kapetana Jansena i njengovog pomoćnika prisustva duha. Garin je odgovarao: „... Čekaj. Biće sve što ti zaželiš. Samo umej hteti. Želi, poludi — to je dobro. Takvu te hoću. Bez tebe je moja stvar mrtva”. To su bile njegove poslednje reči preko radija, koje je isto tako uhvatio Roling. Danas je Zoja čekala odgovor na pitanje — kog dana tačno treba da ga čeka na jahti? Ona se ispe na palubu i nalakti se na ogradu. Jahta se jedva kretala. Vetar se utišao. Na istoku su se dizala isparenja još nevidljive zemlje, a nad Vezuvom se uzdizao pepeljasti stub dima. Na mostiću je kapetan Jansen spustio ruku s dvogledom, i Zoja oseti da je on, kao začaran, posmatra. Pa i kako da je ne gleda, kada su sva čuda neba i vode stvorena samo zato da u njima uživa gospođa Lamol — kraj ograde iznad mlečnoazurne bezdani. Neverovatno, smešno je izgledalo ono vreme kada je za tuce svilenih čarapa, za haljinu iz velike robne kuće, prosto, za hiljadu franaka, Zoja dozvoljavala da je slinave đide kratkih prstiju i pepeljastih obraza... Fuj!.. Pariz, krčme, glupe devojčure, gnusni muškarci, ulični smrad, novac, novac, novac — kakvo ubistvo... Lom u smrdljivoj jami!.. Garin je rekao one noći: „Zaželite — i bićete namesnica boga ili đavola — šta više odgovara vašem ukusu. Spopašće vas želja da uništavate ljude — ponekad se za tim oseća potreba — imaćete vlast nad čitavim čovečanstvom... Takva žena kao što ste vi naći će načina kako da se upotrebe blaga Olivinskog pojasa...” Zoja je mislila: „Rimski imperatori su se obogotvorili. Sigurno da im je to činilo zadovoljstvo. U današnje vreme to takođe nije rđava razonoda. Za nešto će valjati ljudi. Otelovljenje boga, živa boginja sred fantastične veličanstvenosti... Zašto da ne — štampa bi mogla lako i brzo da priprema moje obogotvorenje. Svetom vlada mitološki lepa žena. To bi imalo nesumnjiv uspeh. Negde na ostrvima podići veličanstven grad za odabrane mladiće, predviđene za ljubavnike boginje. Pojavljivati se, kao boginja, među tim gladnim dečacima — dosta lepe emocije”. Zoja smače ramenom i opet pogleda kapetana: — Hodite ovamo, Jansene. On priđe, lako i široko koračajući po vreloj palubi.
— Jansene, ne mislite li vi da sam luda? — Ne mislim to, gospođo Lamol, i neću pomisliti ma šta mi vi naredili. — Hvala. Imenujem vas za viteza ordena božanske Zoje. Jansen trepnu svetlim trepavicama. Zatim otpozdravi. Spusti ruku i još jedanput trepnu. Zoja se nasmeja, i njegove usne se razvukoše u osmejak. — Jansene, postoji mogućnost da se ostvare najneostvarljivije želje... Sve što može izmisliti žena na ovako sparnom danu... Ali treba se boriti... — Razumem, treba se boriti — kratko odgovori Jansen. — Koliko čvorova pravi „Arizona”? — Do četrdeset. — Kakvi je brodovi mogu stići na otvorenom mnoru? — Vrlo mali broj... — Možda ćemo morati izdržati dugu poteru. — Naređujete li da uzmem punu zalihu tečnog goriva? — Da. Konzerve, pijaću vođu, šampanjac... Kapetane Jansene, mi se prihvatamo vrlo opasnoga poduhvata. — Razumem, prihvatamo se opasnog poduhvata. — Ali, čujte, sigurna sam u pobedu... Brodsko zvono izbi pola jedan... Zoja se pope u radio-telegrafsku kabinu. Sede za aparat. Pokrenu malu polugu radio-prijemnika. Odnekud uhvati nekoliko taktova fokstrota. Gledala je u hronometar skupivši obrve. Garin je ćutao. Ona opet pokrenu malu polugu, uzdržavajući drhtanje prstiju. ... Nepoznati, spori glas reče joj na ruskom u samo uho: „... Ako vam je drag život... u petak se iskrcajte u Napulju... u hotelu „Splendid” čekajte vesti do u subotu u podne”. Bio je kraj neke rečenice poslate na talasnoj dužini od četiri stotine dvadeset jednog metra — to je bila stanica kojom se sve ovo vreme služio Garin.
58 Već treću noć uzastopce zaboravljali su da spuste kapke u sobi gde je ležao Šeljga. Svaki put je na to potsećao sestru karmelitku. Pažljivo je gledao da reza koja je spajala krila prozorskih kapaka bude spuštena kako treba. Za te tri nedelje Šeljga se toliko oporavio da je ustajao s kreveta i premeštao se do prozora, bliže bujno razlistalim granama platana, bliže crnim drozdovima i dugama nad vodenom prašinom nasred travnjaka. Odavde se video ceo bolnički vrtić, okružen kamenim zidom bez ikakvih otvora. U osamnaestom veku ovo mesto je pripadalo manastiru koji je uništila revolucija. Kaluđeri ne vole radoznale oči. Zid je bio visok, i čitavom njegovom gornjom ivicom svetlucali su parčići stakla. Prebaciti se preko zida moglo se samo ako se s druge strane prislone lestvice. Uličice koje se graniče s bolnicom bile su tihe i puste, pa ipak su svetiljke u njima gorele jakom svetlošću i tako se često u tišini čuli koraci policajaca da je misao o lestvicama otpadala. Razume se, da na zidu nema razbijenog stakla, okretan bi se čovek prebacio i bez lestvica. Svako jutro Šeljga je kroz zavesu osmatrao čitav zid do poslednjeg kamička. Opasnost je pretila samo s te strane. Čovek koga bi poslao Roling teško da bi se usudio da se pojavi u hotelu. Ali da će se ubica pojaviti ovako ili onako, u to Šeljga nije sumnjao. Sada je čekao da ga lekar pregleda, pa da iziđe iz bolnice. To se znalo. Lekar je dolazio obično pet puta nedeljno. Ali ovog puta se desilo da se lekar razboleo. Šeljgi rekoše da ga neće pustiti bez pregleda starijeg lekara. Čak nije ni pokušao da protestuje. Obavestio je sovjetsko poslanstvo, da bi mu otuda slali hranu. Bolničku supu je izlivao u slivnik, hleb je bacao drozdovima.
Šeljga je znao da se Roling mora otarasiti jedinog svedoka. Šeljga sada skoro nije spavao — toliko je bilo njegovo uzbuđenje. Sestra karmelitka mu je donosila listove — po ceo dan je rezao makazama i čitao isečke. Hlinovu je zabranio da dolazi u bolnicu. (Volf je bio u Nemačkoj, na Rajni, gde je skupljao podatke o borbi Rolinga s Nemačkom anilinskom kompanijom). Ujturu, prišavši prozoru, kao i obično, Šeljga osmotri vrt i odmah se zakloni za zavesu. Čak, ga obuze veselje. Najzad! U vrtu, sa severne strane, upola sakrivene lipom, bile su uza zid prislonjene baštovanske lestvice, vrh im je stršao pola aršina iznad iparčića stakla. Šeljga reče: — Vešto, đubreta! Trebalo je samo čekati. Već je sve bilo promišljeno. Njegova desna ruka, iako nije bila zavijena, bila je još slaba. Levu — u udlagama i gipsu — sestra je čvrsto u vezala i pričvrstila za grudi. Ruka s gipsom teška je najmanje petnaest funti 15 Bilo je to jedino oružje kojim se mogao braniti. Četvrte noći sestra je opet zaboravila da zatvori kapke. Šeljga ovoga puta nije protestovao i napravio se da spava već od devet časova. Čuo je kako su na obadva sprata lupali kapci. Njegov prozor je opet ostao širom otvoren. Kada se ugasilo svetio, on skoči s kreveta i desnom slabom rukom i zubima stade da razvezuje zavoj koji je držao levu ruku. Zastajao bi i, ne dišući, osluškivao. Najzad je ruka bila slobodna. Mogao ju je ispraviti samo do polovine. Pogleda u vrt, osvetljen uličnom svetiljkom — lestvice su stajale na ranijem mestu zaklonjene lipom. On umota jorgan, gurnu ga pod čaršav, u polumraku je izgledalo da na krevetu leži čovek. Napolju je bilo tiho, samo se čuo šum kaplji. Ljubičasta rumen treperila je u oblacima nad Parizom. Ovamo nije dopirala buka s bulevara. Nepomično je visila crna grana platana. Negde zabrekta automobil. Šeljga naćuli uši — činilo mu se kao da čuje kako ptici koja spava na platanovoj grani kuca srce. Prošlo je, izgleda, mnogo vremena. U vrtu se začu škriputanje i šuštanje, kao da se drvetom meša kreč. Šeljga se pripi uza zid iza zavese. Spusti gipsanu ruku. „Ко je? Ne, ko je?”, pomisli on, „nije valjda Roling glavom?” Zašušta lišće, uznemiri se drozd. Šeljga je gledao u parket, mutno
osvetljen kroz prozor, na kome je trebalo da se pojavi senka čoveka. „Pucati neće”, pomisli on, „treba očekivati nekakvu koještariju, kao fozgen...” Na parketu poče da se pomalja senka glave u duboko natučenom šeširu. Šeljga stade da pomera ruku ustranu, da bi udarac bio jači. Senka izroni do ramena, podiže raširene prste... — Šeljga, druže Šeljga, — prošaputa senka na ruskom — to sam ja, ne bojte se... Šeljga je sve očekivao, samo ne te reči, ne taj glas. I nehotice uzviknu. Time se odade, i onaj čovek istog trenutka jednim skokom preskoči prozorsku dasku. Pruži obe ruke za odbranu. Bio je to Garin. — Očekivali ste napad, tako sam i mislio, — žurno reče on — trebalo je da vas noćas ubiju. Ja od toga nemam koristi. Rizikujem ne znam ni sam čime, ali vas moram spasti. Hajdemo, imam automobil. Šeljga se odmače od zida. Garin veselo blesnu zubima spazivši još uvek zamahnutu ruku u gipsu. — Slušajte, Šeljga, bogami nisam kriv. Setite se našeg sporazuma u Lenjingradu! Igram pošteno. Za neprijatnost u Fonteneblou dužni ste isključivo onoj hulji Rolingu. Možete mi verovati — hajdemo, vreme je skupoceno ... Šeljga najzad progovori: — Dobro, vi ćete me odvesti, a posle? — Sakriću vas... Za izvesno vreme, ne bojte se. Dok ne dobijem od Rolinga polovinu... Čitate li novine? Roling ima sreće kao utopljenik, ali on ne može igrati pošteno. Koliko vam treba, Šeljga? Recite prvu brojku. Deset, dvadeset, pedeset miliona? Daću vam priznanicu... Garin je govorio tiho, žurno, kao u bunilu. Celo lice mu je drhtalo. — Ne budite ludi, Šeljga. Šta, principijelni ste?.. Predlažem vam da zajedno radimo protiv Rolinga... Pa ... Idemo... Šeljga tvrdoglavo zatrese glavom. — Neću. Ne idem. — Onda će vas ubiti. — Videćemo. — Bolničarke, čuvare, administraciju — sve je kupio Roling. Zadaviće vas. Ja znam... Ovu noć nećete preživeti... Jeste li obavestili vaše poslanstvo? Dobro, dobro... Poslanik će zatražiti objašnjenje. Francuska
vlada će se u krajnjem slučaju izviniti... Ali vama neće biti lakše od toga. Rolingu je potrebno da ukloni svedoka... On neće dopustiti da vi prekoračite prag sovjetskog poslanstva... — Rekao sam — ne idem... Neću... Garin predahnu. Okrenu se prema prozoru. — Dobro. Onda ću vas povesti i bez vaše želje. — On se odmače za jedan korak i zavuče ruku u kaput — Kako to — bez moje želje? — E evo kako... Garin trgnu ruku i iz džepa izvadi masku s kratkim cilindrom protiv zagušljivih gasova, hitro je stavi na usta — i Šeljga nije stigao ni da vikne, a lice mu zapljusnu mlaz zejtinjave tečnosti... Promače samo Garinova ruka koja je stezala gumenu krušku... Šeljga se zagrcnu mirišljavim, slatkim opijumom...
