97 Nagnuvši se kroz prozor aluminij umske gondole, gospođa Lamol je gledala na dvogled. Vazdušna lađa se jedva kretala, opisujući krug na blistavom nebu. Pod njom, na dubini od hiljadu metara, pružao se u beskraj prozračni plavozeleni okean. U njegovom središtu ležalo je ostrvo nepravilnog oblika. Odozgo je ličilo na obrise Afrike u sićušnoj razmeri. S juga, istoka i severoistoka, kao kapljice vode oko njega, crnela su se stenovita ostrvca i plićaci, oivičeni penom. Sa zapada okean je bio čist. Ovde, u dubokom zalivu, nedaleko od obalskog peska, ležali su teretni brodovi. Zoja nabroja dvadeset četiri broda — ličili su na bube koje spavaju na vodi. Ostrvo je bilo ispresecano nitima puteva — oni su se sastajali kod njegovog severoistočnog stenovitog dela, gde su se blistali stakleni krovovi. To se dovršavao dvorac, koji se preko tri terase spuštao do talasa malog peščanog zatona. S južne strane ostrva videla su se postrojenja, odozgo nalik na razbacane dečije igračke: rebra, podgrade, rešetkaste dizalice, tračnice, vagoneti u pokretu. Vrtelo se desetak motora na vetar. Dahtali su dimnjaci električnih centrala i crpki za vodu. U središtu tih postrojenja crneo se okrugli otvor okna. Od njega su se pokretali prema obali široki gvozdeni transporteri koji su odnosili izvađenu rudu, i dalje, poput crva, odlazili su u more crveni pontoni bagera. Oblačić pare, ne prestajući, pušio se nad otvorom okna. Dan i noć — u šest smena — obavljali su se radovi u oknu: Garin je probijao granitni oklop zemljine kore. Drzovitost tog čoveka graničila se s bezumljem. Gospođa Lamol gledala je u oblačić nad oknom, dvogled joj je drhtao u ruci, koja je od preplanulosti izgledala zlatasta.
Uz nisku obalu zaliva pružali su se u pravilnim redovima krovovi skladišta i stanbenih zgrada. Mravlje prilike ljudi kretale su se putevima. Jurili su automobili i motocikli. U središtu ostrva plavilo se jezero, iz njega je prema jugu oticala vijugava rečica. Uz njene obale prostirale su se trake polja i povrtnjaka. Cela istočna padina zelenela se kao pokrov od smaragda — ovde su, iza ograda, pasla stada. Na severo-istoku, ispred dvorca, između stena, šarenele su se čudesne figure cvetnjaka i zasađenog drveća. Još pre pola godine ovde je bila pustinja — trnjak i kamenje, sivo od morske soli, i zakržljalo žbunje. Brodovi su na Ostrvo izbacili hiljade tona hemiskog đubriva, bili su iskopani arterski bunari, dovezene biljke, čitavo drveće. Zoja je odozgo, iz gondole, gledala parče zemlje zabačeno u okeanu, bujno i blistavo, zapljuskivano snežno belom penom plime, i naslađivala se njime, kao žena koja u ruci drži dragocenost.
98 Bilo je na svetu sedam čuda. Narodno predanje nam je ostavilo samo tri: hram Dijane Efeske, Semiraminide vrtove i bronzanog džina na Rodosu. Sećanje na ostala potopljeno je na dno Atlantskog Okeana. Kao osmo čudo, što je gospođa Lamol svakodnevno ponavljala, trebalo bi smatrati okno na Zlatnom Ostrvu. Za vreme večere, u tek uređenoj sali dvorca s ogromnim prozorima, izloženim okeanskim vetrovima, gospođa Lamol je dizala pehar: — Za čudo, za genija, za drzovitost! Celokupno izabrano društvo ostrva bi ustalo i pozdravilo gospođu Lamol i Garina. Svi su bili obuzeti groznicom rada i fantastičnim zamislima. Neka tamo na kontinentima kukaju zbog kršenja prava. Ne zarezuju oni to. Ovde danonoćno odjekuje okno od podzemne tutnjave, grme crpke elevatora, prodirući sve dublje i dublje, do neiscrpnih zaliha zlata. Sibirski rudnici zlata, kaliforniske jaruge, snežne pustinje Klondaika — sve to nije ništa, obična zanatska radinost. Ovde je zlato pod nogama, na bilo kom mestu, samo da se probiješ kroz granit i ključali olivin. U dnevnicima nesrećnog Manceva Garin je našao ovu belešku: „U sadašnje vreme, to jest kada se završio kvartarni lednički period i kada se s neobičnom brzinom počela razvijati jedna vrsta životinja lišenih dlakavog pokrova, sposobnih da se kreću na zadnjim udovima i snabdevenim pogodnim sklopom usne šupljine za ispuštanje različitih zvukova — zemljina lopta ovako izgleda. Njen gornji pokrov sastoji se od ohlađenih granita i diorita, debelih od pet do dvadeset pet kilometara. Ta korica je spolja pokrivena morskim talozima i slojevima uginulog bilja (ugalj) i
uginulih životinja (nafta). Kora leži na drugom omotaču zemljine lopte — od istopljenih metala — na Olivinskom pojasu. Istopljeni Olivinski pojas mestimično, kao naprimer u nekim oblastima Tihog Okeana, dopire do zemljine površine, na pet kilometara od nje. Debljina tog drugog istopljenog omotača iznosi u današnje vreme preko sto kilometara, i povećava se za jedan kilometar za svakih sto hiljada godina. U istopljenom Olivinskom pojasu treba razlikovati tri sloja: najbliži zemljinoj kori — to je šljaka, lava koju izbacuju vulkani; srednji sloj — olivin, gvožđe, nikal, tojest ono od čega se sastoje meteoriti koji u obliku zvezda padaju na zemlju za jesenskih noći i, najzad, treći — donji sloj — zlato, platina, cirkonijum, olovo, živa. Ta tri sloja Olivinskog pojasa počivaju, kao na jastuku, na sloju gasa helijuma, zgusnutog do tečnog stanja, koji se dobija kao proizvod atomskog raspadanja. I, najzad, ispod omotača tečnog gasa nalazi se zemljino jezgro. Ono je tvrdo, metalno, temperatura mu iznosi oko dvesta sedamdeset tri stepena ispod nule, to jest koliko temperatura vasione. Zemljino jezgro se sastoji od teških radioaktivnih metala. Od njih su nam poznata dva, koja se nalaze na kraju Mendeljejevljeve tablice — uran i torijum. Ali oni su i prodzvod raspadanja osnovnog, superteškog metala, dosad nepoznatog u prirodi. Njegove sam tragove pronašao u vulkanskim gasovima. To je metal M. On je jedanaest puta teži od platine. Poseduje ogromnu snagu radioaktivnosti. Ako bi se jedan kilogram toga metala izvukao na površinu zemlje onda bi sve živo u prečniku od nekoliko kilometara bilo ubijeno, svi predmeti pokriveni njegovom emanacijom 21 svetleli bi. Pošto specifična težina zemljinog jezgra iznosi svega osam jedinica (specifična težina gvožđa), što je uvek navodilo na pogrešnu misao kao da je jezgro gvozdeno, i pošto se ne može pretpostaviti da se metal M nalazi u zemljinom jezgru, pod pritiskom
od milion atmosfera, u poroznom stanju, onda treba izvesti jedini zaključak: Zemljino jezgro pretstavlja šuplju loptu, ili bombu, sastavljenu od metala M i ispunjenu heliumom koji se usled ogromnog pritiska nalazi u kristalnom stanju. U preseku zemljina lopta ovako izgleda: Metal M, koji čini zemljino jezgro, neprekidno se raspadajući i pretvarajući u druge lake metale, oslobađa ogromnti količinu toplote. Zemljino jezgro se skroz zagreva. Posle nekoliko milijardi godina zemlja će se naskroz zagrejati, rasprsnuće se kao bomba, planuće, pretvoriće se u gasnu loptu, čiji će prečnik biti jednak prečniku putanje koju opisuje mesec oko zemlje, zasijaće kao mala zvezda i zatim će početi da se hladi i ponovo skuplja do veličine zemljine lopte. Tada će se na zemlji opet pojaviti život, posle nekoliko milijardi godina pojaviće se čovek, otpočeće brz razvitak čovečanstva, borba za najviše socijalno uređenje sveta. Zemlja će se ponovo, bez prestanka, zagrevati usled atomskog raspadanja, da bi ponovo planula kao mala zvezda. To je kruženje zemaljskog života. Bilo ih je beskrajno mnogo i ubuduće biće ih beskrajno mnogo. Smrti nema. Postoji samo večito obnavljanje...” Eto šta je Garin pročitao u Mancevljevom dnevniku.
99 Gornje ivice okna bile su presvučene čeličnim oklopom. Masivni cilindri od teško topljivog čelika spuštani su u njega, već prema tome koliko se prodiralo u dubinu. Dopirali su do onoga mesta na kome je temperatura u oknu iznosila oko trista stepeni. To sе desilo iznenada, naglo, na dubini od pet kilometara od površine. Smena radnika i dva hiperboloida propali su na dnu okna. Garin je bio nezadovoljan. Spuštanje i zakivanje cilindra kočili su rad. Sada, kada su zidovi okna bili usijani, hladili su ih zgusnutim vazduhom, i oni su, hladeći se, sami stvarali moćan oklop. Rešetkastim rebrima zatezali su ih dijagonalno. Prečnik okna nije bio velik — dvadeset metara. Njegova unutrašnjost pretstavljala je složen sistem cevi za dovođenje i odvođenje vazduha, podgreda, mreže žica, duraluminijumskih bunara — u njima su se kretale crpke elevatora — kaišnika, platformi za elevatorsko prenošenje i platformi na kojima su stajale mašine za tečni vazduh, i hiperboloidi. Sve, uspinjače, elevatori, mašine, stavljalo se u pokret električnom strujom. U zidovima okna probadale su se pećine za skladište mašina i za odmor radnika. Da bi rasteretio glavno okno, Garin je počeo da buši drugo, paralelno s njim, s prečnikom od šest metara — ono je spajalo pećine električnim uspinjačama koje su se kretale brzinom pneumatične kugle. Najvažniji deo radova — bušenje — vršilo se sinhronizovanim dejstvom zrakova hiperboloida, hlađenja tečnim vazduhom i crpenja rude elevatorima. Dvanaest hiperboloida specijalne konstrukcije, koji dobijaju energiju od voltnih lukova s ugljenom od šamonita, probijalo je i topilo rudu, struje tečnog vazduha trenutno su je hladile, i ona je, raspadajući se na najsitnije čestice, dospevala u crpke elevatora. Proizvode gorenja i paru odnosili su
ventilatori.
