Punđilupo i Suže. – Onda? – upita ih, dok mu se lice opuštalo. – Našli smo je, preuzvišeni – prodera se klaviđer, ne mareći što se nalazi u svetinji. – Znamo gde živi žena iz Akvanegre. – To znači da Homo Niger nije daleko – reče Konrad ratoborno. – Da ne gubimo vreme, obavestite moje stražare i odvedite me njoj!
32. U kući je bilo mračno kao u pećini. Tminu je razvejavala poneka sveća kao i nekoliko zračaka svetla što su se prikrali iza zastora od pergamenta. Trgovac se kretao kroz skučeni prostor klizeći pogledom između stola i pretrpanih polica. Naspram ulaza je ugledao dvoja otvorena vrata koja su vodila u još mračnije odaje. – Izvinjavam se što nema svetla – reče Remigarda. – Moja ćerka ne podnosi svetlost. Injacio i Uberto se zgledaše. Iako ih je ta žena pozvala u kuću, naslućivao je da mu neće biti lako da zapodene razgovor s njom. Kad je pomenuo učenjaka iz Toleda, shvatio je da mu Remigarda neće reći istinu ni iz straha, ni da bi mu udovoljila, već samo ako odluči da skine teret sa duše. Ali trgovac još nije znao kako da je navede na to. Zato se zagleda u Grafea, koji se neusiljeno kretao između ta četiri zida kao da je kod kuće. – Gospo – reče joj starac, preturajući po policama – gde držite crvenu metvicu? Isceliteljka mu pokaza na bronzanu vazu na vrhu. Bila je to drevna kanopska vaza 22 s grlom u obliku ženske glave i dvema rukama umesto ručki. Okulista je otvori, izvadi šaku sušenih vrhova tučka pa ih pruži Remigardi da ih prokuva. On je i dalje bila namrgođena. – Ko su one tri starice? – upita je Injacio, ne bi li probio led. Isceliteljka ga značajno pogleda, poručujući mu tim pogledom da o tome ne može da priča pred detetom. – Može li neko od vas da mi doda vodu, gospari? – upita. Ubertu bi drago što može da joj pomogne; uze jedan bokal pored ognjišta pa dopola napuni lonče. Ona mu zahvali i promeša tečnost drvenom kašikom. Injacio se pekao na tihoj vatri. Još nije znao kako da zapodene razgovor i strepeo je da ih je žena pozvala u kuću iz puke pristojnosti ili zato što joj je bilo neprijatno zbog one tri babetine. Ipak, naslućivao je da je na korak od razrešenja
misterije. Seo je za sto da smisli sledeći korak kad mu pažnju iznenada privuče obimna knjiga. Činilo se da je jedina u kući, a uz to je bila izuzetno vredna. Jedina preostala među mnogima koje je darovala Grafeu? Prinese joj sveću i otvori je, odmah primetivši istančane minijature. Bili su to crteži lekovitih biljaka, čiji su latinski nazivi objašnjavali njihova lekovita svojstva. – Zadivili ste me – reče, pogodivši o kakvoj knjizi je reč. – Malo je onih koji se mogu pohvaliti delom Hildegard iz Bingena Causae et cure 23 . – I ja sam zadivljena – odvrati Remigarda dok je pristavljala lonče na vatru. – Malo ko bi prepoznao radove te hvale vredne monahinje. Ohrabren njenim odobravanjem, trgovac nastavi da lista u potrazi za nečim što bi mu pomoglo da održi razgovor, no onda uoči nešto što mu privuče pažnju. Na belinama nekolikih stranica naiđe na beleške zapisane neobičnim slovima. Pismo koje nije mogao da protumači, no ipak mu se učinilo poznatim. Primaknu sveću da bolje osmotri, a onda se uveri da se nije prevario. Ta slova ne samo da je već video već se setio i gde je to bilo, iako mu nije bilo jasno otkud ona u tom medicinskom traktatu... Dok se naprezao da objasni to sebi, pomisli da ih pokaže Ubertu, ali kako je podigao pogled sa stranica, tako je spazio Remigardu ispred sebe. – Dovoljno ste čitali, gosparu. – Žena spusti šake na knjigu pa je zatvori odsečnim pokretom, podigavši gust oblačić prašine. Ponovo je delovala ljutito, gotovo gnevno. Umesto da se izvini, trgovac se sumnjičavo zagleda u nju. – Odakle vam ova knjiga, gospo? Isceliteljka slegnu ramenima. – Odavno sam je dobila, dok sam pohađala Univerzitet u Bolonji. Kao što se vidi na osnovu poveza i kaligrafije, potiče iz Germanije. – Iz Germanije – ponovi Injacio. – Kao i najmanje dvojica sledbenika učenjaka iz Toleda. Remigarda mu okrenu leđa, izbegavši odgovor. Ponovo stade kraj ognjišta da proveri uvarak, skide lonče s vatre i spusti ga na
hoklicu, dok se oko nje širio jak slatkasti miris. Grafeo stade pored nje, sačeka da se uvarak ohladi, pa umoči zavoje u lonče; nedugo zatim ih izvadi i prisloni ih Adeliziji na kapke. – Neka ih drži koliko god može – reče. – Bolje bi bilo da legne. – Remigarda uze devojčicu u naručje i nestade u jednoj od mračnih odaja. Adelizija je isprva slabašno negodovala, no onda se pomirila s neizbežnim. Kad se Remigarda vratila u kuhinju, pogled joj je bio nedokučiv. Injacio ju je gledao kako prilazi vratima, proviruje napolje i zastaje, umirena. – Izgleda da su one tri starice otišle – reče. Zatvorila je vrata. – Praznoverne ženetine – reče u po glasa, kako je malena ne bi čula. – Pripisuju čudesne moći Adelizijinim kristalima, moći kojima će izlečiti njihove boljke. – Pomenuo sam vam to, sećate se? – umeša se Grafeo. Trgovac klimnu glavom, pa pokaza isceliteljki da nastavi. – Nisu one jedine koje mi dolaze na vrata, razumete? – Iz glasa joj je provejavala mešavina prezira i sažaljenja. – Svi traže isto... Kristalne suze! Preklinju, spremni čak i da plate kako bi ih se dokopali... Ne mare što će svojim ponašanjem uplašiti Adeliziju, što se to dete muči ili što može da oslepi. Na sva zvona udaraju o „isceliteljki suzama”. – Pognula je glavu i načas je izgledala kao najkrhkija žena na svetu, majka na ivici očaja. – Kad bi samo moja devojčica ozdravila... Uberto je sedeo na hoklici, s rukama na kolenima i kao da se borio između želje da je uteši i snebivanja čoveka koji je gost u toj kući. – Ko joj je otac? – upita, obuzet sažaljenjem. Remigarda ljutitim pokretom obrisa suze, ostavivši crvene tragove na obrazima. – Učenjak iz Toleda – odvrati kivno, kao žena koja je predugo gajila mržnju, toliko dugo da je zatrla sva ostala osećanja. Injacio prikri zaprepašćenje. Učinilo mu se da će se zid koji ga je delio od istine svakog časa srušiti, ali ništa ne reče, iz poštovanja prema toj napaćenoj ženi. Učenjak iz Toleda nije više bio utvara. Nije više bio sablast izronila iz opsesije Konrada fon
Marburga, već čovek od krvi i mesa koji je ostavio trag svog postojanja. Jednu ženu i jednu devojčicu. Isceliteljka ga povrati u stvarnost netrpeljivo ga gledajući. – Ako se ne varam, gosparu, pomenuli ste nekakvu neposrednu opasnost – reče, prikrivajući osećanja. – E pa, dobro, razvežite jezik i govorite jasno i glasno, jer sam vam samo zato dopustila da uđete u moju kuću. Zatečen njenom iskrenošću, trgovac napokon nastavi razgovor tamo gde ga je prekinuo. – Jedan sveštenik iz Germanije – reče – na tragu je učenjaku iz Toleda i njegovim sledbenicima. Zna za tetovaže, za magične krugove, a možda i za Strelčev ogrtač. No najveću opasnost predstavlja neko drugi, tajanstveni vitez, naizgled rešen da ubije sve koji su umešani u taj slučaj. – Sveštenik i vitez – promrmlja žena, protrljavši bradu. Grafeo klimnu glavom kako bi pokazao da je već upoznat s tim. – Morate se čuvati obojice, gospo – nastavi Injacio – budući da će nesumnjivo stići i ovamo, bar onaj prvi. – Zašto ste toliko ubeđeni u to? – Zato što mi je ušao u trag. Uveren je da sam ja učenjak iz Toleda i neće se smiriti dok me ne vidi na lomači. – Vi, učenjak iz Toleda?! – odvrati Remigarda u neverici. – Ali kako... – Došlo je do nesporazuma – objasni trgovac. – A kako bih ga razrešio, nema mi druge nego da otkrijem istinu o tom čoveku. Ona se jedva primetno osmehnu. – Istinu... – Pod uslovom da vas to ne uznemiri previše, razume se. Isceliteljka zastade da razmisli, sede na ivicu stola pa umornim pokretom razmota onaj turban s glave, oslobodivši dugu kestenjastu kosu. – Ispričaću vam kako bih vam uzvratila što ste me upozorili, iako sam vašom krivicom dovedena u opasnost – naglasi, pa stade da priča, pomalo ozlojeđeno: – Učenjaka sam upoznala pre devet godina, u jesen 1220. Tada sam živela u Bolonji, radila sam kao babica i pohađala
Univerzitet. Tamo sam ga i srela. Pratio ga je glas jednog od najčuvenijih predavača na Zapadu i znalo se da je iz Toleda. Ali, kako sam kasnije saznala, u tom gradu se samo obrazovao u mladosti. Zapravo je rodom sa severa Britanije, Škot, koji je od ranog detinjstva mnogo putovao. Osim što je držao predavanja, bavio se i prevođenjem tekstova sa arapskog i grčkog i po potrebi je radio kao lekar. Ne treba ni da vam kažem da sam se odmah zaljubila u njega, beznadežno. Izgubila sam glavu za njim. S druge strane, nikada do tada nisam srela tako obrazovanog čoveka, pa i dan-danas sumnjam da ima još takvih. Bio je oštrouman učenjak, zainteresovan za mnoge nauke, od matematike do astrologije, od medicine do alhemije. Osim toga, opčinila me je njegova strastvenost... – Zastala je, razneživši se i protiv svoje volje. – Kažite mi – reče joj Injacio – je li vam on poklonio knjigu Hildegard iz Bingena? Remigarda ga pogleda popreko kao da je nanjušila neku zamku, a onda potvrdi: – Tu, i sve ostale koje sam imala. – Načas se zagleda u ćutljivog Grafea, pa nastavi: – Kad sam shvatila da mi uzvraća osećanja, bila sam najsrećnija žena na svetu, ali ubrzo sam otkrila da taj čovek vodi dvostruki život. Često je izlazio uveče a ja sam ga, strahujući da ima drugu, pratila. Otkrila sam, međutim, da odlazi u četvrti oko tržnica i u Maskarelu gde se sastaje s jereticima patarenima. Nekoliko puta je silazio u katakombe ispod San Prokola, sastajao se tamo s neznancima za koje sam kasnije saznala da su studenti sa severa, stranci. U potpunoj tajnosti su se posvećivali jednoj okultnoj religiji; učenjak je bio njen začetnik i prvosveštenik. Na kraju me je otkrio, no umesto da me kazni, uveo me je u njihov red. Injacio nabra čelo. – O kakvom redu je reč? Ako se ne varam, rekli ste da je to nekakva religija... – O religiji zasnovanoj na zvezdanim simbolima. – Remigarda mu bez zazora pokaza tetovaže na nadlanici. – Ovim simbolima. Svi su povezani s Etiopijskim Lovcem.
