatu i srebru, pronašli i drevne svitke te
predmete koji su se mogli iskoristiti za uništenje crkvenih tradicija u isto vrijeme dok su se
učvršćivale.

Skupina kojoj su templarska otkrića možda ojačala religijska vjerovanja bili katari, smješteni
uglavnom u regiji Languedoc, što će kasnije postati južna Francu Ta je skupina vrlo duhovnih ljudi
već imala predaju koja govori o dolasku Ma Magdalene s Isusovom djecom u Marseille te njihovim
kasnijim brakovima s fra kim Zidovima, što je rezultiralo lozom svećenika-kraljeva zvanih
Merovinzi.

Pod prijetnjom moći merovinške loze, crkveni su dužnosnici organizirali ub stvo kralja
Dagoberta I. i putem svoje kontrole merovinških „majordoma” ili dvor dužnosnika, postavljali
vlastite kraljeve. Kad su miroljubivi katari propovijedali pro takvih crkvenih zlouporabi, papa
Inocent III. pokrenuo je 1209. godine protiv n vojnu akciju.

U kampanji poznatoj kao Albigenška križarska vojna, velika papinska vojpoharala je
jugozapadnu Francusku i istrijebila sve za koje se smatralo da su okalja katarskom herezom. Katari
su bili praktički zatrti, samo ih je nekolicina uspjela potr ći u druge zemlje ili medu vitezove templare
koji su ih štitili.

Uočljivo je da templari nisu sudjelovali u Albigenškoj križarskoj vojni, što uvel1 ke čini
vjerodostojnom pretpostavku daje „blago” iskopano u Jeruzalemu podupir 1 katarska vjerovanja.

Zapravo su templari - od kojih su mnogi bili iz katarskih obitel - sakrili mnoge katare pred papinom
vojskom.

Dotad su vitezovi templari očito uspjeli zastrašiti Crkvu tako da je dodijeli izvanredna prava i
povlastice tom redu, koji je brzo postao jedna od najmoćnijih multinacionalnih organizacija na
svijetu.

Boreći se u križarskim ratovima, templari su stekli mnogo ezoteričnog znanja o arhitekturi,
graditeljstvu, metalurgiji, astronomiji i geografiji. Dobar dio tog znanja potječe iz njihove suradnje s
ismailitskom sektom zvanom asasini, kojoj je na čelu bio bezobzirni tiranin poznat kao „Starac s
planine”. Asasini i njihov vođa tvrdili su da posjeduju drevno znanje koje potječe iz Noina vremena
pa i otprije.

Godine 1307. došao je red na templare da osjete gnjev Vatikana i francuskoga kralja Filipa IV,
kojega su odbili za člana i koji je imao velike dugove prema redu. Te je godine Filip dao uhititi i
mučiti sve templare u Francuskoj. Većina je pobjegla iz zemlje velikom templarskom flotom
smještenom u lja Rochelleu na obali Atlantika Vjeruje se da su uzeli sa sobom „blago”, koje se nije
sastojalo samo od dragocjenosti nego i od dokumenata koji sadrže „tajne” otkrivene u Jeruzalemu.

Za neke se templare misli da su prešli Atlantik, stigavši u ono što će se kasnije zvati Nova
Engleska; 185 godina prije nego što je otplovio Kristofor Kolumbo.

Drugi su templari pobjegli u Škotsku, gdje ih je dočekao kralj Robert I. Bruce, koji se tada borio i
protiv susjedne Engleske i protiv Vatikana. Ta je skupina templara možda doprinijela škotskoj
nezavisnosti sudjelujući u pobjedi nad Englezima u bitci kod Bannockburna 1314. godine. Upravo su
u Škotskoj opstale templarske tradicije te se ispreplele sa slobodnim zidarstvom škotskog obreda.

U drugim zemljama templari su se jednostavno stopili s drugim tajnim društvima i redovima
poput Kristovih vitezova, vitezova hospitalaca i teutonskih vitezova.

Na taj su se način njihove neortodoksne ideje proširile diljem Europe i koncentrirale se u
masonskim ložama Reda strogog obreda, tom izvoru „iluminiziranoga" slobodnog zidarstva.

U novije doba nekoliko je autora otkrilo da iza vitezova templara možda stoji ranije nepoznato
francusko tajno društvo. Tu skupinu, poznatu kao Sionski priorat, danas mnogi smatraju vrhom
piramidalne strukture moći koja ima nerazmjernu kontrolu čak i nad najmoćnijim modernim
društvima. Premda je postao poznat javnosti tek u posljednjih 30 godina, postojeći dokumenti
otkrivaju da je Priorat postojao još 1178. godine te da je, prema njegovim dvojbenim dokumentima,
bio utemeljen otprilike u vrijeme kad je u Prvom križarskom ratu osvojen Jeruzalem. Ondje su
osnovani vitezovi Reda Notre Dame de Sion. U njima također stoji da su Priorat i templari bili ista
organizacija, čak s istim Velikim meštrom.

Do raskola je došlo oko 1188. godine, i templari su krenuli svojim putem, dok se Priorat posvetio
povratku merovinške kraljevske dinastije i uvelike nestao iz vidokruga.

U novije se doba Priorat pročuo uslijed publiciteta oko „zagonetke” vezane uz selo Rennes-le-
Chateau u Languedocu, gdje je krajem 19. stoljeća svećenik po imenu Francois Berenger Sauniere
otkrio skrivene dokumente. Nakon što je odnio svoj nalaz crkvenim vlastima, Sauniere se iznenada
obogatio i primio nekoliko visoko pozicioniranih posjetitelja.

