telesne toplote. Pošao je bez luka sa jednim ojačanim kopljem, dugim pet stopa, zašiljenim na oba kraja. Koristio se njime kao štapom, lupkajući po steni u hodu. Raif je nosio orlski ogrtač, koji se savršeno prilagođavao magli, tako da je stalno izbegavao sudare sa Sakatim Ljudima. Sulski luk je prebacio preko leđa, a tobolac sa pet-šest preostalih strela, zabacio visoko o desno rame. Pozajmljeni mač mu se klatio za pojasom. Nije ga ni potegao, pa o sečivu nije ništa znao. Sudeći po balčaku i štitniku za ruke, radilo se o jednostavnom oruđu za sečenje i bodenje. Svetlost se budila dok je mala družina odmicala ka istoku. Miris trave i vrbe bio je sve jači. Pojavila su se sanjiva i bunovna deca, oko nadstrešnica izgrađenih iznad ulaza u pećine. Na nekim pećinskim ulazima je bio zastor od trske ili životinjske kože. Ostale su bile otvorene. Običaj je nalagao da ne gledate u otvore dok prolazite kraj njih. Sakati Ljudisu uživali privatnost u svojim domovima. Adi Gan ih je čekao na najistočnijoj tački grada, na iskrzanoj granitnoj izbočini koja se pružala sto pedeset stopa iznad Pukotine. Bio je sam. Stajao je oslonjen na hrastovu batinu, obučen u ogrtač s kapuljačom od braonkaste vune. Stisnuo je usne kad ih je ugledao. Nije ih pozdravio, rekao je samo: „Kasnite.“ Mrtvorođeni mu je uzvratio: „I ja tebi želim dobro jutro, Adi Gane.“ Adi je ignorisao ovu upadicu. Obratio se Raifu: „Izgledaš bolje, momče.“ „Sinoć je izgledao kao sam pakao“ dodao je Mrtvorođeni, lupkajućiRaifa po leđima. „San ga je lepo okrepio.“ Grebenar je zamišljeno klimnu. „Najbolje je da odmah krenemo.“ Mrtvorođenise pomalo nevešto poklonio. „Vodi nas.“ Sunce je lebdelo iznad horizonta bojeći nebo u crveno i ružičasto, dok su se udaljavali od ruba ponora, ka severu. Povetarac je duvao blizu tla, ali nije bilo pravog vetra. Raif nikad nije putovao istočno ili severno od Pukotine, pa se jako zanimao za Adijeve staze. Grebenar ih je vodio po stenovitoj visoravni posejanoj kamenčinama, šipražjem,
spiralnom žućkastom travom, borovnicom i božikovinom. Sivosmeđe ptičice su izletale iz žbunja dok su prolazili. Raif je video kuniće, veverice, pacove, miševe i voluharice. Kao i obično nije znao da li je video životinje ili je samo osetio njihova ustreptala srca. „Da li iko od Braće Pukotine namešta zamke?“ pitao je Adija dok su napredovali terenom obraslim u žbunje. Adi je odmahnuo glavom. Skinuo je kapuljaču kad se sunce popelo, otkrivajući obrijani skalp i velike uši. „Malo njih. Većina to smatra gubljenjem vremena. Zemlja je suva kao kost.“ Raif je hteo da se usprotivi, ali nije. Oklevao je, ne želeći da pokaže koliko se razlikuju. Umesto toga je načinio mentalnu zabelešku o zamkama. Gladna usta će rado jesti veverice, voluharice i kuniće. Jutro se bližilo kraju. Sunce je sijalo hladnom svetlošću, na plavom nebu bez oblačka. Adi ih je, nakon sat vremena napredovanja ka severu, poveo na istok, u usku i duboku dolinu, delo nekog davno istopljenog glečera. Gusta vegetacija od vrbe, korova i crnog šaša, prekrila je sve izuzev nekoliko uspravnih stena i visokih gomila šljunka. U središtu doline se prostirala niska smaragdnozelenih jezera. „Koze su otišle na veće visine zbog jarenja“, rekao je Adi. Razgrtao je žbunje štapom, tražeći životinjske tragove. „Naletećemo na jelene, ako budemo imali sreće. Losovi su otišli na zapad. Ostaju nam rakuni. Ovde su, sigurno, ali ih je teško opaziti. Što se medveda tiče...