100 Dvorac u severoistočnom delu Zlatnog Ostrva bio je izgrađen prema fantastičnim planovima gospođe Lamol. Bila je to ogromna građevina od stakla čelika, tamnocrvenog kamena i mramora. U njoj se nalazilo pet stotina dvorana i soba. Glavna fasada sa dva široka mramorna stepeništa izlazila je iz mora. Talasi su se razbijali o stepenike i sokle sa obe strane stepenica, gde su umesto običnih kipova ili vaza stajale četiri bronzane rešetkaste kulice, držeći na sebi pozlaćene lopte — u njima su se nalazili napunjeni hiperboloidi koji su štitili prilaze s okeana. Stepenice su vodile do otvorene terase — sa nje su dva uvučena ulaza, učvršćena četvrtastim stubovima, vodila u unutrašnjost kuće. Čitava fasada od kamena, ovlaš nagnuta, kao na egipatskim zdanjima, škrto ukrašena, s visokim, uskim prozorima i ravnim krovom, izgledala je surova i mračna. Zato su fasade koje su gledale u unutrašnje dvorište, u cvetnjake puzavih ruža, vrbane, orhideja, rascvetalog jorgovana, badema i krinovog drveća, bile bogato, čak i dopadljivo urađene. Dvoja bronzana vrata vodila su u unutrašnjost ostrva. To je bila kućatvrđava. Malo dalje od nje, postrani uzdizala se na steni rešetkasta kula visoka sto pedeset metara, spojena podzemnim hodnikom sa Garinovom spavaćom sobom. Na njenoj gornjoj platformi nalazili su se moćni hiperboloidi. Oklopijena uspinjača pela se do njih sa zemlje za nekoliko sekundi. Svima, čak i gospođi Lamol, bilo je, pod pretnjom smrti, zabranjeno da prilaze podnožju kule. To je bio zakon Zlatnog Ostrva. U levom krilu dvorca nalazile su se sobe gospođe Lamol, u desnom — Garinove i Rolingove. Ovde više niko nije stanovao. Kuća je bila određena za ono vreme kada će za smrtnika biti najveća sreća da dobije poziv na
Zlatno Ostrvo i vidi zaslepljujuće lice gospodarice sveta. Gospođa Lamol se spremala za tu ulogu. Imala je posla preko guše. Stvarali su se propisi jutarnjeg ustajanja, izlazaka, malih i velikih prijema, ručkova, večera, maskarada i razonoda. Njen glumački temperament dobio je pun zamah. Volela je da ponavlja da je ona rođena za svetsku scenu. Za čuvara propisa bio je imenovan čuveni baletski koreograf — ruski emigrant. S njim je bio zaključen ugovor u Evropi, darovan je zlatnim ordenom „Božanske Zoje” s brilijantima na beloj traci i proizveden u staro rusko zvanje komornika. Sem tih unutrašnjih — dvorskih — zakona, ona je, zajedno s Garinom, stvarala „Zapovesti Zlatnog veka” — zakone budućeg čovečanstva. Ali to su bili pre opšti projekti i osnovne ideje, koje bi docnije lazradili pravnici. Garin je bio strašno zauzet, i ona je morala da utuče vreme. U njenoj kancelariji su danonoćno dežurale dve stenograf kinje. Garin je dolazio pravo iz okna, izmučen, prljav, sav je zaudarao na zemlju i mašinsko ulje. Žurno je jeo, legao podižući noge na atlasni divan i obavijao se dimom iz lule, (on nije potpadao pod propise, njegove navike bile su svete i van podražavanja.) Zoja je hodala po tepihu, premećući u mršavim prstima ogromne biserne ogrlice i zvala Garina na razgovor. Njemu je bilo potrebno da nekoliko minuta leži nepomično, da bi mu mozak opet mogao grozničavo da radi. U svojim planovima on nije bio ni zloban, ni dobar, ni surov, ni milostiv. Njega je samo zabavljala oštroumnost u rešavanju pitanja. Ta „prohladnost” je ljutila Zoju. Njene velike oči bi potamnele, njenim pokretljivim leđima prošla bi drhtavica, dubokim glasom punim mržnje ona bi rekla (na ruskom, da ne bi stenografkinja razumela): — Vi ste uobraženko. Vi ste strašan čovek, Garine. Razumljivo mi je što čoveka može spopasti želja da sa vas živog odere kožu — da vidi kako ćete se prvi put u životu mučiti. Zar vi nikoga ne mrzite, nikoga ne volite? — Sem vas, — odgovorio bi Garin kezeći zube ali vaša je glavica puna glupavih koještarija... A meni je svaka sekunda dragocena. Pričekaću dok se vaše častoljubije sasvim ne zasiti. Ali vi ipak u jednom imate pravo, ljubavi moja: odveć sam krut. Ideje koje nisu zasićene sokovima života rasplinjuju se u prostranstvu. Sokovi života — to je strast. Vi je imate na pretek. On pogleda iskosa Zoju — stajala je pred njim, bleda, nepomična.
— Strast i krv. Stari recept. Zašto upravo da se s mene odere koža? Može se i sa nekog drugog. A vama je, očigledno, jako potrebno da zbog zdravlja umočite maramicu u tu tečnost. — Ja mnogo šta ne mogu oprostiti ljudima. — Naprimer — đide malog rasta s maljavim prstima? — Da. Zašto to spominjete? — Ne možete oprostiti samoj sebi... Sigurno je da su vas za pet stotina franaka zvali telefonom. Dešavalo se. Kada ste se žurili u restoran, užurbano ste krpili svilene čarape, otkidali konac, eto, tim božanskim zubićima. A besane noći kada se u torbici nalaze — dva sua, i strah od sutrašnjice, i užas — da će se pasti još niže... A pseći nos Rolingov — nešto pa vredi. Gledajući mu u oči uz dug osmeh, Zoja reče: — Ovaj razgovor takođe neću do smrti zaboraviti ... — Bože moj, pa maločas ste me prekorevali zbog krutosti... — Kada vlast bude moja, obesiću vas na kuli hiperboloida... Garin brzo ustade, uhvati Zoju za taktove, silom je privuče sebi na kolena i stade da ljubi njeno zabačeno lice, stisnute usne. Obe stenografkinje, svetle, uvijene kose, ravnodušne, kao lutke, okrenuše glave. — Glupa, smešna ženo, shvati — kao takvu te samo i volim... Jedino biće na zemlji... Da nisi jedno dvadeset puta umirala po vašljivim vagonima, da te nisu kupovali kao uličnu devojku — zar bi ti pojmila svu oštrinu drzovitosti ljudske... Zar bi ti hodala po tepisima kao gospodarica... Zar bih ja pred tvoje noge stavio sebe sama ... Zoja se ćutke oslobodi, pokretom ramena popravi haljinu, ode na sredinu sobe i odatle je još uvek divlje gledala u Garina. On reče: — Dakle, gde smo stali? Stenograf kinje su zapisivale misli. Preko noći su ih štampali i u jutru donosili u postelju gospođi Lamol. Zbog veštačenja po nekim pitanjima pozivali su Rolinga. On je stanovao u veličanstvenim, još ne sasvim dovršenim apartmanima. Iz njih je izlazio samo za vreme obeda. Njegova volja i gordost bile su slomljene. On se jako promenio za to pola godine. Garin se plašio. Izbegavao je da sa Zojom ostane oči u oči. Niko nije znao (i nije se interesovao) šta on radi po ceo dan. Knjige nije nikada čitao. Beleške, izgleda, nije vodio. Pričalo se kao da ga je uhvatila strast da skuplja lule za pušenje. Jedne večeri Zoja je videla kroz
prozor kako je na pretposlednjem stepeniku mramornih stepenica Roling sedeo kraj vode i, popokunjivši se, gledao u okean odakle je pre sto miliona godina izišao njegov predak u obliku čovekolikog guštera. To je bilo sve što je ostalo od velikog kralja hemije. Ni gubitak trista miliona dolara, ni ropstvo na Zlatnom Ostrvu, pa čak ni Zojina izdaja ne bi ga slomili. Pre dvadeset pet godina on je po ulicama prodavao mast za obuću. Umeo je, voleo je da se bori. Koliko je bilo uloženo napora, talenta i volje da bi se ljudi naterali da plaćaju njemu, Rolingu, zlatne novčiće. Evropski rat, razaranje Evrope — eto kakve su snage bile pokrenute da bi zlato poteklo u kase „Anilin-Rolinga”. I odjednom to zlato, ekvivalent snage i sreće, crpšće iz okna, kao glinu, kao blato, elevatorskim crpkama u bilo kojoj količini. Eto tu su Rolingove noge ostale da lebde u praznom prostoru, prestao je da se oseća carem prirode — „homo sapijensom”. Nije mu ostajalo ništa drugo nego da skuplja lule. Ali je on još uvek, na Garinovo navaljivanje, svakodnevno diktirao preko radija svoju volju direktorima „Anilin-Rolinga”. Njihovi odgovori bili su neodređeni. Postalo je jasno da direktori ne veruju u dobrovoljnu Rolingovu samoću na Zlatnom Gstrvu. Pitali su ga: „Šta da se preduzrne za vaš povratak na kontinent?” Roling je odgovarao: „Lečenje živaca teče povoljno”. Prema njegovom naređenju bilo je dobijeno još pet miliona funti sterlinga. Kada je pak posle dve nedelje ponovo naredio da se izda ista svota, bili su uhapšeni Garinovi agenti koji su podneli ček. Bio je to prvi signal za napad kontinenta na Zlatno Ostrvo. Flota od osam liniskih brodova, koja je krstarila Tihim Okeanom, blizu dvadeset drugog stepena južne širine i sto trideset stepeni zapadne dužine, čekala je samo ratno naređenje da se napadne Ostrvo Nitkova.
