majstor luciferijanaca. – A ko su ti luciferijanci? – upita Injacio, jedva verujući svojim ušima. Ali vojnik koji je stajao sa strane iznenadi ga udarcem u stomak, tako silovitim da se trgovac presamitio. Ovo mora da je tek početak, pomisli, užasnut. U mislima mu se ukaza slika lomače.
15. Galvano Punđilupo je voleo da se šeta noću. Nije mu smetao vonj ozloglašenih gradskih četvrti. Naprotiv, izoštravao je njegov njuh psa tragača. Nadahnjivao ga je zadah ulica, kao da ga usmerava, pokazuje mu kuda da ide, šta da traži. Više podsticaja nalazio je u lovu u predgrađima koja odišu kužnim isparenjima, nego po šumama i na čistinama. Ako je Fon Marburgov omiljen plen bila jeres, njegova je bio čovek. Punđilupo je najradije progonio noćne gradske vrste: lopove, bludnice, prosjake, svodnike. Krišom je, pohlepno, pratio njihovo kretanje, njihov tajni život i nije se libio da se pridruži najgorem ljudskom izrodu. U tim tajnovitim prilikama otkrivao je volju za životom iskreniju nego među takozvanim poštenim svetom. Bili su primitivni i opori poput nedozrelog voća, ali njihova silovita želja za životom svaki put bi ga zaprepastila. Zato je i prihvatao darove noći, kakvi god da su, uveren da ga nikad neće razočarati. Što je vonj bio snažniji, to je on više uživao. A iz podzemnih prolaza u koje je skliznuo sin trgovca iz Toleda širio se izuzetno jak vonj, vladao još gušći mrak. Punđilupo je sišao niz stepenice i zaputio se glavnim hodnikom, otisnuvši se tako u mrežu prolaza vekovima zaboravljenih. Oprezno je napredovao, podižući baklju ka nišama ispunjenim blatom i ostacima fresaka koje je i Bog zaboravio. Nedelje bi mu trebale da prođe kroz ceo lavirint. Strahujući da će se izgubiti, vratio se na površinu. Možda Hispanac i dalje tumara tim hodnicima. Ili je već mrtav: okliznuo se i upao u kakav jarak ili su ga napali pacovi. Pričalo se da su oni u napuljskim kloakama ogromni i da napadaju sve živo što im se nađe na putu, uključujući i ljude. Kako god bilo, naređeno mu je da nađe begunca, zato nije odustao, već se dao u potragu u okolnim uličicama, za slučaj da je momak ipak izašao iz te tmuše. Ako je izašao na površinu, Hispanac je možda ostavio neki
trag za sobom. Možebiti da ga je neko primetio, ili čak popričao s njim. Teško je bez traga nestati, naročito za jednog stranca, koliko god da je prepreden. Klaviđer zato nastavi da traži sve dok mu do ušiju ne dopreše ženski glasovi. Krenuo je za zvukom, odlučan da otkrije odakle dopire i udaljavajući se od ulaza u katakombe naleteo je na nekoliko bludnica. Četiri-pet njih šetkalo se niz ulicu u potrazi za klijentima. Oprezno im je prišao. Te žene mogu da budu opasnije od kakvog plaćenog ubice ako ih neko isprovocira. Bile su vešte u rukovanju otrovima i oštricama koliko i u pružanju zadovoljstava i nikad se nije znalo šta skrivaju ispod haljina. – Poštovanje, gospe – obrati im se. – Da nije neka od vas možda videla jednog Hispanca u okolini? – Mesecima nisam obradila nijednog Hispanca – uzdahnu jedna plavokosa, izazvavši smeh svojih drugarica. – Ime mu je Uberto Alvarez – nastavi klaviđer. Možda samo gubi vreme, ali vredelo je pokušati. Bludnice imaju odličnu moć zapažanja i često su mu pružale dragocenu pomoć. – Danas je prošao nedaleko odavde s ocem. Taj nije običan plebejac, ističe se u mnoštvu po svojoj odeći, a čak je i naočit. – A šta je uradio taj momak? – upita plavokosa. – Želim da mu pomognem – slaga Punđilupo. – Uhapsili su mu oca. Na te reči istupi najstarija u grupi, crnokosa, bujnih grudi, zavodljivog lica. – Naše vreme košta, gosparu – vragolasto reče. – Došli ste samo da pričate ili nameravate da pređete na stvar? Klaviđer se iskezi poput izgladnelog vuka. – I jedno i drugo, naravno. – Onda dokažite – izazivački će crnokosa, pa ga uhvati za ruke, prinoseći ih svojim grudima. – Vi ste vojnik, zar ne? Znam šta vole vojnici. Punđilupo oseti Ermelininu kožu, a onda je odgurnu, razočaran. – Ne s tobom, droljo matora – reče i osmatrajući grupicu žena, pokaza onoj plavokosoj da mu priđe. Nije imala više od petnaest godina, ali imala je bestidan pogled žene koje je
mnoge milje preplovila. Spustio joj je rub haljine, otkrivši joj grudi. Bile su čvrste, malih bradavica. Klaviđer ih obuhvati šakama i stegnu ih, ne mareći što joj zadaje bol. Sveže meso usred smetlišta, pomisli. Onda joj pređe prstima preko usana i natera je da klekne. Dok mu je naviralo uzbuđenje, Galvanu Punđilupu nešto sinu. Priseti se nečega. Predmeta koji je prethodne večeri video kod Alfana Imperata, kad mu je upao u kuću po Fon Marburgovom naređenju. Predmeta koji je francuski lekar držao u rukama, da bi ga neopaženo naposletku spustio u jedan ugao... Možda će mu taj predmet otkriti tragove. A možda će i trgovčev sin otići da ga potraži.
16. Patricija je nerado pustila lepog gospara Uberta da ode. Kad je izašao iz bunara mrtvih, srušio se u travu. Tetka Kjara joj je naredila da brzo donese pokrivač, pre no što ostale monahinje otkriju šta se dogodilo. U Manastiru Svetog Grgura Jermenskog zabranjeno je bilo razgovarati s muškarcima, naročito noću i ako bi ih neka videla i potkazala, loše bi se provele. Zasad ne bi trebalo da uznemirava nadstojnicu, koja ima običaj da traži objašnjenja i za najmanju sitnicu. Šta bi tek uradila u ovim okolnostima! Zato je bolje da što pre pokriju bunar i da se neprimetno sklone u konak. Opružen na ležaju u prizemlju konaka, Uberto je zaspao, promrmljavši pre toga „hvala”. Goreo je od groznice. Bio je iscrpljen, preplašen i teško je disao. Dole, u podzemnim prolazima, vazduh je sigurno kužan, sudeći po vonju koji se dizao iz bunara kad god padne kiša. – Pobrini se za njega – naredila joj je tetka Kjara. – I nikom ni reči dok ti ja ne kažem. Patricija nije čekala da joj dvaput kaže. U ženskom manastiru retke su bile prilike da sretne nekog muškarca, posebno ovako naočitog. Najpre ga je skinula. Odeća mu je bila prljava i poderana, neupotrebljiva. Onda ga je celog oprala, prelazeći mu vlažnom krpom po koži. I dok je uklanjala slojeve prljavštine s njegovog tela, gutala ga je pogledom. Kako je lep! Umalo da popusti pred iskušenjem i poljubi ga, ali u tom trenutku ušla je tetka. Ko zna odakle je taj momak i pre svega, ko zna da li je oženjen. Uberto se probudio pred svitanje. Zažmirkao je, trgao se, a onda je tražio vodu. Kad mu je donela vodu, devojka je kao omađijana zurila u njegove oči boje ćilibara. Uberto je ponovo utonuo u san. Sutradan ujutru se trgao iz sna i ne gubeći vreme na prazne priče, upitao je koliko dugo je spavao. Patricija ga je zamolila da
još malo otpočine, ali on je naumio što pre da ode. Bio je ljubazan, pristojan i čak je zahtevao da plati što ih je uznemirio. Taman posla, pomislila je Patricija, nimalo je nije uznemirio. Tetka Kjara je odbila ponudu, rekavši mu da se milosrđe na naplaćuje. Onda ih je Uberto zamolio da mu nabave odeću, nešto jednostavno što ne upada u oči. Oprostio se bez objašnjenja o tome kako je i zašto dospeo u bunar mrtvih. A dok ga je gledala kako odlazi, Patricija umalo nije zaplakala. Bog ga blagoslovio, njenog naočitog gospara Uberta. Kola u pokretu, prolaznici, sluškinje i trgovci, bosonoga deca. S prvim jutarnjim svetlom, napuljske ulice pretvarale su se u zbrku prilika i žamora. Uberto izađe iz prolaza koji je spajao manastire Svetog Grgura Jermenskog i Svetog Pantelejmona pa produži ispod trema koji se pružao duž Gornjeg trga. Trudio se da deluje prirodno i nije izlazio na sunčevu svetlost, no ipak je bio uveren da nije prošao nezapaženo. Umesto upropašćene odeće, sestra Kjara iz Grotaferate mu je donela franjevačku odoru, iskrpljenu, ali čistu. Uberto je bio zadovoljan, naročito kapuljačom koja je bila dovoljno velika da mu sakrije lice. Od onoga što mu je ostalo poneo je bisage i kesu s novcem, uvezanu kanapom. Ispod odore je oko vrata okačio kožnu uzicu s bodežom. One noći u katakombama pomislio je da neće uspeti. Zbogom, Mojra i mala Sanča, rekao je u sebi. Zbogom, majko i oče. Na jedvite jade se, puzeći, probijao kroz baruštine, između oljuštenih zidova, a ono što je dodirivao bilo je tako odbojno da se naježio pri samoj pomisli na to. Kako nije mogao da nađe ulaz kroz koji je sišao, morao je da produži kroz tamu, gušeći se u smradu i kad je već pomislio da nikad neće izaći, osetio je dašak svežeg vazduha koji ga je odveo do cisterne povezane s površinom. Da nije imao sreće, do smrti bi tumarao u tim dubinama. Sad je, međutim, morao da se pobrine za oca. Pomislio je da
