118 Nešto pre otvaranja Vašingtonske konferencije u luku San-Francisko uplovi pet prekookeanskih brodova. Oni mirno istakoše holandsku zastavu i usidriše se kraj keja, između istih takvih trgovačkih lađa u širokom i zadimljenom zalivu, obasjanom letnjim suncem. Kapetani iziđoše na obalu. Sve je bilo u redu. Na brodovima su se sušile mornarske gaćice. Mornari su prali palubu. Kod carinskih činovnika teret na brodovima pod holandskom zastavom izazvao je izvesno čuđenje. Ali su im objasnili da izlivene šipke žutog metala od po pet kilograma nisu ništa drugo nego zlato dovezeno za prodaju. Činovnici su se nasmejali tako uspeloj šali. — Pošto prodajete zlato? Hej! — Po ceni koštanja — odgovoriše pomoćnici kapetana. (Na svih pet brodova vodio se isti razgovor, od reći do reći.) — A koliko? — Dva i po dolara za jedan kilogram. — Ne cenite skupo vaše zlato. — Prodajemo jevtino, ima mnogo robe — odgovoriše pomoćnici kapetana sisajući lule. Činovnići tako i zavedoše u knjigama: „Teret — šipke žutog metala pod imenom zlato”. Nasmejaše se i odoše, ali se nije imalo čemu smejati. Posle dva dana u San-Francisku, u oglasnoj rubrici jutarnjih listova, na belo-žutim plakatima izlepljenim po reklamnim trgovima i, prosto, pisano kredom po pločnicima, pojavi se saopštenje: Smatrajući da je rat za nezavisnost Zlatnog Ostrva završen i duboko žaleći žrtve koje je pretrpeo protivnik, inženjer Petar Garin s
poštovanjem nudi stanovnicima Sjedinjenih Država, u vidu otpočinjanja mirnih trgovinskih odnosa, pet brodova natovarenih dukatnim zlatom. Zlatne šipke od pet kilograma prodaju se po ceni od dva i po dolara kilogram. Oni koji žele mogu ih dobiti u prodavnicama duvana, mleka, u drogerijama, u novinskim kioscima, kod čistača cipela i tako dalje. Molim da se uverite u originalnost zlata, koga imam u neograničenoj količini. S poštovanjem Garin.” Razume se da nijedan čovek nije poverovao u te glupave reklame. Većina kontrahenata skrila je zlatne poluge. Ipak je grad počeo da govori o Petru Garinu, gusaru, i legendarnom nitkovu, koji je opet uneo nespokojstvo među poštene ljude. Večernji listovi zatražiše da se Pjer Gari linčuje. Oko šest časova naveče besposlena svetina pohrli u luku i na letećim mitinzima donese rezoluciju — da se Garinovi brodovi potope i da se posade obese na električnim stubovima. Policajci su s mukom zadržavali svetinu. U isto vreme lučke vlasti su vodile isleđenje. Sva dokumenta na svih pet brodova bila su ispravna, sami brodovi nisu podlegali sekvestru, pošto je njihov vlasnik bila poznata holandska transportna kompanija. Ipak su vlasti zatražile da se zabrani trgovina polugama koje uzbuđuju stanovništvo. Ali se nijedan činovnik nije mogao odupreti kada bi osetio kako mu se u džepove od pantalona stavljaju po dve zlatne poluge. Po čvrstini, boji, težini — to je bilo pravo prav-cato zlato. Pitanje trgovine ostalo je otvoreno, bilo je privremeno zabašureno. U trideset dve redakcije dnevnih listova nekakvi nerazgovorljivi mornari unesoše po vreću zagonetnih šipki. Rekli su samo ovo: „Na dar”. Redaktori se uzbuniše. U trideset dve redakcije digla se strašna panika. Pozvaše juvelire. Predlagale su se krvave mere protiv drskosti Pjera Garija. Ali su šipke nestale neznano kuda iz redakcije trideset dva lista. Preko noći po gradu su bile po pločnicima razbacane zlatne poluge. Oko devet časova u berbernicama i duvandžinicama bile su izvešane objave: „Ovde se prodaje dukatno zlato po dva i po dolara kilo”. Stanovništvo uzdrhta. Najgore je bilo to što niko nije razumeo zbog čega se zlato prodaje po dva i po dolara kilogram. A ne kupiti — značilo je biti nasamaren. U gradu nastade gužva i otpočeše nepristojnosti. Gomila od više hiljada ljudi stajala
je u luci ispred brodova i derala se: „Poluge, poluge, poluge!..” Zlato su prodavali na samim brodskim mostovima. Tog dana nisu radili tramvaji i podzemna železnica. Po kancelarijama i državnim ustanovama vladao je haos. Umesto da rade svoj posao, činovnici su jurili po duvandžinicama, moleći da im se prodaju poluge. Skladišta i radnje nisu ništa prodavali, trgovački pomoćnici se razbežaii, lopovi i obijači gazdovali su po gradu. Pronese se glas kao da je zlato za prodaju dovezeno u ograničenoj količini i da brodovi s polugama više neće dolaziti. Trećeg dana u svim krajevima Amerike otpoče zlatna groznica. Tihookeanske železničke linije povezoše na zapad uzrujane, zbunjene, sumnjičave, uzbuđene lovce sreće. U vozove se ulazilo posle prave tučnjave. U tom talasu ljudske gluposti vladala je najveća pometnja. Sa zadocnjenjem, kao što to uvek biva, iz Vašingtona stiže vladina naredba: „Policiskim trupama zatvoriti prilaz brodovima natovarenim takozvanim zlatom, komandante i posadu uhapsiti, brodove zapečatiti”. Naredba je bila izvršena. Razjarene gomile ljudi, koje su došle za srećom s drugih krajeva zemlje, napustile poslove, službu da bi ispunile usijane kejove San-Frlanciska, gde je sve jestivo bilo uništeno, baš kao da su naišli skakavci — ti podivljali ljudi probiše lance policajaca, potukoše se, kao pobesneli, revolverima, noževima, zubima, pobacaše u zaliv veliki broj policajaca, oslobodiše posade Garinovih brodova i uspostaviše naoružani red za zlato. Doploviše još tri broda sa Zlatnog Ostrva. Oni stadoše dizalicama da istovaruju veze poluga pravo na kej, napraviše čitave gomile. U tome je bilo nepodnošljivog užasa. Ljudi su drhtali, gledajući iz redova na blago, koje je blistalo tu na samom kolovozu. Za to vreme Garinovi agenti su završili s postavljanjem uličnih glasnogovornika po velikim gradovima. U subotu, kada je stanovništvo gradova, izišavši s posla, ispunilo ulice, po čitavoj Americi odjeknu gromak, neobično uveren glas s varvarskim akcentom: „Amerikanci! S vama govori inženjer Garin, onaj koji je stavljen van zakona, kojim plaše decu. Amerikanci, ja sam počinio mnoge zločine, ali su me oni vodili jednom cilju: sreći čovečanstva. Sebi sam, prisvojio parčence zemlje, ništavno ostrvce, da bih na njemu doveo do kraja grandiozni i neviđeni poduhvat. Odlučio sam da prodrem u utrobu zemlje do netaknutih
naslaga zlata. Na dubini od osam kilometara okno je ušlo u moćni sloj ključalog zlata. Amerikanci, svako trguje onim što ima. Nudim vam svoju robu — zlato. Na njemu zarađujem deset centi po jednom dolaru, dok je cena dva i po dolara kilogram. To je skromno. Ali zašto mi se zabranjuje da prodajem svoju robu? Gde je vaša sloboda trgovine? Vaša vlada gazi svete temelje slobode i progresa. Spreman sam da nadoknadim ratne rashode. Vratiću državi, kompanijama i privatnim licima sav novac koji je „Arizona” rekvirirala od brodova i banaka usled običaja ratnog vremena. Molim samo jedno — dajte mi slobodu da trgujem zlatom. Vaša vlada mi to brani, zaplenjuje moje brodove. Stavljam se pod zaštitu celokupnog stanovništva Sjedinjenih Država”. Policajci su iste noći uništili glasnogovornike. Vlada se obratila trezvenosti stanovništva: „... Neka je tačno ono što je rekao zloglasni bandit, emigrant iz Sovjetske Rusije, inženjer Garin. Ali utoliko pre je potrebno da se zatrpa okno na Zlatnom Ostrvu, da se uništi sama mogućnost da se imaju neiscrpne zalihe zlata. Šta će biti s ekvivalentom rada, sreće, života, ako se zlato bude kopalo kao glina? Čovečanstvo će se neminovno vratiti prvobitnim vremenima, trgovini razmenom, divljaštvu i haosu. Propašće celokupan ekonomski sistem, zamreće industrija i trgovina. Ljudi neće imati za šta da napregnu najviše snage svoga duha. Propašće veliki gradovi. U travuljinu će zarasti železničke linije. Ugasiće se svetlost po bioskopima i parkovima. Čovek će opet kamenim kopljem pribavljaiti sebi hranu. Inženjer Garin je najveći provokator, sluga đavola. Njegov zadatak je da — devalvira dolar. Ali on to neće uspeti...” Vlada je opisala jadnu sliku uništenja zlatnog pariteta. Ali se malo našlo trezvenih. Ludilo je zahvatilo čitavu zemlju. Po ugledu na San-Francisko po gradovima je zamirao život. Vozovi i milioni automobila jurili su na zapad. Ukoliko se više približavalo Tihom Okeanu, utoliko su namirnice bile skuplje. Nisu se imale čime dovoziti. Gladni lovci sreće razbijali su prodavnice životnih namirnica. Cena funti slanine popela se na sto dolara. U San-Francisku ljudi su umirali po ulicama. Od gladi, žeđi, vrele sparine ljudi
su gubili razum. Na železničkim raskrsnicama, na šinama ležali su leševi ubijenih prilikom juriša na vozove. Drumovima, seoskim putevima, preko brda, šuma, ravnica kretale su se — natrag na istok — gomile srećnika noseći na leđima torbe sa zlatnim polugama. Zaostale bi ubijali meštani i razbojničke bande. Počinjao je lov na zlatonoše, napadali su ih čak iz aeroplana. Vlada je, najzad, prešla na krajnje mere. Parlament je izglasao zakon o sveopštoj mobilizaciji obveznika od sedamnaest do četrdeset pet godina, oni koji su je izbegavali privođeni su ratnom prekom sudu. U Njujorku, u sirotinjskim četvrtima, bilo je streljano nekoliko stotina ljudi. Na železničkim stanicama pojaviše se naoružani vojnici. Ponekog bi uhvatili, skinuli s platforme vagona pucali su u vazduh i u ljude. Ali su vozovi odlazili prepuni. Železnice, koje su pripadale privatnim kompanijama, našle su da je korisnije ne obraćati pažnju na vladino naređenje. U San-Francisko stiže još pet Garinovih brodova, i u otvorenoj luci, na oči čitavog zaliva, ukotvi se lepotica „Arizona” — „bauk mora”. Pod zaštitom njena dva hiperboloida brodovi su istovarivali zlato. Pod takvim okolnostima došao je dan otvaranja Vašingtonske konferencije. Pre mesec dana Amerika je bila vlasnik polovine ukupnog zlata na zemljinoj lopti. Sada, nek govori ko šta hoće, zlatni fond Amerike se procenjivao tačno dvesta pedeset puta jevtinije. S mukom, s ogromnim gubicima, uz prolivanje mnogo krvi, to se još moglo nekako preživeti. Ali šta ako ludom nitkovu Garinu odjednom padne na im da prodaje zlato za jedan dolar ili deset centi po kilogramu? Stari senatori i članovi parlamenta šetkali su se kuloarima očiju belih od užasa. Industriski i finansiski kraljevi širili su ruke: „То je svetska katastrofa — gore nego sudar s kometom.” „Ко je inženjer Garin?” — pitali su se. — „Šta njemu zapravo treba? Da upropasti zemlju? Glupo. Nepojmljivo... Šta on hoće? Hoće da bude diktator? Izvoli, ako si ti najbogatiji čovek na svetu. Na kraju krajeva, i nama samim je taj demokratski poredak dosadio gore od margarina... Zemlja je puna gadosti, razbojništva, nereda, gluposti — zaista, onda je bolje da državom upravlja diktator, vođ gvozdene pesnica”. Kada se saznalo da će na zasedanju biti Garin glavom, u sali za konferencije nakupilo se toliko publike da su bili načičkani stubovi, prozori.