59 — Ima li novosti? — Da. Zdravo, Volfe. — Idem pravo sa stanice, gladan sam kao osamnaeste godine. — Veselo izgledate, Volfe. Jeste li mnogo saznali? — Ponešto sam doznao... Hoćemo li ovde razgovarati? — Dobro, ali samo brzo. Volf sede pored Hlinova na granitnu klupu u podnožju spomenika Henrihu IV na konju, leđima okrenut crnim kulama Konsjeržerija. Dole, tamo gde se ostrvo Site završavalo oštrim rtom, nagnula se nad vodom tužna vrba. Tu su se nekada na lomačama grčili vitezovi ordena Tamplijera. U daljini, iza desetina mostova, koji su se ogledali u vodi, tonulo je sunce u prašnjavonarančastoj svetlosti. Na kejovima, na limom pokrivenim dereglijama s peskom sedeli su s udicama Francuzi, dobroćudni buržuji koje su upropastili inflacija, Roling i svetski rat. Na levoj obali, na granitnom niskom zidu keja, daleko, sve do Ministarstva inostranih poslova, dosađivali su se na večernjem suncu antikvari pored knjiga koje više nikome nisu bile potrebne u ovom gradu. Ovde je stari Pariz doživljavao svoje poslednje dane. Oko knjiga na keju, oko kaveza s pticama, oko snuždenih pecača još su se muvale postarije ličnosti sa sklerotičnim očima, s brkovima koji su prekrivali usta, u raskopčanim ogrtačima, u starim slamnim šeširima ... Nekada je to bio njihov grad... Eno tamo, đavo ga odneo, u Konsjeržeriju, derao se Danton, baš kao bik koga vuku na klanicu. A tamo, desno, iznad grafitnih krovova Luvra, gde se u jari uzdižu vrhovi Tiljerija — tamo su se vodile žestoke borbe, kada je niz ulicu Rivoli zviždao karteč generala Galifea. Ah, koliko je zlata imala Francuska! Ovde će svaki kamen — samo ako se dobro sluša — ispričati o
velikoj prošlosti. I odjednom — sam će ga đavo znati gospodar u ovom gradu je postalo prekomorsko čudovište — Roling — i sada dobroćudnom buržuju i ne preostaje ništa drugo nego da baci udicu i sedi opuštene glave... E-he-he! O-la-la! Pošto je raspalio jak duvan u luli, Volf reče: — Stvar stoji ovako. Nemačka anilinska kompanija je jedina koja ne pristaje ni na kakav sporazum s Amerikancima. Kompanija je dobila dvadeset osam miliona maraka državne pomoći. Sada su svi Rolingovi napori usmereni na to da obori nemački anilin. — Spekuliše na padu vrednosti akcija? — upita Hlinov. — Dvadeset osmog ovog meseca prodaje anilinske akcije za ogromne sume. — Ali to su veoma važni podaci, Volfe. — Da, ušli smo u trag. Roling je, očito, siguran u igru, mada akcije nisu pale ni za pfenig, a danas je već dvadeseti... Vi razumete na šta on jedino može da računa? — Izgleda da je kod njih sve spremno? — Mislim da je aparat već napravljen. — Grde se nalaze fabrike Anilinske kompanije? — Na Rajni, blizu N. Ako Roling obori anilin, biće gospodar cele evropske industrije. Ne smemo dozvoliti da dođe do katastrofe. Naša je dužnost da spasemo nemački anilin. (Hlinov slegnu ramenima, ali oćuta.) Ja razumem: što će biti — to će biti. Nas dvojica nećemo zaustaviti pritisak Amerike, ali, đavo će ga znati, istorija ponekad izvodi neočekivane hokuspokuse. — Nešto kao revolucije? — Makar i to. Hlinov ga pogleda čak s izvesnim čuđenjem. Volfove oči bile su okrugle, žute, ljutite. — Volfe, buržuji neće spašavati Evropu. — Znam. — Ali kako? — Prilikom putovanja sam se nagledao... Buržuji — Francuzi, Nemci, Englezi, Italijani — zločinački, slepo, cinično rasprodaju stari svet. Eto čime se završila kultura jednom prodajom.. Udarcem čekića!
Volf pocrvene: — Obraćao sam se vlastima, nagoveštavao opasnost, tražio pomoć u potrazi za Garinom... Govorio sam im strašne reči... Smejali su mi se u lice. Dođavola! .. Ja nisam od onih koji otstupaju. — Volfe, šta ste saznali na Rajni? — Saznao sam... Anilinska kompanija dobila je od nemačke vlade velike ratne porudžbine. Proces proizvodnje u fabrikama Anilinske kompanije nalazi se sada u najopasnijem stadijumu. Kod njih je tamo u radu mal’te ne pet stotina tona tetrila. Hlinov brzo ustade. Štap, na koji se oslanjao, savi se. On opet sede. — U listovima je promakla beleška o neophodnosti da se radničke naseobine pomere što dalje od tih prokletih fabrika. U Anilinskoj kompaniji zaposleno je preko pedeset hiljada ljudi... List koji je objavio belešku bio je oglobijen... Rolingovi prsti... — Volfe, ne smemo gubiti nijedan dan. — Poručio sam za danas vozne karte, za voz u jedanaest časova. — Putujemo u N? — Mislim da se jedino tamo mogu naći Garinovi tragovi — Sada pogledajte šta sam uspeo da nabavim. — Hlinov izvadi iz džepa novinske isečke. — Prekjuče sam bio kod Šeljge... Preneo mi je tok svojih rasuđivanja: Roling i Garin mora da su u vezi... — Razume se. Svakodnevno. — Preko pošte? Telegrafski? Kako vi mislite, Volfe? — Ni u kom slučaju. Nikakvih pisanih tragova. — Onda — preko radija? — Šta, da cela Evropa čuje... Ne... — Preko trećeg lica? — Ne... Shvatio sam, — reče Volf — sila je vaš Šeljga. Dajte isečke... On ih raširi na kolenima i stade pažljivo da čita sve što je bilo podvučeno crvenom olovkom: „Svu pažnju usretsredite na anilin”. „Pristupam”. „Mesto je nađeno”. — „Mesto je nađeno” — prošaputa Volf — ovo je list iz E., varošice blizu N...” Zabrinut sam, naznačite dan”. „Odbrojte trideset pet od dana potpisivanja sporazuma...” To mogu biti samo oni. One noći kad su potpisali sporazum u Fonteneblou bio je dvadeset treći prošlog meseca. Dodajte
trideset pet — dobija se dvadeset osam — rok prodaje akcija anilina... — Dalje, dalje, Volfe... „Kakve ste mere preduzeli? — to iz K. pita Garin. Sutradan u malom listu — Rolingov odgovor: „Jahta u pripravnosti. Stiže prekosutra. Javiću preko radija”. A eto — pre četiri dana pita Roling: „Neće li se videti svetlost?” Garin odgovara: „Unaokolo je pusto. Rastojanje pet kilometara”. — Drugim rečima, aparat je montiran u brdima: s razdaljine od pet kilometara može se udariti zrakom samo s visokog mesta. Slušajte, Hlinove, imamo strašno malo vremena. Ako uzmemo poluprečnik od pet kilometara — u centru su fabrike — moraćemo pretresti okolinu u krugu čija periferija iznosi najmanje trideset pet kilometara. Ima li još kakvih podataka? — Nema. Baš sam se spremao da telefoniram Šeljgi. On mora da ima isečke od jučerašnjeg i današnjeg dana. Volf ustade. Videlo se kako su mu se pod odelom napeli mišići. Hlinov predloži da telefoniraju iz najbliže kafane na levoj obali. Volf tako brzo pretrča preko mosta da nekakav starčić s kokošijim vratom, u umrljanom kaputiću, natopljenom, možda, suzama za onima koje je rat odneo, zavrte glavom i dugo je ispod zaprašenog šešira gledao za strancima u trku: — O-o! Stranci... Kad imaju novac u džepu, onda se samo guraju i trče, kao da su kod svoje kuće... O-o... divljaci!.. U kafani, stojeći kraj pocinkovanog šanka, Volf je pio sodu. Kroz staklo telefonske govornice video je leđa Hlinova, koji je razgovarao — odjednom se ovome podigoše ramena, on se sav nagnu na slušalicu; ispravi se i iziđe iz govornice: lice mu je bilo spokojno, ali belo kao krpa. — Iz bolnice su odgovorili da je Šeljga noćas nestao. Preduzete su sve mere da se pronađe... Mislim da je ubijen.
60 Pucketali su suvarci u ognjištu, na kome se dva stoleća hvatala čađ, s ogromnim zarđalim kukama za kobasice i šunke, sa dva kamena sveca sa strane — na jednom je bio okačen svetli Garinov šešir, a na drugom umašćena oficirska kapa. Za stolom, osvetljeni samo vatrom iz ognjišta, sedela su četvorica. Pred njima — pletenka i pune čaše vina. Dvojica muškaraca bili su odeveni po varoški. Jedan je imao ispupčene jagodice, čvrstu, kratko ošišanu kosu, drugi dugačko, ljutito lice. Treći, vlasnik majura, gde se sada, u kuhinji, vršilo savetovanje — general Subotin — sedeo je samo u lanenoj prljavoj košulji sa zavrnutim rukavima. Koža na njegovoj obrijanoj glavi se pokretala, debelo lice s čupavim brkovima pocrvenelo je od vina. Četvrti, Garin, u turističkom odelu, govorio je, vodeći prstom po ivici čaše: — Sve je to vrlo dobro... Ali ja nastojavam da se mome zarobljeniku, mada je on boljševik, ne učini ništa nažao. Hrana — triput dnevno, vino, povrće, voće... Posle nedelju dana uzimam ga od vas... Je li daleko belgiska granica? — Tri četvrti sata automobilom — reče čovek dugačkog lica, hitro se nagnuvši napred. — Sve će biti u strogoj tajnosti... Ja razumem, gospodine generale i gospodo oficiri (Garin se osmehnu), da vi, kao plemići, kao do groba odani uspomeni umorenog cara, sada radite isključivo iz viših, čisto idejnih pobuda... Inače ne bih ni tražio vašu pomoć ... — Mi smo svi ovde ljudi iz društva, šta tu ima da se govori? — prokrklja general, pokrenuvši kožu na lobanji. — Uslovi su, ponavljam, ovi: za celokupan pansion zarobljenika plaćaću
vam hiljadu franaka dnevno. Pristajete li? General prevrnu zakrvavljenim očima prema drugovima. Onaj s ispupčenim jagodicama pokaza bele zube, dugoliki spusti oči. — Ah, tako, — reče Garin — izvinite, gospodo — mala kapara ... On iz džepa gde drži revolver izvadi svežanj novčanica od hiljadu franaka i baci ga na sto u prosuto vino. — Izvinite... General se iskašlja, primače sebi hrpu, osmotri, obrisa je o trbuh i stade da broji. Smičući dlakavim nozdrvama. Malo pomalo drugovi mu se približiše, oči mu im sjaktile. Garin reče ustajući: — Uvedite zarobljenika.