101 Šest hiljada radnika i službenika Zlatnog Ostrva bilo je sakupljeno iz svih krajeva sveta. Prvi Garinov pomoćnik, inženjer Čermak, koji je imao zvanje gubernatora, razmestio je radnu snagu prema narodnostima, u petnaest deonica. Deonica od deonice bila je odvojena bodljikavom žicom. U svakoj deonici bile su podignute barake i sobe za molitvu, po mogućstvu, po ukusu dotične nacije. Konzerve, biskviti, marmelada, burići s kupusom, pirinčom, usoljenim meduzama, haringama, hrenovkama i tako dalje i tako dalje — sve je to poručivano (u američkim fabrikama) takođe s nacionalnim nalepnicama. Dvaput mesečno izdavala se službena odeća, koja je odgovarala nacionalnom duhu, i jedanput u pola godine — praznični nacionalni kostimi: Slovenima — kaputi na struk i gunjevi, Kinezima — bluze od sirove svile, Nemcima — redengoti i cilindri, Italijanima — svileno rublje i lakovane cipele, Crncima — suknjice oko bedara, ukrašene krokodilskim zubima, staklenim biserima itd. Da bi u očima stanovništva opravdao te bodljikave granice, inženjer Čermak je stvorio provokatorsko osoblje. Bilo ih je petnaest ljudi. Oni su raspirivali nacionalnu mržnju: radnim danom umereno, a preko praznika do pesničanja. Ostrvska policija, koja se sastojala od bivših Vrangelovih oficira i nosila uniformu Zojinog reda — kratki koporan od belog sukna, izvezen zlatom, i šarene čakšire uz nogu — održavala je red, ne dopuštajući da se nacionalnosti uzajamno istrebe. Radnici su dobijali ogromnu platu u poređenju s platama na kontinentu. Neki su je slali u zavičaj prvim brodom, drugi su je ostavljali na čuvanje. Nije se imala gde utrošiti, pošto su jedino preko praznika bile otvorene
krčme i Luna-park u usamljenom klancu na jugoistočnoj obali ostrva. Tamo je radilo petnaest javnih kuća, uređenih takođe po nacionalnom ukusu. Radnicima je bilo poznato u kakvom se cilju probija džinovsko okno u dubinu zemlje. Garin je rekao svima da će prilikom obračuna dozvoliti svakome da uzme onoliko zlata koliko može poneti na leđima. I nije bilo čoveka na Ostrvu koji bi bez uzbuđenja gledao u čelične trake što odnose rudu iz zemljine utrobe u okean, koga ne bi opio žućkasti dim iznad ždrela okna.
102 — Gospodo, došao je najsudbonosniji trenutak u našem radu. Ja sam ga očekivao i pripremio se za njega, ali to, razume se, ne umanjuje opasnost. Mi smo blokirani. Maločas smo dobili radiogram: dva naša broda, natovarena profiliranim gvožđem za podgradu okna konzervama i smrznutom ovčetinom, zarobila je američka krstarica i proglasila ih za plen. To znači da je počeo rat. Treba svakog časa očekivati njegovu zvaničnu objavu. Jedan od najprečih mojih ciljeva je — rat. Ali on počinje pre nego što treba. Na kontinentu su odveć nervozni. Predosećam njihov plan: oni se plaše nas, trudiće se da nas umore glađu. Jedno obaveštenje: na ostrvu ima hrane za dve nedelje, ne računajući živu stoku. Za tih četrnaest dana moramo probiti blokadu i dovući konzerve. Zadatak je težak, ali je ostvarljiv. Sem toga, uhapšeni su moji agenti koji su podneli Rolingov ček. Novaca u kasi nemamo. Trista pedeset miliona dolara potrošeno je do poslednjeg centa. Za nedelju dana moramo izdati plate, i ako isplatimo u čekovima, radnici će se pobuniti i zaustaviti hiperboloid. Dakle, za sedam dana obavezni smo da nabavimo novac. Sednica se održala u sumrak, u još nedovršenom Garinovom kabinetu. Prisustvovali su Čermak, inženjer Šefer, Zoja, Šeljga i Roling. Garin je, kao i uvek u trenucima opasnosti i umnog naprezanja, razgovarao i klatio se na potpeticama, lako se smešeći i gurnuvši ruke u džepove. Zoja je pretsedavala, držeći u ruci mali čekić. Čermak, malen, nervozan, upaljenih očiju, zakašlja se i reče: — Drugi zakon Zlatnog Ostrva glasi: niko ne sme da pokuša da prodre u tajnu konstrukcije hiperboloida.. Svaki, pa makar dodirnuo gornji omotač hiperboloida, podleže smrtnoj kazni. — Tako je, — potvrdi Garin — takav je zakon. — Za uspešno dokrajčenje poduhvata koje ste vi naveli biće potreban, u
najmanju ruku, istovremeni rad tri hiperboloida: jednog za dobijanje novca, drugog za probijanje blokade, trećeg za odbranu Ostrva. Dvojicu pomoćnika moraćete da izuzmete iz zakona. Nastade ćutanje. Muškarci su gledali u dim od cigara. Roling je usretsređeno mirisao lulu. Zoja okrenu glavu prema Garinu. On reče: — Dobro. (Lakomisleni gest.) Objavite. Iz drugog zakona izuzimam dva čoveka na ostrvu: gospođu Lamol i... On se veselo previ preko stola i potapša Šeljgu po ramenu: — Njemu, Šeljgi, drugom čoveku, poveravam tajnu aparata... — Prevarili ste se, druže, — odgovori Šeljga, skidajući ruku s ramena — odbijam. — Razlog? — Nisam obavezan da objasnim. Razmislite, i sami ćete se dosetiti. — Poveravam vam da uništite američku flotu. — Lepa stvar, nema šta. Ne mogu. — Zašto, dođavola? — Kako zašto? .. Zato što je put klizav... — Pazite se, Šeljga... — Pazim... Garinu se nakostreši bradica, blesnuše zubi. On se uzdrža. Tiho upita: — Nešto ste namislili? — Moja je linija, Petre Petroviću, jasna. Ja ništa ne skrivam. Taj kratki razgovor bio je vođen na ruskom jeziku. Niko ga nije razumeo sem Zoje. Šeljga opet poče da škraba po hartiji. Garin reče: — Dakle, za pomoćnika kod hiperboloida imenujem jednog čoveka — gospođu Lamol. Ako se slažete, gospođo, „Arizona” je spremna — ujutru ćete isploviti na okean... — Šta treba da radim na okeanu? — upita Zoja. — Da pljačkate sve brodove koji plove linijama Transpacifika. Za nedelju dana moramo isplatiti radnike.
103 U dvadeset tri časa sa zapovedničkog liniskog broda dadoše signal: „Čuvaj se, gas, čuvaj primećeno strano telo nad sazvežđem Južnog Krsta. Plavkasti zraci reflektora, kao repovi kometa, poleteše zvezdanim nebom, zaigraše i skupiše se na stranom telu. Ono zasija. Stotine durbina razaznaše metalnu gondolu, prozračne krugove elisa i na boku vazdušne lađe slova P i G. Zatreptaše svetlosni signali na brodovima. Sa zapovedničkog broda poleteše četiri hidroplana, i, urlajući, počeše strmo da se penju prema zvezdama. Povećavajući brzinu, eskadra je plovila u krmenom poretku, to jest brod za brodom. Zuka aviona sve se više stišavala, slabila. I odjednom vazdušna lađa, prema kojoj su se oni uzvijali, iščeze s vidika. Mnogi durbini bili su protrljani maramicama. Lađa se izgubila na noćnom nebu, ma koliko je tražili reflektori. Ali se u jedan mah začu slabo štektanje mitraljeza: pronašli su je. Štektanje prestade. Na nebu, prevrćući se, strmo polete dole sjajna mušica. Oni koji su gledali u durbin zinuše od čuda — to je padao hidroplan i srušio se negde u crnim talasima. Šta se desilo? I opet — taka-taka-taka-taka — zapucaše na nebu mitraljezi, i namah prestade njihova pucnjava i sva tri aviona, jedan za drugim, proleteše strmoglavce kroz zrake reflektora i u spiralama bućnuše u okean. Zaigraše svetlosni signali sa zapovedničkog broda. Zatreptaše do samog vidika: šta se desilo? Zatim su svi spazili kako protiv vetra, sasvim blizu, preko krmene linije brodova — juri crni iskidani oblak. To se spuštala vazdušna lađa, obavijena zavesom od dima. Na zapovedničkom brodu dadoše signal, „Čuvaj se, gas,
čuvaj se gas”. Grunuše protiv-avionski topovi. I istovremeno na palubu, na mostiće, na oklopljene kule topova padoše, rasprsnuše se gasne bombe. Prvi pogibe admiral, dvadesetosmogodišnji lepotan, koji iz gordosti nije bio stavio masku. Uhvatio se za grlo i prevalio se naduvena, pomodrela lica. Za nekoliko sekundi bili su otrovani svi koji su se nalazili na palubi — gasne maske su se pokazale slabo korisne. Zapovednički brod bio je napadnut nepoznatim gasom. Komandu preuzme vice-admiral. Krstarice se iskrenuše na desni bok i otvoriše vatru iz protivavionskih topova. Tri plotuna potresoše noć. Tri munje, izletevši iz topova, okrvaviše okean. Tri roja čeličnih đavola, fijučući slepim glavicama, odleteše đavo će ga znati kuda i, rasprsnuvši se, osvetliše zvezdano nebo. Odmah posle plotuna s krstarice polete šest hidroplana — sve posade s maskama. Bilo je očevidno da su prva četiri aparata stradala naletevšl na otrovnu dimnu zavesu vazdušnog broda. Sada je u pitanju bila čast američke flote. Na brodovima ugasiše svetla. Ostadoše samo zvezde. U mraku se čulo kako talasi zapljuskuju čelične bokove brodova i u visini zuje avioni. Najzad!.. Taka-taka-taka-taka — iz srebrnastog zamagljenog Mlečnog Puta dolete štektanje mitraljeza ... Zatim — kao da su se otčepljivale flaše. To je počeo napad granatama. U zenitu zasija mrko-crnom svetlošću zakovitlani oblačić: iz njega izlete, nagnuvši zatupasti pramac, metalna cigara. Po njenoj gornjoj ivici igrali su plameni jezičci. Cigara je padala koso nadole, ostavljajući za sobom svetao rep i, sva obuhvaćena plamenom, sruši se iza vidika. Posle pola časa jedan od hidroplana izvesti da se spustio blizu zapaljenog dirižabla i da je pobio sve što je na njemu i oko njega ostalo živo. Pobeda je skupo stajala američku eskadru: stradala su četiri aviona s celokupnom posadom. Gasovima je bilo smrtno otrovano dvadeset osam oficira, među njima i admiral eskadre, i sto trideset dva mornara. Ono što je najviše vređalo prilikom takvih gubitaka bilo je to što su se veličanstvene liniske krstarice s moćnom artilerijom našle u položaju beskrilnih pingvina: neprijatelj ih je tukao odozgo nekakvim nepoznatim gasom kako je hteo. Bilo je neophodno vratiti milo za drago, pokazati stvarnu moć pomorske artilerije. U tom smislu kontraadmiral je iste noći poslao u Vašington izveštaj o svim pojedinostima pomorske bitke. On je nastojavao na tome da se Ostrvo
Nitkova bombarduje. Odgovor ministra pomorstva stigao je posle dvadeset četiri časa: ploviti prema označenom ostrvu i sravniti ga s talasima okeana.