Trgovac pažljivo osmotri sedam hijeroglifa ispod crteža viteza kako bi ih dobro zapamtio, a onda ponovi u mislima ime koje je Remigarda izgovorila. Nikad nije čuo za tog čoveka. – Pretpostavljam da je reč o lovcu s lukom, čiji je lik izvezen na Strelčevom ogrtaču. – Prikazan je na ogrtaču, tetovažama... – promrmlja žena. – Sve je to jedan isti čovek. Najveći prokletnik među prokletnicima. Strelac je samo maska iza koje se skriva nešto daleko jezivije. – Dakle, magični krug i tri stolice... Predmeti pored njih... Sve to služi za prizivanje Strelca? Remigarda odmahnu glavom. – O tome vrlo malo znam, gosparu. Učenjak iz Toleda me je podučio svojim obredima, ali nije bio rad da mi razotkrije i svoje tajne. Čak ni meni. – Uzdahnula je. – A meni, zaslepljenoj od sreće što sam pored njega, to nije ni bilo važno. Ipak, sve se promenilo kad je car Fridrih II stigao u Bolonju. Bilo je to 1222. godine. Učenjak je još bio predavač na Univerzitetu kad ga je upoznao i otad se često družio s njim. Vladar je bio očaran njegovom učenošću i sa svakim novim susretom ispoljavao je sve veću radoznalost te mu je pred svoj odlazak u Sicilijansko kraljevstvo predložio da pođe s njim. Učenjak iz Toleda nije prvi put dobio takvu ponudu. Nekoliko godina ranije papa je tražio mu se pridruži, nudeći mu darove i povlastice... Odlučio je da udovolji Fridrihu, ali ne zbog obećanog bogatstva, već zbog jedne žene, kurtizane iz careve svite. Toliko ga je opčinila da je preko noći odlučio da napusti i mene i svoje sledbenike. – Ukočila se da ne bi zaplakala. – Nedugo posle njegovog odlaska, shvatila sam da sam u drugom stanju. – Žao mi je. – Injaciju se na tren učini da u Remigardinim očima vidi Ermelinu, a onda i svoju ženu Sibilu. Onda ih ugleda sve tri. Prevarena žena, ostavljena žena i zanemarena žena. U suštini, nije bio nimalo bolji od učenjaka iz Toleda. Bio je jednako sebičan. Ali dok je odmeravao sopstvene grehe, oseti kako se nešto hladno i racionalno u njemu pomalja iz mraka kao
reptil koji se sprema da nadvlada protivnika. – Ipak – oprezno dodade – primoran sam da vam postavim nekoliko ozbiljnih pitanja, gospo. Žao mi je, ali to je neizbežno. Isceliteljka jetko zavrte glavom. – Sumnjam da biste se zaustavili čak i da mi to teško pada, zato bez prenemaganja, pitajte. Pogođen tim prekorom, trgovac nastavi, glumeći ravnodušnost: – Zanima me kakva je uloga Strelčevog ogrtača u ovom slučaju? – Taj ogrtač čuva tajne Etiopijskog Lovca. Predstavlja vrhunac njegovog kulta, ali jedino bi učenjak iz Toleda umeo da rasvetli tu zagonetku, budući da je on smislio izvezene simbole. Ogrtač je izrađen u Bolonji, po njegovom naređenju, ali dovršen je tek po njegovom odlasku. – To znači da su ga napravili njegovi sledbenici – umeša se Uberto, koji je dotad ćutke slušao. Remigarda klimnu glavom. – Kad ih je učenjak napustio, nastavili su da ostvaruju njegove planove. Nameravali su da rašire učenje Etiopijskog Lovca i da pomoću ogrtača slave njegovu moć. – Teško ostvarljiv naum – primeti trgovac. – Kako su mislili da ga sprovedu u delo? – Ne znam, gosparu. U to vreme sam bila prezauzeta podizanjem deteta da bih se bavila time. – Ipak, ogrtač je trebalo vama da bude predat. – Ne meni, već učenjaku iz Toleda. To je uzdarje njegovih sledbenika, razumete? Čin bespogovorne poslušnosti. Trebalo ga je odneti na Siciliju, u carski zamak u Palermu, gde on godinama živi. – U Palermu – ponovi Uberto. – Dakle – zaključi Injacio – vi ste bili Fon Kverfurtova poslednja nada... Jedina preživela osoba koja zna gde se učenjak nalazi. – Gebeard, taj bezumnik. – Iz Remigardinog glasa izbijala je izvesna netrpeljivost. – Došao je u Bolonju da studira pravo, ali
je i njega očarao kult Etiopijskog Lovca, toliko ga je opčinio da je preuzeo zaduženja učenjaka iz Toleda kad je ovaj otišao. Ogrtač još nije bio dovršen kad sam mu rekla da ću se preseliti u Salerno u nadi da ću ovde naći leka Adelizijinoj boljci. Tada mi je otkrio da će se vratiti u Germaniju kako bi tamo širio učenje tajanstvenog čoveka iz Toleda. Uvek mu je bio najodaniji sledbenik i nije mogao ni zamisliti da sam se ja, s druge strane, povukla iz svega toga. – Zašto ste se povukli? – Zato što Etiopijski Lovac donosi prokletstvo. Prokletstvo koje je pogodilo očinji vid moje kćeri! – Oči joj se pretvoriše u dva tamna proreza. – Nadam se da vam je sad jasno zašto mrzim učenjaka iz Toleda. Ne zbog njegove prevare, već zato što me je uveo u taj satanistički kult! – Zašto mi nikad nisi pričala o mom ocu? – začu se neki glasić iz tame. Svi se okrenuše. Adelizija je stajala na vratima svoje sobe sa zavojima u rukicama. Oči su joj se crvenele kao dve rane. A u dubini tih rana ogorčenost nekoga ko je naučio da trpi bol, i telesni i duševni, koji ga odvlači u najdublje ponore. – Zato što je on zao čovek – nežno joj odgovori Remigarda, gnevno pogledavši u Injacija. – Čovek kome nije važan niko osim njega samog. Trgovac utučeno zavrte glavom. – Žao mi je, nisam mogao ni da pretpostavim da će devojčica čuti... – Žao vam je? – Isceliteljka priđe Adeliziji pa kleknu ispred nje kao vučica spremna da brani svoje mladunče. – Budite iskreni, gosparu, nije vama nimalo žao – prosikta. – Stalo vam je samo da saznate što više o učenjaku iz Toleda, po cenu da zadrete u ono čega se s gnušanjem prisećam. To što ste me tobože iz obzirnosti upozorili, što ste potegli pitanje svoje ugroženosti... Sve su to samo izgovori! Mislite da nisam shvatila? Isti ste kao on! Svi ste vi isti! Toliko ste obuzeti sopstvenim ciljevima da se ne libite da naudite svima oko sebe! Ali ja ću kazniti vašu sebičnost, nikad vam neću reći njegovo ime, kao ni ime
Etiopijskog Lovca. – Pokaza na vrata. – Sami ga nađite ako ste sposobni! Povređen i ponižen, Injacio je bio svestan da je Remigarda od Akvanegre u pravu. Dopustio je sebi da joj bane u život ne mareći za posledice. Poželeo je da se izvini, štošta da joj kaže, ali ostao je bez reči, prvi put u životu. Steglo ga je u grlu dok je posmatrao Adelizijin nemi bol, preplavilo ga ogorčenje izmešano s očajanjem. Uberto tužno stade kraj njega, dodirnu ga po ramenu pa krenu ispred njega ka vratima. Idemo, govorio je taj gest, dosta smo nevolja izazvali. Trgovac nije mogao da mu protivreči. Pre no što je izašao, odveo je Benvenuta Grafea u stranu i prošaputao mu na uvo: – Oni koji će doći posle mene neće biti nimalo saosećajni. Pobrinite se za ženu i devojčicu. Postarajte se da se negde sakriju. Okulista na te reči uzdrhta, ali ćutke klimnu glavom. Injacio je izašao iz te kuće prožete bolom, odnevši jedan deo te muke sa sobom. Napolju, olovni oblaci navlačili su se na nebu. – I šta sad? – upita Uberto, teškim koracima se krećući ulicom koja ih je udaljavala od Kraljevske carinarnice. – Saznali smo dovoljno da bismo nastavili potragu u Palermu, ali još ne znamo ime učenjaka iz Toleda. Kako bi odgovorio, trgovac je morao da se trgne iz utučenosti u koju je potonuo. Uvek je živeo samo za sebe. Nije mu bilo prvi put da čuje slične optužbe, no ipak su ga Remigardine reči teško pogodile. Pribrao se samo zbog svog sina. Uvukao ga je u vrlo opasan slučaj i morao je da smisli kako da ga vrati kući živog i zdravog. – Ne znamo ni ime Etiopijskog Lovca – reče. – Zar je to važno? – upita Uberto. – Važno je – odvrati Injacio – kako bismo saznali s kim treba da se suočimo. – A kako ćeš da ga saznaš? – Mislim da mi je bilo pred očima, ali nisam uspeo da ga
odgonetnem. – Na šta ciljaš? – Sećaš li se tetovaža na rukama sledbenika učenjaka iz Toleda? Osim simbola, tu je bila i neka reč od sedam slova, ispisana ispod crteža viteza. Podozrevam da je upravo to ime Etiopijskog Lovca. I Remigarda ima istetoviranu tu reč, pažljivo sam joj osmotrio ruku. – Svakako joj ne možemo ponovo pokucati na vrata i zatražiti objašnjenja... – Ne možemo. Ali možda sam našao jedan trag u njenoj knjizi. – U knjizi Hildegard iz Bingena? – Da. – Dok je govorio, Injacio je polako postajao onaj stari. Ogorčenje se topilo kao sneg na suncu. – U knjizi koju joj je poklonio učenjak iz Toleda. – I? – Naišao sam u njoj na nekoliko beležaka na neobičnom pismu. Uberto pokaza da i dalje ne razume. – Možda se varam – nastavi trgovac – ali rekao bih da je to isto pismo kao ono na tetovažama. – Kako to? – Ako malo bolje razmisliš, uvidećeš da to i nije tako neobično. Možda je učenjak iz Toleda sakrio svoje tajne koristeći već postojeće pismo. Pismo na koje je naišao u svojoj knjizi. – Uspeo si da ga protumačiš? – Nisam, ali mislim da znam o čemu je reč. Znaš li šta je Lingua ignota? 24 – Naravno – odvrati Uberto. – To je traktat o šifrovanom jeziku koji je izmislila Hildegard iz Bingena, pre otprilike sto godina. Priča se da ga u nekim manastirima i dalje koriste... Dakle, ti misliš da je pismo na koje si nabasao upravo lingua ignota? – Vredelo bi proveriti, zar ne? – I te kako. Ali da bismo našli nekog ko ume da ga rastumači, moraćemo da pokucamo na vrata mnogih manastira u potrazi za
nekim benediktincem spremnim da nam pomogne... Injacio klimnu glavom pa odjednom zastade, kao da mu je nešto tog časa sinulo. – Možda postoji i brži način – promrmlja, još nesiguran, ali ispunjen nadom. – Sećaš li se šta nam je rekao Benvenuto Grafeo o Remigardinim knjigama? – Da, sećam se. Sve su završile u Crkvi Santa Marija de Domno... Trgovac skrenu levo, ozaren osmehom. – Ako među tim knjigama ima još koja Hildegardina, možda ćemo naći i onu pod nazivom Lingua ignota. – Nije isključeno – odvrati Uberto, prateći ga. – A kako nam nipošto neće dopustiti da lično prelistamo te knjige, pretpostavljam da si naumio... – Da se uvučem u Crkvu Santa Marija de Domno, već noćas.