“ Odmahnuo je glavom. „Pre ćemo naići na mačke.“ Raif je zainteresovano i oprezno slušao grebenarevo nabrajanje. Bili su na vrhu doline, koja se pod strmim nagibom pružala ligama na istok. Uljasti miris šaša mu je punio nozdrve, a ledeni povetarac podizao kosu. Osećao je prisustvo živih bića u dolini ispod sebe. Promicala su ispod gustog biljnog pokrivača. On će ih loviti. Život je prost i jednostavan. Sačekao je da Adi Gun završi govor i kliznuo dole s lukom u rukama. Pogledao je orlski ogrtač i video da izlakirana koža odražava sivozelenu boju šaša. Za trenutak se zapitao da li ogrtač skriva i njegov miris. Uvideo je da ga je gotovo nemoguće opaziti sve dok se tiho
kreće. Prvo je ulovio tri stope dugačku zmiju, tek probuđenu iz zimskog sna. Provlačila se između dve borovnice kad je posekao novim mačem. Netaknutu zmiju je gurnuo između navoštenih nabora improvizovane vreće za ulovljenu divljač. Očistio je oštricu o korov i potražio drugi plen. Rakunica, utrobe nabrekle od neizvedene mladunčadi, prebivala je u plitkom udubljenju ispod gomile stenja. Raif ju je pogodio strelom ravno u srce. Stalo je u pola otkucaja. Nerođena mladunčad su još malo živela, ali su i njihova, malena, savršeno oblikovana srca prestala da rade. Raif nije hteo da čupa strelu, strahujući da se vrh ne odlomi. Leš će ostati neoštećen ako je ostavi unutra. Nakon toga je odlučio da naslaže ulovljenu divljač na gomilu. Odabrao je izloženu tačku na vrhu gomile većeg kamenja. Na taj način će Adi ili Mrtvorođeni moći da je zaštite od većih ptica grabljivice ili lešinari. Uz malo sreće će plenu pridodati i krupnu, mesnatu pticu. Raif je krenuo dalje, tragajući za novim plenom. Ovo nije bilo dobro doba dana za jelene, alise nadao da će ih voda i bogato zelenilo možda domamiti, pa se zaputio dublje u dolinu. Prošao je čitav sat, a zatim i drugi. Sunce se dizalo na nebesima, a muve sve agresivnije zujale oko torbe s plenom. Osetio je prisustvo velikog srca u blizini. Udaralo je snažno i lako, zbog čega je pomislio da je u pitanju mrki medved. Trenutak kasnije je shvatio s čim ima posla i zapitao kako je mogao pomisliti da srce pripada ikom drugom do divljoj mački. Pokrenuo se kad i mačka. Naperio je luk vertikalno i povukao strunu. Mačka je skočila iz skloništa u gustom šipražju i stenama. Bio je to veliki mužjak, teži od dva odrasla čoveka, ujednačenog srebrnkastog krzna, bez ijedne mrlje. Pustio je prvu strelu i promašio. Osećao je srce velike mačke, ali bise ono našlo na drugom mestu dok bi on namestio, nanišanio i pustio strelu. Drugom strelom je zagrebao mačku po leđima. Kad je zapinjao treću, nešto mu je proletelo kraj lica. Čuo je šištanje projektila i udarac. Znao je da je mačka gotova. Lagano je spustio ruke s oružjem.