Vjeruje se da njegovo otkriće uključuje zakopano blago i/ili dokumente s iscrpnim rodoslovljem
koje povezuje Isusove potomke preko merovinške kraljevske obitelji do osoba koje žive danas.
Možda upravo potomci tih svrgnutih kraljeva stoje iza pokreta za stvaranje ujedinjene Europe i
obnove staroga Svetoga Rimskog Carstva. Smatra se da ta skupina uključuje članove habsburške
dinastije, kao i pojedince povezane s obavještajnim službama u Britaniji i Americi.

Istraživanjem pokreta za europsko jedinstvo kao i Sionskoga priorata razabiru se skrovite veze

između mnogih modernih tajnih društava, slobodnih zidara, obavještajnih agencija i Vatikana. To
spletkarsko podzemlje nakratko je dospjelo u javnost kad je izbio skandal s Ložom P2 u Italiji 1980-
ih godina. Čak i tada informativni mediji u SAD-u nisu obraćali veliku pozornost na tu zapanjujuću,
iako zamršenu urotu za podrivanje jedne moderne države.

Dok i dalje traju prijepori o legitimnosti modernog Priorata, postoji sve više dokaza koji ukazuju
na određenu istinitost zavjere iza promjenjivih proglasa i dokumenata te skupine.

Očito je da se tajna društva - i onda i sada - nisu bavila samo političkim pitanjima nego i stvarima
koje se odnose na kraljevske loze, religiju i duhovnost.

Međutim, pojedinci unutar tih društava podržavali su i financirali „bezbožni" komunizam. Iako bi
ta podrška mogla predstavljati samo još jednu primjenu hegelijanskoga dijalektičkog procesa
podupiranja obaju sukobljenih strana, ona ukazuie i na poznavanje te golemo zanimanje za tradicije
starijih tajnih društava koje su taku pomno proučavali Mant, Trocki i Lenjin.

lo skriveno znanje uključuje tajne iz daleke prošlosti koje su pružile temelj teologije tajnih
društava. Te tajne i dalje privlače pozornost visokopozicioniranih č nova tajnih društava pa čak i
obavještajnih agencija.

Upravo te tajne povezuju moderna zavjerenička društva s drevnim misterijima.

Peti dio

DREVNI MIST ERIJI
Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem. Ima li išta o
čemu bi se moglo reći: „Gle, ovo je novo!” Sve je već davno prije nas postojalo. Samo, od prošlosti ne
ostade ni uspomena, kao što ni u budućnosti neće biti sjećanja na ono što će poslije doći.

PROPOVJEDNIK 1,9- 111

Bibliju - nedvojbeno najutjecajniju knjigu svih vremena - napisali su ljudi s tajnama koje su
morali skrivati i od rimskih i od židovskih vlasti te od drugih konkurentskih sljedbi.

Sve dok nije došlo do razvoja arheologije u 19. stoljeću, praktički sve što su ljudi znali o svojemu
podrijetlu potjecalo je iz Biblije i bilo filtrirano preko svećenika. Pojedinci su bili kanoniziram i
pogubljivani, kulture građene i razarane, i vođeni ratovi - sve na temelju te jedne knjige.

Danas je jasno da je Biblija - koliko god nadahnuta bila - zbirka mitova, legendi i parabola iz
raznih kultura upotpunjenih povijesnim i filozofskim fragmentima.

Mnogi su odjeljci prvobitno bili napisani šifriranim riječima čije se značenje s vremenom
izgubilo, što je uzrokovalo pogrešna tumačenja. U drugim se slučajevima radilo o čistom
krivotvorenju kako bi se promaknula neka tada aktualna dogma ili politički cilj.

Poznavatelj Biblije i bivši obavještajni analitičar Pat Eddy piše: „Jedan od najvažnijih ciljeva [tog
krivotvorenja] bio je poduprijeti težnje onih koji su nastojali učiniti kršćanstvo privlačnijim
potencijalnim židovskim obraćenicima dokazujući da su događaji iz Isusova života ostvarena
proročanstva iz Staroga zavjeta... Svim se kršćanima govori, od prvih satova vjeronauka, da su
rođenje, smrt i važni događaji iz Isusova života prorečeni u Starom zavjetu. Malo je njih propitivalo
tu tvrdnju.”

Ono što stručnjaci za Bibliju eufemistički nazivaju „redakcijama” nije ništa drugo doli
prepravljanje. To prepravljanje Biblije doprinijelo je pogrešnim tumačenjima i netočnim
prijevodima, sačuvavši mnoge njezine poruke kao tajne pred neupućenima. Često je te tajne
potiskivala Rimska crkva zato što su proturječile njezinoj dogmi.

U Novom zavjetu postoje izazovni nagovještaji da je čak i Isus imao neke tajne. U Evanđelju po
Mateju 13,10 stoji: „Pristupiše učenici i upitaše ga: Zašto im govoriš u usporedbama?’ On im
odgovori: Vama je dano da upoznate tajne kraljevstva nebeskog, a njima nije dano. Jer, tko god ima,
dat će mu se, te će obilovati: a tko god oskudijeva, oduzet će mu se i ono što ima. Njima govorim u
usporedbama zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju.’”

Marko 4:33 dodaje: „Mnogim takvim usporedbama navješćivao im je Riječ, su mogli razumjeti;
njima je govorio samo u usporedbi, a svojim je učenicima, n mo, sve tumačio.” Sve tumačio? Stoje
Isus tumačio? S obzirom na to da se u N zavjetu nalaze samo usporedbe, očito nisu sve njegove tajne
izašle u javnost.

U biblijska su vremena postojala mnoga tajna društva i sljedbe koji su t’ da posjeduju drevno
znanje. Poput današnjih religija, te su se skupine međus< natjecale za kontrolu nad tim drevnim
tajnama. Vrlo slično kasnijem „nevidlji koledžu”, ta su društva zajedno bila poznata kao misterijske
škole, spremišta ez ričnog znanja koje je velikim dijelom bilo neshvatljivo široj javnosti te je kao tak
izazivalo strah. Njihova literatura bila je pomno konstruirana tako i da sakrije i otkrije nešto od
njihova znanja.