33. Ulfusovo ime nije bilo tračanskog porekla. Nije poticalo iz Tikili Taša, ali ni iz naroda s Dunava. Njegovi koreni bili su negde daleko. Ulfusov otac je to ime čuo u mladosti, od jednog islandskog skalda, 25 i bio je očaran delima Ulfa Noćobdije, moćnog nordijskog ratnika kojeg bi u noćima tokom bitke obuzeo neobuzdan gnev, preobražavajući ga u zver. Ulfus je oduvek ponosan na to ime, koje je s vremenom postalo simbol njegove opčinjenosti noćnom tamom i sklonosti ka nasilju. Uživao je u borbi, u mahnitom boju i iščekivanju neprijatelja. Svako ko preživi najteže bitke zaslužuje, po njegovom mišljenju, i više od poštovanja, jer se u njemu razvija prvobitni nagon koji ga poistovećuje sa zveri. Ipak, sve je to bilo beskorisno u misiji koju mu je poverio Mudrac. U tom nizu ubistava, Ulfus je morao da ostavi po stani bersekera, 26 tu zver, i da navuče odoru plaćenika, hladnokrvnog ubice. Iako mu to nije bilo svojstveno, povinovao se. Uostalom, nije mu teško padalo da uništava ljude čija je imena i lica već zaboravio, prepustivši ih muljevitoj reci koji je bujala u njemu. Ipak, ubistvo neke žene moglo bi da predstavlja problem, utoliko pre što nije reč o nekakvoj ženturači. Mudrac mu je u vezi s tim dao naročita uputstva. Precizna, mada neusaglašena. To ga je nateralo na razmišljanje. Izvršiti ubistvo nije jednostavno kao zamahivanje mačem u vrtlogu borbe, kad čovek ne mora da se obračunava sa svojom savešću. Hladnokrvno ubistvo nema nikakve sličnosti s ratničkim žarom Ulfa Noćobdije. Kad je već stigao pred kuću Remigarde od Akvanegre, oklevao je da sjaše. Imao je utisak da ga noć posmatra, procenjujući ga kao što majka procenjuje svoje dete. Čak je i vetar počeo potmulo da zavija, donoseći miris kiše. Ipak, sjahao je, zgrabio vatreno koplje i pošao ka vratima, ućutkujući savest. Drugačije nije mogao. Mudrac ne prihvata
neuspeh. Poslednjem sledbeniku koji se drznuo da se ogluši o njegova naređenja ponudio je vino pomešano s kiselinom; razjela mu je utrobu i prodrla kroz kožu. Odlučan da izbegne takvu sudbinu, Ulfus je nogom razvalio vrata. Začu odsečan udarac, a zatim i tresak tela koje pada na pod, a onda uđe. Neki stari Jevrejin se srušio od udarca i onesvestio se. Nehajno ga je preskočio i produžio kroz kuću. Onda je zastao, zbunjen. Nasred sobe stajala je bleda devojčica s neobičnim očima. Ulfus se zagleda u nju, ali samo tren mu je bio dovoljan da shvati kako je nikad neće zaboraviti. Ne, reče za sebe. Te odbleske bola melstrom neće odvući na dno. Bio je uzdrman, gotovo prestravljen i kako bi se oslobodio te slike pogleda u ženu koja je stajala pored nje. I ona ga je na izvestan način pogodila. Bila je lepa i jednako prkosna, gotovo drska, bez obzira na očigledan strah. Video je kako svojim telom zaklanja devojčicu i shvatio je da je gleda požudno, te se bržebolje savladao. Dopušteno mu je da je ubije, ali ne i da je napastvuje. – Vi ste Remigarda od Akvanegre? – upita je, s nelagodom slušajući sopstveni glas. Bio je grlen i grub. Nedeljama nije reč progovorio. Ona ga je i dalje izazivački gledala. – Mudrac želi da mu se vratite. – Ispruži ruku ka njoj. – Morate poći sa mnom, inače... Na ženinom licu osećanja su se munjevito smenjivala. Još brže su joj bile misli, te su sva osećanja poput senki skliznula iza maske mržnje. – Ali ja ne želim njemu da se vratim – prosikta Remigarda, pa mu se primaknu za jedan korak. – Nikad više! Ulfusa obuze razočaranje, no odmah potom priseti se naređenja i stegnu vatreno koplje. Uperi joj ga u stomak. Remigarda ga je zgranuto gledala. Stigla je još samo jednom da pogleda kćer. Kroz prozore pokulja crvenkasti plamen, a potom krik zapara
noćnu tišinu.
34. Iste noći dva vojnika koje je Konrad fon Marburg poveo sa sobom iz Zamka na moru provališe u kuću Remigarde od Akvanegre, ali čim su prešli prag shvatili su da ih je neko preduhitrio. Konrad fon Marburg uđe za njima, pitajući se zašto su stali. Onda oseti vonj sumpora i nagorele kože. Nasred sobe počivalo je telo žene iz čije se utrobe podizao dim. Jedna devojčica se pognute glave sklupčala pored nje. Kao da nije ni primetila uljeze. Ruke su joj bile crne od gareži i opečene, kao da je pokušavala da ugasi vatru koja je izobličila telo nastradale žene. Konrad se i ne obazre na nju, već se okrenu ka starcu opruženom na podu, tik iza vrata. Isprva je pomislio da je i on mrtav, ali onda uvide da je samo izgubio svest. Nagnu se ka njemu, ali kad je primetio žuti krug oko vrata onesvešćenog, trgnu se obuzet odbojnošću. Na njegov znak, jedan vojnik uhvati starca za kragnu pa ga ošamari ne bi li ga povratio. Benvenuto Grafeo zajauka pa čim se pribra pokuša da se oslobodi stiska, ali ukoči se kad je ugledao Remigardino telo. Ne mareći za njegovo zaprepašćenje, Konrad se razdraženo osvrnu unaokolo. – Galvano, gde ste? Klaviđer uđe u kuću s bakljom u ruci. – Našao sam tragove oko kuće. Najsvežiji su tragovi krupnog kopita i konjanika. – Pokaza na isceliteljkin leš. – Pretpostavljam da je on vinovnik ovog užasa. – Onaj prokleti vitez! – zaključi Suže kad je ušao za Punđilupom. Delovao je umorno i nemoćno. – Samo je on u stanju da nanese takve povrede. – Znam ja ko je krivac – ućutka ih Germanin, pa se obrati Grafeu. – Kaži mi, Jevrejine, šta se ovde dogodilo? Okulista je oklevao, ali vojnik koji ga je pridržavao protrese ga ne bi li mu razvezao jezik. – Ništa nisam video... – zacvili Grafeo. – Bio sam u nesvesti...
– Pseto lažljivo – odbrusi mu Konrad fon Marburg, posmatrajući leš. – Ovoj ženi ovde utroba je izgorela. Ta žena na desnoj ruci ima znake Nečastivog... A ti, bedniče, tvrdiš da ništa ne znaš? – Ništa nisam video, kunem se! – ponovi Grafeo. – Samo sam čuo nekog pred kućom... Njištanje konja... Dotrčao sam da proverim, ali vrata su me udarila posred lica... To se dogodilo nedugo pošto je Hispanac otišao i... – Hispanac? – Sveštenik ga prostreli pogledom. – Kakav Hispanac? – Injacio iz Toleda. – A taj! – Konrad se osvrtao sevajući pogledom. – Gde je on? Govori! Ali pre no što je Grafeo stigao da odgovori, sve ih prenu prodoran vrisak iz sredine sobe. Adelizija se bila prenula iz obamrlosti i prinevši rukice očima, urlala je kao zaposednuta. Bacila se na majčino telo obuzeta dubokom patnjom koja se odjednom preobrazi u fizički bol. Grafeo je shvatio šta se događa. Iskoristio je opštu zbunjenost da se oslobodi iz stiska onog vojnika i otrčao ka malenoj. Odvojio joj je ruke od lica, otkrivši crvene oči. Nije mogao da uzme svoj pribor, ne bi mu dopustili da ga koristi. Previše toga bi morao da objasni. Mislio je samo kako što pre da ukloni uzrok bola. Našao je bolnu tačku, prineo ruku Adelizijinom desnom oku i izvadio poveći kristal umrljan krvlju... Konrad mu ga ratoborno ote iz ruke i s gađenjem na licu i anatemom na usnama pokaza ga ostalima. – Evo dokaza zla koje se širi iz Injacija iz Toleda! – presudi, obuzet mističnim gnevom. – A evo – prezrivo pokaza na okulistu – i njegovog novog sledbenika! Grafeo ga uhvati za skute preklinjući ga da mu objasni, ali Galvano Punđilupo ga obori jednim udarcem. – Pustite ga! – vrisnu Adelizija, skočivši na noge. Klaviđer je prostreli pogledom. – Veštice mala, ti ćeš da mi protivrečiš?! – pa krenu ka njoj preteći da će je šutnuti. Istinski
se iznenadio kad je Suže stao ispred devojčice da je zaštiti. Izgladneli vuk se smeškao, likujući. Ništa bolje nije mogao da očekuje. Napokon mu se pružila prilika da nauči pameti tog Francuza. Ne oklevajući, silovito ga udari kolenom u bubrege, oborivši ga na pod. Suže ispljunu krv uz osećaj da mu se cepka od drvenog poda zarila u rebra. Pokuša da ustane, ali Galvano ga šutnu na isto mesto. Klaviđer se zatim obruši na njega zasipajući ga udarcima pesnica. – Dosta – umeša se Konrad fon Marburg, ne zato što se zabrinuo za Sužea, već zato što je hteo da okonča ono zbog čega je došao. Lice mu je ličilo na gvozdenu masku. Uhvati Adeliziju za ručni zglob pa krenu ka izlazu. – Povedite i Jevrejina – naredi. – Oboje idu s nama! Izvukao je devojčicu iz kuće, ispod mastiljavih oblaka iz kojih je počela da pada kiša. Pod pljuskom, Adelizijino lice kao da su okupale suze. Injacio je čekao ispod jednog trema kako bi se zaštitio od kiše, ne odvajajući pogled od pročelja Crkve Santa Marija de Domno. Uberto je zahtevao da uđe sam; brže bi se kretao i umanjio opasnost da ga otkrije. Otac nije mogao da mu protivreči. Znao je da je momak dovoljno okretan i oprezan, no ipak ga je mučila krivica što ne može da mu pomogne. On bi daleko brže prepoznao knjigu koju traže, ali nije imao izbora. Da bi ušao u crkvu, Uberto je morao da se uzvere uz pročelje i da se kroz jednu biforu s desne strane uvuče u zgradu. Težak i rizičan poduhvat. Otad je prošlo mnogo vremena i Injacio se već uznemirio, iako je mogao da očekuje da će se Uberto toliko zadržati. Morao je da se snalazi u mraku kako bi našao arhivu ili biblioteku i proverio mnoštvo knjiga ne bi li nabasao na onu pravu. U svakoj bolje opremljenoj biblioteci ima i po sto knjiga, što znači da će čekanje potrajati sve do svitanja. Iznenada mu se učini da je primetio nekoga na desnoj strani
pročelja. Tamna prilika skoči s najviše bifore, oprezno se uhvati za obližnji slivnik i ostade da visi. Zaljulja zatim noge pa se zanese ka malom luku, i našavši oslonac produži puzeći duž krovnog venca sve do kapitela jednog stuba na uglu zgrade. Na kraju skoči na zemlju. Injacio mu mahnu, gledajući ga kako pritrčava. – Jesi li je našao? – upita ga, pošto se uverio da je Uberto dobro. – U crkvenoj arhivi ima najmanje deset knjiga Hildegard iz Bingena – odvrati mu sin – ali ne i one po imenu Lingua ignota... Ipak – dodade, videvši da mu se otac obeshrabrio – u poslednjoj koju sam prelistao našao sam ovo – reče, pa izvadi ispod odore list papirusa. Injacio ga nestrpljivo pregleda i primeti dve kolone teksta, jedan ispisan hijeroglifima, a drugi latinskim pismom. Nekoliko puta je pročitao, obuzet oduševljenjem, gotovo ne verujući svojim očima. – Dakle? – upita Uberto. – To je isto pismo – reče trgovac. – Zahvaljujući ovom ključu za tumačenje, moći ću da odgonetnem tetovažu. – Onda da požurimo. Odlazimo iz Salerna.