61 Šeljgine oči bile su zavezane maramom. Preko ramena prebačen automobilski kožni kaput. On oseti toplotu koja je dolazila od ognjišta — noge mu zadrhtaše. Garin mu podmetnu stolicu bez naslona. Šeljga lodmah sede, spustivši na kolena ugipsanu ruku. General i oba oficira gledali su ga tako da je, činilo se, bio dovoljan jedan znak, jedan treptaj oka — pa da čoveka rastrgnu na komade. Ali Garin ne dade znak. Lupnuvši Šeljgu po kolenu, on veselo reče: — Ovde nećete ni u čemu trpeti oskudicu. Nalazite se kod pristojnih ljudi — njima je dobro plaćeno. Za nekoliko dana ja ću vas osloboditi. Druže Šeljga, dajte časnu reč da nećete pokušavati da bežite, da pravite skandale, da privlačite pažnju policije. Šeljga odrečno klimnu pognutom glavom. Garin se nagnu prema njemu: — Inače će se teško moći jamčiti za udobnost vašeg boravka ... Pa, dajete li? Šeljga progovori polako, tiho: — Dajem reč komuniste... (generalova obrijana koža na lobanji odmah se skupi oko ušiju, oficiri se brzo pogledaše, ružno se osmehnuše). Dajem reč komuniste da ću vas ubiti prvom prilikom, Garine ... Dajem reč da ću vam oduzeti aparat i odneti ga u Moskvu ... Dajem reč da dvadeset osmog... Garin mu ne dade da dovrši. Ščepa ga za grlo... — Umukni... Idiote!.. Luđače!.. Pa se okrenu i zapovednički reče: — Gospodo oficiri, uoozoravam vas da je ovaj čovek vrlo opasan, ima nametljivu ideju... — Kažem ja da je najbolje držati ga u vinskom podrumu — reče general u basu. — Odvedite zarobljenika ..
Garin uzmahnu bradicom. Oficiri poduhvatiše Šeljgu, izguraše na bočna vrata i povukoše u podrum. Garin stade da navlači automobilske rukavice. — Uoči dvadeset devetog biću ovde. Tridesetog možete, vaše prevashodstvo, prekinuti s opitima gajenja kunića, kupiti kabinu prve klase na transatlanskom brodu, i živeti kao gospodin, recimo, na Petoj aveniji u Njujorku. — Trebalo bi ostaviti nekakva dokumenta za ovog kučkinog sina — reče general. — Izvolite, pasoši na izbor. Garin izvadi iz džepa zavežljaj vezan uzicom. Bili su to dokumenti koje je on ukrao od Šeljge u Fonteneblou. Nije ih još bio razgledao, jer nije imao vremena. — Ovde su, očigledno, pasoši pripremljeni za mene. Vrlo obazrivo... Evo, uzmite, vaše prevashodstvo. Garin baci na sto pasoš i, preturajući i dalje po novčaniku — nečim se zainteresova, primače se lampi. Obrve mu se skupiše. — Dođavola! — I on pojuri bočnim vratima, kroz koja su odveli Šeljgu.
62 Šeljga je ležao na dušeku na kamenom podu. Petroleumska svetiljka osvetljavala je zasvođeni podrum, praznu burad, gnezda paučine. Garin je neko vreme tražio Šeljgu očima. Grizao je usne stojeći pred njim. — Bio sam se ražestio, ne ljutite se, Šeljga. Mislim da ćemo nas dvojica ipak naći zajednički jezik. Da se sporazumemo. Hoćete li? — Pokušajte. Garin je govorio ulagivački, sasvim drukčije nego li pre deset minuta. Šeljga napregnu pažnju. Ali uzbuđenje koje je preživeo te noći, ostaci uspavljujućeg gasa, koji mu je još lomio čitavo telo, i bol u ruci oslabili su njegovu pažnju. Garin sede na dušek. Lice mu je izgledalo zamišljeno, a on sav dobronameran, fin... „Na šta li, podlac, navija? Na šta li navija?” mislio je Šeljga mršteći se od glavobolje. Garin obgrli koleno, zapali cigaretu, upre oči u zasvođenu tavanicu. — Vidite li, Šeljga, najpre treba da znate da ja nikada ne lažem... Možda zbog toga što prezirem ljude, ali to nije važno. Dakle, Roling s njegovim milijardama potreban mi je samo privremeno... Isto toliko koliko sam ja potreban Rolingu... On je to, izgleda, već shvatio, bez obzira na svoju tupavost... Roling je ovamo doputovao da bi kolonizirao Evropu. Ako to ne učini, u Americi će propasti sa svojim milijardama. Roling je — životinja, sav njegov zadatak je u tome da se gura napred, da bode, gazi. Nema ni ovolišno fantazije... Jedini zid o koji može razbiti tikvu — to je Sovjetska Rusija. On to razume i sav njegov bes uperen je protiv vaše drage otadžbine... Ja sebe ne smatram Rusom (dodade on žurno), ja sam kosmopolit... — Razume se — reče šeljga prezrivo se osmehnuvši...
— Naši uzajamni odnosi su ovi: do izvesnog vremena radićemo zajedno... — Do dvadeset osmog... Brzo, blistavim očima, Garin s humorom pogleda Šeljgu. — Izračunali ste? Iz novina? — Možda... — Dobro... Neka bude do dvadeset osmog. Zatim se neminovno moramo uhvatiti u koštac... Ako nadvlada Roling — to će za Sovjetsku Rusiju biti dvostruko strašnije, jer će se moj aparat naći u njegovim rukama, i onda će vam biti neobično teško boriti se protiv njega... Tako dakle, druže Šeljga, time što ćete provesti ovde jednu nedelju dana u društvu s paucima vi strašno, neizmemo povećavate mogućnost moje pobede. Šeljga zatvori oči. Garin mu je sedeo kraj nogu i ispuštao kratke dimove. Šeljga reče: — Koga će vam đavola moj pristanak, vi ćete me i bez pristanka ovde zadržati koliko vam se prohte. Govorite otvoreno šta vam treba... — Trebalo je već odavno tako... A ne — reč komuniste... Bogami, onomadne ste me tako uvredili, toliko mi je bilo krivo... Sada, čini mi se, već počinjete da se snalazite. Istina, mi smo neprijatelji... Ali mi moramo da radimo zajedno... S vašeg gledišta ja sam — izrod, vrlo velik individualista... Ja, Petar Petrović Garin, milošću sila koje su me stvorile, sa svojim mozgom — ne srnejte se, Šeljga — genijalnim, da, da, s neiživljenim strastima, od kojih je meni samome teško i strašno, sa svojom pohlepom i besprincipijelnošću, suprotstavljam sebe, doslovno — suprotstavljam sebe čovečanstvu. — Uh, ti, — reče Šeljga — prava si hulja... — Da: „uh ti, huljo”, vi ste me shvatili. Ja sam — sladostrasnik, sve trenutke svog života težim da provedem u nasladi. Pomamno se žurim da dotučem Rolinga zato što gubim te dragocene trenutke. Vi — tamo, u Rusiji — pretstavljate ratobornu, materijalizovanu ideju. Ja nemam takvu ideju — svesno, verski mrzim svaku ideju. Postavio sam sebi za cilj stvoriti takve prilike (neću vam pričati u sitnice, umorićete se), okružiti se takvim suvišnostima — Semiramidini vrtovi i ostale istočnjačke gluposti samo su oskudna maštanja u poređenju s mojim rajem. Pozvaću celokupnu nauku, čitavu industriju, svu umetnost da mi služe. Šeljga, vi razumete da sam ja za
vas apstraktna i sasvim fantastična opasnost. Zato do izvesne granice moramo ići zajedno, sve dotle dok Roling ne bude zgažen. Više od toga ne tražim. — U čemu biste hteli da se izrazi moja pomoć? — procedi Šeljga kroz zube. — Potrebno je da napravite malu šetnju morem. — Drugim rečima, vi hoćete da produžite moje ropstvo? — Da. — Šta biste dali za to da ne pozovem prvog policajca koga sretnem kada me budete povezli na more? — Bilo koju sumu. — Neću nikakvu sumu. — Vešto! — reče Garin i promeškolji se na dušeku. — A pristali biste da uzmete model mog aparata? (Šeljga šmiknu.) Ne verujete? Prevariću, neću dati? De, porazmislite — da li ću prevariti ili ne? (Šeljga slegnu ramenom.) A, to je ono... Ideja aparata je strašno prosta... Nikakvim snagama je neću moći dugo održati u tajnosti. Takva je sudbina genijalnih pronalazaka. Posle dvadeset osmog biće u svim listovima opisano dejstvo infracrvenih zrakova, i Nemci će, baš Nemci, tačno posle pola godine izgraditi isti takav aparat. Ja ničim ne rizikujem. Uzmite model, nosite ga u Rusiju. Da, uzgred da vam napomenem, kod mene su vaši pasoši i dokumenta... Izvolite, više mi nisu potrebni... Oprostite što sam po njima preturao. Strašno sam radoznao... Kakav vam je to snimak tetoviranog dečaka? — Jedan besprizorni, — odmah odgovori Šeljga, shvatajući kroz glavobolju da se Garin primiče najglavnijoj stvari, zbog čega je i došao u podrum. — Na poleđini slike zapisan je dvanaesti datum prošlog meseca, znači, slikali ste dečaka uoči svog odlaska? .. I fotografiju ste poneli sa sobom da biste mi je pokazali? U Lenjingradu je niste nikome pokazivali? — Ne — procedi Šeljga. — A šta ste uradili s dečakom? Da, da, nisam ni primetio — tu je zapisao čak i ime: Ivan Gusev. U veslačkom klubu ste ga slikali, na terasi, nije li tako? Prepoznao sam znana mi mesta... Šta vam je dečak pričao? Je li Mancev živ? — Živ je.