je Injacio verovatno s Alfanom i Sužeom, koji su, po Tomazovoj priči, uhapšeni zbog nekromantije. Čak i da je hapšenje sprovedeno po naređenju crkvenog suda ili nekog ovlašćenog sveštenika, sigurno su zatvoreni u tamnici pod nadleštvom civilnih vlasti, kao što je običaj. Kako god bilo, nije znao odakle da započne potragu. Uberto je ostao sam u Napulju. Nije znao kome da se obrati i strahovao je da bi raspitivanjem kod pogrešnih ljudi samo izazvao sumnju. Osim toga, Fon Marburgovi žbiri zacelo ga i dalje traže, što znači da treba da dela krajnje uzdržano. Uostalom, mogao je da krene samo jednim putem. Hitro se zaputio ka kući Alfana Imperata, a zatim zastao s druge strane ulice, pored starog mermernog stuba. Dva sata je proveo tu, prisustvujući svađi nekih derana, predstavi jednog putujućeg glumca, pa čak i negodovanju protiv franjevaca kojima su uz viku pretili da će ih proterati iz Spoleta, jer šuruju s klaviđerima. Napokon, čekanje se isplatilo. Vrata na kući se otvoriše i iz nje izađe kanonikova sluškinja s dve kofe u rukama. Uberto sačeka da žena odmakne, pa kad se uverio da ga niko ne posmatra, pođe za njom. Sluškinja je žurila ka Gornjem trgu, izbegavajući poglede prolaznika. Uprkos tome, dva-tri puta je bila prisiljena da zastane i da odgovori na pitanje nekoliko prijateljica. Sudeći po njenoj nelagodi i snebivanju, nema sumnje da su je ispitivali o Alfanovom hapšenju. Na kraju je stigla do bunara usred jednog proširenja, napunila kofe i krenula kući. Kofe su joj sigurno bile teške, jer je morala da zastane ispod jednog trema, sklonivši se od meteža. Uberto nije propustio tu priliku. Sačekao je da se žena malo povrati, pa joj je krišom prišao, uhvatio je za mišicu i neprimetno je odvukao u senovitu pustu uličicu. Žena je pritom ispustila kofe, no on ju je sprečio da viče, zapušivši joj usta. Bilo mu je teže da je savlada no što je očekivao. Žena je bila toliko žilava da bi joj na tome pozavidele mnoge siledžije iz ozloglašenih gradskih
četvrti. Nije imao izbora nego da primeni silu i iskreno mu je bilo žao zbog toga. – Ni reči! – promrmljao je, otkrivši lice. – Prepoznajete li me? Sluškinja potvrdi, paralisana od straha. – Sad ću vam skloniti ruku s usta, ali pazite dobro da ne viknete... – Pokaza joj bodež. – Jesmo li se razumeli? Žena ponovo klimnu glavom Uberto ni pomislio ne bi da je sposoban za tako bedan gest, i kad je shvatio da ga je bez po muke izveo, zgadio se samog sebe. S druge strane, pomislio je, njegov težak položaj zahteva oštre mere. – Juče su uhapsili vašeg gospodara – reče. – Kuda su ga odveli? Žena odmahnu glavom. – Ne znam... – Lažete! – Uberto joj gurnu bodež pod grkljan. – Znate, i te kako. Vi ste njegova sluškinja. Bili ste tamo kad su ga uhapsili! Naslutio je ženin strah, ali umesto da se sažali, još jače je pritisnuo bodež. – Ne terajte me da učinim nešto što ne želim – pripreti joj, lica izobličenog više od očajanja nego od besa. – Kažite mi kuda su ga odveli. Žena popusti. – Na Spasiteljevo ostrvo – priznade, pa se opusti poput prazne mešine. – I njega i francuskog lekara. – Na ostrvo? – Da. Na ostrvo Zamka na moru. Pritisak bodeža popusti. – Dobro, kažite mi gde je to i više vam neću smetati. Pošto je pustio ženu, Uberto produži pustom uličicom. Sad je znao gde mu je zatvoren otac. Taj napredak mu je ulio malo nade, ali nije se zavaravao. Taj podatak ničemu neće poslužiti ako ne otkrije zašto je Injacio uhapšen. Moraće da dođe do tog Konrada fon Marburga, da sazna šta ga je navelo na to i da ga odvrati, šta god da je naumio. Ipak, Ubertu je bilo jasno da se ne može direktno obratiti tom čoveku, a da ga ne pojede mrak. Trebao mu je posrednik, neko iz crkvenog okruženja ko je spreman da mu se obrati u njegovo ime. Jedina osoba koje je
setio bila je sestra Kjara iz Grotaferate, ali naslućivao je da Fon Marburg neće pristati da sasluša običnu monahinju. Začu nečije korake. Previše spore, previše oprezne. Naglo se okrenu i ukrsti pogled s neznancem srednjeg stasa, u vojničkoj opravi, s nožem zadenutim za pojas. Vojnik zastade nasred puste uličice i pažljivo ga osmotri, zadovoljno se iskezivši, kao izgladneli vuk. Poznajem te, kao da je rekao. Spustio je na tlo platnene bisage koje je nosio o ramenu i dugim koracima krenuo ka Ubertu. Uberto shvati da je u opasnosti i potrča, no progonitelj ga sustiže i napade ga s leđa. Momak pade na kolena, osetivši kako ga napadač vuče za odoru. – Ne mrdaj i pokaži mi lice! – zalaja žbir, pa mu smaknu kapuljaču. – Upravo onaj koga tražim, zar ne? Sin... Momak ga udari laktom posred lica, otrgnu se i potrča, ali vojnik se ispreči ispred njega pa u tren oka potegnu nož, ali promaši. – Govno hispansko! – zareža, dok mu je iz nosa i usta kuljala krv. Izbegavši još jedan zamah, Uberto se sagnu pa zgrabi poveći kamen, ali pre no što je stigao da ga upotrebi, zadobi udarac kolenom u prepone i pesnicom u vilicu. Sruši se na sve četiri, a udarac među plećke preseče mu dah. – Znao sam da ćeš krenuti ka kanonikovoj kući. – Vojnik obrisa bradu umrljanu krvlju pa podiže bisage s tla. – Ovo si tražio, zar ne? – Ne... – zakašlja se Uberto, zbunjen. Ispruži ruku da uzme kamen, ali shvati da se otkotrljao predaleko. Razdražen tim gestom, žbir odiže stopalo kako bi ga šutnuo u glavu, ali u tom trenutku bolno zaurla. Neko ga je gađao kamenjem. Naglo se okrenu, razjaren, i ugleda crnokosu ženu u polutami. – Znam ja tebe – zalaja, upirući nož u nju – droljo matora. Uberto je bio obeznanjen i ugruvan, ali kad je shvatio da mu je neprijatelj okrenuo leđa, smogao je snage da se prene. Osovi se na noge, izvuče bodež koji je nosio oko vrata pa ga s leđa
ubode. Vojnik ispusti bisage i nož uz prodoran krik, pa prinese ruku desnom obrazu. Umberto mu je odsekao uvo i krv mu je liptela niz obraz. Pritiskajući ranu, mahnito pogleda napadača, ali onda uzmaknu. Uberto je uzeo njegov nož i preteće ga podigao. Okrvavljeni vojnik izobličio se od bola. – Platićeš mi za ovo! – zapreti mu, dok mu je pena izbijala na usta. – Oboje ćete mi platiti! Uberto nije znao šta da učini. Bio je razapet između nagona da ga ubije i kajanja što mu je naneo toliki bol. Zurio je u tog pogrbljenog čoveka, uzdrhtaloga od gneva, ne mogavši da predvidi njegovu reakciju. Klaviđer iskoristi njegovo oklevanje, odgurnu ženu koja pade na tlo pa pobeže, urlajući, ka Gornjem trgu. – Zovite žbire! Zovite žbire! – urlao je Galvano Punđilupo, okrvavljena lica utrčavši među svetinu. – Pođite za mnom, gosparu – reče Ermelina, pa ustade – ili ćete nagrabusiti kad dođu žbiri. Uberto ju je odmah prepoznao. Bila je to bludnica koja je dan-dva ranije razgovarala s njegovim ocem. Ne odgovorivši joj, podiže s tla Galvanove bisage i zaviri unutra. Na svoje iznenađenje, ugleda Strelčev ogrtač. Vojnik se po svoj prilici vratio u kanonikovu kuću da ga uzme, pretpostavivši da će i on ili njegov otac to uraditi. Grdno se prevario! Uberto bi se do juče bez razmišljanja oslobodio tog ogrtača bez trunke žaljenja, ali sada to nije mogao da učini. Mogao bi da mu posluži. Zato prebaci bisage preko ramena i nevoljno pođe za ženom. Ermelina ga povede što dalje od Gornjeg trga, žureći ispred njega kroz splet uličica i tremova, izbegavajući glavne ulice. Hodali su ko zna koliko dok nisu prošli kroz nekakvu kapiju i obreli se u dvorištu okruženom udžericama. – Sad smo bezbedni – reče kad se zaustavila. Uberto htede da joj uzvrati, ali ona ga ućutka pokretom ruke. – Juče sam vas videla s Injaciom iz Toleda, mnogo ličite na njega... Vi ste njegov sin, zar ne?
– Jesam. – Dobro, čula sam za vašeg oca. Znala sam da vam je ovaj čovek na tragu. Prošle noći vas je tražio u ovim četvrtima. Ispitivao je mene i moje prijateljice, pomenuo je Injacija... Htela sam da vam pomognem. Uberto prekrsti ruke na grudima. – A zašto? – To je moja stvar. – Ermelina ga izazivački pogleda, pa ga strogo osmotri. – Nemate poverenje u mene? – Zahvalan sam što ste mi pomogli – odvrati on. – Ali ne sviđate mi se. – Budući da bez mene ne možete, nije važno da li vam se sviđam. – Žena je govorila žustro, ali je prikrivala osećanja. – Moja pomoć vam je neophodna da biste oslobodili Injacija. – Ne mora da znači. – Uberto joj pokaza bisage koje je uzeo s ulice. – Ovde se nalazi nešto što će dokazati nevinost mog oca. Kad im to predam, pokazaću im da sam dobronameran. – Ne znam o čemu je reč, ali čim se pojavite pred njima uhapsiće vas i neće vam dopustiti da im bilo šta objasnite, niti će osloboditi vašeg oca. – Mogao bih da se obratim... – Niko vas neće saslušati. – Ermelina nije bila nimalo slatkorečiva. – Zar vam nije jasno? Onome ko je zatvoren na Spasiteljevom ostrvu dani su odbrojani. – Znate gde je to? Znate gde je ostrvo Zamka na moru? – Poznajem vojnike iz tamošnje kasarne. Uberto klimnu glavom. – Sećam se – saosećajno reče. – Vaš muž... – Da, moj muž – prezrivo potvrdi ona. – I mnogi drugi. – Mislite da će neko od čuvara pristati da oslobodi mog oca? – Darovitost jedne bludnice nije dovoljna da bi se jedan vojnik privoleo na saučesništvo. Moraćemo drugačije. Treba se uvući u zamak, naći Injacija i izvesti ga. – Radije bih odabrao nešto manje rizično. Ermelina odmahnu glavom. – Ako vam je stalo do oca, nemate izbora. Moraćete da ga otmete iz tamnice i da pobegnete iz
Napulja. – Ipak, vaš plan je neizvodljiv. – Uberto se namršti. – Kako ući u neosvojivu tvrđavu i pobeći iz nje živ i zdrav? – Neko je to već uradio – odvrati Ermelina uz zagonetan osmeh. – Njemu treba da se obratite. Uberta, i protiv njegove volje, ponese taj osmeh. – Sad ste mi zagolicali znatiželju. Ko je taj čovek? – Živi u četvrti Mandrakio. Zove se Nikola iz Barija, ali svi ga znaju kao Nika Ribu.