35. Nikolu Ribu zatekli su usnulog na njegovom čamcu, ispruženog usred zamršenih ribolovačkih mreža. Kako se prevrtao u snu, upleo se u taj improvizovani ležaj. Pored njega je zjapila prazna vrećica za novac. – Mora da je sve potrošio na žene i vino – primeti Uberto, zgađeno se izmakavši pošto mu je omirisao dah. Injacio ništa ne reče, već ga samo blago gurnu stopalom. – Stižem... – zareža Niko Riba, pa se okrenu na stranu. Nije bilo lako osloboditi ga iz umršene mreže onako obamrlog. Ka Siciliji su isplovili iste noći, uprkos kiši i uzburkanom moru. Kako na čamcu nije bilo zaklona, voda ih je zapljuskivala a vetar šibao, dok je jaka i nemilosrdna struja vukla barku ka jugu. Talasi se u jednom trenu visoko podigoše, a obala se izgubi u tmini, baš kao i mesec i zvezde. Munje su jedna za drugom osvetljavale vrhove talasa, čas svetlucave poput metala, čas crne kao smrt. U daljini, između dva bleska, Injaciju se učini da je među talasima ugledao templarsko jedro kako se belasa. Svoj košmar. Menaika nije bila predviđena za plovidbu po olujnom moru i nekoliko puta se umalo prevrnula, ali Niko Riba je, iako i dalje mamuran, uspeo da je obuzda sa zavidnom veštinom. Sve vreme je na sav glas dozivao Svetog Nikolu, preklinjući ga da mu pomogne. Borba s morem trajala je celu noć. S prvim jutarnjim zracima sunca voda se umiri i oni nesmetano produžiše. Injacio je čak uspeo da odspava nekoliko sati, a zatim se posvetio odgonetanju misterije. – Pozajmi mi svoj nož – rekao je sinu. Uberto zavuče ruku pod odoru pa mu ga dade. Na rubu pramčanog dela palube trgovac ureza natpis koji je video na Remigardinoj nadlanici.
Pažljivo ga je zagledao, kako bi se uverio da nije nešto pogrešno preneo. Onda izvadi list papirusa iz knjige Lingua ignota. Bez po muke je među hijeroglifima i latinskim slovima našao one koji odgovaraju jedni drugima i naposletku izgovori: N I M R O D Zadrhtao je. – Nimrod. – Uberto nabra čelo. – Misliš da je to upravo onaj Nimrod? Injacio mu ne odgovori, jer nije mogao da odvoji pogled s hijeroglifa urezanih na pramcu. Ni Luciferovo ime ne bi mu ulilo takav strah.
Peti deo NIMROD ASTRONOM „Pričalo se da je Nimrod Etiopljanin. Dakle, boja Etiopljaninove kože simbolizuje tamu i pustoš u duši, jer se suprotstavlja svetlosti. Neproziran i tmušom obavijen, sličniji je noći no danu. Nimrod je čak imao običaj da lovi divljač po šumama i živi među krvoločnim zverima.” Amvrosije Milanski, Liber de Noe et arca, I.34 „Priča se da je div Nimrod bio najveći astrolog i da se čak približio astronomiji.” Ugo od Svetog Viktora, Didascalion III.2
36. Istrpeti batine kako bi zaštitio nekoga – čak i ako je reč o jednom detetu – kosilo se sa svim njegovim načelima, ali Suže se nije pokajao; čak ni kad se sručio na pod, ponižen Punđilupovim udarcima. Slika male Adelizije nagnute nad majčinim telom probudila je u njemu uspomenu iz mladosti kad je, kao dvadesetogodišnjak, stajao pored očevog odra. Pokosila ga je infekcija respiratornih organa koja je prerasla u upalu bronhija. Suže je primenio sva svoja znanja ne bi li ga izlečio, po celu noć je sedeo udubljen u knjige iz medicine i spremajući skupe napitke ne bi li mu makar olakšao patnju, a onda je odustao. Čak ni najbolji medikus u Parizu nije mogao da ga izleči. Ipak, otac kao da nije cenio njegov trud i na samrti ga je razočarano pogledao. Ni reč nije izustio, samo je razočarano iskrivio lice, kao da ga je Suže ostavio da skapa kao pas. Pokušao je da zauvek zakopa tu uspomenu, ali posle Bernarove tragedije i nedaća koje su ga pratile poslednjih nekoliko meseci, osećao je kako ona nametljivo oživljava, nagrizajući njegov cinizam. Iznenadno ljuljanje vratilo ga je u stvarnost, u potpalublje jednog broda. Bio je ugruvan i sve ga je bolelo, ali nije se žalio. Pored njega je bio neko kome je bilo teže. Jevrejin i devojčica sedeli su naspram njega zagrljeni u nemom očajanju. Grafeovo lice je bilo izobličeno od podliva zadobijenih tokom revnosnog ispitivanja kojem ga je podvrgao Fon Marburg, no uprkos tome, i ovoga puta je Adelizija privukla Sužeovu pažnju. Ruke su joj bile u ranama. Sigurno je pokušala da izvuče usijani projektil iz majčinog stomaka, trpeći bol toliko dugo da se opekla. Uzalud se trudila. Pravo je čudo da joj taj projektil nije eksplodirao u rukama. Međutim, njega je Adelizija zbog nečeg drugog zanimala. Suže je jasno video kamenčić koji joj je Grafeo izvadio iz oka. S mešavinom straha i čuđenja, pratio je Grafeove postupke, postavljajući sebi pitanja o prirodi tih suza. Ako drakonit dobijen
iz zmijske glave ima čudesna svojstva, šta li se sve može postići pomoću kristala nastalih u ljudskim očima? No bilo je i drugih misli koje su mu narušavale mir. Znao je da je izgubio Fon Marburgovo poverenje: iako ga je i dalje vodio sa sobom, Germanin ga je zatvorio u odaju namenjenu zarobljenicima. Osim toga, otkako su isplovili iz Salerna, strepeo je da više nije bezbedan. Ako hoće da preživi, mora da pobegne. Zagledan u bonacu, Konrad fon Marburg se držao za ogradu krmene palube proklinjući sporost veslača. Morao je da se spremi navrat-nanos ne bi li što pre isplovili iz Salerna, i evo ga sad na ovom đenovljanskom jedrenjaku, lađi sa samo jednim jarbolom i zaobljenim koritom nalik ljusci jajeta. Toliko ga je obuzelo nestrpljenje da je zavideo hitrom letu morskih ptica, koje su ga obletale kao da mu se rugaju. Njegova razdraženost zarazila je i posadu, nateravši čak i kapetana da se skloni s krmene palube kako bi bio što dalje od njega. Taj prostor sad je delio samo s Galvanom Punđilupom i dvojicom vojnika koje je poveo iz Napulja. Mahnita rešenost da se dočepa plena izjedala ga je više no obično jer je sad znao gde da ga traži. Posle početnog oklevanja, Benvenuto Grafeo mu je prepričao razgovor Injacija iz Toleda i Remigarde od Akvanegre. Pojedini delovi razgovora bili su nejasni, dok su ostali pak odudarali od očiglednih činjenica. Konrad je tu nedoslednost objašnjavao varljivom prirodom judejske rase, pretpostavljajući da je starac zamutio vodu kako bi zaštitio Hispanca. No najvažnije je mu je bilo da sazna kuda se ovaj tačno zaputio. Na dvor u Palermu. Ako se Benvenuto Grafeo drznuo da ga slaže, Konrad će se u to uveriti svojim očima. Kao da mu je neki demon iz vazduha prozreo namere, boje neba, mora i obale odjednom izbledeše u gustu mlečnu maglu koja obavi lađu, a Konradu se učini da plove po ništavilu. Jedrenjak naglo uspori, gotovo se zaustavivši, kako se u toj
nevidici ne bi nasukao na podvodne grebene. Obuzet slepom nemoći, Fon Marburg oseti kako ga gnev nezadrživo preplavljuje.
37. – Nimrod je bio drevni etiopijski vladar – objasni Injacio pogleda uperenog u sve bližu sicilijansku obalu. – Pripisuje mu se osnivanje Vavilonskog carstva posle velikog potopa. – Ako se ne varam – reče Uberto – on je podigao i Vavilonsku kulu. – Da, ali u Bibliji je pre svega opisan kao vešt lovac. – Kralj lovac... – Kralj lovac baš kao onaj u središtu zlatoveza. – Trgovac izvadi Strelčev ogrtač na sunčevo svetlo pa osmotri viteza usred zvezdanog točka, s kažiprstom prislonjenim na usne. Sad je taj gest dobio precizno značenje, upozorenje da se njegovo ime nikad ne izgovori. – Zašto je Nimrod prikazan u središtu zodijaka? – upita Uberto, prešavši kažiprstom preko zlatoveza. – Zašto bi neko osnovao sektu u njegovu čast? – To ćemo saznati tek kad otkrijemo vezu između etiopijskog kralja i učenjaka iz Toleda – odvrati Injacio. – I ne poričem da me to uznemiruje. Uberto ga zbunjeno pogleda. Retko se dešavalo da se njegov otac uznemiri pred kakvom misterijom. – Vekovima se Nimrodovo ime izgovaralo sa zebnjom među učenjacima – objasni mu Injacio. – Tajanstven je koliko je i more neprozirno po noći. – Ne znaš ništa više o njemu? – Ništa osim da se oženio svojim majkom, požudnom i okrutnom ženom po imenu Semiramida. Rodila mu je sina Tamuza. – Podigao je pogled s ogrtača i odjednom shvatio da ništa više ne vidi. Sablasna magla se podigla s vode, prigušivši čak i sunčevu svetlost. – Otkud ova magluština? – upita, nagonski se obrativši Nikoli Ribi. Mornarev glas dopro je iza beličaste koprene: – Nije to magla već Fatamorgana.