Pojavi se pretsedništvo. Sedoše. Ćutali su neko vreme. Čekali su. Najzad pretsednik otvori usta, i svi koji su bili u sali okrenuše se visokim bellm pozlaćenim vratima. Ona se otvoriše. Uđe čovek omanjeg rasta, neobično bled, s oštrom tamnom bradicom, s tamnim osenčenim očima. Imao je na sebi običan sivi kaput, crvenu leptir-mašnu, braon cipele s debelim đonom, u levoj ruci nove rukavice. On zastade, duboko udahnu vazduh kroz nozdrve. Kratko klimnu glavom i čilo se pope stepenicama na govornicu. Isprsi se. Bradica mu se nakostreši. Odgurnu bokal s vodom ka ivici. (U čitavoj sali se čulo kako je zaklokotala voda — toliko je bilo tiho.) Visokim glasom, s varvanskim izgovorom, on reče: — Džentlmeni... Ja sam — Garin... Doneo sam svetu zlato... Cela sala se prolomi od pljeskanja. Svi, kao jedan čovek, ustadoše i jednoglasno viknuše: — Živeo mister Garin!... Živeo diktator!.. Napolju je milionska svetina urlala, taktirajući nogama: — Poluge!.. Poluge!.. Poluge!..
119 „Arizona” se upravo vratila u luku Zlatnog Ostrva. Jansen je izveštavao gospođu Lamol o situaciji na kontinentu. Zoja je još bila u krevetu, okružena jastucima s čipkom (mali jutarnji prijem). Polutamnu spavaću sobu ispunjavao je oštri miris cveća koji je dopirao iz vrta. Nad njenom desnom rukom radila je manikirka. U drugoj je držala ogledalce i, razgovarajući, nezadovoljno se posmatrala. — Ali, prijatelju moj, Garin je poludeo, — reče ona Jansenu — on obezvređuje zlato... On hoće da bude diktator prosjaka. Jansen se krišom divio lepoti tek dovršene spavaće sobe. Zatim odgovori, držeći kapu na kolenima: — Prilikom sastanka Garin mi je rekao da se ne uznemirujete, gospođo Lamol. On neće ni za korak otstupiti od zamišljenog programa. Kada obori zlato, on će dobiti bitku. Iduće nedelje senat će ga proglasiti za diktatora. Tada će on podići cenu zlatu. — Na koji način? Ne razumem. — Izdaće zakon o zabrani uvoza i prodaje zlata. Posle mesec dana ono će se popeti do ranije cene. Nije ga prodato baš tako mnogo. Više je bilo galame. — A okno? — Okno će biti uništeno. Gospođa Lamol se namršti. Zapali cigaretu. — Ništa ne razumem. — Neophodno, je da količina zlata bude ograničena, inače će ono izgubiti miris ljudskog znoja. Razume se, pre no što se uništi okno, biće izvađena rezerva s takvim proračunom da Garinu bude osigurano preko pedeset procenata svetske količine zlata. Na taj način, ako paritet i opadne, opašće za
nekoliko centi po dolaru. — Izvanredno... Ali koliko će meni doznačiti za moj dvor, za moje fantazije? Meni je potrebno strašno mnogo. — Garin vas je molio da napravite proračun. Po zakonu biće vam dato onoliko koliko zatražite... — Ali otkud ja znam koliko mi je potrebno? .. Kako je sve to glupo!.. Prvo, na mestu radničkog naselja, radionica, skaldišta biće podignuta pozorišta, hoteli, cirkusi. To će biti grad čuda... Mostovi, kao na starim kineskim crtežima, spajaće Ostrvo s plićacima i sprudovima. Tamo ću izgraditi kupališta, paviljone za igre, luke za jahte i vazdušne lađe. Na jugu Ostrva uzdizaće se ogromna zgrada, koja će se videti s daljine od mnogo milja: „Kuća u kojoj počiva genije”. Opljačkaću sve muzeje Evrope. Sakupiću sve što je stvorilo čovečanstvo. Mili moj, glava mi buči od svih tih planova. Ja i u snu vidim nekakve mramorne stepenice koje vode u oblake, praznike, karnevale ... Jansen se isprsi na pozlaćenoj stoličici: — Gospođo Lamol... — Pričekajte, — nestrpljivo ga prekide ona. — za tri nedelje ovamo dolazi moj dvor. Sav taj ološ valja hraniti, razveseljavati i dovoditi u red. Hoće da pozovem iz Evrope dva-tri prava kralja i tuce punokrvnih prinčeva. Dovešćemo papu iz Rima dirižablom. Hoću da budem pomazana i krunisana po svim pravilima, kako bi prestali da o meni sastavljaju ulične fokstrote... — Gospođo Lamol, — reče Jansen molećivo — nisam vas video čitav mesec dana. Dok ste još slobodni, hajdemo na more. „Arizona” je prepravljena iznova. Hteo bih da opet stojim s vama na mostiću pod zvezdama. Zoja ga pogleda, lice joj postade nežno. Ona mu smešeći se pruži ruku. On pritisnu na nju usne i dugo ostade nagnut. — Ne znam, Jansene, ne znam, — poče ona dodirujući drugom rukom njegov potiljak — ponekad mi se čini da je sreća — samo u trci za srećom... I još — u uspomenama... Ali to je sve u časovima zamora ... Nekad ću vam se vratiti Jansene... Znam da ćete me čekati nestrpljivo... Setite se... Sredozemno More, azurni dan kada sam vas darovala viteškim redom „Božanske Zoje”. (Ona se nasmeja i stegnu prstima njegov potiljak.) A ako se ne vratim, Jansene, onda će se za mnom tugovati i o meni sanjariti — zar
to nije sreća? Ah, prijatelju moj, niko ne zna da je Zlatno Ostrvo — san koji sam usnila jednom na Sredozemnom moru; zadremala sam na palubi i ugledala stepenice koje idu iz mora i dvorce, dvorce — jedan nad drugim stepenasto, jedan od drugog lepši... I mnoštvo lepih ljudi, mojih ljudi, mojih, razumete li. Ne, neću se smiriti dok ne podignem grad koji sam sanjala. Znam, verni moj druže, vi mi nudite sebe, kapetanski mostić i morsku pučinu u zamenu za moje suludo buncanje. Vi ne poznajete žene, Jansene... Mi smo lakomislene, rasipne... Odbacila sam, kao prljave rukavice, Rolingove milijarde, jer me one ionako ne bi spasle od starosti, od uvenuća... Potrčala sam za siromašnim Garinom. Zavrtela mi se glava od ludih snova. A volela sam ga samo jednu noć... Od te noći više ne mogu voleti, kako vi to hoćete. Mili, mili Jansene, Šta da radim sa sobom?.. Moram leteti kroz tu vrtoglavu fantaziju, sve dok mi ne stane srce... (On ustade sa stolice, ona ga odjednom uhvati za ruku.) Znam — jedan jedini čovek na svetu me voli. Vi, vi, Jansene... Mogu li ja jamčiti da neću jednom doći vama i reći: Jansene, spašavajte me od mene same...”
120 U beloj kućici na obali usamljenog zatona Zlatnog Ostrva cele noći su se vodile vatrene prepirke. Šeljga pročita proglas koji je na brzinu sastavio: „Trudbenici čitavog sveta! Poznate su vam razmere i posledice panike koja je zahvatila Sjedinjene Države kada su u luku SanFrancisko uplovili Garinovi brodovi natovareni zlatom. Kapitalizam je poljuljan: zlato se obezvređuje, sve valute lete strmoglavce, kapitalisti nemaju čime da plate svoje najamnike, policiju, kaznene trupe provokatore i podmitljive narodne tribune. U svoj svojoj veličini iskrsla je vizija proleterske revolucije. Ali inženjer Garin, koji je kapitalizmu zadao taj udarac, najmanje želi da revolucija bude posledica njegovih pustolovina. Garin teži za vlašću. Garin na svom putu lomi otpor kapitalista koji još nedovoljno jasno shvataju da je Garin — novo oruđe u borbi protiv proleterske revolucije. Garin će se vrlo brzo dogovoriti s najkrupnijim kapitalistima. Oni će ga proglasiti za diktatora i vođu. On će prisvojiti polovinu svetskog zlata i onda će narediti da se zatrpa okno na Zlatnom Ostrvu, da bi količina zlata bila ograničena. On će zajedno s bandom najkrupnijih kapitalista opljačkati čitavo čovečanstvo i ljude pretvoriti u robove. Trudbenici čitavog sveta! Došao je čas odlučne borbe. To objavljuje Revolucionarni komitet Zlatnog Ostrva. On objavljuje da Zlatno Ostrvo zajedno s oknom i svim hiperboloidima prelazi u ruke ustanika čitavog sveta. Otsad su neiscrpne zalihe zlata svojina trudbenika.