— Da li je našao ono što su tamo tražili? — Izgleda da je našao. — Eto vidite, ja sam uvek verovao u Manceva. Garin je bio dobro ocenio stvar. Šeljgin mozak je bio tako podešen da on nikako nije mogao lagati — i zbog gadljivosti i još zbog toga što je laganje smatrao jevtinom igrom u borbi. Posle jednog minuta Garin je znao celu istoriju Ivanovog dolaska u veslački klub i sve što je ovaj ispričao o radovima Manceva. — Dakle — Garin ustade, veselo protrlja ruke. — Ako dvadeset devetog noću pođemo automobilom, model aparata će biti s nama — navešćete bilo koje mesto gde ćemo aparat privremeno prikriti... Dakle tako, da li vam je dovoljna ovakva garantija? Pristajete li? — Pristajem. — Nećete tražiti moju smrt? — Neću — u dogledno vreme. — Narediću da vas premeste gore, ovde je suviše vlažno, oporavite se, pijte i jedite u slast. Garin namignu i iziđe.
63 — Vaše ime, prezime? — Konjički kapetan Kulnevskog puka Aleksandar Ivanović Volšin — odgovori oficir širokih jagodica, stavši mimo pred Garinom. — Od čega živite? — Dnevničarski posao kod generala Subotina na gajenju kunića, dvadeset sua dnevno, hrana njegova. Bio sam šofer, dobro sam zarađivao, drugovi iz puka me nagovorili da pođem kao delegat na kongres monarhista. Na prvom sastanku u žestini sam tresnuo po njušci pukovnika Serstobitova, bio sam lišen punomoća i izgubio sam službu. — Nudim vam opasan posao. Veliku nagradu. Pristajete li? — Da. — Poći ćete u Pariz. Dobićete preporuku. Bićete uzeti u službu. S ispravama i ovlašćenjem otputovaćete u Lenjingrad... Tamo ćete prema ovoj fotografiji pronaći jednog dečaka ...
64 Prošlo je pet dana. Ništa nije narušavalo mir male varošice K. na Rajni, koja je ležala u zelenoj vlažnoj dolini blizu čuvenih fabrika Anilinske kompanije. Po vijugavim uličicama s uskim pločnicima već od rane zore veselo su lupkali drveni đonovi đaka, odjekivali teški koraci radnika, žene su terale dečja kolica prema reci pod senovite lipe... Iz berbernice je izlazio berberin u prsluku od debelog platna i na pločnik stavljao lestvice. Kalfa se peo na njih i čistio firmu na šipci — koja se i bez toga blistala — mesingani tanjir i beli konjski rep. U kafani su brisali prozore od ogledala. Na ogromnim točkovima tandrkala su kola s praznim pivskim burićima. Bila je to stara, sva pometena, čista varošica, tiha u dnevnim časovima, kada sunce greje grbavi popločani kolovoz, a koja u predvečerje oživi od laganih glasova, kada se iz fabrika vraćaju radnici i radnice, kada se pale svetla u kafanama i stari lampadžija u kratkom ogrtaču, bog će ga znati iz kog vremena, ide da pali fenjere stružući drvenim đonovima. Na pijačnu kapiju izlazile su žene radnika i građana s korpama. Pre je u korpama ležala živina, povrće i voće dostojni mrtve prirode Snajdersa. Sada — nekoliko krompira, veza luka, breskva i malo sivog hleba. Čudnovato. Za četiri stoleća Nemačka se, đavo će ga znati koliko, obogatila. Kakvu su samo slavu doživeli njeni sinovi! Kakve li su se nade čitale u plavim nemačkim očima! Koliko se piva slilo niz zabačene ruse brade! Koliko se biliona kilovata ljudske energije oslobodilo... I odjednom, sve je bilo zaludno. U kuhinjicama — veza luka na pločici od kaljeve peći, a kod žena davnašnja tuga u gladnim očima. Volf i Hlinov, u prašnjavoj obući, s kaputima prebačenim preko ruke, mokrog čela, pređoše grbavi mostić i stadoše da se penju u K. drumom pod
lipama. Sunce je zalazilo za niska brda. Na zlatastoj večernjoj svetlosti još su se dimili dimnjaci Anilinske kompanije. Fabričke zgrade, dimnjaci, železničke šine, crepom pokrivene žitnice po padinama bregova dopirali su do same varoši. — Tamo, siguran sam, — reče Volf i pokaza rukom crvenkaste stene na zapadu — kad bi se biralo najbolje mesto za pucanje na fabrike, ja bih izabrao samo ono tamo. — Dobro, dobro, ali ostala su samo tri dana, Volfe... — Pa šta, s južne strane ne može biti nikakve opasnosti, suviše je daleko. Severni i istočni sektor su pretražili do poslednjeg kamena. Biće nam dovoljna tri dana. Hlinov se okrenu prema poplavelim šumovitim brežuljcima na severu, duboke senke prostirale su se između njih. Na onoj strani su Volf i Hlinov za tih pet dana i noći obišli svako udubijenje u kome bi se mogla kriti građevina — letnjikovac ili baraka — s prozorima okrenutim prema fabrici. Pet dana i noći nisu se svlačili, spavali su u gluvo doba noći, legavši gde bilo. Čak su i noge prestale da ih bole. Po kamenitim putevima, stazama, pravo preko jaruga i ograda, oni su po brdima oko grada propešačili skoro sto kilometara. Ali nigde ni najmanjeg traga od Garina. Seljaci, farmeri, posluga iz letnjikovaca, lugari, čuvari — samo bi širili ruke: „U čitavom okrugu nema nikog od pridošlica, ovdašnji su nam svi poznati”.
65 Ostajao je najteži sektor, zapadni. Prema mapi, tamo je vodio pešački put do stenovite zaravni na kojoj su ležale čuvene razvaline zamka „Okovani kostur”, pored njega, kao što i priliči u takvim slučajevima, nalazila se pivnica „Kod okovanog kostura”. U razvalinama su se zaista videli ostaci podzemlja i, iza gvozdenih rešetki, ogroman kostur u zarđalim lancima, u sedećem stavu. Slike tog kostura prodavale su se svuda na dopisnicama, na noževima za sečenje hartije i na pivskim čašama. Čak se moglo za dvadeset pfeniga slikati pored kostura i kartu poslati poznanicima ili voljenoj devojci. Nedeljom su se razvaline šarenile od stanovnika koji su se odmarali, restoran je dobro radio. Dolazili su i stranci. Ali posle rata je opalo interesovanje za čuveni kostur. Stanovnicima su se neredovno mešali sokovi u telu i oni se oleniše da se za prazničnih dana pentraju na strmo brdo — više su voleli da se sa sendvičima i flašama piva smeste izvan istoriskih spomenika — na obali rečice, pod lipama. Vlasnik restorana „Kod okovanog kostura”, uza sve svoje staranje, nije više mogao da održava red u razvalinama. I dešavalo se da je po čitave nedelje, neuznemiravan ničijim prisustvom, srednjevekovni kostur gledao praznim udubljenjima lobanje u zelenu dolinu, u kojoj ga je nekada, kobnog dana, izbacio iz sedla vlasnik zamka, gledao u luteranske crkve s pevcima i šiljcima, u dimnjake fabrika, gde se u svetskom razmeru pravio gas za razjedanje, tetril i drugi đavolski fabrikati, boji su stanovništvu ubijali volju za istoriskim spomenicima, dopisnicama sa slikom kostura i, gotovo, za samim životom. U te krajeve sad su se i uputili Volf i Hlinov. Svratili su u kafanu na gradskom trgu da se potkrepe i dugo su proučavali mapu terena, raspitivali se
kod kelnera. Sem razvalina i restorana u zapadnom delu doline bila je vredna pažnje još i vila fabrikanta pisaćih mašina koji je za poslednjih nekoliko godina propao. Vila se nalazila na zapadnim padinama, i iz grada se nije videla. Fabrikant je živeo u njoj sam, stalno.
66 Pred zoru iziđe pun mesec. Ono što je izgledalo kao nejasna gomila kamenja i stenja jasno se ukaza na mesečini, od preostalih svodova padoše somotske senke, dole, u jaruzi, gubili su se ostaci tvrđavskog zida, obraslog u hrapava drvca i spletove kupina; ožive četvrtasta kula, najstariji deo zamka, koju su sazidali Normani, ili, kako su je zvali na dopisnicama — „Kula mučenja”. S istočne strane na nju su se oslanjali svodovi od cigle; ovde je, očito, nekada bio hodnik koji je spajao staru kulu sa zamkom u kome se stanovalo. Od svega toga ostali su samo temelji, šljunak i razbacani ka-piteli stubova od peščanika. U podnožju kule, ispod krstastog svoda koji obrazuje školjku, sedeo je „Okovani kostur”. Volf ga je dugo gledao nalaktivši se na rešetku, zatim se okrenu Hlinovu i reče: — Sada gledajte ovamo. Duboko dole ležala je dolina na mesečini, ovlaš prevučena lakom maglicom. Srebrnasti talasići, kao riblja krljušt, poigravali su na reci onde gde se voda nazirala kroz krošnje drveća. Varošica je izgledala kao dečja igračka. Nijednog osvetljenog prozora. Iza nje, levo, plamtele su stotine svetiljki Anilinske kompanije. Dizali su se beli kolutovi dima, ružičasti plamen je sukljao iz dimnjaka. Čuli su se pisci lokomotiva, nekakva tutnjava. — Ja sam u pravu, — reče Volf — samo se s ove zaravni može udariti zrakom. Pogledajte, eno, ono su skladišta sirovina, a tamo, iza zemljanog nasipa — skladišta polufabrikata, ona su sasvim otvorena; onamo su dugačke zgrade u kojima se proizvodi sumporna kiselina na ruski način — iz pirita. A tamo, po strani, oni okrugli krovovi — tamo se proizvodi anilin i sve te đavolske materije koje ponekad eksplodiraju po sopstvenoj ćudi.
— Dobro, Volfe, ako se pretpostavi da će Garin postaviti aparat tek noću uoči dvadeset osmog, ipak moraju postojati neki znaci prethodnog montiranja. Treba pregledati razvaline. Ja ću pretražiti kulu, vi — zidove i svodove... Bolje mesto od ovoga gde sedi ovaj kostur zaista se nije moglo naći. — U sedam časova sastaćemo se u restoranu. — U redu.