– Praznoverje – primeti Uberto. – Fatamorgana je – uporno će mornar, uvređen – jedna od utvara koje pohode ove vode. Zašto se čudite? Plovimo ka ostrvu na kome se nalazi Etna, pakleno grotlo u kojem već više od sto godina počiva kralj Artur. Nisu stigli da mu odgovore jer najednom dunu vetar, razvejavši maglu, a pred njima se ukaza neobjašnjivo čudo. Na obzorju kao da je lebdeo prozračan zamak izronio iz mora. Injacio i Uberto zaprepašćeno se zgledaše, no prvi se snašao Niko Riba. Ostavi kormilo, kleknu na vrhu pramca i sklopljenih dlanova stade da se moli Bogorodici i Svetom Nikoli. Ostao je tako sve dok priviđenje nije iščezlo, kao što je pre toga iščezla magla. Tek tada se, bez objašnjenja, vratio za kormilo. Jedrili su duž severne sicilijanske obale, pristajući nakratko u priobalna mesta da se snabdeju vodom i namirnicama. Te varoši bile su prave Vavilonske kule, mešavine rasa i kultura u kojima je sve vrilo, očaravajuće u isti mah zastrašujuće. Mnogo se pričalo o pobunama saracenskih podanika, o pobunjenicima proteranim u Lučeru i o sve većim neredima izazvanim Fridrihovim izbivanjem sa Sicilije. Ipak, Injacija nisu brinule vesti o Saracenima, već one o klaviđerskim plaćenicima i uhodama pape Grgura IX, koji su se iskrcali na ostrvo. Kad su stigli u Palermo, trgovac se ponovo dogovori s Nikolom Ribom da ih čeka. Platio mu je i zamolio ga da bude pripravan narednih nekoliko dana u slučaju da moraju brzo da pobegnu. Baranin s pohlepnim osmehom ubaci novac u džep, dok je Uberto zamišljao kako taj čudak već sutradan neće imati ni novčića. Pre no što su ušli unutar palermitanskih zidina, Injacio reče sinu da ga sačeka pred gradskom kapijom pa priđe grupici dokoličara kako bi među njima našao nekog vodiča. Istupi jedan Afrikanac, visok i suvonjav, s ogromnim turbanom na glavi. Reče da se zove Muhamed Idrizi i ponudi im svoje usluge za četvrtinu
dinara. Govorio je na nekom nazalnom zapevajućem jeziku u kojem je bilo arapskog ali i sicilijanskih narečja. Uberto nezadovoljno pogleda oca. Nije mu bilo jasno zašto troši novac kad su i sami mogli odlično da se snađu. Ali kad su se obreli na palermitanskim ulicama, shvatio je da će im Muhamed koristiti i to ne samo kao vodič već i kao prethodnica – vešto se probijao kroz neopisiv metež krčeći prolaz. Gužve u Napulju i Salernu nisu bile ništa u poređenju s ovim. Čak i uz Afrikančevu pomoć morao je laktovima da se probija da ne bi zaostao. – Još mi nisi rekao šta si naumio – glasno reče ocu, kako bi ga čuo u toj gužvi. – Pre svega moramo da nabavimo novu odeću – odgovori mu Injacio ne okrećući se. – Misliš da je vreme za kupovinu? – A ti bi da odeš na sicilijanski dvor u tim ritama? – odvrati trgovac. – Dakle, odmah prelaziš na stvar... Nećeš prvo malo da se raspitaš pre nego što odeš mečki na rupu? – To bi bilo gubljenje dragocenog vremena. Znamo da se učenjak iz Toleda krije u carevim krugovima i to nam je dovoljno. Moramo ga prisiliti da se razotkrije. – A kako ćeš to izvesti? – upita Uberto. Pretpostavljao je da uprkos odsustvu Fridriha II, curia regis 27 vrvi od ljudi. Naći nekoga u tom krugu neće biti lako. Ali trgovac je izgledao kao čovek koji zna šta radi. – Čim se pročuje da nosimo Strelčev ogrtač, sam će se razotkriti. Videćeš! Kladim se da neće propustiti da nam se približi. – Onda zamoli Muhameda da ih odvede u ulicu s krojačkim radionicama. Uskoro promeniše odeću. Injacio je za sebe odabrao crvenu tuniku do kolena i pantalone iste boje, s kožnom obućom i crnim ogrtačem koji mu je isticao vitku figuru. Uberto se, skromnijih sklonosti, zadovoljio zelenom košuljom sa crno-žutim pantalonama. Ogrtač nije uzeo kako ga ne bi sputavao u hodu. Tako opremljeni, upitaše vodiča gde je smešten sicilijanski dvor.
– U zamku Favarah, u četvrti Kasarorum – odvrati Muhamed, pokazujući im nekud izvan zidina. Kako bi što pre stigli tamo, Afrikanac ih povede u kolski depo smešten na južnom obodu grada. Zamoli ih da sačekaju, a nešto kasnije se pojavi u društvu tamnoputog grmalja zašiljene brade. Neznanac odmeri dvojicu stranaca, pa ne gubeći vreme, povede ih ka kolima u koja su bila upregnuta dva vola. Injacio je, sumnjičav, odveo Afrikanca u stranu pokazujući mu na vlasnika kola. – A zašto bi nas on vozio čak tamo? – Zbog vode – odvrati vodič. Kalođero je, tako se zvao vozar, za život zarađivao dovlačeći vodu iz zaleđa i često je tamo odlazio da dopuni zalihe. Zato je imao ogromno bure na kolima. Grmalj im pokaza da se popnu pa potera volove drumom koji se spuštao ka jugoistoku, duž kanala prokopanih uz posede oivičene ksarovima 28 . Istočno od druma pružao se širok pogled na palermitanski zaliv. Posle nimalo prijatne vožnje, Kalođero im pokaza na planinske vence u blizini, među kojima se isticala planina obrasla zelenilom. – Planina Grifon – reče, pokazujući im zatim predivne potoke koji su se survavali niz obronke sve do doline. – Favara. – Favarah – ispravi ga Muhamed. – Izvor – prevede trgovac, koji je govorio arapski. – Recite mi – nastavi – na toj planini ima samo šuma i potoka? – Ima i odgajališta konja – odvrati vozar. – Nemirne životinje; da bi ih umirili, puštaju im krv. Uberto ga pogleda s nevericom. – Odgajivači im zasecaju koži iza ušiju – objasni Kalođero zacerekavši se, pa ućuta. Ćutao je sve dok nisu stigli dovoljno blizu da im pokaže precizan položaj palate koja se uzdizala u podnožju planine. Gotovo ceo posed je bio okružen velikim jezerom koji se napajao vodom iz potoka. – Zamak Favara – objavi, pa širokim pokretom ruke pokaza na okolno zemljište omeđeno jarkom. – Carski posed. – Ovde se nalazi sicilijanski dvor? – upita trgovac.
– Samo u ovo doba godine – odgovori Muhamed. – Iako je većina otišla sa carem na Istok. Utoliko bolje, pomisli Injacio. Ako se učenjak iz Toleda uistinu nalazi u zamku Favara, neće moći da se sakrije među dvoranima. Tome se iskreno nadao, no ujedno ga je ta mogućnost i te kako plašila.
38. Carski posed bio je okružen jarkom i opasan visokom palisadom iza koje su se pomaljale krošnje raskošne šume. Injacio i Uberto se oprostiše od Kalođera i Muhameda pa se zaputiše ka jedinom prilazu, kad odjednom ugledaše dugovratu životinju kako se naginje preko ograde i radoznalo ih posmatra. Žuta s mrljama, imala je roščiće slične čvorugama i preživala je kao krava. Toliko su se začudili da skoro nisu ni primetili stražare na ulazu. Injacio se brzo pribra pa s uvažavanjem pozdravi vojnike. Usput je precizno razradio plan delovanja. – Ja sam trgovac relikvijama iz Španije – reče im. – Donosim veličanstven dar njegovom veličanstvu. – Kakav dar? – upita glavni stražar krenuvši mu u susret. – Očaravajuć ogrtač s finim zlatovezom, kakav nigde neće naći. Stražar ga odmeri ispod oka. – Da vidim. – Pokazaću vam samo jedan rub – odvrati trgovac pa nerado otvori bisage. – Ne bih voleo da na suncu izgubi svoju moć – reče i dodade tiše, zaverenički: – Priča se da čini čuda ako se neki vladar ogrne njime. Čekajući da njegov otac okonča tu komediju, Uberto je posmatrao žirafu koja se naginjala preko palisade. No Injacio je bio toliko blagoglagoljiv da bi očarao i najlukavijeg zlikovca te ga uskoro okružiše radoznali vojnici. Nedugo zatim napredovali su preko poseda u pratnji dva stražara, dok je treći, na konju, išao ispred njih kako bi najavio njihov dolazak na dvor. Put do palate vodio je kroz ogroman vrt s drvećem i zatvorenim zabranom ukrašenim puzavicama, u kojem su čuvali razne vrste životinja. Nekoliko stražara sedelo je u hladu palmi i jelo voće. – Dužnost mi je da vas upozorim, gospari – reče jedan od njihovih pratilaca, kako bi opravdao neusiljeno ponašanje svojih kolega – da car trenutno nije ovde.
– Onda se moramo zadovoljiti susretom s velikašima na njegovom dvoru – odvrati Injacio, tobože razočaran. Uto stigoše na odredište. Zamak Favara imao je četvrtastu osnovu po ugledu na arabijske, bio je masivan, podignut od blokova porfira i ukrašen uskim prozorima s prelomljenim lukom. Veliko jezero koje ga je odvajalo od Grifona omeđavalo ga je sa svih strana izuzev s pročelja, ostavljajući slobodan pristup do četiri kapije zasvođene potkovičastim lukovima. Injacio odmah ugleda balkon koji se protezao oko celog zdanja i na njemu čoveka u crnom. Kao da je očekivao nekoga, i ko zna zašto, glavu je zaštitio šlemom. – Ko ste vi? – doviknu im neznanac na latinskom. – Jedan vitez me je maločas obavestio o vašem dolasku. Trgovac mu odgovori na istom jeziku: – Ja sam Injacio iz Toleda, prodajem relikvije – predstavi se uz naklon. – Donosim darove njegovom veličanstvu. – Čuo sam – reče čovek na balkonu. – A vaš pratilac? Ima li on ime? – Moj sin Uberto – odvrati Injacio, uzalud se trudeći da protumači držanje tog neznanca. Njegov način izražavanja nesumnjivo je ukazivao na izvesnu prefinjenost, ali i na nepoverljivu prirodu. – Vama na usluzi – dodade Uberto, naklonivši se. Čovek klimnu glavom. – Ja sam Mikele Škot, dvorski astrolog i filozof – pa raširi ruke kako bi naglasio svoje reči. – S nekolicinom dvorana čuvam ovu palatu dok se Fridrih II ne vrati. Ali ja se raspričah, ne upitavši vas šta nosite na dar. Napomenuše mi da je to nekakav ogrtač. – Zodijački ogrtač sa zlatovezom jednog viteza. Želite li da ga vidite? – Ne ovde. – Škot priđe stepenicama koje su vodile u prizemlje. – I ne sad – reče kad je sišao, pa otpusti stražare. Puko razmetanje autoritetom, koje je otkrilo njegovu površnost i oholost. S druge strane, astrologu pratnja svakako nije trebala, budući da se svaki deo palate zacelo pomno nadzire. Trgovac
primeti dvojicu strelaca na maloj kuli zaklonjenoj palmama. Umesto da pođe u susret posetiocima, Škot ih pozva da uđu za njim kroz drugu kapiju levo na pročelju. – U svojoj radnoj sobi ukazaću vam zasluženu pažnju – reče. Pre no što su krenuli za njim, Injacio upozori sina da bude oprezan. Čim su kročili u palatu, Škot podrobno osmotri zasvođenu tavanicu, pa skinu šlem otkrivši gustu i pravu crnu kosu. Produži zatim ispred posetilaca, skrivajući lice od njihovih pogleda. Uberto pomisli kako možda prikriva neko izobličenje, no čim se upitno osvrnuo ka ocu našao se pred daleko ozbiljnijim nedoumicama. Injacio je odmeravao astrologa pogledom tako prodornim da se Uberto naježio. Budi oprezan, promrmljao mu je malo pre toga. Zamislivši se nad tim rečima, mladić se zapita da li se opasnost koju je njegov otac naslutio odnosi na nešto neodređeno ili im preti upravo od njihovog domaćina. Da li je on Homo Niger? To je bilo nemoguće reći, no ipak ga je načas obuzela sumnja da astrolog uporno hoda ispred njih kako bi sakrio ne crte svog lica, već pogled. I ponovo se naježi. Uto začu oca kako postavlja pitanje: – Dozvolite mi da nešto primetim, gosparu. Vaše prezime, Škot, zapravo ukazuje na vaše poreklo? – Odlično ste to zapazili – odvrati sagovornik, ne osvrćući se. – Ja sam scotus, potičem iz Škotske. Međutim, u toj varvarskoj zemlji živeo sam samo kao sasvim mali te nemam ni mnogo uspomena odande. – Ima li još Škota u carevoj službi? – upita trgovac. – Ne koliko ja znam. Astrolog skrenu u jedan hodnik pod uglom od devedeset stepeni pa produži ispod trema u unutrašnjem dvorištu. Uberto se trudio da potisne iznenadan nemir. Sin Škotske! Tako je rekla Remigarda, dok je pričala o učenjaku iz Toleda. Htede da zastane, da ga nešto upita, ali oseti Injacijevu ruku na ramenu. Ne sad, kao da mu je rekao.