Garin će se sa svojom bandom žestoko braniti. Što pre pređemo u napad, to će sigurnija biti naša pobeda!” Nisu svi članovi Revolucionarnog komiteta odobrili taj proglas — jedan deo se kolebao, uplašen smelošću da li će uspeti tako brzo da dignu radnike? Da li će uspeti da nabave oružje? Kapitalisti imaju i flotu, i moćne armije i policiju, naoružanu bojnim gasovima i mitraljezima... Nije li bolje pričekati ili, barem, početi s opštim štrajkom? Seljga je govorio kolebljivcima, uzdržavajući bes: — Revolucija — to je viša strategija. A strategija — to je nauka pobeđivanja. Pobeđuje onaj koji preuzima inicijativu u svoje ruke, ko je smion. Mirno ćete procenjivati kasnije, kada posle pobede namislite da za buduća pokolenja pišete istoriju naše pobede. Uspećemo da dignemo ustanak, ako napregnemo sve snage. Oružje ćemo nabaviti u borbi. Pobeda je osigurana zato što celokupno radno čovečanstvo želi da pobedi, a mi smo — njegov prednji odred. Tako govore boljševici. A boljševici ne znaju za poraze. Na te njegove reći stasit momak plavih očiju, rudar, koji je za sve vreme prepirke ćutao, izvadi iz usta lulu. — Dosta! — reče on dubokim glasom. — Dosta pričanja. Pređimo na stvar, momci!..
121 Sedi visoki sobar, u livrejisanopi fraku i čarapama, nečujno uđe u spavaću sobu, stavi čašu s čokoladom i biskvite na noćni stočić i uz tihi šušanj razmače zavese na prozorima. Garin otvori oči. — Cigaretu. Te turske navike — da puši na gladno srce — nije se mogao otarasiti, mada je znao da američko više društvo, koje prati svaki njegov korak, pokret, reč, vidi u pušenju na gladno srce izvesno obeležje nemorala. U svakodnevnim feljtonima čitava američka štampa je sasvim opravdala prošlost Petra Garina. Ako je on ranije pio vino, onda je to bilo silom prilika a ustvari on je bio neprijatelj alkohola; njegovi odnosi s gospođom Lamol bili su čisto bratski, zasnovani na duhovnom opštenju, čak se ispostavilo da je u časovima odmora njihova omiljena zabava bila čitanje naglas omiljenih glava iz Svetog Pisma; neki njegovi nagli postupci (slučaj u Vil Davreu, eksplozija hemiskih fabrika, potapanje američke eskadre i drugo) objašnjavali su se ili — kobnom slučajnošću ili — neopreznim rukovanjem hiperboloidom, u svakom slučaju veliki se čovek iskreno i duboko kaje zbog njih i sprema se da stupi pod okrilje crkve da bi sa sebe konačno sprao grehe (između protestantske i katoličke crkve već je bila otpočela borba oko Petra Garina) i, najzad, njemu su pripisivali da ga je još od detinjstva zanosilo bar deset vrsta sporta. Popušivši debelu cigaretu, Garin pogleda iskosa u čokoladu. Da je to bilo ranije vreme, kada su ga smatrali za nitkova i razbojnika, on bi zatražio konjak sa sodom da bi propisno razdrmao živce, ali gde priliči diktatoru pola sveta da pije u zoru konjak? Takav nemoral bi odgurnuo svu ozbiljnu buržoaziju koja se zbila kao napoleonovska garda, oko njegovog prestola. Mršteći se, on srknu čokoladu. Sobar, koji je u svečanoj tuzi stajao na
vratima, upita poluglasno: — Dozvoljava li gospodin diktator ličnom sekretaru da uđe? Garin leno sede u krevetu, navuče svilenu pidžamu: — Zovite ga. Uđe sekretar, dostojno, tri puta — na vratima, nasred sobe i blizu kreveta — pokloni se diktatoru. Zažele dobro jutro. Krajičkom oka pogleda u stolicu. — Sedite — reče Garin, zevnuvši tako da su mu šklj ocrnili zubi. Lični sekretar sede. Bio je to sav u tamno odeven, koščat čovek srednjih godina, naborena čela i upalih obraza. Očni kapci su mu uvek bili poluspušteni. Smatrali su ga za najelegantnijeg čoveka u Novom Svetu i, kako je mislio Petar Petrović, poslali su ga krupni finansijeri kao svog špijuna. — Šta ima novo? — upita Garin. — Kako zlatni kurs? — Penje se. — Malo teško ipak. A? Sekretar melankolično diže očne kapke: — Da, sporo. Još uvek sporo. — Gadovi! Garin uvuče bose noge u papuče od brokata i stade da se šetka po belom tepihu spavaće sobe: — Gadovi, pasji sinovi, magarci! Leva ruka mu i nehotice pođe na leđa, palac desne se zakači za učkur od pidžame, i tako je koračao, dok mu je pramen kose padao na čelo. Očigledno, i sekretaru se taj trenutak učinio istoriski: on se isprsi na stolici, izduži vrat iz uštirkane kragne — činilo se kao da je osluškivao korake dstorije. — Gadovi! — poslednji put ponovi Garin. — Sporost dizanja kursa ja shvatam kao nepoverenje prema meni. Meni! Razumete li? Izdaću dekret o zabrani slobodne prodaje zlatnih poluga pod pretnjom smrtne kazne... Pišite. On zastade i, strogo gledajući u bujnu ružičastu zadnjicu Aurore koja je letela kroz oblake i u amore na tavanici, poče da diktira. „Od današnjeg dana odlukom senata...” Pošto je svršio tu stvar, on poruši drugu cigaretu. Baci opušak u nedopijenu čašu s čokoladom. Upita. — Ima li još šta novo? Jesu li otkriveni pokušaji atentata na moj život? Dugim prstima s dugim uglačanim noktima sekretar izvadi iz tašne listić,
pročita ga u sebi, prevrnu ga i opet prevrnu: — Sinoć i jutros u pola sedam policija je otkrila dva pokušaja atentata na vas, ser. — Aha! Vrlo dobro. Objavite u štampi ko su ti. Nadam se da se svetina sama razračunala s nitkovima? A? — Sinoć je u parku ispred dvorca bio uhvaćen mlad čovek, naizgled radnik, u džepovima su mu nađene dve gvozdene navrtke, svaka teška po pet stotina grama. Nažalost, već je bilo kasno, u parku je bilo malo sveta i samo je nekoliko prolaznika, saznavši da se sprema atentat na život obožavanog diktatora, uspelo da nekoliko puta udari nitkova. On je zadržan. — Da li su svi ti prolaznici bili privatna lica ili agenti? Sekretar zadrhta očnim kapcima, osmehnu se krajičkom usta — jedinim osmehom u čitavoj Severnoj Americi koji se nije mogao podražavati: — Razume se, ser, to su bila privatna lica, pošteni trgovci, vama odani, iser. — Saznati imena trgovaca, — izdiktira Garin — u štampi im izraziti moje vatreno priznanje. Atentatoru suditi strogo po zakonu. Posle presude ja ću ga pomilovati. — Drugi pokušaj atentata desio se takođe u parku — nastavi sekretar. — Bila je uhvaćena neka dama koja je gledala u prozore vaše spavaće sobe, ser. Kod dame je nađen mali revolver. — Je li mlada? — Pedeset tri godine. Usedelica. — A šta je svetina uradila? — Svetina se ograničila na to da joj smakne šešir, polomi suncobran i izgazi torbicu. Takav srazmerno slab entuzijazam objašnjava se time što je bilo rano jutro i što je dama bedno izgledala, a i odmah je pala u nesvest spazivši razjarenu svetinu. — Izdati staroj dami inostrani pasoš i odmah je proterati iz Sjedinjenih Država. Taj incident nejasno pomenuti u štampi. Šta ima još? U pet do devet Garin se istušira, posle čega se prepusti brizi berberina i njegova četiri pomoćnika. On sede u naročitu naslonjaču ispred trostrukog ogledala, sličnu onoj kod zubnih lekara, prekrivenu lanenim čaršavom. Istovremeno lice mu je bilo izloženo uticaju pare, nad noktima obeju ruku
dve plavuše stadoše da rade turpijicama, nožićima, jastučićima od jelenske kože, nad noktima nogu — dve vrlo iskusne mulatke. Kosa na glavi bi mu osvežena u nekoliko toaletnih voda i mirisavih ulja, uvijena gvožđem za kovrčanje kose i tako začešljana da se nije videla ćela. Berberin, koji je zbog sjajne veštine dobio titulu baroneta, obrija Petra Petrovića, napuderisa ga i namirisa mu lice i glavu različitim mirisima: vrat — ružinim mirisom, iza ušiju — šiprom, slepoočnice — buketom Verne, oko usana — granom jabuke (greb epl), bradicu — najfinijim mirisom „Suton”. Posle svih tih manipulacija diktator je mogao biti zavijen u svilenu hartiju, stavljen u futrolu i poslat na izložbu. Garin jedva izdrža do kraja, on se tim manipulacijama podvrgavao svakog jutra, i u listovima se pisalo o njegovih „četvrt časa posle kupanja”. Nešto se moralo raditi. Zatim bi otišao u oblačionicu, gde su ga čekala dva lakeja i malopređašnji sobar s čarapama, košuljama, cipelama i drugim. Za danas je izabrao zagasito odelo koje se presijavalo. Đubreta reporteri pisali su da je jedna od najvećih darovitosti diktatora bio ukus s kojim je odabirao kravatu. Morao se pokoriti i biti na oprezu. Garin izabra kravatu paunovog perja. Psujući poluglasno ruski, on je sam zaveza. Ulazeći u trpezariju, uređenu po srednjovekovnom ukusu, Garin pomisli. „Ovako se dugo ne može izdržati, dođavola, nametnuli su mi režim.” Za doručkom (opet ni kapi alkohola) je trebalo da diktator pregleda korespondenciju. Na poslužavniku je ležalo tri stotine pisama. Žvaćući sušenu proprženu ribu, neukusnu šunku i ovsenu kašu, kuvanu na vodi bez soli (jutarnja hrana sportista i moralnih ljudi), Garin je uzimao nasumce šuštave koverte. Otvarao ih prljavom viljuškom, letimice ih čitao: .„Srce mi lupa, od uzbuđenja moja ruka s mukom piše ove redove... Šta ćete pomisliti o meni? Bože! Ja vas volim. Zavolela sam vas od onog trenutka kada sam videla u novinama (imenovanje) vašu sliku. Mlada sam. Kći sam uglednih roditelja... Puna sam oduševljenja da budem žena i majka...” Obično su bile priložene fotografije. Sve su to bila ljubavna pisma iz svih krajeva Amerike. Od tih fotografija (za mesec dana nakupilo ih se nekoliko desetina hiljada), tih njuškica s bujnom kosom, nevinim očima i glupim nosićima njemu je bilo strašno, užasno dosadno. Preći vrtoglavi put od Krestovskog Ostrva do Vašingtona, od negrejane sobe u usamljenoj kući na