„U antičkom svijetu gotovo sva tajna društva bila su filozofska ili religij Za vrijeme srednjega
vijeka bila su uglavnom religijska i politička premda je opal i nekoliko filozofskih škola. U moderno
doba tajna društva u zapadnim zemlja većinom su političke organizacije ili bratovštine iako su se u
nekima od njih, kao masoneriji, očuvala drevna religijska i filozofska načela”, objašnjava Hali.

Eddy piše: „Kako bi u cijelosti shvatio dinamiku krivotvorenja Isusovih i/.rer čitatelj mora shvatiti
kako su funkcionirali umovi religijski protagonista u 1. stolje Krivotvorenja nisu bila nasumična, kao
neki oblik intelektualnih grafita. Postojao obrazac, a u njemu leži priča.”

Put u Rim

Put koji vodi natrag od potpuno afirmirane Rimske crkve iz 2. tisućljeća do Isusova vremena
težak je, pun kontroverzija, raskola i sporova.

Čak i prije raspeća postojalo je veliko suparništvo između Isusovih sljedbenika i onih Ivana
Krstitelja. Krajnja posljedica bila je johanitska hereza - ideja da je Ivan bio pravi mesija, a ne Isus.
Premda ju je velikim dijelom iskorijenila rana Crkva, ta se ideja očuvala sve do modernoga doba
unutar nekih elemenata slobodnoga zidarstva kao i među mandejcima u Iraku.

Nakon raspeća suparništvo židovske zajednice i prvih kršćana - pa čak i između Isusovih
sljedbenika - pojačalo se.

Sve je veća bila podjela između fundamentalističkih židovskih kršćana koji su pripadali esenskoj
sljedbi i grčkih ili heleniziranih kršćana u Jeruzalemu u 1. stoljeću. Zvučeći uvelike kao
fundamentalisti u današnjoj Americi, pobožni su Zidovi napadali te strance zato što su napuštali
religijske službe radi sportskih arena u grčkom stilu punih hrvača i bacača diskova.

Jakov i Marija Magdalena, kao vođe Jeruzalemske crkve, bili su na ratnoj nozi s Pavlom, koji je
nosio svoju kršćansku poruku poganima na sjeveru. Bilo je velikih svađa i zbog najneznatnijih
pitanja. U Galaćanima 5,12 Ravao je toliko ogorčen neprekidnim raspravama o obrezivanju da je
izrazio nadu kako će oni koji potiču taj spor sami sebe uškopiti!

„Prvi židovski kršćani vjerovali su da je pokoravanje svim strogim židovskim religijskim
zakonima, uključujući obrezivanje i isključivo košer prehranu, neophodno za spas”, napominje Eddy.
„Pavao je propovijedao da se spas može doseći putem vjere i da se židovskim religijskim zakonima
ne smije dopustiti da sprečavaju ljude da postanu kršćanima. Pavlovo je stajalište na koncu
pobijedilo, budući da se sve više pogana preobraćalo na kršćanstvo. U i. stoljeću brojčano
nadmašujući židovske kršćane, definirali su kršćanstvo prema Pavlovoj teologiji i počeli kritizirati
židovske kršćane kao heretike."

Lionski biskup Irenej sredinom 2. stoljeća osuđivao je kao heretike Isusove i Jakovljeve
sljedbenik poznate kao nazarenci ili „siromašni”. „Oni, kao i sam Isus, kao i eseni te zadokiti
[sljedbenici Zadoka, vrhovnog svećenika kralja Salomona] otprije dva stoljeća, tumače proročke
knjige Staroga zavjeta ”, žali se Irenej. ,,Odbi’ Pavlove poslanice i odbijaju apostola Pavla, nazivajući
ga apostatom [otpadnik od Zakona.” Gardner napominje: „Nazarenci su... optuživali Pavla daje
odmetnik 'ažni apostol’, tvrdeći da njegove idolopokloničke spise’ treba u cijelosti odbaciti I)r. Elaine
Pagels, koja je bila na čelu Odsjeka za religiju na koledžu Barn Sveučilišta Colombia, navodi:
„Različiti oblici kršćanstva cvjetali su u prvim godi ma kršćanskoga pokreta. Stotine suprotstavljenih
propovjednika tvrdile su da pre pravi Kristov nauk’ i optuživale druge kao varalice. Kršćani u
crkvama raštrkanim Male Azije do Grčke, Jeruzalema i Rima razdvajale su se na frakcije, prepirući
se /'. vodstva nad Crkvom. Svi su tvrdili da zastupaju ‘izvornu tradiciju .”

„Daleko iznad prepirki lokalnih crkvi stajala je Rimska crkva, nezainteresira i nezabrinuta", piše
Eddy, dodajući da se tadašnja Crkva ponajprije koncentri na misionarski rad u Europi, što je donosilo
neočekivane koristi. „Nehotice se p štavanjem tih pogana Rimska crkva na kraju spasila, zato što su je
barbari i njih svećenici smatrali autoritetom za svoja religijska vjerovanja. Kad su barbari prega
Rim, Rimska je crkva bila pošteđena.”

Premda su je barbari poštedjeli, Crkva se ipak morala boriti s raznim sljedba od kojih je svaka
imala svoju verziju kršćanstva.

Jedna od takvih skupina bili su gnostici, koji su tvrdili da intuitivno shva' " misterije Boga i
Zemlje. To je shvaćanje bilo rezultat stroge obuke, inicijacije i int: tivnih iskustava, ne samo

intelektualnog izučavanja. Crkva je gnostike smatrala a bito opasnima zato što su prezirali potrebu za
hijerarhijom svećeničkih dužnosni radi tumačenja Božje riječi.