Prošli su pored grupice žena okupljenih na sredini dvorišta. Čim ih je ugledao, Škot ljutito uzviknu nešto pa naglo skrenu ka njima. Pre no što je izašao ispod trema, krišom je pogledao u nebo. Posetioci su ga gledali kako prilazi najlepšoj gospi među okupljenima. Plavokosa i bele puti, poređala je tarot karte na krilo i „čitala” sudbinu, izazivajući smeh i čuđenje svojih prijateljica. Kad je ugledala Škota, brzo je pokupila karte i ledeno ga osmotrila plavim očima. Astrolog joj istrgnu špil iz ruke. – Gospo Brunhilda, koliko puta sam vam rekao da ne preturate po mojim stvarima?! – prekori je. – Ne ljutite se, Majkle – pomirljivo će ona. – Večeras bih vam ih vratila. – Tarot nije zabava za dame. – Škot zavuče karte u džep. – Osim toga, dobro znate da ne treba tako da me zovete. – Ali, Majkle... – zacvrkuta Brunhilda. – To je vaše ime... – Moje ime treba da izgovarate po italijanski – ućutka je on, pa se okrenu da ode. – Čuvajte glavu! – doviknu ona za njim. Astrolog se trže u strahu, a onda shvati da mu se ona podsmeva pa je razdraženo pogleda, a Brunhilda prasnu u smeh. Posramljen, Škot produži ka vratima u dnu trema. Pre no što su krenuli za njim, Uberto još jednom pogleda Brunhildu koja se i dalje smejala. Umesto da se postidi zbog njegovog pogleda, ona mu se vragolasto nasmeši.
39. Radna soba Mikela Škota u južnom krilu palate bila je prostrana i prepuna neobičnih sitnica. Injacio izbroja najmanje pet postolja za knjige, a ugleda i razne knjige na arapskom, grčkom i latinskom. U dnu sobe nalazio se sto, veliki astrolab od zlata i neka neobična sprava visoka koliko i čovek, za koju astrolog reče da potiče iz Damaska i da se pomoću nje meri vreme. Više nije skrivao lice. Imao je oštre crte i nebeskoplave oči, kožu izuzetno svetlu, prekrivenu pegicama, još više istaknutim bradicom odnegovanom u arapskom stilu. Nije imao nikakav ožiljak niti nedostatak koji bi opravdao nošenje šlema. Naprotiv, Škot je bio čak privlačan. I Uberto se malo opustio. Zaražen očevom znatiželjom, vrzmao se među čudesima u toj odaji sve dok nije naišao na veliku lobanju, dvostruko veću od uobičajene ljudske, sa samo jednom očnom šupljinom ispod čela. Škot ponosno pokaza na nju. – Lobanja jednog kiklopa – objasni, spustivši šlem na jednu klupu. – Našli su je seljani u obližnjoj pećini. Injacio sa zanimanjem stade ispred lobanje. – Kiklop? – podozrivo upita. – Jeste li sigurni da nije reč o nečem drugom? – Znate li za još neku vrstu sa samo jednim okom? – odvrati astrolog, naslonivši se na radni sto. Onda naglo promeni raspoloženje, a s lica mu nestade svaki trag vedrine. – Izvinjavam se, gospodo, ali izdaje me strpljenje. Vreme je da mi pokažete taj ogrtač koji toliko hvalite. – Onda pokaza na lutku u ljudskom obličju, oslikanu zodijačkim znacima u visini glavnih organa. – Možete da ga namestite ovde. Injacio je upravo to i čekao. Klimnu glavom uz diskretan naklon, izvuče Strelčev ogrtač pa ga odmerenim pokretom protrese kako bi ga raširio i prebaci ga preko ramena one lutke. Škot se približi trljajući bradu. – Zar nije dostojan jednog vladara? – upita trgovac, pomno prateći svaki njegov pokret.
Astrolog je i dalje delovao ravnodušno. – Izuzetno – reče. – Gde ste ga našli? – To je duga i prilično zapetljana priča. Pre no što vam je izložim, trebalo bi da okupimo carevu svitu. Škot mu se sarkastično osmehnu. – Sasvim je dovoljno što ste ga meni pokazali. Injacio se tobože pomete. – Znači li to da u palati nema više nijednog učenjaka? – Između ovih zidova žive vrsni pesnici, matematičari i filozofi... Ali ja sam najbolji među njima, najbolji i najveći. Ta oholost nije proizilazila iz razmetljivosti kakvog zlikovca, već je više ličila na zaštitni bedem podignut oko tanane duše. Ipak, trgovac je u njegovom tonu prozreo i izvesnu zebnju. – Takva veličina nesumnjivo se zasniva na zavidnoj učenosti – primeti, kako bi mu udovoljio. – Gde ste stekli znanja? Astrolog jetko uzvrati: – Previše zapitkujete, gosparu, a zapravo bi trebalo ja vama da postavljam pitanja. – Ne ljutite se. Ne mogu da sakrijem zanimanje za nekog ko je, kao ja, pohađao Studijum u Toledu. – Vi učenjak iz Toleda? – Škot ga podsmešljivo pogleda. – Ko bi to rekao! – Priznajete, dakle, da ste tamo stekli obrazovanje? – Ja jesam, ali vi svakako niste. Da ste izašli iz Studijuma u Toledu, zacelo ne biste morali da tumarate po svetu u potraži za relikvijama i starudijama. Bili biste predavač u Parizu, Bolonji ili Napulju. Injacio ga izazivački pogleda pa se približi jednom stalku za čitanje s naslaganim listovima pergamenta. – Ovde – reče, podigavši jedan list – prepoznajem Avicenin De animalibus, koji, rekao bih, prevodite s arapskog. Reč je komentarima Aristotelovih tekstova, još nepoznatih hrišćanskom svetu. Nesumnjivo potiče iz Toleda... Kao i ovo Otkrivenje iberijskih hrišćana. – Pokaza na drugi svežanj tekstova. – Commentarius in Apocalypsin monaha Beatusa iz Ljebane, ni manje ni više. Izuzetno vredna kopija.
Astrolog je zadivljeno zurio u njega. No trgovcu ni to nije bilo dovoljno pa mu je autoritativno prišao i pogledao u hrpu pergamenata na radnom stolu. – Ovde pak vidim crteže zodijačkih znakova. Zadivljujuće! Pretpostavljam da ste ih nacrtali na osnovu radova El Bitrugija, koji je živeo u Španiji. Ove pored su, međutim, sasvim uobičajene, možda po ugledu na persijske. – Ubedili ste me – priznao je Škot, odjednom prešavši na kastiljanski. – Ne događa se često da sretnem nekog ko se razume u moj rad. – Nabrao je čelo. – Ali sad mi se čini da se sećam... Pa da! Upravo vas mi je pominjao Gerardo iz Kremone. Injacio ponosno klimnu glavom. – Gerarda sam upoznao u Školi u Toledu. Bio mi je profesor. – I meni. Sećam se kako vas je proklinjao što ste napustili Studijum pre no što ste postavljeni za profesora. Da znate da vam to nikad nije oprostio. Trgovac se zamišljeno osmehnu pri pomisli na to staro džangrizalo koji je umeo gadno da se ražesti. – Da sam ostao, morao bih da se zamonašim – objasni – i da se povinujem mnogim... pravilima. Astrolog uzdahnu, pokazujući da se slaže s njim. – Hvalio vas kao jednog od svojih najboljih studenata – dodade. – Zaslužujete moje poštovanje. Iskoristivši tu iznenadnu naklonost, trgovac se nagnu preko stola pa dohvati jedan pergament. Na njemu su bili antropomorfni zodijački crteži, između ostalog i figura viteza. – Ovo sazvežđe prikazano je u vidu ratnika na konju... – reče, pokazujući središnji zlatovez na astrološkom ogrtaču. – Previše su slični da bi se radilo o slučajnosti. Ponovo nepoverljiv, Škot mu priđe pa mu istrgnu pergament iz ruke. – Budite malo precizniji. – To je lako reći, gosparu. – Trgovac je znao da će rečima koje se upravo spremao da izgovori staviti na kocku i svoj i Ubertov život. S druge strane, prvi korak je već napravio kad je ušao u zamak Favara, te nema svrhe da odugovlači. – Smatram da bi
upoređivanje vaših crteža sa zlatovezom na ogrtaču otkrilo još neke sličnosti. – S kakvim ciljem? – Da se pokaže kako ste umešani u niz ubistava i u jedan navodno jeretički kult. Astrolog baci pergament na sto, više radoznao nego razdražen. – Šta je vas dovelo čak ovamo? – Potreba da se oslobodim nepravedne optužbe. – A kad bih vam rekao da ste se pogrešnom čoveku obratili? – Odgovorio bih vam da lažete. – U trgovčevom glasu nije bilo ni traga nedoumice. Sad kad se otvoreno suočio s njim, nije smeo dopustiti sebi da okleva. – Razotkrili ste se kad ste odlučili da me lično dočekate, možda uplašeni najavom da u dvor dolaze dvojica namernika koji na dar nose zodijački ogrtač. Niste mogli da se uzdržite, a mislim da znam i zašto. Niste želeli da ostali učenjaci u palati vide ogrtač. – To znači da ste od početka imali na umu da me namamite na površinu. – Smicalica zasnovana isključivo na pretpostavkama – odgovori Injacio. – Ali sad je to daleko više od nagađanja. Vaša povezanost sa Studijumom u Toledu, vaše poznavanje astrologije i zodijački crteži u potpunosti potvrđuju moje sumnje. Gosparu, vi ste učenjak iz Toleda, čovek kojeg mnogi bezuspešno traže. Vama je trebalo predati Strelčev ogrtač. – Pazite šta govorite, Injacio iz Toleda! – Astrolog ga prostreli pogledom. – Igrate se mojim strpljenjem. – Ni na kraj pameti mi nije da vas izazivam – brže-bolje odvrati trgovac. Svakako nije imao smelosti da se suprotstavi daleko moćnijem neprijatelju, naprotiv, naumio je da postigne nešto. – Nisam došao da bih vas optuživao, već da bih dokučio šta se događa. Na te reči Škot kao da se opustio. – Priznajem da me je vaš dolazak pomeo – pomirljivo reče. – Kako da vam dopustim da se vrzmate po palati pokazujući ko zna kome zodijački ogrtač, iako nisam bio siguran da je to onaj pravi... Morao sam lično da se
umešam ne bih li sprečio štetu. Uberto ga zgranuto pogleda. – Vi i ne pokušavate da slažete? – A zašto bih? – odvrati astrolog. – Ne razgovaram s neukim seljanima. Vama je istina već poznata. Poricanje bi bilo uzaludan trud, ali i dokaz gluposti. – Nešto me zbunjuje – reče Injacio, pogođen nepodnošljivom sumnjom. – Ako ste već podozrevali, zašto niste naredili da nas ubiju? Škot odvrati pogled, pa priđe astrolabu. – Zato što će uskoro stići čovek koji se zanima za vas. Sveštenik koji se malo pre vas dvojice iskrcao u Palermu. Da ste došli sat ranije, naleteli biste na njegovog glasnika, zastrašujućeg plaćenika bez jednog uveta. Injacio se trže. – Konrad fon Marburg! Astrolog klimnu glavom. – Zašto bih vas uklonio – reče – kad je dovoljno da vas predam njemu? Injacio se nije zavaravao da će bez ogrebotine izaći iz vučje jazbine, ali nije predvideo da se u toj jazbini krije još jedan vuk. Sad je sve zavisilo od oštroumnosti njegovog sagovornika. – Ne plašite se da bih mogao da mu kažem istinu? – Svaki osuđenik pokušava da optuži nekog drugog za svoja zlodela. – Škot je, i dalje ravnodušan, prešao prstima preko astrolaba. – Osim toga, nemate nikakav dokaz. Sad kad ste mi predali ogrtač, šta još može da podupre vaše zaključke? – Pokazao mu je desnu šaku. – Kao što vidite, ja nemam tetovaže koje bi mogle da me povežu sa zajednicom luciferijanaca. Trgovac je nazreo uznemirenost svog sina Uberta koji se možda pripremao za neki nepromišljen potez, te mu je pokazao da se obuzda. Pomislio je kako postoji još jedan izlaz. I prasnuo u smeh. – Dokazi i te kako postoje! Čuva ih pouzdana osoba, dobro skrivena. – Pomislio je na Remigardu od Akvanegre, za koju je verovao da je bezbedna, zajedno sa svojom ćerkom i Benvenutom Grafeom. Astrolog se ukoči. – Lažete. – Mislite? Ta osoba zna sve o vašim tajnim sastancima u Bolonji. Zna za studente sa severa koji su se okupljali u