Petrogradskoj strani, u kojoj se Garin šetkao iz kuta u kut stežući ruku i tražeći mogućnost spasenja, koje skoro da nije postojalo (bekstvo na „Bibigondi”), do zlatne pretsedničke naslonjače u senatu, kamo treba da pode za dvadeset minuta... Užasnuti svet, ovladati podzemnim okeanom zlata, postići svetsku vlast — i sve zbog toga da bi zapao u klopku filistarskog, vrlo dosadnog života. — Fuj, dođavola! Garin baci salvet, poče da dobuje prstima. Nije mogao ništa da izmisli. Nije imao šta više da postiže. Ispeo se na vrhunac. Diktator. Da zatraži imperatorsku titulu? Onda će ga tek sasvim izmučiti. Da pobegne? Kuda? I zašto? Zoji? Ah, Zoja! Između njih se pokidalo ono najglavnije, ono što se pojavilo vlažne, tople noći u starom hotelu u Vil Davreu. Onda se, uz sušanj lišća napolju, sred mučnih milovanja, začela sva fantastika Garinove pustolovine. Onda se oduševljavalo nastupajućom borbom. Onda je bilo lako reći — svet ću ti baciti pred noge. I evo, Garin je pobednik. Svet mu je pod nogama. Ali Zoja je daleko, tuđa gospođa Lamol, kraljica Zlatnog Ostrva. Nekom drugom se vrti u glavi od mirisa njene kose, od prodornog pogleda njenih hladnih, sanjalačkih očiju. A on, Garin, gospodar sveta, jede kašu bez soli, razgleda, zevajući, glupe fizionomije na fotografijama. Fantastični san koji je on usnio u Vil Davreu odleteo je od njega... Te izdaji dekrete, te izigravaj velikog čoveka, budi pristojan u svakom smislu... Dođavo1а!.. Kako bi bilo dobro da zatraži konjaka... On se okrenu lakejima koji su stajali podalje, na vratima, baš kao lutke u panoptikumu. Odmah dvojica istupaše napred, jedan se pokloni, molećivo, drugi progovori glasom uškopljenika: — Automobil gospodina diktatora čeka. Diktator je u senat ušao oštro lupajući potpeticama. Sednuvši u pozlaćenu naslonjaču, on metalnim glasom izgovori formalu otvaranja sednice. Obrve su mu bile smaknute lice je izražavalo energiju i odlučnost. Desetine aparata slikaše ga i snimiše za film tog trenutka. Stotine divnih žena pogledaše ga u entuzijazmu iz loža za publiku. Senat je imao čast da mu danas podari titule: lorda Donje-Velškog, hercega Napuljskog, grofa Šarlroa, barona Milhauzena i suimperatora Sveruskog. Od Severoameričkih Sjedinjenih Država, gde, nažalost, kao u
zemlji demokratije, nisu davane titule, dobi zvanje „Bizmen of got”, što u prevodu znači: „Trgovac božjom milošću”. Garin se zahvali. On bi sa zadovoljstvom pljunuo na te masne i uvažene ćele koje su sedele pred njim u polukrugu u sali osvetljenoj sa dve strane. Ali on je znao da neće pljunuti, već odmah ustati i zahvaliti se. „Pričekajte, đubreta, — mislio je on stojeći (bled, malen, s oštrom bradicom) ispred amfiteatra koji mu je pljeskao — podneću ja vama projekt o čistoti rasnog odabiranja i prvoj hiljadi... Ali je i sam osećao da su mu i noge i ruke sputane i da u zvanju lorda hercega, grofa, božjeg trgovca neće podneti ništa odlučujuće... A na banket će odmah poći iz senatske sale... Na ulici diktatorov automobil pozdraviše klicanjem. Ali, ako bi se čovek bolje zagledao, vikali su sve nekakvi visoki momci, nalik na preobučene policajce — Garin se klanjao i mahao rukom u rukavici žutoj kao limun. Eh, da se on nije rodio u Rusiji, da nije preživeo revoluciju, vožnja po gradu sred naroda koji likuje, izražava povicima „hip hip” i bacanjem cvetića iz rupica na reveru svoja vema podanička osećanja, sigurno bi mu činila najveće zadovoljstvo. Ali je Garin bio zatrovan čovek. Ljutio se: „Slabo je to, slabo je to, začepite njuške, skotovi, nemate se čemu radovati.” On iziđe iz auta kod ulaza u gradsko veće, gde ga desetine ženskih ruku (kćeri kraljeva petroleuma, železnica, konzervi i drugog) obasuše cvećem. Penjući se uz stepenice, on je slao poljupce desno i levo. U sali zatrešta muzika u čast božjeg trgovca. On sede, i svi sedoše. Snežnobeli sto u Obliku ćirilskog slova „Р” šareneo se od cveća, blistao od kristala. Kod svakog tanjira ležalo je po jedanaest srebrnih noževa i jedanaest viljušaka različite veličine (ne računajući kašike, kašičice, pincete za jastoge i mašice za šparglu). Čovek nije smeo da pogreši u tome — šta kojim nožem i viljuškom da jede. Garin škripnu zubima od besa: aristokrate, vrlo važno — od dve stotine ljudi za stolom tri četvrtine su trgovale haringama na ulici, a sada im baš nikako ne priliči da drugačije jedu nego samo sa jedanaest viljušaka. Ali su oči bile ustremjljene na diktatora, i on se i ovog puta pokorio društvenom pritisku — držao se za stolom primerno. Posle juhe od kornjače otpočeše govori. Garin je slušao stojećki, s peharom šampanjca. „Da se napijem!” projuri mu kroz glavu. Zaludan
pokušaj. Dvema svojim susetkama, brbljivim lepotiicama, on čak potvrdi da naveče stvarno čita Bibliju. Između trećeg jela i kafe on odgovori na govore: „Gospodo, vlast koju ste mi dali primam kao prst božji, i sveta dužnost moje savesti naređuje mi da tu, u istoriji neviđenu vlast upotrebom za proširenje naših tržišta, za bujan procvat naše industrije i trgovine i za ugušivanje nemoralnih pokušaja svetine da sruši postojeći poredak...” I tako dalje... Govor je ostavio utešan utisak. Istina, pošto ga je završio, diktator dodade, kao u sebi, nekakve tri energične reči, ali su one bile rečene na nekom nepoznatom, izgleda, ruskom jeziku i prošle su nezapažene. Zatim se Garin poklonio na tri strane i izišao praćen zvucima truba, lupnjavom bubnjeva i radosnim uzvicima. On se odveze kući. U predvorju dvorca baci na pod štap i šešir (panika među lakejima, koji su pojurili da ih podignu), duboko zavuče ruke u džepove od pantalona i, ljutito zabacivši bradicu, ispe se po bogatom tepihu. U kabinetu ga je čekao lični sekretar. — U sedam sati uveče u klubu „Pacifik” održaće se u čast diktatora večera praćena simfoniskim orkestrom. — Tako — reče Garin. (Opet dodade tri nepoznate reči na ruskom jeziku.) — Šta još? — Večeras u jedanaest časova, u beloj sali hotela „Indijana”, održaće se bal u čast... — Telefonirajte na obe strane da sam se razboleo, pošto sam se u gradskoj većnici prejeo morskih rakova. — Biću smeo da izrazim strahovanje da će vaša tobožnja bolest izazvati veliko uznemirenje: doći će vam odmah čitav grad da vam iskaže saučešće. Sem toga — novinski hroničari. Pokušaće da prodru čak i kroz kamene cevi... — U pravu ste. Idem — Garin zazvoni. — Spremite kupatilo. Pripremite večernje odelo, regalije i ordenje. — Neko vreme je hodao, tačnije — jurio po ćilimu. — Ima li još šta? — U čekaonici nekoliko dama čekaju audijenciju. — Ne primam.
— Čekaju od podne. — Ne želim. Odbijte ih. — Odveć je teško boriti se s njima. Biću smeo da primetim: to su dame iz višeg društva. Tri čuvene spisateljke, dve filmske zvezde, jedna putnica automobilom sa svetskim stažom i jedna poznata dobrotvorka. — Dobro... Neka uđe... Svejedno koja.,. Garin sede za sto (levo — radioprijemnik, desno — telefon, pravo — cev diktofona). Primače četvrtinu lista čiste hartije, umoči pero i odjednom se zamisli ... „Zoja”, poče on da piše ruski tvrdim, krupnim rukopisom, „prijateljice moja, samo ste vi u stanju da shvatite kolika sam budala ispao...” — Ps-s-st — ču se za njegovim leđima. Garin se naglo, čitavim telom, okrenu u naslonjači. Sekretar je već bio nestao na bočna vrata — nasred sobe je stajala dama u svetlozelenoj haljini. Ona slabo kriknu, stiskajući ruke. Lice joj je izražavalo upravo to da ona sada stoji pred najvećim čovekom u istoriji. Garin ju je posmatrao jedan trenutak. Sleže ramenima. — Svlačite se! — oštro naredi on i okrenu se u naslonjači, pa nastavi da piše. U četvrt do osam Garin žurno priđe stolu. Bio je u fraku, sa zvezdama, regalijama i trakom preko prsluka. Odjekivali su oštri signali radioprijemnika, koji je uvek bio namešten na talasnoj dužini radiostanica Zlatnog Ostrva. Garin stavi slušalice. Zojin glas, razgovetan, ali nestvaran, kao s druge planete, ponavljao je na ruskom jeziku: — Garine, propali smo... Garine, propali smo ... Na Ostrvu ustanak. Otet veliki hiperboloid... Jansen je sa mnom... Ako uspemo, pobeći ćemo „Arizonom”. Glas se prekide. Garin je stajao kraj stola ne skidajući slušalice. Lični sekretar, s Garinovim cilindrom i štapom, stajao je na vratima. I odjednom prijemnik poče opet da daje signale. Ali sada već drugi glas, muški, oštar poče na engleskom jeziku: „Trudbenici čitavog sveta. Poznate su vam razmere i posledice panike koja je zahvatila Sjedinjene Države ...” Pošto je saslušao dokraja Šeljgin proglas, Garin skide slušalice. Ne žureći se, s iskrivljenim osmehom, zapali cigaru. Iz fijoke od stola izvadi
svežanj novčanica od sto dolara i niklovani aparat u obliku revolvera s debelom cevi: bio je to njegov poslednji pronalazak — džepni hiperboloid. Obrvama pozva ličnog sekretara: — Naredite da se odmah spremi putnički auto. Sekretaru se prvi put za sve vreme podigoše kapci, riđe oči oštro pogledaše Garina: — Ali, gospodine diktatore... — Ćuti. Odmah preneti komandantu trupa guverneru grada i građanskom vlastima da se od sedam sati uvodi ratno stanje. Jedina mera da se spreči nered u gradu — to je streljanje. Sekretar se trenutno izgubi na vratima. Garin priđe trostrukom ogledalu. Bio je u regalijama i zvezdama, bled, nalik na voštanu lutku iz panoptikuma. Dugo je gledao u sebe, i odjednom mu jedno oko samo od sebe podrugljivo namignu... „Tornjaj se, Pjere Gari, tornjaj se što pre”, reče on sam sebi šapatom.