104 — De, šta je? — izazivački upita Garin, stavljajući na pisaći sto slušalice od radioprijemnika. (Sednica se održavala u istom sastavu, izuzev gospođe Lamol). De, šta je, milostiva gospodo? .. Mogu da vam čestitam... Blokada više ne postoji... Američkoj floti je izdalo naređenje da bombarduje Ostrvo. Roling se strese, ustade iz naslonjače, lula mu ispala iz usta, ljubičaste usne se iskrivile, kao da je hteo, a nije mogao održati nekakav govor. — Šta vam je, stari? — upita Garin. — Zar vas tako uzbuđuje približavanje rodne flote? Jedva čekate da me obesite na katarci? Ili ste se uplašili od bombardovanja?.. Vama, razume se, izgleda glupo biti raskinut od američke granate na mokre parčiće. Ili vam se savest, đavo da ga nosi, uznemirila... Jer, kako god da okrenemo, mi ratujemo s vašim paricama. Garin se kratko nasmeja, okrenu glavu od starca. Roling ne reče ništa, već sede na mesto, pokrivši zemljano lice drhtavim rukama. — Ne, gospodo... Bez rizika se može na jednom dolaru zaraditi samo tri centa. Mi se sada spremamo za veliki rizik. Naš izviđački dirižabl odlično je izvršio zadatak... Molim da ustajanjem odamo poštu dvanaestorici poginulih, među njima komandantu dirižabla Aleksandru Ivanoviću Volšinu. Dirižabl je uspeo da telefonski podrobno opiše sastav eskadre. Osam liniskih krstarica najnovijeg tipa, naoružanih sa četiri oklopne kule, sa po tri topa u svakoj. Posle bitke njima je ostalo najmanje dvanaest hidroplana. Sem toga lake krstarice, razarači, podmornice. Ako se računa da udar svake granate iznosi sedamdeset miliona kilograma žive snage, onda će plotun čitave eskadre po Ostrvu, u zaokrugljenim brojkama, biti ravan milijardi kilograma žive snage. — Utoliko bolje, utoliko bolje — prošapta Roling napokon. — Prestanite s jadikovanjem, starče, sramota... Zaboravio sam, gospodo — treba da zahvalimo gospodinu Rolingu što nam je ljubazno stavio na
raspoloženje najnoviji i zasad još tajni pronalazak: gas pod imenom „Crni krst”. Pomoću njega naši su piloti oborili u vodu četiri hidroplana i izbacili iz stroja zapovednički brod ... — Ne, nisam vam ljubazno stavio na raspoloženje „Crni krst”, gospodine Garine! — muklo viknu Roling. — Pod uperenom revolverskom cevi iznudili ste od mene naređenje da se na Ostrvo pošalju baloni s „Crnim krstom”. On se zagrcnu i, povodeći se, iziđe. Garin stade da iznosi plan odbrane Ostrva. Napad eskadre trebalo je očekivati prekosutra.
105 „Arizona” je digla gusarsku zastavu. To nikako nije značilo da se na njoj zalepršala crna romantična zastava morskih razbojnika s lobanjom i goleničnim kostima. Sada su se samo na flašama sa sublimatom stavljali slični užasi. Zapravo na „Arizoni” nije bila istaknuta nikakva zastava. Dve rešetkaste kule s hiperboloidima činile su je isuviše drugačijom od svih brodova na svetu. Brodom je komandovao Jansen, potčinjen gospođi Lamol. Velike Zojine odaje — spavaća soba, kupatilo, klozet, salon — bile su zaključane. Zoja se smestila gore, u kapetanovoj kabini, zajedno s Jansenom. Pređašnji raskoš — plava svilena perdeta, tepisi, jastuci, naslonjače — sve je bilo sklonjeno. Posada uzeta još u Marselju, bila je naoružana koltovima i kratkim puškama. Posadi je bio rečen cilj plovidbe i obećan plen od svakog zarobljenog broda. Sve slobodne prostorije na jahti bile su pune kanti s benzinom i pijaćom vodom. Pri bočnom vetru, pod svim razapetim jedrima, s punim opterećenjem izvrsnih motora Rols-Rojs, „Arizona” je letela kao albatros — s grebena na greben po uzburkanom okeanu.
106 — Vetar se približava brzini od sedam balova, kapetane. — Smotati košna jedra. — Razumem, kapetane. — Stražari da se smenjuju svakog časa. Osmatrača u košaru na glavnom jedru. — Razumem, kapetane. — Probudite me čim se ukažu svetla. Jansen se zagleda u neprozirnu okeansku pučinu. Mesec još nije bio izišao. Zvezde su bile prevučene lakom koprenom. U toku tih pet dana i noći plovidbe na severozapad njega nije prolazio osećaj ushićene lake drhtavice po celom telu. Pa šta — gusarenjem su se bavili i njegovi pradedovi. On se klimanjem glave oprosti s pomoćnikom i uđe u kajutu. Kada je ušao kroz mišiće njegovog tela prostru ja poznata drhtavica, prože ih zatrovanost koja iznurava. Nepomično je stajao ispod mutne polulopte lampe na tavanici. Niska udobna kapetanova kajuta, obložena kožom i lakovanim drvetom — strogi stan usamljenog pomorca — bila je zasićena prisustvom mlade žene. Pre svega ovde je mirisao parfem. Do sto đavola ... Zapovednica gusara se tako mirisala da bi i mrtvome proradila slezina. Preko naslona od stolice bila je nemamo prebačena flanelska suknja i zlatasti sviter. Na pod, pravo na mali tepih, bačene čarape zajedno s podvezicama — jedna čarapa kao da je još sačuvala oblik noge. Gospoda Lamol je spavala na njegovom krevetu. (Jansen je u toku tih pet dana legao, ne svlačeći se, na kožni divan.) Ona je ležala na boku. Usta su joj bila poluotvorena. Lice, opaljeno morskim vetrom, izgledalo je mirno, nevino. Gola ruka zavučena pod glavu. Gusarka!
Ta hrabra odluka gospođe Lamol da se smesti zajedno s njime u kapetanovoj kajuti bila je za Jansena teško iskušenje. S gledišta borbe — to je bilo pravilno. Išlo su u pljačku, možda — u smrt. U svakom slučaju, ako bi bili uhvaćeni, oboje bi visili na katarci jedno pored drugog. To ga nije zbunjivalo, to ga je čak nadahnjivalo. Bio je podanik gospođe Lamol, kraljice Zlatnog Ostrva. On ju je voleo. Ma koliko čovek da razjašnjava, ljubav je nejasna stvar. Jansen je znao i devojčiče iz lučkih krčmi i divne ledi na parobrodima koje su iz dosade i radoznalosti padale u njegove mornarske zagrljaje. Neke je zaboravio, kao praznu stranicu prazne knjižice, ponekih je bilo prijatno setiti se u časovima mirnog stražarenja, kada se šetkao mostićem ispod toplih zvezda. I u Napulju, kada je Jansen u pušionici čekao da mu zazvoni gospođa Lamol, to je još bilo nešto slično njegovim pređašnjim doživljajima. Ali ono što je trebalo da se dogodi onda, posle večere i igranja, nije se dogodilo. Prošlo je pola godine, i sada je Jansenu bilo čak i čudno da se seti — nije li on nekada ovom rukom, pri zdravoj pameti, obuhvatio leđa gospođe Lamol za vreme igranja? Nisu li ga nekoliko minuta, polovina nedopušene cigarete, odvajali od neverovatne sreće? Sada, kada bi začuo njen glas s drugog kraja jahte, on bi lagano uzdrhtao, baš kao da je u njemu razbešnjavala tiha oluja. Kada bi na palubi, u pletenoj naslonjači video kraljicu Zlatnog Ostrva s očima koje lutaju po vidiku, u njemu bi — negde izvan granica razumnog — sve pevalo i patilo od odanosti, od zaljubljenosti. Možda su uzrok svemu bili vikinzi, morski razbojnici, Jansenovi preci — oni koji su plovili morima daleko od rodne zemlje, u crvenim lađama s uzdignutom krmom i pramcem u vidu petlove kreste, sa štitovima postavljenim po ivicama lađe, s pravim jedrom na katarci od jasena. Kraj takve katarke Jansen-čukunded je i pevao o plavim talasima, o olujnim oblacima, o svetlokosoj devojci, o onoj dalekoj što čeka na morskoj obali i gleda u daljinu — prolaze godine, a njene su oči kao sinje more, kao olujni oblaci. Eto iz kakvih je davnina zaokupilo sanjarenje jadnog Jansena. Stojeći u kajuti koja je mirisala na kožu i parfem, on je u očajanju i ushićenju posmatrao milo lice, svoju ljubav. Plašio se da se ona ne probudi. Nečujno je prišao divanu i legao. Zatvorio je oči. Napolju su šumeli talasi. Hučao je okean. Čukunded je pevao starinsku pesmu o divnoj devojci. Jansen zabaci ruke ispod glave, i san i sreća ga savladaše.