67 Sutradan u osam časova Volf i Hlinov pili su mleko na drvenoj verandi restorana „Kod okovanog kostura”. Noćna traganja bila su bezuspešna. Sedeli su ćutke, podnimivši glave. Za ovo nekoliko dana oni su se toliko upoznali da su čitali jedan drugom misli. Više sklon tuđem uticaju a manje da veruje sebi, Hlinov je mnogo puta počinjao da pretresa čitav tok rasuđivanja koja su njega i Volf a dovela iz Pariza u ove, činilo se, sasvim bezazlene krajeve. Na čemu je bilo zasnovano to ubeđenje? Na dva-tri retka iz novina. — Nećemo li mi ispasti budale, Volfe? Na to Volf odgovori: — Ljudski um je ograničen. Ali je uvek za samu stvar bolje osloniti se na njega nego u njega sumnjati. Sem toga, ako ništa ne nađemo i ispostavi se da je đavolski Garinov poduhvat samo plod naše mašte, onda hvala bogu. Mi smo izvršili svoju dužnost. Kelner donese kajganu i dve krigle piva. Pojavi se vlasnik, rumeni debeljko: — Dobro jutro, gospodo! — Dahćući od zaduvanosti, on je zabrinuto čekao dok gosti ne utole apetit. Zatim pruži ruku prema dolini, koja je još bila plavkasta i svetlucala se od vlage. — Dvadeset godina posmatram... Stvar se primiče kraju, eto šta ja kažem, moja draga gospodo... Video sam mobilizaciju. Еnо, onim putem prolazile su trupe. Bile su to hrabre nemačke kolone. (Vlasnik izbaci mesnati kažiprst iznad glave kao neku oprugu). Bili su to Sigfridi — oni o kojima je pisao Tacit: snažni, koji su ulivali strah i trepet, u šlemovima s krilcima. Kelner, još dve krigle piva za gospodu... Četrnaeste godine Sigfridi su išli da pokore vasionu. Nedostajali su im samo štitovi — vi se sećate starog nemačkog običaja: ispuštati ratničke poklike prinoseći štit ustima, da bi glas izgledao strašnijim. Da, video sam konjaničke
zadnjice, koje su čvrsto sedele na konjima... Šta se desilo, hoću da upitam? Ili smo se odlučili da umiremo u krvavoj bici? Video sam kad su se trupe vraćale natrag. Konjanici su, đavo ih odneo, još uvek čvrsto sedeli u sedlima... Nemci nisu bili razbijeni na bojnom polju. Proburazili su ih mačevima u posteljama, kraj njihovih ognjišta... Vlasnik buljavim očima osmotri goste, okrenu se razvalinama, lice mu dobi boju cigle. Lagano izvadi iz džepa svežanj dopisnica i udari njima o dlan: — Bili ste u gradu, da vas upitam: da li ste videli bar jednog Nemca koji je visok preko pet i po stopa? A kada se ti proleteri vraćaju iz fabrika, da li ste čuli da je bar jedan imao smelosti da glasno kaže: „Dojčland”? A eto, ti proleteri promuklo govore o socijalizmu uz krigle piva. Vlasnik vešto baci na sto svežanj dopisnica, koje se lepezasto rasuše... Bile su to slike kostura — Prosto, kostura i Nemca s krilcima, kostura i ratnika iz četrnaeste godine u punoj ratnoj opremi. — Dvadeset pet pfeniga komad, dve marke i pedeset pfeniga tuce, — reče vlasnik s prezrivim ponosom — jevtinije neće niko prodati, to je valjan Predratni rad — fotografija u boji, u oči je stavljen tanki metalni listić, to ostavlja neizbrisiv utisak... I vi mislite da te kukavice — buržuji, ti proleteri od Pet i po stopa kupuju moje dopisnice? Fuj... Došlo je dotle da pored kostura snimim Karla Libknehta.., On se opet nali krvlju i odjednom se zakikota: — Neka pričekaju!.. Kelner, stavite u naše originalne koverte po tuce dopisnica gospodi... Da, da, moramo da se iskobeljamo... Pokazaću vam svoj patent. Hotel „Kod okovanog kostura” prodavače ga u stotinama primeraka... Ovde ja idem u korak s našim vremenom i ne otstupam od principa. Vlasnik ode i odmah se vrati s malom kutijom u obliku kutije za cigare. Na njenom drvenom poklopcu bio je paljenjem ucrtan isti onaj kostur. — Želite li da isprobate? Radi nimalo gore nego oni s katodnim lampama. — On brzo namesti žicu i slušalice, uključi radio-prijemnik u utikaču smeštenu pod stolom. — Staje tri marke i sedamdeset pet pfeniga, bez slušalica, razume se. — On pruži naušnice Hlinovu. — Može se slušati Berlin, Hamburg, Pariz, ako vam to čini zadovoljstvo. Spojiću vas s Kelnskom katedralom, sada je tamo bogosluženje, čućete orgulje, to je kolosalno... Okrenite polužicu levo... Šta je? Izgleda, opet pravi smetnje
prokleti Štufer? Je li? — Ko ometa? — upita Volf naginjući se nad aparatom. — Propali fabrikant pisaćih mašina Štufer, pijanica i luđak... Pre dve godine namestio je u svojoj vili radio-stanicu. Zatim je propao. I nedavno je stanica opet proradila ... Čudno sijajući očima, Hlinov spusti slušalicu. — Volfe, platite, idemo. Kada su posle nekoliko minuta, pošto su se otresli govorijivog vlasnika, izišli iz restorana, Hlinov iz sve snage steže Volf ovu ruku: — Slušao sam, prepoznao sam Garinov glas...
68 Tog jutra, jedan čas ranije, u Stuferovoj vili, koja se nalazi na zapadnoj padini onih istih brežuljaka, u polumračnoj trpezariji sedeo je Štufer i razgovarao s nevidljivim sabesednikom. Tačnije, to su bili odlomci rečenica i psovki. Na stolu posutom pepelom ležale su prazne flaše, opušci cigara, Štuferova kragna i kravata. On je bio samo u donjem rublju, češao je buhave grudi, buljio u električnu sijalicu, koja je jedina gorela na ogromnom gvozdenom lusteru, i uzdržavajući se da ne podriguje, poluglasno psovao najpogrdnijim rečima ljudske likove koji su isplivavali u njegovoj pijanoj glavi. Svečano, kao otkucaj na kuli, trpezariski sat izbi sedam. Skoro istovremeno začu se šum automobila koji pristiže. U trpezariju uđe Garin, sav probijen jutarnjim vetrom, podrugljiv, zubi iskeženi, kožni kačket na potiljku: — Opet ste celu noć lumpovali? Štufer ga pogleda iskosa krvlju nalivenim očima. Garin mu se sviđao. Širokogrudo je plaćao za sve. Ne cenkajući se iznajmio je za letnje mesece vilu zajedno s vinskim podrumom, prepustivši Štuferu da se sam razračunava sa starim rajnskim i francuskim šampanjcem i likerima. Čime se on bavio, đavo će gа znati, očito, špekulacijom, ali on je gadno psovao Amerikance koji su upropastili Štufera pre dve godine, prezirao je vladu i ljude uopšte nazivao huljama — i to je bilo dobro. On je u automobilu dovozio takav krkanluk da Štufer čak ni u najbolja vremena nije sebi dopuštao pomisao da stonom kašikom grabi strasburške paštete, rusku ikru, omiljene sireve, na čijoj površini vrve beli crvići. Čak se čoveku moglo učiniti da mu je išlo u račun da Štufera neprekidno drži mrtvog pijanog. — Kao da ste se cele noći molili bogu — zakrča Stufer.
— Divno sam proveo vreme s devojkama u Kelnu i, vidite, svež sam i ne sedim u gaćama. Vi padate, Štufer. Uzgred da rečem, opomenuli su me zbog jedne ne sasvim prijatne svari... Vaša vila se nalazi suviše blizu hemiskih fabrika ... Kao kraj barutane... — Gluposti, — prodera se Stufer — opet neka hulja pravi spletke... U mojoj vili ste u najvećoj bezbednosti... — Utoliko bolje. Dajte mi ključ od šupe. Obrćući lančić s ključem, Garin iziđe u vrt, u kome se nalazila mala zastakljena šupa ispod antenskih motki. Tu i tamo, na zapuštenim okruglim lejama, stajali su kepeci od keramike zagađeni od ptica. Garin otključa staklena vrata, uđe i širom otvori prozore, Nalakti se na prozorsku dasku i tako je neko vreme stajao udišući jutarnju svežinu. Skoro dvadeset časova proveo je u automobilu, završavajući poslove s bankama i fabrikama. Sada je sve bilo u redu pre dvadeset osmog. Nije znao koliko je dugo tako stajao na prozoru. Protegao se, zapalio cigaru, uključio dinamo, pogledao i (podesio aparate. Zatim je stao ispred mikrofona i počeo da govori glasno i razgovetno: — Zoja, Zoja, Zoja, Zoja... Slušajte, slušajte,... Biće sve onako kako ti zaželiš. Samo umej hteti. Ti si mi potrebna. Bez tebe je moja stvar mrtva. Ovih dana ću biti u Napulju. Sutra ću te tačno izvestiti. Ne brini se ni za šta. Sve nam ide na ruku... On poćuta, povuče dim i opet poče: „Zoja, Zoja, Zoja...” Zatvori oči. Blago je zujao dinamo, i nevidljive munje otkidale su se jedna za drugom od antene. Kad bi ovog trenutka prošla artileriska komora — Garin sigurno ne bi čuo tutnjavu. I on nije čuo kako se na ivici proplanka otkotrljalo kamenje niz padinu. Zatim se na pet koraka od paviljona razmaklo žbunje i iz njega se, u visini čovečijeg oka, pomolila crna cev kolta.
69 Roling uze telefonsku slušalicu: — Da. — Ovde Semjonov. Maločas su uhvaćene Garinove reči upućene preko radija. Dozvoljavate li da pročitam? — Da. — „Biće sve onako kako ti hoćeš, samo umej hteti” — poče Semjonov da čita, kojekako prevodeći s ruskog na francuski. Roling je slušao ne puštajući ni glasa. — Je li to sve? — Da, sve. — Zapišite, — stade da diktira Roling — otpremnu stanicu treba odmah prebaciti na talasnu dužinu od četiri stotine dvadeset jedan metar. Sutra, deset minuta pre onog vremena kada ste uhvatili današnji telegram, poslaćete preko radija: „Zoja, Zoja, Zoja... Desila se neočekivana nesreća. Neophodno je stupiti u akciju. Ako vam je mio život vašeg prijatelja, iskrcajte se u petak u Napulju, otsednite u hotelu „Splendid”, čekajte vesti do u subotu u podne”. To ćete ponavljati neprekidno, čujete li, neprekidno, gromkim i ubedljivim glasom. To je sve. Roling zazvoni. — Odmah da se nađe i k meni dovede Tiklinski — reče on sekretaru, koji beše uleteo u kancelariju. — Smesta idite na aerodrom. Iznajmite ili kupite — svejedno šta — zatvoren putnički aeroplan. Najmite pilota i aeromehaničara. Oko dvadeset osmog neka sve bude spremno za let...
70 Čitav preostali dan Volf i Hlinov su proveli u K. Lutali su ulicama, ćeretali o raznim sitnicama s meštanima, izdajući se za turiste. Kada se varošica utišala, Volf i Hlinov se uputiše u brda. Oko ponoći već su se peli padinom u Štuferov vrt. Bilo je odlučeno da se pretstave kao zalutali turisti, ako policija obrati na njih pažnju. Ako bi ih zadržali — hapšenje bi bilo bezopasno: čitav grad bi mogao dokazati njihov alibi. Posle pucnja iz žbunja, kad se jasno videlo kako se Garinu rasprsla lobanja, Volf i Hlinov su za manje od četrdeset minuta već bili u gradu. Prebacili su se preko niske ograde, oprezno obišli proplanak iza žbunja i izbili pred Štuferovu kuću. Zastali su i pogledali se ništa ne shvatajući. U vrtu i kući bilo je mirno i tiho. Nekoliko prozora bilo je osvetljeno. Velika vrata koja su vodila u vrt širom otvorena. Ujednačena svetlost padala je na kamene stepenice, na kepeca u gustoj travi. Na tremu, na gornjem stepeniku, sedeo je debeo čovek i tiho svirao u flautu. Pored njega je stajala pletenka. To je bio onaj isti čovek koji se jutros neočekivano pojavio na stazi blizu radio-paviljona i, čuvši pucanj, okrenuo se i rasklimatano potrčao kući. Sada se bio raspilavio kao da se ništa nije desilo. — Hajdemo, — prošaputa Hlinov — treba saznati. Volf progunđa: — Nisam mogao promašiti. Oni se uputiše tremu. Na po puta Hlinov tiho reče: — Izvinite što vas uznemiravamo... Ovde nema pasa? Štufer spusti flautu, okrenu se na stepeniku, izduži vrat i zagleda se u dve nejasne prilike. — Ta nije, — otegnu on — ovde su ljuti psi. Hlinov objasni.