122 Događaji na Zlatnom Ostrvu otpočeše uveče uoči dvadeset trećeg juna. Celog dana besneo je okean. Olujni oblaci dolazili su s jugozapada. Nebo se prolamalo od plamenih cik-cak linija. Vodena prašina je preletela Ostrvo kao neka mahnita magla. Krajem dana oluja je prošla, munje su sevale negde iza okeana, ali je vetar s nesmanjenom snagom povijao drveće, savijao električne visoke stubove, kidao žicu, kao nekakve bezoblične krpe odnosio krovove s baraka i zavijao i zviždao po čitavom Ostrvu s takvom đavolskom zlobom da se sve živo sklonilo u kuće. U luci su škripali brodovi pričvršćeni palamarima, vetar je otkinuo nekoliko barki s kotvenih lanaca i odneo ih na okean. Kao plovak, sama u maloj luci, ljuljala se na talasima „Arizona” naspram dvorca. Broj stanovništva Ostrva jako se smanjio u poslednje vreme. Radovi u oknu bili su obustavljeni. S izgradnjom veličanstvenih zgrada gospođe Lamol još se nije bilo počelo. Od šest hiljada radnika ostalo je oko pet stotina. Ostali su napustili Ostrvo natovareni zlatom. Opustele barake radničkog naselja, Luna-Park, javne kuće — sve se to rušilo, zemlja se raznala za buduću gradnju. Gardisti konačno nisu imali šta da rade na tom mirnom parčetu zemlje. Prošlo je ono vreme kada su žuto-beli, kao stražarski psi, stršali s puškama na stenama, šetkali se duž žica značajno škljocajući zatvaračima. Gardisti počeše da se opijaju. Čeznuli su za velikim gradovima, otmenim restoranima, veselim ženama. Molili su za otsustvo, pretili su pobunom. Ali je postojalo strogo Garinovo naređenje: nema ni otsustva ni napuštanja posla. Gardiske kasarne bile su stalno na nišanu cevi velikog hiperboloida. U kasarnama se kockalo do očajanja. Plaćalo se poimeničnim ceduljama, pošto je zlato, koje je u gomilama ležalo oko kasarni, dosadilo svima gore od
gorke rotkve. Kockali su se u ljubavnice, oružje, u ispušene lule, u flaše starog konjaka ili u — „jedanput-dvaput po njokalici”. Predveče bi se obično čitava kasarna opijala do besvesti. General Subotin je jedva mogao da održava, ne disciplinu — o tome nije bilo ni govora — prosto pristojnost. — Gospodo oficiri, sramota, — grmeo je svake večeri glas generala Subotina u oficirskoj trpezariji — pali ste nisko gospodo oficiri, pod sav izbljuvan, vazduh kao u javnoj kući. Hodate u gaćama, čakšire ste prokockali. Teško mi je što imam nesreću da komandujem bandom hulja. Nikakve mere pritiska nisu pomagale. Ali još nikada nije bilo takvog bančenja kao za vreme oluje dvadeset trećeg juna. Fijuci vetra baciše gardiste u divlju tugu, probudiše se davne uspomene, zatištaše stare rane. Kiša od vodene prašine lupala je u prozore. Tutnjala je i stenjala uraganska vatra nebeske artilerije. Drhtali su zidovi, zvečale čaše na stolovima. Gardisti za dugim stolovima, nalakćeni na njih, podnimivši junačke glave, nečešljane, neumivene, pevali su neprijateljsku pesmu: „Eh, jabučice, kamo se kotrljaš? ..” I ta pesma, đavo će ga znati iz koliko dalekog života doneta na ostrvce izgubljeno u okeanu, izgledala je kao malo rodne soli među prstima. Klatile su se pijane glave u suzama. General Subotin promuče utičući na njih — posla ih sve dovraga i sam se opi. Izvidnica Revkoma (u licu Ivana Guseva) izvestila je da se neprijatelj u kasarnama nalazi u teškom položaju. Oko sedam sati uveče ŠSeljga i pet snažnih rudara priđoše stražaru (ispred kasarni) i stadoše da se svađaju s dvojicom pijanih stražara koji su stajali kraj pušaka u sohama. Zaneti ruskim obrtima u govoru, stražari zaboraviše na opreznost, iznenada biše oboreni na zemlju, razoružani i vezani. Šeljga je osvojio stotinu pušaka. One su odmah bile razdeljene radnicima, koji su pridolazili od stuba do stuba krijući se iza drveća i žbunja, puzeći preko proplanaka. Sto ljudi upade u kasarnu. Nastade strašan dar-mar, gardisti dočekaše napadače flašama i stolicama, otstupiše, organizovaše se i otvoriše revolversku vatru. Na stepenicama, po hodnicima, u spavaonicama vodila se bitka. Trezni i pijani uhvatili se u koštac. Kroz razbijene prozore izleteli su divlji jauci. Napadača je bilo malo — jedan na petoricu — ali su oni, kao močugama, žuljevitim ručurdama mlatili raznežene žuto-bele. Priticala su pojačanja. Gardisti počeše da iskaču kroz prozore. Na nekoliko mesta izbi požar, kasarne obavi dim.
123 Jansen je jurio kroz puste neosvetljene sobe dvorca. Uz grmljavinu i šištanje sručivala se plima na verandu. Zviždao je vetar, tresući prozorskim ramovima. Jansen je zvao gospođu Lamol, osluškivao, obuzet strašnim nemirom. On potrča dole, na Garinovu polovinu, preskakao je po tri stepenika. Dole su se čuli pucnjevi usamljeni krici. On zaviri u unutrašnji vrt.. Pusto, ni duše. Na suprotnoj strani, ispod svoda obraslog u bršljan, neko je spolja drmusao kapiju. Kako je Jansen mogao tako čvrsto da spava da ga tek metak, koji je razbio prozorsko staklo, razbudio. Da li je gospođa Lamol pobegla? Možda je ubijena? On nasumce otvori vrata. Uđe. Četiri plavkaste kugle i peta, koja je visila o tavanici u mozaiku, osvetijavale su stolove na kojima su bile poredane sprave, mramorne table s meračima, lakirane kutije i ormančiće s katodnim lampama, žice od dinama, pisaći sto pretrpan crtežima. Bio je to Garinov kabinet. Na tepihu je ležala zgužvana maramica. Jansen je podiže — mirisala je na parfem gospođe Lamol. Tada se on seti da iz kabineta vodi podzemni hodnik prema uspinjači velikog hiperboloida i da tu negde moraju biti tajna vrata. Dabome, gospođa Lamol je, već pri prvim pucnjevima, pojurila na kulu — kako se on toga odmah nije setio! Osvrtao se tražeći ta vratanca. Ali se odjednom začu zvek razbijenog stakla, topot nogu, napolju stadoše da se dozivaju usplahireni glasovi. Upali su u dvorac. Pa šta okleva gospođa Lamol? On priskoči dvokrilnim vratima u duborezu i zaključa ih. Izvadi revolver. Činilo se kao da se sav dvorac ispunio koracima, glasovima, povicima. — Jansene! Pred njim je stajala gospođa Lamol. Njene pobledele usne se pokrenuše,
ali on nije čuo šta je rekla. Gledao ju je teško dišući. — Propali smo, Jansene, propali smo! — ponovi ona. Imala je na sebi crnu haljinu. Ruke, uske i stisnute, pritisnute na grudima. Oči uzbuđene, kao plava bura. Gospođa Lamol reče: — Uspinjača velikog hiperboloida ne radi uspinjača je popeta na sami vrh. Nekog ima u kuli... Taj neko se popeo spolja po prečagama... Sigurna sam da je to dečak Gusev... Puknuvši prstima, ona pogleda na vrata u duborezu. Obrve su joj se skupljale. Iza vrata besno protutnjaše desetine nogu. Prolomi se divlji jauk. Komešanje. Užurbani pucnjevi. Gospoda Lamol brzo sede za sto. Uključi prekidač: nečujno se zavrte dinamo, ljubičasto zasijaše lampe u obliku kruške. Poče da kuca ključ, šaljući signale. — Garine propali smo... Garine, propali smo... — poče ona, nagnuvši se nad mrežicom mikrofona. Posle jednog minuta vrata u duborezu se zatresoše pod udarcima pesnica i nogu. — Otvorite vrata! Otvaraj! — odjeknuše glasovi. Gospođa Lamol zgrabi Jansena za ruku, povuče ga zidu i nogom pritisnu zavojnicu ukrasa u duborezu kraj samog poda. Štofana oplata između dva polu-stuba nečujno skliznu u dubinu. Gospođa Lamol i Jansen provukoše se kroz tajni otvor u podzemni hodnik. Oplata se vrati na pređašnje mesto. Posle oluje osobito su jako svetlucale i plamtele zvezde nad uzburkanim okeanom. Od jakog vetra tle se izmicalo ispod nogu. Visoko je uzletela plima. Tutnjalo je kamenje. Kroz okeansku huku čuli su se pucnjevi. Gospođa Lamol i Jansen trčali su, krijući se iza žbunja i stena, prema severnom zatonu, gde se uvek nalazio motorni čamac. Desno se, kao crni zid, uzdizao dvorac, levo — talasi, svetli pramenovi pene i — daleko — svetla „Arizone” koja se ljuljala. Pozadi se, kao rešetkasta silueta što para nebo, ocrtavala kula velikog hiperboloida. Na samom njenom vrhu videla se svetlost. — Gledajte — viknu gospođa Lamol okrenuvši se u trku i mahnuvši rukom prema kuli — tamo je svetlost! To je smrt! Ona se spusti strmom padinom do zatona, zaklonjenog od talasa. Ovde, kraj stepenica koje vode na verandu dvorca, uz splav za pristajanje,
ljuljuškao se motorni čamac. Ona skoči u njega, otrča na krmu i drhtavim rukama uključi motor. — Brže, brže, Jansene! Čamac je bio privezan lancem. Zavukavši u prsten cev od revolvera, Jansen je razbijao katanac. Gore, na verandi, sa zvekom se otvoriše vrata, pojaviše se naoružani ljudi. Jansen baci revolver i ščepa lanac za sam kraj, mišići mu se napeše, vrat nabreknu, puče zapinjača na kragni mornarskog kaputa. Iznenada proradi uključeni motor. Ljudi na terasi potrčaše niz stepenice, mašući oružjem i vičući: „Stoj, stoj!” Poslednjim naporom Jansen istrgnu lanac, daleko odgurnu na talase čamac koji je brektao i četveronoške se dovuče do upravljača. Opisavši oštar luk, čamac polete prema uskom izlazu iz zatona. Za njim odjeknuše pucnjevi. — Lestve, đavoli jedni! — prodera se Jansen na motornom čamcu, koji se njihao na talas ima uz samu „Arizonu”. — Gde je stariji pomoćnik? Spava! Obesiću ga! — Ovde je, ovde, kapetane. Razumem, kapetane. — Seci konopce! Uključi motore! Punom brzinom! Gasi svetla! — Razumem, razumem, kapetane. Gospođa Lamol se prva pope lestvicama od užeta. Nagnuvši se preko ograde, ona spazi da se Jansen napinje da ustane i da nekako pada na stranu i grčevito hvata bačeni kraj lestvica. Talas ga prekri zajedno s čamcem i opet izroni njegovo lice, iskrivljeno grimasom bola. — Jansene, šta vam je? — Ranjen sam. Četiri mornara skočiše u motorni čamac, poduhvatiše Jansena, izneše ga na palubu. Na jahti on pade, držeći se za bedro, izgubi svest. Odnesoše ga u kajutu. Punom brzinom, sekući talase, tonući u vodene provalije, „Arizona” je odmicala od Ostrva. Komandovao je stariji pomoćnik. Gospođa Lamol je stajala pored njega na mostiću, uhvativši se za ogradu. Sa nje je lila voda, haljina joj se lepila za telo. Gledala je kako se širi otsjaj od požara (gorele su kasarne) i crni dim, izbušen platnenim spiralama, zastire Ostrvo. Ali je ona, očito, nešto zapazila, ščepala komandanta za rukav: — Okrenite na jugozapad...