107 — Kapetane!... (kucanje na vrata) kapetane! — Jansene! — uzbuđeni glas gospođe Lamol prođe mu kao igla kroz mozak. Kapetan Jansen skoči, prenu se usplahirenih očiju iz snova. Gospođa Lamol je žurno navlačila čarape. Košulja joj spade, obnaživši rame. — Uzbuna, — reče gospođa Lamol — a vi spavate ... Na vratima se opet začu lupnjava i ču se pomoćnikov glas: — Kapetane, s leve strane svetla. Jansen otvori vrata. Vlažni vetar mu pohrli u pluća. On se zakašlja, iziđe na mostić. Noć je bila neprozirna. S leve strane broda, u daljini, nad tala-sima su se njihale dve svetiljke. Ne skidajući očiju sa svetiljki, Jansen napipa na prsima pištaljku. Zviznu. Odgovoriše vođi palube. Jansen razgovetno zapovedi: — Svi gore na palubu. Smotati jedra! Odjeknuše pištaljke, komandni povici. S baka, s kampana pokuljaše mornari. Oni se, kao mačke, uspentraše na jarbole, zaljuljaše se na poprečnicama. Zaškripaše koturovi. Zabacivši glavu, vođa palube prokle sve što je sveto na svetu. Jedra padoše. Jansen komandova: — Krma desno! Napred — punim gasom! Gasi svetla! Pokretana samo motorima, „Arizona” napravi nagao zaokret. S desne strane uzvi se talas i preli se preko palube. Svetla se ugasiše. U mrkloj noći trup jahte zadrhta, razvijajući najveću brzinu. Zapažene svetiljke na vidiku brzo su se približavale. Uskoro se kao mračna kontura ukaza poštanska lađa sa dva dimnjaka koji su se jako pušili. Gospođa Lamol iziđe na kapetanski mostić. Na glavu je bila na tukla pletenu kapicu s gombicom. Oko vrata — čupavi šal koji se vijorio na leđima. Jansen joj dade dvogled. Ona ga prinese očima, ali, pošto se jahta
jako ljuljala, ona stavi ruku s dvogledom na Jansenovo rame. Čuo je kako joj ispod toplog svitera kuca srce. — Napašćemo! — reče ona i izbliza, čvrsto mu pogleda u oči. Na pet stotina metara „Arizona” je bila primećena s poštanske lađe. S njenog krmanoškog mostića zamahaše fenjerom, zatim poče duboko da zavija sirena. Neosvetljena „Arizona”, ne odgovarajući na signale, jurila je pod pravim uglom prema osvetljenoj lađi. Lađa uspori brzinu i sitade da okreće, trudeći se da izbegne sudar... Evo kako je posle nedelju dana opisivao dopisnik „Njujork Heralda” tu nečuvenu stvar: „... Bilo je četvrt do pet kada nas je razbudilo urlanje sirene na uzbunu. Putnici pohrliše na palubu. Posle osvetljenih kajuta noć je izgledala crna kao zift. Opazili smo muvanje na kapetanskom mostiću i kroz dvoglede buljili u mrak. Nikome nije bilo jasno šta se desilo. Naša lađa uspori brzinu. I odjednom smo videli ovo... na nas je jurila nekakva čudna lađa. Uska i dugačka, sa tri visoke katarke, po konturama slična brzoj jedrilici, na krmi i pramcu uzdizale su se čudnovate rešetkaste kule. Neko viknu u šali da je to — „Leteći Holanđanin”... Začas sve obuze panika. Na sto metara od nas tajanstvena lađa stade, i odatle oštar glas povika kroz megafon na engleskom: „Zaustavite mašine! Ugasite ložište!” Naš kapetan odgovori: „Рге no što izvršimo naređenje, hoćemo da znamo ko naređuje!” S lađe viknuše: „Naređuje kraljica Zlatnog Ostrva!” Bili smo zaprepašćeni. Šta je to — šala? Nova drskost Pjera Garija? Kapetan odgovori: „Nudim kraljici slobodnu kajutu i obilan doručak, ako je gladna”. To su bile reči iz fokstrota „Jadni Gari”. Na palubi odjeknu složan smeh. I istog trenutka na tajanstvenoj lađi, na pramčanoj kuli, pojavi se zrak. Bio je tanak ko pleteća igla, bleštavo beo, i išao je iz
kupole kule, ne rasipajući se. Tog trenutka nikome nije padalo na pamet da pred sobom imamo najstrašnije oružje koje je ikada izumelo čovečansrtvo. Bili smo veselo raspoloženi. Zrak opisa petlju u vazduhu i pade na pramčani deo naše lađe. Začu se strašno šištanje, planu zelenkast plamen rasečenog čelika. Divlje zaurla mornar koji je stajao na kampanu. Pramčani nadvodni deo poštanske lađe sruši se u more. Zrak se diže, zadrhta u visini i, ponovo se spustivši, prođe paralelno iznad nas. Na palubu, uz tresak, padoše vrhovi obeju katarki. Putnici u panici jurnuše brodskim lestvicama. Kapetan zadobi ranu od parčeta katarke. Ostalo je poznato. Gusari su doplovili u čamcu, naoružani kratkim karabinima, popeli se na palubu poštanske lađe i zatražili novac. Odneli su deset miliona dolara — sve što se nalazilo na poštanskim uputnicama i u džepovima putnika. Kada se čamac s pljačkom vratio na gusarski brod, na njemu bi jako osvetijena paluba. Videli smo kako јe s rešetkaste kule sišla visoka suvonjava žena u pletenoj kapici, hitro se popela na kapetanski mostić i stavila na usta megafon. Zabacivši glavu, ona nam doviknu: „Možete slobodno produžiti put!” Gusarski brod je napravio zaokret i neobično brzo nestao na vidiku.”
108 Događaji poslednjih dana — napad dirižabla „Р. G.” Nа američku eskadru i naređenje da flota bombarduje Ostrvo — uskomešali su celokupno stanovništvo blatnog Ostrva. Kancelarija je bila zasuta izjavama o traženju obračuna. Iz štedne kase uzimani su ulozi. Radnici su se savetovali iza žica, ne obraćajući pažnju na žuto-bele gardiste koji su išli stazama. Naselje je ličilo na uznemirenu košnicu. Zalud su zavijale mesingane trube i lupali turski bubnjevi u jaruzi ispred javnih kuća. Luna-park i barovi bili su prazni. Zalud su petnaest provokatora ulagali natčovečanske napore da bi rđavo raspoloženje pretvorili u nacionalnu tučnjavu. U toku tih dana niko nikome nije hteo da namešta vilice samo zbog toga što on živi iza druge žice. Inženjer Čermak je izlepio po Ostrvu vladine proglase. Objavljeno je ratno stanje, zabranjivali su se zborovi i mitinzi, do specijalnog naređenja niko nije imao prava da traži obračun. Stanovništvo se upozoravalo da ne kritiku je vladu. Radovi u oknu moraju da traju bez prekida, danonoćno. „One koji junački podrže Garina u ovim danima — pisao je u proglasu — čeka neobično bogatstvo. Malodušne ćemo sami izbaciti s Ostrva. Zapamtite da se borimo protiv onih koji nam smetaju da se obogatimo”. Bez obzira na odlučan duh toga proglasa, ujutru uoči onog dana kada se očekivao napad flote radnici u oknu izjaviše da će zaustaviti hiperboloide i mašine s tečnim vazduhom, ako danas do podne ne bude izdata plata (bio je to dan isplate) i američkoj vladi poslata izjava o miroljubivosti i prekidanju bilo kakvih ratnih operacija. Zaustaviti mašine s tečnim vazduhom — značilo je dignuti u vazduh okno možda, izazvati izbacivanje istopljene magme. Opasnost je bila velika. Inženjer Čermak u žestini zapreti streljanjem. Oko okna stadoše da se
koncentrišu belo-žuti. Tada se sto radnika spustiše u okno, u bočne pećine, i telefonski izvestiše kancelariju: „Nama ne ostaje drugi izlaz sem smrti, u četiri časa dići ćemo Ostrvo u vazduh”. Ipak je to bilo odgađanje do četiri časa. Inženjer Čermak ukloni gardu od okna i pojuri motociklom u dvorac. Zateče Garina i Šeljgu u razgovoru. Obojicu — crvene i razbarušene. Garin skoči kao besan spazivši Čermaka. — Kod koga ste se učili administrativnoj gluposti? — Ali... — Ćut’... Otpušteni ste. Odlazite u laboratoriju, dođavola, ili kud god hoćete. Vi ste — magarac... Garin otvori vrata i izgura Čermaka. Vrati se stolu, na čijem je uglu sedeo Šeljga s cigarom u zubima. — Šeljga, došao je čas, ja sam ga predvideo — samo vi možete sprečiti pokret, spasti stvar... Ovo što je počelo na Ostrvu opasnije je od deset američkih flota. — M-da, — reče Šeljga — već odavno je bilo vreme da se shvati... — Idite dođavola s vašom političkom azbukom... Imenujem vas za guvernera Ostrva s izvanrednim ovlašćenjima... Pokušajte da odbijete — žurno napinjući se iz petnih žila, prodera se Garin, pojuri stolu, izvadi revolver. — Ukratko: ako kažete ne — pucam... Da ili ne? — Ne — reče Šeljga, gledajući ispod oka u revolver. Garin opali. Šeljga prinese slepoočnici ruku koja je držala cigaru: — Pseto jedno, đubre... — Aha, dakle, pristajete li? — Ostavite tu stvarčicu. — Dobro. (Garin baci revolver u fijoku.) — Šta vam treba? Da radnici ne dignu okno u vazduh? Dobro. Neće ga dići. Ali — uz neke uslove... — Unapred pristajem. — Želim da ostanem privatno lice na ostrvu, kao što sam i dosad bio. Nisam vaš sluga niti najamnik. To je prvo. Sve nacionalne granice već danas uništiti da ne bude nijedne žice. To je drugo... — Pristajem.
— Bandu vaših provokatora... — Nemam ja provokatora — brzo reče Garin. — Lažete... — U redu — lažem. Šta da uradim s njima? Da ih bacim u more? — Još ove noći. — Učiniću tako. Smatrajte da su već udavljeni. (Garin je nešto brzo beležio u notesu.) — Poslednje, — reče Šeljga — nikakvo mešanje u moje odnose s radnicima. — Gle ti sad! (Šeljga se namršti, poče da silazi sa stola. Garin ga uhvati za ruku.) Pristajem. Doći će vreme kad ću vas ionako udesiti. Šta imate još? Šeljga je, zaščkiljivši očima, tako pušio cigaru da se od dima nije videlo njegovo lukavo, preplanulo lice s kratkim svetlim brčićima, s prćastim nosom. Utom zazvoni telefon. Garin uze slušalicu. — Ja sam. Šta? Radio-telegraf? Garin baci slušalicu i stavi naušnice. Slušao je i grickao nokte. Usta mu se koso razvukoše u osmeh. — Možete umiriti radnike. Sutra ćemo im isplatiti. Gospođa Lamed je nabavila deset miliona dolara. Odmah ću poslati šetni dirižabl po novac. „Arizona” se nalazi svega četiri stotine milja na severozapadu. — Pa ništa, to uprošćuje stvar — reče Šeljga. Gurnuvši ruke u džepove, on iziđe.