Treći deo ZAMAK NA MORU „Rođen sam pod zvezdom Nikole iz Barija; da ga je život voleo, danas bi mudrac postao, no previše vremena s ribama je proveo i mada znajuć da će ga smrt odvući, na kopno se ne vrati, nit svojoj kući; ako je i svratio, u more se vratio, i tu poslednje dane odbrojao.” Rajmon Žordan, Ayatal astra com Nicola de Bar
17. Molitva nije bila dovoljna. Ne na tom mestu. Ne ispod vrelog sunca Sredozemlja, s vetrom koji donosi miris sveta sasvim drugačijeg od njegovog. U Turingiji, sunce je ličilo na bledu zamućenu zvezdu koja na vrhuncu, usred leta, sasvim slabašno greje... A vetar... vetar u tim germanskim krajevima svakako nije bio mirisni zefir, već oštar bič što fijuče poljima. Molitva jednostavno nije bila dovoljna da se usredsredi. Konrad fon Marburg je silazio niz jednu od najstarijih kula Zamka na moru, podignutu za vreme normanske vladavine. Najradije je boravio u njoj, jer je odavala utisak čvrstine, a odaje su joj bile jednostavno uređene. Za razliku od nje, Kolevile, glavna i središnja kula bila je ukrašena motivima koji su ga podsećali na arapski stil, što je u njemu nagonski izazivalo odbojnost. Iz istog razloga je izbegavao Crkvu San Salvatore unutar zidina. Bilo je to prastaro zdanje i kao svaki spomenik iz rimskog doba, otkrivala je neprijatnu sličnost s paganskim hramovima. Ali čak i u najjednostavnijoj normanskoj kuli Konrad nije mogao da nađe ni mir ni osveženje. Dugo je stajao na vrhu uz uzan prozorčić okrenut ka moru, sve dok mu nisu zasmetali jarka svetlost i slankasti vazduh. Zato je s gotovo nezadrživim nagonom sišao niz stepenice, čvrsto držeći svoj metalni krst. Dodir tog hladnog metala malo ga je osokolio, ali ne i dovoljno. Zažmirio je, prizivajući u sećanje mračne pustare šibane vetrom i ogoljene šume, seoca iznikla oko crkava ukorenjenih u zemlju kao stoletna stabla. I napokon oseti u duši strah pred Bogom, taj čist i neizbrisiv osećaj koji je načas izgubio. Klonuo je sat ranije, kad se našao licem u lice s Tomazom. Taj dečak ga je uzdrmao, izazvavši u njemu toliko topline da ga je pomeo. Nije to bilo jednostavno ispoljavanje humanosti, pa čak ni detinje nežnosti. U Tomazu je bilo nečeg naročitog;
dovoljno je bilo da izgovori nekoliko reči da Konrad u njemu prepozna dar božje milosti, tananu svetlost Svetog duha. Ali Tomazova vera razlikovala se od njegove. Isprva se Fon Marburg uplašio da je zaražena semenom jeresi, no na kraju se umirio, poželevši načas da bude kao taj dečak, kako bi dao oduška žaru koji godinama, od detinjstva potiskuje. Onda se setio svoje lovačke prirode i brže-bolje priguši ta osećanja, kako ga ne bi preplavila. Pogrešno bi bilo da to sebi dopusti. Božanska svetlost u njemu prelama se u kristalima zimskog mraza, blistavim i oštrim poput sečiva. Zahvaljujući svojoj nepopustljivosti, Konrad je već prilikom prvog susreta uspeo da satera uza zid Hispanca nekromanta. Na pravi proces moraće da sačeka. Najpre mora podrobno da ispita ostalu dvojicu zatvorenika, kako ne bi dopustio Injaciju iz Toleda da se izvuče usled neke greške počinjene tokom istrage. U tom smislu, susret s Tomazom pokazao se kao beskoristan. Dečak je bio samo površno uvučen u događaje. Onako bezazlen, uveren je bio u nevinost trgovčevu. Na opasnost ga je upozorio iz čistog čovekoljublja. Svakako nije mogao da ga krivi zbog toga. Dokazao je da ima dobru dušu, izlažući se opasnosti kako bi zaštitio one koje je smatrao nevinima. Još neuspešnije je prošao Sužeov izveštaj. Ali Konrad je dobio informacije s druge strane, nezavisne od onih koje je izvukao iz Tomazina, a ta saznanja su povezivala lekara ne samo s ubistvom Gebearda fon Kverfurta već i sa sektom luciferijanaca. Još nekoliko detalja i sve će ih baciti na kolena. Kad je sišao iz normanske kule, prošao je zasvođenim tremom pa produžio kroz hladovinu pokrivene drvene lođe, naišavši prethodno na grupu monaha vasilijanaca, koji su se zaputili u ostrvsku crkvu. Načas je bio potisnuo odbojnost i pomislio da krene za njima. Uprkos paganskim arhitektonskim detaljima, San Salvatore je i dalje bio svetinja. Dobro bi bilo da poseti crkvu, ali ne sada. Sada je morao da ode negde drugde. Zaklanjavši oči od sunčevog odbleska, izađe iz senovite lođe i zaputi se ka velikoj terasi okrenutoj ka moru, gde ga je čekala
grupa ljudi. Među njima se isticao krupan burgmajster s Gornjeg trga. Pored njega, mršav i prav kao pritka, upravnik okruga je nameštao pojas ogrtača s primetnom nelagodom. Konrad im srdačno priđe. U odsustvu dvorskih velikodostojnika, taj čovek je predstavljao majores cives, volju civilne vlasti u Napulju. – Preuzvišeni oče – upravnik okruga mu se kruto nakloni – nadam se da uživate u Zamku na moru. – Kakvo uživanje! – Sveštenik prezrivo iskrivi lice, razdražen pri samoj pomisli na život u raskoši. – Ovamo sam došao samo da bih mogao da koristim tamnice. – Zamak je carski posed – istaknu plemić s loše prikrivenim negodovanjem. – No s obzirom na okolnosti i na papino ovlašćenje kojim raspolažete, ne možemo vas sprečiti da ga koristite. Fon Marburg zahvalno klimnu glavom, iako zapravo nije osećao zahvalnost. Po njegovom mišljenju, ko god deluje u ime Svete stolice ima pravo da raspolaže bilo čime i bilo kime. – Na kraju krajeva, car Fridrih II je uvek podržavao lov na jeretike. – Tim rečima izazvao je sagovornika da razotkrije svoju netrpeljivost. – Uprkos nedavnim nesuglasicama s papom, razume se – uz osmeh je dodao. Upravnik okruga se zajapuri, ali se prisili da oćuti. – Preuzvišeni oče – umeša se burgmajster, pokazujući na ženu i muškaraca koji su stajali sa strane. – Kao što ste zahtevali, doveo sam dečakove najbliže rođake. Želite ih da ih ispitate? Konrad se zagleda u burgmajstera, krupnog kao bik, ali blage naravi. Koristan mu je bio one noći kad su žbiri izvršili otmicu. – Nema razloga – odvrati, okrenuvši se prema paru. Oboje su bili mladi, žena je imala upečatljive, gotovo mavarske crte lica, dok je muškarčeva fizionomija otkrivala langobardsko poreklo plemića iz Akvina. – Zahtevao sam da ih dovedete ovamo samo da bi odveli dečaka. Tomazo je slobodan, prepuštam ga brizi njegovih rođaka. – I ne osvrnuvši se na izraze zahvalnosti, ponovo se obrati upravniku okruga: – Vi obavite proceduru. Ja imam druga
posla. Zatečen tim potcenjivačkim ponašanjem, upravnik je bio toliko kivan, da se ovoga puta nije uzdržao. No Konrad ga ućutka nemarnim blagoslovom, te se okrenu i udalji se, ne mareći za ritualne pozdrave koje su mu gosti uputili. Više mu nije smetala klima, već okolnosti. Obreo se u zmijskom gnezdu papinih neprijatelja, koje je zauzdavao samo strah da je car mrtav i da Grgur IV želi da proširi svoju vlast i na Napulj. Kao izaslanik Svete stolice, Fon Marburg je i te kako bio svestan da ga mrze i da ga se plaše. Ali nije se naročito obazirao na to. Čekalo ga je ispitivanje koje mora da obavi pre večernje službe. Sutradan je bio Uskrs i nije hteo da mu Nečastivi ni na koji način pomrači tu svetu priliku. Vratio se u normansku kulu i sišao u tamnice, pa naredio ključaru da mu otvori jednu ćeliju. Vojnik ga posluša, ponudivši mu da uđe s njim unutra. Sveštenik ga odbi, rekavši mu kako nema potrebe. U sobičku u kojem je jedva bilo mesta za tri duše, Alfano Imperato je čekao, sedeći u jednom uglu. Telo mu je bilo obuzeto drhtavicom, naglašenom trzajima šaka. Konrad uđe i s uvažavanjem ga pozdravi. – Časni oče, žao mi je što vas vidim takvog. – Onda me oslobodite, tako vam boga – odvrati Alfano s ono malo ponosa što mu je ostalo. Sveštenik odmahnu glavom. – Moje žaljenje ne podrazumeva vašu nevinost. – Već sam vam rekao sve što sam znao – pobuni se zatvorenik. – Ja nemam ništa s vašim luciferijancima. Nikakvim grehom se nisam uprljao! – Svi smo mi grešni. – Konradove reči bile su više od običnog prekora. – Kao božji čovek, trebalo bi to da znate bolje od bilo koga. Kanonik se smrknu. – Izvinjavam se zbog svoje nadmenosti, preuzvišeni oče.
– Oholosti – ispravi ga Germanin. – Šta? – Suprotstavljajući vašu procenu božanskoj, reklo bi se da ste se ukaljali grehom oholosti. – Konrad uperi prst u njega. – Ili možda mislite kako je vaša savest nepogrešiva poput vage Arhanđela Mihaila? – U pravu ste, molim vas za oproštaj. Fon Marburg ga sumnjičavo pogleda. – Ili je vaš greh možda laž? – Zašto bih lagao? – Zato što se plašite kazne – reče sveštenik. – U tom smislu nisu mi promakla neka neslaganja između vaše priče i onoga što sam čuo od malog Tomaza. Sećate li se šta ste mi rekli o učenjaku iz Toleda? Rekli ste da niste znali ništa o njemu dok ga Suže nije pomenuo. Dečak, međutim, tvrdi da ste ga vi prvi pomenuli. – Biće da se zbunio, drugog objašnjenja nema... – Sigurni ste? – Sećam se da je mali bio prilično rasejan dok sam ja razgovarao s francuskim lekarom. Vrzmao se po mojoj radnoj sobi, diveći se svetim slikama. Možda je pogrešno čuo... Konrad prekrsti ruke pa se zagleda u njega, ratoboran i nedokučiv. – Pazite se dobro, časni Alfano – pripreti mu. – Otkrijem li da me lažete, pomisliću da nešto krijete. Možda su vaši odnosi s Gebeardom fon Kverfurtom bili prisniji no što tvrdite... – Vi me vređate! – zajapuri se kanonik. – Ja sam iskren, prezirem svaki oblik jeresi! – U tom slučaju – odvrati sveštenik pomirljivo – poverite mi se. – Mislite da se ispovedim? – Ispovedanje spira grehe, dobri oče. Ja pak nameravam da ih iznesem na svetlo dana. Alfano ustuknu. – Ali bez oprosta to bi bilo... – Ispitivanje? – Fon Marburg prinese ruku ustima, kao da je
izgovorio nešto skaredno. Kad ju je spustio, otkrio je zaverenički osmeh. – Ispitivanje se primenjuje na one koji kriju istinu. Sa vama, međutim, želim da zapodenem poverljiv razgovor. – Zahvalan sam vam na tome, ali ja zaista ne znam odakle da počnem... Prošle noći sam vam ispričao sve o Injaciju iz Toleda i lažnoj relikviji... – Uvek postoji mogućnost da nam nešto promakne. – Fon Marburg načini neodređen pokret rukom. – U mojim očima, vi ste samo žrtva zavere jedne jeretičke sekte. Zato vas molim da u tom svetlu još jednom sagledate događaje. Za početak, ko vas je namamio? – Gebeard fon Kverfurt. – Ubijeni. – Ubio ga je vatreni talas – objasni Alfano, sve razgovorljiviji. – Plamen koji je izašao iz... Ne, nije izašao. Izbacio ga je čovek koji se stvorio niotkud. – Znate li ko je to? – Bilo je mračno, a ja previše uplašen da bih pogledao... Kao što sam vam već rekao, Injacio iz Toleda ga je nesumnjivo bolje video i otrčao za njim. Kako bi me odbranio, po njegovim rečima. – Po njegovim rečima – naglasi Konrad. Njegov pogled je otkrivao nešto više od običnog podozrenja. Pretpostavku o zločinu. Kanonik to primeti i bez razmišljanja se uhvati za taj nagoveštaj. – U stvari, mislim da me je gospar Injacio namerno ostavio. – A zašto bi to učinio ako nije i sam umešan u ubistvo? – Sad mi je jasno! – Alfano se lupi po čelu. – Hispanac je pobegao iz katakombi da ga ne bi uhvatili žbiri! – I pojavio se nešto kasnije, kako bi vas upoznao sa Sužeom od Peti-Ponta – dovrši Marburg. – Zaista mislite da je sve to puki slučaj? – Ispao sam naivan... – Nastavite, ne mari što ćete možda ponoviti nešto što ste već rekli.