Daleko od opasnih heretika, ti su pasivni kršćani tvrdili da su čuvari taj znanja, na što ukazuju
gnostičke knjige na papirusu otkrivene u Nag Hammadi; 1945. godine. Upravo je to otkriće
omogućilo drugačiji pogled na gnosticizam osudujuće retorike Crkve.

Gnosticizam, koji potječe od grčke rijeci gnosis ili znanje, navodno je utemelji u 1. stoljeću
Šimun mag, Isusov suvremenik kasnije poznat kao „otac svih heretika" Promicao je ideje grčkih
filozofa, kao što je Sokrat, koji je poučavao da ljudska duT postoji izvan fizičkoga tijela te stoga ima
pristup univerzalnom znanju i da je mudrost (gnosis) sišla na Zemlju s nebesa.

Drugi važan gnostik bio je Bazilid, rani egipatski kršćanin koji je kroz sv aleksandrijski kult
nastojao stopiti s kršćanstvom drevne misterije Mezopotami’ Ti su Aleksandrijci vjerovali da
neobična izvanzemaljska bića zvana „eoni” djeluju kao glasnici između neba i zemlje. Perzijski
Zaratustra počeo je s vlastitim oblikoni gnosticizma oko 500 godina prije Isusova doba. Poznat kao
zaratustrijanstvo, taj sa pokret daleko proširio sve dok ga nisu istisnuli muslimani svojim prodorima
u 7. stoljeću.

Okultni autor Andre Nataf tvrdi da je gnosticizam nastao u Mezopotamiji najprije na području
Irana, a zatim se proširio u Malu Aziju, Siriju i Babilon, gdje su ga preuzeli izraelski zarobljenici i
donijeli ga u Palestinu i Egipat. „Neke pojedinosti dokazuju da se gnostičkim svetim knjigama [iz
Kumrana i Nag Hammadija] mora pripisati tako rani datum da se samo kršćanstvo može gledati kao
ništa više doli 'ogranak gnosticizma’”, piše Nataf. „Ali, gnosticizam se jednako može usporediti s
bilo kojom religijom. Sve religijsko znanje razvija se, na kraju krajeva, iz drevnoga primitivnog
početka, izgubljenog u maglama vremena’.”

Prema židovskoj kabali, gnostici nastoje saznati Božje „tajne”, tražeći odgovore u svetim
tekstovima bilo koje religije koju prihvate. Teže poimanju postojanja pomoću tumačenja onoga što
shvaćaju kao dublje značenje unutar simbolike religijske literature. „Gnosticizam je religijski
egzistencijalizam”, komentira Nataf. Cvjetao je dok nije proglašen herezom na biskupskom koncilu
Rimske crkve 325. godine.

Gnosticizam je bio sastavni dio drevnih misterija, budući da su i prvi i potonji uključivali
vjerovanje da samo osobno unutarnje prosvjetljenje može donijeti razumijevanje. Prema masonskom
filozofu Manlvju P Hallu: „Znanje o tome kako se čovjekovo mnogostruko ustrojstvo može najbrže i
najpotpunije preporoditi do točke duhovnoga prosvjetljenja, činilo je tajni ili ezoterični nauk
starine.”

Hali tvrdi da se to prosvjetljenje i svjesnost moraju ljubomorno čuvati od „profanih” osoba koje
bi mogle zlouporabiti ili pogrešno primijeniti takvo znanje. Zato su uvedena duga razdoblja
inicijacije, a najosjetljivije drevno znanje zaodjenuto je u simbole i alegorije. „Samo kršćanstvo
može se navesti kao primjer ”, piše on. „"Cijeli Novi zavjet ustvari je domišljato prikriven prikaz
tajnih procesa ljudskoga preporoda.”

Gardner navodi da taj preporod, osobito ljudskoga duha ili energije, uključuje povećavanje
svjesnosti koje se odvija stupnjevito kroz 33 kralješka. „Znanost o tom preporodu jedan je od
izgubljenih ključeva’ slobodnoga zidarstva”, objašnjava on, “i to je razlog zašto je drevno slobodno
zidarstvo temeljeno na 33 stupnja."

U procesu saznavanja gnostik ima osjećaj nadmoći i samozadovoljstva. „To znači da se može
slagati s vanjskim naukom bilo koje religije te nastaviti djelovati pod mnogim različitim političko-
religijskim sustavima", objašnjava Daraul. „Gnosticizam je duboko utjecao na ljudske umove čak i u
Europi sve do srednjega vijeka i nakon njega, a njegov temeljni način razmišljanja skrivenije faktor

u drugim tajnim društvima, čiji bi se članovi iznenadili kad bi to saznali.
Gnosticizam je igrao važnu ulogu i u staroj židovskoj asketskoj sljedbi poznatoj kao eseni. Eseni

su izazivali takve sukobe s religijskim vodama ostalih velikih židovskih sljedbi, farizeja i saduceja -
čak su tvrdili da je utvrđena židovska lunama godina netočna - da su se na koncu odselili iz
Jeruzalema i osnovali samostan u Kumranu na sjevernom rubu Mrtvoga mora koji su nazvali „Pustoš
'. Esenska zajednica bila je podijeljena na dva dijela - vjenčani i nevjenčani članovi. Sve vlasništvo
bilo je zajedničko. Zapravo, animozitet mnogih današnjih kršćana prema esenima velikim je dijelom
reakcija na neprikriveno komunistički način života. Ti kritičari očito zaboravljaju da su svi prvi
kršćani živjeli na uvelike sličan način.

Članovi su provodili dane radeći, a noći u molitvi. Poučavali su besmrtnost d i bili su skloni
dualističkom svjetonazoru, vjerujući u dobroga duha ili svjetlo i z duha ili tamu.