109 Obesivši se o kaiševe pričvršćene na tavanici tako da mu noge ne dodiruju pod, zažmurivši i za sekundu zadržavši dah Šeljga polete nadole u čeličnoj košari uspinjače. Hlađenje paralelnog okna bilo je neravnomerno, i od pećine do pećine moralo se prolaziti kroz vrele pojaseve — spašavala je samo brzina i padanja. Na dubini od osam kilometara, gledajući u crvenu strelicu pokazivača, Šeljga uključi reostat i zaustavi uspinjaču. Bila je to pećina broj trideset sedam. Trista metara odatle, na dnu okna, zujali su hiperboloidi i odjekivale kratke, neprekidne eksplozije usijanog zemljišta, hlađenog zgusnutim vazduhom. Zveckale su, šuštale crpke elevatora koje iznose rudu na površinu zemlje. Pećina broj trideset sedam, kao i sve pećine pored glavnog okna, imala je iznutra oblik gvozdene kocke sastavljene zakivcima. Iza njenih zidova isparavao se tečni vazduh, rashlađujući granitni sloj. Pojas istopljene magme, očito, nije bio duboko, bio je bliže nego što se pretpostavljalo prema podacima elektromagnetskih i seizmografskih istraživanja. Granit je bio usijan do pet stotina stepeni. Kad bi se aparati s tečnim vazduhom za rashlađivanje zaustavili samo za nekoliko minuta, sve živo bi se trenutno pretvorilo u pepeo. U gvozdenoj kocki nalazili su se kreveti, klupe, vedra s vodom. Posle četvoročasovne smene radnici su dospevali u takvo stanje da su ih polumrtve stavljali na krevete pre nego što ih popnu na površinu zemlie. Zujali su ventilatori i cevi za dovođenje i odvođenje vazduha. Sijalica na „nitovanoj” tavanici jako je osvetljavala mračna, nezdrava, natečena lica dvadeset pet ljudi. Sedamdeset pet radnika nalazilo se u gornjim pećinama, koje su bile
spojene telefonski. Šeljga iziđe iz uspinjače. Poneko se okrenu prema njemu ali ga ne pozdravi — svi su ćutali. Očigledno da je odluka u pogledu rušenja okna bila čvrsta. — Dajte tumača. Govoriću ruski — reče Šeljga sedajući za sto i gurajući laktom konzerve s marmeladom, s engleskom solju, nedopijene čaše vina. (Svim time ostrvska vlada je štedro snabdevala rudare). Stolu priđe plavičastobled pogrbljen, koščat Jevrejin, zarastao u čekinjastu bradu. — Ja sam tumač. Šeljga poče ... — Garin i njegov poduhvat — nisu ništa drugo nego krajnja tačka kapitalističke svesti. Od Garina se nema kud dalje: nasilno pretvaranje radnog dela čovečanstva u životinje putem operacije mozga, odabiranje izabranih — „gospodara života” — kočenje razvitka civilizacije. Buržuji zasad još ne shvataju Garina, a ni on sam se ne žuri da ga oni shvate. Smatraju ga banditom i osvajačem. Ali će na kraju krajeva shvatiti da se imperijalizam oslanja na Garinov sistem... Drugovi, moramo preduhitriti najopasniji trenutak: da se Garin s njima ne dogovori. Onda biste se rđavo proveli, drugovi. I vi ste u ovoj kutiji odlučili da umrete zbog toga da se Garin ne svađa s američkom vladom! Na čemu smo sad, razmislite! Nadvlada li Garin — neće valjati, nadvladaju li kapitalisti — takođe neće valjati. Ako se Garin s njima dogovori, onda će tek biti najgore. Vi još ne znate svoju vrednost, drugovi — snaga je na vašoj strani. I posle mesec dana, kada crpke poteraju zlato na površinu zemlje, to neće biti od koristi Garinu, nego vama, onome što mi moramo ostvariti na zemlji. Ako mi verujete, ali da verujete do kraja, istinski — onda sam ja vaš vođ... Birajte jednoglasno... A ako ne verujete... Šeljga zastade osmotri natmurena lica radnika, oči koje su ga netremice gledale, i jako se poćeša po potiljku... — Ako ne verujete — još ćemo razgovarati. Stolu priđe do pojasa go, plećat mladić, sav garav. On se naignu i pogleda Šeljgu plavim očima. Ustegnu pantalone, pa se okrenu drugovima: — Ja verujem. — Verujemo — rekoše ostali. Kroz granitni sloj od nekoliko kilometara
prostruja telefonskim žicama: „Verujemo, verujemo”. — Dobro, verujte, to valja, — reče Šeljga — sada po tačkama: Predveče će ukloniti nacionalne granice. Plate ćete dobiti sutra. Gardisti neka čuvaju dvorac — možemo i bez njih. Petnaest provokatora ćemo baciti u more — to je bio moj prvi uslov. Sada je zadatak da se što pre probijemo do zlata. Je li tako, drugovi?
110 Noću se na severozapadu ukaza lutajuća svetlost reflektora. U luci zaurlaše sirene na uzbunu. U svitanje, kada je more još ležalo u senci, pojaviše se prvi vesnici eskadre koja se približavala: visoko iznad Ostrva počeše da kruže avioni, svetlucajući se u ružičastoj zori. Gardisti pokušaše da pucaju u njih iz karabina, ali ubrzo prestadoše. Stanovnici Ostrva skupljali su se u gomilama. Nad oknom se i dalje vio dim. Na brodovima su zvonila brodska zvona. Vršio se istovar velikog transporta — obalska dizalica izbacivala je na obalu unakrst vezane denjkove. Okean je bio miran u sumaglici. Na nebu su zujali propeleri. Pomoli se zamagljena sunčeva lopta. I tada svi ugledaše dim na vidiku. On se kao dug i pljosmat oblak pružao prema jugoistoku. To se približavala smrt. Na Ostrvu se sve utiša, kao da su čak i ptice, dovezene s kontinenta, prestale da pevaju. Na jednom mestu gomilica ljudi potrča čamcima u luci, i krcati čamci žurno isploviše na otvoreno more. Ali je čamaca bilo malo, Ostrvo — kao na dlanu nije se imalo kud skloniti. I stanovnici su stajali kao skamenjeni, ćutke. Neki su potrbuške legali u pesak. U dvorcu se nije opažalo kretanje. Bronzana kapija bila je zaključana. Duž crvenkastih nagnutih zidova šetali su gardisti u visokim šeširima sa širokim obodom, u belim kaputima opšivenim zlatom, s karabinima o ramenu. Po strani se uzdizala, providna kao čipka, kula velikog hiperboloida. Maglena koprena skrivala je od očiju njen vrh. Ali malo ko se uzdao u tu zaštitu, mrko-crni oblak na vidiku bio je odveć stvaran i preteći. Mnogi se u strahu okrenuše prema oknu. Tamo zaurla sirena treće smene. Baš su pogodili kad će da rade! Prokleto bilo zlato! Zatim na satu na krovu zamka izbi osam. I tada okeanom odjeknu tutnjava — teška, sve jača
grmljavina. Prvi plotun eskadre. Sekunde iščekivanja, činilo se, otegle su se u prostoru, u zvucima granata koje su doletale.
111 Kada je odjeknuo plotun eskadre, Roling je stajao na terasi, na vrhu stepenica koje su se spuštale prema vodi. On izvadi lulu iz usta i stade da osluškuje urlanje granata: najmanje devedeset čeličnih đavola, napunjenih melenitom i gasom za stvaranje plikova, letelo je prema Ostrvu, pravo u Rolingov mozak. Oni su pobedonosno urlali. Činilo se da srce neće izdržati te zvuke. Roling ustuknu prema vratima u granitnom zidu. (Davno je pripremio sebi sklonište u podrumu u slučaju bombardovanja.) Granate eksplodiraše u moru, digavši stubove vode. Podbačaj. Tada Roling prenese pogled na vrh rešetkaste kule. Tamo je od sinoć sedeo Garin. Okrugla kupola na kuli se okretala — to se videlo po kretanju meridionalnih pukotina. Roling stavi cviker i stade da zuri zabacivši glavu. Kupola se okretala vrlo brzo, desno i levo. Prilikom pomeranja udesno videlo se kako se po meridionalnoj pukotini kreće gore-dole blistava cev hiperboloida. Najstrašnija je bila ta užurbanost s kojom je Garin upravljao aparatom. I — tišina. Ni zvuka na Ostrvu. Ali odjednom s okeana dolete širok i potmuo zvuk, kao da je na nebu prsnuo mehur. Roling popravi cviker na oznojenom nosu i skrenu pogled prema eskadri. Tamo su se u obliku gljive rasplinjavala tri oblaka belo-žutog dima. Levo od njih nadimali su se iskidani kolutovi, bojili se krvavom bojom, dizali se i — naraste, rasplinu se četvrta gljiva. Odjeknu četvrti udar groma. S Rolingovog nosa stalno je spadao cviker. Ali je on hrabro stajao i gledao kako su na vidiku rasle zadimljene gljive, kako je svih osam liniskih brodova američke eskadre odletelo u vazduh. Opet zavlada tišina na Ostrvu, na moru i na nebu. U rešetkastoj kuli promače nadole uspinjača. Lupnuše vrata na kući, začu se pogrešno
zviždukanje fokstrota, na terasu istrča Garin. Lice mu je bilo izmučeno, iskrivljeno, kosa — nakostrešena. Ne primećujući Rolinga, on stade da se svlači. Siđe stepenicama do same vode, skide gaćice boje lososa, svilenu košulju. Gledajući u more, na kome je još tinjao dim nad mestom potopljene eskadre, Garin se češao ispod pazuha. Bio je, kao žena, beo u telu, dosta ugojen, u njegovoj nagoti bilo je nečega sramotnog i odvratnog. On oproba vodu nogom, čučnu kao žena i zapliva, ali odmah iziđe iz vode i tek tada spazi Rolinga. — A! — otegnu on — šta, i vi ste došli da se kupate? Hladno je, dođavola. On se odjednom nasmeja drhtavim smeškom, zgrabi odelo i, mašući gaćicama i ne pokrivajući se, u svoj svojoj sramoti, uputi se kući. Takvo poniženje Roling još nije doživeo. Od mržnje, od omrznulosti srce mu se ohladi. Bio je obezoružan, bez zaštite. U tom trenutku slabosti osetio je kako se na njega navalila prošlost — sva težina utrošenih snaga, volovske borbe za prvo mesto u životu. I sve zato da bi pored njega likujući prošao taj — njegov pobednik — goli besramnik. Otvarajućji ogromna Bronzana vrata, Garin se okrenu: — Čiko, hajdemo na doručak. Da istresemo flašu šampanjca.
112 Najčudnije u daljem Rolingovom ponašanju bilo je to što je poslušno pošao na doručak. Za stolom je sem njih sedela samo gospođa Lamol, bleda i ćutijiva od preživljenog uzbuđenja. Kada je ustima prinosila čašu — staklo je zveckalo o njene pravilne, bleštavo bele zube. Kao da se plašio da ne izgubi ravnotežu, Roling je netremice gledao u jednu tačku — u zlatni čep od flaše, napravljen u obliku onog istog prokletog aparata kojim su za nekoliko minuta bili imišteni svi raniji Rolingovi pojmovi o snazi i moći. Mokre neočešljane kose, bez kragne, u izgužvanom i progorelom kaputu, Garin je trućao kojekakve besmislice žvaćući ostrige; naiskap je ispio nekoliko čaša vina: — Tek sad vidim koliko sam ogladneo. — Propisno ste se namočili, prijatelju moj — reče Zoja tiho. — Da. Moram priznati, jednog trenutka bio me spopao strah kada je vidik bio obavijen dimom iz topova ... Ipak su me bili pretekli... Đavoli... Samo da su za malo pomerili nišan od ove kuće, šta — od čitavog Ostrva ostao samo prah i pepeo... On ispi još jednu čašu vina i, mada je rekao da je gladan, laktom odgumu livrejisanog slugu koji mu beše podneo jelo. — Pa, kako je, čiko? — on se iznenada okrenu Rolingu i, sada bez smeha, upi oči u njega. — Vreme je da se ozbiljno porazgovaramo. Ili ćete čekati još potresnije efekte? Roling polako, bezvučno stavi na tanjir viljušku i srebrnu kuku za jastoge, pa spusti oči. — Govorite, slušam vas. — Trebalo je odavno tako... Već sam vam dva puta nudio saradnju.