Kanonik klimnu glavom. – Francuski lekar mi je postavljao pitanja upravo o Gebeardu fon Kverfurtu... Da, sad mi se razbistrilo... Taj Suže je sigurno u dosluhu s trgovcem iz Toleda. U njegovo ime je i nastupio... – Ne prenagljujte sa zaključcima – upozori ga sveštenik – nego mi recite šta je tačno zanimalo medikusa. – Kuda bi se zaputio Gebeard, da je stigao da ode iz Napulja. Konrad ga sumnjičavo pogleda. – To mi prošle noći niste rekli. – Oprostite mi, bio sam prilično zbunjen od straha... – Dobro, danas mi delujete sasvim pribrano. I zaista, Alfano se nije ponašao kao neko koga ispituju, već kao da je prešao na stranu tužitelja. Nije više drhtao, a ruke je nasilnički stisnuo u pesnice. – Gebeard mi je rekao kuda će, za slučaj da neko pita za njega kad otputuje. Neko ko će se predstaviti kao čuvar ogrtača. – Čuvar ogrtača? – ponovi Konrad. – Suže od Peti-Ponta. – Objasnite mi o čemu je reč. – Kamo sreće da mogu. Magister medicinae je sa sobom doneo ogrtač koji je trebalo da preda Fon Kverfurtu, kraljevski ogrtač raskošno izvezen motivima koji predstavljaju neke neobične simbole. – Simbole? – Inkvizitor mu se jednim skokom primaknu, nateravši ga da se trgne. – Krugovi? Golubice? Vitezovi? Na tu poslednju reč, kanonik klimnu glavom. – U sredini je bio izvezen vitez s lukom. Kako god bilo, slabo pamtim takve detalje, ne sećam se ničeg precizno... Ne znam ni čemu bi mogao da služi takav ogrtač. – Ali rekli ste da znate kuda je trebalo da ode Gebeard iz Napulja – odvrati Konrad – to jest, gde je trebalo poslati ogrtač. Jesam li u pravu? – Da, u Salerno. – A koga je tamo trebalo da potraži Suže od Peti-Ponta? – Jednu isceliteljku. – Prvi put je Alfano načas oklevao. –
Ženu koja leči suzama.
18. Crevo. Tako se zvala ulica koja vodi ka Mandrakiju, krajičku obale pokraj malog doka. Uzalud se raspitivao za stari arsenal, jer su mu svi prolaznici govorili jedno isto: treba da produži Crevom, da izađe izvan zidina i nastavi na jug sve do Mandrakija. Ali to nije bila ni ulica ni prolaz, već smrdljivi kanal prosečen između dva uzvišenja, pun otpadnih voda iz slivnika i štavionica kože, koje su tekle ka moru. Uberto je bio prisiljen da prođe posred te vodurine. U Crevu nije bilo pločnika, samo taj uzan kanal prokopan u porfiru. Napokon je izbio na proširenje oivičeno udžericama, malo naselje izniklo u podnožju uzvišenja. Naspram obronka, iza lavirinta lučkih dokova, svetlucalo je more. Prošao je i poslednji deo kosine koja ga je odvajala od Mandrakija i oprezno se osvrnuo unaokolo. Na sebi je još uvek imao odoru koju mu je dala sestra Kjara iz Grotaferate, iako je Ermelina ponudila da mu nabavi novu odeću. U toj odori je delovao gotovo neprimetno, jer su prolaznici mislili da je monah. Koračao je s kapuljačom navučenom na glavu i skrštenih ruku, dok su mu se rubovi odore vukli po blatu. Po Ermelininim uputstvima, Nikolu Ribu će naći u jedinoj gostionici u luci i Uberto uskoro na kraju ulice ugleda neku krčmu. Čim je ušao, zapahnu ga gust dim koji ga navede na pomisao da se unutra zapušio čunak, no ubrzo zatim primeti da se dim diže iz malih mangala od pečene gline, postavljenih na stolove. Omamljujuće trave, pomisli, sudeći po pospanim licima prisutnih. Po svemu ostalom, krčma se nije razlikovala od sličnih. Pijanci su dremuckali na hoklicama ili na podu, dok su ostali ćaskali ili bacali kockice. Unutra je odjekivalo od uvreda i bujica psovki, još živopisnijih od mešavine nerazumljivih narečja. Uberto se zaputi kroz taj zamagljeni metež, pa privukavši na sebe krčmarevu pažnju, diskretno mu pokaza da priđe. Kad se
čovek približio, tutnu mu u ruku jednu kovanicu i prošaputa jedno ime. Krčmar klimnu glavom i pokaza mu jednog gosta koji je sedeo izdvojen. – Pridružiću mu se – reče Uberto. – A vi mi donesite nešto da popijem. Krčmar ga odmeri s mešavinom divljenja i čuđenja. Očigledno je bilo da dosad nijedan monah nije ušao u njegov lokal, pa još monah koji traži nešto za piće. – Šta želite, oče? – Ono što on želi – odvrati Hispanac, pa se zaputi za neznancu za stolom, čoveku srednjeg rasta, izuzetno kratke kose i očiju zamagljenih dimom koji se dizao iz malog mangala. Bosonog, u uskim pantalonama kanapom pričvršćenim oko pasa, moglo bi se reći da je bio među bolje obučenim gostima lokala. Uberto sede naspram njega. – Vi ste Niko Riba? Čovek načini neodređen pokret, ni srdačan ni netrpeljiv. Niskog čela i punih usana, ličio je na majmuna. – Zavisi od toga ko pita. – Neko koga zanimaju tamnice u Zamku na moru. Čovek udahnu toplu paru iz mangala pa se zagleda u njega proširenih zenica. Uberto to protumači kao poziv da nastavi. – Priča se da ih dobro poznajete. – Zaboga! Mogao bih da vam pričam kako sam ušao tamo – izjavi Niko Riba – ili kako sam odande izašao. Uberto nije mogao ni da pretpostavi zašto je taj čovek bio utamničen u Zamku na moru i podozrevao je da nikad neće ni saznati. S druge strane, dovoljan mu je bio jedan pogled da nasluti šta se krije iza tog preplanulog lica. Nazreo je tragove dubokog razočaranja, rane čoveka koji se sukobio sa pravilima i na kraju je ga je odneo talas. Kao njegovog oca. Krčmar dojezdi kroz dimnu zavesu pa spusti na sto buteljku vina, nakloni se i nestade. Niko Riba se bez zazora posluži potegavši pravo iz buteljke, držeći na oku svog sagovornika. – Obučeni ste kao fratar, ali ne držite se tako – reče, pokazavši da nije plitke pameti.
Uberto primeti da je Niko posegnuo za pojasom, za jednom od onih nožekanja kojima mornari seku mreže i konopce ili ih, ako zatreba, potežu u tuči. – Ne bojte se – umiri ga. – Došao sam zato što mi treba vaša pomoć. – Moja pomoć? Hoćete da izvedete nekog kompanjona iz zamka? – Ne kompanjona, već svog oca. Mornar slegnu ramenima. – Šta me briga, čak i da je car lično. – Razmislite. Nemam običaj da tražim usluge ne nudeći ništa zauzvrat. – Sudeći po vašem izgledu, sumnjam da možete priuštiti sebi moje usluge. – Izgled može da prevari – odvrati Uberto, pa se dvosmisleno osmehnu. – Kažite cenu, dobri čoveče. Niko Riba ga odmeri ispod oka, pa potegnu još malo vina. – Sedamdeset tarija. – Priznajem da niste jeftini... – Imajte na umu, gosparu, da ću se izložiti opasnosti. Još ako me uhvate... – Dobro. – Hispanac nestrpljivo odmahnu rukom. – Neka bude. – Ne trčite pred rudu. Moraćete da mi platite čak i ako nešto krene naopako. – Dobro znam kako to ide. Štaviše, još nešto ću vam reći. Ako sve prođe kako treba, daću vam još trideset tarija. Ali nikome ni reči o ovome. – Uistinu imate sto tarija? Uberto klimnu glavom. – Drago mi je, gosparu. – Mornar živnu. – Ali da se razumemo, ni prstom neću mrdnuti dok ne vidim pare. – Pošteno – odvrati Uberto, pomislivši kako mu je novac najmanji problem. Otac mu je, malo pre no što su ga uhvatili, poverio na čuvanje ono što je naplatio Alfanu. Zakopao je kovanice ispod jednog drveta izvan gradskih zidina, za slučaj da
ga neko opljačka. – Sad ja vas da čujem – reče mornar. – Šta ste naumili? – Pre svega, zanima me da li je to ustinu izvodljivo. – Rizično jeste, ali obratili ste se pravom čoveku. Ja sam zasad jedini koji je uspeo da izađe iz tog zamka. – A kako ste to izveli? – Kakvo je to pitanje! – Niko Riba raširi ruke, kao da kaže da je to bar jasno. – Rođen sam pod zvezdom Svetog Nikole. Uberto ga zgranuto pogleda, pitajući se da li da prihvati to objašnjenje. Uskoro se uveri da se mornar ne šali. Bio je potpuno ubeđen u svoju priču. – Sveti Nikola iz Barija je svetac zaštitnik mog rodnog grada – objasni Niko Riba. – Štiti sve svoje sugrađane, a naročito mene, jer nosim njegovo ime. Uberto je znao za kult tog sveca, kao i priču o njegovim relikvijama, donetim čak iz Haldeje u katedralu u Bariju, koja je potom postala čuveno odredište hodočasnika. – A Sveti Nikola štiti samo vas – upita momak – ili i one kojima vi pomažete? Niko Riba mu se obešenjački osmehnu. – Vi mislite kako ćete da mi platite, a sa Svetim Nikolom ću se ja dogovoriti. Uberto uzvrati osmeh, već se kajući u sebi što je poslušao Ermelinu. Očevu sudbinu stavljam u ruke jednog bezumnika, pomisli, zureći u ushićeno lice morskog vuka. Ako prihvatim njegovu pomoć, to znači da sam i ja sišao s uma. No što je najgore, oseti kako ga obuzima slabašna nada. Nije znao da li da je pripiše intuiciji ili dimu koji se dizao iz mangala ispred njega.