— Zalutali smo, hteli smo da posetimo razvaline „Okovanog kostura”... Dozvolite da se odmorimo. Štufer odgovori neodređenim mumlanjem. Volf i Hlinov se pokloniše i sedoše na donje stepenike — obojica na oprezi, uzbuđeni. Štufer ih je gledao odozgo. — Između ostalog, — reče on — kada sam bio bogat, u vrt su se puštali psi na lancu. Nisam voleo bezobraznike i noćne posetioce. (Brzim stiskom ruke Hlinov dade Volfu znak da ćuti). Amerikanci su me upropastili, i moj vrt je postao prolazno dvorište za besposličare, iako su svuda pribijene table s upozorenjem na kaznu od hiljadu maraka. Ali Nemačka je prestala da bude zemlja gde se poštuje zakon i vlasništvo. Govorio sam čoveku koji je od mene uzeo vilu u zakup: ogradite vrt bodljikavom žicom i najmite čuvara. Nije me poslušao, i sam je kriv... Podigavši kamičak i bacivši ga u mrak, Volf upita: — Nije li vam se štogod neprijatno desilo zbog tih posetilaca? — Reći „neprijatno” — odveć je jako, ali je — smešno. Ne tako davno, baš jutros; u svakom slučaju moji ekonomski interesi nisu dirnuti, i ja ću se predavati svojim razonodama. On prinese flautu ustima i ispusti nekoliko prodornih zvukova. — Na kraju krajeva, šta me se tiče stanuje li on ovde ili lumpuje s devojkama u Kelnu? Platio je sve do poslednjeg pfeniga... Niko ne sme da mu prebaci. Ali, da vidite, pokazalo se da je on nervozan gospodin. Za vreme rata se mogao navići na revolverske pucnje, dođavola. Spakovao sve stvari, doviđenja, doviđenja... Pa šta — putuj igumane, ne brini se za manastir. — Je li otputovao sasvim? — iznenada glasno upita Hlinov. Stufer ustade, pa opet sede. Videlo se kako mu se obraz, osvetljen svetlošću iz sobe, razvukao — onako mastan, smejuljav. Pokrenu se debeli trbuh. — Da, on me upozorio da će me sigurno za njegov odlazak pitati dva gospodina. Otišao je, otišao, draga gospodo. Ako ne verujete, hajdemo, pokazaću vam njegove sobe. Ako ste mu prijatelji — izvolite, uverite se... To je vaše pravo — za sobe je plaćeno... Stufer opet htede da ustane, ali noge ga nikako nisu držale. Od njega se nije moglo više ništa pametno izvući. Volf i Hlinov vratiše se u grad. Celim putem nisu prozborili ni reči. Samo na mostu, iznad crne vode u kojoj se
ogledao fenjer, Volf najednom zastade, stisnu pesnice. — Đavolska posla! Ta video sam kako mu se rasprsla lobanja...
71 Omanji i temeljan čovek s prosedom kosom očešljanom na razdeljak, s plavim naočarima koje su zaklanjale bolesne oči stajao je kraj kaljeve peći i slušao Hlinova spuštene glave. Hlinov je najpre sedeo na divanu, zatim se premestio na prozorsku dasku, onda je počeo da juri po maloj sobi za prijem u sovjetskom poslanstvu. Pričao je o Garinu i Rolingu. Priča je bila tačna i dosledna, ali je i sam Hlinov osećao neverovatnost svih tih nagomilanih događaja. — Pretpostavimo da se ja i Volf varamo... Sjajno, srećni smo ako grešimo u zaključcima. Ali ipak ima pedeset procenata verovatnoće da će se desiti katastrofa. Nas treba da interesuju samo tih pedeset рrocenata. Vi kao poslanik možete ubediti, uticati, otvoriti oči... Sve je to strašno ozbiljno. Aparat postoji. Šeljgi je bio na domaku ruke. Mora se stupiti u akciju smesta, ovog časa. Imamo na raspoloženju samo dvadeset četiri časa. U toku sutrašnje noći treba da se sve to odigra. Volf je ostao u K. On čini sve što može da bi upozorio radnike, sindikate, gradsko stanovništvo, administraciju fabrika. Razume se, da, razume se — niko ne veruje... Eto čak i vi. Poslanik poćuta ne dižući oči. — U redakciji mesnog lista smejali su nam se do suza... U najboljem slučaju smatraju nas ludacima. Hlinov se uhvati za glavu — neočešljani pramenovi kose stršali su mu između prstiju. Lice mu je bilo omršavelo, prašnjavo. Pobelele oči se ukočiše kao pred priviđenjem užasa. Oprezno, preko naočara, poslanik ga pogleda: — Zašto mi se niste ranije obratili? — Nismo raspolagali činjenicama ... Pretpostavke, zaključci — sve se graniči fantastikom, bezumljem... Meni se i sad ponekad čini da ću se probuditi i s olakšanjem uzdahnuti... Ali ja vas uveravam — pri zdravoj sam
pameti. Osam dana i noći ja i Volf se nismo svlačili, nismo išli na spavanje. Posle izvesnog ćutanja poslanik reče ozbiljno: — Uveren sam da niste mistifikator, druže Hlinove. Pre će biti da vas je opčinila nametljiva ideja, — on brzo diže ruku, zaustavljajući očajni Hlinovljev pokret — ali su za mene ubedljivi tih vaših pedeset procenata. Poći ću i učiniti sve što je u mojoj moći...
72 Dvadeset osmog, od ranog jutra, na gradskom trgu u K. skupljale su se gomilice stanovnika, i jedni su u nedoumici, a drugi s izvesnim strahom govorili o čudnim proglasima koji su bili prilepljeni ižvakanim hlebom na zidove kuća na raskrsnicama. „Ni vlast, ni fabrička administracija ni radnički savezi — niko nije hteo da sasluša naš poziv očajanja. Danas, — u to smo sigurni — fabrikama, gradu, čitavom stanovništvu preti opasnost. Trudili smo se da je sprečimo, ali se nitkovi, podmićeni od američkih bankara, nisu mogli uhvatiti. Spašavajte se, bežite iz grada na ravnicu. Verujte nam u ime svog života, u ime svoje dece, u ime boga”. Policija je naslućivala ko bi mogao napisati proglase i dala se u poteru za Volfom. Ali se on izgubio. Oko podne gradske vlasti istakoše plakate, upozorenje da se ni u kom slučaju ne napušta grad i ne stvara panika, pošto, očigledno, banda varalica ima nameru da noćas gazduje po napuštenim kućama. „Građani, prave vas budalama. Imajte zdravog razuma. Varalice će biti danas pronađene, uhvaćene i s njima će se postupiti po zakonu”. Vlasti su pogodile cilj: zastrašujuća tajna bila je prosta kao pasulj. Stanovnici se odmah smiriše i stadoše da se potsmevaju: „А bilo je vešto zamišljeno, ti bi prepredenjaci gazdovali po radnjama, stanovima — ha-ha-ha. A mi, budale, celu noć bi se tresli od straha nd ravnici”. Nastupi veče, isto onakvo kao i hiljade večeri pre njega. Svetlošću sunca na zalasku bili su obasjani gradski prozori. Na drveću se smirile ptice. Na reci, po vlažnim obalama, zakreketaše žabe. Časovnik na katedrali od cigle otsvira „Vaht am Rajn”, 16 na strah šugavim Francuzima, i odzvoni osam. Kroz prozor na krčmama mirno je probijala svetlost, stalni posetioci su bez
žurbe kvasili brkove u pivskoj peni. Umirio se i vlasnik restorana „Kod okovanog kostura” — prošetao se pustom terasom, prokleo vladu, socijaliste i Jevreje, naredio da se spuste kapci i pošao biciklom u grad ljubavnici. Tog trenutka zapadnom padinom brežuljaka, slabo prometnim putem, skoro bešumno i bez upaljenih farova, projurio je automobil. Večernja rumen još se nije bila ugasila, zvezde još nisu bile svetle, iza planina se razlivala hladnjikava svetlost — izlazio je mesec. U ravnici su se tu i tamo žutele svetiljke. I samo se na onoj strani gde su se nalazile fabrike nije utišavao život. Nad obrankom onde gde su se završavale razvaline zamka, sedeli su Volf i Hlinov. Još jedanput su obišli sve kutke, peli se na četvrtastu kulu — nigde ni najmanjeg nagoveštaja o Garinovim pripremama. Jednog trenutka im se učinilo da je u daljini projurio automobil. Osluškivali su, zurili u mrak. Veče je bilo tiho, zemlja je odisala večnim mirom. Pokatkad su kretanja vazdušnih struja donosila odozdo vlagu cveća. — Gledao sam na mapi, — reče Hlinov — ako se spustimo u zapadnom pravcu, onda ćemo preseći prugu kod međustanice, na kojoj se zaustavlja poštanski voz, u pet i trideset. Ne mislim da bi i tamo dežurala policija. Volf odgovori: — Sve se to smešno i glupo svršilo. Čovek se nije baš tako davno uspravio na zadnje noge, odveć ga pritiskaju milioni vekova mračnog zverstva. Strašna je stvar — ljudska masa koja se ne rukovodi velikom idejom. Ljudi se ne smeju ostavljati bez vođa. Njih vuče da pođu četvoronoške. — Šta vam to sad pada na pamet, Volfe?.. — Umorio sam se. — Volf sede na gomilu kamenja, podnimivši pesnicama jaku bradu. — Da li vam je jednog trenutka dolazilo na pamet da će nas dvadeset osmog hvatati kao varalice i pljačkaše? Samo da ste videli kako su se ti pretstavnici vlasti zgledali kada sam se upinjao da ih ubedim... Ah, baš sam budala! I oni su u pravu — eto u čemu je stvar. Oni nikada neće saznati šta im je pretilo... — Da nije bilo vašeg pucnja, Volfe... — Dodavola!.. Samo da nisam promašio... Spreman sam da deset godina odležim na robiji samo da dokažem tim idiotima ... Sada je Volfov glas potmulo odjekivao u razvalinama. Na trideset koraka
od njih dvojice — isto onako kao što se lovac prikrada kad čuje tetrebov zov mamljenja — kretao se Garin u senci polusrušenog zida. On je jasno video obrise dvojice ljudi pod obronkom, čuo je svaku reč. Otvoren prostor između kraja zida i kule prešao je puzeći. Na onom mestu gde se na podnožju kule oslanjala zasvođena pećina „Okovanog kostura” ležao je komad stuba od peščanika. Gnrin nestade iza zida. Ču se puckanjc kamenja i škripa zarđalog gvožđa. Volf skoči: — Jeste li čuli? Hlinov je gledao u gomilu kamenja gde je ispod zemlje nestao Garin. Potrčaše tamo. Obiđoše oko kule. — Ovde ima lisica — reče Volf. — Ne, pre će biti da je to kriknula noćna ptica. — Treba da odemo. Počinjemo da haluciniramo... Kada su prišli strmenitoj stazi koja je iz razvaline vodila na planinski put, začu se drugi šum, kao da je nešto palo i počelo da se kotrlja. Volf sav zadrhta. Dugo su slušali ne dišući. Činilo se kao da sama tišina zvoni u ušima. „Čiru-ćiru, ćiru-ćiru” — kratko i nežno, čas tamo čas ovde, sasvim nisko, prevrtala je, leteći, nevidljiva noćna lasta. — Hajdemo. — Da, glupo je. Ovoga puta oni odlučno i ne okrećući se pođoše nadole. To je jednom od njih spasio život.