Eseni su vjerojatno nastavili hermetičke tradicije Grka. Početkom 20. stolji ruski strojar Georgi
Ivanovich Gurdjieff tvrdio je da je pronašao netaknuti ruk jednoga esenskog učitelja u nekom
indijskom samostanu u kojemu se tumači od glazbenih ritmova i ljudskoga tijela, kako ga je
poučavao grčki filozof Pitagora iz stoljeća pr. Kr. Veoma utječući na kasnijeg Platona - tog uzora
slobodnih zida iluminata, Johna Ruskina i Cecila Rhodesa - Pitagora je iznio dalekovidnu ideju
Zemlja putuje oko Sunca i bio je poznat po ideji koja se tiče vibracija unutar nebe mehanike koje je
nazivao „harmonijom sfera ".

Prilično je zanimljivo da je upravo Pitagora, dobro poznat po svojim točni proročanstvima,
možda bio prvi koji je predvidio „novi svjetski poredak”. Neki istraživači to protumačili kao znak
dolaska mesije.

Riječ „esen" potječe od grčkih riječi essaios, što znači tajna ili mistik, i essetioi, značenju
iscjeljivanja ili liječnika. Prema Gardneru, eseni su bili povezani s ezoterični! iscjeliteljskim
tradicijama poput kasnog ogranka egipatske misterijske škole zvane Vel' bijelo bratstvo ili
llieraptutate. „Upravo je u to Bijelo bratstvo mudrih terapeuta i iscj litelja - izvorni rozenkrojceri -
Isus kasnije bio uveden te je napredovao kroz stupnjeve i zbog visoka položaja stekao je tako često
korišteni naziv ‘učitelja’”, dodaje Gardner. I drugi autori tvrde da je Isus bio esen, a Hali dodaje da su
mu to bili i roditelji, Marija i Josip, zajedno s njegovim bratom Jakovom. Većina modernih
fundamentalista odba čuje tu vezu zato što povezivanje Isusa s gnosticizmom i esenima remeti
njihovu krutu dogmu.

Uznemirilo bi ih i kad bi čuli Gardnerovu tezu da, usprkos tumačenju prevoditelja Biblije, Isus
nije dolazio iz Nazareta. On tvrdi da riječ „Nazarenac” i njezine varijante dolaze od hebrejske riječi
nazrim, „imenice u množini koja potječe od izrazal Nazrie ha-Brit, čuvari kovčega’, što je naziv za
esensku zajednicu iz Kumrana naj Mrtvom moru. Zapravo je prijeporno je li grad Nazaret uopće
postojao za vrijeme Isusova života, jer ne pojavljuje se na tadašnjim kartama, kao ni u bilo kakvim
knji-1 gama, dokumentima, kronikama ili vojnim arhivima tog doba.”

„Općenito se pretpostavlja da su eseni bili čuvari [ezoteričnog] znanja, kao i Isusovi inicijatori i
odgajatelji", piše Hali. „Ako je tako, Isus je nedvojbeno bio uveden u isti Melkisedekov hram gdje je
Pitagora učio šest stoljeća ranije.” Biblija to potvrđuje u Hebrejima 6,20:.....kamo je ušao za nas
kao preteča Isus postoje zauvijek postao Veliki svećenik, poput Melkisedeka. "

Gardner tvrdi da je ime Melkisedek - koii je priznat kao jedna od najzagonet nijih osoba u Bibliji
- esenski spoj arkanđela Mihaela i hebrejskoga velikog svećenika ili Sadoka, dakle Mihael-Sadok.
Pojedini autori smatraju da je Melkisedek zapravo sumersko božanstvo Enki.

„Eseni su smatrani bolje obrazovanom židovskom klasom”, kaže Hali. „Zato što je među
njihovim članovima bilo tako mnogo zanatlija, taj se red smatra pretečom slobodnoga zidarstva.”

Kao i kod slobodnih zidara i Pitagorinih sljedbenika, istaknuti esenski simbol bila je zidarska
žlica. Kao i slobodni zidari, eseni su pisali tekstove sa zamršenim šiframa i alegorijama kako bi
zaštitili svoje znanje od neupućenih, kao i od rimskih vlasti.

Primjerice, kad su pisali o Rimljanima, služili su se nazivom Kittim, za koji se misli da se odnosi
na drevne Kaldejce iz Mezopotamije. „Eseni su uskrsnuli stari svijet za uporabu u svojemu dobu i
prosvijetljeni su čitatelji uvijek znali da Kittim označava ‘Rimljane’”, objašnjava Gardner dodajući:
„Analizom svitaka... otkrivaju se brojne takve definicije i pseudonimi koji su se ranije krivo shvaćali
ili se smatralo da nemaju osobitu važnost.” Drugi je primjer uporaba izraza „siromašni”, za koji
većina ljudi zaključuje da označava ljude s malo sredstava. Svici jasno daju do znanja da je rana
Kršćanska crkva u Jeruzalemu nazivala svoje članove „siromašnima", ukazujući na njihove skromne
živote.

Prema Gardneru i drugima, izrazi „gubavac” i „slijepac” koristili su se za označivanje osoba koje
nisu bile upućene u esenske tradicije ili „Put”. „Tekstovi u kojima se spominje ozdravljenje slijepih
ili ozdravljenje gubavaca' odnose se zapravo na proces obraćenja na Put”, objašnjava Gardner.
„Razrješenje od izopćenja [iz zajednice] opisivalo se kao dizanje iz mrtvih'. Izraz 'nečist' odnosio se
uglavnom na neobrezane pogane, a izraz bolestan’ označavao je one koji su u javnoj ili svećeničkoj
nemilosti.” [naglasak u izvorniku]

Nekoliko današnjih istraživača, slijedeći esene i kabaliste, slaže se da je Biblija šifrirana poruka.
Michael Drosnin, bivši izvjestitelj Washington Posta i Wall Street Journala, izazvao je senzaciju
objavivši 1997. godine knjigu Biblijski kod (The Bible Code). Drosnin piše da izraelski matematičar
dr. Elivahu Rips vjeruje kako je u Bibliji otkrio skriveni kod nalik na križaljku koji je točno
predvidio Kennedyjevo ubojstvo, Drugi svjetski rat, spuštanje na Mjesec, bombardiranje Hirošime,
napad na Vladinu zgradu u Oklahoma Cityju i izbor predsjednika Billa Clintona. Navodi da se
skeptični glavni šifrant američke Državne agencije za sigurnost Harold Gans šokirao kad je potvrdio
biblijski kod koristeći se vlastitim računalnim programom.