19. Prsti stisnuti oko metalnog raspeća. Suže nije mogao da odvoji pogled od tog prizora, kao noćni leptir privučen plamenom. S druge strane, da bi obuhvatio pogledom širu sliku, trebalo mu je izvesne hrabrosti kojom se on nije mogao podičiti. Konrad fon Marburg je stajao ispred njega kao kip, telom zaklonivši ulaz u ćeliju. Tamna odora isticala je gotovo neprirodno belo lice s očima nalik crnim virovima mračnijim od noći. U tom trenutku, te oči posmatrale su upravo Sužea. – Nemam ja ništa s tim Hispancem – odvrati lekar s lažnom samouverenošću. – Sve što sam o njemu znao, ispričao sam vam prošle noći. Istini za volju, ispričao je i nešto više, namerno izmislivši nekoliko detalja kako bi ocrnio Injacija iz Toleda. Reakcija uslovljena željom da ga oslobode, na koju svakako nije bio ponosan. Uprkos tome, Suže je uspeo da umiri savest uveren da je bar delić tih kleveta istinit. – Cenim vašu dobru volju, ali još mi niste odgovorili na pitanje. – Iz Konradovog glasa izbijalo je izvesno nestrpljenje. – Upravo sam vas pitao da li znate zašto je ubijen Gebeard fon Kverfurt. – A otkud bih ja to znao. Govorite o čoveku kojeg nikad nisam lično upoznao. – Ipak – nastavi sveštenik – sišli ste u katakombe da ga potražite. Suže slegnu ramenima. – To vi mislite. – To nisu pretpostavke, već činjenice – primeti Fon Marburg zlovoljno. – Otac nadstojnik San Đenarela seća se vaše malenkosti, a upamtio je i da vas je upravo on uputio tamo kad ste ga pitali za Fon Kverfurta. To je, između ostalog, potvrdio i Tomazo Akvinski. – Pa šta i da je tako? – Suže je bio prilično siguran da Fon
Marburg ne zna ništa o Strelčevom ogrtaču. Ako se Alfano nije izlanuo – a logično bi bilo da nije to učinio – Švabina misija i priča o drakonitu po svoj prilici su i dalje tajna. Ipak, lekar je bio oprezan i trudio se da dokuči zašto je optužen za nekromantiju i kakve veze s ovim slučajem ima Injacio iz Toleda. – Fon Kverfurta sam tražio samo da bih od njega kupio jednu relikviju – pravdao se. – Da vidimo da li sam vas razumeo. – Sveštenik nestrpljivim pokretom odvoji prste od raspeća. – Kažete da ste se zaputili iz Pariza da biste kupili relikviju od tog čoveka? Suže dođe u iskušenje da opovrgne svoje tvrdnje, ali se uzdrža. Ipak je on magister medicinae, iako je posle tolikog putovanja bezmalo zaboravio na to. A posle poniženja koje je doživeo od Filipusa Kancelarijusa, obećao je sebi da se nikad više neće uniziti pred sveštenikom. Čak ni pred onim najopasnijim na kojeg naiđe. – Ni govora – nadmeno odvrati. – Namera mi je da stignem u Studijum u Salernu kako bih usavršio znanja iz medicinske nauke. – Nadam se da vaš odlazak nema nikakve veze s nemirima na Univerzitetu Notr Dam? – Nikakve – slaga Francuz, odjednom obuzet panikom. Nije očekivao da je Konrad fon Marburg upoznat s tim i prilično se zbunio što je to saznao u ovakvim okolnostima. Pokuša da sačuva privid ravnodušnosti. – Znam da su neki predavači udaljeni s katedri jer su se bavili filozofijom prirode – nastavi sveštenik, podozrivo ga posmatrajući. – Priča se da su se mnogi među njima zaputili u Tuluzu. Ali vi ste krenuli čak u Salerno... – Uveravam vas da moje putovanje nema nikakve veze s tim događajima. – A ja ću se postarati da to i proverim. – Fon Marburg zamišljeno protrlja bradu, pa klimnu glavom. – Da – reče – raspitaću se kod kancelara iz Notr Dama. Priča se da je vrlo predusretljiv u sličnim okolnostima. – Nema potrebe – vrdao je Suže, koga je od nervoze spopao
nagon za povraćanje. Ako se istina otkrije, posledice će biti daleko gore od oduzimanja profesorske titule. – Glasniku bi, čak i da krene na konju, trebala čitava večnost da pređe tu razdaljinu. – Srećom, postoje golubi pismonoše – odvrati Konrad strogo. – Obratiću se Kapitolu napuljske katedrale, oni sigurno imaju golubarnik – i pokretima ruku stade da podražava lepet krila. – Vrlo brzo ću dobiti odgovor iz Pariza. Suže oseti kako propada u crni bezdan. – U međuvremenu – Fon Marburg mu nije davao mira – zamoliću vas da mi opišete svoje putovanje Franačkim putem. Sećate li se nekog naročitog susreta? – Ne baš – izlete mu niotkud. Više nije mogao da obuzda nemir izazvan napornim ispitivanjem. – Onda dopustite da vam pomognem, kako bismo razjasnili okolnosti. Među vašim stvarima primetio sam i nešto milanskih dinara. Konradov glas kao da je dopirao iz daljine. Suže nije mogao da potisne iz misli sliku goluba koji nosi loše vesti, dovoljne da ga unište. Odjednom shvati da mu Konrad postavlja neko pitanje, uhvati reči „milanskih dinara” i pokuša da savlada strah. – Zastao sam u Milanu – odgovori. – Pa šta? – Pa to me zbunjuje. Milano nije ni blizu Franačkog puta. – Izgubio sam se – pravdao se lekar – ali su me dobri samarićani usmerili na glavni put. – Uputivši vas ka Montekasinu, pretpostavljam. – Upravo tako. Konrad razvuče usne u zadovoljan osmejak. – A da među tim dobrim samarićanima nije bio i neki dominikanac iz Sant’Eustorđa? Izvesni fra Benijamino? – Previše očekujete od mene. Ne sećam se. – Ali on se vas seća. – Mora biti da se zbunio. – A seća se i Gebearda fon Kverfurta. – To je neki nesporazum...
Konrad odmahnu glavom. – Vaše istrajavanje u lažima samo vas čini smešnim – ukori ga, smrknut. – Kamen koji sam našao u vašoj vreći dokaz je da ste učinili neku uslugu fra Benijaminu. I sam je to priznao. Kako god bilo, dobri fratar je po svoj prilici imao i drugih tajni, jer je odlučio da na moje oči oduzme sebi život. – Naglim pokretom zgrabi Sužea za ručni zglob, nateravši ga da odskoči. – Bacio se s balkona svog manastira, ali ne pre no što mi je otkrio da morate da nađete Fon Kverfurta. Da li vam je sada jasno, profesore? Znam zašto ste otišli u Montekasino! Ali nešto je, očigledno, pošlo naopako, jer ste morali da produžite ka Napulju. A onda je Fon Kverfurt ubijen. Lekar se otrgnu iz stiska i zausti da odgovori, ali shvati da nema izlaza. Kao Bernar, pomisli. Suočio se s daleko nadmoćnijim neprijateljem. Ali dok se njegov hrabri učenik hrabro borio, on se u potrazi za izlazom i dalje držao kula u vazduhu. I što je upornije istrajavao, sve dublje je tonuo u tragičnu stvarnost. Konačno je shvatio šta je to dovelo Fon Marburga do kuće Alfana Imperata. Ne kretanje trgovca iz Toleda, već njegovo! I čim mu je to sinulo, oštar bol preseče mu trbuh, tako silovit da je morao da klekne, ponižen i da se ispovraća. – Kao što je nesumnjivo dokazano – dodade sveštenik, izmakavši se da se ne bi uprljao. – Sad su vam jasne moje nedoumice. Iako niste lično upoznali Gebearda fon Kverfurta, izvesno je da su vam poznate njegove tajne. Tajne u koje je uključen Homo Niger. Zatvorenik je i dalje klečao presamićen, izmučen grčevima. – Već sam vam rekao... Injacio iz Toleda... On je čovek kojeg tražite... – Od koga ste to saznali? – Poverio mi je jedan monah iz Montekasina. Fon Marburg uzdahnu. – Budite precizniji, potrebni su mi dokazi. – Pitajte Alfana Imperata... Kanonik zna mnogo više od mene o učenjaku iz Toleda.
– Jeste li sigurni? – Na Konradovom licu načas sinu znatiželja, a onda se iskrivi u ljutitu grimasu. – Časni otac tvrdi suprotno. Suže je razumeo Alfanove motive i nije ga začudilo što je kanonik slagao. Alfano mu je poverio da ga za Fon Kverfurta vezuje mnogo više od pukog interesa, otkrio mu je da je on njegov sabrat! A da je to otkrio i ovom germanskom svešteniku, obojica bi pretrpeli nesagledive posledice! Ipak, magister medicinae je sada želeo samo da se oslobodi Fon Marburga i da se skupi u mraku, obuzet stidom. – On ga je prvi pomenuo... – odvrati. – Čak se pohvalio da ga je jednom već sreo. – Dakle, kanonik je pokušao da me obmane! – uzviknu sveštenik, zajapuren od besa. – Ali ja nisam... Ja ne zaslužujem da me ovako kinjite... – Zaista? – upita Konrad blaže, sažaljivo ga posmatrajući. – U tom slučaju moraćete još nešto da mi otkrijete. – Ako obećate da ćete me pustiti odavde... – Videćemo, profesore. Ali sad mi pričajte o ogrtaču. I o isceliteljki koja leči suzama. Suže mu onda ispriča sve što je znao. Galvano Punđilupo je čekao ispred ulaza u tamnice. Glava mu je bila previjena nadvoje-natroje, a razdiruć bol širio mu se celom desnom polovinom lobanje. Oko rane mu se širio otok, koji je obuhvatio slepoočnicu, vilicu i vrat. Hirurg ga je na vreme zbrinuo, spalivši mu ranu da ne bi iskrvarila, ostavivši Galvanu jezivu uspomenu na dodir usijanog gvožđa. To prokleto cvrčanje još uvek mu odjekuje u glavi. Tako ga je zabolelo da se onesvestio, utonuvši u obamrlost ispunjenu slikama Hispanca Uberta koji mu odseca uvo. Kad se probudio jedva je stao na noge i izmučen groznicom još uvek se zanosi u hodu kao da stoji na pramcu neke galije. Ali najviše ga muči ošamućenost. Desna membrana mu vibrira stvarajući kakofonično zujanje koje izaziva vrtoglavicu. Uprkos tome, Galvano je morao da dođe da podnese izveštaj
Fon Marburgu. Istini za volju, nije imao da mu kaže ništa posebno, sveštenik je već bio u toku sa svim događajima, ali taj bednik je zahtevao da sve vesti čuje iz prve ruke, jer je u svemu tražio skrivene znake. Bilo je nečeg izopačenog u tom svešteniku. Punđilupo je živeo među vojnicima i žbirima najgore sorte, ali nikad nije iskusio takav tanani sadizam. Fon Marburgova podmuklost kao da je sledila pravila neke dijabolične estetike. – Dakle, izgleda da sam pogrešio što sam vas pustio da sami radite. – Prigušene reči doprle su iz tamničkih hodnika. Klaviđer prinese ruku previjenoj rani u jalovoj nadi da će svojom pojavom izazvati sažaljenje sagovornika. – Galvano, poštedite me tog mučeničkog izraza lica – reče mu Fon Marburg, izronivši iz senke. – Ne priliči vam. Žbir prikri zbunjenost. – Nemam opravdanja, preuzvišeni. Ušao sam u trag nekromantovom sinu i našao ga... Čak bih ga i uhvatio da mu nisu pomogli. – Pomogli su mu? – Konrad se pažljivije zagleda u njega. – Sve mi precizno ispričajte. Galvanov izveštaj bio je dug i detaljan, bogat detaljima, u kojima je sveštenik naoko uživao. Međutim, kad je inkvizitor upitao za Strelčev ogrtač, Punđilupo je morao da prizna kako ga je našao, ali i izgubio i kako je verovatno završio u rukama Uberta Alvareza. – Taj ogrtač ste zaista našli u Alfanovoj kući? – upita Konrad. – Da. – Dakle, Suže je u pravu, kanonik je slagao... – Nameravate da osudite Alfana Imperata, preuzvišeni? – Naprotiv. – Fon Marburg odmahnu glavom uz lukav osmeh. – Pustiću ga, kako bih pratio njegovo kretanje. – A nekromant? – upita vojnik, ispoljivši zluradu znatiželju. – Jeste li ga već ispitali? – Još nisam. Sve u svoje vreme. Njega ću ispitati kad dođem do nesumnjivih dokaza da je kriv – odvrati Konrad. – Zasad ćemo ga ostaviti da se krčka na tihoj vatri.
– Razumem. – Ako me neko bude tražio, kaži da sam u Crkvi San Salvatore – reče sveštenik, pa se zaputi ka stepeništu. – Moram da saberem misli. Punđilupo ostade sam. U tamničkoj tišini, bol kao da mu se pojačao. Čas se širio pulsirajući, čas ga je probadao na pojedinim tačkama, terajući ga da stegne zube. Ali ono što klaviđer nije mogao da zaboravi, bila su lica ljudi koji su ga doveli u takvo stanje, lica Uberta Alvareza i one bludnice. Možda njegova osveta neće biti tako istančana kao Fon Marburgovi planovi, ali zakleo se samom sebi da će mu skupo platiti. Iako mu je nekromantov sin zasad bio nedostižan, nešto je ipak moglo da mu pruži zadovoljstvo. I da mu ublaži bes. Unapred se naslađujući osvetom, prošao je tamničkim hodnikom i zaustavio se ispred ćelije u kojoj je bio zatvoren trgovac iz Toleda. Lukavo se zacerekavši, posegnu za vratima.