podzemnim odajama San Prokola kako bi slušali vaša učenja. Učenja koja su sprovedena u delo posle vašeg odlaska sa carem. Te reči su zacelo prodrle Škotu do same duše. Odvojio je pogled od astrolaba i preteće se zagledao u trgovca. – Cenim vašu pronicljivost, gosparu, ali moram vam nešto priznati. Dovoljno sam moćan da vas i vašeg sina podvrgnem mukama kakve ne možete ni da zamislite. Injacio ga ledeno pogleda. – Ako Fon Marburg primeti da ste nas mučili, postaće sumnjičav. On je prepreden čovek, svakako će zahtevati da mu kažem zašto sam došao ovamo. – Ne preterujte, na kraju krajeva, on je samo sveštenik. Injacio zavrte glavom. – Sveštenik koji ima dozvolu za vršenje istrage overenu pečatom njegove svetosti pape Grgura IX lično – naglasi – po svoj prilici je moćniji od vas. Škot prvi put pokaza da je zabrinut. Udalji se od astrolaba pa se ushoda po radnoj sobi, a onda sede za sto. – Rekao bih da ovu zbrku što pre treba razrešiti – frknu, kao da se sprema da sklopi neki dogovor. – Vaši uslovi? Injacio s nadom pogleda u sina. – Pre svega zahtevam da pustite mog sina. A što se mene tiče, molim vas da bar za jedan dan odložite moj susret s Konradom fon Marburgom. Astrolog podiže ruke. – A kako to da uradim? – Smatram da ste dovoljno bistri da i sami nešto smislite. Uberto ih osmotri obojicu, zaprepašćen. Nije mu bilo jasno da li su upravo postigli dogovor ili su jedan drugom objavili rat. Kako god bilo, učini mu se da je prepirka završena. Zausti da se umeša, ali Škot ga ućutka pokretom ruke. – Nemojte moj pristanak shvatiti kao naivnost ili blagonaklonost – naglasi astrolog. – Nisam sklon milosrđu i ako odlučim da vam izađem u susret, to će biti isključivo zbog poštovanja koje osećam prema vama. Ali vodite računa, gosparu, moraćete da mi otkrijete gde se kriju dokazi koje ste pomenuli. Injacio mu uputi nedokučiv pogled. – Imate moju reč, gosparu.
Ubertu se steglo srce. Posle tog iscrpljujućeg razgovora, ostalo mu je samo da čeka kad je Škot predao Injacija stražarima kako bi ga odveli u odaju u kojoj će prenoćiti. Ta odaja više je ličila na zatvor nego na znak gostoprimljivosti. Mladić se izbori za dopuštenje da se pozdravi s ocem, posle čega je trebalo da ga sprovedu iz palate. – Bezumniče! – prasnu, čim je ostao nasamo s Injaciom. – Zašto mi nisi na vreme rekao šta si smislio? – Zato što ne bi prihvatio – odgovori mu otac, pa skide ogrtač i baci ga na ležaj. Sobičak u koji su ga smestili delovao je pristojno, imao je radni sto, škrinju, pa čak i svećnjak. Uprkos tome, ta odaja bila je Injaciova tamnica. – Mogao si bar da mi kažeš da sumnjaš u astrologa. – Zašto, ti nisi posumnjao? – Ruku na srce, jesam, i to odmah, mada mi se kasnije učinilo da je pošten čovek... Dok nisam našao ovo. Uberto izvadi iz bisaga keramičku loptu s kljunom sličnim vrhu koplja. Na suprotnoj strani nalazio se otvor, koji je očigledno služio kao spojnica. – Podseća li te na nešto? Injacio uze loptu pa je pažljivo prouči, a onda odmahnu glavom. – To je jedan od projektila kakve je tajanstveni vitez ispaljivao iz svog koplja. Trgovac je premetao loptu po rukama. – Nisam siguran... – Zato što ga nikad nisi video celog. Ja jesam – odvrati Uberto, ubeđen da je u pravu. – Kad je ubijen Alfano Imperato, projektil koji mu se zario u grudi nije se odmah rasprsnuo... i uverevam te da je bio potpuni isti kao ovaj. – Dobro, gde si to našao? – U Škotovoj radnoj sobi. Astrolog je bio previše udubljen u razgovor s tobom da bi gledao šta ja radim. I samo da znaš da ova lopta nije jedina, našao sam čitavu gomilu naslaganu u jednom uglu... Injacio razrogači oči. – Neverovatno... – promrmlja. – Jel’ ti jasno šta to znači?
Njegov sin klimnu glavom. – Mikele Škot je nalogodavac tom vitezu koji ubija njegove sledbenike. – Taj čovek ne prestaje da iznenađuje – reče trgovac, namrštivši se. – Pitam se šta ga nagoni na sve to... Čega se plaši...? – Ponovo stade da proučava keramičku loptu. – Zaista neobično. Iz ove šupljine širi se vonj sumpora i šalitre. – Šta misliš, kako se to rasprskava? – To je teško reći. Nisam video kako ga je taj vitez ispalio. Video sam ga samo kako beži s kopljem koje se puši. Uberto se zamisli. – Ja sam video varnicu. – Opiši mi to. – Pre no što je Alfano pogođen, iz koplja je sevnula varnica. Siguran sam da je tako bilo. – Varnica... Kao ona koju stvara kremen? – Da. – Zadivljujuće. – Pošto je još jednom pogledao keramičku loptu, Injacio je sakri ispod ležaja. – Sad moraš da ideš. Uberto prekrsti ruke na grudima. – Neću da te ostavim samog. – Ali ćeš morati. – Trgovac se netremice zagleda u njega uz gorak osmeh. – Ako se ne izvučem, bar ćeš se ti vratiti kući. – Kaži mi iskreno: misliš da ćeš se izvući? – Nazirem jednu mogućnost. – Injacio se ushoda po sobičku. – Škot se vara ako misli da je u prednosti. Primetio sam nešto zanimljivo u njegovoj radnoj sobi, ali nisam hteo da pomenem pred njim... Govorim o jednoj knjizi, uvezanoj, na čijem se hrbatu nalazi Nimrodovo ime. Razumeš? Kad bih uspeo da je se dokopam, mogao bih da dokažem povezanost tog čoveka sa zodijačkim ogrtačem i kultom Etiopijskog Lovca. – Misliš da ćeš uspeti da ubediš čoveka ostrašćenog kao Konrad fon Margburg time što ćeš mu jednostavno pokazati neku knjigu? – Slažem se da je ostrašćen, ali nije glup. – Ali to mu neće biti dovoljno. – U pravu si – saglasi se Injacio. – Moraću da potražim još
neke dokaze svoje nevinosti, a tu Škot ulazi u igru. Moram da otkrijem zašto mu je do tog ogrtača stalo toliko da je naredio da se pobiju svi koji su upoznati s tim... Ako u tome uspem, i ako smislim kako to i da dokažem, oslobodiću se optužbe. Uberto klimnu glavom, trudeći se da sakrije zabrinutost. Otac mu je u svega nekoliko reči predočio gotovo neostvariv naum. A on ni na koji način nije mogao da mu pomogne. Trgovac kao da mu je pročitao misli. Smrkao se. – Uostalom, ni tebi neće biti lako. – Na šta misliš? – Ako je Mikele Škot promućuran kao što izgleda, čim izađeš iz palate poslaće nekog da te ubije.
40. – Ne želim da postanem sveštenik! – vikao je Majkl, pokušavajući da utekne stricu Danijelu. Bio je još dete kad je po cenu da se saplete i padne uporno odbijao da gleda preda se i tvrdoglavo zurio u dva krsta pobodena u zemlju kraj puta. – Spašću te bede! – rekao mu je stric, na silu ga vukući ispod olovnog neba. – Jednog dana ćeš mi biti zahvalan. – Hoću da ostanem ovde! – negodovao je Majkl, ko zna koji put se spustivši na kolena. Pokušao je da se uhvati za vlažnu travu, ali stric ga je otrgao i poveo ga niz brdo, ka slugi koji je držao dva konja za uzde. Fajfske pustare bile su zamagljene koprenom suza. Mikele Škot otvori oči. Nije ga probudila buka, već neizvesnost. Imao je utisak da se zadesio u praznini između dva ključna trenutka: dolaska hispanskog trgovca i dolaska germanskog sveštenika. Svakog časa je očekivao posetu Konrada fon Marburga i nije mogao ni da zamisli s kakvim čovekom će se suočiti. Reči Injacija iz Toleda nisu nagoveštavale ništa dobro. Prigušeno disanje podseti ga da je Brunhilda pored njega, opružena pod pokrivačima, potpuno mirna. Provukao joj je prste kroz kosu, pomilovao joj vrat i bujne grudi, obuzet sumnjom da se ispod te nežne pojave krije srce od kamena. Brunhilda je bila najlepša i najbezosećajnija žena koju je ikad sreo. Na nevolju, opčinila ga je, a on ju je trpeo kao što se trpi tiranija zvezda. Nemoguće je ne potčiniti se tim očima, tom telu, toj požudi... Čak i sad kad je privlačnost polako bledela, Mikele nije mogao da joj odoli i dopuštao je da se poigrava njime samo da bi se i dalje zavaravao da mu ona pripada. Ipak, nešto se menjalo. Sve češće mu je nedostajala jedna žena koju je odavno upoznao i pokajao se što ju je napustio. Nije to bio hir niti trenutna želja, već čista i jednostavna potreba da ponovo zagrli Remigardu. Jedina žena koju nije voleo samo fizički, već i svim srcem i dušom. Jedna od
retkih koje su se mogle pohvaliti još nečim osim lepote i poželjnosti. Ni Brunhilda nije bila nekakva seljančica. Svoju lepotu je umela da koristi kao neka umešna veštica, no njene želje zaustavljale su se na banalnostima svojstvenim prostim seljankama. Remigarda je, međutim, bila toliko oštroumna da joj nije bilo ravne među ženama, ali ni među većinom muškaraca. To rasplamsavanje starog plamena bilo je posledica potrebe da se prepusti ženi koja ceni svog muškarca, bezrezervno, za razliku od Brunhilde koja mu tek ponekad pruži malo neubedljivog zadovoljstva u postelji. Trebala mu je žena koja će razumeti njegove sposobnosti i uloženi trud. Dvorska svita opasno je okruženje i Škot je svakodnevno rizikovao da njegovo mesto zauzme neko pametniji i briljantniji. Nije bilo lako ostati najbolji na takozvanom Dvoru čudesa, na koji su hrlili najmudriji umovi s Istoka i Zapada. Ne računajući stalnu obavezu da zabavlja Fridriha II novotarijama i dostignućima. Mnogi već merkaju njegov položaj: Leonardo Fibonači, taj nadmeni matematičar koji se pretvara da mu je prijatelj; Pjer dele Vinje, koji ima smelosti da se proglašava filozofom ljubavi, pa čak i Elija iz Kortone; iako je fratar, tvrdi za sebe da je stručnjak za arapsku ezoteriju. I mada je neuporedivo bolji od svih njih, Mikele je iz straha da ga ne svrgne neko iz te gomile pretendenata na njegov položaj, morao da se ističe na svim poljima, ne bi li sačuvao primat. Nije bilo dovoljno što je astrolog, lekar, alhemičar i mudrac. Morao je da savlada sve oblike znanja. Dug put je prešao od onog zabačenog sirotišta u grofoviji Fajf! Pošto je mladost proveo u manastirskim pisarnicama širom Evrope, uspeo je da se oslobodi položaja klerikusa i da postane profesor. Oksford, Pariz, Bolonja, Toledo... To su bile samo glavne etape na putu na kojem je sticao svakovrsna znanja, ali i sve veći autoritet. Ipak, u poslednje vreme sve mu je teže da napreduje, svaki poduhvat iziskuje sve više napora. Možda zato što je dosad već stekao sva znanja koja čovek može steći. No on je i dalje bio nezadovoljan svojim uspehom.