Nadam se da se sećate? Uostalom, ja vas ne krivim: vi niste mislilac, vi ste iz bivolske rase. Sada vam je još jednom nudim. Čudite se? Objasniću. Ja sam — organizator. Preuređujem sav vaš teški kapitalistički sistem, nabijen najglupljim predrasudama. Je li jasno? Ako ja to ne učinim, komunisti će vas pojesti s maslacem i sa zadovoljstvom vas ispljunuti. Komunizam — to je jedino u životu što ja mrzim... Zašto? On uništava mene, Petra Garina, čitavu vasionu zamisli u mome mozgu... S pravom ćete upitati šta ćete mi vi, Roling, kada mi je pod nogama neiscrpno zlato? — Da, upitaću — reče Roling muklo. — Čiko, ispijte čašu vina s kajenskim biberom, to će oživiti vašu uobrazilju. Zar ste ijednog trenutka mogli pomisliti da nameravam da zlato pretvorim u đubre? Odista, prirediću čovečanstvu nekoliko grozničavih dana, privešću ljude do same ivice strašne provalije, kada će oni u rukama držati kilogram zlata koji vredi samo pet centi. Roling odjdenom diže glavu mutne mu oči mladalački blesnuše, usta se razvukoše u kos osmejak. — Aha! — prokrklja an. — Da, da — aha. Shvatili ste najzad?.. I tada ćemo, za vreme te najveće (panike, mi, to jest ja, vi i još trista istih takvih bivola, ili svetskih nitkova ili finansiskih kraljeva — birajte naziv prema svom ukusu — tada ćemo ščepati svet za gušu... Kupićemo sva preduzeća, sve fabrike, sve železnice, celokupnu vazdušnu i pomorsku flotu... Sve što nam je potrebno i što će nam valjati biće naše. Onda ćemo ovo ostrvo zajedno s oknom dići u vazduh i objaviti da je svetska zaliha zlata ograničena; zlato je u našim rukama i zlatu je vraćena njegova ranija vrednost — da bude jedina mera vrednosti. Roling je slušao naslonivši se na naslon od stolice, usta sa zlatnim zubima mu se rastvorila kao kod ajkule, lice pocrvenelo. Tako je on sedeo nepomično, sevajući malim očima. Jednog trenutka gospođa Lamol je čak pomislila: da neće starca udariti kap? — Aha! — opet prokrklja on. — Ideja je smela... možete računati na uspeh... Ali vi ne uzimate u obzir opasnosti svakakvih štrajkova, pobuna... — To sam u prvom redu uzeo u obzir — reče Garin oštro. — Za početak ćemo izgraditi ogromne koncentracione logore. Sve one koji nisu zadovoljni našim režimom — bacićemo s onu stranu žice. Zatim ćemo doneti zakon o kastraciji mozga. Dakle, dragi prijatelju, da li me birate za vođu? .. Ha! (On
neočekivano namignu, i to je bilo skoro strašno.) Roling spusti glavu, natušti se. Pitali su ga, pa je bio obavezan i da razmisli. — Vi me na to prisiljavate, gospodine Garine? — A kako ste vi mislili, čiko? Neću vas valjda moliti na kolenima? Prisiljavam, ako sami još niste shvatili da me već odavno čekate kao spasitelja. — Vrlo dobro — procedi Holing kroz zube i preko stola pruži Garinu ljubičastu, hrapavu ruku. — Vrlo dobro — ponovi Garin. — Događaji se munjevito razvijaju. Potrebno je da se na kontinentu pripremi mnjenje tri stotine kraljeva. Vi im napišite pismo o pravom ludilu vlade koja šalje flotu da bombarduje moje ostrvo. Potrudite se da ih pripremite za „zlatnu paniku”. (On puknu prstima, priskoči livrejisani sluga.) Nalij-der još šampanjca. Dakle, Roling, ispijmo za veliki istoriski preokret. Je li, bratac, Musolini je prema meni kao neko štene? .. Petar Garin se dogovorio s gospodinom Rolingom... Istorija je bila mamuznuta, istorija je pojurila trkom, zvečeći zlatnim potkovama po lobanjama budala.
113 Utisak koji je propast tihookeanske eskadre izazvala u Americi i Evropi bio je potresan, nečuven, Severoameričke Sjedinjene Države dobile su udarac koji je odjeknuo po čitavoj zemlji. Vlade Nemačke, Francuske, Engleske, Italije iznenada se s nezdravom nervozom, ohrabriše: učinilo im se — a šta ako ove godine (ili možda nikad više) neće morati da plaćaju procente Americi otekloj od zlata? „Ispostavilo se da kolos stoji na glinenim nogama”, pisali su listovi, „nije baš tako jednostavno osvojiti svet...” Sem toga, saopštemja o gusarskim napadima „Arizone” uneše pometnju u pomorsku trgovinu. Vlasnici brodova odbijali su da vrše utovar, kapetani su se bojali da plove okeanom, osiguravajuća društva digoše cene, u žirobankama nastade haos, počeše protesti menica, propade nekoliko trgovinskih kuća. Japan požuri da na američka kolonijalna tržišta proturi svoju jevtinu i lošu robu. Žalosna pomorska bitka stajala je Ameriku grdnog novca. Bio je pogođen njen prestiž ili, kako su ga zvali, „nacionalni ponos’. Industrijalci zatražiše mobilizaciju celokupne pomorske i vazdušne flote — rat do pobede, ma šta to stajalo. Američki listovi su pretili da „neće skinuti crninu” (naslovi listova bili su oivičeni crnim okvirom — to je na mnoge uticalo, iako to štampu nije mnogo stajalo) sve dok Pjer Gari ne bude dovezen u gvozdenom kavezu u Njujork i stavljen na električnu stolicu. U gradove, u ćiftinske slojeve, prodirali su grozni glasovi o Garinovim agentima, koji su tobože bili snabdeveni džepnim infra-crvenim zrakom. Dešavali su se slučajevi premlaćivanja nepoznatih ličnosti i iznenadnih panika na ulicama, u bioskopima, u restoranima. Vašingtonska vlada grmela je rečima, ali je ustvari pokazivala užasnu zbunjenost. Jedini brod iz čitave eskadre, razarač, koji je ostao čitav kod Zlatnog Ostrva doneo je ministru vojske izveštaj o
bici — tako strašne pojedinosti da ih nisu smeli objaviti. Topovi od petnaest palaca bili su nemoćni prema svetlosnoj kuli na Ostrvu Nitkova. Sve te neprijatnosti naterale su vladu Sjedinjenih Država da u Vašingtonu sazove konferenciju. Njena parola bila je: „Svi su ljudi deca jednog boga, razmislimo o mirnom procvatu čovečamstva”. Kada je bio objavljen dan održavanja konferencije redakcije listova i radio-stanice čitavog, sveta dobiše izveštaj o tome da će inženjer Garin lično prisustvovati otvaranju.
114 Garin, Čermak i inženjer Šefer spustili su se uspinjačom u dubinu glavnog okna. Iza prozorčića od liskuna promicali su beskrajni redovi cevi, žica, podgrada, elevatorskih bunara, platformi, gvozdenih vrata. Prošli su osamnaest pojaseva zemljme kore — osamnaest slojeva, kojima su, kao prstenovima drveta, bile obeležene epohe života planete. Organski život je počinjao četvrtim „od vatre” slojem koji je obrazovao paleozojski okean. Njegove netaknute vode su zasićene nama nepoznatom životnom snagom. Sadržavale su radioaktivne soli i veliku količinu ugljene kiseline. Bila je to „voda života”. U osvit sledeće — mezozojske — ere iz njegovih voda su izišla džinovska čudovišta. Milionima godina ona su potresala zemlju kricima halapljivosti i pohote. Još više, u slojevima okna, nalazili su se ostaci ptica, još više — sisara. A već dalje približavao se lednički period — surovo snažno jutro čovečanstva. Uspinjača se spuštala kroz poslednji, devetnaesti sloj, koji je nastao iz plemena i haosa erupcija. Bila je to zemlja arhajske ere — neprekidni crnocrveni sitnozrnasti granit. Garin je grickao nokat od nestrpljenja. Sva trojica su ćutala. Bilo je teško disati. Svakome je na leđima visio aparat s kiseonikom. Čulo se zujanje hiperboloida i eksplozije. Uspinjača uđe u zonu jake svetlosti električnih sijalica i zaustavi se iznad ogromnog levka koji je skupljao gasove. Garin i Šefer navukoše gumene okrugle šlemove kao u gnjuraca, prođoše kroz jedan od otvora na levku i izbiše na uske gvozdene lestvice koje su vodile okomito dole, u dubinu koja je bila ravna visini petospratnice. Počeše da se spuštaju. Lestvice se završiše prstenastim stajalištem. Na njemu je, nad omotačima hiperboloida, čučalo
nekoliko do pojasa golih radnika, u okruglim šlemovima, s aparatima sa kiseonikom na leđima. Gledajući dole, u provaliju što zuji, radnici su kontrolisali i usmeravali zrake. Iste takve okomite lestvice s okruglim stepenicima spajale su to stajalište s donjim prstenom. Tamo su se nalazili ohlađivači s tečnim vazduhom. Radnici, odeveni od glave do pete u gumiranu pustinu, s kiseoničkim šlemovima, rukovali su s donjeg stajališta ohlađivačima i crpkama elevatora. Bilo je to najopasnije mesto radova. Nesmotren pokret, i čovek bi dospeo pod oštri zrak hiperboloida. Dole je usijana ruda prskala i eksplodirala u strujama tečnog vazduha. Dole su leteli parčići rude i oblici gasova. Elevatori su za jedan čas vadili do pedeset tona. Rad je sporo odmicao. Zajedno s prodiranjem crpki spuštao se i celokupan sistem — „gvozdena krtica” — sagrađen prema Mancevljevim crtežima, gornji prsten s hiperboloidima i odozgo gasni levak. Podgrade okna počinjale su više „krtičinog” sistema., Šefer zahvati pregršt sive prašine sa crpke koja promače. Garin je rastrlja među prstima. Nestrpljivim pokretom zatraži olovku. Napisa na kutiji od šibica: „Teška šljaka. Lava.” Šefer zaklima okruglim šlemom s naočarima. Oprezno se krećući ivicom prstenastog stajališta, oni se zaustaviše pred spravama koje su visile o čeličnim konopcima pričvršćenim za monolitni zid okna. Sprave su se spuštale već prema tome koliko se spuštao ceo sistem „gvozdene krtice”. Bili su to barometri, seizmo-grafi, kompasi, klatna koja zapisuju veličinu ubrzanja teže na datoj dubini, elektromagnetski merači. Šefer pokaza na klatno, uze od Garina kutiju od cigareta i na njoj napisa bez žurbe, čitkim rukopisom: „Ubrzanje teže povećalo se za devet stotih od juče u jutru. Na ovoj dubini ubrzanje je trebalo da opadne na 0,98, umesto toga dobili smo povećanje ubrzanja na 107... „А magneti?” napisa Garin. Šefer odgovori: „Od jutros magnetne sprave stoje na nuli. Spustili smo se ispod magnetnog polja”. Oslonivši se rukama na kolena, Garin je dugo gledao dole, u crni bunar
koji se sužavao do jedva vidljive tačke, u kome je brundala „gvozdena krtica”, zarivajući se sve dublje u zemlju. Od jutros je okno počelo da prolazi kroz Olivinski pojas.