Velika životinja se sručila na zemlju. Mrtva. Raifovo srce je snažno tuklo. Poznati tečni bol mu je prostrelio levo rame - prvi put u poslednjih nekoliko dana. „Da lisam je oborio?“ začuo je glas Mrtvorođenog. SakatiČovek je stajao visoko iznad Raifa na vrhu sedimentne stene. Raif je zaboravio na njega, sve dok nije zamahnuo kopljem. Iznenadila su ga sopstvena osećanja. Mačka bi pobegla da Mrvorođeni nije hitnuo koplje. Zaboravio je da nije sam. Mrtvorođeni je skočio na tle doline i prišao mački. Bacio je koplje iz velike daljine, od najmanje dve stotine koraka. „Video sam kako si ispalio par strela“, rekao je. „Učinilo mi se da ti je potrebna pomoć.“ Raif je klimnuo, pokušavajući da sakrije zbunjenost i nervozu. Mrtvorođenom ni jedno ni drugo nije promaklo. „Bolje potraži strele, momče.“ Poslušao ga je i ostavio pored ulova. Dve strele su otišle u šipražje. Posle potrage od četvrt sata shvatio je da ih neće pronaći. Nije se nadao da će ih naći, tražio ih je da bise malo smirio. Vratio se Mrtvorođenom i mački. Sakati Čovek je otvorio leš, razdvojio rebra i izdvojio organe, kad je Raif naišao. Krvavo, sjajno meso se pušilo. „Izvadio sam tvoju strelu iz srca“, čestitao je dok je sekao zelenkasto meso s leđa. „Eno je, na steni.“ Raif je klimnuo, iako Mrtvorođeni nije gledao na njega. „Jetra je tvoja.“ Mrtvorođeni je usporio rad nožem i rekao; „Drago mi je da to čujem. Dođi da mi pomogneš oko iznutrica.“ Zajedno su očistili i osušili leš. Tamna jetra, dar lovcu koji je oborio plen, ležala je na žbunu korova, dok je iz nje curkala krv. Sunce je lagano poniralo na zapadu, odajući malo oskudne topline. Adi Gan je stigao do njih, baš kad su se spremali da oderu i sačuvaju mačju kožu kao trofej. Grebenar je vukao jare za zadnje noge. Sa zadovoljstvom je odložio mesarski deo posla, da bi ih poučio kako da
najbolje iseku isačuvaju rep i noge. Bio je to težak posao. Adi je zapalio vatricu da bi skuvao čaj. Maleni grebenar se oduševio kad mu je Raif dao muslinsku vrećicu sa biljčicama jagnjeće braće. „Ovo je pravo blago“, rekao je, prinoseći vrećicu nosu. Duboko je udisao delikatnu aromu. „Miriše kao sva mesta na koja bi hteo otići.“ Raif je osetio zadovoljstvo. Znoj mu je cureo s nosa a osušena krv sezala do laktova. „Imam i osušeno ovčije meso. Čeka te u gradu na Pukotini.“ „To će biti prava poslastica“, rekao je Adi, drobeći nešto dragocenih biljaka u lonče. „Nekad sam pravio sopstvenu mešavinu... nekad, u drugom životu.“ Raif i Mrtvorođeni su pokunjeno klimnuli. Sva trojica su nekad živeli klanovskim životom. Adi je bio vezan za Bunarkuću kao grebenar. Mrtvorođeni je rođen mrtav u klanu Skarp. Oživela ga je babica. Raif je dao i prekršio zakletvu Blekhejlu. Neko vreme su ćutke pijuckali popodnevni čaj, naslonjeni na stene. Raif je konačno odložio šolju i postavio pitanje koje ga je odavno mučilo. „Šta se desilo u mom odsustvu?“ Adi i Mrtvorođeni su izmenjali poglede. Mrtvorođeni je gotovo neprimetno klimnuo grebenaru. Preuzmi to na sebe. „Ovo su opasna vremena, Raife“, rekao je Adi. Uzeo je štap i utulio vatru. „Krtica je sve nervozniji i sve brži na nožu. Nelojalni podanici dobijaju noćne posete. Pre deset dana je šest ljudi ubijeno na spavanju. Osvanuli su razrezanih vratova od uva do uva, s jezikom prerezanim po sredini. Taj način ubistva zovu poljupcem kralja Vora, Zakolju ih i prerežu jezike tako da ni njihovi leševi ne mogu da cvile. Sva šestorica su se žalila na Krticu. Bile su to uobičajene primedbe. Gde je hrana? Zašto je poslednji napad propao? Šta to Krtica čini za nas? To su bezopasne stvari u bezopasna vremena. Ali vreme više nije bezopasno. Ljudima ostaje da ćute i gladuju.“ „Čega se Tragis Krtica toliko boji?“ pitao je Raif.