20. Otkad su ga zatvorili, Injacio je razmišljao o onom što se dogodilo tražeći dokaze svoje nevinosti ili bar neku nespornu činjenicu koja bi potvrdila neosnovanost Fon Marburgovih optužbi. Udubljen u te misli, predviđao je šta ga čeka. Poznata mu je bila sudbina optuženih za jeres i nekromantiju i nije gajio nikakve iluzije u vezi s tim. Priče o gubilištima, lomačama i mučenjima ubile su u njemu svaku nadu da će iz tamnice izaći onakav kakav je u nju ušao. Ta pomisao mu je izazivala jezu. Osim toga, nije znao šta je s Ubertom. U srcu se nadao da je bar on uspeo da pobegne, ali sumnja da mu se nešto dogodilo terala ga je da proklinje sebe što ga je doveo u Napulj. Pokušao je da se priseti svih detalja od one večeri, zadržavajući se na pojedinostima koje je primetio u konaku Crkve San Đenarelo. Iako je bio usredsređen na Fon Marburgovo ispitivanje, dobro se sećao svega što je tom prilikom čuo i video. Razrađivao je te utiske u osami svoje ćelije, trudeći se da dokuči u kakvu je to spletku uvučen. Ništa mu drugo nije preostalo, ako hoće da nađe izlaz. Prva zagonetka koju je trebalo rešiti bili su simboli istetovirani na ruci Gebearda fon Kverfurta. Dovoljno je zapamtio da bi mogao da ih protumači kao znake pripadnosti nekoj tajnoj sekti. Ali bilo je tu još nečega. Slika Merkurovog krilatog štapa bila je očigledan dokaz da je reč o nekom hermetičkom kultu i omogućila mu je da protumači slike zmije i pehara kao simbole mudrosti i znanja. Isprva je verovao da se ti simboli odnose na Ofite, posvećene Zmiji, òphisu, 11 koja je Adama i Evu uputila u tajne znanja. Međutim, kad je malo bolje razmislio, neuverljivo mu je delovala mogućnost da Fon Kverfurt pripada sekti koja već vekovima ne postoji. I ostale slike, kao što je Bogorodica s malim Hristom, opovrgavale su tu početnu pretpostavku. Zaključio je da se ključ misterije krije u slici viteza. Previše je podsećala na izvezeni motiv na Strelčevom ogrtaču da bi
poverovao u slučajnost. Ali nije mogao doslovno da ponovi one hijeroglife, te nije mogao ni da ih protumači, ali ni da dokuči šta ih povezuje s krugom nacrtanim ugljenom u spavaćoj sobi Gebearda fon Kverfurta. Zato se usredsredio na drugu stranu problema: na Fon Marburgovu opsednutost učenjakom iz Toleda, takozvanim Homo Nigerom. Po Konradovim rečima, taj čovek je predvodio sektu luciferijanaca, kojoj je, nesumnjivo, pripadao i sam Fon Kverfurt. Ipak, umešanost Nečastivog nije mu delovala uverljivo. Trgovac je verovao u postojanje anđela i demona i u njihovu sposobnost da utiču na život smrtnika. Verovao je i da se anđeli i demoni mogu prizvati, budući da je svojevremeno i sam to pokušao da učini, primenjujući znanja iz Utera ventoruma. Ipak, događaji kojima je svedočio u katakombama na Kapodimontu bili su sasvim drugačije prirode. Nije tu bilo ničeg natprirodnog, a vitez koji je ispaljivao vatrene strele svakako nije duh iz pakla. Ali ko je on i šta mu je cilj, i dalje je za Injacija bila tajna. Da je mogao da istražuje na osnovu tetovaža, ogrtača i magičnih krugova, sigurno bi rasvetlio te događaje i dokazao da on nije učenjak iz Toleda za kojim Fon Marburg traga. Kako god bilo, jasno je da Konrad nije spreman da ga pusti na temelju osnovane sumnje, naročito ako je uveren da se već dokopao krivca. Neki zvuk ga natera da se trgne. Injacio shvati da je bio zaspao. Toliko je bio iscrpljen da po svoj prilici nije ni bio svestan kad je utonuo u san. Zapita se koliko dugo je spavao, no onda se priseti da je sanjao Leandra. Zapravo, sanjao je njegove krike. Krike dečaka kojeg proždire tmina, sasvim drugačija od ove koja guta njega, ali jednako nemilosrdna. Potisnu zebnju koju mu je taj san uvek izazivao i usredsredi se na zvuk. Zvuk je bio stvaran, poticao je od škripanja vrata na ćeliji. Obnevideo od svetlosti baklje, samo je nazreo obrise prilike
koja je ušla i osetio je kako ga obuzima strepnja. Očekivao je Konrada fon Marburga, čoveka koji ima moć da anatemiše ljude, no umesto njega je ugledao klaviđera. Bez ikakvog objašnjenja, Galvano Punđilupo se preteće ustremi na njega. – Gade hispanski! – prosikta, otrgnuvši ga iz obamrlosti. – Platićete vi meni! – Zašto...? – promuca trgovac, osetivši da ga je ovaj zgrabio za gušu. – Za... šta? U vojnikovom pogledu sevnu likovanje. – Za ono što mi je uradio vaš sin! – Pokaza mu na previjenu glavu i u nastupu gneva udari ga pesnicom u stomak. Injacio klonu, savladan bolom, no čim se povratio vide da će ga klaviđer šutnuti. Nije dopustio da ga i ovog puta uhvati nespremnog. Zgrabio ga je za vrh čizme i snažno odgurnuo, nateravši ga da padne. Punđilupo se pruži nauznak, besno zaječa i udari potiljkom o kameni pod. U strahu da će ustati i nastaviti, trgovac skoči na noge, uze čuturicu i pogleda ka vratima... Ostala su otvorena! Načas zastade, onda se prenu pa izađe iz ćelije i dade se u trk kroz mračan hodnik. Odmah je odbacio nagon da pojuri ka svetlu, procenivši da će sigurno nabasati na stražare, pa odluči da krene kroz tamničke hodnike u potragu za nekim izlazom. Mreža hodnika je bila veća no što je zamišljao, a nije mogao ni da nasluti kuda će ga odvesti. Nije se mnogo nadao, ali možda će mu se sreća osmehnuti. Možda, ponovi u sebi. Onda začu odjek usplahirenih glasova; klaviđer je tražio pojačanje. Trgovac ubrza pa na kraju hodnika siđe niz kamene stepenice. Senke su bile sve svetlije, vazduh oštar i napokon svod i zidovi s desne strane nestadoše, a iznad njega se ukaza nebo. Zaslepljujuće sunce obasjavalo je zid od cigala iza kojeg se uzdizala strma litica. Injacio pogleda s ivice šiban vetrom i smrknu se. Sve dole do školja vijugao je vrletan obronak litice. More se razbijalo o školj režeći kao divlja zver. Kasno je čuo pokret iza leđa, kad su mu se nečije ruke već
stezale oko vrata. Snažan, čvornovat stisak. Nije se predao tom stisku, ali je ustuknuo pred rečima koje mu je pridošlica uputio: – Kuda ste se zaputili, gosparu? Mi smo na ostrvu! Odavde se ne može pobeći! – Razgovarao sam s Nikom Ribom – reče Uberto. S duge strane stola, Ermelina znalački klimnu glavom. Sedeli su u nekom suterenu na rubu jednog dvorišta u San Bjađu, nedaleko od Porte Nolane, u utočištu u kojem bi Ermelina zanoćila kad treba da se sakrije. Na spratu se nalazila gostionica, a gostioničar je rado primao goste koji ne preziru žensko društvo. Popodnevno svetlo jedva se probijalo kroz otvor između tavanice i staze na ulici. Ubertu nije smetala ta polutama, jer je skrivala lice žene spasavši ga neprijatne obaveze da gleda u oči tu bludnicu za koju je verovao da je nekad bila ljubavnica njegovog oca. Nekadašnja ljubavnica koja je, povrh svega, i dalje zaljubljena u njega. Zašto bi se, inače, toliko trudila da ga oslobodi iz zatočeništva? Pre no što je stigao da nastavi, Ermelina reče: – Imam i ja novosti. – Šta ste otkrili? – Dečak i kanonik su pušteni. – Sigurni ste? – Priča se da će Alfano Imperato noćas držati službu u Katedrali Santa Restituta povodom Uskršnjeg bdenja. – Žena prezrivo iskrivi lice. – Time će, pre svega, dokazati svoju nevinost. – A Tomazo? Kako je on? – Ne fali mu ni dlaka s glave. Poverili su ga rođacima. Uberto se udubi u misli. – Kad se održava služba? – U vreme večernje. – Ermelina je očigledno prozrela njegove namere, jer se namrštila. – Ne budite nesmotreni, ne možete otići tamo! On se odlučno zagleda u nju. – Ipak ću otići. Hoću da vidim
Alfana. – Čemu to? – Možda zna nešto o mom ocu. A možda ću čak uspeti da ga nagovorim da se zauzme za njega. – Ne zavaravajte se, gosparu. Na kraju će vas uhvatiti. – Kad smo već kod rizika – odvrati Uberto – upravo sam hteo da vam kažem kako mi vaš plan ne uliva poverenje. Onaj Niko Riba živi u nekom svom svetu, nepouzdan je. – Budite sigurni da je pouzdaniji od mnogih božjih ljudi. – Nagnu se preko stola i uhvati ga za ruku. – Nemojte ići Alfanu, preklinjem vas. Uberto istrgnu ruku, razdražen tim dodirom. On je već odlučio, a ta bludnica svakako ga neće naterati da se predomisli. Ako postoji mogućnost da oslobodi Injacija ne kršeći zakon, neće je propustiti. – Moram da pokušam – zaključi, udarivši pesnicom o sto. Podignuta pre više od pet vekova, Katedrala Santa Restituita je, uprkos vizantinskom stilu gradnje, unutra bila mračna i gotovo bezbojna. Uberto je voleo crkve s velikim prozorima, oslikane freskama, naročito onim s plavim detaljima, koji su ga podsećali na Bogorodičinu veličanstvenost. No u tom trenutku ionako nije osećao potrebu da se prepusti verskom zanosu. Bogomolja je vrvela od ljudi, njihov žamor je bio zaglušujuć. Biće da je ceo grad saznao za kanonikovo hapšenje, sudeći po tome kako su svi nagrnuli na Uskršnje bdenje. Probijao se kroz gužvu ka glavnom crkvenom brodu, kako bi se što više primakao oltaru i tu sačekao završetak službe. Potom će tražiti od Alfana da ga primi. Već je znao šta će mu reći. Pozvaće se na hrišćansko milosrđe i na potrebu da se pomogne slabima i ugroženima. Pre no što kazne osumnjičene, crkveni oci imaju moralnu obavezu da se uvere u njegovu krivicu. Onda će mu Uberto dokazati da njegov otac nije kriv. Mogao je da mu pruži i objašnjenja i dokaze. Potvrdiće mu da je Injaciovo hapšenje posledica velikog nesporazuma. Uostalom, zar nije i
sam kanonik bio žrtva nesporazuma? Ko bi bolje od njega mogao da ga razume! Osokoljen sopstvenom pravednošću, zaustavio se iza grupe vernika kako bi neprimetno pratio događaje. Alfano Imperato je stajao za predikaonicom. Već je privodio kraju propoved, pogleda prikovanog za klupe na kojima su sedeli klerici. Delovao je uznemireno zbog prisustva visokog krupnog sveštenika u tamnoj odori. Uberto se zapita da li je to Konrad fon Marburg, pa stade da se osvrće u potrazi za vojnicima. Nijednog nije spazio. Po završetku službe, kanonik siđe s predikaonice i na brzinu blagoslovi vernike. Kao da je jedva čekao da ode, hitro izađe iz apside, u prolazu se pozdravi s grupom postulanata pa se bezmalo iskrade ka desnom brodu i nestade iza vrata u senci. Uberto je bio predvideo takav ishod. Ermelina mu je pričala o tom mračnom prolazu koji katedralu povezuje sa susednim zadnjem, Krstionicom Svetog Jovana na studencu. Taj prolaz su koristili sveštenici da se neopaženo udalje posle službe. Kad je Alfano stigao do Krstionice, prilika s kapuljačom bila mu je za petama. Uberto otkri lice kako bi ga kanonik prepoznao, pa ga s uvažavanjem pozdravi. Kanonik se usplahiri. – Vi... Šta ćete vi ovde? – Presvetli oče, molim vas da me primite. – Kako da ne! – Svešteniku zadrhta glas. – Ne razgovaram sa osumnjičenima za nekromantiju. Uberto se svakako nije nadao kanonikovoj blagonaklonosti, ali nije očekivao ni ovakvu netrpeljivost. Odluči da mu mirno objasni zašto je došao, ali Alfano mu ne dopusti ni da zine i požuri ka izlazu. Hispanac ga sustignu. – Niste u pravu – tiho reče. – Molim vas da me primite! Kanonik je i dalje izmicao između stubova, sena među senama. – Odlazite, ili ću zvati upomoć! Umesto da ga posluša, Uberto ga prestignu, sprečivši ga da