Zato što je odavno predvideo svoj poraz. Nije mogao da sazna kada će se to tačno dogoditi ni na koji način, ali bio je uveren da će ga nesreća stići iz visina. Čak i takvom majstoru proricanja sudbine teško je bilo da protumači takvo predskazanje. Možda će to biti stena koja će se odroniti s planinskog obronka, možda munja usred oluje ili ogromna ledenica kad udari grad. Ili je reč o zvezdama, koje će se pre ili kasnije okrenuti protiv njega. Možda baš sazvežđe Orion. Mikele je sve preduzeo ne bi li predupredio nesreću. Ako treba, sve će ih pobiti. Sve one koje je nekad voleo. Uostalom, ako samo jedan od njih preživi i otkrije njegovu tajnu, Škota će optužiti za najgnusniju jeres. Trgovac iz Toleda znao je to, ili je možda samo naslućivao, no bilo kako bilo izrazio se u kondicionalu: ako Konrad fon Marburg zaviri na pravo mesto, to će biti Škotov kraj. Šuštanje posteljine najavi Brunhildino buđenje. Astrolog oseti njen pogled na potiljku, a onda i lenjo milovanje. Izmaknu se tom dodiru, gotovo netrpeljivo. – Majkle, kako ste nepristupačni – promrmlja žena. – Zar me više ne želite? – Sto puta sam vam rekao da me ne zovete tako. Ona se osmehnu. – Zašto, Majkle? Zato što su ga tako zvali njegovi roditelji, izgovarajući to ime sasvim drugačije nego Brunhilda. Ali gospa je uživala da izvrće njegovu uspomenu iz detinjstva, da ga pecka. – Reči koristite kao da su kandže – prosikta on, ne mogavši da se savlada – kao da uživate da me gledate kako krvarim! – Naglo podiže čaršave, razgolitivši je. – Ako je to jedino za šta ste sposobni, onda mi se sklanjajte s očiju! Brunhilda ga je uplašeno posmatrala. Onda se začu dozivanje stražara ispred vrata. – Gospodaru, gospodaru! Jedan sveštenik iz Majnca zahteva da ga primite! Na brzinu se obukao i izašao iz radne sobe ne zaboravivši da uzme šlem. Kad se prenuo iz sna mislio je da je već vreme za
večernju službu, no bilo je tek rano popodne. Konrad fon Marburg nije gubio vreme. Zatekao ga je u dvorskoj kapeli, usred grupe radoznalaca koji su se okupili ispod raskošne kupole. Odmah ga je prepoznao. Visok i krupan, kao od brega odvaljen, ramena širokih kao da ih je neko sekirom istesao. Pet duša je bilo u njegovoj pratnji: dvojica vojnika, neki mršav i čupav čovek, jedan starac i devojčica kojoj je, ko zna zašto, preko glave bila navučena vreća. Škot se trže kad je primetio da sveštenik već razgovara s nekim. Pusti korak ka pridošlicama pa uhvati za rame jednog nametljivca koji se obratio posetiocima. – Profesore Fibonači, izvinite me – reče, i ne trudeći se da bude ljubazan – ovu gospodu ne smete uznemiravati, jer su došli zbog vrlo osetljivog slučaja. Prozvani ga bespomoćno pogleda. Astrologu je poznat bio taj izraz lica i nije mogao da ga podnese, svestan pritvorne prirode Leonarda Fibonačija, sina jednog pizanskog trgovca. – Došao sam bio da se pomolim i naleteo sam na gospodu – pravdao se matematičar. – Drugi put ćete se pomoliti – odbrusi mu Škot, pa pogleda u germanskog klerika. – Vi ste zacelo preuzvišeni Konrad fon Marburg; čast mi je. – Pretpostavljam da ste onda vi profesor Mikele Škot – reče sveštenik – carev pouzdan prijatelj. Astrolog u njegovom glasu nazre izvesnu netrpeljivost, ali nasluti da to duševno stanje nije uslovljeno njegovim prisustvom, već neodobravanjem arhitektonskih elemenata koji su ukrašavali kapelu. Na ostalo nije ni stigao da pomisli jer mu Fon Marburg uto pokaza nekakav pergament. Mikelu je bilo dovoljno da ga pogleda pa da ga obuzme nesrazmerna zabrinutost. Trgovac iz Toleda nije preterao. Taj čovek je imao dokument kakav Škot nikad dotad nije video. Konrad fon Marburg nije bio ni prezviter ni biskup, već preuzvišeni, kojeg je papa lično ovlastio da istražuje po sopstvenom nahođenju kako bi iskorenio jeres i nekromantiju.
Ugrize se za usnu ne bi li prikrio drhtavicu koja ga je obuzimala. – Znam da se zanimate za jednog begunca... – On je već ovde? – upita Fon Marburg. – Još nije – slaga Mikele. Zapita se da li je Konradova istraga usmerena isključivo na hapšenje trgovca iz Toleda ili će ga odvesti i do drugih osumnjičenih. – Sigurni ste da se uputio upravo ovamo? – Jesam, pratim njegov trag. – Nije mi jasno zašto bi jedan jeretik došao u našu carsku palatu. – Možda u potrazi za novim sledbenicima – nagađao je germanski sveštenik. – Na kraju krajeva, ovo mesto se svakako ne ističe posvećenošću katoličkoj veri. Škot pokuša da porekne. – Car se zakleo papi na vernost i toliko mu je odan da je poneo krst umesto njega. – Vi još imate smelosti da njegov smešan pohod nazovete nošenjem krsta?! – ukori ga Konrad. – Meni to više liči na izgovor za sklapanje saveza s nevernicima. Čak i ovaj dvor, kako se priča, vrvi od muhamedanaca, Jevreja i ostalih gnusoba. – Pričajte šta hoćete, preuzvišeni. Kako god bilo, car se zakleo da će se boriti protiv jeresi i nevernika. A papa mu iskazuje zahvalnost time što je poslao svoje plaćenike da zauzmu njegove zemlje. Fon Marburg mu se tugaljivo osmehnu, kao da se sprema da razbije snove nekom detetu. – Car je mrtav. – Koješta – odvrati astrolog. – Koliko ja znam, njegove galije jedre ka Sicilijanskom kraljevstvu. Fridrih II se vraća u svoje zemlje pošto je krunisan za kralja Jerusalima. Konrad je taj udarac primio naoko mirno. – Uprkos tome, volja Crkve ne sme se dovoditi u pitanje. – U tome sam saglasan s vama, preuzvišeni. – Škot raširi ruke kao da mu nudi palatu na dar. – Zato sam vas i dočekao, kako bih sarađivao s vama. – Vrlo dobro. To znači da ću biti vaš gost dok Injacio iz Toleda ne stigne ovamo.
41. Brunhilda je želela novu haljinu. Pročulo se da je na tržnicu u Palermu stigao tovar tkanina s Istoka, izvezenih figurama tigrova, zmajeva i demona s krilima slepog miša. Žudela je od želje da ode u grad ne bi li izabrala neko fino i skupoceno predivo za haljinu kakvu je smislila, ali morala je da požuri da bi mogla da bira među najboljim tkaninama u ponudi. Nije joj trebala nova haljina, imala ih je u izobilju, ali morala je nečim da se razonodi, da razbije zlovolju koju je u njoj izazvalo Majklovo ponašanje. Kako se samo usudio onako da joj se obrati? Još joj je pred očima bio njegov pogled... Platiće on njoj, ovako ili onako! Ta naivčina misli da je on jedini muškarac na svetu. Za tren oka će ga zameniti nekim drugim – već je znala i ko će to biti – i napraviće ga ljubomornim, a onda će mu se vratiti, kad ga potpuno ponizi pred svima. Nikad mu više neće pasti na pamet da joj se onako obrati, niti da je onako besno gleda. No to je bio samo deo njene muke. Žudnju za osvetom nije joj izazvao taj događaj, već prekori kojima joj je toliko puta natrljao nos. Dobro je znala da je Majkl smatra praznoglavom i površnom ženicom. Često bi uhvatila njegov sažaljiv pogled, kao da procenjuje kakvu bednu sluškinjicu. Zato se, posle toliko godina, još nije oženio njome. No Brunhilda nije smatrala sebe nimalo glupom. Istini za volju, nikad nije naučila ni da čita ni da piše, ali samo zato što joj nije bilo jasno čemu bi to moglo da joj posluži. Kad bi nešto poželela, znala je kako to da ostvari. Zašto bi onda zamarala oči čitanjem kad je to mogao da radi bilo ko umesto nje? – Evo najnežnijeg cveta u našem vrtu – oglasi se neko iza njenih leđa. Gospa se polako okrenu, stidljivim osmejkom odgovorivši na te lepe reči. – Profesore Fibonači, vi svakako znate kako se razgovara s jednom damom. Fibonači joj se nakloni. – Previše ste ljubazni, gospo –
skromno odvrati. – Ja znam da razgovaram samo o brojevima. Nema sumnje da je Škot daleko bolji laskavac od mene. Brunhilda se naduri. – Oh, ne pominjite mi tog grubijana. – Ne budite tako strogi prema njemu. – Pizanac lukavo razrogači oči kao kakav deran, pokazujući da misli upravo suprotno od onog što je rekao. – Toliko obaveza nosi na svojim plećima. – Nazivate obavezama ono njegovo piskaranje? – prasnu žena. – Kao da je nekom stalo do tih koještarija! Fibonači klimnu glavom, pruživši joj ruku. – Baš sam neuviđavan, omeo sam vas u šetnji. – Sačeka da dama prihvati prećutni poziv, pa nastavi: – Ja sam nešto drugo imao na umu, gospo. Priča se da je Škot zadržao nekog gosta kojeg niko u palati nije video, osim nekoliko stražara. Brunhilda mu se zaverenički osmehnu. – Ja sam ga videla – poveri mu. Nije imala običaj da otkriva Majklove tajne, ali sad je gorela od želje za osvetom. Matematičar razrogači oči. – Onda je istina! – A znam i gde ga skriva – nastavi ona. – Da li biste mogli i meni da otkrijete, gospo? – Fibonačijev glas se pretvori u šapat. – Bio bih vam beskrajno zahvalan. – Beskrajno... ali na koji način? – Onako kako je vama po volji. – Pa dobro – Brunhilda ga jače stegnu za mišicu – upravo sam razmišljala kako mi treba nova haljina...