C. L. Turnage, revna proučavateljica te ideje, piše: „Bez obzira na to radi li se o očitom
prozaičnom doslovnom tumačenju, gematriji, simbolici ili skrivenom računalnom kodu, čini se da je
Biblija knjiga različita od svih drugih. Ljudi su stoljećima tumačili njezine stranice u skladu sa
svojom razinom tehnološke razvijenosti i ograničena razumijevanja mezopotamijskoga podrijetla
židovske religije.” Prema Turnageovoj, biblijski kod uključuje simbolične reference na
mnogobrojna božanstva. „Te šifrirane reference pokazuju put prema shvaćanju da su ta stvorenja bili
bogovi, ili Elohim, iz Biblije, čije je štovanje započelo u Sumeru”, napominje ona, „i koji, na kraju
krajeva, potječu iz drugoga svijeta.”

Lako je shvatiti kako su mnogi prevoditelji i tumači Biblije zastranili. Tijekom mnogih godina
Bibliju su tumačili muškarci i žene koji niti su poznavali modernu tehnologiju, poput letenja, niti
alegorije i šifre kojima su se služili izvorni autori.

Eseni su bili i jedno od najuspješnijih drevnih tajnih društava. Premda nesu njivo poznati svojim
susjedima, njihova prisutnost niti je zabilježena u No zavjetu niti kasnije izbrisana. Neki istraživači
nazivaju esene zaštitnicima „mistič kršćanstva”, najranijeg oblika kršćanstva, koji se temeljio na
drevnim misterijima.

Gotovo se ništa nije znalo o esenima do otkrića svitaka s Mrtvoga mora 194 godine, samo dvije
godine nakon što je pronađena gnostička knjižnica u planinski pećinama blizu grada Nag Hammadija
u gornjem Egiptu. Između 1947. i 19< godine na koncu je iz 11 pećina izvađeno oko 80 rukopisa, od
čega 170 fragmer,. starozavjetnih tekstova.

Po svoj prilici, kako su rimske postrojbe napredovale za vrijeme židovske pobu ne 70. godine,

eseni su pobjegli iz Kumrana nakon što su sakrili svoje svete tekstov u zemljanim ćupovima u
obližnjim pećinama. To su književno blago otkrila dv beduinska pastira koja su prodala nekoliko
pergamenata jednom trgovcu antikv tetima.

Kasnije je vijest o tom otkriću stigla do arheologa s Hebrejskog sveučilišta Yiga Yadina, koji je
založio svoju kuću i otputovao na opasna arapska područja u potrazi svicima. Uspio je osigurati njih
sedam za svoje sveučilište, koje ih je odmah objavila) „Tako nije bilo s preostalim svicima”,
izvještava Eddy., Arheološki muzej Rockefellel iz Palestine ubrzo se uključio i uspio pribaviti ostale
svitke od jordanske Vlade... koja ' uvjetovala da se nijednom židovskom učenjaku ne dopusti pristup
drevnim židovskiir tekstovima. Danas Izrael kontrolira svitke, što je rezultat toga što je pregazio
mjesto nal kojemu su bili spremljeni tijekom Šestodnevnoga rata 1967. godine... Ti svici dan i
velikim dijelom nisu objavljeni [i] nitko ne zna jesu li svi na broju. Postoji mogućnosti da su neki
ostali u posjedu beduina, ili da su ih beduini uništili."

Esenski autori svitaka s Mrtvoga mora imali su dubok utjecaj na prve kršćane u Jeruzalemu, čija
se teologija ubrzo razlikovala od Pavlove i njegovih sljedbenika izvan Palestine. To dokazuje
činjenica da su tumačenja Staroga zavjeta pronađena na svicima slična tumačennma Jakova i
jeruzalemskih kršćana.

Sukobe unutar i izvan kršćanstva izgladio je rimski car Konstantin onime što je Gardner nazvao
„neprijateljskim strateškim otkupljivanjem”. „Osim različitih vjerovanja u kultove, Rimljani su
štovali i careve kao bogove potekle od drugih bogova poput Neptuna i Jupitra ’, objašnjava on. „Na
koncilu u Ariesu 314. godine Konstantin jt zadržao svoj božanski status uvevši svemogućega
kršćanskog Boga kao vlastita pokrovitelja. Zatim je riješio anomalije nauka zamijenivši određene
značajke kršćanskog obreda poznatim poganskim tradicijama štovanja Sunca, zajedno s drugim
učenjima sirijskog i perzijskog podrijetla. Ukratko, nova religija Rimske crkve konstruirana je kao
hibrid' kako bi se udobrovoljile sve utjecajne frakcije. Na taj je način Konstantin vidio u budućnosti
zajedničku i ujedinjenu ‘svjetsku' religiju - katolička znači sveopća - sa sobom na njezinu čelu.”

laj pokušaj kooptiranja kršćanstva potvrđen je na koncilu u Niceji 325. godine istom koncilu gdje
je Arije udaren i izbačen. Upravo je tu zabranjen arijanizam i uvedeno nicejsko vjerovanje, koje
službeno definira Boga kao božanstvo od tri jednaka i supostojeća dijela - Oca, Sina i Duha Svetoga.