izađe. – Izvinjavam se zbog drskosti – reče, pa kleknu preda nj. – Uzdam se u vaše plemenito srce... Umesto odgovora, osetio je kanonikovo stopalo na ramenu, kako ga silovito gura. Hispanac pade na pod, zbunjen, a kad ugleda sveštenika kako grabi kroz portu, obuze ga gnev. Nikad ga niko nije tako ponizio. Uspravi se preplavljen gnevom, obuzet željom da kazni tog drskog sveštenika. Kad je izbio na ulicu, primetio je Alfana kako nezgrapno trči sa zadignutim rubovima odore. S nekoliko dugih koraka smanjio je rastojanje koje ih je delilo, a zatim ga i sustigao, rešen da mu se osveti. – Moj otac je nevin! – prosikta. Sveštenik htede da mu odgovori, ali momak ga odgurnu, oborivši ga na šljunkovitu stazu. Iz usta mu se, zajedno s prašinom, ote zgranut uzvik, a onda se pridignu na sve četiri, pokušavajući da ustane. Pogled na nešto malo svetlucavo odvrati ga istog trena od tog nauma. – Molim vas da me saslušate, časni oče – prosikta Uberto, stežući bodež koji je nosio oko vrata. – Da li biste mi to učinili? – Ne mogu vam pomoći – zaskiča Alfano. – Konrad fon Marburg je već odlučio... – Hajde, hajde. – Trgovčev sin ga levom rukom dohvati za kosu, pomažući mu da ustane. – Kad onako uverljivo propovedate, sigurno ćete uspeti i njega da ubedite. – Ne mogu, verujte mi! – Bolje bi vam bilo da mi pomognete – upozori ga Uberto, pa mu uperi bodež u stomak, svestan da nimalo ne bi oklevao da ga upotrebi. Ovo je bilo sasvim drugačije od onih pretnji kanonikovoj sluškinji na Gornjem trgu. Sada pre njim nije stajala žena, već drznik koji mu je uskratio poštovanje, a uz to je božji čovek. Pri pomisli na kanonikovu bezobzirnost, još jače je pritisnuo bodež. – Da vam nije palo na pamet – reče Alfano, uplašivši se onog najgoreg – inače ču vikati... – Na sopstveni rizik. – Fon Marburg me je upozorio – nastavi kanonik plačnim
glasom – podmukli ste kao i vaš otac... – Ako mi pomognete, nemate čega da se plašite. Hoću da ga oslobodim. – Težak poduhvat. – Naprotiv, dovoljno bi bilo da vi posvedočite da je nevin. – Pa da na sebe navučem sumnju? – A zašto biste se toga plašili!? – Uberto je bio spreman da mu zarije bodež u trbuh, ali tog trena mu nešto sinu i on se zaustavi. – Šta ste time hteli da kažete? Da niste umešani u optužbe protiv njega? Kanonik se namršti. – Ne! Nisam ja... Hispanac ga silovito ošamari, rasekavši mu usnu. – Bolje bi vam bilo da mi kažete istinu, brzo! – Kako nije dobio odgovor, povuče ga za kosu. Alfano zaciča i izvi se da bi umanjio bol. – To je bio Gebeard fon Kverfurt! Pričao mi je o svom učitelju... A ja sam bio radoznao, hteo sam da saznam, da naučim... Uberto ga je čvrsto držao, ne dopuštajući mu da mrdne. – Uz prikladne mere postajete i te kako blagoglagoljivi – primeti, sada već obuzet nelagodom. Bes je uminuo i pred sobom je video samo čoveka kojem nanosi bol. Ali taj čovek je previše znao. – Priznajte. – Ne mogu! Ne mogu! – Priznajte kad vam kažem, jer tako mi boga... Osetivši kako mu oštrica para kožu, sveštenik diže ruke kao da se predaje. Lice mu je pomodrelo, obliveno znojem i suzama. – Učenja tog čoveka iz Toleda raznovrsna su – prošaputa, pogledavši na pustu ulicu. – Svakako vam ih ne mogu preneti ovako, u dve reči... – Slobodno zadržite za sebe svoje teorije – odvrati Uberto, koji nipošto nije hteo da mu dopusti da izvrda. – Mene zanima samo ono što će Fon Marburga uveriti u nevinost mog oca. – Onda morate pokazati da ste u pravu. Morate mu izložiti dokaze. – Kakve dokaze?
Kanonik ga pokretom zamoli da ga pusti. – Ako vam kažem, ne smete me odati. Hispanac preteće podiže ruku kao da će ga ponovo ošamariti. – A šta ako mu predam vas, uz optužbu da ste lagali? – Niste u položaju da uradite tako nešto – odvrati sveštenik, štiteći lice rukama. – Sve bih porekao, a vi biste završili u ćeliji sa svojim ocem. Uberto se zamisli nad tim rečima, pa povuče oružje i prezrivo ga pogleda u oči. – Dobro, upravo ste zaradili moje ćutanje. Šta to treba da predam Fon Marburgu ne bih li ga privoleo da se predomisli? Pre no što je odgovorio, Alfano je namestio odoru i protrljao stomak, tamo gde mu je bodež razderao kožu. – Isceliteljku – reče zatim. – Kakvu isceliteljku? – Ženu kojoj je trebalo predati Strelčev ogrtač. Ženu o kojoj mi je pričao Gebeard fon Kverfurt, a ja je pomenuo Sužeu od Peti-Ponta. – Dobro, gde mogu da je nađem? – Živi u Salernu. Suzama leči bolesne. – Baš čudno; ne možete ništa preciznije da mi kažete? – upita ga Uberto, pa primetivši izvesno protivljenje u Alfanovom pogledu, prikova ga uza zid, ponovo ga zaplašivši. – Ne igrajte se mojim strpljenjem! – Vi niste svesni šta tražite od mene... Ako Fon Marburg sazna... – Obećao sam vam da ću ćutati. A sad pričajte, ili ću vas poslati Stvoritelju! Pred takvom pretnjom, kanonik mu samo pokaza da sagne glavu i nešto mu šapnu. Trgovčev sin se s nevericom zagleda u njega. – Govorite u zagonetkama. Šta to znači? – Ne znam, kunem vam se. Ali pretpostavljam da... Kanonikov glas prekinu lupkanje kopita. Strahujući da će ga neko napasti, Uberto se osvrnu, spremajući se da pobegne i tek
tad primeti da se smrklo. Suton je preobrazio Gornji trg u mozaik senki i skerletnih odsjaja. Iz tog mozaika izroni jedan vitez. Ali ne bilo kakav. Onaj vitez. Onaj isti koji se nekoliko dana ranije pojavio na Kapodimontu. Onaj isti koji je ubio Gebearda fon Kverfurta. Veličanstven i zastrašujuć, na glavi je imao šlem i krzno prebačeno preko ramena. Uberto se skameni kao da je ugledao neko natprirodno stvorenje. Još više se zaprepasti Alfano, kojeg kao da je obuzeo neki mističan strah. – Et vidi, et ecce equus pallidus – promuca. – Et qui sedebat desuper nomen illi Mors, et Inferus sequebatur eum. 12 Umesto da potera konja ka njima, vitez ga zauzda i uperi koplje u kanonika. Oružje nalik toljagi ili skiptru bilo je kraće i deblje od običnog koplja, vrha zaobljenog poput nara, koji se završavao kljunom. Iz tog vrha najednom sinu zaslepljujuća svetlost za kojom usledi prasak. Uberto zinu u čudu, obnevideo od jarkog svetlosnog luka. Onda začu neartikulisan krik i kad se okrenu ugleda Alfana gde pade na tlo. Sveštenik se uvijao poput jegulje, a iz grudi mu je štrčala nekakva plamena krhotina. Vrh koplja! Uberto se sagnu da ga iščupa, ali kako ga je dotakao izmakao je ruku da se ne bi opekao. Taj projektil ispuštao je čudne zvuke, nekakav zvižduk sličan siktanju zmije. Na kraju iz njega suknu plamen. Uberto nasluti opasnost pa se malo izmaknu, taman na vreme da vidi kako se plamen širi uz zaglušujuće šištanje. I kao što je buknuo, tako se i ugasi ispuštajući pramenove dima koji su vonjali na sumpor. Na stazi je ležalo telo Alfana Imperata, a iz kratera koji mu je zjapio nasred koša, dopiralo je cvrčanje. Uberto podiže pogled da potraži viteza, ali više ga nije video. Na njegovom mestu stajao je čovek u crnom, koji je u tom trenu izašao iz Krstionice: Konrad fon Marburg. Sveštenik razrogači oči u gnevu i neverici, a onda pogleda Uberta, jedva se uzdržavajući da skoči na njega. Prinese desnu
ruku raspeću koje je nosio oko vrata, a levu optužujuće uperi u trgovčevog sina. – Nisam ja to uradio! – uzviknu momak, svestan da prizor na koji je Konrad naišao govori drugačije. Fon Marburg je nepomično stajao, dok se iza njega valjala bujica koraka. Alfanovi krici i onaj prasak privukli su mnoštvo znatiželjnih. Uberto nije mogao da odvoji pogled s tog lica. Nije želeo da ostavi utisak da se predaje, kao ni da pokaže slabost. Može on da izdrži taj pogled! Može da se suprotstavi tom čoveku! I načas ga obuze iskušenje da se zaputi ka njemu kako bi se odbranio od njegove neme optužbe. No nije smeo dozvoliti da ga uhvate. Previše toga je zavisilo od njega. Zato pobeže. Konrad fon Marburg je gledao za njim, ne mareći za svetinu koja se okupljala oko tela Alfana Imperata.
21. Ulfus je zurio u vatru dok su mu misli netragom bežale. Nikad nije bio u stanju dugo da se zadrži na nekoj uspomeni, na razmišljanju o nečem određenom. Sve je izmicalo njegovom umu, nošeno tamnom nemilosrdnom strujom kao onom dunavskom. Ostaci od zemlje otrgnuti, lica, reči, odjeci sopstvenog života i života drugih ljudi. Sve je to oticalo mešajući se, da bi ga na kraju progutao melstrom. 13 Odavno je Ulfus zaključio da njegov um nije sazdan da pamti, već da zaboravlja. Možda je upravo zato Mudrac izabrao njega među mnogima. Biće da je, zagledavši se u njega, uočio račvanje podzemnih reka koje otiču ka zaboravu. Tako i sad, poslednji put pomisli na kanonika pre no što ga muljevita bujica zauvek odvuče u nedostižne dubine. Već je zaboravio crte lica tog čoveka, njegovu figuru, čak i način na koji je skončao. Uskoro će se Alfano Imperato stopiti sa svima ostalima. Počivaće u kosturnici bezimenih, u talogu izmešanih slojeva. Isprva je ulfus mislio da nije nužno ubiti kanonika. Pomislio je kako je smrt Gebearda fon Kverfurta dovoljna da prekine potragu za ogrtačem. Staza koja vodi do njega kao da je zauvek bila prekinuta. Onda se niotkuda pojavio taj germanski sveštenik i događaji su poprimili neočekivan obrt. Zato je bolje bilo ukloniti svakoga ko nešto zna, čak i one nedužne. A kanonik je previše znao da bi bio pošteđen. Sačekao je da kanonik izađe iz dobro čuvanog Zamka na moru, u koji nisu mogli da prodru. Ali što je više ljudi uklanjao, okolnosti su se sve više zapetljavale. Srećom, sve će se razrešiti još jednim, poslednjim ubistvom. Ubistvom jedne žene. Ulfusu bi draže bilo da to izbegne. Nije voleo da ubija žene i teško je to zaboravljao. Njihovi pogledi i lica preobražavali su se u stenje oko kojeg su se vrtložile podzemne vode njegove savesti. Ipak, voda će s
vremenom zdrobiti i najtvrđi kamen. Žena svakako nije bila najveći problem. Strelčev ogrtač kao da je netragom nestao, a on je morao da ga se dokopa dok neko ne otkrije tajnu. I ogrtaču je suđeno da završi u vrtlogu. Naročito ogrtaču. Niko ne sme da prozre njegovu povezanost s Mudracem. I niko ne sme da otkrije ime Lovca izvezeno na ogrtaču. Etiopljaninovo ime. Ime ukletog kralja.