73 Volf je imao donekle pravo kad je tvrdio da se Garinova lobanja rasprsla u parčiće. Kada je Garin, pošto je za trenutak zaćutao pred mikrofonom, pru* žio ruku da dohvati cigaru koja se dimila na ivici stola, ebonitska školjka slušalice, koja mu je bila prislonjena na uho, rasprsnu se u paramparčad. Istovremeno je začuo oštar pucanj i osetio kratak bol od udarca u levu stranu lobanje. Odmah je pao nastranu, legao potrbuške i zaćutao. Čuo je kako je za jaukao Štufer, kako su zašuštali koraci ljudi koji su bežali. „Kо — Roling ili Seljga?” Tu zagonetku je rešavao kada je posle dva časa jurio automobilom u Keln. Ali tek sada, kada je čuo razgovor dvojice ljudi na ivici obronka, odgonetnuo je. Sila je taj Šeljga... Ali ipak — pribegava nedozvoljenim metodima ... On odgumu komad stuba koji je pokrivao zarđali kapak otvora, spusti se pod zemlju i s električnom svetiljkom pope se razrušenim stepenicama u „kamenu vreću” — samicu napravljenu u zidu normanske kule. Bila je to ćelija bez vrata i prozora, dugačka i široka po dva i po koraka. U zidu su se još očuvali bronzani obručevi i lanci. Kraj suprotnog zida, na grubo izrađenim nogarama, stajao je aparat. Pod njim su ležale četiri limene kutije s dinamitom. Naspram cevi na aparatu zid je bio probijen i otvor sa spoljne strane zaklonjen skeletom „Okovanog kostura”. Garin ugasi svetiljku, odmače ustranu cev od aparata i, provukavši ruku kroz otvor, odgurnu kostur. Lobanja otskoči i zakotrlja se. Kroz otvor su se videle osvetljene fabrike. Garin je imao dalekovide oči. Razaznavao je čak sićušne ljudske prilike koje su se kretale između zgrada. Drhtalo mu je celo telo. Zubi su mu bili stisnuti. Nije mislio da će biti tako teško pristupiti ovom trenutku. On ponovo namesti cev aparata u otvor, podesi je. Otvori zadnji poklopac, pregleda piramidice. Sve je to bilo pripremljeno još pre nedelju
dana. Drugi aparat i stari model ležali su dole, u šumici, u njegovom automobilu. On zalupi poklopac i stavi ruku na polužicu elektromagneta, kojim su se automatski palile piramidice. Drhtao je od glave do pete. Nisu ga savest (kakva sad savest posle svetskog rata!), strah (bio je odveć lakomislen), sažaljenje prema osuđenima na smrt (oni su bili suviše daleko) — zapahnjivali vrućinom i izazivali drhtavicu. On je s jasnoćom koja užasava shvatio da ga samo ovaj jedan okret ručice čini neprijateljem ćovečanstva. Bilo je to čisto estetsko preživljavanje značaja ovog trenutka. Čak je bio skinuo ruku s polužice i posegnuo za cigaretama u džepu. I tada mu uzrujani mozak odgovori na pokret ruke: „Oklevaš, naslađuješ se, to je — ludost...” Garin zavrte elektromagnet. U aparatu planu i zašišta plamen. On stade polako da podešava mikrometarski zavrtanj.
74 Hlinov prvi obrati pažnju na čudan pramen svetlosti visoko na nebu. — A evo još jednog — reče on tiho. Oni zastadoše na pola puta nad obronkom i digoše glave u nebo. Ispod prvog, nad ocrtima drveća, pojavi se drugi vatreni pramen i, pršteći varnicama, kao raketa koja dogoreva, stade da pada... — To gore ptice, — prošaputa Volf — gledajte. — Iznad šume svetlom stranom neba, letela je brzo, neujednačeno, svakako noćna lasta koja je malopre prevrtala: „ćiru-ćiru”. Ona planu, prevrnu se i pade. — Zakačinju se za žicu. — Kakvu žicu? — Zar ne vidite, Volfe? Hlinov pokaza na svetlucavu nit pravu kao igla. Išla je odozgo s razvalina u pravcu fabrika Anilinske kompanije. Put joj je bio označen listićima u plamenu, zapaljenim klubetima ptica. Sada je ona jako sijala, veliki deo nje prosecao je crni zid od borova. — Ona se spušta! — viknu Volf. I nije dovršio. Obojica su shvatili kakva je to nit. U zaprepašćenju su mogli samo da prate njen pravac. Prvi udar zraka pogodi fabrički dimnjak — on se zaljulja, zalomi se na sredini i pade. Ali to je bilo vrlo daleko, i zvuk pada se nije čuo. Skoro istovremeno levo od dimnjaka diže se stub pare iznad krova dugačke zgrade, porumene, pomeša se s crnim dimom. Još više ulevo uzdizalo se petospratno zdanje. Na njemu se odjednom ugasiše svetla u prozorima. Odozgo nadole, po čitavoj fasadi, zaigra vatrena cik-cak linija, još jednom i još jednom... Hlinov zapišta kao zec... Zdanje se slegnu, sruši se, njegov kostur obaviše oblaci dima.
Tek tada Volf i Hlinov pojuriše natrag uzbrdo, prema razvalinama zamka. Presecajući vijugavi put, oni su se pentrali uz strminu kroz leštar i mladu šumicu. Padali su, poklizivali se dole. Urlali su, psovali — jedan na ruskom, drugi na nemačkom. I odjednom do njih dopre potmuli zvuk, kao da je uzdahnula zemlja. Okrenuše se. Sada se videla čitava fabrika, koja je zauzimala prostor od mnogo kilometara. Polovina njenih zgrada je gorela, kao kućice od kartona. Dole, kraj samog grada, dizao se u obliku gljive sivožut dim. Zrak hiperboloida pomamno je igrao po tim ruševinama, napipavajući najglavnija skladišta eksplozivnih polufabrikata. Otsjaj od požara prekrivao je pola neba. Oblaci dima, žuti, mrki, srebrno-beli snopovi iskri uzvijali su se više planina. — Ah, kasno je! — povika Volf. Videlo se kako iz grada gmiže nekakva živa kaša po krečno belim trakama puteva. Površina reke, koja je odražavala sav ogroman požar, izgledala je sitno ustalasana od crnih tačaka. To se spašavalo stanovništvo — ljudi su bežali u ravnicu. — Kasno je, kasno! — vikao je Volf. Pena i krv tekle su mu niz bradu. Bilo je kasno spašavati se. Travno polje između grada i fabrike, pokriveno dugim redovima krovova od crepa, odjednom se diže. Zemlja se nadu. To je bilo prvo što su videle oči. Odmah ispod zemlje, kroz pukotine, pokuljaše pomamni jezici plamena. I istovremeno iz plamena se uzvi zaslepljujući stub vatre i usijanog gasa, čiju neviđenu žestinu niko nikada nije video. Nad čitavom ravnicom nebo kao da je odletelo uvis. Sav prostor se napuni zeleno-ružičastom svetlošću. Na njoj se, baš kao za sunčeva pomračenja, jasno ocrtavaše svaka grana, svaki vlat trave, kamen i dva okamenjena bela ljudska lica. Odjeknuše udari. Zagrme. Za tutnja rastvorena zemlja. Zatresoše se brda. Uragan zaljulja i povi drveće. Polete kamenje, glavnje. Oblaci dima zastreše i ravnicu. Zamrači se, i u pomrčini odjeknu druga, još strašnija eksplozija. Sav zadimljeni vazduh zasiti se mračno-zarđalom prljavom svetlošću. Vetar, parčići kamenja i grana oboriše i povukoše Hlinova i Volfa niz liticu.
75 — Kapetane Jansene, hoću da se iskrcam na obalu — Razumem. — Želim da pođete sa mnom. Jansen pocrvene od zadovoljstva. Posle jednog minuta s „Arizonine” palube lako se spusti na prozračnu vodu čamac sa šest vesala. Tri bakarnocrvena mornara spustiše se konopcem na veslačke klupe. Podigoše vesla, i ostadoše u tom položaju. Jansen je čekao pored brodskih stepenica. Zoja je oklevala — još uvek je rasejano gledala u obrise Napulja, lelujave usled jare, koji se terasasto penjao, gledala u zidove od terakote i u kule stare tvrđave više grada, u vrh Vezuva koji se lagano dimio. Nije bilo vetra, a more — kao ogledalo. Mnoštvo čamaca tromo se kretalo po zalivu. U jednom, stojeći, veslao je krmenim veslom visoki starac kao sa slike Mikel-Anđela. Seda mu brada pala na pocepani, tamni ogrtač u zakrpama, sedi pramenovi pokrivaju mu glavu kao neka kruna. Preko ramena — platnena torba. Bio je to celom svetu poznati Pepo, prosjak. On je na sopstvenom čamcu plovio da prosi milostinju. Juče mu je Zoja s palube bacila novčanicu od sto dolara. Sada je on opet upravio čamac prema »Arizoni”. Pepo je bio poslednji romantičar stare Italije, omiljen kod bogova i muza. Sve je to otišlo u nepovrat. Više niko nije plakao gledajući srećnim očima staro kamenje. Istrulili su po bojnim poljima oni umetnici koji su, dešavalo se, plaćali zvečećim zlatom slikajući Pepa sred razvalina kuće Cecilija Jukundusa u Pompeji. Svet je postao dosadan. Lagano pokrećući veslom, Pepo zaplovi duž boka »»Arizone”, koji je bio zelenkast od otsjaja, diže kao medalja divno, naborano lice s kosmatim obrvama i Pruži ruku. Tražio je žtrvovanje. Previvši se preko ograde, Zoja ga
upita na italijanskom: — Pepo, odgonetni — par ili nepar? — Par, sinjora. Zoja mu baci u čamac svežanj novih novčanica. — Zahvaljujem, prekrasna sinjora — veličanstveno reče Pcpo. Više se nije imalo šta oklevatL Zoja je vračala pomoću Pepa: kad stairi prosjak doplovi na čamcu i odgovori „par” — sve će biti dobro. Ipak su je mučila rđava predosećanja: šta ako je u hotelu „Splendid” postavljena zaseda policije? Ali joj je u ušima zvučao zapovednički glas: „ ... Ako vam je drag život vašeg prijatelja...” Izbora nije bilo. Zoja se spusti u čamac. Jansen sede na krmu, vesla se spustiše u vodu i kej Santa Lučija polete im u susret — kuće sa spoljnim lestvicama, s rubljem i krpama o konopcima, uske uličice sa stepenicama što vode na brdo, polugola dečurlija, žene na vratima, riđe koze, šatori s ostrigama kraj same vode i ribarske mreže raširene na granitu. Taman što je čamac dodirnuo zelene šipove keja, kad odozgo, niz stepenice, polete gomila odrpanaca, prodavalaca korala i broševa, hotelskih agenata. Mašući bičevima, derali su se koči jaši s dvoprežnim fijakerima, polugoli dečaci muvali su se oko nogu i, za-pomažući, prosili solde 17 od divne strankinje. — „Splendid” — reče Zoja sedajući zajedno s Jansenom u fijaker.