Godinu kasnije Konstantin je naredio zapljenu i uništenje svih djela koja propituju
novouspostavljeno pravovjerje te otvorio luteransku palaču rimskom biskupu, utemeljivši neku vrstu
ranog Vatikana. Godine 331. car je naredio da se naprave nove kopije kršćanskih tekstova, od kojih je
većina bila izgubljena ili uništena za vrijeme prijašnjih progona. „Vjerojatno su tada napravljene
ključne izmjene u Novom zavjetu, a Isus je dobio jedinstven status koji uživa sve do danas",
napominju Baigent, Leigh i Lincoln.

Na temelju nedavnih otkrića koja su učinila raspoloživima takve drevne tekstove kao što su
Evanđelje istine, Tomino evanđelje, Svjedočenje istine, Marijino evanđelje i Tumačenje znanja, danas
istraživači imaju mnogo šire i potpunije znanje o biblijskim vremenima nego ikad u povijesti,
usprkos činjenici da velik dio tih novih informacija još nije stigao do šire javnosti.

Nesta Webster, strastvena kršćanka, pišući 1924. godine, mnogo prije nedavnih otkrića, osudila je
povezivanje Isusa i esena, kao i n|ihov izvor znanja. „Eseni stoga nisu bili kršćani nego tajno
društvo... vezano strašnim zakletvama da neće odati svete tajne koje su im povjerene”, ustvrdila je. ,,A
što su bile te tajne ako ne ona židovska tajna tradicija koju poznajemo kao kabalu?... Istina je očito da
su eseni bili kabalisti, premda nesumnjivo kabalisti izuzetne vrste... Eseni su važni... kao prvo tajno
društvo od kojega se može pratiti izravna tradicija sve do danas.”

Neka današnja nedavno stečena znanja iz astronomije i filozofije možda su bila uobičajena stvar

za gnostičke esene iz Isusova doba. Povrh toga, Gardner zapaža: „Potpuno odvojena od
krivotvorenoga kršćanstva Rimskoga Carstva, njihova je vjera bila bliža izvornim Isusovim
učenjima od ijedne druge...”

Od svih kršćanskih frakcija eseni su možda uistinu imali najčišću drevnu tradiciju u ono doba,
zahvaljujući židovskim spisima poznatim kao kabala.

Kabala

Pretežno židovskoga podrijetla, kabala znači „predaja” te kao i u slučaju nedav spomenutih
tvrdnji o Bibliji, navodno sadržava tajne poruke. Smatralo se da je takvf domišljato šifrirano znanje
otkriveno u Tori i drugim starim hebrejskim tekstovi poput Sefer jedre {Knjige stvaranja) i Šefer
haznhara (Knjige sjaja).

Te knjige, koje prethode Talmudu, kompilaciji starijih židovskih zakona i predaj prvi put
zapisanih u 5. stoljeću, nastale su stoljećima prije Isusova doba. Prema Kni sjaja, Bog je predao
„tajne mudrosti” Adamu dok je ovaj još uvijek bio u znamenitom rajskom vrtu. Te su drevne tajne
zatim proslijeđene preko Adamovih sinova do Not Abrahama mnogo prije nego što su Hebreji
postojali kao zaseban narod.

Prema Natafu, „tajnovita kabala oblik je gnosticizma [u kojemu] čovjek te pronaći božanstvo u
sebi”.

Autor Žohara piše da „ljudska dimenzija sadržava sve stvari i sve što postoji u skladu s tim...
Čovjek sadržava sve što je gore na nebu i dolje na Zemlji...” Tu kabala pokazuje očiglednu
povezanost s proslavljenom objavom Hermesa Trismegistosa,1 poznatog i kao egipatski bog Thoth,
koji je obznanio: „Kako gore, tako dolje.”

Veza između hebrejskih predaja i egipatskoga misticizma možda je i jača neg što se dosad
mislilo, s obzirom na to da mnogi autori, uključujući židovske stručnjake danas vjeruju daje kabala
bila usmena predaja vezana uz drevne egipatske „misterije" koja se prenosila od Mojsija preko
izraelskoga vodstva.

Ideju o drevnim tajnama koje su se prenosile do Mojsija od najstarijih vremena snažno je
podupirao Eliphas Levi, što je pseudonim devetnaestostoljetnoga francuskog stručnjaka za Bibliju,
Alphonsea Louisa Constanta. „Postoji strahovita tajna koja je već preobrazila svijet, što pokazuju
religijske predaje Egipta, koje je simbolički preuzeo Mojsije u prvim poglavljima Postanka”, piše
Levi, koji je tvrdio da je kabala sadržavala znanje koje je iz Sumera donio Abraham, „baštinik
Henokovih tajni i otac inicijacije u Izraelu”.

Biblijski patrijarh Abraham, rodom iz Sumera, ranije poznat kao Abram, prema nekim je
predajama posjedovao ploču sa simbolima koji su predstavljali cjelokupno znanje čovječanstva
prosljeđivano od Noinih vremena. Sumeranima poznata kao „ploča sudbine”, ta je ploča znanja -
poznata starim Židovima i kao Knjiga Razielova - navodno omogućila kralju Salomonu njegovu
golemu mudrost. „Filozofski ključ te ploče postao je poznat kao Ha Qabala [svjetlo i znanje]”, kaže
Gardner, „i navodno je onaj koji je imao Qabalu imao i Ram, najviši izraz kozmičke svjesnosti.
Samo ime Abram - ili Avram - znači [onaj] koji posjeduje Ram’, a taj se izraz koristio u Indiji,
Tibetu, Egiptu i keltskom svijetu druida za označivanje visokog stupnja univerzalne osposobljenosti.”