115 — Pa, kako je zdravlje, Ivane? Šeljga pomilova dečaka (po glavi. Ivan je sedeo kod njega u maloj kućici na obali, kraj prozora, i gledao u okean. Kućica je bila sagrađena od obalskog kamenja i oblepljena svetložutom glinom. Napolju su se po sinjem okeanu kotrljali talasi, belasajući se od pene i razbijali se o sprudove i obalski pesak usamljenog zatončića, gde je stanovao Šeljga. Ivana su dovezli polumrtva vazdušnim brodom. Šeljga ga je s velikom mukom povratio. Da na Ostrvu nije imao svog čoveka, teško da bi Ivan ostao živ. Sav je bio premrzao, leden i, uza sve to na duši mu je bilo teško: poverovao je ljudima, trudio se iz pet-nih žila, a šta se dogodilo? — Druže Šeljga, sada za mene nema ulaska u Sovjetsku Rusiju. Osudiće me. — Mani se, šta budališ. Nisi ni zašta kriv. Da li sedeo na obali, na šljunku, ili lovio morske rakove ili lutao Ostrvom sred čuda, napetog rada, užurbanih tuđih ljudi — Ivanove oči bi se svaki čas s tugom okretale na zapad, gde je u okeanu tonula divna sunčeva lopta, gde je, još dalje, iza sunca, ležala sovjetska otadžbina. — Napolju noć, — govorio je on tihim glasom — a kod nas u Lenjingradu — jutro. Drug Taraškin se najeo čaja s hlebom, pošao na posao. U klubu na Krestovskom šuperišu se čamci, za dve nedelje je dizanje zastave. Kada se dečak oporavio, Šeljga poče da mu oprezno razjašnjava situaciju, i zaključi kao i Taraškin u svoje vreme, da je Ivan otresit, da shvata od prve reči i da je nastrojen nepomirljivo, sovjetski. Samo kad ne bi tugovao za Lenjingradom — bio bi to zlatan dečak. — Pa, Ivane, — jednom mu veselo reče Seljga — Vanjuska, uskoro ću te
poslati kući. — Hvala, Vasili je Vitaljeviću. — Samo najpre treba da se uradi jedna stvar. — Spreman sam. — Znaš li da se pentraš? — U Sibiru sam se, Vasili je Vitaljeviću, verao na kedrove visoke pedeset metara da bih uzbrao šišarke. Uspentraš se — i odozgo ne vidiš zemlju. — Kada bude zatrebalo, reći ću ti šta da radiš. Nemoj da se zaludan skitaš po Ostrvu. Uzmi bolje udicu, lovi morske ježeve.
116 Garin je sada sigurno napredovao u svojim radovima po planu koji je našao u Mancevljevim beleškama i dnevnicima. Crpke prođoše moćni sloj magme. Na dnu okna čula se tutnjava ključalog podzemnog okeana. Zidovi okna, zamrznuti u debljini od trideset metara, obrazovali su nesalomljivi cilindar — ipak je okno tako podrhtavalo i ljuljalo se da su se morale baciti sve snage na dalje zamrzavanje. Elevatori su sada izbacivali na površinu gvožđe, nikal i olivin. Počeše čudne pojave. U moru, gde je odlazila ruda, izvezena čeličnim trakama i pontonima na površinu, pojavi se nekakva svetlost. Ona se u toku nekoliko dana i noći stalno pojačavala. Naposletku ogromne mase vode, kamenja, peska, zajedno s jednim delom pontona, odleteše u vazduh. Eksplozija je bila tako jaka da je uragan zbrisao radničke barake, i veliki talas, koji pokulja na Ostrvo, umalo ne potopi okna. Sad su trudu morali pretovarivati pravo na šlepove i bacati je daleko u okeanu, gde se stalno pojavljivala svetlost i odjekivale eksplozije. To se objašnjavalo još nepoznatim pojavama atomskog raspadanja elementa M. Isto tako čudna stvar dešavala se i na dnu okna. Počelo je time što su magnetske sprave, koje su do nedavna stajale na nuli, odjedenom otkrile magnetno polje ogromnog napona. Strelice se popeše do kraja. Sa dna okna stade da izlazi ljubičasta drhtava svetlost. Sam vazduh kao da se prečišćavao. Azot i kiseonik iz vazduha, bombardovani milijardama alfačestica, raspadali su se na helijum i vodonik. Jedan deo slobodnog vodonika sagorevao je u zracima hiper boloida — oknom su leteli plameni jezici, odjekivali kao revolverski pucnjevi. Na radnicima se palilo odelo. Okno su potresle nekakve plime i oseke u okeanu magme. Bilo je zapaženo da su čelične crpke i gvozdeni delovi pokriveni
zemljano-crvenom skramom. U gvozdenim delovima mašina otpoče burno raspadanje atoma. Mnogi radnici bili su oprljeni nevidljivim zracima. Međutim ,,gvozdena krtica” se s ranijim uporstvom i dalje probijala kroz Olivinski pojas. Garin skoro nije izlazio iz okna. Tek sada je počeo da shvata čitavo bezumlje svog poduhvata. Niko nije mogao reći na kojoj se dubini nalazi sloj ključalog podzemnog okeana. Koliko će se još kilometara morati prolaziti kroz istopljeni olivin. Samo jedno je bilo nesumnjivo — sprave su pokazivale da se u centru zemlje nalazi magnetno tvrdo jezgro neobično niske temperature. Postojala je opasnost da se zamrznuti cilindar okna, gušći od istopljene sredine oko njega otkine usled sile zemljine teže i poleti ka centru. Stvarno, u zidovima okna počeše da se pojavljuju opasne pukotine, kroz njih su se uz šištanje probijali gasovi. Prečnik okna morao se smanjiti za dva puta i morale su se staviti moćne vertikalne podgrade. Mnogo vremena je oduzelo montiranje nove „gvozdene krtice”, čiji je prečnik bio dvaput manji od ranije. Jedino su vesti s „Arizone” bile utešne. Noću je jahta, koja je opet počela da krstari pod gusarskom zastavom, prodrla u luku Melburna, zapalila ekladište kljunova za zabijanje, da bi na taj način stavila do znanja da je došla, i zatražila pet miliona funti. (Da bi zadala strah, jahta je zrakom srušila Šetalište na morskoj obali.) Za nekoliko časova grad je opusteo; a banke su isplatile novac. Prilikom izlaska iz luke „Arizona” naiđe na engleski brod koji otvori vatru. Jahta bi naskroz probijena iznad vodene linije granatom od šest palaca, i ona napade i uništi ratni brod. Bitku je vodila gospođa Lamol s vrha kule s hiperboloidom. Ta vest razveseli Garina. U poslednje vreme zaokupljale su ga mračne misli. A šta ako se Mancev prevario u svojim proračunima? Isto kao pre godinu dana u usamljenoj kući na Petrogradskoj strani, zamoreni mozak mu je tražio mogućnosti spasenja ako ne uspe s oknom. Dvadeset petog aprila, stojeći u „krtičinom” sistemu na prstenastom stajalištu, Garin je posmatrao neobičnu pojavu. Odozgo, iz levka koji skuplja gasove, udari kiša od žive. Morao se obustaviti rad hiperboloida. Oslabiše zamrzavanja na dnu okna. Crpke su prošle olivinske rude, i sad su vadile čistu živu. Kao sledeći, osamdeset prvi broj, po Mendeljejevljevoj tablici, iza žive je dolazio metal talijum. Zlato (atomska težina — 197,2, broj — 79)
ležalo je po tablici iznad žive. Da se desila katastrofa i da se nije naišlo na zlato prilikom prolaska kroz slojeve metala, razmeštenih po spegifičnoj težini, shvatili su samo Garin i inženjer Šefer. Bila je to katastrofa! Prokleti Mancev se prevario! Garin spusti glavu. Svašta je očekivao, ali ne ovakav bedan kraj... Šefer rasejano ispruži ruku s dlanom iz levka. Odjednom on zgrabi Garina za lakat i odvede ga okomitim lestvicama. Kada su se popeli gore, seli u uspinjaču i skinuli gumene šlemove, Šefer zalupa teškim cipelama. Njegovo koščato, kao u deteta priglupo lice ozari radost. — Pa ovo je zlato! — viknu on kikoćući se. — Baš smo glupi... Zlato i živa ključaju zajedno. Šta se dobiva? Živino zlato!.. Gledajte! — On otvori dlan, na kome su ležale tečne kapljice. — U živi je zlatasti preliv. Ovde ima devedeset procenata dukatnog zlata!
117 Zlato je, kao nafta, samo išlo iz zemlje. Radovi na produbljivanju okna su prekinuti. „Gvozdena krtica” je rasklopljena i izvučena. Skidale su se privremene podgrade okna. Umesto njih, čitavom dubinom, spuštali su se masivni čelični cilindri, čijom je debljinom prolazio sistem cevi za rashlađivanje. Trebalo je samo da se podešava temperatura, da bi se živino zlato, terano odzdo usijanom parom, dobilo na bilo kojoj visini u oknu. Garin je izračunao da će se živino zlato, posle spuštanja čeličnih cilindara do samog dna, moći isterati na površinu zemlje i odatle crpsti. Od okna prema severoistoku žurno se gradio živovod. U levom krilu zamka, koje se nalazilo uz podnožje kule velikog hiperboloida, podizale su se peći i ugrađivali poluporcelanski lonci, u kojima je, ispalavanjem trebalo da se dobije zlato. Garin je pretpostavljao da će u prvo vreme dnevna proizvodnja zlata iznositi do deset hiljada pudova, 22 to jest do sto miliona dolara dnevno. „Arizoni” je bila poslata naredba da se vrati na Ostrvo. Gospođa Lamol odgovori čestitanjem i preko radija izvesti sve, sve, sve da prekida gusarske napade u Tihom Okeanu.