76 Hotelskog portira Zoja upita ima li pošte na ime gospođe Lamol? Dadoše joj radiotelefonogram bez potpisa: „Čekajte do u subotu naveče”. Zoja sleže ramenima, naruči sobe i pođe s Jansenom da razgleda grad. Jansen joj predloži da posete muzej. Zoja je preletala pogledom punim dosade preko zanavek ohladnelih lepotica Renesanse — one su na sebe navlačile nesavitljiv brokat, nisu šišale kosu, očito, nisu se svakodnevno kupale i ponosile su se snažnim ramenima i bedrima, kojih bi se postidela svaka piljarica u Parizu. Još je dosadnije bilo gledati mramorne glave imperatora, lica od pozelenele bronze — njima je mesto u zemlji... Gledati detinju pornografiju pompejskih fresaka. Ne, drevni Rim i Renesansa imali su rđav ukus. Nisu razumeli oštrinu cinizma. Zadovoljavali su se razvodnjenim vinom, bez žurbe su se ljubili s bujnim i valjanim ženama, ponosili se mišićima i hrabrošću. S poštovanjem su vukli za sobom proživljene vekove. Nisu znali šta je, na primer, juriti u trkačkom automobilu dvesta kilometara na sat... Ili pomoću automobila, aeroplana, električne struje, telefona, radija, liftova, modnih krojača i čekovne knjižice (s čekom za petnaest minuta dobijete onoliko zlata koliko nije vredeo čitav drevni Rim) cediti iz svakog minuta života do poslednje kapi sve naslade. — Jansene — reče Zoja. (Kapetan je išao na pola koraka iza nje, onako prav, bakarno-crven, sav u belom, uglađen i spreman na svaku glupost.) — Jansene, gubimo vreme, dosadno mi je. Oni pođoše u restoran. Dok su čekali na sledeće jelo, Zoja je ustajala, prebacivala preko Jansenovog ramena golu divnu ruku i igrala s licem koje nije ništa izražavalo, polusklopljenih očnih kapaka. Na nju su „pomamno” obraćali pažnju. Ples je budio apetit i pohlepu. Kapetanu su drhtale nozdrve, gledao je u tanjir bojeći se da oda sjaj u očima. Sada je znao kakve
ljubavnice imaju milijarderi. Tako nežna, duga, uzdrhtala leđa još nijedanput nije osećala njegova ruka za vreme igranja, nozdrve nikada nisu udisale tako divne mirise kože i parfema. A glas — pevušav i potsmešljiv... A um... A otmenost... Kada su izlazili iz restorana, Jansen upita: — Gde naređujete da budem ove noći — na jahti ili u hotelu? Zoja ga pogleda brzo i čudno i odmah okrenu glavu, ne odgovori.
77 Zoja se opila od vina i igranja. „O-la-la, kao da moram polagati računa”. Ulazeći na vrata hotela, ona se osloni na kamenu Jansenovu ruku. Dajući ključ, portir se ružno osmehnu svojim crnpurastim napuljskim licem. Zoja se odjednom uozbilji: — Neke novosti? — O, nikakve, sinjora. Zoja reče Jansenu: — Otiđite u salu za pušenje, popušite cigaretu ako vam je dosadilo da sa mnom ćeretate — telefoniraću... Ona lako pođe crvenim tepihom stepenica. Jansen je stajao dole. Na savijutku ona se okrenu, osmehnu se. On se, kao pijan, uputi u salu za pušenje i sode kraj telefona. Zapali — tako je ona rekla. Zavali se zamišljajući: ... Ušla je u svoju sobu ... Skinula šešir, beli sukneni ogrtatč... Ne žureći se, lenim, kao u deteta neveštim pokretima počela se svlačiti... Haljina je pala s nje, ona ju je prekoračila. Zastala pred ogledalom. Onako sablažnjiva zagledala se velikim zenicama u svoj lik... Da, da, ona se ne žuri — takve su žene... O, kapetan Jansen ume da čeka ... Njen telefon je na noćnom stočiću ... Dakle, videće je u krevetu ... Ona se nalaktila, pružila ruku prema aparatu... Ali telefon nije zvonio. Jansen zatvori oči da nе bi gledao prokleti aparat... Fuj, zaista ne valja biti zaljubljen kao dečak... A šta ako se ona predomisli? Jansen skoči. Pred njim je stajao Roling. Kapetanu sva krv udari u lice. — Kapetane Jansene, — reče Roling škripavim glasam — zahvaljujem vam na vašem staranju o gospođi Lamol, za danas joj ono više nije potrebno.
Predlažem vam da se vratite svojim dužnostima... — Razumem — Jansen samo pokrenu usne. Za ovaj mesec dana Roling se strašno promenio — lice mu potamnelo, oči upale, bradica, kao crno-riđa čekinja, pokrila mu obraze. Bio je u toplom kaputu, džepovi na prsima ispupčeni, nabijeni novcem i čekovnim knjižicama... „Levom u slepoočnicu, desnom iskosa i jagodicu, i — isterati dužu iz žabe...” — gvozdene pesnice kapetana Jansena stegoše se u ljutini. Da je Zoja u ovom trenutku ovde, pa da pogleda kapetana, od Rolinga bi se mogle pokupiti samo kosti. — Za jedan sat biću na „Arizoni” — zapbvednički reče Roling, namrštivši se. Jansen uze sa stola kapu, duboko je na tuče i iziđe. Skoči u fijaker: „Na kej!” Izgledalo je kao da se svaki prolaznik smeši gledajući u njega: „Sigurno je dobio preko nosa!” Jansen tutnu kočijašu šaku sitnine i uskoči u čamac: „Veslaj, pseća deco!” Popevši se lestvicama na polubu jahte, on se izdera na pomoćnika: „Zar svinjac na palubi!” Zaključa se u svoju kabinu, i ne skidajući kapu, pade preko kreveta. Ječao je tiho. Tačno posle jednog sata začu se poziv stražara na jahti, i njemu s vode odgovori slabi glas. Zaškripaše lestvice. Veselo, zvonko, viknu pomoćnik kapetana: — Svi na palubu! Stigao je vlasnik jahte. Spasti ostatke samoljublja moglo se samo na taj način ako se Roling dočeka tako kao da se ništa nije desilo na kopnu. Jansen dostojanstveno i mirno iziđe na mostić. Roling se pope do njega, primi raport da je brod u odličnom stanju i stegnu mu ruku. Zvanični deo bio je završen. Roling zapali cigaru — onako mali, suvozemac, u toplom tamnom odelu koje je nagrđivalo lepotu „Arizone” i nebo nad Napuljom. Bila je već ponoć. Između jarbola i poprečnica plamtela su sazvežđa. Svetla grada i brodova odražavala su se u vodi zaliva crnoj kao bazalt. Zapišta i umuče sirena vučnog brodića. U daljini se zalelujaše zeitinjavoplameni stubovi. Roling je, činilo se, bio zauzet cigarom — svaki čas ju je mirisao, puštao dimove prema kapetanu. Jansen je stajao pred njim mimo, opustivši ruke. — Gospođa Lamol je izrazila želju da ostane na kopnu, — reče Roling — to jd ćud, ali mi Amerikanci uvek uvažavamo volju žene, pa bila to očita
ludost. Kapetan je bio prinuđen da pogne glavu, da se složi s vlasnikom jahte. Roling prinese ustima levu ruku i posisa kožu na podlanici. — Ostaću na jahti do ujutru, a možda i ceo sutrašnji dan... Samo da se moj boravak nekako naopako ne protumači... (Pošto je posisao, on prinese ruku svetlosti koja je dolazila kroz otvorena vrata kajute). E, tako... naopako... (Jansen je sada gledao u njegovu ruku, na njoj su se videli tragovi noktiju). Zadovoljiću vašu radoznalost: na jahti očekujem jednog čoveka. Ali on me ovde ne čeka. Treba svakog časa da stigne. Odmah naredite da budem izvešten kada se taj čovek popne na palubu. Laku noć. Jansenu je bučala glava. Naprezao se da nešto shvati. Gospođa Lamol je ostala na kopnu. Zašto? Ćud... Ili, ga ona čeka? Ne — a sveže ogrebotine na ruci vlasnika jahte... Nešto se dogodilo... A šta ako ona leži na krevetu s presečenim grkljanom? Ili u vreći na dnu zaliva? Milijarderi se ne ustručavaju. Za vreme večere u oficirskoj trpezariji Jansen zatraži čašu viskija bez sode, da bi mu se mozak nekako razbistrio. Kapetanov pomoćnik je pričao neku senzaciju iz novina — čudovišna eksplozija u nemačkim fabrikama Anilinske kompanije, rušenje varošice koja je ležala u blizini i smrt više od dve hiljade ljudi. Kapetanov pomoćnik je govorio: — Naš vlasnik jahte ima đavolsku sreću. Na propasti anilmskih fabrika on toliko zarađuje da može kupiti čitavu Nemačku zajedno s iznutricama, Hoencolermma i socijal-demokratima. Pijem za vlasnika jahte. Jansen odnese novine u svoju kajutu. Pažljivo pročita opis eksplozije i razne pretpostavke o njenim uzrocima, jednu besmisleniju od druge. Rolingovo ime je ispunjavao svaki stubac. U modnoj rubrici se govorilo da će iduće sezone biti u modi — brada koja pokriva obraze i visok krut šešir umesto mekog šešira. U „Ekscelzioru”, na prvoj stranici — snimak „Arizone” i u ovalu — divna glava gospođe Lamol. Gledajući u nju Jansen izgubi prisustvo duha. Obuzimao ga je sve veći nemir. U dva časa po ponoći on iziđe iz kajute i spazi Rolinga na gornjoj palubi, u naslonjači. Jansen se vrati u kajutu. Skide odelo, na golo telo navuče lako odelo od najtanje vune, kapu, cipele i novčanik stavi u vrećicu od gume. Brodsko zvono izbi tri sata. Roling je još uvek sedeo u naslonjači. U četiri je