— Ovde su sprudovi, gospođo. — Dosta, ne tiče vas se!.. Prolazite, ali tako da Ostrvo bude s leve strane jahte. Ona otrča rešetkastoj kulici hiperboloida. Vodeni talas, kotrljajući se od pramca po palubi, prekri gospođu Lamol, obori je. Mornar je podiže, onako mokru i pobesnelu od ljutine. Ona se istrže, uspentra se na kulicu. Na Ostrvu, visoko iznad dima od požara, blistala je bleštava zvezda — to je radio veliki hiberboioid, tražeći „Arizonu”. Gospođa Lamol je odlučila da se tuče, jer joj nikakva brzina ne bi pomogla da pobegne od zraka koji je s kule delovao u prečniku od mnogo milja. Najpre se zrak muvao među zvezdama, po horizontu, za nekoliko sekundi opisujući krug od četiri stotine kilometara. Ali je on sada uporno napipavao zapadni sektor okeana, jurio po grebenima talasa, i onuda kuda je on prolazio dizali su se gusti kolutovi pare. „Arizona” je plovila punom brzinom duž Ostrva na sedam milja od obale. Tonula je do katarki u uzavrelu vodu, uzletela kao ljuska na talase, i onda bi gospođa Lamol s krmene kule tukla Ostrvo zrakom. Već su se na njemu bile ponegde upalile drvene gradnje. Snopovi varnica uzvijali su se visoko, kao da su bili raspirivani džinovskim mehovima. Otsjaj od požara padao je na crni, uzburkani okean. I evo, kada se „Arizona” ispela na greben, s Ostrva opaziše siluetu jahte, i sažižući bela igla zaigra oko nje, udarajući odozgo nadole u cik-cak linijama, i udari su, približujući se, padali sasvim blizu, čas iza krme čas ispred pramca. Zoji se činilo da je bleštava zvezda peče pravo u oči, i ona se trudila da cev aparata uperi u tu zvezdu na dalekoj kuli. Pomamno su zvrjale elise „Arizone”, krma ostade otkrivena, i brod poče da ponire pramcem, silazeći s talasa. Utom se zrak, napipavši metu, izvi, zatreperi, kao da nišani, i njišući se poče da pada na jahtu. Zoja zatvori oči. Svakako da je svima koji su na palubi bili svedoci toga dvoboja stalo srce. Kada je Zoja otvorila oči, pred njom se uzdizao zid od vode, provalija, u koju skliznu „Arizona”. „То još nije smrt”, pomisli Zoja. Skide ruke s aparata i one se nemoćno oklembesiše. Kada se jahta opet počela da propinje, bilo je jasno zašto ih je mimoišla smrt. Ogromni oblaci dima prekrivali su čitavo Ostrvo i kulu — izgleda da su bile eksplodirale cisterne s naftom. Zaklonjena dimnom zavesom
„Arizona” je mogla mirno da otplovi. Zoja nije znala da li je uspela da onesposobi veliki hiperboloid ili se zvezda nije videla samo zbog dima. Ali nije li to sada bilo svejedno... Ona se s mukom spusti s kule. Pridržavajući se za brodsku užad, dovuče se do kajute, u kojoj je iza plavih zavesica teško disao Jansen. Uvali se u naslonjaču, kresnu voštanim drvcem od šibice, zapali. „Arizona” je plovila prema severozapadu. Vetar oslabi, ali je okean još uvek bio uzburkan. Više puta dnevno jahta je slala ugovorene signale, pokušavajući da uhvati vezu s Garinom, i u stotinama hiljada radioprijemnika po čitavom svetu odjekivao je Zojin glas: „Šta da radimo, kuda da plovimo? Mi smo na toj i toj širini i dužini. Čekamo naređenja”. Okeanski brodovi, koji su hvatali taj radiogram, hitali su da se što dalje uklone od tog strašnog mesta gde se opet pojavila „Arizona” — „bauk mora”.
124 Oblaci zapaljene nafte obavijali su Zlatno Ostrvo. Posle uragana zavlada zatišje, i crni dim se peo u vedro nebo, bacajući na okeanske vode ogromnu senku od nekoliko kilometara. Ostrvo je izgledalo kao izumrlo, i samo su tamo gde se nalazilo okno i dalje, kao i uvek škripale crpke elevatora. Zatim u tišini odjeknu muzika: svečani lagani marš. Kroz dimnu maglu mogle su se videti dve stotine ljudi. Išli su uzdignute glave, lica su im bila surova i odlučna. Napred su četvorica nosila na ramenima nešto umotano u crvenu zastavu. Oni se popeše na stenu gde se uzdizala rešetkasta kula velikog hiperboloida i u njenom podnožju spustiše duguljasti zavežljaj. Bilo je to telo Ivana Guseva. Poginuo je juče za vreme bitke s „Arizonom”. Pošto se bio uspentrao, kao mačka, po spoljnim prečagama kule, uključio je veliki hiperboloid, napipao „Arizonu” sred ogromnih talasa. Svetiosni snop s „Arizone” igrao je po Ostrvu, paleći zgrade, sekao električne stubove, drveće. „Zmija jedna”, šaputao je Ivan okrećući cev aparata i, kao za vreme pismenog zadatka, kada ga je Taraškin učio pismenosti, pomagao se jezikom. Uhvatio je „Arizonu” u žižu i tukao zrakom po vodi iza krme i ispred pramca, smanjujući ugao. Smetali su mu oblaci dima od upaljenih cisterni. Odjednom se zrak s „Arizone” pretvorio u zaslepljujuću zvezdu, i ona je, blistajući, pecnula Ivana u oći. Skroz proboden zrakom, on je pao na omotač velikog hi-perboloida... — Počivaj mirno, Vanjuška, umro si kao heroj — reče Šeljga. On se nagnu nad Ivanovim telom, pridiže kraj zastave i poljubi dečaka u čelo. Zasviraše trube, i glasovi dve stotine ljudi zapevaše „Internacionalu”. Nešto kasnije iz oblaka crnog dima izlete dvomotorni snažni aeroplan.
Hvatajući visinu, on okrenu na zapad...
125 — Sva vaša naređenja su izvršena, gospodine diktatore ... Garin zaključa izlazna vrata, priđe pljosnatom ormanu za knjige i pređe rukom po njegovoj desnoj strani. Sekretar reče s osmehom: — Dugme tajnih vrata je s leve strane, gospodine diktatore... Garin ga brzo, čudno pogleda. Pritisnu dugme, orman za knjige se nečujno odmače, otvarajući uzak prolaz u tajne sobe dvorca. — Izvolite — reče Garin, nudeći sekretaru da uđe prvi. Sekretar poblede. Garin s ledenom učtivošću podiže zračni revolver u visini njegovog čela. — Pametnije bi bilo da se pokorite, gospodine sekretaru...
126 Vrata na kapetanovoj kajuti bila su širom otvorena. Na krevetu je ležao Jensen. Jahta se jedva pokretala. U tišini se čulo kako se talasi razbijaju o njene bokove. Jansenova želja se ostvarila — on je opet bio na okeanu, sam s gospođom Lamol. Znao je da će umreti. Nekoliko dana se borio sa životom — bio je dobio metak u trbuh — i najzad se umirio. Gledao je u zvezde kroz otvorena vrata, kroz koja je strujao vazduh večnosti. Nije bilo ni želje ni straha, samo važnost puta u mir. Spolja pojavivši se kao senka na zvezdama, uđe gospođa Lamol. Nagnu se nad njim. Upita šapatom kako se oseća. On odgovori pokretom očnih kapaka, i ona shvati da joj je hteo reći: „Srećan sam, ti si sa mnom.” Kada su mu se, grabeći vazduh nekoliko puta u grču podigle grudi, Zoja sede na krevet i ne odmače se. Po glavi su joj se, izgleda, vrzmale tužne misli. — Prijatelju moj, jedini moj prijatelju, — reče ona ur tihom očajanju — vi ste me jedini na svetu voleli. Jedino vama sam bila draga. Neće vas više biti... Kako ste hladni, hladni... Jansen ne odgovori, samo kao da je pokretom očnih kapaka potvrdio da se počeo hladiti. Videla je da mu se nos zaoštrio, na ustima mu je lebdeo slab osmejak. Još do nedavno to je lice plamtelo žarkim rumenilom, sada je bilo kao od voska. Ona pričeka još nekoliko minuta, zatim usnama dodirne njegovu ruku. Ali on još nije bio umro. Lagano otvori oči, rastavi usne. Zoji se učini da je rekao: „Dobro...” Zatim mu se lice izmeni. Ona okrenu glavu i oprezno navuče plave zavesice.