Smatra se da je sumerska „ploča sudbine” isto što su i „ploče svjedočanstva”, spomenute u Knjizi
izlaska 31,18. Drugi redci u Bibliji - Izlazak 24,12 i 25,16 - jasno govore da te ploče nisu deset
zapovijedi. „Taj drevni arhiv izravno je povezan sa Smaragdnom pločom Thotha-Hermesa i, kako je
rečeno u egipatskim alkemijskim spisima, autor sačuvanih tekstova bio je biblijski Ham... On je bio
bitan utemeljitelj ezoterične i tajanstvene podzemne struje’ koja se provlači kroz stoljeća, a njegovo
grčko ime Hermes izravno se odnosi na znanost izgradnje piramida, jer potječe od riječi herma, što
označava hrpu kamenja’... Izvan Egipta i Mezopotamije ploča je bila poznata grčkim i rimskim
meštrima kao što su Homer, Vergilije, Pitagora, Platon i Ovidije, dok je kasnije, u 17. stoljeću,
britanska kraljevska obitelj Stuart bila duboko zaokupljena analiziranjem i primjenom drevnoga
znanja te povezivanjem s vitezovima templarima i rozenkrojcerskim pokretom", objašnjava Gardner.

Uvelike i kao naše shvaćanje povijesti i religije danas, podaci iz kabale iskrivljavali su se kroz
stoljeća i pogrešnim tumačenjima i izvanjskim utjecajima. „Sa spekulativne strane židovska je kabala
preuzimala ponešto iz filozofije perzijskih maga [magičara u okultnom smislu], neoplatonista i
neopitagorejaca”, napominje Websterova. „Stoga je donekle opravdana tvrdnja protivnika kabale da
ono što danas poznajemo kao kabalu nije čistoga židovskog podrijetla.”

Čisto ili okaljano, mistično znanje kabale proslijeđeno je iz Mezopotamije preko Palestine u
srednjovjekovnu Europu gdje se prvi put pojavilo u spisima krajem 13. stoljeća. Napisao ih je
španjolski Židov Moše de Leon, koji je možda skovao naslov Hazohar, književnu tvorevinu zbog
koje su ga kritičari optuživali da je krivotvorio cjelokupno djelo. Danas se većina stručnjaka - i
židovskih i poganskih - slaže da sadržaj kabale sigurno potječe iz razdoblja prije kršćanske ere.

.Vidimo točku u povijesti iz koje će se određivati i nadzirati svijet otada sve do danas ’, piše leke.
„Znanje koje su [hebrejski] leviti donijeli iz Egipta i proširili uslijed svojeg ostanka u Babilonu
postalo je poznato kao kabala... Kabala je tajno znanje skriveno u šiframa unutar Staroga zavjeta i
drugih tekstova. Judaizam je njegovo doslovno tumačenje.”

Rečeno je kako su vitezovi templari donijeli kabalističko znanje u Europu iz Svete Zemlje u doba
križarskih ratova i da se to znanje prenosilo preko saveza reda i zidarskih cehova. Masonski su
povjesničari potvrdili da prvi dokazi o „judeo-kršćanskim misterijima” uvedenima u slobodno
zidarstvo potječu upravo iz tog razdoblja. Dokumentirano je i da su se skrivenim znanjem iz kabale
stoljećima koristila gotovo sva tajna društva, od iluminata do suvremenih skupina, uključujući
slobodne i rozenkrojcere.

Masonski povjesničar Wilmshurst potvrdio je to izjavivši: „Od suzbijanja rija... njihova predaja i
učenja nastavili su se u tajnosti pod raznim krinkama, i nastavljanju pripada naš sadašnji masonski
sustav.”

Prema Picknettu i Princeu, kabalističku ideju u Europu je uveo i bank vladarski dvor Medicijevih
u Firenci u 14. i 15. stoljeću, poglavito preko kabalisti imenu Pico della Mirandola.

Websterova citira devetnaestostoljetnu literaturu tvrdeći da Moses Mendelv istaknuti židovski
filozof i prevoditelj Biblije koji je tako mnogo učinio za osi nje Židova od represivnih njemačkih
zakona, nije bio samo židovski kabalist. i jedan od ljudi koji su nadahnuti i savjetovali vodu iluminata
Adama Weishau Mendelssohn, koji je postao poznat kao „njemački Sokrat” nakon što ga je poh\
prikazao u jednoj drami njegov masonski prijatelj Gotthold Lessing, možda je bio i između
Weishaupta i bankara Mayera Rothschilda. Drugi je možda bio Michael H učitelj Rothschildove djece
i „sljedbenik Moscsa Mendelssohna”, koji je kasnije bio čelu Filantropske škole za siromašnu
židovsku djecu koju |e osnovao Rothschild.

To stapanje kabalističkih učenja s kasnijim tajnim društvima nadalje je potvr no 1984. godine kad
je u Engleskoj otkriveno više od 500 spisa Johna Byroma. Bv~ koji je živio od 1691. do 1763.
godine, bio je slobodni zidar, član Kraljevskoga drušl i vođa jakobitskog pokreta za povratak Stuarta
na prijestolje. Bio je član skupine zva „Sunčev klub", poznate i kao „kabahstički klub”. Njegovi su se
spisi, prema Picknett i Princeu, „uglavnom bavili svetom geometrijom i arhitekturom te
kabalističkim, masonskim, hermetičkim i alkemijskim simbolima”.

***
Sva rana društva - uključujući misterijske škole Grčke i Egipta - nastojala su proniknuti u tajne
prošlosti.
Industrijska revolucija i teorija evolucije Charlesa Darvvina navele su većinu ljudi da vjeruju u
„čovjekov razvoj” - da su današnji ljudi s visokom tehnologijom nastali od primata koji su se verali
po drveću. Danas novija otkrića i nova tumačenja drevne literature i artefakata mnoge navode da