Adi i Mrtvorođenisu izmenjali poglede. Grebenar je duboko uzdahnuo i odložio štap kojim je džarao vatru. „Krtica proživljava najveću noćnu moru. Nemoćan je da joj se suprotstavi. Nešto bezbožno je ispuzalo iz Pukotine, noć posle povratka napadačkog odreda iz Crne Rupe.“ Raif i Mrtvorođeni su na Adijeve reči reagovali istovetno, grčenjem desnice. Bio je to klanovski refleks, želja da dotaknu vrećicu sa prahom svetog kamena, kad god osete strah. Adi je video i prepoznao grč i nastavio da govori grubim glasom, ali tiho kao da se boji da ga neko ne čuje. „Nešto sablasno hoda rubom litice. Oni koji su ga videli tvrde da je to oživela tama u čovečijem obličju, mračna i namreškana, naizgled bez ikakve težine. Video sam pukotine koje je taj stvor za sobom ostavio u kamenu. Braća iz Pukotine su pokušala da ga zaustave - Linden Mudi mu je odsekao ruku - ali nisu uspeli. Ubilo je trinaestoricu pre no što je otišlo. Pobilo je ženu, decu, muškarce.“ Adi je zadrhtao. „Tela su pocrnela, kao da su spaljena. Zatim su iščezla.“ Raif je pomislio na jagnjećeg brata Farlija i Zakletog viteza u utvrđenju. „Sledeći put morate uništiti tela.“ Adi Gan je proučavao Raifovo lice. Shvatio je mnogo, na osnovu malo reći. „Jašta“, rekao je tiho, kao da ono što je saznao potvrđuje njegove najgore strahove. Sledeći put. „Šta je učinio Tragis Krtica?“ „Šta je mogao da uradi? Napao je stvar dugim nožem i zaradio duboku posekotinu na grudima. Naredio je da se svi vrate u postelje. Rekao je da će se pobrinuti za tela... ali su se ona pobrinula za sebe.“ Adiju kao da je ponestalo snage. Ugnuta grebenareva ramena su potakla Mrtvorođenog da preuzme priču. „Krtica svima govori da se senovita spodoba neće vratiti. Braća Pukotine su mahnita od straha. Što se tiče ljudi koje je Krtica pobio. Njihova tela su već sutradan bačena u pukotinu, kao da će nam to pomoći. Misli da će zlo prestati da izlazi, ako mu bacimo
dovoljno tela.“ Mrtvorođeni je ispustio vazduh iz pluća. „Ljudi počinju da govore da im Krtica ne može pomoći. On odgovara: ’Smrt čeka svakog ko mise suprotstavi.’ Greši, što nije njegov običaj. Dvojica od šestorice ubijenih su bili dobri lovci. To znači manje mesa, a više nezadovoljstva. Ko zna koliko dugo ćemo Adi i ja biti bezbedni? Mislio sam da dobar lovac mnogo znači. Sad mislim da će me Krtica ubiti ako me stvorenje iz Pukotine zaobiđe.“ Raif je lagano klimnuo. Stvari su stajale gore nego što je mislio. Šta god da je učinio u tvrđavi Sivog Leda, zatvorio je samo jednu pukotinu. Pritisak raste. Prvo Raspadnuti u logoru jagnjeće braće, a sad ovo. Traže slabe tačke, shvatio je. Otkrili su jednu u tvrđavi. Zatvorena je, ali oni tragaju za drugim otvorima. Izgubio se u mislima, prisećajući se odlomaka razgovora iz prošlosti. Adi Gan mu je rekao da je Pukotina najveći otvor na zemljinoj kori. Ako se širom otvori, nestaće Sakatih Ljudi i svih klanova. Iz nje će nahrupitistotine hiljada Raspadnutih. I Gospodari Tame. Sam spomen njihovog imena je izazvao oštar bol u njegovom srcu. Zašto ja? Zašto se on mora boritis njima? U životu je želeo samo dve stvari, da bude dobar klanovac i dobar brat Efi i Dreju. Sad nije ni jedno ni drugo. Sad je Mor Drakka, Posmatrač Mrtvih. Kako se to dogodilo? Kada? Odgovor na ta pitanja mu sad i nisu bili tako važni. Kakav izbor ima? Ko bi, da je znao isto što i on, pobegao s megdana? Raif Sevrans nije mogao. I možda, ali samo možda, u tome leži tračak nade. Možda bi, zaobilazno, na najstravičniji i najnepredvidljiviji način, mogao biti dobar klanovac i brat. To je bila jedina nada. Druge nije imao. Vraćanje u sadašnjost je ličilo na izranjanje iz hladne vode. Bilo mu je hladno. Onako dezorijentisanom trebalo mu je dosta vremena da shvati da ga Adi Gun i Mrtvorođeni pomno posmatraju, čekajući. Raif je pogledao krvavi leš divlje mačke i rekao ono što je trebao da kaže.
„Postaću lord Pukotine.“ Tako je počelo.