127 Sekretar — najelegantniji čovek u Sjedinjenim Državama — ležao je ničice, upivši ohlađene prste u tepih; umro je trenutno, bez jauka. Garin je, grizući drhtave usne, lagano gurao u džep zračni revolver. Zatim priđe niskim čeličnim vratima. Složi na mesinganom koturu samo njemu poznatu kombinaciju slova — vrata se otvoriše. On uđe u sobu bez prozora od armiranog betona. To je bio lični sef diktatora. Ali umesto zlata ili hartija u njemu se nalazilo nešto kudikamo dragocenije za Garina: ruski emigrant baron Korf, treći Garinov dvojnik, koji se prodao za ogroman novac i bio doveden iz Evrope i najpre tajno držan na Zlatnom Ostrvu, zatim ovde — u tajnim sobama dvorca. Sedeo je u mekoj kožnoj naslonjači, s nogama na pozlaćenom stočiću, na kome se u vazama nalazilo voće i poslastice (bilo mu je zabranjeno da pije). Na podu su ležale knjige — engleski kriminalni romani. Baron Korf je ovde od dosade pljuvao koštice višanja na okrugli ekran televizijskog aparata koji je stajao na tri metra od njegove naslonjače. — Najzad stigoste — reče on, leno se okrenuvši prema Garinu. — Gđe ste se, đavo vas odneo, izgubili? .. Slušajte, imate li nameru da me još dugo držite u turšiji u ovom podrumu? Bogami, više volim da gladujem u Parizu ... Umesto odgovora Garin skinu sa sebe traku, zbaci frak s ordenjem i regalijama. — Svlačite se. — Zašto? — upita baron Korf s izvesnom radozna-lošću. — Dajte vaše odelo. — U čemu je stvar? — I — pasoš, sva dokumenta... Gde vam je brijač!
Garin sede za toaletni stočić. Ne sapunjajući obraze, mršteći se od bola, on brzo obrija brkove i bradu. — Između ostalog, tu u prvoj sobi leži čovek. Zamislite — to je vaš lični sekretar. Ako budu pitali za, njega, možete reći da ste ga poslali s tajnom porukom ... Je li vam jasno? — U čemu je stvar, pitam ja vas? — prodera se baron Korf, hvatajući u letu Garinove pantalone. — Odavde ću kroz tajni hodnik izići u park gde se nalazi moj auto. Sakrićete sekretara u kamin i preći ćete u moj kabinet. Odmah ćete telefonom pozvati Rolinga. Nadam se da ste dobro zapamtili sav mehanizam moje diktature? Ja, zatim moj prvi za-menik — načelnik tajne policije, zatim moj drugi zamenik — načelnik propagandnog otseka, zatim moj treći zamenik — načelnik otseka provokacija. Zatim tajni savet tri stotine, na čelu mu se nalazi Roling. Ako se još niste sasvim preobratali u idiota, morali ste sve to znati uprste... Ta skidajte pantalone, đavo vas odneo!.. Preko telefona recite Rolingu da ćete vi, to jest Pjer Gari, preuzeti komandu nad trupama i policijom. Moraćete se ozbiljno tući, dragi moj... — Dozvolite, a ako Roling pozna po glasu da to niste vi, već ja ... — A! Na kraju krajeva, šta vas se tiče... Vi ste diktator... — Dozvolite, dozvolite — dakle, od ovog trenutka ja se prerušavam u Petra Petrovića Garina? — Želim uspeha. Uživajte u punoj vlasti. Sva uputstva leže na pisaćem stolu... Ja — odlazim... Kao i onomadne sebi u ogledalo, Garin namignu svome dvojniku i nestade na vrata.
128 Čim je Garin — sam u zatvorenom automobilu — projurio kroz centralne ulice grada, otpala je svaka sumnja: na vreme je strugnuo. Brujale su stohiljadite gomile radnika iz rejona predgrađa... Ponegde su se već vila platna revolucionarnih zastava... Preko ulica su žurno pravljene barikade od prevrnutih automobila, od nameštaja izbačenog kroz prozore, od električnih stubova, od gvozdenih ograda. Iskusnim okom Garin je video da su radnici dobro naoružani... Na teretnjacima, koji su se probijali kroz svetinu, raznosili su se mitraljezi, bombe, puške ... To je nesumnjivo bio Šeljgin rad. Pre nekoliko časova Garin bi s najvećom sigurnošću bacio trupe na ustanike. A sada je sve nervoznije pritiskao pedalu automobila, koji je jurio okružen proklinjanjima i povicima: „Dole diktator! Dole savet tri stotine!” Hiperboloid je bio u Šeljginim rukama. To su ustanici znali. O tome su i vikali. Šeljga diriguje revolucijom, baš kao dirigent — herojskom simfonijom. Glasnogovornici, postavljeni po Garinovom naređenju još za vreme prodaje zlata, sada su radili protiv njega — raznosili su po celom svetu vesti o opštem ustanku. Garihov dvojnik, preko svih očekivanja Petra Petrovića, stupi u akciju odlučno i ne bez uspeha. Njegove odabrane trupe izvršiše juriš na barikade. Policija je iz aeroplana bacala gasne bombe. Konjica je sabljama sekla ljude na raskrsnicama. Posebne brigade obijale su brave na vratima i upadale u radničke stanove, uništavajući sve živo u njima. Ali su se ustanici uporno držali. U drugim gradovima, u krupnim fabričkim centrima, oni su odlučno prelazili u napad. Oko podne svu zemlju je zapalio požar ustanka...
Garin je cedio iz automobila svu brzinu njegovih šesnaest cilindara. Kao orkan bi projurio ulicom provinciskih varošica, obarao svinje, pse, gazio kokoši. Poneki prolaznik ne bi stigao ni da izbeči oči, a već bi prašnjavi, crni, ogromni diktatorov auto, smanjujući sе i brekćući, nestajao iza okuke... Zaustavljao se samo na nekoliko minuta da bi uzeo benzin, nasuo vodu u hladnjak... Jurio je celu noć. Ujutru diktatorova vlast još nije bila zbačena. Prestonica je gorela, zapaljena termitnim bombama, po ulicama je ležalo oko pedeset hiljada leševa... „Gle ti barona!” osmehnuo se Garin kada je prilikom zastanka glasnogovornik javio te vesti... Sutradan u pet časova na njegov auto su pucali... U sedam časova, jureći kroz nekakvu varošicu, video je revolucionarne zastave i raspevane ljude... I ćelu drugu noć je jurio — na zapad, prema Tihom Okeanu. U zoru, nalivajući benzin, čuo je, najzad, iz crnog otvora glasnogovornika dobro poznati Šeljgin glas: Pobeda, pobeda... Drugovi, u mojim je rukama strašno oruđe revolucije — hiperboloid ... Skripnuvši zubima, ne saslušavši do kraja, Garin odjuri dalje. U deset časova pre podne video je prvi plakat pored druma; na tabli od šper-ploče bilo je napisano ogromnim slovima: „Drugovi... Diktator je živ uhvaćen. Ali se pokazalo da je diktator Garinov dvojnik, podređeno lice. Petar Garin se sklonio. On beži na zapad... Drugovi, dobro pazite, zadržite diktatorov automobil... (Sledili su znaci raspoznavanja) Garin ne sme izbeći revolucionarni sud...” Oko podne Garin spazi iza sebe motocikl. Nije čuo pucnjeve, ali se na deset santimetara od njegove glave pokaza na staklu automobila rupa od metka s prskotinama. Jeza ga prođe po leđima. On dade sav gas koji je auto mogao dati, iščeznu iza brežuljka, okrenu prema šumovitim brdima. Posle jednog sata ulete u klanac. Motor poče da izdaje, i umuče. Garin iskoči, okrenu upravljač, pusti auto niza stranu i, s mukom tegleći noge, poče da se vere uz strminu prema borovoj šumi. Odozgo je video kako su drumom projurila tri motocikla. Zadnji zastade. Naoružan, do pojasa go čovek skoči s njega i nagnu se nad provalijom, u kojoj je ležao razbijeni diktatorov auto.
U šumi Petar Petrović skide sa sebe sve sem čakšira i potkošulje, zaseče kožu na cipelama i uputi se pešice najbližoj železničkoj stanici. Četvrtog dana on se dokopa usamljenog primorskog letnjikovca blizu Los-Angelosa, gde je u hangaru, uvek spreman, visio njegov dirižabl.
129 Jutarnja rumen oboji vedro nebo. U ružičastoj pari pušio se okean. Nagnuvši se preko gondole dirižabla, Garin jedva pronađe pomoću dvogleda usku ljusku jahte koja je ležala duboko dole. Počivala je na vodi ravnoj kao ogledalo, koja se svetlucala kroz laki pokrov od magle. Dirižabl poče da se spušta. Sav se sjaktio sunčevim zracima. S jahte ga zapaziše, istakoše zastavu. Kada јe gondola dodirnula vodu, od jahte se odvoji čamac. Za upravljačem je sedela Zoja. Garin je jedva prepoznade — toliko joj je bilo omršavelo lice. On skoči u čamac smeškajući se, kao da se nije ništa ni desilo, sede pored Zoje, stisnu joj ruku: — Milo mi je što te vidim. Ne tuguj, lulence. Omaklo nam se — šta mari. Zakuvaćemo novu kašu... De, šta si obesila nos? .. Zoja se namršti, okrenu glavu da mu ne bi videla lice. — Maločas sam sahranila Jansena. Umorna sam. Sada mi je svejedno. Iz okeana na vidiku isplovi sunce — ogromna lopta se ispe nad plavom pustinjom, i magla se rasplinu kao da je nije ni bilo. Pruži se sbunceva putanja, prelivajući se zeitinjavim otsjajima, a na njoj su se, kao crna silueta, ocrtavale tri nagnute katarke i rešetkaste kule „Arizone”. — Kupatilo, doručak i — spavanje — reče Garin.