22. Uprkos strogoj proveri onih koji dolaze na Spasiteljevo ostrvo i odande odlaze, lake žene su imale slobodan pristup Zamku na moru, naročito posle sutona, kad bi pohrlile da pruže zadovoljstvo vojnicima. Zato Ermelini nije bilo teško da pripremi noćni pohod na ostrvo. Pošto je okupila nekoliko prijateljica, sačekala je zvona za početak večernje službe i krenula. Jedini način da se peške stigne do zamka bio je kameni most na stenovitoj prevlaci, pupčana vrpca koja je spajala ostrvo s kopnom. Praćena grupom bludnica, Ermelina se bez oklevanja zaputi preko mosta. Prešla ga je toliko puta da je zapamtila svaki detalj. Bio je dugačak oko dve stotine koraka, dovoljno da još jednom razmisli o svom planu ili da odustane. Uberto se iz katedrale vratio uznemiren i nemoćan. Posle tog neuspeha, Injacija je mogao da oslobodi samo ako sazna gde ga tačno drže i pomogne mu da pobegne morskim putem, kako je predložio Niko Riba. Ermelina je krenula na ostrvo da izvede svoj deo plana. Već je bila prešla stotinak koraka kad je izrez na haljini morala da pokrije šalom. S morao je duvao hladan vetar, oštar kao sablja, no ona se naježila pre svega pri pomisli na ono u šta se upušta. To joj je ličilo na neku lakrdiju. Ona, koja se nikad ni za koga nije žrtvovala, sad se bez razmišljanja izlaže opasnosti. Injacio je bio najvažniji čovek u njenom životu. Jedini koji je u njoj pobudio iskrena osećanja. I sad sva zatreperi kao neki devojčurak pri pomisli da će ga ponovo videti. Ipak, bilo je gorčine u tim osećanjima. Ermelina se nije zavaravala: čim bude slobodan, trgovac iz Toleda zauvek će otići. Na tu pomisao oseti se izgubljenom na toj kamenoj traci okruženoj crnom vodom, dok su se pred njom, ispod zvezdanog neba, isticali sve bliži obrisi kule Kolevile. Natera se da sačuva mir. Uskoro će ući u zamak i ako se oda, vojnici će je bez razmišljanja ubiti. Iako je u životu svašta pretrpela, bezumno se plašila smrti. Strepela je da će završiti u
paklu, onom koje opisuju sveštenici, gde žene bacaju u vatru i podvrgavaju ih neopisivim mukama. Ali još više je strahovala da će za vjeki vjekova ostati u čistilištu, bez mogućnosti da se iskupi za ono što je za života bila. U očima nebeskog oca, zauvek će ostati bludnica za koju nema iskupljenja. Bolje da padne u zaborav. Bolji je i potpuni mrak. Onda joj pažnju privukoše dve svetlosne tačke koje su treperile u dnu staze, ispred Glavne kapije. Ličile su na oči zveri koja vreba s ulaza u zamak. Korak po korak, postajale su sve krupnije, sve dok se nisu uobličile u baklje u rukama dvojice stražara. Viši vojnik pođe im u susret pa se komično nakloni. Ermelina zastade, pa uprkos hladnoći pokaza izdašan izrez na grudima. – Možemo li da prođemo, lepi gospodine? Vojnikov pogled otkrivao je mračne želje. – Ne pre no što platite mostarinu. Žena se tobože zbunila. – Zar ovde? A šta ako nas neko vidi? – A ko će nas videti u ovom mraku?! – Vinčenco, u pravu je drolja – umeša se njegov kolega. – Ako naiđe germanski sveštenik, onaj novi, nagrabusili smo – pa pokaza ženama da prođu. – Požurite, gospe. Prođite. – Pustićeš ih same da odu? – pobuni se onaj krupni. – Bez brige, nećemo se izgubiti – umiri ga Ermelina, ne mogavši da sačeka da im okrene leđa. – Znamo put. – Valjda je tako, ali ja ću vas ipak otpratiti – nije odustao vojnik. – Hoću svoj deo. Ermelina nije mogla da mu se usprotivi, iako je znala da taj vojnik može da joj pomrsi račune. Moraće nekako da ga se reši. Dok je prolazila kroz kapiju, još jednom je pogledala ka moru, u potrazi za lađom koja je u to vreme već trebalo da se ukaže na pučini oko Spasiteljevog ostrva. Ali u onom mraku ništa se nije videlo. Lađa je uz povoljan vetar sekla natmušene talase. Dugačka i uzana, s trapezoidnim jedrom, takozvana menaika,
kao većina plovila u Kampaniji koja služe za lov na sardele. Ova na kojoj se nalazio Uberto bila je nešto manja, bez potpalublja i vesala, jer je Niko Riba mogao sam da upravlja njome. Mornar je upravo bio ugasio sveću na krmi kako ga ne bi videli iz Zamka na moru. U Napuljskom zalivu, naglas je rekao, umeo je da se orijentiše i vezanih očiju. Uberto mu ne odgovori. Ozbiljno je sumnjao u njegov plan i pokušavao je da skrati vreme zureći u more. Ali čim je ugledao crne obrise zamka naspram zvezdanog neba, uznemirio se, zaplašen pred tolikim kulama osmatračnicama na neosvojivim zidinama. Ako je Fridrih II odlučio da upravo tu sakrije carsko blago, nije to učinio slučajno. Ipak, nešto drugo ga je brinulo. Nije prestajao da misli na smrt Alfana Imperata i na čoveka s vatrenim kopljem. Pre no što je izdahnuo, kanonik je promucao jedan od najstrašnijih delova Apokalipse, dolazak jahača posle otvaranja trećeg pečata. Šta ga je nagnalo da se približi misteriji koje se toliko plašio? Uberto nije znao odgovor, a nije mogao ni da potisne opčinjenost koju je osetio pri pogledu na vitezovo koplje, baš kao što se dogodilo njegovom ocu. I kao i on, rizikovao je da ga uhvate. Ermelina je bila u pravu i to mu je pogodilo sujetu. Ne liči na njega da reaguje tako nesmotreno. Istini za volju, na pameti mu je bilo samo da što pre reši problem i vrati se kući. Nije mogao da se smiri pri pomisli da nikad više neće videti ženu i ćerku. Zato je, na kraju, ipak odlučio da se osloni na bludnicu, koja je za razliku od njega delovala hladnokrvnije. Menaika napravi blagi zaokret pa nastavi ka jugu, usporavajući. Niko Riba podglavi kormilo i zaveza jedro. – Ovde ćemo – reče. – Predaleko smo od zamka – primeti Uberto. Mornar pokaza ka glavnoj kuli okrenutoj ka moru. – Ako još malo priđemo, stražari na vrhu će nas videti. – Onda, šta ćemo sad? – Vi ćete čekati ovde. – Baranin baci sidro. – Ja idem sam. – Plivaćete do zamka? Ali to je ludost! Čak i da stignete ispod
zidina, bićete laka meta strelcima. Mornar skinu jaknu i pantalone, potpuno se obnaživši. – Ništa mi se neće desiti ako budem plivao ispod površine vode. Uberto ga zgranuto osmotri. – Niko ne može tako dugo da zadrži dah. Niko Riba se zasmejulji pa otvori neku prilično veliku bačvu koja je stajala na pramcu. Za stranice bačve bili su pričvršćeni tegovi različite težine, kamenje, cigle, pa čak i glava neke stare statue. Uberto nije mogao ni da nasluti čemu mu to služi. Baranin ubaci bačvu u vodu s otvorom nadole. – U njoj ću moći da dišem – reče, pa duboko udahnu i skoči. Uberto je, zgranut, dugo posmatrao površinu mora, ali nije ga video da je izronio. Pošto su ušle na Glavnu kapiju, Ermelina i njene prijateljice obreše se unutar zidina Zamka na moru. Vojnik, onaj plavokosi grmalj po imenu Vinčenco, išao je nekoliko koraka ispred, svaki čas se osvrćući kako bi među ženama našao neku po svojoj meri. Popeše se uz kratke stepenice pored zasvođenog ulaza u normansku kulu pa produžiše uzbrdo, skrenuvši uz ulicu koja se protezala uza zidine. Da je bio dan, s tog mesta bi uživale u pogledu na more i na obližnje naselje. Ali bio je mrak, a iskrice baklji ličile su na odbleske sazvežđa. Zaputili su se u kasarnu, kao uvek. Ermelina je revnosno igrala svoju ulogu, iako je znala da će morati da se vrati sve do tvrđave na ulazu kako bi stigla do tamnica, a zatim da nađe ulaz u podzemne ćelije. Nije htela da proverava tamnice na vrhu kula, namenjene zatvorenicima iz plemićkih porodica. Zaključila je da je Injacio po svoj prilici zatvoren u onim podzemnim, namenjenim običnim zatvorenicima. Trebalo je neopaženo da se odvoji od ostalih. Oprezno je zaostajala za kolonom i iskoristivši Vinčencov razgovor s najlepšom devojkom iz grupe, ostala na začelju. Zastala je, spremna da odglumi tobožnju iznenadnu slabost ako vojnik
primeti da kasni za ostalima. No kako je on i dalje razgovarao, mogla je slobodno da se vrati kuda je došla. Na dobrom delu puta nije bilo žive duše. Otkako je car otišao u krstaški rat, primetno je opao broj žitelja na ostrvu. Među zidinama su ostali samo vojnici i monasi vasilijanci, a ovi drugi su uglavnom već duboko spavali. Ipak, bilo je stražara u mnogim delovima tvrđave, koje je Ermelina zaobilazila u širokom luku, držeći se senki i čim je naišla na kapiju koja vodi u unutrašnjost tvrđave, ušla je. Prošla je hodnikom s malim četvrtastim prozorima pa sišla niz kamene stepenice. Unaokolo nije bilo nikog. Dobro je poznavala to mesto. Muž ju je često dovodio tu gde se bavila krajnje sramnim rabotama. Zahvalna strepnji koja joj nije dopustila da se vrati tim jezivim uspomenama, brzo je stigla do zasvođenog hodnika s desetak vrata pravilno raspoređenih duž zidova. To su bili ulazi u ćelije. Ostalo joj je još samo da otkrije u kojoj je zatvoren Injacio, da ga oslobodi i povede ka mestu ugovorenom s Ubertom i Nikolom Ribom. Pomisli kako je najvažnije već obavila. Prekasno je primetila da joj je neko za petama. Osetila je samo promaju, a onda i nečiji dah za vratom. Pre no što se snašla, dve krupne šake uhvatiše je za mišice. Vinčenco je doveo bludnice do kasarne. Vojnici su se odmarali u zajedničkoj spavaonici iskopanoj u steni, prostranoj i poduprtoj granitnim stubovima. Pričalo se da su to ostaci drevnog kastruma 14 što, po legendi, leži na magičnom jajetu koje je mudri Vergilije sakrio pre više od hiljadu godina. Kad su ugledali žene, vojnici poustajaše iz kreveta i oduševljeno ih dočekaše. Vinčenco zadrža za sebe ono plavokoso devojče, a ostalima pokaza da uđu. Tada je primetio da nema Ermeline. Da je bila neka druga, ne bi obratio pažnju, ali nju je bio zapazio i to ne samo zato što je razgovarao s njom. Iako to nije hteo da joj pokaže, odmah ju je