130 „Arizona” okrenu prema Zlatnom Ostrvu. Garin je odlučio da zada udarac u samo srce ustanika — da zauzme veliki hiperboloid i okno. Na jahti su bile posečene katarke, oba hiperboloida na pramcu i krmi bili su maskirani daskama i platnom od jedara — samo da bi jahta izmenila oblik i neprimetno prišla Zlatnom Ostrvu. Garin je bio siguran u sebe, odlučan, veseo — opet mu se vratilo dobro raspoloženje. Sutradan ujutru kapetanov pomoćnik, koji je preuzeo komandovanje brodom posle Jansenove smrti, s nemirom pokaza na perjaste oblake. Oni su se brzo pomaljali iza istočne ivice okeana, prekrivali nebo na ogromnoj, desetkilometarskoj visini. Primicala se oluja, možda uragan — tajfun. Garin, zauzet svojim mislima, posla kapetana dođavola. — Kakav tajfun — gluposti. Povećajte brzinu... Kapetan je snuždeno gledao s mostića u nebo koje se brzo prekrivalo oblacima. Naredi da se dobro zatvore otvori, da se na palubi učvrste čamci i sve što bi voda mogla odneti. Okean je postajao sve tamniji. U povremenim udarima naletao je vetar, pretećim fijukom upozoravao je mornare na blisku nesreću. Na mesto vesnika uragana — visokih perjastih oblaka — dovukoše se zakovitlani crni oblaci. Vetar je sve strašnije uzburkivao okean, preletao po ogromnim talasima u obliku sitnih talasića. I odjednom s istoka stade da gmiže kao ovčja koža crn, nizak oblak, sa središtem olovne boje. Udari vetra postadoše bešnji. Talasi su se kotrljali preko palube. I grive sivo-hladnih talasa nisu se više gužvale u obliku sitnih talasića — vetar je od njih otkidao čitave zastore od vode, pravio maglu od vodene prašine...
Kapetan reče Zoji i Garinu: — Idite dole. Za četvrt časa bićemo u centru tajfuna. Motori nas neće spasti. Uragan se sruči na „Arizonu” svom žestinom jedanaest balova. Ponirući, naginjući se čas na jednu čas na drugu stranu, tako da se pomaljalo dno sve do brodskog balvana, ne pokoravajući se više ni krmilu ni elisama, jahta je jurila po krugu sve uže i uže spirale prema centru tajfuna, ili „prozoru”, kako ga nazivaju mornari. „Prozor”, čija prečnik ponekad iznosi do pet kilometara — jeste centar obrtanja tajfuna; vetrovi sa snagom od dvadeset balova jure iz svih pravaca oko „prozora”, uravnotežujući svoje snage na njegovoj periferiji. Tamo, u takav „prozor”, vrtlog je nosio ništavnu ljusku „Arizonu”. Crni oblaci dodirivali su palubu. Smrači se kao noću. Bokovi jahte su puckali. Da se ne bi ugruvali, ljudi su se hvatali za ono što im je bilo pod rukom. Kapetan naredi da se ljudi vežu za ogradu mostića. „Arizona” se prope na greben vodenog brda, iskrivi se nastranu i odlete na pučinu. I odjednom, zaslepljujuće sunce, trenutna bezvetrica i zelenoprovidni, blistavi, kao da su od tečnog stakla, talasi — desetospratna brda vode što se sudaraju sa zaglušujućim pljeskom, kao da je sam morski car Neptim, pobesnevši, lupao dlanom o dlan... To je bio „prozor”, najopasnije mesto tajfuna. Ovde se vazdušne struje penju okomito uvis, odnoseći vodenu paru na visinu od deset kilometara, i tamo je kidaju u opnice perjastih oblaka — gornjih vesnika tajfuna... S palube „Arizone” talasi su odneli sve: čamce, obe rešetkaste kule hiperboloida, dimnjak i kapetanski mostić zajedno s kapetanom ... Okružen tamom i vrtlozima uragana, „prozor” je jurio okeanom, noseći „Arizonu” na grebenima ogromnih talasa. Motori pregoreše, kormilo bi otkinuto. — Više ne mogu — prostenja Zoja. — Valjda će ovo jednom prestati... O, dođavola! — muklo odgovori Garin. Oboje su bili izubijani, izmučeni udarcima o zidove i nameštaj. Garinu je bilo rasečeno čelo, Zoja je ležala na podu kajute, čvrsto se držeći za nožicu pričvršćenog kreveta. Na podu su se zajedno s ljudima kotrljali koferi, knjige
što su poispadale iz ormana, jastuci sa divana, pojasevi od plute, pomorandže, razbijeno posuđe. — Garine, ne mogu, izbaci me u more... Od strašnog udara Zoja se otrže od kreveta, otkotrlja se. Garin glavačke prelete preko nje, udari u vrata. Odjeknu tresak, strašna lomnjava. Tutanj vode koja pada. Ljudski jauk. Kajuta se raspade. Moćni mlaz vode poduhvati dvoje ljudskih bića, baci ih na uzavrelu zeleno-hladnu pučinu... Kada je Garin otvorio oči, na deset santimetara od njegovog nosa mali rak samac, koji se do polovine zavukao u bisernu školjku, bečio je oči, začuđeno mičući brcima. Garin uz napor shvati: „Da, ja sam živ...” Ali još dugo nije bio u stanju da se digne. Ležao je porebarke na pesku. Desna ruka bila mu je povređena. Mršteći se od bola, on ipak podavi noge i sede. Nedaleko se uzdizala palma nagnutog tankog stabla, sveži vetar je pokretao njeno lišće... Garin ustade i pođe povodeći se. Unaokolo, ma kud pogledao, jurili su, i doprevši do niske obale, bučno se razbijali zeleno-plavi talasi obasjani suncem... Nekoliko desetina palmi širilo je na vetru lišće kao lepeze. Na pesku su tu i tamo ležali komadi drveta, sanduci, nekakve krpe, užad... Bilo je to sve što je ostalo od „Arizone”, koja se razbila zajedno s celokupnom posadom o sprudove koralnog ostrva. Hramljući, Garin pođe u dubinu ostrvca, onamo gde su uzvišenija mesta bila zarasla u nizak šibljak i svetlozelenu travu. Tamo je ležala Zoja na leđima, raširivši ruke. Garin sede i nagnu se nad njom, bojeći se da je dodirne, da ne bi osetio hladnoću smrti. Ali Zoja je bila živa — očni kapci joj zadrhtaše, zapekle usne se rastvoriše. Na koralnom ostrvcu nalazilo se jezerce pomalo gorke kišnice ali dobre za piće. U plićacima — školjke, sitni račići, polipi, kozice — sve što je nekada služilo kao hrana prvobitnom čoveku. Palmovo lišće moglo se upotrebiti kao odelo i kao zaštita od podnevnog sunca. Dva gola čoveka, izbačena na golu zemlju, mogla su kojekako živeti... I oni otpočeše život na ovom ostrvcu, zabačenom u pustinji Tihog Okeana. Nije bilo čak ni nade da će tuda proći brod i, primetivši ih, uzeti ih na sebe. Garin je skupljao školjke ili košuljom lovio ribu u slatkovodnom jezercetu. Zoja je u jednom izbačenom sanduku s „Arizone” našla pedeset
primeraka raskošno opremljene knjige o projektima dvorca i paviljona za razonodu na Zlatnom Ositrvu. U njima su bili zakoni i statut dvorske etikete gospođe Lamol — gospodarice sveta. Po ceo dan u senci kolibe od palmovog lišća Zoja je prelistavala tu knjigu, koju je stvorila njena nezasitna fantazija. Ostalih četrdeset devet primeraka, povezanih u zlato i safijan, Garin je upotrebio kao ogradu za zaštitu od vetra. Garin i Zoja nisu razgovarali. Zašto? O čemu? Celog života bili su usamljenici, i eto, napokon, dobili su potpunu, savršenu usamljenost. Izgubili su računicu o danima, prestali su da ih broje. Kada bi nad ostrvom prohujala oluja, jezerce bi se napunilo svežom kišnicom. Bilo je meseci kada je s vedrog neba žestoko peklo sunce. Tada su morali piti ustajalu vodu... Mora biti da Garin i Zoja i dan danas skupljaju mekušce i ostrige na tom ostrvcu. Pošto se najede, Zoja seda i prelistava knjigu s divnim projektima dvorca gde se sred mramornih stubova i cveća uzdiže njen prekrasni kip od mramora, a Garin, zabivši nos u pesak i pokrivši se pohabanim kaputom, hrče i, izgleda, takođe u snu preživljava razne zanimljive događaje. Sken: Cyrano obrada: BABAC
1 Širok i došta težak školski čamac s metalnim drškama za vesla iz vančamca — Prim. prev. 2 Četvrtasta ploča (kao podnožje stubova). — Prlm. prev. 3 Vrsta orijaških i veoma jako oklopijenih ratnih brodova od preko 20.000 tona, a teškim dalekometnim topovima. — Prim, prev 4 1,88 m. 5 Platneni zaklon od sunca Ш kile. — Prlm. prev. 6 Glatka vunena tkanina. — Prim. prev. 7 Amerikanski lav ili crveni tigar. — Prim. prev. 8 Pomoćnice u pomodnim trgovinama u Francuskoj. — Prim. prev. 9 Grb Pariza ili, antički, Lutecije — Zlatna lađica. — Prim. prev. 10 Postoji pretpostavka da se između zemljine kore i tvrdog centralnog jezgra zemlje nalazi sloj istopljenih metala — takozvani Olivinski pojas. — (Prim, pisca.) 11 0,711 m. 12 Zmija od hartije (za bacanje na zabavama). — Prim, prev. 13 Jedinica za brzinu vetra. — Prim, prev 14 Karmeliti — kaluđerski red. — Prim, pisca. 15 Pola kilograma — Prim, prev 16 Straža na Rajni.
17 Dvadeseti deo lire. — Prim. prev. 18 Uzvišenje na pramcu. 19 Najviši sprat na zadnjem delu broda. — Prim. Prev 20 Stalna vrednost zlata u čitavom svetu. Garinov zadatak je da obesceni zlato kako bi uneo haos među novčane magnate buržoaskog sveta i osvojio vlast. — Prim, pisca. 21 Zračenje. Prim, pisca. 22 16,38 kg. — Prim, prev